Skip to content
 
Astrolozi koji sa mnom djele ubjeđenje da su zodijački znakovi nešto što je suštinski određeno planetama koje imaju domicil u njima, a pri tom su pristalice jedinog smislenog, znači starog sistema domicila u kojem transsaturnske planete ne igraju nikakvu ulogu, ili su zbunjeni ili buncaju kad treba navesti karakteristike koje Vodenjak i Jarac djele preko Saturna. Zato ću u narednom pokušati razjasniti saturnovsku prirodu ovo dvoje, da bi istovremeno izoštrio sliku domicilnog sistema Zodijaka o kojem sam ovdje pisao - i da bi, nakon 2000 godina buncanja, iscjedili jedan jasniji ekstrakt Saturna.

Krenimo od dijametralnih oponenata saturnovskim znacima - Lava i Raka. Za ova dva znaka se sasvim izvjesno može reći da im je zajedničko da nisu dovoljni sami sebi. Kako svatko od njih treba jedno središte i odredište, treba i referencijalnu okolinu. Moglo bi se reći da je u ovim znakovima izvorište sila koje hoće jedno centralno mjesto koje vuče na sebe. Da potsjetim da se nalazimo u dolje pozicioniranoj, unutarnjoj zoni Zodijaka koju karakterizira centripentalnost (vidi prethodni post). Centripentalni pokret je kod Lava izveden punoćom, kod Raka prazninom. Prvi vuče oko sebe ili k sebi, drugi u sebe. Svako od ovo dvoje to izvodi u duhu svog Elementa. Lavov Element Vatra je rekosmo Element intenziteta, sažimanja u jednu točku i centraliziranja, dok je Rakov Element Voda Element stapanja, ukidanja granica i kontura. Uz to dolazi i karakteristika topline uz ovo dvoje, isto tako u duhu svakog od Elemenata.        

                        

 Lav i Sunce
 
 
Sunce kojemu je domicil u Lavu je neuporedivo najsvjetlije nebesko tjelo, i zato jedino tjelo koje reprezentira svjetlo i stoji u uskoj vezi sa njegovom semantikom. Po kaldejskom redu je Sunce centralno pozicionirano, pregibna točka planetarnih polarnosti. Ali i kao isijavajuće tjelo mu je efekt centralizirajući. Ono takoreći pokušava konstituirati stvari po uzoru na solarni ili zvjezdani sistem. 
Semantički postoje različiti pristupi svjetlu. Najprominentnije su spoznajno-teoretska i metafizička. Jednom je to lumen naturale, svjetlo lumières-a, enlightement-a odnosno prosvjetiteljstva, gdje se svjetlo uzima za metaforu prosvjetljenja, uvida, razjašnjenja. Njemačka riječ za prosvjetiteljstvo - Aufklärung - čak ni ne sadrži nikakve svjetlosne konotacije, nego znači samo razjašnjenje, koje naravno uslijedi djelatnošću svjetla. Ova epistemološka fenomenologija svjetla nije mjerodavna za Lava ili Sunce u kontekstu Lava, već je to metafizička. U ovom smislu se jedan svjetlosni izvor može sagledati sa više aspekata, ali je u konačnici uvjek jedan centralno konstituirajući objekt.
 
Svjetlosni izvor je uslov vidljivosti i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Svjetlo "emanira" iz jednog izvora graduelno po stvarima, tako da se i na osnovu inteziteta oslikanog svjetla pretpostavlja centar ili izvoriste, ono oku najatraktivnije. Druga stvar: usmjerenost svjetlosnih zraka je radialna, one već samo geometrijski upućuju na njihovo izvorište i prostoru daju centralnu intenciju. Zrake imaju takoreći poslanički karakter, idu k oku i zovu ga na izvorište. Na ovaj način oltari, sveci i radialno poslagane latice cvjeta vizuelno vuku na sebe i podcrtavaju svoju važnost (vidi ovdje). Ekspresija svjetlosnog objekta se pored zračenja pokazuje i po formi, kad se pokušava predimenzionirati sa “flare” efektom, odnosno kad zasljepljujuće blješti i prevazilazi svoje okvire - u svrhu postuliranja centralnog izvorišta.
 
Dalje, svjetlosni izvor ima idealističke konotacije, simbolički sugerira ideal ili vrijednosni uzor, neminovno producira “oponašanje” (refleksija). To oponašanje je međutim uvjek pasivno i nepotpuno. Pošto zrake ne obavijaju solidna tijela i ne  ispunjaju ih, nego su neumoljivo pravocrtna, nastaju sjenovite zone na tjelima - za razliku od samog izvorišnog majestetstva koji je obdaren imunitetom na sjene. Dakle, kad zrake obasjaju jedan predmet, onda nije prenešen reaktor svjetla, primalac nije energetiziran, doveden do glow-a, do vlastitog emitiranja, nego ovaj samo pasivno reflektira svjetlo. Ta refleksija je takva da je osvjetljena strana uvijek okrenuta prema izvoru, što također upućuje na centralnost prostora. Kao da izvor nije imao namjeru napraviti konkurenciju nego samo devocirajući publikum.
I prostorna distanca je od važnosti. Graduelnost osvjetljenosti, u ovisnosti o udaljnosti od izvora, također sugerira centar ili izvorište. Simbolički je sve ono bliže svjetlu bliže "savršenstvu" (apostoli ili prvi red povjerenika jednog gurua), dok je ono dalje, odnosno manje zahvaćeno svjetlom, sve nesavršenije. Na krajnjem rubu dosega svjetla etički uzeto počinje čisto zlo ili ontološki uzeto je tamo negacija bivstva. Kao što rekosmo, ova graduelnost osvjetljenosti sugerira centar ili izvor.
Po neoplatonističkim i rano-novovjekovnim optičkim metaforama o odnosu oka i svjetla su svjetlosne zrake stvoriteljska emanacija majestetskog “jednog” kojima ovaj donira bivstvo u momentu kad ih iz mrčine prenosi u modus vidljivosti. Sve ono što dodirne svojim zrakama, "budi" takoreći iz ništavila (i odmah im potom dodjeli misionarsku funkciju). Dante: "Ne postoji ništa vidljivo na ovom svjetu, što više zaslužuje važiti kao simbol Boga od Sunca, koje najprije sebe samog pa potom sva preostala tjela na nebu i sav svijet sa vidljivim životom prosvjetli." Kako je u pitanju optička metafora, bez svjetlosnog izvora se samom oku nudi samo golo ništavilo. Za to postoje i odgovarajuće metaforičke fraze, kao u primjeru: „u mrak ne-bivstva pristići“ (Platonov Sophistes). Pri tom ove "donacije" svjetlosnog objekta ne podrazumjevaju nikakvo odricanje, nije prenos sa jednog mjesta na drugo, jer “daritelj” ništa nije izgubio od svog neograničenog izobilja.
 

I na kraju, da spomenem nekoliko banalnih fenomena gdje svjetlo u odnosu sa predmetima disperzira, osipa se - zbog čega se nalaze u domeni Elementa Zrak, jer, kao što rekosmo, Zrak ima veze sa decentriranjem i defokusiranjem, utoliko više kad je Svjetlo u pitanju. Postoje fenomeni gdje stvari na sebi, u sebi i kroz sebe disperziraju svjetlo. Prvi su solidni predmeti kojima površina osipa svjetlo - predmeti hrapave površine (postoje i oni koji gutaju sve frekvence svjetla - crni predmeti), dok oni savršeno glatke površine, vrhunski imitiraju izvor (ili cjelu svjetlosnu situaciju), takoreći imaju ne oslikani nego svoj vlastiti flare u smislu da ovaj napušta granice objekta, kao kod intenzivno svjetlećih objekata. Drugi su translucentni predmeti koji “aslimiliraju” svjetlo u sebe i osipaju ga u sebi, pa izgledaju djelomice kao da su sami emiteri, kao u slučajevima gdje osunčani listovi stabala ili voštanica sa plamenom izgledaju kao da sami produciraju svjetlo. Treći su translucidni predmeti, oni koji propuštaju svjetlo ali ga disperziraju kao npr. oblaci. Zračno je dakle ono koje koje narušava intenzitet i izvornost svjetla.                                 

Rak i Mjesec
 
Isto kao što Sunce zrači od sebe, ali vuče na sebe, tako i Mjesec u izvjesnom smislu “zrači” i vuče na sebe, ali onda u duhu elementa Voda - impregnacija, navodnjavanje, stapanje. Da pogledamo to izbliza. Rekoh već da je Rak pokret ka unutra, što bi ovdje značilo da ovaj internalizira svoju okolinu. Internalizacija je pojam koji je već zauzet psihoanalitičkim sadržajima i u istim podrazumjeva tri vrste ili faze - inkorporacija, introjekcija, identifikacija. Projekcija tu ne spada, ona je subordinirana tzv. eksternalizaciji i suprotna je introjekciji utoliko što je to rasterećivanje od vlastitog psihičkog smeća na način da se ovo nakači na nekog drugog (psihologija žrtvenog jarca), dok introjekcija podrazumjeva posvajanje nečeg što je vanjsko ili strano, po uzoru na utjelovljenje hrane. I sociologija koristi izraz introjekcija pri čemu se misli na internalizaciju društvenih normi ili vrijednosti. Ja bi se međutim za svrhu opisa Raka ovim izrazima poslužio malo svojevoljno: izdvojio bi introjekciju i projekciju i sveo ih na jedan mehanizam koji rastače konture jastva. Tako bi projekcija bila “punjenje” vanjskog mojim unutrašnjim, oslikavanje sebe napolje, tako da okolno takoreći uzima mene za uzor i mjeru. Jezikom Sandor Ferenczi-ja je to “širenje jastva”, unutra → van, ali to je suštnski van → unutra, odnosno introjekcija. Izraz introjekcija potječe od latinske rječi intro-iacere što znači “ubaciti unutra”, donekle suprotno obiacere (objekt) koje znaci staviti napolje. Znači vanjsko se “vari i utjelovljuje”, kako to formulira i gestalt-psihologija (Fritz Perls). Ako se nešto van mene sa mnom ojastvilo, onda sam se ja takoreći proširio, ali isto tako i vanjsko učinio unutarnjim, smjestio ga u posudu mog jastva. Na njemačkom postoji i jedan nešto difuzniji izraz za to - “verinnerlichen” - što bi značilo “pounutrašnjiti”, a mi ga prevodimo sa “posvojiti”, ali ovdje onda “svoje” ovog po-svoj-enja ne stoji u odnosu na imetak, nego u odnosu na sopstvo.
Za ovu svrhu se možemo odlično poslužiti i jednim drugim njemačkim izrazom koji isto tako nema odgovarajući ekvivalent na našem jeziku, naime “beseelen” - što bi doslovno prevedeno značilo “po-duševiti”, projicirati dušu u nešto, u stilu primitivnih animista (anima = duša) ili male djece, gdje se stvarima upuhne, ili bolje receno utoči duša, natopi ih se dušom. Taj beseelen je dakle ta vodena impregnacija ili natapanje koje sam spominjao u više navrata, koje "omekšava" fenomene. Zanimljivo je da je po germanskoj mitologiji seele=duša stanovnik mirnih voda i zato je See (mirne vode) ugrađena u rječ Seele (duša). Nekoliko banalnih primjera: za neke nove ili strane ambijente se kaže da “nemaju dušu”. Time smo u velikom broju slučajeva izrazili da ih nismo (asocijativno) po-duševili, dušom svojom, pa nema suptilnog samoprepoznavanja u tome. Ako se prepoznajemo u njima, odnosno ako smo se pointimili s tim, onda koristimo metafore “toplina” ili “blizina”. U širem smislu, ono što ima dušu nas dira, ali u duši, i ne u tjelu. Zato se za soul muziku (soul = duša), koja je inače nastala iz spiritualnih vapaja (gospel) i koja preferira emocionalnu dramu, kaže da ima dušu, dok se za techno muziku kaže da je bezdušna jer, osim što je zvuk svjesno forsirani sintetički produkt, svojom rezonancom zahvata uglavnom tjelo. Ali čak i techno muzika može dobiti dušu ako se navata “patine”, dakle, natopi slučajnim asocijacijama nakon učestalog konzuma, odnosno kad bude u stanju da nas evocira. Kad novi instrumenti ili zvukovi stupe na muzičku scenu, uvjek im treba vremena da se omile uhu. U startu uvijek zvuče prazno i bezdušno, čak i ako im je zvuk per se topao. Goli klavirski ton (ili još gore onaj klavirčembala) je sam po sebi hladan i prazan, kao i ton harmonike, koji uz to i iritira, ali taj zvuk je u međuvremnu tako intenzivno po-duševljen, da je čak i kod glazbenog minimalizma magičan (primjer ovdje). Kad su sintisajzeri stupili na muzičku scenu, svatko tko je bio fan autentčnosti ili duševnosti muzike se zgražao nad sintetikom zvukova. Međutim, nije prošlo dugo da su se i sintetički zvukovi sentimentalizirali tako da je i u svijetu electro-muzike osvanula retro faza. U toj fazi su se onda preferirali analogni sintisajzeri u odnosu na digitalne koji su važili kao matematički jasni, hladni i sterilni, nisu imali asocijativnu “punoću”, dok je analogni sound važio kao toplo-ugodno “nečist”. Isto tako su se ružni zvukovi MIDI-music prvih računala estetski reciklirali, jer evociraju ono što se vremenom nataložilo u njima. 
Svo to “animističko” poduševljavanje nastaje golom asocijacijom dodira (association by contiguity), znači učestalim ponavljanjem i posljedično učestalim asociranjem, gdje nakon izvjesnog vremena jedno zove drugo, i gdje se asocirani objekt vremenom sve više subjektivira, "tone" sve dublje u dušu - dok se u njenim neprozirnim dubinama ne počne sakralizirati, postajati spiritualni simbol - za one koji imaju dušu. Tako imamo slobodno zidarstvo koje je škvaru, špahtlu i matun "poduševilo" u uzvišene simbole, u duševni alat kojim se duša može "nadograditi". Isto tako astronomske datosti (astrologija), kemijske (alkemija) i diverzni alfabeti koji su sublimirali u spiritualni sistem kao npr. hebrejski ili sanskrit. Moglo bi se načelno reći, ne samo da se duša revitalizira preko po-duševljenih fenomena, nego i da se pokušava izbaviti preko njih. Prvi korak je da stvari gube svoju faktičnost ili funkcionalnost u korist simboličnosti, da se "reprimitiviziraju", i to je rastakanje, razvodnjavanje tekućeg Elementa o kojem stalno tupim. Danas je u uslovima strmoglavog progresa, mobilnosti, konzuma ili sažeto rečeno "fluidiziranja subjekta" (Baumann) obitavanje jednog predmeta ili miljea uz nas kraće nego što ih je moguće po-duševiti, tako da smo uglavnom okruženi bezdušno-faktičnim koje u nama nikad ne zaživi, ali nas i same vodi u bezdušje. Ovo odsustvo trajanja i kontinuiteta je jedan od razloga pomjeranja težista sa srca na glavu u velegradskim sredinama.
 
Rak je dakle znak koji „guta“, „vari“, razvodnjava i „inkorporira“ ono okolo, ali se i sam gubi u tome - što je, razumije se, smisao njegovog vodenog Elementa. Teško da postoji podesniji izraz za to od „participation mystique“. Mystiq..what? „Participation mystique“ je izraz etnologa Levi-Bruhl-a, kojim je ovaj pokušao jasno razgraničiti mentalitet primitivca od mentaliteta modernog čovjeka. “Mistično učešće” primitivca se odnosi na njegovu duboku utkanost u svoj kulturni i prirodni milje, u svoje pleme i familiju, na koncu, u sve nebesko i zemaljsko. U ovom primordijalnom stanju subjekt ne egzistira sam za sebe, kao što to radi trijezni velegrađanin današnjice. Primitivac ne objektivira svjet (od latinskog obicere = postaviti nasuprot, učiniti vanjskim), znači ne opredmećuje stvar, nego je čini unutrašnjom, dakle “vari” svoj milje, gustim čuvstvenim nitima se uprede u objekt, od njega ga ne djeli provalija kao kod prosvjećenog, visokourbanog čovjeka. Arhajskom čovjeku sve oko njega ima njegovu rezonancu i to je sva njegova vitalnost i supstanca. Kao što su poduševljenom predmetu oslabljene faktične konture u korist asocijativne "aure", tako je i subjekt primitivca difuzno utkan u kulturnu ili prirodnu okolinu. Postojane forme i oštre konture, kao i izolirana bivstva, su stvar krutog Elementa.
Nije ni čudo da je psihoanaliza našla inspiraciju i u ovom i prepoznala ga u ontogenezi čovjeka - i nazvala to “primarnom narcisoidnošću”. Neki su je zvali i “ouroboroska faza” po zmiji koja se grize za vlastiti rep ili “simbiotička faza” (ali ne samo psihoanaliza, nego se i Jean Piaget poslužio s ovim u njegovoj razvojnoj psihologiji). Ovo analogiziranje filogenetskog i ontogenetskog nije neka ezoterička trivijalija nego postulat etnologije i evolutivne biologije. Shodno principu tzv. “psihofizičkog aksioma” od Stanley Hall-a (1904) je entnologija u njenoj humano-povjesnoj dimenziji ogledalo individualne razvojne psihologije. To se podudara sa “biogenetskim postulatom” Ernst Haeckel-a, kojeg se pamti po paroli “ontogeneza rekapitulira filogenezu”. Znači i ovdje se veliko ogleda u malom. “Primarni narcizam” je od strane Freuda pozicioniran u ranu, “oralnu” fazu dojenčeta i karakterizira ga djetetovo poistovjećivanje majke (sise) sa samim sobom, znači subjekt=baby i objekt=majka su, iako već tjelesno odvojeni, još uvjek jedno, tako da je libido usmjeren na samog sebe. Erich Neumann je ovo stanje nazvao stanje totalne „participation mystique“. Ovaj modus totalnog Jedinstva je duboka čežnja Raka.                             

 

Vodenjak i Jarac

 

Što imamo onda na drugoj strani? Ako su Rak i Lav znakovi ovakve ili onakve narcisoidnosti ili egocentričnosti, što je obuhvaćeno pojmom centripentalnost, onda su logikom dijametralne pozicioniranosti na Zodijaku Jarac i Vodonoša centrifugalna intencija. Centifugalnost ovih znakova se kao prvo pokazuje u autarkiji ili emancipaciji - biti vanjski, odvojeni ili udaljeni, izvan sumirajućih snaga, dakle ot-kačeni - ne kače se ni na šta; neovisni - ne vise ni na čemu; svoji - ne pripadaju nikom, nisu “posvojeni”, niti oni “posvajaju”; otuđeni - suštinski su tuđi ili ničiji, jer Saturn je najopćenitije uzeto planet disocijacije. Latinska rječ emancipatio znači otpuštanje sina iz očeve vlasti, početak punoljetnosti, napuštanje kuće - što odgovara Vodenjaku, ali majka svih emancipacija je emancipacija od majke, prekid uteralnog i početak postnatalnog života - što odgovara Jarcu. Kako znamo, uvijek je Sunce reprezentiralo Oca i Mjesec majku, i ovdje vidimo jasnije da Saturn znači autarkija. Jarac je, rekosmo, Saturnovac koji ne visi pupčanom vrpcom ni na čemu, niti bilo gdje “mistično participira”. Kao što Rak simulira uslove uteralnog života (biti unutra), tako i Jarac simulira akt otkačenja od jaja koje ga je čuvalo i othranilo (biti vani) - svoj, otuđen, uvjek na distanci, u solo(ipsističkom) modusu. Vodenjak je isto tako odmetnuti Saturnovac: i on je odmetnut, otisnut ili otkačen, ali rekosmo od oca i njegove vlasti, što je suštinski vrijednosni ustroj. Sistemi kojima Vodenjak izmiče su uvijek oni u kojima postoji rang vrijednosti, znači vertikalni ili centralni sistemi - svejedno dali unutar društva ili unutar ličnosti. Idealno-tipični Lav je čovjek koji ne samo da glatko internalizira vrhunske norme i njihovo ospoljavanje, nego je za njega društveni ideal ionako odijelo koje mu savršeno pristoji. To je čovjek koji je kao emitirajući objekt prema vani usmjeren, rado izložen, na izloženim mjestima, on se prezentira, važan mu je image, (re)prezentacija, show-efekt (pa ipak je centripentalni znak). Znači, dok je Lav u idealnom smislu, u svom biti-za-druge, uvijek jedna utjelovljena općost, Vodenjak je jedna sasvim konkretna ličnost. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko, opće, nikakav eksterni sistem vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije centrirana ili vertikalno konstituirana, pa posjeduje imunitet na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, ne posvaja ništa, ne identificira se ni sa čim. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti u interesu nekog ideala. Kako ovaj ne poznaje vertikalnost, ništa tu nije rangirano, “niže” ili “više” ne postoji u njegovoj egalitarnoj konstituciji. Njegova odluka, ako je uopće odluka, nije iz neke općosti, nego je ili jedna akutna sila kojoj se iznutra ništa nije protivilo ili koja je kao majoritet demokratski “izglasana”, nešto kao rezultat adiranja i substrahiranja unutrašnjih previranja, znači elastičan kao i svaki zračni znak, često nedosljedan ili u vlasti momenta. On ne visi ni na odluci, ni na idealu, ni ideji, ravnodušan prema perfekciji - vjetropirast kao i svi zračni znakovi. Zato je on out-sider, out-of-law, odmetnik, čovjek sa ruba zbivanja, vagabund, skitnica, freak iz zadnje klupe, punk, heretičar, disident, cinik, otpadnik staleških društava, općenito ljudski otpad. Skoro isto što i njegov brat po planetu, koji je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, kozmopolit. Vodenjačka populacija bi bili putujući cirkusi, cigani, kurve, putujući muzikanti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne učestvuju u ustaljenim formama življenja, niti imaju udjela u opće-društvenom sistemu vrijednosti; ali također i reprezentanti diverznih alternativa ili underground kultura.
 
 
Aristokratska kragna španskog dvora
Sublimni ideal Vodenjakova opozita Lava je biti svjetlosno, isijavajuće biće. Čak i pred-modernim astrolozima, koji su po pravilu svašta bulaznili kad opisuju simbole, nije bio uskraćen uvid da Sunce reprezentira svjetlo, sjaj i veličanstvo (Abu Masar), također i aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti (Vettius Valens). Ne čudi da se za izuzetno utjecajne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju reputacijom, karizmom, glamourom, staležom, statusom, influencstvom ili profesionalnom briljantnošću (= također svjetlosna metafora) koristi metafora - stars! Popularni ljudi imaju svoj populus, publiku, fan-club, mase koje su zaslužne za inflaciju njihove karizme, kao što mase trebaju jedan zračeći uzor. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, kao nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvjetljenog (vidi slike dolje). Već sam na drugom mjestu razložio da ikonografski ono što važi kao značajno tendira dobiti svjetlosnu koronu, jer infantilnom biću u nama pokazuje sijajućim. Kraljevi su se često vidjeli kao reprezetanti Sunca. Luj XIV je imao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem u dvorskim ceremonijama još od djetinjstva. Zubčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju u stvari svjetlosne zrake. Njemački izraz za krunu - Krone - je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna - pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg.
 
 
 
 
 
Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blješavilom i za obmanjivati - blenden. Kao što gore napisah, objekt koji sija ili blješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu", ali i zasljepljuje, oduzima nam sposobnost vizuelnog "suda" (blenden). Za showbusiness je ovaj schein jedina relevantna stvar i zove se image, i može posve odudarati nosioca schein-a. Život na dvoru Luja XIV je bio jedna gigantomanijska parada schein-a bogoljudskog majestetstva. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti često kite tuđim svjetlom, do iste one zasljepljivosti kao i izvor. Drugim rječima, uz svjetlo uvjek postoji problem autentičnosti, originala i kopije, iluzije, varke, zavođenja, očaranja, neistine. Vodenjak je kao suprotnost ovoj zasljepljujućoj atraktivnosti repulzija; (odbija kao ružan insekt), on je izvan light-sharing-a, svjetlo niti isijava niti reflektira, prije ga osipa ili guta kao crna rupa, ili ga ne šalje dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv, ne dopušta se njime "oplemeniti". On je zagasit, suv (kao što je i njegov brat po Saturnu suv, dakle bez vlage koja bi reflektirala i emitirala sjaj) hrapav, bezbojan, siv, crn, imun na svijetlo, toliko bez karizme da je umalo karizmatičan. Već samo u ovom odsustvu schein-a i imunitetu na svjetlosne podrazaje leži uslov autentičnosti Vodenjaka, što odgovara gorepomenutim imunitetom na eksterne vrijednosti. Prosto rečeno, ne zanima se za utisak, za to kako je reflektiran, i za to kako se reflektira "svjetlo" koje ga dosegne, to je što mu je bogom dano, lijepo ili ružno, dobro ili loše, razumno ili nerazumno, i u neposrednosti odnosa sa tim sirovim materijalom je on suštinski autentičan, "sirovina" bez filtera i cenzura, sve na izvol'te. Vodenjak je čovjek koji neumorno pokušava izvojevati slobodu nad vanjskim i unutarnjim prinudama, daleko od idolotarije, simuliranja, tup na zov ideala, vrijednosnih normi, statusnih simbola; razularen, raspojasan, nekompaktibilan, znači slobodan kao svrljajuća čestica u gasovitom agregatnom stanju. Kako je ovaj saturnovac predaleko od dosega gravitativne snage centra sistema, u njemu se u miru ispunja individuacija. Vodenjak je potpuni individuum koji samo sebe samog reprezentira.
Individuiran je i oštro konturiran Jarac, ali ne u ovom egološkom, vatro-zračnom smislu, nego kao "ekscentrično pozicionirani subjekt" (Helmuth Plessner), znači, iza ili pored sebe pozicioniran, u “meta” (izvan) pozi. Uz njega ne prijanja ništa, on se ne pripija ni uz šta, niti išta uz njega, njegovo „okorjelo“ ili „otvrdnulo“ srce nema vlage i mekoće koje bi omogućile prijanjanje. Jarac je vrhunac ljudske trijeznoće, brižno pazi da očuva svoje konture, da se ne izgubi u nečemu. Ne razmjenjuje se ni sa čim, ne prima tuđe rezonance - obratimo pažnju na metafore: zatvoren, okorjeo, tvrdokoran, tvrdica
Po čemu je Jarac suprotnost gorepomenutim mjesečevim refleksima: internalizacijama, projekcijama, introjekcijama, poduševljavanjima i posvajanjima? Suprotnost je opredmećenjem. Koji je moj sad opredmećenje? Skroz jednostavno: opredmetiti znači uraditi predmet (ili stvar) od nečega sto to nije. Što je predmet? Predmet je kako samo ime kaže pred-met(nuti), pozicioniranost pred nama. Na njemačkom je to Gegenstand, u prevodu pozicioniran-naspram (nas). Naspram nas ili pred nas ne označava blizinu stvari, nego upravo distancu u odnosu na nas, u stvari njenu ospoljenost ili izloženost općoj vidljivosti, općem sudu, postaje opće (dobro), nije naše ili ne ovisi više o nama, nego je samo ono razosobljeno, što znači ukrućeno u smislu potvrđeno, utvrđeno (podudareno). Ta distanca ili vanjskost je egzaktno ista ona o kojoj sam pisao u sistemu domicila. Sve što Rak po-duševi, Jarac hoće "raz-duševiti", sneno i opajajuće otrijezniti, sentimente rastjerati, sastrugati navatanu asocijativnu patinu dok ne zablista gola faktičnost - koja je onda kao takva bez osobnosti, nije ničija. Dakle, dok Rak asocira, Jarac disocira. On uzima rakov subjektivirani fenomen i objektivira ga, obicere = baca napolje, pred nas, u smislu: tu je svima vidljiv, nije više u vlasti privatne uobrazilje, nego se sad predstavlja za opći konsens (analogno novorođenču koje više nije unutra, dio majčinog tjela). Riječ opredmećenje (na njemačkom su ovim obuhvaćeni kako Verdinglichung tako i Vergegenständlichung) se ne koristi samo kad se ljudi dehumaniziraju i umjesto netko postanu nešto, nego i kad se instrumentalnim razumom stvarima "oduzme duša" i svede ih se na golu faktičnost ili funkcionalnost, kao kad npr. netko otvara flašu nekom relikvijom. Opredmećenje je imanentno našoj svjesti, sama naša svjesnost baca predmete iz nas pred nas, ili suprotno, izbacuje Ja iz struje doživljaja, pravi distancu, radi protiv "mistične participacije" i diverznih projekcija i introjekcija, znači refleks suprotan internalizaciji. Fenomenološki rečeno: naša svjest ima intencionalni karakter, što bi značilo da bez predmeta ili objekta nije ništa (kao i obrnuto). Po Max Scheleru i Helmuth Plessneru je to zauzimanje distance i postavljanje izvan struje doživljaja antropološka esenca čovjeka. Dok se kod Raka jastvo vata po stvarima i stvari po jastvu, kod Jarca se stvar rasterećuje našeg jastva i emancipira ga od stvari.
Druga stvar kojom stvaramo jedan higijenski odnos sa svijetom je pojam. Na njemačkom se za pojmiti koristi riječ “begreifen”, što znači zagrabiti, zahvatiti, uzeti u ruku. Da bismo nešto zahvatili mora biti u krutom agregatnom stanju (ne treba nas prožimati ili se upiti u nas). To kruto stanje stvara naš duh aktom apstrakcije (latinski abs-trahere = odstraniti‚ oduzeti), znači ljušćenjem svega "mekog" (promjenjivog, slučajnog) na fenomenima, doživljajnog, čulnog, slikovitog jednog fenomena, svega onog što nas dira, i njegovo formaliziranje (Saturn). Ili drugim rječima, poimanje je zamrznuće, kristalizacija ili okorijevanje živog doživljaja u jednu mrtvu, formalnu sumu. Osim toga je pojam jedan sasvim praktični alat, kojim takoreći svjet činimo "pri-ručnim", dohvatljivim, raspoloživim.     

                            

 Apátheia
 
 
Ali još jedna suštinska odlika koja krasi ova dva znaka, još dublje pozicionirana od autarkije, je ono što su stari grci nazivali apátheia - saturnovski modus par excellence! Točno, apátheia znači apatija, samo što je i pored sličnosti značenja ova dva izraza moguće oštro razgraničiti. Dok se izraz apatija danas uzima kao stanje tupila, mrtvila ili kao patološki fenomen, apátheia antičkog doba je važila kao vrijedna svakog stremljenja, u smislu aktivnog garda autonomne individue koja odbija biti dirnuta, pogođena, ponešena, koja se ne dopušta preplaviti ili zaposjesti osjećanjima, koja je pri-sebna, ostaje pri sebi ili kod sebe. Apátheia je negacija od pátheia što znači iskusiti, doživjeti, ali sa akcentom na osjetiti na sebi, odtrpiti, podnijeti, biti pasivni receptor za nešto događajuće, umjesto od učiniti sam, izazvati trpnju na drugom. Očigledno naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju.
U Aristotelovoj teoriji drame pathos označava bol koji tragični konflikt izaziva kod publike i koji je priprema za katharsis (oplemenjivanje duše, čišćenje od određenih afekata). U klasičnoj retorici je pathos jedan od tri stredstva ubjedljivosti govora. Dok je ethos snaga ubjeđivanja integritetom govornika i prágmata snaga argumenata, pathos je emocionalni apel na publiku, koji se doseže sa diverznim emocionalizirajućim figurama, smjelim metaforama itd.  Patetični retoričar je u stanju blagog transa, uzbuđen, dirnut, afektivno pogođen, u zanosu svečanosti ili veličine momenta, kao opsjednut u smislu "zauzet", što bi se reklo - nije sasvim priseban, nije pri sebi. Jedan demagog u modusu pathosa zrači, "zarazan" je, "zahvaća" auditorium, zavodi ga, "obrađuje" ga, prenosi mu rezonancu blagog transa, čini ga pogođenim pa podložnim - podriva mu takoreći suverenost.
Postoji i njemački adjektiv pathisch kojeg se danas može naći samo u starijim leksikonima koji su se odnosili na ondašnju karakterlogiju. Misli se na jedno golo receptivno, neaktivno sopstvo, samo doživljavajuće, "trpeći" predano nečemu. "Patičari" su shodno tomu gonjeni umjesto goniči; figure suprotne herojima čina, maherima, ili onima koji se lako saberu u volji.
Ako je netko pažljivo pratio materijal ovog bloga, mogao bi naslutiti da se pátheia ovdje difuzno račva u oblasti fenomenologije vatrastog i tekućeg. Prevedeno na ljudske tipuse možemo ih nazvati patetičar i patičar. Patetičar bi u izvjesnom smislu odgovarao tipusu Lava i patičar Raka. Patičar-Rak je kao što smo vidjeli "mistični participator" izloženih, receptivnih kontura, koji se utiskuje i biva utisnut, projiciran i introjeciran, čovjek od vodenog materijala. U kom smislu je onda pathos pripadajući Lavu i suprotnost apáthosu njegova oponenta Vodenjaka? Lav je kraljevski, barkoni znak, dakle znak predimenzioniranosti, impozantne veličine, grandioznosti, majestetstva, monumentalnosti, uzvišenosti, svečanosti - sve ono čime se uostalom atribuira svjetlo ili bar stoji u njegovoj neposrednoj asocijatvnoj blizini. Pathos nastaje u uslovima veličine, budi se kad se stvari ogrnu u veličinu i svečanost, dobiju pijetet, uzvišenost, znači i visinu, kad je čovjek takoreći podignut sa zemlje. To je osjećaj inflacije koji stvara tenziju, napetost "oteknutosti". Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od “schwellen”="oteknuti". Pathos dakle ne može bez izvjesne predimenzioniranosti, veličine, majestetstva, (dramske) težine.
Ako međutim veličanstvenost i ozbiljnost momenta kojeg inscenira jedan zanešeni govornik nema efekt, nije dostatno zarazna, ako ne zahvati auditorij i ostavi ih trijeznim ili pri-sebnim, rastu uslovi da sve prasne u komično, kao u sceni kad nestašni mulac prdne popu u propovjed. Komično koje se strukturalno nalazi u zoni elementa Zraka - što ću kasnije pokazati iscrpnije - je u svojoj suštini izvjesni “prasak” u momentu kad je jedna tenzija osjećanja iznenada iznevjerena ili Kantovim rječima: "iznenadni preobražaj jednog napetog očekivanja u ništa" (najjasnije očito u vicu), kad se pokaže da je "oteklina" šuplja, puna zraka umjesto solidnog sadržaja, isto kao što je i sam smjeh u tendenci prasak. Već sam na drugom mjestu napisao da se element Zrak na vlastitoj koži najbolje osjeti u momentu kad popusti stega ili tenzija, kad se čovjek iznenada rastereti, npr. sile teže kod skoka u more ili kad svuče sa sebe neko tjesno poslovno odjelo ili kad poklopac tegle sa kiselim krastavcima odjednom popusti ili kad se okonča neka opterećujuća veza, uvjek osjećaj levitacije, slobode, lakoće i vedrine koja to poprati. Kao što ranije napisah, gasovito agregatno stanje ili Element Zrak ne podnosi nikakve napetosti, zgusnutosti na jednom mjestu, hoće sve odmah ekstenzirati, izravnati i izbalansirati, sve sile na elegantan način svesti na nulu, sve zgusnuto razrijediti, sve teško olakšati, sve veličanstveno prizemniti, veliko smanjiti, prevesti u malo ili raspršiti (kako je to hipersenzibilan element koji reagira na svaku tenziju, on nije stanje mira, nego je naprotiv permanentno u modusu pokreta ili nemirnog balansiranja). Zato se u njemu nikako ne ispunja emocija gustoće, težine, veličine, kao i tenzija koja ide uz to. Ovdje bi kao primjer naveo jedan posebno zahvalan kulturno-povjesni fenomen, naime moment kad epoha vatrenog baroka "izduši" u onu zračnu galantnog stila i rokokoa, o čemu ću u narednom postu pisati iscrpno, dakle prelaz sa "oteknutog", glomaznog, velikog, svečano-veličanstvenog, dvorsko-reprezentativnog, heroičnog, nabijenog patosom, težinom, dramski ozbiljnog - Baroka - ka intimnom, malom, minijaturnom, vedrom, opuštenom, dopadljivom, krhkom, ljupkom, čulnom, šaljivom, ironičnom, kapricioznom, frivolnom, punog razigrane lakoće, elegancije, gracije - Rokokoa.
 
Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti ili potreba, ali kao što rekoh ne u smislu apatije današnjice, nego ponosna apátheia, uz koju ide i coolness, mir, bezbrižnost, opuštenost, ali i aktivnost. Ako smo dosegli ovaj level, onda smo u posjedu vrhunske vrline - ataraxie - neoborivosti, stabilnosti karaktera, njegove imunosti na unutrašnje i vanjske uplive. Rječima imperatora i stoika Marka Aurelija: "Valja biti kao hridina na kojoj se valovi lome i pjenušanje utihne pred njenim nepomućenim otporom." S time smo i u konačnom posjedu autarkie - onog o čemu gore pisah, emancipiranosti i samodovoljnosti.
 
Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila im je kao stanje koje karakterizira mudraca, sophos-a, ali i isto tako Boga samog. I sad ono bitno: svaka od ove dvije škole nosi duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Daleko sam od toga da mislim da su ovim filozofskim učenjima ova dva znaka poptpuno iscrpljena, odnosno da se filozofija življenja ovih škola može 1:1 preslikati na istu ovih znakova, ali sasvim izvjesno je inicijalna ideja ovih škola i ovih znakova ista, i onda inflektirana specifičnim povjesnim uslovima i drugim faktorima.             

 

 

 Stoicizam
 
 
Stoicizam (rekosmo da je stoik prototip Jarca) je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokušava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, sve u svrhu autarkije, slobode od svake ovisnosti. Ne sredina izmjeđu suprostavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika u svakom slučaju nešto vanjsko, nepoželjno, kao neki zli došaptači koji stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano dobro stoičara. Tu onda imamo jednu extremističku konstelaciju: čovjek vođen srcem je u zoni ludila, razuman čovjek obitava u božanskim sferama. Razum je za stoika na najvišem pijedestalu, jer to je iskra božanske "vatre" u čovjeku (prvotno Heraklitova zamisao). Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek mikrokosmos, odslik makrokosmosa koji je prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom i u kojem čovjek-mikrokosmos ima udjela, kao biće exkluzivno obdareno razumom. Kad ovaj dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu paradoksalne slobode da ispunja božansku ili kosmičku misiju (stoik je fatalist), što je za njega trip samoodricanja - "Boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću" (Epiktet) ili "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasno ni prerano" (Marko Aurelije).
Stoičar polaže pravo na "prirodnost čina", a prirodan čin je suštinski razuman čin. Čovjek ustoličen u razumu je jedan sasvim priodan čovjek, jer je po stoičkom učenju suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum dakle nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je panteistički lociran posred prirode - takoreći, priroda prirode je razum.
Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Time su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama daljnjih godina bilo srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kosmičkog razuma, paragrafi su takoreći uklesani negdje na nebesima. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, prirodno pravo se nazire samo od sebe - svakom čovjeku. Konzekvenca toga je ideja humanosti, ravnopravnost svih ljudi. Otkad je stoicizam u starom rimu uzeo maha, zakoni su se postepeno humanizirali, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. robovi mogli tužiti svog gospodara. Uz to valja spomenuti i ideju svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva - kozmopolitski svjetonazor koji je u starom Rimu, sa poodmaklošću imperija, uzimao sve više maha.
Stoa usprkos rezignativnom držanju ne želi raskid sa svijetom nego “pametan aranžman sa njim”, kako netko reče. Kako je centralna instanca razum svim ljudima zajednički nazivnik, svi su u izvjesnom smislu srodni i ne postoje bogom legitimirani izuzeci, nego su svi božja djeca. To je i jedan od razloga što stoiku njegov vrli gard samodovoljnosti nije konačno ispunjenje, nego je okrenut i društvenom životu. Najimpresivniji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Uz društveni život i via activa lifestile se prakticirao i strog moral dužnosti. Stoičari su kritičari tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog, što se ogleda i u činjenici da nisu bili fokusirani na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama. Stoičar je, ako i zagovornik apátheia-e, čovjek volje, voli napor i napregnutost, borbu, "sokratovsku snagu" i ponos kiničara, zbog čega je pored Sokrata i Herkul bio njihov uzor. On je i realist, zna što je bitno u životu jer u oskudici emocija može trijezno procijeniti, i kad procjeni onda zahvati i odlučno izvede. Samodosljednost je od posebne važnosti, zbog čega on npr. odbacuje kajanje. Kao čovjek prava, čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuslovnog ispunjenja dužnosti je stoik imponirao ne samo rimljanima, nego i pruskim vladarima, i naravno, Kantu, rigidnom etičaru dužnosti. Karakter bildaju stoičari asketskim moralom izdržljivosti - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se". Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima, u mračnim šumama Germanije. Vanjski usud stoičar sreće uvijek sa (stoičkim) mirom, jer su mu vanjska dobra adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - sve svejedno. Vrijednost odnosno nevaljalost ovoga su ionako samo umišljaji nastali u uslovima čuvstvenih isparenja. Unutrašnja dobra! - to je jedino o čemu se čovjek treba brinuti. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar uklješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život krunisali samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes, Seneca. Kako osjećanja dakle nemaju više moć da obuzmu jednog samoostvarnog stoika, on je potpuno neosjetljiv prema usudu, pa sa takvim tupilom onda može biti fokusiran na ono što je u domenu njegove moći; dok ono što nije, što ne ovisi o njemu, uključujući i smrt, on uzima sasvim relaxed. Tako je samo stoik slobodan čovjek, bogat, sretan, suveren, istinski kralj, ili još bolje, Bogovima ravan, ili ih čak i prevazilazi kad je u stanju snagu karaktera demonstrirati na trpnji zla, što Bog ne može.
Zašto sam ovoliko raspalio po stoi? Da bi pripremio teren da se opipa agregatno stanje ovog učenja, odnosno da bi mogao skrenuti pažnju na njenu sveobuhvatnu rigidnost, na njen zemljani karakter. Ja do sada nisam pisao direktno o tome kako se elementarnost pokazuje u čovjeku ili njegovu gardu (uslijedit će), ali sam ovdje agegatna stanja fenomenološki doveo do toga da takoreći sama progovore, o tome što je elementarno u čovjeku, njegovom držanju i mišljenju, pa ako je to netko pratio, sjetiti će se da su to u zemaljskom slučaju sve fenomenološke odlike krutog agregatnog stanja - krutost, postojanost, samoidentičnost, forma, izoliranost.
To je otprilike i Schopenhaueru upalo u oči kad je stoika opisao kao nekog pinokia, krutu, drevnu lutku sa pokretnim zglobovima (mannequin), ili kao oklopljenog čovjeka ili čovjeka okorjelog srca, koji nikad ne može stići do poetske istine. Po njemu autentični stoicizam nastaje u uslovima hladnoće, bezosjećajnosti, manjka vitalnosti, fantazije (i on sve to usput prepoznaje u flegmi i turobnosti njemca). Stoičar svoj vitalni sistem, svoje strasti, potrebe, čuvstva pozicionira izvan sebe. Do tog najintimnijeg mu ne doseže identifikacija, nije obuhvaćeno njegovim usko definiranim sopstvom, nego je to povanjšteno (sjetimo se Jarca), nešto drugo, štoviše prijeteće po slobodu, permanentno ugrožava njegovu volju za koju on neće da kooperira sa tim impulsima, jer to je nešto što mu dođe bez da on (raciom) ima udjela u tome, bez obzira što je to nešto njegovo najintimnije, što niskim ne djeli. Ta nejasnoća tih htijenja u njemu, koja izrone odnekud i preko njega nešto hoće bez da ga prethodno pitaju, je to što stoika iritira, to neosoljeno, bez onove, koje nema početak, jasnu granicu, čvrstoću i dohvatljivost - nema odgovarajuće agregatno stanje.
I s jednog drugog aspekta su emocije nepoželjne: emocije su energija i pokret, što je već etimološki indikativno, émouvoir = pokrenuti, baciti u modus pokreta, a u Stoi se svugdje ističe vrijednost samoidentičnosti, postojanosti, trajanja i svugdje se guši pokret. Pokret koji dosegne stoika zariba na putu prema unutra, nije prenešen, ne producira valove, jer kruti modus se opire tome. Ataraxie kao nepodložnost uzburkanju, utisku, tvrdoća materijala u koji se ništa ne može utisnuti, ostaviti traga i héxis kao čvrstina ili rigidnost držanja su jednoznačnog agregatnog stanja. Za samoostvarnog stoika se koristi metafora hridine koja ne haje za divljanje valova (Marko Aurelije) ili mirne površine mora koje ne producira valove - nema pokreta (Seneca). Za to se i koristi visokofrekventna metafora stoika - ravnodušnost, kao neka bonaca duše, koju je nemoguće uzburkati.
Čak i u spoznajnoteoretskom smislu, naime u samom imenu poimanja kriterija istine je kod stoika rigidnost na djelu - katalepsis. Katalepsijom se u medicini naziva takva ukrućenost mišića pacjenta, da ovaj ostaje kao smrznut, ukočen poput skulpture, u bizarnim pozama.
Uz ovo neminovno idu i materijalizam i fatalizam stoika, koje jedva da sam dodirnuo: suština bitka je tjelesnost ili prožetost, takoreći prostornog je karaktera (rekosmo da kruto agregatno stanje korespondira sa prostorom i tekuće sa vremenom). I samo vrijeme je prostornog karaktera: događanja su rigidna i statična jer su već odigrana i kad nisu, budućnost principijelno nije nepoznanica nego je već "zapisana", vrijeme dakle ne "teče", ili teče u smislu da se događaji odvijaju samo po jednoj pretpostavljenoj strukturi, sve je dakle brutalno determinirano, unaprijed određeno, ništa se ne događa slučajno i nigdje kreativnog momenta, sve je podložno neumoljivom usudu kojem nitko ne može umaći (što je paradoksalno u svjetlu činjenice da je cilj stoika dosezanje unutrašnje slobode). I naravno apoteoza racia i njegova omniprezenca, ideal trijeznoće i hladnoće, bezvremenost zakona, specijalno bezvremenost prirodnog prava. Zanimljivo je da je prirodno pravo najtemeljitije dovedeno u pitanje i potisnuto upravo u epohi romantike, kad je agregatno stanje prešlo sa krutog u tekuće - naime historizmom, koji u duhu romantike operira sa organskim metaforama (vidi poglavlje o tekućem agregatnom stanju), u svemu vidi vremenitost, povjesni "organski rast" (sve je npr. običajno pravo) umjesto bezvremeno važenje, koje je, kako vele, stvoreno da bi se vjerovalo kodifikacijama prirodnog prava.                             

 

 Kinizam
 
 
Kinizam (rekosmo da je kiničar prototip Vodenjaka) se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. i imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to njima favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Jer kiničari su radikalni etički individualisti i vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Stou drži kinčar nedosljednom jer društvenom životu žrtvuje autarkiju, dok Stoa drži kinizam nedosljednim jer apstiniranjem od društvenog života bježi od odgovornosti služeći brigama i strahovima.
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno ubijediti, praksom i primjerom, činom umjesto rječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Ili kako Habermas reče za kiničara: "isključuje se iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". 
Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimiivnijoj, goloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." ili "It's only after we've lost everything, that we're free to do anything!" Tko ništa ne posjeduje, ne može ništa ni izgubiti. Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari sve što su posjedovali šlepali sa sobom i bili neka vrsta propovjedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svjeta, nego u samopotvrđivanju u svijetu putem neovisnosti o njemu.
Kiničaru je etika jedina vodiljna nit i priroda jedini uzor. Što je prirodno ne može nikako biti loše, ili nedaj bože razlog da se čovjek posrami. Priroda ovdje međutim nije božanska, prožeta uzvišenim logosom kao kod stoika, nego sirova životinjska. Zato su kiničarima životinje egzemplari pravog življenja. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu. Kako on favorizira prirodne u odnosu na ljudske zakone, tako se povlači iz građanskog života, posred polisa. Spašenje društva je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, tobože neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog saživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih bio antiheroj, simbol cezure kad su stvari krenule po zlu. Prirodnost ili autentičnost kiničara je skandalozna, jer ovaj ne samo teoretski sva kulturna dostignuća drži za ništavna, uključujući i tabue kao incest, kanibalizam, odbijanje vlastite sahrane itd. nego i praktično živi dosljedno tom poimanju, i uz to poučava svojim životom, bori se za ethos pravog života. Kao što rekoh, kinizam se osim odbacivanja velikih tema, pokazuje i kao odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka nije posebno vrijedan i ne nešto nužan, ali seksualni užitak se uzima u najmanju ruku kao neminovnost. Ako se strasti mogu kontrolirati, onda se i trebaju kontrolirati, ali tamo gdje ove nisu za obuzdati, treba im bez puno oklijevanja izići u susret. Ljubav je opasan osjećaj u kojem vreba gubitak sopstva, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se ne nađe prilika za "ljubavnu" praksu onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis akutan, direktno u javnosti. "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)" - veli Epiktet za Diogena (u staroj grčkoj je bilo i nepoželjno jesti u javnosti). Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer se i ovim prakticira autarkija, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom u naponu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". Sram je za kiničara u domeni "nomos-a", konvencije, i zato krajnje egzotičan osjećaj, i ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi - slabost karaktera i odsustvo vrline, dok su tjelo i njegove primarne potrebe bile s one strane srama. Legenda kaže da ime "kinizam" potječe od psovke upućene njegovom najprominentnijem predstavniku Diogenu zbog njegovog skandaloznog besramlja - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uskoro uzeta za orden, čak su mu navodno na grobu podigli spomenik u obliku psa. Diogen je usput po jednoj legendi preminuo sasvim autark, sam izabrao smrt umjesto ona njega, jednostavno odbio da diše prije nego ga je pokosila staračka iznemoglost ili bolest. Neka druga kaže da je Diogen živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan što on to čini da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam."
Ali životinja je ne samo korjen imena ovog učenja, nego ista može biti i magistra vitae: Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, veli Diogen. A ako se pak od ljudi ima što učiti, onda ili od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva; ili ako se od odraslih izvlači pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja) - uvjek je uzorno ono old school, filogenestski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, sve ono što još nije zadobilo kompleksnost.
Sadržaj izraza cinizam kakav se danas koristi se nije značajno pomjerio u odnosu na isti kinizma. Doduše cinik današnjice ne izgara od ljubavi prema vrlini, i teško se za njega može reći da preferira život bez potreba, ali sa kinizmom djeli instinktivno omalovažavanje nedodirljivog, svetog ili tabuiziranog, svega što posjeduje nimbus, što svijetli. Za razliku od antičkog, cinik današnjice je negativno konotiran, još od 17. stoljeća, iako je, ruku na srce, i u antičko doba postojala karikatura smrdljivog, besramnog parazita koji ne zna za svetinje.
Kao što sam kod stoe skrenuo pažnju na njen zemaljski karakter, tako ću i ovdje skrenuti pažnju na zračni (vodenjački) duh kinizma, sa aspekta horizontalno vs vertikalno. Dakle, kinizam je naime očigledno jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da atakira vertikalnost uopće, da je sve ono gore opsjena, bolest ili sl. koja se ima demontirati i utabati do pune hrizontalnosti. Društveno uzeto se to odnosi na humanizam kiničara. On je naime ne samo iziritiran sa svim što društveno ima status gore pozicioniranog, višeg, uzvišenog, nego se i solidarizira sa društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, fizikalcima, robovima, socijalno obespravljenima. Ali s druge strane, kinizam je isto tako iziritiran svim što metafizički ima status gore poziciniranog, višeg, uzvišenog, pa i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična i intelektualno filigrana filozofija bezvrijedna. Sve što je vrijedno znati, može i prost čovijek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent, sa njegovim sistemom nebeskih ideja, sa svjetlosnim metaforama koje su kasnije u neoplatonizmu postale konstitutivni modeli. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - potpuno otuđen od života, irealan, jupiterovski neuzemljen, pozicioniran u glavi umjesto u stomaku, gdje je istinsko gore i nesitina dolje. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svjetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko zračne naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, na ničemu ne prijanja, ne veže se, sve je samo provizorno oko njega, "sve na njemu samo visi" - što bi rekao Epiktet. Možda je ovdje dobra prilika da skrenem pažnju na ono što se već očitava: da su Zrak i Zemlja elementi disocijacije, zbog čega je Saturn kod njih udomljen.
 
 

Vodenjak i Lav
"Čovjek treba toliko filozofirat, dok se vojskovođe ne počnu uzimati za goniče magaradi" - Diogen. 
Jedna od slavnih anegdota koja zorno ilustrira vodenjački gard kinizma je ona u kojoj Aleksandar Veliki potraži čuvenog Diogena i predstavi mu se otprilike slijedećim riječima: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Potom će Aleksandar: "Što mogu učiniti za tebe?" Ovaj odgovori "Skloni mi se sa sunca". Ovo se između ostalog može uzeti za ilustraciju osovine Vodenjak-Lav. Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema puteva dosezanja individualne autarkije (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hrani svoje apetite, drugi ih minimira. Po Diogenu je neuporedivo bolje biti pas nego gospodar, jer i gospodar je samo kmet (svom imageu, posjedu ili moći), dok je kyon istinski gospodar. Jer istinska sloboda nije u ugađanju potrebama nego u odricanju od njih, pa je legenda i za tu priliku stavila Aleksandru slijedeće riječi u usta: "Kad nebi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
 
I na kraju, nakon ovog izlaganja stimulativnog po glavobolju, da odemo malko u opuštajuću, čulnu kontemplaciju i kratko se zaustavimo na Rafaelovoj slici "Atenska škola" (1510 g.). Tko je na slici taj koji ne haje za sklad i simetriju slike? Geometrijskim stedištem slike su počastvovani Platon i Aristotel. I koncentrični lukovi sa opadajućim svjetlom, kao kakva aura, nad njihovim glavama, i isto tako praznina pod njihovim stopalama im podcrtava centralnu važnost. Ali u toj praznini, na stepenicama, malo izvan fokusa, je indirektna zvjezda ove slike: jedna skurilna figura koja strši i smeta oku, jedina koja leži (ne želi biti uspravna), nezainteresirana, polugola i potpuno relaxed (samo što ne onanira), i umjesto svojom centralnom pozicijom u harmoničnom redu, kao što to inače biva, svojom disonancom plijeni pažnju.
 

Atenska škola
 
Coolness
 

Idemo dalje: Jarac i Vodenjak se mogu odlično opisati sa izrazom coolness (što se perfektno uklapa u ovdje opisani red Zodijaka, Satrun = hladno, daleko, vanjsko)! Ali pojam coolness je kod svakog od njih drugačije akcentuiran, tj. obuhvaća različite oblasti sinonima ili srodnih izraza ove riječi. Ta različitost akcenta je opet elementarnog karaktera. Izraz coolness udomaćuje s jedne strane zemaljske karakteristike tipa distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge strane zračne karakteristike kao nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. U tom smislu su oba ova znaka nedodirljiva: Jarac u smislu da se neda dirnuti čuvstvenim podražajima, da ga je teško prenijeti u stanje ganutosti, da ga ne pogađaju rezonance ljudi i ambijenata, da se ne sa-osjeća, sa-žaljeva, sa-življava itd. dok je Vodenjak "vertikalno" nedodirljiv prije svega u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Rekosmo da je ovaj zodijački znak znak egalitarnosti, ravnine, te ga u tom smislu krasi ravnina duše ili ravno-dušnost u smislu da ga npr. ponižavajuće ne tanga, da ne reagira povrijeđenošću, pošto mu je vlastiti odjek nevažan. Rekosmo i da je on van vertikalnih sistema, analfabet za jezik vrijednosti i vrijednosnih rangiranja, zato uvijek pribran u situacijama gdje drugi gube prisebnost zbog nagaženog ega. Ako se pod izrazom "ego" misli na "organ" koji stremi inflaciji, koji želi rasti u smislu važnosti, ili kojeg deflacija boli, onda je ovaj organ kod Vodenjaka samo jedan kržljavi patrljak. On je onaj za kog se kaže da "nema ego", jer su svi ataci na njega izgubljeni u zrakovitoj praznini - što ne mora značiti da njegova indolencija potpuno isključuje samopoštovanje. Ljudi koji ne rangiraju stvari na visoko i nisko, i lako amortiziraju psihičku agresiju, pod određenim okolnostima mogu važiti kao ljudi od nivoa, kao uzdignuti nad situacijama. Daljni izraz koji Vodenjaka vrlo dobro opisuje je nonšalancija. Nonšalancija potječe od francuske rječi nonchalance što znači opet bezbrižnost i ravnodušnost u jednom. Osim toga, starofrancuski chaloir znači biti važan ili vrijedan, a latinski calere znači biti topao, vruć, rasplamsan. Dakle, Vodenjaku kao nonšalantnom tipusu ništa nije vrijedno uzbuđenja i teško mu je podići temperaturu, da ne kažem rasplamsati ga. Valja i skrenuti pažnju na činjenicu da su sinonimi izraza coolness na njemačkom jeziku i tipične zračne metafore: lässig (opušten, nehajan), gelassen (ravnodusan, opušten), locker (labav, opušten, raskliman), leger (ležeran, korjen u latinskoj rječi levis ili leviarius sto znači biti lak, lebdjeti), i izravni izraz luftig koji znači zrakovit ili zračan. Suština Elementa Zrak je, da ponovim jos jednom, odsustvo stege, pritiska, uključujući i gravitacionog (lakoća), oveći orbis ili tolerancija kretanja, labavost i rasklimanost (vidi ovdje). 

 

 

 Melankolija, realizam, ljudskost
 
 
Saturn je najkasnije od 16. stoljeca postao i dio diskursa melankolije (crna žuć), s čime ne želim tvrditi da je melankolija suštinska za Saturn, ali neka njena shvaćanja pogađaju u centar, kao npr. outsiderstvo melankoličara. Skoro svakom piscu kasnog srednjeg vijeka i renesanse je melankolija važila kao domena Saturna i u prvom redu kao bolećivo odsustvo vitalnosti, koje čovjeka tjera sa trgova u outsiderstvo. Jarac i Vodenjak jesu u izvjesnom smislu beživotni, bez vitalnosti, sivi, suvi, bez vlage i sjaja, bez čarolije i iluzije.
Nekom zvuči neobično, ali oba ova znaka su ljudska time što su oba "excentrično pozicionirani" (Plessner), imaju težište iznad vitalnih slojeva, Jarac iznad animus-a, Vodenjak iznad animalnosti ili vitalnosti shvaćene u biosocijalnom smislu, kao volja za moći, za rangom, za updateom gena. Filozofsko-antropološki uzeto je Jarac u odnosu na nesvjesni, nepodjeljeni život, otuđeni duh čovjeka i njegova otvorenost prema svjetu. Dok je Jarac emocionalni invalid, tup na sentimente; Vodenjak je tup na vrijednosne aspekte čuvstava. Ni jedan ni drugi nemaju nikakvog schein-a, ništa svjetlucavo, sjajno, ni traga raskoša, opulencije, čarolije, iluzije. 
Kao deziluizionirani stoički ili kinički tipusi koji žive out-of-matrix, oni favoriziraju ogoljelo i sirovo, nepodložni su varkama i opsjenama, oboje su hard core realisti, ali onda opet sa različitim akcenima: Jarac kao princip realnosti (naspram princip gušt) gdje se datosti procesiraju racionalno, a Vodolija prije u duhu načela umjetničke epohe realizam, kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne uzvišena dramatika heroja i bogova.
 
I na kraju jedna ilustrativna predstava: ako planetarni red uzmemo kao dramu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili središte amfiteatra, scena u koju su uperena svjetla pozornice i gdje se drama odvija, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvjetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire.
 

 

Iako se Zodijak prvobitno koristio u kalendarske svrhe, ono što zodijačke znakove i njihove vizualne simbole suštinski određuje je statični red bez faktora vrijeme, bez ciklusa i faza - naime domicilni red, i to isključivo ovaj. Što ovdje znači: zodijački znakovi nisu samo prostori gdje je planet dobro udomaćen, nego su ovi od istog materijala kao i odgovarajuće planete (+ Element). Postoji niz drugih odnosa planeta sa zodijačkim znakovima, ali svaki je evidentno besmislen, po svemu sudeći, nastao iz prinude rane antike da se u svakom, i najmanjem, kantunu Zodijaka vidi planetarni red. Istu tu neurozu razuzdanog korespondiranja možemo sresti i u modernoj ezoterici. Fascinacija domicilnog reda je između ostalog i u tome što geocentrični ili kaldejski red planeta, koji inače prelomljen preko centralnog Sunca daje njihov polarni red (Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars, Sunce u središtu), rasprostrt preko Zodijaka daje istu tu planetarnu polarnost (izuzev Sunca).
 
 
 
Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane i "polarizirane" Planete na krug, nego na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). Zanimljivo je da se iz vizuelnih simbola zodijačkih znakova može nazrijeti komad elementarnog reda (ali i domicilnog): borbeni karakter vatrenih simbola; pretežno vodena bića kod vodenih - Rak i Ribe; pretežno bića koja žive po rupama i pukotinama - Rak i Škorpija; vodeni znakovi imaju problema sa jasnoćom, njihov je svjet ogrnut u sumrak, noć ili maglu; Škorpion je aktivan samo noću; Ribe su skoro sva fenomenologija podmorskog, mutni, nejasni svjet dok je Djevica znak (moralne) čistoće, pa valjda i jasnoće; zračni znakovi nisu životinje; vatrenom Ovnu je suprostavljen simbol balansiranja, a balans je suština gasovitog agregatnog stanja; Jupiterovci su životinje, dok su Merkurovci (mladi) ljudi, itd. Banalno ali istinito: u određenju znaka sudjeluju samo planetarni i elementarni sadržaji, nikakvi parametri cikličko-astronomske prirode kao što su kvaliteti, kardinalnost, fiksnost, promjenjivost. Moglo bi se reći da su zodijački znakovi planetarni aspekti jednog elementa, ali i obrnuto, da su elementarni aspekti jednog planeta. Shodno ovom redu, planete imaju svoju dvo-elementarnu prirodu (izuzev luminara), koja se opet pokazuje kroz zodijačke znakove. Žilavo se npr. držalo i održalo mišljenje da je Jupiter zračne naravi, jedna od brojnih istorijskih nasukavanja na besmislicama - Jupiter je evidentno vatrene i vodene naravi, jer se svojom sintetičkom prirodom samo ovdje može elementarno ospoljiti, s time što pod ospoljiti ne mislim na gluposti horoskopije. Zodijak je dakle po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski i astronomski ciklusi. Na taj način se problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, pokazuje kao fatamorgana. Kao što rekoh, krug se može koristiti kao model za prikaz ciklusa, ali i kao model za prikaz polarnosti - samo ovo potonje je Zodijak. Sve u svemu, ravnodnevnice i solsticiji nisu međe podjele Zodijaka (na polovine, kvadrante ili sl.), nego odlučujuće linije njegove podjele izgledaju ovako:
 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se djele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje) - jako bitno! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Te karakteristike znakova definiraju Planete po njihovim unutra i izvana. Unutra i izvana planeta se definira geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sfera, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane sunčeve sfere, kao na slijedećoj slici:
 
 
 
Sve bi ovo bilo isprazno imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov stvarni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, poza zodijaka kao na prvoj slici je određujuća za smisao znakova. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi sadrže u sebi izvjesnu centrifugalnu i donji/unutarnji centripetalnu tendencu. U ovom poglavlju sam ovu "centrifugalnost" i "centripentalnost" jasno demonstrirao na kardinalnom križu, gdje su gornji kardinalni znakovi Ovan i Jarac istureni i falusoidni, dok su donji kardinalni znakovi Rak i Vaga uvučeni ili vaginoliki.
Kako je moguće da nešto tako infantilno ima smisla? Moguće je u najmanju ruku zbog toga što kompletna Astrologija ima jedan infantilni karakter i što apelira na naše skrovito atavističko jastvo. Svi ti atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. RACIO=GORE, OSJEĆAJ=DOLJE, GLAVA=HLADNO i GORE SRCE=TOPLO i DOLJE, INTIMNO=BLIZU itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha konceptualiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim. Kako sad metafore? Metafore, kao prvo, iz banalnog razloga što su one samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i kao drugo, svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. su bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu su ove moje studije dobrim djelom "arheologija" jezika i traženje "kosmičkih" struktura u njemu. Ali završni cilj bi bio opipati arhajsko jastvo čovjeka koje se služi ovim jezikom, koji je neka vrsta našeg "nevidljivog" dvojnika.
 
 
Saturn i Mjesec
 
Za jasnije predočenje smisla ovog sistema uzmimo moj sporni primjer opisa Raka sa "Astroloskih dijaloga", kojeg ću u iscrpnijoj formi uskoro publicirati ovdje na blogu, kao stanovnika rupa (plodnih kotlina) vs Jarca kao stanovnika planinskih vrhova iz čega proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Gdje se bolje pokazuje smisao zodijačkih simbola nego ovdje? Kad smo već kod Raka da iskoristim priliku i na ovom mjestu demonstriram tupavost tradicionalista time što ću navesti jednu opaku glupost koju je na jednom mjestu prof. Karalić-Koprivica napisala odnosno prepisala iz neke antikvarne knjige: kao, zbog njegovih mjena je Mjesec planet vagabundstva, ćudljivosti ili "vječitih promjena", pa onda još kao podporu citira i nekog Branka Ćopića koji je Mjesec prekrstio vagabundstvom. Mjesec je upravo suprotno! Kao prvo, mjesečeve mjene nisu nikakvi hirovi nego jasno predvidljivi ciklusi, ponavljanja istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus). Kako je Mjesec planet onog unutra ili iznutra par excellence, dakle kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla - uterusa - koji je, gle čuda, izvorište menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinhroniziranih sa mjesečevim mjenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako mjesečev čovjek ili Rak traži ili nalazi ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva, život mu dođe kao ublažavanje štete izgona iz uteralnog raja kompenzacijama istog - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se bilda opet ciklusima kao što su rituali i običaji, i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Taj izgon iz rajskog parazitizma nije nadomješten samo domom ili domovinom, nego je čovjek Rak tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, rastače je (Element Voda) i internalizira golom asocijacijom dodira (koja opet podrazumjeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje se svjesnost (svjetlost) svede na minimum i čovjek bude u slobodnom, nesvjesnom flow-u. Znači, mjesečeve mjene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mjene uterusa i plodnih kotlina sa njihovom seoskom ritualistikom obrade, kao i mnogočemu što podlijeze ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mjenama su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva ruine, potonula sjećanja čovječanstva.
Iz svega ovoga je već trebala osvanuti misao i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnjezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na POČETKU postnatalnog i KRAJA uteralnog zivota - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje napore svjesnosti. Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski POČETAK I KRAJ, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjetlo i prosvjetiteljstko, nikakva mrčina.
 
Saturn je za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili periferije. On definira kod Vodenjaka njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom Saturnu dva planeta središnjice, prvi dnevne, drugi noćne, znam zvuči zbrkano i nategnuto, ali to je jedna zamorna priča koju cu ostaviti za naredno poglavlje.
 
 
Jupiter i Merkur
 
 
"Opet, zbog čega su kuće Hermesa nasuprot kućama Zevsa, i kuće Zevsa nasuprot kućama Hermesa? Mi kažemo da je to zbog toga što je Zevs čuvar imetka i izobilja, dok je Hermes uvijek gospodar debata. Moć intelekta je tako uvijek suprotna i gleda odozgo na želju za imetkom, a izobilje je u suprotnosti s onim što je razumno." - veli Antioh Atinski, i jasno pokaže da je tradicionalna astrologija bulaznila u sve šest. Što su ova dva planeta stvarno? Suština planeta Jupitera se može sumirati u slijedećem: daleko, visoko, veliko, pa i vanjsko, kao što je Suština Merkura najbolje obuhvaćena sa: blisko, nisko, malo. Rekosmo već ovdje da je Merkur posredništvo, razmjena, neposredni kontakt. Jupiterovo Veliko se nudi perspektivi distance, daljine ili visine. Zato što je veliko, Jupiter je i gore. Jer Veliko obuhvaća sve generalije, sve načelno, sveobuhvatno, u širokim okvirima, meta-perspektivama ili perspektivama daljine - što je metaforički pozicionirano GORE. Isto tako i ono što je društveno GORE kao sudstvo, vlasti, inteligencija, crkva, sve ono što postulira istinu, opća načela, određuje društveni ustroj je također Jupiter. Jupiterovci tradicionalno važe kao vlastodršci, sudci, svećenici, metafizičari upravo zato što se ovi bave sveopćim, načelnim, univerzalnim, što oni isto tako utjelovljuju institucije, nose teret nadljudske odgovornosti, imaju težište u superegu (ÜBER-Ich) itd., dakle sve ono GORE pozicionirano; dok su Merkurovci djeca, lopovi, kuriri, piskarala, izvršitelji, praktičari, dakle ljudi sami za sebe, bez (reprezentativnog) garda i bez supstance, općenito oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču. U vojnom sistemu postoji jasna vertikalnost pridodane odgovornosti, oni sa više su GORE, oni sa manje su DOLJE. Filozofi, posebice meta-fizičari su majstori zauzimanja META pozicija što je grčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja obuhvaća VEĆE od onog čemu je nataknut taj prefiks ili koje ga SUBsumira. Opći pojmovi su također GORE i konkretnosti DOLJE. Pojam tratinčica je SUBordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje ODOZGO na DOLJE, dok je induktivni sud izvođenje ODOZDO na GORE i označava ih Merkur. Konkretizacija je SPUŠTANJE, fakti PRIZEMLJUJU. Gustav Fechner je svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "ODOZDO na GORE", da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike, po kojoj je lijepo određeno "nebeskim" idejama, dakle ODOZGO. Jupiter je VELIKO i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska VELIČINA, VELIKOdušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore MALOG (npr. MALOdusnost Djevice). Jupiter je i u vezi sa UZVIŠenošću, kako u karakternom tako i estetskom smislu kao suprotnost ljepom, posebice ljupkom i komičnom. Estetska UZVIŠenost (das Erhabene) je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen rječi latinska maiestas, što znači VELIKO. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve VELIKO", "koje ukazuje na manjkavost svake naše procjene VELIČINE". Na engleskom jeziku se za put od NADređenog, općeg, od apstrakcije prema PODređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora TOP-DOWN, dok je obrnuto imenovano sa BOTTOM-UP. Za demokratiju se kaže da je BOTTOM-UP vlast, konstituirana od demosa prema gore itd. Ta dva izraza TOP-DOWN i BOTTOM-UP se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvjek su to jupiterovski vs merkurovski procesi. Dakle, Jupiter kao Veliko, u smislu Veliko kao prvotno, sve Malo izvodi iz Velikog; dok Merkur kao Malo, u smislu Malo kao prvotno, sve Veliko izvodi iz Malog. Ovdje sam već demonstrirao uski odnos Merkura i tržišta, i na osnovu toga merkurovu dvojaku prirodu, zemaljsku i zračnu. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokratija i sl., koji inače povjesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što Malo vidi mozaički pripadajuće Velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je takodjer i SUBsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu covjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguce previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta sintetička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnoso sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
 
Mars i Venera
 
 
Centrifugalni karakter Marsa i centripentalni Venere se pokazuju već u tome što prvi odvaja, rastura, udaljava, znaci hladan je, dok drugi spaja, gradi, zbližava; Mars funkcionira samo na frenkvenci grubosti, Venera finoće. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.
 
 
I ovdje sam još jednom nagazio na priliku da skrenem pažnju na moj post "Kuća = Zodijački znak? 1. Dio" gdje sam želio pokazati da gospoda sa "Astroloških dijaloga" misle ono što nikako ne žele, naime, da postoje srodnosti kuća i planeta (i više).
 
3. i 9. kuća:
Nataša: krecem se - uvidjam
Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno
Filip Matanovic: blizu - daleko
 


  



Ovdje ću na osnovu primjera elemenatrne osovine Zrak vs Vatra demonstrirati očitovanje Elemenata u društvenim fenomenima (kasnije i individualnim).
Akcent će biti na slijedećim polarnim atributima ovog Elementa - centrirano (Vatra) vs decentrirano (Zrak).

Ali što su najprije Vatra i Zrak ovako atribuirani?
Ako jednu amorfnu masu čestica prožmemo Vatrom, na snagu stupaju sile analogne genezi zvjezdanog sistema, kad se iskonska magla zgusne do gravitacijskog kolapsa, fuzija zakurbla, masa se razgori i počne emitirati svjetlo. U uslovima ovog elementa se neminovno formira prostorna os oko koje se konstituira jedan masivni, atraktivni centar, koji se toliko naždere “materije” da se razgori i okruni impozantnom svjetlošću. U jednom ovatrenom prostoru se takoreći pokušava konstituirati Apsolut - bezuslovno koje sve uslovljava. Za Stoike je usput ovaj Element imao božanski karakter. Ne samo da je to zgusnuće već svojom gravitativnom snagom postalo centar sistema, nego i svojom masivnom emisijom svjetla reklamira svoj inkrement moći, snage i glorije; postaje egzemplarani, vrijednosni centar za sve što se grije njegovim svjetlom. Rastom svoje mase i svjetlosne krune ovo zgusnuće sve više uvećava svoje majestetstvo koje okolina slavi i oponaša (reflektira ga) u bezgranično.
Ako bi ovaj majestetski red odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetru. Sve bi se izniveliralo kao da ničeg nije ni bilo, apsolutistički ustroj bi podlijegao ekstenzivnim sangama, čvorovi bi bili raščvorani, zgusnuća raspršena, izolacije otvorene. U uslovima zrakovitosti se sastavni djelovi i djelići više ne dopuštaju uniformirati i pozicionirati oko jednog normirajućeg središta. Element Zrak je ekstenzivna sila: intencija relativiranja, otvaranja, labavljenja, demontiranja, raspršenja, individualiziranja, atomiziranja, anarhiziranja svakog reda jedinstva. Pod ovakvim okolnostima ni jedna čestica ne stoji više u jednostranoj ovisnosti o drugoj, ni jednoj više nije središte van nje nego u njoj samoj, vlada opća relativnost - individualizam, pluralizam, opća sloboda - pa ipak! nitko svoju putanju ne definira potpuno autonomno nego uvjek u relaciji s drugim (relativizam vs apsolutizam), svatko je dostojan korekture, neminovno ulazi u kompromise, balansira se s drugim. Jer težišta čestica koja su u procesu zračne decentralizacije pomjerena iz jednog vanjskog, opće-sumirajućeg, za-sve-važećeg središta svakoj ponaosob u vlastito središte, ne trpe više ni fiksnost pozicioniranosti, nego su labilno centrirana u česticama, znači mogu uvijek privremeno napustiti središte i elastično se vratiti u njega. 
Zrak je dalje rafinirano pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije, decentrirani sharing-sistem po uzoru na delleuzeov rizom, vrijednosno neutralna i pluralistička konstelacija, svjet bez supstancijalnosti, gdje ništa ili nitko nije bezgranično određen sam iz sebe nego se uvjek naštimava prema drugom. Ovo je dakle svjet slobode i slučajnosti, i ne determiniranosti iz jedne točke. Sve je u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez stožera i sidrišta. Napeto gomilanje i podruštvljavanje je ovdje smetnja, ali su ipak partikli jedno prema drugom afirmativno postavljeni; svaki ima jedno balansirajuće, elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji težećem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego traže balans subtrahirajući se jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se rafinirano naštimava, u protivnom svatko po svom. Ako bi jedan smjer volje pokušao “tvrdo”, bez naštimavanja utjecati na drugi, već to bi bila iskra vatrenog autoritarizma. Lakoća bezvoljnosti i nenasilnosti, odsustvo napetosti bi već bilo načeto. 
Kao što rekoh u prethodnom postu, vatreni element se pokazuje tamo gdje je nagomilana i zgusnuta energija vrijednosti ili važnosti, intenzitet prezence, tamo gdje se investira energija javne pažnje -  trgovi, bine, arene, mediji, vlade, tronovi, hramovi. Uzmimo za primjer jednu kontrasnu ilustraciju zgusnute mase vrijednosti/važnosti/značaja: jedan faraon dođe u provinciju gdje ga čeka prijem sa pompeznim ceremonijama dobrodošlice. Jedan slučajno izabrani rob iz klanjajuće mase dobije izuzetnu čast kod faraona doći na audijenciju. U monumentalnoj hali stoje dva čovjeka jedno nasuprot drugom, potpuno neproporcionalna u pogledu javnog vrednovanja - na jednoj strani majestas i na drugoj jedna iz osjećaja sopstvene ništavnosti u sebe skvrčena kreatura, koja pred zasljepljućim prizorom bogočovječne važnosti žmirka i drhti. Ovaj omjer veličine gdje jedan u sebi ima zgusnutu energiju javne vrijednosti i koju kao majestet isijava natrag; i drugi, bezvrijedna individua koja pred veličanstvom faraona tone u ništavnost, je čisti vatreni odnos. 
Gasovitom čovjeku je ovo užasavajući prizor koji vapi za balansom. Jer zračni Element je automatizam niveliranja, opušteni odnos koordiniranosti umjesto subordiniranosti. Pod vladavinom zračnog elementa su plameni centri ugašeni, vertikalni ustroji egalizirani. Zrak je jedan bez-vrijedan, demokratski element koji monopole rasipa, sve neravnine pegla. Zato bi u ovoj iskarikiranoj situaciji rob, koji je uzmimo svojom naravi u jednom neokaljanom gasovitom agregatnom stanju, bio toliko opskrbljen imunitetom na imponirajuću silinu da bi se sagnuo ne da se pokloni nego da se počeše po testistima za vrijeme ceremonijalnog obraćanja.

Vrhunac vatrenog zgušnjavanja vrijednosti je fenomen svetog. Fenomenolog religija Mircea Eliade opisuje jedno sveto mjesto kao centralističku distorziju prostora. Za religioznog čovjeka postoji jedno “stvarno” mjesto sa posebnim intenzitetom značenja u odnosu na preostali homogeni, vrijednosno-neutralni prostor. U jednom prostoru ispunjenom numinoznim, gdje se npr. odigrala hijerofanija, je nastao jedan “otvor” koji povezuje različite dimenzije - nebo, zemlju i podzemlje (npr. zigurat kao kosmički brijeg ili oltar koji osigurava vezu sa bogovima) i gdje je prostor zakrivljen kao oko zvjezde. Vjernik usmjerava svoje molitve prema svetištu, koje je na jednom dubljem nivou axis mundi, pupak zemlje, središte svjeta. Svugdje tamo gdje su prisutne vrijednosti u jednoj visokokoncentiranoj, numinoznoj formi - od relikvija do epifanija “gorućeg žbunja” - prostor se krivi i gubi svoju sterilnost. Jedan od optički najimpresivnijih primjera apsolutnog prostornog sidrišta je kaaba okružena hadžijama. Kaaba važi kao “kuća Boga” prema kojoj su usmjerene molitve vjernika, svejedno u kom se djelu svjeta vjernik nalazi.
Hipnotički intenzitet koji poziva na glorifikaciju i prostor (kon)centrično organizira je jasno ospoljenje vatrenog elementa. Sve što ima punoću vrijednosti svjetli “unutarnjem oku”, oteknuto je i pozlaćeno. Već samo jedna stvar puna pijeteta, ispunjena dirljivim sjećanjima (npr. Butch-ov džepni sat iz filma “Pulp fiktion”), jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, heroja ili svetca, ili jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima imaju u našem primitivnom osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobražnog svjetla. Kad su u pitanju ljudi, onda još jedan level više: samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem atavističkom iskustvu izvjesnu zračeću gloriju, dok se s druge strane naznačava vlastita kreaturnost (Creep). Postoji bezbroj primjera iz povjesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju sa svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosnu snagu i kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući. Već smo rekli da je u optičkoj metaforologiji svjetleće producent bivstva, dok je sve bivstvujuće samo kao “emanirano” prisutno. Zračeće “jedno” jest bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. Sve što je svjetlu bliže ima veću punoću bivanja, dok je sve ono što mu je dalje ništavilu bliže. U neoplatonskoj metafizici svjetla zlo raste sa udaljenošću od svjetlosnog izvora, objekt se gubi u etičkoj tmini. U ponašanju svjetla leži još jedna značajna simbologika. Predmeti koji sami od sebe ne emitiraju svjetlo nego ga samo odslikavaju su njegovi simulatori, kao kad puni Mjesec "oponaša" Sunce. Ne samo da svjetlosni izvor uni-formira svoju okolinu svojim svjetlom i da osvjetljeni predmeti dobivaju svjetleću uniformu, nego i sav prostor dobija centralistički ustroj, poruka se misonarski prenosi dalje. Uzmimo da je sve ovo - centralno vs kaotično - planetarno gledano sunčev aspekt elementa Vatra. Isto to zgusnuće i krivljenje prostora imamo, kako sam na jednom mjestu već naveo, i kod drugog luminara - Mjeseca, ali onda ne kao atraktivnost svjetlosti nego tmine. O tome drugom prilikom.




Zrakovitost i vatrovitost društva 
Ovo vatreno sabiranje i centriranje versus zračno decentriranje i raspršenje se preglednije ospoljava u konstitucijama duštva nego u konstitucijama karaktera. Zato ću prvo pokazati što je to zračno i vatreno društvo, pa ću nešto kasnije istu strukturu demonstrirati na konstitucijama zračne i vatrene individue. Kao što se već može naslutiti, element Vatra je između ostalih koncentracija i koncentracija moći, a element Zrak disperzija istog. Autonomnost individue ili nekog segmenta društva je u vatrenom elementu ukinuta u korist uniformirajućih centara moći koji mogu biti pojedinci, grupe, institucije, ali i ideje; dok mu zračni element oponira barikadama, barjacima slobode, dakle anarhiziranjem društva i naporima da se moć ne zgusne na jednom mjestu. Društva u kojima se moć gomila na jednom mjestu su monolitna, zatvorena društva, dok su društva koja osipaju moć pluralna, otovrena društva. 
Otvorena društva su nam znana već kao suvremena zapadnjačka ili po zapadnjačkom uzoru konstituirana društva, ali općenito važi da se svako društvo otvara onoliko koliko tržištu daje prostora i koliko životni gard trgovca postaje normativni model. Na tržištima su uvjek rasli gradovi i s njima građanstvo. U tom smislu vrline bourgeois-a, trgovca i vrline heroja nesumnjivo spadaju pod dijalektiku ove osovine. 
Ali prije nego se okrenem tržištu, da razmotrimo najprije zašto su otvorena društva “gasovita” društva? Sigurno ne samo zato što gas ne voli zatvorenost (kao npr. gasovi debelog crijeva), nego zato što su otvorena društva po definiciji društva bez određenog kursa i oblika, bez supstance, "porozna", fleksibilna, uvjek u dinamičnom modusu naštimavanja na nove izazove. Idejno jezgro otvorenih društava je bezidejnost. To su svjetonazorno neutralna društva, ideološki decentrirana, ne znaju ni za istinu, ni za tabue ni svetinje. Uvjek ostaju u modusu besformonosti, ne zauzimaju gard nego improviziraju i naštimavaju se prema novim konstelacijama, spontano se deorganiziraju i organiziraju po trial & error principu. Dakle, dinamično, fleksibilno, samoorganizirajuće društvo, bez inercije, stalno u pokretu, naštimavanju, sharing-u, reformiranju ima očigledno karakteristike gasovitog agregatnog stanja. Prenešeno na individualni karakter je to tip jebivjetra, vjetropira, utoliko prije što takva društva produciraju upravo takav tip čovjeka. Rekosmo već da su pod otvorena društva subsumirana tržišna društva, dakle liberalna, ali isto tako i demokratska društva, drugim rječima, sva ona pokretljiva, bottom-up društva, koja se uvjek iznova sama od sebe izbalansiraju, ona kojima je težište na checks & balances i laissez-fair. U demokratskim društvima je svaka vlada sastavljena odozdo na gore i uvjek je kliska u svom ležištu, može sa lakoćom i bez ikakvog trenja biti demontirana ako uradi jedan kiks koji narodnom suverenu ide na keks (osim ako se ne radi o balkanskom modelu demokratije). Moć je u jednom otvorenom društvu svjesno rasparčana na diverzne oblasti - checks & balances - počev od tzv. diobe vlasti na legislativu, judikativu i egzekutivu, zatim na partije, na zastupnike u parlamentu, na bezbroj interesnih grupa koje participiraju u formiranju političke volje, pa sve do prostog pojedinca sa njegovim lepršavim glasovnim listićem (već samo ime checks & balances ukazuje na gasovitost modusa). I onda se svi, u gasovitom agregatnom duhu, u okrilju čitavog obilja sloboda - misli, govora, štampe, demonstriranja, itd. - javno naštimavaju do formiranja jedne sveobuhvatne odluke. Važno je da se parla (zato se zove parlament, a odgovarajuća vlada government by discussion), debatira, polemizira da bi se na kraju izdiskutirala intencija majoriteta. Nema veze što praksa otvorenih društava u krajnjoj tendenci nagriza vlastita vezivna tkiva kao što je npr. tradicija i što je takvo društvo u svojoj otvorenosti za sve, otvoreno i za samouništenje (npr. kraj vajmarske republike). Pošto se ovakva društva ne žele zatvarati, svi vidovi granica su propustljivi: granice za ljude, informacije, stavove. Gasovito agregatno stanje ne voli zatvorene prostore, želi permanentnu cirkulaciju i razmjenu, zato je ovdje u krajnjoj liniji idealan građanin upravo građanin svjeta, kozmopolit, čovjek lišen svakog identiteta, radikalno tolerantna individua, otvorena prema svemu i svačemu - dakle jebivjetar. Nacionalna država je pod ovakvim okolnostima nužno zlo i globalizacija nužan ishod, podsticana i time što tržišta kronično pate pod klaustrofobijom.  
Drugo ime za taj zračni princip samoregulacije je laissez-faire. Laissez-faire u prevodu znači ne mješati se, prepustiti stvari samima sebi, pošto se, kako se misli, na kraju sve samo izbalansira u plodonosni red. Npr. na planu odgoja laissez-faire znači odreći se odgoja, pustiti djete da neometano pravi štetu sebi i drugima. U privredno-političkom smislu, dakle u smislu u kojem se ovaj izraz inače koristi, laissez-faire svoje ispunjenje nalazi u idealno-tipičnom, do kraja mišljenom liberalizmu, znači, manchester-liberalizmu, libertarizmu ili anarho-kapitalizmu. Ovdje je država smanjena na patuljka da joj ruka nebi dosezala do privrede, koja onda prepuštena sama sebi kao kolateralnu korist garantira opće blagostanje. Kod zatvorenih ekonomskih sistema kao što su merkantilizam, državni korporatizam ili planska privreda se stihija tržišta strogo kroti. U modusu planske privrede partija iz jednog centra određuje šta će se producirati, kako će se raspodjeljivati i koliko će koštati. Kod dileme država ili tržište je tržište ovdje izraziti loser. 
Natrag ka tržištu. U zračnom modusu sve tendira postati tržište, jer princip tržišta je upravo samo po sebi zrakovitost u svim svojim karakteristikama. Jer ako je, malo iskarikirano rečeno, vatreni gard suprotnost od balansa i finog naštimavanja, ako je naime rizik, heroizam, rat i nasilničko izrabljenje vatreni gard, uzeti na silu koja je iznad morala, tko šta porobi i zaslužio je to jer je moral samo konsens slabosti - onda je zračni gard trgovinski, odnos razmjene, naštimavanja, uravnoteživanja interesa, faierness-a, traženje win-win momenta, gdje je na kraju konflikt riješen bez losera i gdje je svatko istrgovao neku svoju malu korist. Zato je važna izniveliranost partnerstva, proporcionalna raspoloživost moći. Onoliko koliko tržišta dobijaju na prostoru toliko društva dobijaju na dinamici, raste im socijalna mobilnost. Tržište podstiče slobode, izravnava odnose, ne pita za porijeklo. Tako je Liberalizam nastao kao oponent fedalizmu i njegovoj statici staleškog ustroja. Da bi se društvo temeljito izniveliralo, trebalo je izravnati i onostrano, ukloniti centralnu instancu univerzuma koja je legitimirala staleški režim.
Tržišta sama su uvjek u jednom dinamičnom stanju balansiranja, destabilizacije i ponovne stabilizacije, egzaktno kao i gasovito agregatno stanje. Suština elementa Zrak je elastičnost - suptilna labilnost ili suptilna reakcija na najfinije uplive i hitro balansiranje istih do prvobitne ravnoteže - upravo ono što karakterizira tržište. Nemirna linija burzovnog kursa kojoj je u pozadini suptilni sezmiograf koji oslikava labilnost procjene vrijednosti dobra na burzi od strane tržišnih aktera u mahu ponude i potražnje, je sasvim opipljivi prikaz elementa Zrak. “Nevidljiva ruka” Adam Smitha je metafora za emergentske tržišne procese gdje ukupni postupci mase tržišnih sudionika svaki nastali kaos spontano izbalansiraju u red. Tržište je čisti elasticitet - njegov ekvilibrium je permanentno narušen i opet uspostavljen. Samostabilizirajuće usklađivanje prirodnih sila koje znamo iz zvjezdanih ili planetarnih sistema važi i za privredu. Energija kretanja bi bile želje i interesi privrednih sudionika, dok bi kontrolirajuća protusila bila konkurencija interesa. Tržište je dakle jedna dinamična samorganizacija koja dopušta anomalije u većoj mjeri, ali im ne dopušta da eskaliraju. Iznimka koja potvrđuje pravilo je neravnoteža koja se sama razmaše, iz sebe same pojačava (npr. panika na burzama).

 

I formiranje cjena kod slobodnog tržišta je zračni laissez-faire. Cjene nisu isklesane u kamenu kao po petogodišnjem planu narodnog gospodarstva socijalista, nego našvrljane nabrzaka na papirićima koji se zgužvaju i bace. Ali ne samo da je u slobodnom tržištu cjena vjetrovito slobodna, neometano varira u ovisnosti o ponudi i potražnji, što je odlično ilustrirano labilnim krivuljama akcionih kurseva, nego ni to ne radi rigidno već elastično. U egzaktnoj ekonomiji postoji mjera elastičnosti, kojom se mjeri senzibilnost cjene, ponude i potražnje. Npr. elastičnost cjene pokazuje koliko osjetljivo potražnja reagira na promjenu cjene - kod neodrecivih produkata malo, kod luksuznih puno. 

KRATKI EKSKURS:
Tko je začetnik tržišta? Već u prvim pisanim dokumentima okcidentalne kulture, u homerovoj “Himne Bogovima”, važi da je Hermes odnosno Mercurius taj. Pa veli, odmah po rođenju je direktno iz kolijevke krenuo u vagabundiranje, usput razvalio kornjaču i od nje sastavio liru, odmah bez ikakve poduke virtuozno ovladao tim muzičkim instrumentom, onako još u pelenama, zatim pokrao stoku bogu Apolonu, i nakon što je bio raskrinkan od istoga, zapimplao mu po liri tako očaravajući da je - i ovo je sad najvažnije - plijen odmah bio iskupljen lirom - interesi su bili uštimani i postulirano je slobodno tržište aktom robne zamjene. Hermes je dakle Bog razmjene, ne samo informacija kao božiji vjesnik sa krilcima na nogama i mediator, nego i posjeda (robe). Merkur za astrologe znači upravo to što se može subsumirati pod pojam razmjena. U vezi je sa Elementom Zrak utoliko što je to planet kojemu je kućište u zračnim Blizancima - vagabund, lopov, trgovac. Međutim, po sistemu kaldejskog reda, kojeg smo upoznali u uvodnom djelu, planete koje vladaju zračnim znakovima, vladaju isto tako i zemljanim znakovima, zbog čega Merkur ima i jedno drugo, zemaljsko lice - Djevica.

Što se može reći o srži Merkura? Kad se sagledaju značenja Merkura, kao što su mediji, transport, divinacija, komunikacija, jezik, promet, trgovina, onda se doima kao da je ovaj u svojoj suštini posrednik koji stupa u neposrednost sa stranama koje hoće biti posredovane - dakle medijalni planet povezivanja, dodira, zbližavanja. Ali Merkur je u svom najintimnijem značenju planet blizine (ne i bliskosti) i u jednom dubljem smislu - biti blizu pozicioniran ili fokusiraan samo na blizinu. Otprilike kao objektiv sa kratkim depth of field koji fokusira samo blizinu, dok je daljina blurry i umanjena. Zato je Merkur sa kućištem u Zraku (Blizanci) žablja perspektiva, biti-među-stvarima, u mnoštvu malog, svakodnevnog, posred struje života, via activa umjesto via conteplativa; dok je Merkur sa kućištem u Zemlji (Djevica) diferenciranost onog blizu, jasnoća iz perspektive blizine, shodno tome odvojenost, zrnatost, izoliranost pojedinačnog. Merkurov opozit Jupiter je suprotno tomu “teleobjektiv” koji ima dugi fokus, podešen samo za daljinske objekte, za sveobuhvatno veliko, dok je blizinsko defokusirano. To je perspektiva giganta, pozicioniranost iznad ili daleko od predmeta, pogled iz daljine, visine, panoramska perspektiva kojoj se sve pokazuje sumirano u okrilju veličine i koja iščitava sveobuhvatne sadržaje. Iz istog razloga je Merkur znak usitnjenosti, minijaturnosti, dječačke malenkosti (lukavo novorođenče), dok je oponirajući Jupiter planet daljine, veličine, glomaznosti, imperatorske gigantomanije. Zato je Jupiter sa kučištem u Vatri (Strijelac) - otjelovljena ideja, meta-perspektiva, svjetonazorna centriranost, a vodeni (Ribe) difuzionira pojedinačno u viši smisao, malo konvertira u veliko rastakajućim silama. Zanimljivo je i da je Merkur najmanji i Jupiter najveći planet našeg planetarnog sustava.
Tu elementarnu dvojakost Merkura - zračna i zemljana - možemo najbolje ilustrirati samim tržištem, odnosno društvom koje se načelno ravna prema tržištu. Tržište je mjesto miroljubivog naštimavanja interesa ljudi (Zrak) - to smo već gore konstatirali - ali tržište je i mjesto konkurentskog odnosa (Zemlja), koji je negativ solidarnom. Liberalizam je u svojoj ranoj fazi imao integrativni efekt, pozitivna etička i društvena djestva, moralno uzdizanje, humanizaciju, u najmanju ruku u viđenjima njegovih zagovornika, ali onda samo u duhu protestantskog tj. kasno-kalvinističkog božijeg plana, gdje je uspjeh u konkurentskoj borbi važio kao izvjesnost da je netko božiji izabranik. Kad je religiozni žar splasnuo i tržište postalo gola, anonimna mašinerija, princip konkurencije kao pokretačka snaga društva je počeo uništavati njegovu koherentnost. Sad slijediti samo osobni interes ne može niti indivdiualno oplemeniti niti društveno integrirati. Egoista koji akomulira kapital samo u svom interesu nije više heroj općeg dobra; niti kupo-prodaja, koja u utilitarističkoj viziji diže nivo općeg blagostanja, nije više moralno superiorna činu poklanjanja. Znači ovdje su na snazi izolirajuće i dezintegrirajuće sile, koje osiguravaju privatnost pojedinca, čine ga okorjelim, dakle iste one o kojima sam pisao na temu kruto agregatno stanje - za razliku društava koja podruštvljavaju svojinu, apeliraju na osjećanja solidarnosti, ali su privredno jalova. I ovdje se već ocrtava hladnoća i distanca kako tržišta, tako i Merkura, sa njegovog zemaljskog aspekta. Da bi smo taj njegov aspekt zaključno utvrdili, potrebno je prizvati u sjećanje da je “totalitarizam” tržišta nastao u uslovima buđenja prosvjetiteljstva odnosno instrumentalnog razuma, što je rezultiralo idealom bešćutnog homo oeconomicus-a. Charles Dunoyer je svoju brahial-liberalnu školu ekonomije zvao “Škola tvrde ekonomije bez srca” (“école dure de l'économie sans entrailles”). Ayn Rand je sve ono što je bilo na kritičkoj oštrici marxovih analiza neljudskosti kapitalizma pokušavala prevrednovati u plemeniti ideal. Liberalizam je suprotnost od komunitarističke solidarnosti i ideje zajedništva, podstiče egoističku tvrdokornost i socijalnu hladnoću. Zato se fino podudara i da je najstrastvenija kritika liberalizma postojala upravo u vrijeme "vodenastih" iracionalizama, kao npr. kod neoromantičarskih “konzervativnih revolucionara” koji su liberalizam diskreditirali u okviru sheme organsko-mehaničko (sjetimo se krutog i tekućeg agregatnog stanja) i držali ga za degeneraciju društva njegovom pogubnom mehanizacijom. Netko od kritičara kojem sam zaboravio ime je napisao da je kapitalističko društvo kao neka centrifuga koja individue vrca dalje jedne od drugih, što se usput fino uklapa i u gorepomenutu predstavu Zraka kao raspršavajućeg elementa. Za Adorna je opći princip kapitalizma izolacija, osama. Tržište je često trpano u darvinistički koncept survivel of the fittest, nazivano molohom, monstrumom, infernalnom mašinom; pripisivani mu atributi despotizma, barbarizma, totalitarizma, hladnoće i anonimnosti koja podriva nacije, tradicije, kulture i svaku ljudskost, koja od individua pravi “drhteće atome u hladnoći tržišta”, što bi rekli komunitaristi. Summa summarum, merkurijansko društvo je demontirano na sastavne čestice (atomizam), gdje svaka ima elastično polje odbijanja oko sebe. Svatko protiv svakoga, ali ne kolizijom nego elasticitetom, kao kod igre. Naglasak na konkurentskom nadjačavanju i zakukuljivanje u privatnost je tipični gard krutog agregatnog stanja. Tako dođosmo do elementarne ambivalentnosti Merkura koja se sastoji i u zračnoj atrakciji i u zemaljskoj repulziji - iako to nije tema.
Da usput spomenem navode zbog kojih sam otpočeo ovaj tekst i zaboravio njegovu svrhu pošto je TA za mene pala na ispitu i interes kritično splasnuo: Siniša Vojvodić i Filip Matanović koji su 3. i 9. kuću opisali na slijedeći način:
Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno
Filip Matanovic: blizu - daleko
To se očigledno podudara sa osovinom Blizanci vs Strijelac. malo strpljenja i sve će se sfino složiti - Kuća=Znak! 


Slijedeća karakteristika zračnih društava je da su strukturalno ravna, horizontalna. Vatrena su, razumije se, vertikalno ustrojena. Kod vatrenih postoje klase, staleži, nivoi, leveli, rangovi, privilegije, kod gasovitih je sve popeglano. U pitanju su ne samo elitarna, staleška ili klasna društva u cjelini, nego i organizacije, specijalno vojne, crkvene, činovničke organizacije, kao i organizacije preduzeća. Smisao hijerarhije je u tome da kod obimnijih, nepreglednih društava najviše pozicionirana, centralna volja bude glatko prenošena u sve sfere, otprilike kao prenos inicijalne sile kod startnog udarca biljarske kugle, i za to se vrlinom poslušnosti stvara receptivnost odozgo na dolje. Što je struktura rigidnija, što su rangovi strožije definiraniji, to se startna volja bolje prenosi i društvo je kompaktnije, monolitnije, eficijentnije, što bi se reklo - funkcionira kao jedan. Zato je od različitih formi hijerarhije (činovništva, preduzeća, vojske, sudstva sa svojim instancama, crkve) vojna hijerarhija, sa njenim jasno definiranim činovima na ramenu i razrađenim ritualima prenosa naredbe odozgo na dolje, najreprezentantnija za vatreni element, može se reći - puno ostvarenje vatrenog reda. Generalno u organizacijama gdje je u pitanju odlučnost, brzina, koordinacija i eficijentnost jedne nepregledne grupe i gdje se radi o sudbonosnim odlukama (npr. ljudski životi) postoji veća potreba za nedemokratskim, ličnim sistemima odlučivanja. Vojska, policija, vatrogasci su uniformirane (raz-individualizirane) trupe koje ne operiraju sa nalogom nego sa naredbom, nema pogovora, diskusije, improvizacije.
Vertikalna struktura jednog društva je dakle uvjek u službi centrima. Tamo gdje postoji jedno normirajuće središte, tendenca je ka ustrojenju na levele. Crkva je isto tako hijerarhijski ustrojena jer ima posla sa centralnom instancom univerzuma. U pravoslavnoj crkvi se najviše instance već zovu hierarch (ono što se u katoličkoj crkvi zove ordinarius). Usput budi rečeno, vertikalna strukturiranost jednog društva nije specifično ljudski nego i životinjski fenomen, gdje postoje leveli od alfe do omege. 
 Za razliku od strme hijerarhije, jedna neoliberalna, moderna flat hijerarhija rasparčava odgovornost na više oblasti, smanjuje broj vertikalnih instanci i stavlja akcent na samoinicijativi i samoodgovornosti, i u tome je njena zrakovitost. Niže pozicionirani nisu samo primaoci naređenja nego sudjeluju u formiranju odluke. Takva organizacija je podesnija za manje grupe gdje postoji pregled nad zadacima i kompentencama. Moderna flat preduzeća, prije svega ona iz inovativne, digitalne branše, pokazuju gasoviti agregatni karakter ne samo u semi-egalitarnosti i fleksibilnosti organizacije, nego i topološki, u korištenju velikih, otovorenih prostornih površina sa mobilnim ustrojnim elementima, koje omogućavaju brzo formiranje grupa. U društvima koja su potpuno flat organizirana, odluke donose organi koji sumiraju grupna uštimavanja - gremiji, komisije, komiteti (o komunama kasnije).  

Nastavlja se nesto kasnije.

 

 



GASOVITO i PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE
 
 
 
Gas

Rječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke rječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo - plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uslovima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu na snazi jedan ekstremno razuzdani kaos sa bezbroj kolizija. U ovoj činjenici se i jasno vidi koliki jaz postoji između znanstvenog i fenomenalnog, objektivnog i neposredno doživljenog. 
S obzirom na njegovu opažajnost je gas najodsutniji od svih agregatnih stanja, iako je omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla). Zrak ne možemo direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije, zbog čega sve do 17. stoljeća nije važio kao materija. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina gasova su čulno potpuno nepristupačni: nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. Ove karakteristike djele sa drugim fluidom, sa vodom. Pored tih i još par zajedničkih karakteristika: ne odolijevaju silama deformacije, mješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvjek su u pokretu čak i kad preovladava bonaca.

Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor on ravnomjerno ispunja, pri čemu se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu kao što su kruti i tekući fenomeni je protivno njegovoj prirodi. Prirodna težnja gasa je uvjek u pravcu više razrijeđenja i nikad u pravcu zasićenja ili zgušnjavanja. Ako je i limitiran, kao npr. silom teže, i ne može ekspandirati, on onda radi na tome da se ravnomjerno rasprostre u nametnutim okvirima prostora. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, znači, sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, ali opet znatno gušći od interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Za razliku od krutih i tekućih tjela je volumen gasa senzibilan na toplinu - što više topline, to više ekspanzije. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom prostoru, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će razviti toliku snagu da će, ako ne nađe neko mjesto propustljivosti, razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog gasa je pod uslovima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći nego kruti ili tekući objekt iz kojeg je nastao. Ako gas i poznaje samo ekspanziju, on je ipak kompresibilan, tlačiv, dopušta se stisnuti u sebe. Za razliku od krutih tjela i tekućina, gas ulazi u kompromise sa silama koje mu reduciraju volumen. Iako ne odgovara faktičnom stanju, nameće se predstava da čestice imaju jedno elastično polje odbijanja oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga sadrži) možemo se automobilom voziti kao u lađi - zrak apsorbira sve udarce. Zato Gas ima i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno konvertiranje u mnoštvo malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i počne padati, velika je razlika ako padne na asfalt i na napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sila kolizije kroćena jer se sabrana sila ospe u bezbroj parcijalnih (ukljucujuci i elasticnost štofa). Kroćenje sile je jedno od osnovnih zadataka Zraka. Gas je dakle i elastičan. Dok jedno krto tjelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tjelo im se povinjava, sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. On se uvjek brine da prostori budu uravnoteženo ispunjeni. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura stvori se tenzija i istovremeno volja za rasterećenjem do potpune homeostaze. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvanu gustoću, isto tako "puštanje vjetrova" nastaje niveliranjem gustoće, pod težnjom zraka unutra da se izjedna sa onim napolju. Zrak je generalno hipersenzibilnost na najtananije anomalije i njihovo hitro otklanjanje.
Gas je lagan zbog asocijalnosti čestica u tom modusu, odnosno zbog umanjene gustoće, u odnosu na tekuće i kruto stanje. Rekosmo gore da ista masa gasa kao masa jednog tekućeg ili krutog tjela potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen; ili isti volumen gasa kao volumen jedne porcije krutog ili tekućeg je nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova pod vodom ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Vjetrovi nastaju iz istog razloga: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tjela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili minornom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Banalna činjenica da je gas kakvog neposredno znamo masivno prisutan među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije je vrijedna svakog čuđenja. Tek u plavoj boji neba, sa zemlje gledano, se očituje jedna njegova blaga disperzija. Ako je gasovima i svojstvena boja, onda je uvijek u pitanju blijedi ton, bez ikakve saturacije, sasvim razumljivo s obzirom na njegovu gustoću.


 
 
Plazma
 
 

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega što svijetli je plazma. Rekosmo gore da je ovo modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da čak i struktura atoma izgubi stabilnost. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni djelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, onda on vezanom elektronu tog atoma dadne takav energetski kick da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje vraćanjem darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tjela su zvjezde, jer je gustoća plazme u njima neprejebiva. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.


~o~
 

 

Kako dalje izgleda ta čulna fenomenologija u kojoj se pokazuju zračno i vatrovito stanje u njihovom polarnom odnosu?
Prije nego se okrenem polarnosti gasa i plazme, par rječi o suptilnijoj fenomenologiji gasa, pored konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, o čemu se uostalom možemo osvjedočiti samo iskustvom sa napuhanim balonom.
Ta suptilnija iskustva se opiru artikulaciji i osvješćena su najbolje u kontemplacijama literata. Postoje usput iscprne studije elementarnosti u literalnim ospoljavanjima iz pera Gaston Bachelarda koje ću za sada ostaviti netaknutim, jer se tomu nisam posvetio.
Dakle ovako. 

Zrak je ćudljiv u svojoj pojavnosti. Kad se pokaže, onda se pokaže i njegov goli događajni karakter - nestalanost, prolaznost, odsustvo supstancijalnosti. Javi se iznenada, dodirne i nestane kao nestašno djete. Nema kontinuitet bivanja koji inače karakterizira tvari i stvari, dolazi i odlazi, ne odaje ni odkuda ni kamo. Nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret koji nema svoj fokus, nije usmjeren, ništa ne želi doseći osim balansa ako je narušen.

Zavijajući, bučeći vjetre! 
Tamo i ovdje! 
Odakle si, reci mi!

ORIGINAL:
Sausewind, Brausewind! 
Dort und Hier! 
Deine Heimat sage mir!

 

Eduard von Mörike u njegovoj "Pjesmi o vjetru" - inače zapažen kao pjesnik elemenata.
 

Ili Karin Anna Schrupp – "Usput sa vjetrom" (Unterwegs mit dem Wind)

 
Vjetar mi se u lice smijao 
uzbuđen mi kose milovao 
brige moje raspršio 
oči
moje razbistrio 

srce moje razbudio 
pore mi daljini otvorio 
glas mi raspjevao 
i plesne mi papuče obukao


ORIGINAL:
Der Wind hat mir ins Gesicht gelacht 
meine Haare aufgeregt gestreichelt 
meine Sorgen über die Berge gefegt 
meine Augen klargeputzt 
mein Herz aufgeruttelt 
meine Poren weit geoffnet 
meine Stimme zum Singen gebracht 
und mir Tanzschuhe angezogen 
 
U ovoj pjesmi je zračni element skoro u cjelosti iscrpljen. Izraz vjetar mi se u lice smijao” poet ne koristi samo da bi ukazao na vedrinu i prijatnost povjetarca, nego asocijativnom aurom smjeha dodiruje elementarnu zrakovitost. Isto tako i milovanje povjetarca i otpuhane brige. Vjetar se poigrava nježno sa subjektom, bistri ga, prozračuje, rasterećuje, oslobađa tenzije, širi ga tjelesno, otvara mu pore i mami ga okrenuti se zovu prostranosti i izgubiti se u njoj plešući i pjevajući.
Zrak je umalo pa ništa, materijal nestajanja (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo"). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala ili kroz cviljenje, hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu sasvim diskretno. Iako je sveprisutan i svaku stvar obavija, on se svakoj i elegantno sklanja, i ako je ova u pokretu, u pirueti zauzima prostor iza nje, uvijek sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Zrak se "sklanja" i svjetlu, iako zauzima sav prostor među stvarima, ne smeta pogledu; nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše, on je dakle medijalnog karaktera, posreduje bez da učestvuje, i tu se već nazire njegov merkurovski aspekt, kurir koji ne učestvuje, nego samo prenosi (o tome kasnije).
Zrak se doima kao supstanca kojoj svaki od partikla ima jedan elastični nimbus odbijanja oko sebe: čestice su slobodne, individualizirane, protive se grupnim normama, slijede svaka svoju putanju, ali u zonama moguće kolizije uvjek među sobom nalaze perfektni kompromis. 
Priroda Zraka je slabost, blagost, mekoća, nečujnost. Ilustrirajmo to djecom koja se igraju balonom u porculanskoj radnji: sve kolizije su amortizirane, nema buke, tragova, nikakve štete. Balon se odupire silama teže i inercije, zato mu otpor zraka oduzima istrajnost pokreta, nije u stanju razviti silinu. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspjevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvjek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće (ako i postoji nešto što se zove "oštrina" vjetra, onda samo u odnosu na sekundarne karakteristike kao čto je intenzivna hladnoća). Valja pri tom imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj podivljali, u službi niveliranju gustoće. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uslovima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša. Dašak vjetra na koži je milovanje, odnosi se ne samo afirmativno prema subjektu, nego i djeluje ekspandirajući na tjelo, kao što reče pjesnik: kao dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom poput zvuka sirena - da se otvorimo, proširimo, oslobodimo tjesne opkoljenosti tjelom i ospemo u daljinu. Zrak dakle ima opuštajuću, otvarajuću, ekstenzivnu, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. To je agregatno stanje koje generalno ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. Kad podivlja huče i zavija ali ne prouzrokuje kompaktne i oštre zvukove kolizije i trenja. Zrak je i uslov zvuka, njegov medijalni vehikel, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd.
Zrak je i element finoće, ekstremno rafinirani medium. Njegova suptilnost se pokazuje ne samo u činjenici da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego još impresivnije u tome da do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine. Ali uz ovo je bitno napomenuti da ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodreo, kao što to tekućina radi koja natapa, apsorbira, upija se. Ako se krutom ili tekućem ubrizga zračna komponenta, znači, stvori se pjena ili pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Sve pjenušavo, uspjenjeno, spužvasto se sastoji od šupljina ispunjenih zrakom. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora za nepostojanost i odsustvo supstance. Sloterdijk je naziva "subverzija supstance". Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, "vazdušasti", dobijaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad se more zapjeni onda nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. To je vrhunac fragilonsti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir u jednom treptaju ukida svoje bivstvo.

Simbol najzasićenijii ovim elementom je pero. Pero je produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odjelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. I batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena. 
Jastuci su se punili perjem, odnosno njihovim paperjastim djelom, da bi bili laki i svileno meki, kao što je i ovaj element. Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama - priroda piše rado po njima. A i čovjek je kako znamo masivno koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišćeno i tamo gdje sporazumjevanje više nije koristilo - da bi izbalansiralo let strijele.
Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, andjeli se uvjek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i prožetosti svjetlom (translucencija). Na njemačkom se adjektiv svjetao ("licht") koristi i za prorjeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. "svjetla" šuma ("ein lichter Wald"). 
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine. Pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. znači sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina, stoji u intimnoj vezi sa ovim elementom. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su impozantni konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim djelom praznina:


 

Da se srž jednog čovjeka doživljava kao pripadajuća određenom agregatnom stanju, pokazuje se u jezičnom blagu. U metaforama koje se koriste za opis ličnosti nekog čovjeka ili njegova ponašanja se jasno nazire elementarna karakterologija, bez da je eksplicitno mišljena (o tome kasnije). Ali nigdje agregatna stanja nisu tako neposredno prenešena kao na zračni tip čovjeka. U Dalmaciji se kaže za ljude koji žive bez ikakvog sidrišta, hirovite, nestalne, lakomislene da su “promaja”. Isto tako, za čovjeka bez supstance ili za šarlatana postoji izraz “jebivjetar”, "vjetropir" ili "vjetrogonja". Na njemačkom se isto opisuje pridjevom “windig (vjetrovit), "flaterhaft" (leprša, vijori) "Luftikus" (zrakoviti). Čovjek čiji su iskazi provjereno šuplji, bez supstance, je “Luftpumpe” (zračna pumpa). Takav onda naginje “Schaum schlagen” (udaranju pjene) ili “blubbern” (puštanju mjehurića). Zrak je uvjek šuplje i nestalno, ali i brzo, okretno i virtuozno.

I napokon polarnost zračnog i vatrovitog:

Ono što plamen, onako crven, nervozan, zračeći, signalizira je žderanje, destrukcija, transformacija, zona opasnosti - kao neka opasna zvjer koja diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ali prije svega je to intenzitet prisustva, majestetstvo, tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Kao što plamen sve guta našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, nema ničeg za fokusiranje, sa svim je u dodiru ali ne dira ništa, sveprisutan je ali se stidi naznačiti svoje prisustvo, samo fino balansira, sa samim sobom i svim drugim, kao da mu je prezentnost bolna. Vatreni fenomeni su suprotno tomu suštinski svjetlosni fenomeni: naznačuju svoje pristustvo intenzivno, impresioniraju, zovu, mame, uvjek su skupljeni na jednom mjestu za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. Samo karakter radialnosti zračečih linija svjetlosnog izvora jasno ukazuje na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svako izvorno, nereflektirano svjetlo je punktalno. Površinsko svjetlo, ako nije samo reflektirano, je u osnovi samo površinsko zbirište pojedinačnih punktualnih svjetala. Svjetlo je fizikalno viđeno višak energije kojeg se materija rasterećuje i koje se od energetiziranog atoma kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Ako je onda vatrovitost radijalno zračeća punktualnost sa nepomućenim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina i grozi se zatvorenosti. Objektivno uzeto su zrake jednog svjetlosnog izvora također ekspanzivog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju - i to je ovdje odlučujuće! - zrake svjetloznog izvora ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno - centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači, ako Zrak uzmemo intencionalno, onda je to intencija gubljenja, fenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti. Vatra je onda suprotastavljena intencija sažimanja u jednoj točki, rasta prezence, intenziteta.

 

 

 
Pokret svjetla, njegove zrake imaju nedodirlljivu pravocrtnost, neumoljivu konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji suprotno svjetlu nigdje ne pokazuje konstantnost, istrajnost vektora pokreta, sve je lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike uvjek važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo. Tako je sve bivstvujuće samo emanacija veličanstvenog svjetlosnog izvora, ima samo darovano, sekundarno bivstvo kao pasivno reflektirajući odsjaj. 

Sve što je posebno važno, što se uzima kao istaknuti intenzitet bivanja, kao kraljevi, svetci, božanstva su ikonografski predimenzionirani ili svjetleći. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama. Sve što je predstavljeno sa takvim apstrahiranim zracima, tendira dobiti na značenju, upadljivosti, izdvojiti se u prostoru svojom važnošću. Nastaje jedan usmjeravajući utisak da zrake koje su uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan poslanički karakter tj. posreduju subjektivno optički suprotan smjer faktičnom - prema središtu i ne od središta, gdje onda zračeći objekt postaje optičko središte. Svjetlo dakle ima atraktivni karakter.

Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako je jedna cvjetna livada velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim "svjetlom" svojih karpela. Najraskošniji primjer ove zvjezdane mimeze bi bio suncokret.

Prostor oko tronova i oltara je često dekoriran sa radijalnim linijama koje podcrtavaju karizmatičnost prostora ili nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje - sveti duh). I kraljevska kruna sa svojom sunčevitošću ima istu funkciju. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekoga ili nečega, one na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju objekt. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zalijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije. Kao što rekoh, svjetlo i veličina su dva simbolična sredstva naglašavanja važnosti profanih ili sakralnih autoriteta i odgovaraju našim atavističkim intencijama.

 
 

Da rezimiram: najapstraktnija ili najsveobuhvatnija, mada još uvjek samo provizorna, formulacija polarnosti Zraka i Vatre je slijedeća:
 
Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet
 
U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo. Ako slijednimo formulu - što je moguće više u što je moguće manje - onda dobijamo na intenzitetu. Tamo gdje se sadržaj jednog prostora smanjuje ili tamo gdje se prostor koji nešto sadrži povećava, proporcionalno popušta intenzitet i raste ekstenzitet. Ekstenzitet je, što je moguće manje u što je moguće više. Element Zrak se intezivira kada povećamo sadržajne okvire sve do odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. Povatrenje se doseže time što se sužavaju okviri, do tenzije.
Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo, čestice ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu.
Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktuelan, dok je jedna svjetleća površina u izvjesnom smislu treba više da bi bila tako opisana. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktuelan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, "ostavlja dubok utisak", ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su djelotvornost, učinak, saturiranost ili zasićenost, prodornost, žestina, silovitost, pritisak, napetost. Svi ovi sinonimi se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvjezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvjezdu, koja onda majestetski zrači i savija prostor prema sebi, i koja se osim toga svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se mogu glatko izvesti daljnje karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost. Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, u ništavnu izmaglicu, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između - to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina i Zrak vedrina i lakoća postojanja.
(zašto se između ostalog vatra pali u momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti?) Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak pamučan, blijed, svjetal, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže kao u momentu leta pri skoku u more. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija.
Kao što rekoh, ako pomenutu kvintesencu osovine Vatra vs Zrak - intenzitet i ekstenzitet - "izrolamo" u konkretnije atribute, onda stižemo do slijedećeg: centrirano vs kaotično; sabrano vs osuto; teško vs lako; homogeno vs heterogeno; grubo vs fino; oštro vs oblo; tvrdo vs meko; veliko vs malo; visoko vs nisko. Ovi pridjevi su inače osuti po jeziku kao metafore, koje ću kasnije pokušati skupiti i ukazati na blago nazirući elementarni red po kojem su složene.



FENOMENOLOGIJA AGREGATNIH STANJA


Svaki od vidova materije koje znamo sa periodnog sustava elemenata ima na jednom imaginiranom termometru svoje “crvene linije” gdje termo-kinetička energija i vezivna energija čestica nadvladaju jedna drugu. To su pragovi na kojima materija sa većom ili manjom naglošću mjenja svoje stanje u pravcu više reda odnosno više nereda, kao i u pravcu veće ili manje socijalnosti čestica. Kad se termička energija digne do praga kojeg zovemo talište, vezivna energija čestica izgubi do te mjere na važnosti da ove više ne žele stajati šturo u stroju nego zaplešu grupni valcer na poticaj. Kad toplina pređe prag kojeg zovemo vrelište, sve sile podruštvljavanja iščeznu i svaka čestica ponaosob otpleše neku svoju piruetu; i na kraju, kad termička energija pređe prag tzv. ionizacije, čestice padaju u ekstazu samo-demontaže, obrušavaju se, pucaju im ljuske i jezgra, i kad otkačeni elementarni djelići zalutaju u stabilnu česticu, energetiziraju je i dadnu joj svjetlosnu oreolu - to je onda plazmatično stanje.  


Shematski prikazano to ovako izgleda:
Kruto agregatno stanje = Kinetička energija čestica < Duga i kratka vezivna energija  
Tekuće agregatno stanje = Duga vezivna energija < Kinetička energija čestica < Kratka vezivna energija  
Plinovito agregatno stanje = Slaba i jaka vezivna energija < Kinetička energija čestica  
Plazma = Sve vezivne sile uključujući i intraatomske < Kinetička energija čestica



KRUTO i TEKUĆE AGREGATNO STANJE


Kruto i tekuće agregatno stanje su voluminozna, "kondenzirana" materija sa vlastitom logikom u odnosu na preostala dva. Čestice su ovdje u dobrosusjedskim odnosima i nastupaju kao kolektiv za razliku od čestica plinovitog i plazmatičnog stanja, kojima je kinetička energija nadvladala i izbacila iz stroja sve veze tako da čestice potpuno otkačene zuje okolo svaka za sebe. Kruto i tekuće stanje fenomenološki karakterizira težina, inercija, opipljivost, jedan hvatljiv drugi neuhvatljiv, jedan se hvata na ruku drugi ostaje kod sebe, oboje streme ka odredištu gravitacije, za razliku od suprotno tendirajućih gasovitih i vatrovitih fenomena.
Kod krutog agregatnog stanja su čestice fiksirane, odnosno slabašno titraju ili se rotiraju oko svoje osi na njihovom jasno definiranom mjestu u rešetki materije, u svakom slučaju samo do praga tališta, iznad kojeg stabilnost uzajamnih vezivnih snaga bude tako narušena da se ove iskobeljaju iz svog strogo definiranog mjesta. Velika većina krutih tjela ima pravilnu, kristalnu strukturu. Kristal je prirodna forma krutog tjela. Neprirodna bi bila amorfno tjelo, koje nije ništa drugo nego ukrućeno tekuće stanje, u kojem je “zamrznuta” struktura tekućeg kaosa (npr. staklo). Kristali su i materija u najvišoj mjeri reda. Mikrostruktura čistih kristala ima do te mjere strog, periodični red da njihova molekularna struktura strši napolje, kao u primjeru Kalium-permanganata:




Veze čestica u rešetkastoj strukturi jednog idealnog krutog tjela su tako stabilne da se jedan njegov komad ne može separatno tretirati neovisno o cjelini. Uvjek cijelo tjelo šturo reagira na sile i zakretne momente. 
Idealno kruto tjelo je krto tjelo, dakle tjelo koje radije puca nego se savija. Zbog toga je materija u vidu sirovih minerala bliža idealu krutosti od čistih metala koje karakterizira izvjesna doza elastičnosti, zbog čega je usput Aristotel metalima pripisivao primjesu vodenog elementa.
Za razliku od čestica idealnog krutog tjela koje se šturo drže jedna druge, čestice rastopljenog tjela su otpuštene iz prisile strukture, uživaju slobodu pozicioniranja, mogu se neograničeno kombinirati i iznova se organizirati, uvjek u jednom druželjubivom modusu.  
Odlučujuća diferenca krutog i tekućeg agregatnog stanja i osnovni smisao njihove polarnosti se odnosi na pitanje - forma ili besformnost. Ako bacimo na stol nekoliko kocaka leda koje smo izvadili iz pretinca za duboko zamrzavanje i kontempliramo o stanjima prije i poslije - šta se pokazuje? H2O kao kocka leda posjeduje jednoznačnost i postojanost forme - kontura svakog krutog objekta ustraje u svojoj samoidentičnosti. Prije zamrznuća je taj H2O bio jedna pokretno-pasivna, formalno neodređena supstanca koja se u potpunosti ponašala formalno komforno prema svim silama koje joj se nameću. Pseudoforma vode fiksirane u posudi za led se suštinski razlikuje od forme zamrznute kocke leda. Ona iznutra ne investira ništa da bi održala formu. Idealno kruto tjelo nasuprot tome ne samo da formu održava samo iz sebe, nego u svojoj postojanosti kao kakva tvrđava odolijeva svakoj opsadi izvana. To je stanje u kojem vlada beskompromisni (strukturni) red i mir koji ne haje za zbivanja napolju. Dok kruto tjelo ima prkosni, inertni gard, za tekućinu se može reći da se nalazi u stanju potpune pasivnosti (sa stanovišta receptivnosti bi tekućina bila aktivna, dok bi komad krute materije bio u stanju tupila). Ako se voda u smislu tekućeg H2O uzme kao opći princip tekućine, kao što ju je mislio istraživač vode i njenih strujanja Theodor Schwenk, koji je vodu nazivao "pra-slikom tekućeg" ili romantičar Novalis koji ju je nazivao "pra-tekućim"; i ako se pored njene besformnosti uzme u obzir i njena bezkarakternost u smislu bezbojnosti, bezukusnosti, bezmirisnosti, i istovremeno sposobnosti da boje, ukuse i mirise udomaći u sebi, onda nam se na uviđaj nudi jedna nova dimenzija pasivnosti tekućeg. I ako tome pridodamo i njene osobine prozirnosti i reflektivnosti kojima drugom daje prostora da se pokaže kroz sebe i na sebi onda se tekućina doima kao jedno potpuno biti-za-drugo stanje.
Zanimljiva je i činjenica da kod odsustva svih vanjskih sila kao npr. u bestežinskom prostoru, zbog form-minimirajuće površinske napetosti, tekućine zauzimaju kuglastu formu. Znači jedina forma koju iz sebe same zauzima jedna porcija vode je kugla. Međutim ta krajnje labilna tvorevina je prije stanje napete formalne latentnosti nego što bi bila stvarna forma. U tom lebdećem stanju porcija vode kao da čeka na žig neke eksterne sile. Isto tako je zanimljivo da se ta površinska napetost kuglaste porcije vode ponaša kao neka vrsta izolirajuće membrane, pa ipak ako se toj vodenoj kugli jedna druga dostatno približi, ne samo da će pokazati kooperaciju nego će iznenađujuće skliznuti u potpunu kuglastu uniju s istom. Kruto tjelo je nasuprot tome potpuno nekooperativno i dovoljno samom sebi. Tako imamo na jednoj strani krajnje labilnu, hipersenzibilnu kuglu i na drugoj formalno stabilno kristalno tjelo - kuglasto vs uglasto.




Forma znači trajanje. Tamo gdje je samo trajanje, gdje se ništa ne mjenja, tamo je i odsustvo vremenitosti. U jednoj fotografiji je vremenska dimenzija odsutna, zamrznut je jedan moment toka vremena, vrijeme je takoreći stalo. Kod snapshot-a jednog krutog tjela je faktor vrijeme irelevantno, prije i poslije su isti. Kod snapshot-a jedne tekućine vrijeme je relevantan faktor jer su momenti uvjek različiti. Tekućina kao stanje materije komformno sa svim akutnim silama, uvjek u kontinuitetu promjene. Može se dakle reći da kruta tjela oponiraju rijeci vremena, neutraliziraju vrijeme ili ne haju za njega. Isto tako se može reći da tekućina oponira koordinatama prostora, ne povinjava se zakonima prožetosti, zauzima prostor samo u momentu, ali je sasvim komforna sa vremenom, nudi se već na prvu loptu kao njegov simbol.

Već samo činjenica nepodesnosti tekućine da si sama postavi formu, ukazuje na karakter pokretljivosti. Tekućina nikad nije dovoljno stabilizirana. Ona i na najneznatnije sile reagira hipersenzibilno, kao da je napeto podešena za pokret. Na jedan mali daščić vjetra površina mirnog jezera reagira sa namreškanim pokretima kao da pozdravlja impuls vjetra. Tinta kapnuta u vodu nakon izvjesnog vremena sama od sebe potpuno difuzionira sa vodom jer se i stabilizirana voda iznutra kontinuirano kreće. Može se dakle reći da ne samo u rijeku (Heraklit) nego i u najuravoteženije mirne vode čovjek ne može stati dva puta. Suština tekućeg se iscrpljuje tek u nestabilnom stanju - onog momenta kad je prenijeta u pokret. Izraz "tekućina" ukazuje na suštinski moment teći, zauzeti stanje strujanja. Može se dakle reći da tekućina za razliku od krutog tjela ima karakter procesualnosti
Stabilnost, trajnost, dosljednost i jasnoća forme pod najrazličitijim okolnostima daje jednom komadu krutog tjela karakter odvojenosti, izoliranog bivstva, individualnosti, samodostatne zatvorenosti. Masivna, staklena pepeljara leži na stolu izolirano, sama za sebe, sasvim konzekventna u svom formalnom kontinuitetu, odbija svaki pokušaj utjecaja na nju: odbija se mješati ili prožeti sa bilo čim s čime dolazi u dodir - sa stolom na kojem leži, sa rukom koja je drži, sa zrakom koji je obavija - leži tu na stolu jasno i beskompromisno sama za sebe. Sa drugom pepeljarom je možemo ujediniti samo ako ih obe konvertiramo u stanje ispod praga tališta. Ako bi smo bili dovoljno uporni da to izvedemo u stanju iznad tališta ili topišta, dobili bi smo još više odvojenosti nego što je bilo. Tjela u krutom modusu dakle mogu opstajati samo jedno-pored-drugog i nikad jedno-u-drugom. Prostor koji je zauzelo jedno kruto tjelo je zauzet prostor, drugo takvo tjelo ga istovremeno ne može zauzeti. Kad je u pitanju tekuće agregatno stanje, onda jedna porcija tekućine bez problema djeli zauzeti prostor sa drugom porcijom tekućine, čime su dva na jednom, u stvari jedno iz dva. Znači, dva kruta tjela se međusobno isključuju, nisu se u stanju pointimiti, za razliku od dvije porcije tekućine koje se međusobno prožimaju, potpuno difuzioniraju. Isto tako i dva kruta porozna tjela ne pokazuju nikakvu volju za prožimanjem, dok će jedno tekuće tjelo poroznom dopustiti prožimanje ili će ga prožeti. 
Još jedna slika za kontemplaciju, o socijalnosti krutog i tekućeg: ako pipetom stavimo jednu kapljicu vode na drugu kapljicu vode i potom stavimo jednu kocku leda na drugu kocku leda i sagledamo njihovu fenomenološkoj razliku - šta se pokazuje? Na jednoj strani imamo dvije kapljice koje takoreći u ekstazi radosti jedna drugoj skliznu u zagrljaj i svoja izolirana bivstva bezrezervno ukinu u jednoj cjelini; i na drugoj strani dvije formalno čvrste kocke leda koje sa istom dosljednošću to odbijaju. Odnos krutih tjela može biti samo mehanički (npr. odnos djelova jednog mehaničkog sata ili odnos biljarskih kugli), dok je odnos tekućih tjela samo organski (npr. organogeneza fetusa, srastanje kulturinh entiteta kao i diverzne emergence), po motu neovitaliste Hans Driesch-a: "Iz mehanizma ne može proizići cjelina" ("Wirklichkeitslehre"). Jedno se konstruira, drugo stapa, pretapa, raste.

I uz rizik da se ponavljam, sa trećeg aspekta:

Kad kapljica vode dodirne neko porozno kruto tjelo kao npr. kocku šečera onda ona ne pravi granicu s njom, kao što je prave dva kruta tjela u dodiru, nego je natopljava, mekša joj među, i sama pravi gradijentalni odnos sa kockom. Tekućina dakle ne samo da je formalno labilna, nego u dodiru sa prijemčivim materijalima pokazuje karakterisiku difuzne besformnosti, ona prožima i natapa. Tinta koja kapne na meki akvarel-papir se gradualno razlijeva bez konture, nestaje, difuzno se oslikava. I to je svijet vodenog elementa - rastočene, difuzne granice, graduelno prožimanje.
Dalje, "sklonost" (Jens Soetgen: "Das Unscheinbare") jednog idealnog krutog, dakle krtog tjela je pući i ići u krhotine. Ali i onda kad je tjelo razmrvljeno, nije postignuta besformnost, nego je ostalo dosljedno principu formalnosti. Nasuprot tomu je tekuće tjelo uvjek besformnost. Kruto tjelo se dakle može rezati, drobiti, mrviti, rascjepkati, na mrve, zrnad, krhotine. Tekućinu nasuprot tome ne možemo prenijeti u zrnato ili krhotno stanje, iako je možemo djeliti sa daleko manjom investicijom energije. Možemo je pod utjecajem intenzivnih sila čak raspršiti u vodenu “prašinu”, kao što se možemo osvjedočiti kod dramatičnih fontana ili obala sa hridinama na vjetrometini, ali ono što je nemoguće je raspršene partikle vode skupiti na jednom mjestu bez da ove pune međusobnog afiniteta ponovno skliznu u kompaktnu masu, cjelinsko jedinstvo. Ako su dovoljno blizu, djelići tekućine se bukvalno traže da se stope, kao razvaljeni liquid terminator iz filma "Terminator 2". 

Mekoću, glatkoću i odsustvo zrnatosti tekućine možemo plivajući doživjeti na vlastitoj koži. Nasprot tomu se kruto tjelo može do te mjere rafinirano usitnjavati da rezultat toga može biti simulacija tekućeg agregatnog stanja kao npr. suvi pjesak i plinovitog kao npr. prašina. Međutim, ako pjesak i curi kroz prste, on ne može suptilno prodrijeti, ovlažiti, natopiti, organski se ujediniti sa drugim tjelom, isto kao što njegovi partikli nisu to u stanju između sebe. Odnos njegovih djelića je u osnovi odnos krutih tjela, odbijajući, distancirajući, “suv”, bez ikakvog afiniteta. Iz sitnih krutih djelića se nikad i nikako ne može dobiti cjelina koja karakterizira tekućinu. Usitnjavanje krutog tjela je dakle ireverzibilno, može se u sitno drobiti ali nikako ponovno ujediniti. Partikli pjeska se mogu pritiskati jedno uz drugo, ali to će uvijek biti trljanje i trenje. Otpor dvoje odvojenih krutih tjela prema sa-bivstvu, prema međusobnom prožimanju, je podržan sa moćnim mikro-snagama. Legura dvoje metala se ne izvodi u krutom nego tekućem agregatnom stanju. Dakle, ako iz jednog krutog tjela uradimo dva, onda su dva i ostaju ireverzibilno dva. Nemoguće ih je ukinuti u jednom. Njihov je odnos uvijek samo mehanički odnos, gdje jedno na drugo utječu samo izvana, strogo kauzalno, kao u standardnom primjeru prenosa snaga biljarskih kugli. Odnos kapljica među sobom je jedan sasvim drugačiji: one ne prenose silu, dakle ne poštuju kauzalitet, jedna drugoj nisu uzrok, nego “utječu”, srastaju, prožimaju jedno drugo i stvaraju na koncu jedno više od puke sume dvoje. O emergentskom karakteru elementa Voda i atomističkom elementa Zemlja ću kasnije pisati iscrpno.
Dakle, biti-jedno-u-drugom ili moći se ili htjeti se prožimati je domena tekućine. Svejedno o čemu je rječ: kruto u tekućem kao npr. kocka šečera u čaju (koji krutom formu razgrađuje), tekuće u krutom kao npr. glina ili blato; ili tekuće u tekućem kao npr. kemija mješanja supstanci, tendenca je uvjek ista - slabljenje ili rastakanje forme, mješanje, difuzija, organsko jedinstvo i pokret.

 


 

Prije nego se okrenem fenomenologiji agregatnih stanja, da najprije utvrdimo gradivo o elementima.

 

Kao što je u doktrinarnoj pozadini stare astrologije fatalizam Stoe, tako je i stoički red elemenata ujedno i red elemenata na Zodijaku - svi vatreni znakovi su na Zodijaku dijametralno (180°) postavljeni isključivo zračnim, kao i svi zemljani isključivo vodenim (iako su astrolozi 2000 godina operirali sa aristotelovim ili galenovim redom Elemenata i pripadajućim taktilnim kvalitetama). Kao što rekoh, za razliku od empedoklove ili aristotelove elementarologije, stoička je po svojim svojstvima znatno bliža agregatnim stanjima. Stoici su iz fenomenologije agregatnih stanja i iz čuvenog učenja Aristotela o hyle i morphe (materija i forma), izveli grupiranje Elementa i njihove polarnosti na taj način da su Voda i Zemlja postali jedna zasebna grupa i Vatra i Zrak druga. Prva gupa odgovara aristotelovom hyle , dok je druga otprilike odgovarala aristotelovom morphe, ali nije bila morphe nego pneuma (duh, spirit), inače značajan pojam stoičke doktirne. U okviru svake od te dvije grupe važi odnos polarnosti: Voda kao vlažno i tekuće naspram krute i suve Zemlje; i na drugoj strani hladni Zrak naspram vruće Vatre. Vatra i Zrak su važili kao “pneumatični” - aktivni i pokretni, fini, bestežinski, na gore stremeći - s čime očigledno korespondiraju sa "imaterijalnom" pojavnošću odgovarajućih agregatnih stanja; Voda i Zemlja su uzeti u smislu “hyle” - pasivni, gusti, tromi, teški, padajući na dolje, stremeći ka središtu univerzuma.

 

Pristup elementima ovog bloga/knjige je u duhu Stoe, kako zbog reda Elemenata, tako i blizine agregatnim stanjima. U poglavljima koja slijede ću opisati agregatna stanja kako znanstveno-objektivno tako i fenomenološko-deskriptivno. Ovo potonje je odlučujuće, dok je fizikalni opis je od sekundarne važnosti. On služi samo sređivanju fenomenološkog pristupa i nije mjerodavan za određenje Elemenata.

 

Kod krutog i tekućeg agregatnog stanja ne postoji divergenca znanstvenog i fenomenološkog pristupa u toj mjeri kao kod gasovitog i plazmatičnog; ako se, međutim, plazma i gas izdvoje iz općeg reda agregatnih stanja i zasebno tretiraju kao "pneumatski" fenomeni, već se naznačuje njihov polarni odnos, u smislu potpuno odsutnog (gasovito) i intenzivno prezentnog gasa (plazmatično). Ako dakle agregatna stanja uzmemo, ne po znanstvenom modelu, kao kontinuitet rasturanja materijalne strukture toplinom ili pritiskom, nego sa pozicije njihove pojavne materijalnosti, onda se dopuštaju grupirati po dva, analogno stoičkoj doktrini.  

 
 

 

S jedne strane  kruto i tekuće agregatno stanje koji se doimaju kao tvarna, “materijalna”, voluminozna, teška i troma, prema dolje stremeća supstanca, dok se s druge strane gasoviti fenomeni - nevidljivi i svjetleći gas - pokazuju kao slobodni od volumena, tromosti, pod silom uzdignuća (plamen), “bestjelesni”, “imaterijalni”, takoreći nepripadajući opipljivom, tvarnom svjetu. Gas je do te mjere čulno odsutan da do 17. stoljeća nije važio kao materija. Čak i egzaktna fizika agregatnih stanja naginje ovoj podjeli kad kruti i tekući modus uzima zasebno, kao “kondenziranu materiju” koja interagira kao kolektiv, i odvaja ga od gasovitog i plazmatičnog koji su u potpuno demontiranom stanju, gdje je u izvjesnom smislu izgubljena njihova tvarnost.

 

Ako idemo redom od krutog do vatrovitog stanja, onda nam se agregatna stanja pokazuju kao intencija opadanja gustoće. Ako porciju krute i porciju gasovite materije uronimo u vodu, kruto će potonuti na dno (ako izuzmemo anomaliju vode i diverzne porozne, zrakom prožete materijale), plinovito će isplivati na površinu. Ovaj vertikalni rang gustoće bi se po uzoru na aristotelovo učenje o prirodnim staništima elemenata mogao prenijeti i na planetarnu slojevitost stvari - zemlja kao baza, na njoj voda, iznad vode zrak i iznad zraka udaljeni plazmatični fenomeni kao munje, ionosfera, zatim zvjezde, zvjezdani vjetrovi, interstelarna materija. Po ovom slijedu imamo djelom i pad optičkog i taktilnog intenziteta - ali samo do plazmatičnih fenomena. Agregatna stanja od krutog na gore gube na tjelesnom intenzitetu, sve su nevidljivija i neopipljivija, i onda na vizuelnom planu nastupa drastični vatreni modus, u svakom pogledu intenzivan, zrači, svjetli, grije, blješti oku i boli ruci, neda da se dodirne.

 

Ako sad odvojimo “materijalna” (hyle-ovska) i “imaterijalna” (pneumatska) agregatna stanja, onda imamo:

 

• s jedne strane kruto i vatreno koji su u izvjesnom smislu jasno prisutni, optički, pa čak i taktilno prezentni, usprkos "bestjelesnosti" vatrenog modusa. Po Aristotelu bi to bila dva suva ili kruta elementa.

 

• i s druge strane dva fluidna, vodeni i zračni, plavkasto-transparentni fenomeni, bezotporni, nedohvatljivi, nedograbljivi, upadljivo medijalni, sa intencijom odsustva. Po Aristotelu su to dva tekuća ili vlažna elementa.

 

Znači kruti i vatreni modus bi bili nešto kao prezentni, pojavno intenzivni, otporni duet elemenata - ali onda kruto na “materijalni” (hyle) a vatreno na “imaterijalni” (pneuma) način: kruto ospoljava svoje bivstvo pasivno; vatreno ga ospoljava aktivno, kao čista ekspresija, može se reći “pneumatsko” ospoljenje bisvstva, kao zračeća prezentnost, svijetleće i grijuće, toliko intenzivno da izvor ne da da mu se priđe.

 

 

Ovaj red sigurno traži nešto koncentracije, ali uz malo istrajnosti ukazuje se njegova grandioznost. Znači imamo na jednoj strani “materijalne”, tvarne elemente i na drugoj “pneumatične”, imaterijalne, bestjelesne fenomene od kojih svaki u sebi sadrži polarnost. Tako stižemo do fundamentalne teme “materijalnih” modusa, prezenca u odnosu na formu - forma vs besformnost. Znači imamo štof koji se ospoljava time što zauzima formu ili ostaje u stanju latentnosti i suzdržava se od forme. I na drugoj strani imamo "bestjelesnu" “pneumu” ili “duh”, koji se ili intenzivno ospoljava kao zračeći centar ili se suzdržava od ospoljenja ekstenzirajući - intenzitet vs ekstenzitet.

 

Gdje sam ono stao? A’ da, kod onog pornografskog djela. Znači, falusoidna isturenost, izvučenost prema napolje = Ovan i Jarac; i vaginolika uvučenost prema unutra = Rak i Vaga. 

Ovan i Vaga su najpotpuniji reprezentanti vječitog muškarca odnosno vječite žene. Što su vječiti muškarac i vječita žena drugo nego duhovni odslici spolnih organa spremnih za penetraciju - erigiranog penisa odnosno meke, ovlažene vagine. Erigirani penis = pun, nabrekao nabijen krvlju, tvrd i nesavitljiv, pravocrtno usmjeren, spreman za prodiranje kao koplje; Vagina = prazni penisov negativ, otvor kojemu je ispunjenje ispunjenje; zato je meka i vlaži se da bi se obesnažila kolizija i trenje. Dakle na jednoj strani vapeća punoća, na drugoj vapeća praznina. Nije slučajnost da se pogledi, postupci ili karakteri ljudi označavaju "krutim" kad se ovi ne daju savinuti ili "prodornim" kod spremnosti na koliziju; ili pak "mekim" kad volji drugog dopuštaju da se realizira na vlastitu štetu.
Ovakvo viđenje je usput jedno od najvećih svetogrđa današnjice, gdje politika kolaborira sa nekakvim diletantskim socijal-konstruktivizmima i podupire gender mainstreaming, golu ideologiju pod parolom naučnosti. Na isti način je politika kolabolirala sa rasnom antropologijom u prvoj polovini 20. stoljeća, kojoj je pridavala znanstvenu legitimnost, i koja je usput dijametralni opozit upravo postmedernizmima à la gender ideologiji. Po gender učenju su penisi i vagine u krajnjoj liniji neovisni jedno o drugom - iako perfekno pašu - kao i o bilo čemu drugom, kao neke slučajne izrasline koje nemaju nikakve veze sa tim kako se njihov nosioc ponaša ili kako se vidi. Svi mi, vele oni, sugestijama anatomskih datosti upadamo u socijalne klišeje koji opet nemaju veze ni sa čim. Još bi se moglo razumjeti da se ignorira evoluciona psihologija, ali ovdje je i evoluciona biologija tretirana kao da ne postoji - očigledno potpuno ideološko ludilo. Kao što se u eri rasne antropologije masovno njegovao biološki spoznajni arsenal, u duhu filozofije života koja je isticala iracionalnost, fiziognomski pogled, intuiciju, osjećaj, operiralo se sa tipusima i pra slikama, sa nesvjesnim; tako je danas sve što ima veze sa biosom potpuno nestalo sa fokusa i sad ljudski um laprda sam za sebe, gradi neke postmodernističke kule od pjeska. To negiranje izvornih sfera čovjeka se između ostalog očitava i u odnosu viših sfera jedne države sa nižim: vlasti, uprava i mediji se vrte sami oko sebe, a donose odluke za sve, kooperiraju sa hohštaplerskim izdancima duhovnih naukama i prirodne tretiraju kao zrak, tako da se rascjep širi, dok jednom masama ne dokurči i dovedu tzv. populiste na scenu, koji će onda ovu elitu uskoro mlatiti penisima po glavama.

 
 
 
 
 

Dalje, Ovan je u svojoj osnovi erigirani penis, penetrator: kruto, stršeće, istureno - pionir, jurišnik, avant-gardist. Ovdje je na djelu karakterna erekcija kao zgusnutost svih raspoloživih snaga oko volje, nesalomljivog htjenja koje bez kolebanja gura i pritišće kako prema vani tako i prema unutra. Ovdje se dakle sažimaju i usmjeravaju snage, cilj je jasno fiksiran - pogled, pažnja, htjenje ili cjelokupni gard imaju tunel karakter; sve sažeto u teleološko jedinstvo; direktnost, ukrućena pravocrtnost čvrsto utemeljena u odluci, vektor sile neumoljivo stremi svom ispunjenju. Zadatak je omekšati, skloniti, saviti, učiniti raspoloživim - dakle tvrdoća, krutost, o-krutnost.
Ovdje je vjera u sebe slijepa, kao što je slijepa i sila koja ovdje ima polazište, kao neumoljivi prirodni zakon. Samopouzdanje je titansko, jastvo nabreklo, potentno, sa samorazumljivim primatom nad svjetom i kao takvo našiljeno za prodoran akt, za proboj. Ovan je maksimalno afirmativan prema sebi, ima čvrsto polazište ili uporište u sebi, vektor sile ustoličen u sebi i nikad van sebe. Ja i njegovo hoću ima primarno bivstvo, okolina je samo materijal za oblikovanje. Tako on svugdje želi ostaviti svoj pečat - tipično vatrena intenzivna prezenca, punoća prisustva.
Ovan je znači čovjek koji penetrira okruženje. To je tvrdo koje se do jaja ugurava, usjeca, ubada, usvrdlava. Pred ovom napetom, oteknutom silinom drugo popušta prije nego osjeti silinu, sklanja se, savija se; ako ne onda puca kao grana i raspoloživo landara.
Ovan je čovjek volje i sam je sav kao volja - tek u otporima osjeća da postoji. U ovom znaku nema mjesta za opuštenost, predanost, neodređenost, nedosljednost, prazni hod - sve je uvjek puna, napeta aktivnost, potpuni angažman. Zamisli žure da postanu čin, stavovi i uvjerenja da se otjelotvore u praksi, osobno hoće postati opće. Sve što mekša jedno htjenje, stid, strah, sumnja, krivica, saosjecanje, malodušnost, umor, fatalizam je ovdje trajno egzorcirano - to je tvrd i uspravan čovjek koji naoštren za čin maršira kroz zivot.

 
"Meko i šuplje, o kako ti nadvladavaš tvrdo i ispunjeno" - tko je to rekao Čukiću? Aleister Crowley “Magika bez suza”, već večeras počinješ sa lektirom. Dakle, ako je Ovan ofenziva, via activa, onda je Vaga defanziva, pasiva. Ona je izložena utjecajima, sva raspoloživa, isto tako je astenična i trpeća, znači elastična (=zračna) samonegacija, praznina, odsustvo, za razliku od oponenta Ovna koji je intenzivno prisustvo = jesam. Njena suština se pokazuje u afirmativnom odnosu ne prema sebi nego prema drugom. Već kao zračnog znaka je karakterizira oskudica supstance. Težište joj dakle nije u njoj samoj, nego u onom nisam, napolju, razvlači se okolo kao picino tjesto, reflektira se izvana, teško se sabire kao karakter. Netko reče da je simbol Venere ogledalce, što je naravno besmislica, ali je ipak interesantna koincidencija utoliko što simbolizira gledati se odnosno pozicionirati se izvana. Već znamo iz međuspolne prakse da muško koji se previše reflektira ne pogađa rezonancu žene, jer demonstrira mlohavost. Dakle, dok je Ovan sirovo, nereflektirano, intenzivno, u sebi zgusnuto, tvrdo, kompaktno sopstvo (Vatra), Vaga je ekstenzivno, razvučeno, osuto (Zrak), prazno (ne)sopstvo. Dok je Ovan taj koji savija i sklanja (aktiv), Vaga je ta koja se savija i sklanja (pasiv). Zrak je generalno lak, amortizirajući element (o tome uskoro opširnije), i u ovom znaku je taj aspekt najispunjeniji. Primarni cilj je izbjeći trenje i koliziju, obesnažiti, ukrotiti silu, smanjiti tenziju. Zato je Vaga vaginolika, prijemčiva, elastična, rastezljiva, meka, pripija se i vlaži se, oblikuje prema putanjama drugih.
Ta sva simbologija spolnih organa je našla taloge i u jeziku: ne kaže se slučajno za čovjeka meke, defanzivne naravi da je “pička” od čovjeka, english “pussy”, “limp-dick”, deutsch “Schlappschwanz” (mlohavi kurac), a za nekog sa ofenzivnim gardom da je “kurčevit”, za nekog tko želi ostaviti utisak da je "kurčilo". Toliko o tome.
 
Da se još jednom podsjetimo značenja kuća o kojima je rječ:
 
 
4. i 10. kuća:
Nataša: stojim - dostizem
Filip Matanović: dno - vrh
 
1. i 7. kuća:
Nataša: jesam - nisam
Janko Rakočević: ja - oni
Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost
 
 
Jarac-Rak osovina nema tako indiskretne seksualne konotacije kao Ovan-Vaga. Rak je manje vagina i više cjelokupno žensko grotlo, u prvom redu maternica. Dakle ne organ za penetriranje, nego “plodna kotlina”, uterus, hraniteljsko kućište klijajućeg života, ali za našu svrhu, prije svega, iskonsko utočište, izgubljeni raj, mjesto blaženog pred-reflektivnog vegetiranja (u plodovoj vodici), jer tu je mistika difuzne koegzistencije dvoje, najintimnije kapilarnosti majke i ploda, bez svjesti, bez svjetla, bez podjeljenosti; na koncu je to objekt retrogradnih čežnji ili nostalgije za izgubljenim rajom nepodjeljenosti, za potpunim izmirenjem čovjeka sa svjetom, subjekta sa objektom - što je suština elementa Voda!
Dakle, neplodni planinski vrhovi (Jarac) vs plodne kotline (Rak) su slike samo uslovno u sferi koitusa. Krutost-suvost i mekoća-ovlaženost imaju nesumnjivo porno konotacije, ali penetracija ovdje nije neposredno evocirana - tako da se testosteron-junkies kao Končar mogu sad malo opustiti i staviti ruke opet na stol. O vrhovima i kotlinama sam već opširnije pisao, i od toga ću nešto kasnije napraviti jedan opširniji remake u svrhu bolje razumljivosti.
 
Dakle, 4. i 10. kuća su na jednoj strani srce tmine - IC, i na drugoj strani vrh, maksimalno izložen otvorenosti i svjetlu (javnosti) - MC. To tamno dno i svjetli vrh (mundanog) kruga mi evocira jednu interesantnu fizikalnu korespodencu - fenomen stabilnosti/nestabilnosti. Stanje stabilnosti je osobina jednog sistema da ignoriše smetnje ili, ako mu ne uspjeva, da se nakon destabilizacije ipak vrati u prvobitno stanje. Radi se dakle o “sedentarnom” sistemu koji spriječava da sve sklizne u ireverzibilni pokret sa neodređenim tokom i gdje se sve vraća u polazišno stanje. To se podudara sa 4. kućom, kao dnom kruga. Sa 10. kućom ne, ali samo na prvu loptu (o tome kasnije).
 
 
 
Kad su u pitanju 4. i 10. zodijački znak onda je po Nataši stvar obrnuta. Ona i njeni apostoli vide Raka gore, nestabilnog, a Jarca dolje - pošto u Raku Sunce dostiže maksimalnu sjevernu tacku. Nataša: “Jarac nije hiperborejac vec hiperaustralac s obzirom da asocira na jug, ne sever. Rak je sever iako Sunce sija u maksimumu”. Prilično budalasto s obzirom na činjenicu da je rakov domaćin Mjesec, Luminar, opozitan hladnom planetu daljina - Saturnu. Luminari su planete topline, neovisno o ptolomejsko-aristoteloviskim zabludama o primarnim kvalitetama, Mjesec vodene, dakle duševne topline, Sunce vatrene. O tome kasnije iscrpnije.
Ako pomenutu idiotsku dogmu o primarnim kvalitetama planeta, koju je kanonizirao Ptolemeus da bi astrologiji dao jedan znanstveni akcent, smaknemo sa vidika, onda se vanjske planete kaldejskog reda pokažu kao ono što jesu - planete daljine i hladnoće (i unutarnjeg topline i blizine). Dizanje Sunca na gore prema sjeveru ili dolje ka jugu ne igra nikakvu ulogu, šta god Bonatti palamudio, kaldejski red je alfa i omega. Uostalom nije baš dosljedno na jednom mjestu isticati jednu iskustvu nedostupnu, astronomsku činjenicu kao što je pozicija Sunca u odnosu na nebesku os, a na drugom klimatske asocijacijacije, pa tako Raka uzeti za snježnog hiperborejca koji se pod suncobranom maže kremama protiv sunca i pije limundu s ledom.
Sve u svemu, već smo stigli do toga da se veze ugaonih kuća i kardinalnih znakova blago naziru. U matanavićevom dno-vrh za 4. i 10. kuću i natašinom jesam-nisam za 1. i 7. kuću već pomalo namiguje ovaj porno mood. Dno i vrh sugeriraju indirektno jedno unutra i jednu isturenost; dok jesam i nisam u smislu falusoidne punoće = Jesam, i vaginalne šupljine = Nisam. Slažem se da je sve ovo zekin prdac, predaleke i presmjele asocijacije. Zato ćemo sad napojiti i nahraniti konje za daleki put, i kad se vratimo sve će lijepo sjesti, onom tko nije tup.
 
Da bi cjela ova story sjela, potrebno ju je ispričati iz početka. Kao prvo, valja vidjeti što je to zodijački znak. Zodijački znak je nešto sasvim banalno - akcentuiranje jednog elementa domicilnom planetom (jedinom smislenom redu odnosa planeta i znakova). Već vidim tradicionaliste sa grčevima u želudcu, od smjeha ili od gađenja, ali da vidimo šta je njima zodijački znak? Ništa tako banalno: zodijački znak je jedan latentni sadržaj koji je kvalifikovan “ne samo kroz domicilnu planetu, vec i planetu egzaltacije, triplicitetne vladare, modalitet, element, godisnje doba kojem pripada, termine, parane i dekanata. (Nataša). Drugim rječima, zodijački znak je tjesan kofer pred put, svašta nagurano u njega. I onda, shodno ovim nogama naguranim sadržajima, veli za Raka da je to pokretni, puteni bonvivan velikih zudnih i zivotnih apetita jer je Mesec simbol tela i vitalnosti, otelotvorena dusa vezana za zemaljsko i zudno jer je, opet, najblizi u sferama zemlji”. (..) “Jupiter dodaje ekstenzivnost principa pa je covek jos vise zudan za svim onim sto Mesec esencijalno jeste”- ekstenzivnost Jupitera čini da je je Rak još više žudan? Koliko čovjek mora biti flat da bi ovako nešto napisao? U međuvremenu sam stekao punu izvjesnost u jednoj stvari: Nataša je stvarno brilijantan astronom, ali kao astrolog je ono što sam od početka slutio - nosorog u baletnoj školi. I onda dalje kaže: “Venera i Mars participiraju preko vodenog tripliciteta. Dekanati svaki deo posebno kvalifikuju.” i slične gluposti. Znači zodjački znak se kao peršin sjecka u sve manja parčeta i svakom tom djelu i djeliću se udari pečat nekog planeta. Mene to podsjeća na jelku koju su kitila razuzdana mala djeca.
 
Idemo dalje. Svaka tačka kruga ima svoju dijametralno pozicioniranu na drugoj strani (180°). Krug na kojeg su u odsječcima projicirani određeni sadržaji se koristi ili kao ciklički prikaz ili kao sistem dijametralnosti. Kao sistem dijametralnosti se krug koristi kad se radi o polarnim sadržajima. Tako kod sadržaja horskopske astrologje imamo polarnosti i kod domicilno poslaganih planeta preko kruga zodijaka i isto tako kod kuća kao što je upravo ovdje odnosno na “diskusijama” lijepo demonstrirano. Kod planeta imamo uz to ljepotu polarnosti i ako preko Sunca savinemo i preklopimo kaldejski red planeta. Međutim, po Nataši i ostalim tradicionalističkim freakovima, znakovi na zodiaku u sumi svojih značenja ne da nisu polarni, nego se zodijački znak kao takav doima kao jedno đubrište u koje je svašta nasumice bacano. Npr. u Raku je egzaltiran Jupiter, dok je u njegovom dijametralnom oponentu Jarcu egzaltiran Mars (??). Nema nikakve logike, a još manje da je npr. u Biku egzaltiran Mjesec, dok u dijametralno postavljenom Škorpionu nema ničega. Triplicitetni vladar Raka je Mars, dok je Jarca Venera samo ako je dnevni, inače Mjesec (??). Srednji dekan Raka je Merkur, srednji dekan Jarca Mars (??). Modaliteti se također kose sa polarnošću znakova itd. itd. Jedino što u ovoj bolesnoj hipertrofiji značenja ima polarni karakter su Elementi i domicilne planete (ok, ok i godišnja doba..koja ionako nemaju nikakvog smisla).
 

Šta su to elementi?
Elementi su takoreći "eterične" izvedenice agregatnih stanja. Pod eteričnim ne mislim ništa teozofsko ili okultno. Kad se npr. jedan čovjek opisuje metaforom “hladan” onda se kvaliteta jedne taktilne senzacije "prenosi", ili prepoznaje se u karakternim osobinama. Taj medij u kojem čulna iskustva prepoznaju duševna je isti onaj koji koristi astrologija. U tom “eteru” se oslikavaju čulne stvari i slijede istu logiku. Gore smo vidjeli da se fenomenologijom penisa i vagine pronalaze njihovi pandami u duševnoj zoni. Svakodnevne i poeteske metafore se masovno služe ovim medijem i zato je moguće uraditi jednu metaforologiju u kojoj se pokazuje izvjesna skupljenost metafora oko astroloških smislenih jednica. Oni koji znaju šta je to "konceptualna metafora", znaju i da metafore nisu samo stilski prenos smisla, nego da pojedinačne metafore funkcioniraju sređeno, grupno, u izvjesnom snopu koji u stvari odaje pokušaj konceptualizacije svjeta. Metaforični prenos je uvijek prenos jednostavnog, banalnog iskustva na kompleksno, gdje onda prvo strukturira drugo. Ta jednostavna iskustva koja su uzor kompleksnim su uglavnom fizička, tjelesna ili čulna. Čulnost je takoreći kongitivni instrument za sređivanje nadčulnog. Brojne konceptualne metafore su fizičke i kao takve upravo u blizini fenomenologije agregatnih stanja. Tako ćaskanje o našim rafiniranim karakterološkim opažanjima može zvučati kao da se radi o gradilištu - kruti, čvrsti, tvrdi, hladni, grubi, tupi, veliki, široki, daleki, visoki, napeti, fleksibilni, konfuzni, stabilni, sjajni, brilijantni, zračeći, mračni, sabrani sl. ljudi. Važno je napomenuti da kad jedno iskustvo X traži da bude imenovano, onda ono ne nalazi ime proizvoljno, već ono koje se odnosi na iskustvo u analognoj vezi. Ono što je u ovome vrijedno svake pažnje je činjenica da su ta imenovanja odnosno prepoznavanja infantilna, primitivna, čak i animalna, pošto ih djelimo i sa jednim djelom faune. Npr. kad je nešto posebno značajno, sveto, od izuzetne važnosti, onda to naše duboko pozicionirano, animalno jastvo vidi kao veliko, teško ili zračeće, što se može iščitati ne samo iz starih, utabanih, duboko u jeziku utkanih metafora nego i iz ikonologije primitivnije umjetnosti. Kao što sam već ranije napisao, Astrologija ne apelira na neki viši instrumentarij u čovjeku, na rafinirani spirit, božansku intuiciju, ili natašin racio - nego na životinju u čovjeku!

Druga stvar. Elementi postoje samo kao dva para polarnosti, i to Vatra vs Zrak i Zemlja vs Voda! - egzaktno onako kako su znakovi na zodijaku dijametralno raspoređeni - uvjek vatreni 180° isključivo naspram zračnih, i uvjek zemljani 180° isključivo naspram vodenih. Vodeni ne oponiraju zračnim i vaternim; vatreni ne oponiraju vodenim i zemljanim itd. Ako ćemo malko pretjerati, zodijak se može podjeliti na dva hexa-zodijaka, jedan vatreno-zračni i drugi zemljano-vodeni. Zato sam onomad govorio o dva paralelna “univerzuma” ujedninjena u jedan; i o tome da se u centru oba ova univerzuma vodi bitka tipa jastvo vs ne-jastvo, ali kod svakog od njih jedno drugačije jastvo - kod jednog ego, kod drugog cogito. Paralelnost postoji i u tom smislu da svaki od ovih "univerzuma" ima svoju čvrstu (Zemlja i Vatra) i svoju fluidnu stranu (Voda i Zrak). Čvrsti su "jastveni", fluidni su "ne-jastveni".
 
Ovaj vid polarnosti se uveliko podudara sa stoičkim sistemom elemenata, koji je u vrijeme klasične Grčke konkurirao aristotelovskom, kojeg je Ptolemeus takoreći izboksao kao dogmu. Podudara se u dvojakom smislu - kao njegov agregatni karakter i kao ista ona polarnost Elemenata o kojoj upravo pisah (Vatra vs Zrak i Voda vs Zemlja). Za razliku od aristotelovog sistema gdje elementi mogu ciklički prelaziti jedni u druge, kod stoika su elementi linearno konstituisani tako da su Vatra i Zemlja uvjek last station. U tome je svakako bliži logici agregatnih stanja nego aristotelov sistem. Prelazi u okviru te linearnosti se odvijaju silama kontrakcije i ekspanzije. Kontrakcija je na snazi kad elementi “silaze” od Vatre do Zemlje; ekspanzija obnuto. Za stoike su Zrak i Vatra zasebna grupa (Pneuma) u odnosu na Vodu i Zemlju koji su opet priča za sebe. Prvi su pokretni, aktivni, bestežinski, na gore stremeći; drugi su, tromi, pasivni, teški, na dolje stremeći. I ovdje se također ocrtava priroda agregatnih stanja. Za razliku od aristotelovsko-ptolomejskog sistema gdje se svaki od elemenata sastoji iz 2 od 4 kvaliteta suvo-vlažno-vruće-hladno, za stoike su ove kvalitete vezane uvjek samo jedna po elementu. I upravo ovdje imamo jednu bitnu razliku u odnosu na aristotelov sistem: po stoičkoj filozofiji je Zrak hladan, dok kod Aristotela sadrži kvalitetu toplote. Tako su po učenju stoe Vatra i Zrak polarno postavljeni, dok su po učenju Aristotela ili Ptolemeusa to Vatra i Voda.
Znači, stoici govore o pra-počelima referencirajući sasvim jasno agregatna stanja, isto kao što i ja sublimiram agregatna stanja, ali ne tako metafizički oteknuto, kao filozofska pra-počela, nego kao jedan ljudski, produhovljeni rejon, nešto kao svjet apsolutnih metafora neprevodivih na diskurzivni jezik.

Nastavlja se.
 

Jedna od najfrekventnijih fraza u pisanim tragovima tzv. tradicionalnih astrologa je da između kuće i znaka ne postoji znak jednakosti, i da taj znak postavljaju samo modernjaci, koji su ili mentalno zaostali ili služe satanizmu. Zato se postavlja pitanje zašto je tradicionalna ortodoksija - Nataša i njena sekta - poistovjetila suštine (većine) kuća sa suštinama zodijačkih znakova? Što je razog toj iznenadnoj blasfemiji? Kako je došlo do tog obrata?  
Naime, kad se baci oko na sumirana značenja kuća na FB-kvartiru “Astrološki dijalozi” teško se..u stvari nemoguće se oteti utisku da su kuće u suštinskom srodstvu sa zodijačkim znakovima kakve znamo od 19. stoljeća. Gledaj ‘amo koje kuće su u pitanju i u čemu su srodne sa zodijačkim znakovima:
4. i 10. kuća:
Nataša: stojim - dostizem
Filip Matanović: dno - vrh
1. i 7. kuća:
Nataša: jesam - nisam
Janko Rakočević: ja - oni
Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost
Dakle u prvom redu uglovi. I onda:
3. i 9. kuća:
Nataša: krecem se - uvidjam
Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno
Filip Matanovic: blizu - daleko
I da ubacim još Bojana Šojića koji je polarnost ovih kuća sveo na isto: „Onoliko koliko IX kuća predstavlja uzvišenu veru, ideale, nauku i filozofiju, toliko III kuća predstavlja sve to spušteno na jedan prizeman, svakodnevni i praktični nivo jednog običnog čoveka“.
2. i 8. kuća:
Nataša: imam - nemam
Janko Rakocevic: sticanje - oduzimanje
Filip Matanović:  nagomilavanje, rast - trosenje, propadanje
I šojićeva 8. kuća = simbolika smrti i propadanja.
Ako je tako, kako je onda došlo do toga da najbeskompromisniji tradicionalisti uđu u takve bolne kompromise? Dali su se u okviru nekog inicijacijskog rituala u tajne hermetike najeli gljiva ludara (psilocybe serbica), pa su u somnabulnom stanju približili kuće zodijačkim znakovima kakve znamo iz tekuće astrološke literature? Ili je u pitanju nešto sasvim drugo - modernisti su decenijama farbali znakove sadržajima kuća dok ovi nisu počeli ličiti na njih? Ili se možda radi o tome da kad se kuće i znakovi svedu na bitno približe do kritične srodnosti? Možda su u najdubljoj suštini dvije fasete istog?
Da su klika sa “Dijaloga” buncali nebi rekao. Jer, iako su tamo samo tehničari koji parafraziraju stare majstore i ne znaju prodirati u suštine, ne može se reći da su ova poopštenja bulažnjenja, štoviše, sasvim trijezno su izvedena iz tradicije. Ali isto tako ni ono drugo ne može važiti: iako se distorzija zodijačkih znakova mundanim kućama kod modernista vidi iz aviona, uvjek je to u trivijalnoj literaturi i uvjek samo na perifernim djelovima značenja znakova, kad se npr. Vodenjaka uzima za istinskog drugara zato što je 11. kuća između ostalog i kuća prijatelja. Dakle, nitko nije prenosio sumirano značenje kuća na fundament znakova, nego je samo ugurao pojedninačne karakteristike među neke karakteristike trećeg reda. I neovisno o tome, i što je vrlo važno, za suštinsku građu znakova su kuće sasvim suvišne, pošto se zodijački znakovi onakvi kakvi su opisani u suvremenim udžbenicima astrologije, bezrezervno mogu izvesti iz pripadajuće domicilne planete i iz pripadajućeg elementa. Ali isto tako i iz iskustva samog, iz extrahiranja suština tipizirajućom intuicijom, što, ruku na srce, malo kome u potpunosti polazi za rukom. Vjerovatno su znakovi nastali iz difuznog uzajamnog nadopunjavanja iskustva i pomenutih postavki, što manje metodskog pristupa utoliko uspješnije.
Što je to fundament znaka? Kao što je družba Nate Kvržice sa “diskusija” sumirala karakteristike jedne kuće u jednom suštinskom pojmu, tako je moguće i pojedinačne karakteristike jednog zodijačkog znaka svesti na jedno. Samo što to jedno ne može biti pojam, nego jedna sveobuhvatna “pra-slika”, iz koje se sve pojedinačno može dosljedno izrolati. To je nešto kao jedna centralna, apsolutna metafora (međuznačje) koja je suptilno prisutna u svim odgovarajućim pojedinačnim fenomenima. Da bi se stiglo do toga, potrebna je intuicija koja u mnoštvu opaža jedinstvo, ali ne kao apstrakcija u jedinstvo jednog pojma, nego kao "primitivna", čuvstvena, poetska ili literarna apstrakcija koja je u stanju opažati neuhvatljive suštine, ono što obitava samo između, s one strane pojma. Kompletna astrologija je jedan “primitivni”, infantilno-egocentrični ili antropocentrični (geocentrični) sistem koji traži i odgovarajući pristup. Zato se u astrologiji racio ponaša kao slon međ’ porculanom - uglavnom je neupotrebljiv alat, da povučem oštru crtu prema natašinom viđenju. Jedan od razloga zašto je Nataša takav strastveni zagovornik racionalnosti astrologije je sigurno i u tome što ona od pomenute oštroumnosti ne posjeduje ni traga, pa astrologiju nasilno savija prema svojim limitima. To se vidi i po njenim natalnim horoskopima koji su upadljivo loši (klijentu je serviran tekst prezasićen nerazumljivim, stručnim gulašom u kojem se stidljivo nazire jako površna i trapavo-mehanička psihologija) i u svakom njenom pokušaju karakterološkog tipiziranja, kao npr. u njenom eseju o solarnom i lunarnom tipu, koji vrijeđa zdrav ukus koliko je nespretan, površan, bez ikakvog odslika u stvarnosti. Već smo ranije konstantirali - nema svatko dar za astrologiju.
To što u helenističkoj astrologiji znakovi nigdje nisu spominjani na način kako ih tretiraju modernjaci potpuno je nevažno. Natašin prigovor: horoskopska astrologija je zgrada kojoj su arhitekti/graditelji stari grci i svaka druga astrologija mora biti po njihovoj licenci, što je ova i bila sve do moderne. Modernjaci bi onda bili loši plagijatori koji grade bez nacrta i temelja. Ali to je pogrešna matafora. Ako bi takvo nešto kao horoskopska astrologija imalo smisla, onda to nije struktura koju su grci stvorili nego otkrili. Da je Mars u 8. kući “prilicno direktan pokazatelj nasilne smrti od vatrenog oruzja jer je u vrelom znaku” (Nataša) nije onda napravljena nego otkrivena činjenica. Znači stara astrologija nije ničija svojina koju nitko ne smije prekrajati, pogotovo ne u svjetlu činjenice da je ogroman komad tog metafizičkog i horoskopskog sistema obični trash. I onda se više ne postavlja pitanje original ili falsifikat nego koliko model koji pokušava odslikati strukture objelodanjuje i koliko pokriva? Čovjek može uraditi jedno na osnovu slutnje nečega što je nešto drugo. Isto kao što je Ptolemeus uradio fino iskonstruisani geocentrični sistem, a mišljen je u stvari heliocentrični, kojeg je štoviše prekrio falsifikatom, onemogućio ga takoreći da se ospolji dobro osoljenom iluzijom istinitosti ovoga (vidi Thmas S. Kuhn). Ono što bi valjalo istražiti je šta je stvarno iza te mase iluzornih konstrukcija starih grka. Jedno smo već pronašli - tipologija zodijačkih znakova - u punom raskošu. Kod Valensa se već očituje gruba skica današnjeg Zodijaka, ako izbacimo gluposti u vidu opisa dekana i sl. I sistem temperamenata je prvobitno bio samo hipokratova humoralno-patološka tipologija. Kasnije je iz toga Galenos razvio učenje o 4 temperamenta - jedna očigledno smislena tipologija, koju treba samo još upotpuniti sa temperament/element djeljeno tri. Vrlo je vjerovatno da su onomad dogmatici iz redova hipokratizma osuđivali kalemljenje temperamenata na humoralno učenje, kao što Nataša i co. osuđuju nedogmatski psihologizam u astrologiji.
Prije nego se upustim u avanturu osmišljavanja veze opisa kuća sa “Astroloških dijaloga” i opisa modernih znakova, skrenuo bi pažnju na činjenicu da kuće sa najprominentnijim planetarnim radovanjima kao 5. i 11. i 6. i 12., njaupadljivije izmiču mogucnosti vezivanja uz znakove. Zanimljivo je da Erik van Slooten, najeksponiraniji tradicionalni astrolog Njemačke, ne ukazuje na besmislenost formule kuća ⇔ znak navođenjem jaza između ugaonih kuća i odgovarajućih znakova, nego baš 5. i 12. kuće i njihovih pandama Lava i Ribe. Uz te, planetama obilježene kuće, idu i dramsko-patetična imena, dok su one planetama nedirnute pretežno suhoparno-faktički imenovane. Znači, kućaznak bi moglo važiti eventualno samo tamo gdje netko nije uguravao planete. Neki tradicionalni autoriteti kao npr. Frawley tvrde da su ovdje spandžana dva različita sustava, da su radovanja zajedno sa egzaltacijama jedna odudarajuća tradicija kojoj su korjeni nepoznati i koja je naknadno nakalemljena na glavno stablo. Nije da želim glumiti Indiana Jonesa ako zaključim da su radovanja jedan kasniji premaz, u svakom slučaju, može se reći da se tamo gdje su radovanja zaobišla kuće naziru znakovi. Što se tiče Boga i Boginje, izgleda da je premaz bio previše tanak da bi pokrio znakove (Blizanci i Strijelac).

I gdje su onda te veze znakova i navedenih kuća?

Najprije da se okrenem vezama ugaonih kuća i kardinalnih znakova - Rak vs Jarac i Ovan vs Vaga. Već smo se ranije složili da su kvalitete (promjenjivo, fiksno itd.) zodijačkih znakova gluposti. U svakom slučaju nemaju nikakvu konstitutivnu ulogu (u smislu fiksni znak = fiksnost znaka/čovjeka), u najboljem slučaju samo grubo opisnu, koja takoreći transcendira njihove polarnosti. Tako bi kardinalni znakovi bili oni koji na najjezgrovitiji način reprezentiraju elemente kojima su subordinirani. Kardinalni znakovi bi onda bili nešto kao "ugaoni znakovi", u smislu ugaonosti kuća. Ono što u najapstraktnijem smislu karakterizira ovaj križ bi bila slijedeća tema - izvučenost prema napolje i uvučenost prema unutra. Ovan i Jarac su onda falusoidni, istureni napolje, erigirani; i Rak i Vaga vaginoliki, poput vulve, meki, okrenuti prema unutra. Prvi su punoća, drugi su šupljina, praznina. O potonjoj osovini sam već iscrpno pisao, o pra-slici: neplodni planinski vrhovi (Jarac) vs plodne kotline i gudure (Rak). Zašto su jedni prema napolje i drugi prema unutra usmjereni? Sasvim jednostavno: ovisi o pozicijama planeta u kaldejskom redu. Vanjske planete su uvijek prema vani usmjerene i unutarnje uvijek prema unutra, prvi su centrifugalni, drugi centripetalni. Centrifugalna intencija Saturna se pokazuje kod Vodolije kao pokret ka periferiji, kod Jarca kao udaljavanje, stvaranje distance; Lav je centriranje i gravitativna snaga, Rak je pokret ka unutra, zbližavanje i grijanje. Jupiter je i kod Strijelca i kod Ribe veliko i daleko, zauzimanje perspektive velike distance; dok su Djevica i Blizanci perspektiva blizine, malo, sitno. Mars je kod oba pripadajuća mu znaka eksplozivan, Venerini znakovi su centripentalni, spajajući, negativi punoći.
Tko ima mozga, već u dolje navedenom će mu se očitovati veza sa gore navedenim:

4. i 10. kuća: 
Filip Matanović: dno - vrh
 1. i 7. kuća: 
Nataša: jesam - nisam 
Janko Rakočević: ja - oni 
Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost
  3. i 9. kuća: 
Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno 
Filip Matanovic: blizu - daleko
2. i 8. kuća: 
Nataša: imam - nemam 
Janko Rakocevic: sticanje - oduzimanje 
Filip Matanović:  nagomilavanje, rast - trosenje, propadanje 
I šojićeva 8. kuća = simbolika smrti i propadanja.


Kakvi Homer, Dante, Tolstoj - šta ima zanimljivije od literature procjena i prognoza astrologa? Prije nekih 2 mjeseca sam prostudirao sve prognoze iz odgovarajućih topica foruma “Tradicionalne Astrologije” gdje je razdragano čitateljstvo horoskopa svoje vještine stavljalo na ispit. Summa summarum je pun pogodak: promašaji tradicionalne astrologije su isti oni moderne. Zašto bi se uopće razlikovali? Moderni astrolozi su najmanje isto tako ubjeđeni u svoju vještinu pogađanja kao i tradicionalni astrolozi. I na forumima moderne astrologije postoje iste takve rubrike gdje forumski prognozeri nastupaju puni elana zbog svojih tobožnjih divinatorskih talenata na djelu, iako, da prostiš na izrazu, kurca ne pogađaju, kao ni tradicionalni astrolozi. Nikakvih signifikantnih upadljivosti nema ni tu ni tamo.

Na forumu “Tradicionalne Astrologije” je veliku većinu horoskopskih zadataka postavljala Nataša. Ako smijem naslutiti, između ostalog i da sama nebi morala pogađati, jer ako se Lady in Red kao neophyt nižih inicijacija blamira promašajima nije toliko strašno kao kad se blamira generalna inspektorka. Natašini horoskopski zadaci su skoro uvjek velikodušni prema odgonetačima, fokus je često već u pitanju sužen na bitno, i poslije prvih promašaja ga ona sužava sve više, da se nebi gomilali u zabrinjavajućoj mjeri.

Nataša: (..) Ajde ovaj. Sta je po profesiji, sta radi, kako zaradjuje (..)

Lilitu: (..) bi trebalo da je bas bogat (..) mozda se bavi nekretninama.

Nataša: (..) Ipak, njena signifikacija je ovde vrlo eksplicitna i ne tice se nekretnina, niti kakve kreativne price. Takodje, dnevno je rodjenje pa sve u vezi sa SO participira u signifikaciji ove stvari. Na kraju, pogledajte i sta je na asc. Mislim da sam ovim sve rekla.  Jeste, prilicno je imucan.

Tanja: (..) Otuda verujem da se čovek bavi proizvodnjom ili prodajom nečega što služi za ulepšavanje ljudi.

Čukić: Da nije kakva prerada hrane (..)

Nataša: Ne, VE, ME,MA skupa simbolizuju ovo sto radi. Odakle dolazi ME, iz koje kuce? Sta je VE na prvom mestu, sa kim je povezujemo. Kada kazemo VE, mislimo na? MA 120 SO, rodjenje dnevno, mora imati veze sa profesijom jer je, ne samo u vezi sa SO preko aspekta sa istog stepena vec je i u znaku SO. Ko bese MA i u kontekstu ove dve sta bi mogao da simbolizuje?

Čukić: Ja mislim na pare i hranu kad mislim na VE, a sa ovako namagnetisanom osmicom može da radi i sa parama.

Nataša: Eto, reseno i brze od mog pisanja. Nisu pare, roba i tome slicno.

Lilitu: A kad mislim na Ve mislim na zene, djevojke, hranu - jao pa plasticni hirurg

Nataša: Vrlo toplo. Ipak, nije iz te medicinske oblasti. Jeste lekar, ali sta je jos VE pa jos u Sc. Resili smo.

Čukić: da nisu venerične? ako nije ginekolog
Nataša: U metu  :thumbsup: ginekolog, akuser i hirurg za taj deo tela.
Lady in Red: Znate sta se recimo nije poklopilo. Da mu Sunce bude u terminu Marsa. Koliko se secam ima neko pravilo gde je signifikator profesije planeta u cijem se terminu nalazi svetlo vremena .
Nataša: Ja volim ovaj primer iz svoje prakse, jedan od najdrazih mi je jer je lagan, skolski, eksplicitan zbog cega veoma prakticno dokazuje astrologiju i njene tradicionalne principe. Bitno je samo da te principe stavimo u savremeni kontekst jer pozicije slicne ovima od pre 2000 godina sigurno ne bi dale ginekologa jer takve posebnosti nisu ni postojale.

Nego šta nego pravo u metu :thumbsup: Još veli primjer je lagan, školski, eksplicitan.
Nataša se dakle brine o svojim pilićima, uvjek ih malko gurka da ne skrenu s puta, pošto zna da ovi lupaju ko maxim po diviziji. I kad netko debelo omaši ova reagira majčinski nježno, u stilu “pa u neku ruku si na pravom putu”, kao kad bi netko rekao nekom snajperisti, svaka čast, nisi pogodio pravog čovjeka ali pogodio si ipak čovjeka. Čak i pod takvim okolnostima suženih opcija ne postoje nikakvi spektakularni pogodci. Nema apsolutno ničega što iznenađuje svojom daljinom od slučaja.
Dalje, pravilo je uglavnom da se kače simptomatični horoskopi, više-manje školski primjeri, koji se podudaraju sa odgovarajućim karakterima ili događajima, nekad zato i što su urađene poželjne rektifikacije. Pošto su kod tradicionalne astrologije tehnike sve a vizija ništa, postoji jedna sugestivnost zajedničke gramatike, tako da nije teško naslutiti o čemu je riječ, pa se ipak i sa diverznim putokazima debelo promaši destinacija. Moglo bi se reći da je često komad odgovora sadržan već u pitanju, pogotovo kad se uzme u obzir da su neke postavljene karte reprize, tj. javljale se vec na “Astro-art” forumu. Šta bi dao da mogu promatrati prognozersku eficijencu ili još bolje reakcije časnih prognozera na sumirane rezultate tumačenja horoskopa koje ne zadaju oni sami sebi nego netko neutralan.
Jedno od stvari koje tradicionalni astrolog voli naglasiti kad ga se pita o razlici moderne i tradicionalne astrologije je da su tradicionalisti za razliku od modernista smjeli i precizni u prognozama. Prateći iščitavanja horoskopa sam stekao sasvim drugačiji utisak. Iskazi dosuše jesu često konkretni, ali onda, ili takvi da su amortizirani sa jednim “mada” ili “ali ipak”, ili ih se toliko nagomila odjednom da se jedva može promašit (pa se ipak promaši), ono u stilu: pogodi na koji dan sam rodjen? Pa, ili ponedjeljak ili srijeda ili petak ili subota? Subota - svaka cast! U ovoj difuziji pogađanja svima prednjaci Lady in Red koja se nekad relativira samo u jednoj rečenici u stilu: Sigurno je “-”, ali opet s druge strane vidim “+”. Kad se onda stvar objelodani i naknadno sagledava onda su svi mudri, konkretni i sigurni. Prethodeći večernji umor i nekoncentriranost nestanu kao rukom odnešeni. Osim toga postoje i tematski okviri: skoro se uvjek postavljaju standardne teme: bolest, smrt bližnjih, uglavnom roditelja, ljubav i brak. Kad treba da se odredi profesija onda se lupa u sve četri.
Kod takve očigledne neeficijentnosti pogađanja, čovjek bi se trebao naći poznavnim da preispita cjelu stvar. Ovdje se međutim ustraje na arhajskim tehnikama i što više promašaja to ih se čvršće drži. Nataša ima bogatu arhivu aforizama, skupljenu iz prašnjavih knjiga, i ako negdje omaši, misli da je problem u tome što ih ima premalo umjesto previše, kao npr. kad se kod teme adoptirana djeca ili hermafroditi osjeća nemoćnom zato što nema odgovarajuće aforizme. Taj dogmatizam je dakle ovdje na forumu i općenito kod TA omniprezent, iako su tehnike očigledno jalove. Svi su učahureni u dogmama, uživaju komfor i ne izlaze nikad napolje da sagledaju stvari iz druge perspektive. Kad sam onomad napisao da je Rakov unutrašnji ustroj asocijacija dodira, Nataša je to u stilu autiste referencirala na svoj pojmovni model, u smislu (prve) asocijacije na astronomske činjenice ili sl., umjesto da to shvati onako kao je jasno napisano, kao asocijativni mehanizam; ili izraz “oralno” vezano uz Raka kao pojam u sistemu korespodenci, umjesto prosto kao jedan opisni pridjev. Ali razlog je sigurno i u tome što je ona zaljubljena tu svoju pojmovnu zgradu, taj usiljeni, šturi, neprozirni, “juristički” pojmovnik kojeg je formalno trenirala na univerzitetu. Dakle, ono u čemu je Nataša sigurno talentirana, je vještina nalaženja jedne nerazumljive rječ za razumljivu, sigurno ne iz stilskih razloga, već iz intelektualne taštine - iako ona ima sasvim drugačije opažanje sebe: “Ja sam sklona, recimo, da sto vise reci, ako je moguce, prevedem na srpski.” veli na jednom mjestu. To poremećeno samoopažanje posebno dolazi do izražaja kad se ona, izložena nekim optužbama, prezentira moralno apsolutno besprijekornom, iako svi znaju da je sebeljubiva, hladna, da voli da huška ljude - kakav merak za nju kad se ljudi oko nje afektivno razgolite u konfliktima i da ne kažem još šta. Na njenom forumu mnogi njeni eseji nemaju nikakvih replika, ne što bi ona bila stručni idiot, trom u zauzimanju tuđe perspektive (sigurno nešto i zbog toga), nego zato što toliko želi imponirati pseudoprofesorskim jezikom, da izgubi iz vida kome je to namjenjeno. Iz istog razloga ide okolo po internetu polemizirati kao neki Sokrat i soliti drugima pamet - samo da bi imponirala.
Kad bi tradicionalni astrolozi bili pošteni astrolozi nebi bili fokusirani na potvrde odgovarajućih konstelacija, nego upravo na suprotno, njihovu falsifikaciju (Popper). Problem je jedino što bi onda horoskopija, kao kad se guli crveni luk, gubila sloj po sloj i unutra bi ostalo jedno ništa. Kad bi ja bio ubjeđen kao tradicionalisti da horoskopske postavke imaju nekog smisla, kao u iskazima Mikija Tombole: “Svetla nose primarnu simboliku vezanu za oči, na bilo koji način. Jesi li sigurna da svi ljudi koji imaju SO u 6.p. nemaju problem sa očima (bilo koji problem, ne mislim na ovaj jer svaki natal ima specifičnost), jer uvek sam nailazio na probleme vezane za oči kad god je natus imao luminare u 6, 8, ili 12 polju” ili Natašinim: “MA u 8. je prilicno direktan pokazatelj nasilne smrti od vatrenog oruzja jer je u vrelom znaku” -  ja bi ozbiljno poradio na tome da se to zvanično provjeri i dospije u javnost kao jedan spektakularni nalaz. Tako bi ušao u istorijske anale i uživao bi čast pionira u izvjensom smislu. Renomirani statističar Michel Gauquelin je takav status nalazio toliko vrijednim da je zbog toga manipulirao banke podataka i kad je bio raskrinkan oduzeo si je život. Kad bi netko uspio dokazati da astrološke postavke signifikantno pogađaju, Astrologija onda nebi morala obitavati u opskurnim nišama i astrolog nebi više imao image napuklog freaka, nego naprotiv uvaženog profesora za prognostička pitanja. Ali tradicionalni astrolozi ne žele da se okušaju u tome iz sasvim razumljivih razloga: oni naime znaju da bi ih statistika okrutno deziluzionirala. Napraviti od astrologije (religioznu) supstancu svog života, vidjeti se u posjedu ekskluzivne istine, i onda pasti na ispitu istine sa osjećajem zgaženog kukca, ko bi to riskirao?
Da je tradicionalni astrolog obično tupavi tehnokrat svjedoči nepregledno brdo tehnika kojima ovi ekscesivno operiraju. Mnogi su strastveni kolekcionari i korisnici svake tehnike koju su negdje i u foodnote našli spomenutu u skriptama starih astrologa. Za tradicionaliste i podrignuće jednog starovjekovnog astrologa ima status nedodirljive dogme. Ta ljubav prema aromama i patinama buvlje pijace se kod Nataše pokazuje već u činjenici da je pohađala srednju filološku (i da nikad nije čula za Slavoja Žižeka pošto je ovaj suviše frišak za buvljak). Meni međutim nije jasno kako netko taj antički gulaš od tehnika može uzeti ozbiljno. Nataša se divi starogrčkoj matematičkoj racionalnosti, a kad sagledaš tu staru horoskopiju pada u oči kakva je bolesna opsesivnost osmišljavanja brojeva onomad vladala. Red ondašnjeg horoskopa izgleda ko neka mandala ludila i veleuvaženi grčki racio kao pokvareni aparat kojemu je pukao remen i onda vitla okolo i lijepi značenja. To odgovara u izvjesnom smislu kartezijanskoj ili novovjekovnoj epohi, koja je kao model rekonstrukcije fenomena uzimala satni mehanizam i sve objasnjavala mehanicistički (L’homme machine), tako da to iz danasnje perspektive izgleda kao neko manijakalno oduševljenje kauzalitetom. Isto tako su i starogrčki zvjezdoznanci očigledno do te mjere bili oduševljeni matematikom, da su imali tik da matematiziraju sve što im osvane pred nosom i napune nekim zvjezdanim smislom.
U mojoj kratkoj karijeri bavljenja novom horoskopijom, prvo što sam odbacio je bilo ono tipično staro na novoj - dekane, egzaltacije, ascendent, stanje vladara prve kuće, fiksne zvjezde, signifikatore, vladare kuća itd. Ništa od ovoga se nije potvrdilo u brojnim horoskopima ljudi koje znam. Kasnije su otpale i preostale stvari. Dugo vremena sam bio spreman zakleti se, da ljudi nikad toliko ne odudaraju od svojih solarnih znakova ili elemenata da su baš suprotnosti njima. Čak sam neko vrijeme uspjevao upadljivo signifikantno pogađati ljude po pripadnostima elementima, kasnije opet ne. Isto važi i za odnos pripadnosti elementima i svjetonazora ljudi. Čak su neke studije išle u ovom pravcu. Npr. gestalt psihologija koja ima izrazit vodeni gard je zasićena psiholozima koji su rođeni u vodenim znacima. Od 24 znamenitija gestalt-psihologa bi ih po strogom slučaju trebalo biti 6 po elementu. Faktički ih je 15 rođeno u vodenim znakovima.
Kurt Goldstein 6. November 1878 - Škorpion
Adhemar Gelb - 18. November 1887 - Škorpion
Carl Wernicke 15. Mai 1848 - Bik
Karl Kleist 31. Januar 1879 - Vodolija
Constantin von Monakow - 4. November 1853 - Škorpion
Max Wertheimer - 15. April 1880 - Ovan
Friedrich Salomon Fritz Perls 8. Juli 1893 - Rak
Rudolf Arnheim 15. Juli 1904 - Rak
Wolfgang Köhler -  9. Januar 1885 - Jarac
Kurt Koffka - 18. März 1886 - Ribe
Felix Krueger - 10. August 1874 - Lav
Mary Henle 14. Juli 1913 - Rak
Friedrich Sander 19. November 1889 - Škorpion
Narziß Kaspar Ach 29. Oktober 1871 - Škorpion
Karl Marbe - 31. August 1869 - Djevica
Alexius Meinong Ritter von Handschuchsheim 17. Juli 1853 - Rak
Oswald Külpe - 3. August 1862 - Lav
Vittorio Benussi - 17. Januar 1878 - Jarac
Richard Meili 28. Februar 1900 - Ribe
Karl Bühler - 27. Mai 1879 - Blizanci
Wolfgang Metzger 22. Juli 1899 - Rak
Mary Henle 14. Juli 1913 - Rak
Abraham S. Luchins 8. März 1914 - Ribe
Paul Tholey 14. März 1937 - Ribe
Heinrich Schulte 2. Juli 1898 - Rak
Stephan Witasek - 17 May 1870 - Bik
Adolf Meyer-Abich - 14. November 1893 - Škorpion
Christian Freiherr von Ehrenfels - 20. Juni 1859 - Blizanci
John Burdon Sanderson Haldane - 5. November 1892 - Škorpion

Prije mjesec-dva sam provjeravao horoskope brojnih poznanika i prijatelja helenističkom metodom - sva moguća dostojanstva, dnevne i noćne sekte, sekcije, domene, hemisfere, hajzovi, kazimi, sprženosti i pod zrakama, antiscie i kontraantiscie, recepcije, averzije, almuteni i vladari horoskopa, arapske točke, fiksne zvjezde, solari, profekcije, firdarije, temperamente i ostali quark kojim Nataša i njena trupa rado paradiraju okolo, nebi li zvučali kao fuckin' professionals. Ništa, ali baš ništa se ne podudara. A za temperamente se može reći da postoji jedna neobična upadljivost, naime, temperament izračunat iz horoskopa je uvjek suprotan realnom temperamentu osobe na koju se odnosi.
I na kraju, nekoliko slavnih primjera iščitavanja horoskopa:

Nataša: Interesuje me sta biste vi rekli o ovoj osobi da nista ne znate o njoj? Krajnje objektivno, kako biste tumacili SO u Le na asc, MO u Ca, Sa u Le? Da li procenjujete da su MO i SO u averziji ili biste se poveli za pravilom da sve iz Le i Ca ne moze biti u averziji zbog vladarstva iluminara, kako biste tumacili JU u 10...? Bilo sta, ali prema tradicionalnim postulatima i bez improvizacije. Da vidimo koliko se zaista moze stici bez prethodnog konteksta u analizi.
Ile: Tipičan kolerik, sa flegmatikom kao sekundarni. Primarna motivacija u životu joj je akcija u potragu za slobodom, slobodom ekspresija, delovanja, akcenat je na Sloboda. Slobodan duh. (..) želi biti viđena, da je što više ljudi gledaju (..) Čini mi se da je na neki način povezana sa medijume, na direktan ili indirektan način. (..) Čini mi se da su njeni apetiti usmereni ka profesionalnom životu, uspehu, akcije u tom smeru, i sloboda ekspresije, sloboda delovanja. (..) Pošto joj je Sunce vladar Akvizicije i samo se tamo nalazi, rekao bi da joj ono donosi akvizicije putem njene talente, publicitet (?) i kreativnosti. P.S. sa Jupiterom u elevaciji možda je involvirana i u neke dobrotvorne svrhe, humanitarne radove itd.  Al’ se ovaj nalupa
Nataša:  (..) radi se o intimno nejnesrecnijoj osobi koju sam imala prilike da upoznam sa svojih 41 godinu zivota. (..) Pred sobom imate natal dijagnostifikovanog psihopate.




Čukić: Za početak postavljam jedan sjajan primer, a na vama je da prateći simbolizme utvrdite u kom je pogledu sjajan.
Ile: (..) bi ova osoba trebala biti neko ko je jako popularan, ili bar eminentan, (..) Ovo je neko ko voli biti u centru paznje, ne moze se ova osoba sakriti kuci. (..) pa se pitam da li je njen (osobi) posao povezan nekako Oratorstvom, politikom mozda. (..) ne bi mogao da dozvoli da se bar neko vreme u zivotu ovaj covek ne bavi sportom. (..) Jasno je da je osoba "sjajna" (..) me naginje da pomislim da se ipak bavi nekakvim sportom. Mislim da je ovaj covek koji ima vise talenata, i koji je u svom uzrastu ipak promenio nekoliko interesa ali ipak postoji glavno zanimanje, glavni ideal koji trebamo pronaci.  Njegova je primarna motivacija ka akciju, slobodu (vatreni asc), a to ce pokusati da pronadje na karijernom nivou: biti uspesan, eminentan, poznat, popularan (MC). To je Sunce predeterminirano slavu i uspeha. (..) ovaj mora da je neki Performer: glumac, pevač, scena. (..) pa me to naginje ka Glumi, Akterstvo, Zabavljač. Ja bi ipak išao na neku javnu profesiju kao gluma ili pevanje, ili zbog Merkura bi možda rekao: TV osoba (voditelj-ica i sl). Ile, aj’ ne seri.
Tanja: onda zanimanje njegove prirode, nešto što je praktično, konkretno, "na mišiće" (..) svakako ukazuje na neki uspeh i to u smislu priznanja ili javnog posla.
Abyss: (..) ako nije neki revolucionarni tip, borac za neka prava, protivnik društveno-priznatih normi. Konjunkcija se može odraziti i na probleme sa ocem, muškim  principom, ali sve to nije deo pitanja. Sve u svemu, deluje mi da, eto, primat ima koler. (..) što opet vuče na prevagu kolera. To ukazuje da bi nekakv uspeh ili priznanje za ono čime se bavi mogla da postigne u prvoj trećini života, a kasnije da eventualno "živi od stare slave".
Lady in Red: Hm, a mozda i menja delatnosti odnosno u mladosti se bavi sportom i od njega zaradjuje veliki novac ( Jupiter ) a kasnije mozda neka umetnost, pisanje, pa i poducavanje.
Končar: Ova zena ima nekoliko elemenata koji ubjedljivo ukazuju na malo visi polozaj u drustvu (..)  upucuju na zakljucak da se nastavila baviti necim sto je otac radio, sto je naslijedila od njega a tice se nepokretne imovine/zemlje tj. njenih bogatstava. (..) mi nekako lici na biznis sa zlatom, a umijesanost 9. znaka bi ukazivala i na inostranstvo (..) lici na jos jedno zanimanje/talenat, koje ima veze sa pisanom/izgovorenom rijeci, fantazijom (..) koja svjedoci o drustvenom statusu. Buduci da kulminira…(..) Ovo bi moglo da oznaci jednu poprilicno bezobzirnu osobu, koja se lakta kad nesto 'oce jer je upadljiv nedostatak vode u karti a prakticne kalkulacije melanholije i uzavreli despotizam kolera sto grabi ka vrhu ne ostavljaju mnogo prostora za obzir i samilost  kad se udruze ;D sangvinije tu svakako ima, ali ona je u sluzbi kolera.
Zmaj: Moguce je da je ova zena iz potrebe da digne saturna i veneru i prozivi svoje egzaltacije iskoristila ili bila motivisana nekim sopstvenim defektom na fizickom ili poslovnom planu postala vojni atase ili preduzimac netipican za zensko zanimanje.
Čukić: Možda bi negde drugde u nekoj srećnoj zemlji bilo nešto od nje. Jedan od mojih primera večitih adolescenata. Napustila neku umetničku akademiju, i od 26. godine radi privremeno povremen poslove, sekretarsko-kurirskog tipa, a preživljeva okačena na majčinu penziju. Previše dobrih postavki, premalo aspekta.




Nataša: Evo karte zene koja vodi privatni posao manjeg obima.
Lilitu: Neki fitnes centar ili mozda neki ples. Mozda nakit.
Lady in Red: (..) mozda ima neke veze sa nekim humanistickim naukama, ideje, novi trendovi, komunikacija, novine, edukacija…Hmm, da nije ova zena neki knjigovodja, neku knjigovodstvenu agenciju drzi ili tako nesto?
Nataša: Sve sto ste rekle, astroloski se moze opravdati, ali ovde je u pitanju najobicnija i najcesca moguca stvar. Prodavnice siroke potrosnje.




Nataša: Na koji nacin ovaj covek zaradjuje za zivot? Profesija sta mu je, sta radi?
Lilitu: Politicar, novinar... (..)  cini da ipak radi nesto javno i tipa da bude u resoru za energetiku, ekonomiju i tome slicno (..).
Nataša:  Cvecar i cvetni aranzer. Veoma posvecen tome.




Nataša: Kako biste procenili ljubavni zivot ove zene? Da li je udata ili nije, da li ima srece i stabilnosti ili nema, bilo sta sto biste iz simbolike mogli da izvucete. Kako vam se cini, sta biste, bez da znate ikakav prethodni kontekst, rekli u vezi sa tim delom zivota?
Lady in Red: Ja mislim da je kod nje losa situacija kada je rec o ljubavi. Da ona uopste ne razume to sto njoj njeni partneri nude. Odbojni su joj.
Nataša: Perfektan brak ova zena ima.




Nataša: Profesija ove zene, kako biste procenili, cime se bavi?
Tanja: (..) pa naginjem ka ideji da bi mogla imati veze i sa nekim pravnim poslovima, tipa socijalna zaštita ili zaštita nekih prava (dece, manjina itd.)
Zmaj: ako ne organizuje one koji ciste po kucama mozda to radi i sama u svojoj
Lady in Red: Meni je isto palo na pamet da bi mogla da se bavi nekim zanimanjem vezano za decu. (..) da se bavi zastitom prava dece. (..). Vrlo je moguce da to cime se bavi radi na jedan vrlo agresivan nacin. Ubedjuje, raspravlja se i ispravlja krive drine :). I da , pitanje je koliko ona uopste zaradjuje od toga (..). vrlo je moguce i da je neka LGTB varijanta aktivizma sa ovim Marsom :).
Nataša: Priznajem da je natal negde nespicifican jer ova zena radi kao asistentin na Filoloskom fakultetu, na katedri za engleski jezik. Dakle, akademski radnik, intelektualac. (..) Nije agresivna, ali ima problema u zivotu (..)




Nataša: Sta se desilo ovoj zeni krajem prethodne godine? Sta vidite iz godisnjih ciklusa za jesen i kraj 2012. Mozete i treba da gledate godisnje cikluse, zapravo.
Čukić: Nešto mi liči na emotivnu ujdurmu.
Zmaj: Sta li joj je sa ovim marsonjom na 29 blizanaca mozda ju je upozorio na nesto lici na neku zanimljivu manipulaciju ali valjda se iskobeljala.
Tanja: Što misliš, Čukić, da su ljubavni jadi? Firdar SA? Podperiod JU koji je u IV, a vladar MC-a, možda vezano za prinovu?
Čukić: U emotivne probleme ne svrstavam samo ljubavne jade, to bi bilo mnogo banalno. Natalni odnos MO-SA nju poprilično definiše kao emotivno ugroženu osobu, pa onda da dodamo dalje....tu se negde mešaju i arapske tačke, imaš ih u kvadratu sa desne strane karte.
Tanja: SA u kombinaciji sa bilo kojim svetlom često ukazuje na slabiju vitalnost. Ovde je MO i vladar Asc-a, tako da verujem da ima zdrastvenih problema, neku bolest koja je prati i to vrlo lako i naslednu. Ili pak, neku sklonost prema porocima, posebno što mi prema prvoj proceni deluje kao pretežno flegmatična priroda.
Nataša: Umrla joj je majka.
Čukić: Saturnov upliv na mesec, ima li ona nekih emotivnih ispada ili kakve neprilike u životu?
Nataša: Nema, deluje mi kao vrlo fina i stabilna osoba. Istina, razvedena, ali sa odraslim detetom. Uobicajeno. Ajde, kada smo je vec naceli, sta mislite sta radi, odnosno, gde bi mogla da radi? Koja planeta opisuje radni ambijent kod nje?
Zmaj: meni lici na neku socijalu (..) rad sa zenama u problemu
Tanja: (..) Palo mi je na pamet da je arhitekta, mada povezivanjem simbolike možemo doći do raznoraznih zanimanja: profesor istorije, biblotekar, neki stari (ženski) zanati, vaspitač, učitelj (neke od asocijacija)...
Nataša: Ekonomista je, nista zaista posebno, ali vec dugo radi na odgovornoj poziciji u Nestle Srbija. Ta VE ima veze sa slatkisima i cokoladama po kojima je firma poznata.




Nataša: Koji od ove dvojice ima stariju suprugu, nesto stariju, nije mnogo, ali je starija. (..)
Lady in Red: Evo ja ovako na prvu bih rekla da ovaj prvi ima stariju suprugu (..)
Cherry: Kod ovog prvog je vladar VII sa Saturnom, to bi vuklo na starije (..) Duada Ju na Dc-u pa i to može dati nešto starije. (..) Ve sa Sa, a Mo sa Ju, ženski principi sa superiornim planetama, opet starija. (..) A u prilog toga da je možda mlađa, vladar VII u orijentalnom kvadrantu i znak Blizanaca, mada preovlađuju faktori da je starija. (..) Liči mi čak da bi mogla da bude i strankinja, možda čak i druge boje kože. (..) pa da najverovatnije prvi (..)
Lilitu: I ja bih rekla da je prvi u pitanju, odnosno da prvi ima stariju suprugu iz istih razloga kao i Lady
Nataša: Ovo je bilo delimicno trik pitanje. Obojica imaju tri godine od sebe starije supruge (..)




Lady in Red: Evo imam jedan primer, slican sa nekim primerima unazad. Mozete i oko ovog Meseca da se uhvatite, mozete i oko Saturna, mozete i oko 7. kuce. (..) Moze cela neka slika, temperament, ponasanje, roditelji, skola, brak ... sve je to onako specificno na neki nacin. U pitanju je zenska osoba.
Zmaj: lici mi na gadne price nadam se da nije prica o zlostavljanju i usluznim delatnostima prostitucije.
Lady in Red: Ne, ne, nije u tom smislu nista.




Tanja: Običan čovek, mislim nije ubica, psihopata ili tako nešto slično, niti poznat po nečemu, a pri tom muško pa nema tih tipično ženskih histeričnih momenata vezanih za partnerstva. Ipak, prilično nezgodna karta. Dakle, osnovno vezano za temperament, ponašanje, neka opšta slika života, potencijali i na kraju partnerstva.
Lilitu: (..) pa bi trebalo da je sangvinik.
Mina: (..) kocnice, okrenut sebi, nesiguran u sebe, mada fiksni znak moze dati potpuno fiks ideje kojih se slepo drzi, i ne pusta…(..) zena na neki nacin vezana za posao mozda...
Čukić: Mislim da ovo za psihopatu baš i nisi sigurna (..) mora biti emotivno nestabilan. (..) opet mi deluje emotivno nestabilan, rastrzana ličnost (..)
Tanja: Ne bih rekla da je emotivno nestabilan, pre hladan. On je predstavnik melanholika i pored toga što su mu znak Asc-a i godišnje doba sangvinični.(..) pre bih ga opisala kao namćora i nekog ko je "na svoju ruku" nego kao psihopatu. (..) Ujedno ta zamlja koja ga odlikuje u fizičkom izgledu potvrđuje i temperament.
Čukić: Hladan kad je nezainteresovan ili poluzainteresovan, ali kad ga neko čačne na pravo mesto eksplodiraće nema da brineš (..) Jel mu otac bolije od srca? ako je uopšte živ.
Tanja: Živ mu je otac i nema nekih naznaka oboljenja srca. Što se eksplozija tiče, slažem se sa tobom, ali to je često i odlika melanholika. Ipak, sa svojih 30 i kusur godina uglavnom izbegava situacije koje ga nerviraju, kad se iznervira povisi ton, kaže šta ima, okrene se i ode, ne divlja previše. Slično je i sa pozitivnim emocijama, nema tu nekog velikog oduševljenja, uglavnom sve umereno.




Cherry: Natal muške osobe. Čime se bavi ova osoba i profesionalna dostignuća.
Nataša: Medicinski radnik, lekar (..)  Neki animator jer je u glasnom znaku u 7. ali to nikakve veze nema sa SO na mc-u.
Cherry: Ne bavi se medicinom, iako zaista ima pokazatelja za to. Ipak, ni u širem smislu nema veze sa medicinom.
Nataša: Onda mora imati veze sa JU i 9 ili sa MA. Tu bi se tek moglo nabrojati profesija, ali kada se to uradi, ispadne skoro sve.
Abyss: Ja bih rekao da je neki MA posao, na neki način obojen Venerom, a opet i sa izraženim "prezentativnim" momentima zbog Sunca na MC-u. Možda bodibilding, bodi fitnes ili neki drugi sport.
Nataša: Meni nastavnik fizickog pao na pamet.
Cherry: (..) čovek je otpušten još pre 20 godina, sudio se sa firmom, dobio proces ali ne i novac jer je firma otišla pod stečaj. I posle toga dobija iznenadne otkaze. Abbyss, Nije to, nisam sigurna da li se bavio nekim sportom u mladosti (u pitanju je otac moje drugarice), u svakom slučaju ništa ozbiljnije. Nije sportske građe. Po osnovnom zanimanju je ja mislim mašinski tehničar ali nikada nije radio u struci. Krenuo je na višu mašinsku ali je prekinuo zbog posla.




Čukić: Ajmo još jedan primer vezan za zdravlje; sa čime ova osoba ima kontinuiranih problema?
Lilitu: da, bas sam mislila da su u pitanju ginekoloske tegobe (..) sada mi pade na pamet, obzirom da se sve pubertetske promjene desavaju pod uticajem hipofize (..) da nije to?
Abyss: Možda pesak/kamen u bešici ili bubrezima, možda ešerihija. Možda arteroskleroza, ili neki srčani problemi. U svakom slučaju tipujem ili na urinarni trakt ili na srce i krvne sudove. Eventualno i kičmu.
Čukić: Ništa od toga, obratite pažnju da su oba svetla u 6.p.
Lady in Red: Problemi mogu biti razni ali moze biti stvarno nesto vezano za reproduktivne organe ( ili ce se tek pojaviti ) a i za bubrege/mokracne kanale. (..) i problem sa hemoroidima, sa kozom ... i da sve to bude hronicno dok Mars daje neke akutne  upale. Mislim da je problem vezan za doMinaciju melanholije odnosno vezan sa hladno i suvo.
Čukić: Ajde uprosti stvar na osnovnu siboliku bez pokušaja postavljanja dijagnoze.
Abyss: I šta ispada na kraju? Oči? Glava? Lice?
Čukić: Oči. Šta bi drugo sa oba svetla u 6.polju-tačnije mišići koji pokreću oči, i taj problem prati natus od početka.
Lady in Red: Meni nije palo na pamet da su oci, mada Mesec i dalje ne gledam kao da je problematican 🙂 . Ali dobro, Sunce kao oci u 6oj bez pogleda na Asc moze da ukaze na problem sa ocima izmedju ostalog. Ima jos ljudi sa ovom pozicijom pa nemaju problem sa ocima, mislim simbolika je siroka.
Čukić: Svetla nose primarnu simboliku vezanu za oči, na bilo koji način. Jesi li sigurna da svi ljudi koji imaju SO u 6.p. nemaju problem sa očima(bilo koji problem, ne mislim na ovaj jer svaki natal ima specifičnost), jer uvek sam nailazio na probleme vezane za oči kad god je natus imao luMinare u 6, 8, ili 12 polju.
Lady in Red: Pa znas sta, moguce je ali nije nesto sto je izrazeno i za sta zna celokupna okolina, tako da ne mogu da tvrdim.
Lilitu: evo kod mene je Ma u VI polju i nisam sklona toj simbolici.
Alea: Ja imam svetla u 12. ali nemam problem sa ocima.




Nataša: Kartu ove zene iznela sam jos na astro-artu. Sta biste joj rekli da joj analizirate cikluse za period od avgusta 2012. do avgusta 2013? (..) Vrlo kratko, koja oblast zivota bi mogla biti aktuelna u prvoj polovini januara naredne godine. Gledajte cikluse za celu godiju i za taj period.
Končar: Mislim da se radi o nekom porodicnom problemu, konkretno o bolesti i potencijalnoj smrti jednog od roditelja. (..) mislim da je aktuelna bolest/smrt majke.
Čukić: Meni ovi aspekti više liče na njen lični zdravstveni problem, posebno pojačan tokom proleća 2013. godine, nego na majku. Uz to, ako je udata ide i emotivno-bračni problem
Nataša: Jeste, njeno zdravlje je u pitanju. (..) Ona u januaru ide na otvorenu operaciju endometrioze (unutrasnje matericno tkivo koje se siri na okolno podrucje).
Čukić: Jeli moguće da ovde iskrsne još neka komplikacija, oko grlića recimo?
Nataša: Ne, grlic je ok.




Nataša: Dve sestre, jedna zavrsila u Australiji gde danas zivi sa suprugom. Pre toga zivela u Juznoj Africi. Druga sestra sedentarac, nije mrdnula iz Beograda, ne putuje, niti to zeli...Koja od dve je u inostranstvu?
Lady in Red: mladja
Tanja: mladja
Čukić: starija
Ljubinka: starija
Nataša: starija. A sta mislite sta je njena profesija? I kod ove mladje takodje?
Alea: MA je obicno vezan za neke teze, fizicke poslove, mozda i masine, fabriku...Zbog vazdusne Vodolije, mozda je neki inzenjer, IT ili masinski ili tako nesto slicno?
Ljubinka: Ja mislim da starija obavlja neke usluzne delatnosti u vezi ugostiteljstva, restoran, hotel, gde cirkulise dosta ljudi. Mladju bih definisala kao vaspitacicu ili medicinsku sestru odnosno rad sa decom.
Lady in Red: Meni je za stariju proslo kroz glavu da radi u nekom prevoznom sredstvu ili ga i sama vozi, tipa avion.
Nataša: Obe su u medicinskoj struci.




Nataša: Dva brata, jednojajcani blizanci, ali sa solidnim razmakom u vremenima rodjenja, jedan je poginuo u 11. godini zivota, drugi je i danas ziv. Decak je stradao u saobracajki. Sta mislite koji od dva brata?
Lady in Red: Hm, ja mislim da je poginuo mladji brat (..)
Lilitu: i ja sam tipovala na mladjeg brata (..)
Čukić: Stariji
Tanja: Umorna sam i ne mogu da sagledam trenutno obe karte, ali prva ima SA baš na Asc-u te zato verujem da je nastradao stariji brat.
Nataša: Posle cemo i tvoj primer Alea. Nema veze, Lady je u pravu (bravo ponovo Lady, ovo ti je ko zna koji put da prepoznas). I Lilitu je pogodila.

Citiram:
 

Marija Tomić: A kakva su vaša  iskustva sa sporim planetima, vjerujem da ste gomile karata proanalizirali ?

Nataša: Kakve veze ima iskustvo sa ovim? Sistem prethodi iskustvu. Moje iskustvo bas nista ne kaze o transsaturnima jer moj um njih ne prepoznaje vise od bilo cega drugog u mojoj okolini. Ako se krecemo u okviru sistema koji razumemo, sta ce nam bilo sta van njega?

Končar: Искуство, хахахахаха. Кад немаш основних астролошких знања, онда ћеш догађаје у нечијем животу или карактер дате особе објашњавати и хордама смјехотресних астероида тј. сваким летећим каменчићем у соларном систему.

(..)

Nataša:  (..) A koji je to, onda, novi sistem moderne astrologije sa sporim planetama? Sistem je skup elemenata koji cine celinu, u kojoj su svi delovi medjusobno povezani na takav nacin da sluze zajednickoj svrsi. Dakle, kako izgleda taj sistem, koji su mu delovi, koja je uloga svakog dela i koja je svrha sistema kao celine? Kada si rekla da je sistem nuzno zamenjen, mislila si da je zamenjen novim sistemom zar ne? Objasni kojim tacno. Bilo mi je 14 godina kada sam pocela da ucim astrologiju. Sada imam 46 i jos uvek nisam prepoznala sistem moderne astrologije.

Kakva patetična preseračina. Znači, žena postavila jedno sasvim normalno pitanje, kad ono odjednom otvoriše se zjala sektaške svjesti. Alarmi se oglasiše, hereza na vidiku! Netko je koristio rječ Uran, Neptun, Pluton! Žena zbunjena težinom mudroslovlja na tako lako pitanje. Umjesto da joj se jednostavno iziđe u susret, ono demonstrativno unakrsno nadrkavanje nad njom, čim nanjušiše da je defanzivna. Prije svih Nataša, Hegel astrologije, koja zna samo za a priori, svjest uzdignuta iznad smrtničkog obitavanja, duša lebdi nad materijom. Taj isforsirani racionalizam (vs empirizam), samo odozgo na dolje i nikako obrnuto, odaje njene intimne pretenzije da bude poštovana kao boginja na tronu. Uz to se slaže i tipični sektaški prezir prema normalnim ljudima, kojeg Čukić dragovoljno slijedi, a Končar, čovjek iz puka, se suprotno svojoj priprostoj prirodi, ipak lojalno napreže da bude eho Natašin u mizantropiji, makar i svojim ispraznostima.
Sve to neovisno o tome o kakvim laprdarijama je rječ. Znači dovoljno je da netko prostudira sistem tradicionalne astrologije i ako je pametan kao Nataša mu se sve tako lepo složi u glavi da nema potrebe da provjerava dali je egzaltirani planet faktički osnažen. Na kojoj se to sistemskoj nužnosti bazira da je Venera na 27° Riba ojačana? Izgon iz raja? Iz kojeg sistema je izvedeno da zvjezda Regulus na ASC kod natusa donosi uspon ka pozicijama od značajne reputacije i moći čak i ako je natus niskog porijekla? Samo od sebe se deducira iz sistema? Ni najokorjeliji tradicionalisti ne vjeruju da su fiksne zvjezde dio nekog sistema i da nisu osmišljene empirijom, vezujući ih uz neke upadlljive događaje. Opće je pravilo, da ako se neka drama ne može isprva naći u horoskopu, onda se pribjegava perifernim činiocima, u ovom slučaju zvjezde. Tako su i stari postupali, zbog čega su opisi utjecaja fiksnih zvjezda uvjek šekspirovski spektakli. Za tzv. “miriogeneze”, koje Nataša očigledno uzima ozbiljno (starovjekovno=istinito), veli da nitko ne zna od koga je Firmik Materno to pokupio, pa ipak su sistemski uslovljene, dakle tačne. Te baljezgarije, za Natašu “velike tajne astrološkog zanata”, glase ovako: "Svako ko ima ascendent na 11. stepenu Strelca umrece u ratu. Ako je na 12. stepenu bice plahovit, upleten u opasnosti i privucen zlocinom. Onaj sa ascendentom na 13. stepenu Strelca ubice roditelje svoje i sam ce okoncati nasilnom smrcu. Ascendent na 14. stepenu dace muzicara sa slabim vidom. I onaj sa 15. stepenom ascendenta ce okoncati u ratu. Na 16. ako je i Mars tu, bice mehanicar koji pravi oruzje i umrece od koplja (probadanja). Zena sa ovim stepenom na ascendentu umire na porodjaju.”
Dalje, zašto Nataša tako često poseže za aforizmima starih majstora? Da su aforizmi izvedenice iz sistema i ne iz ličnog iskustva, nebi ni bili aforizmi. Pa pošto su aforizmi bilješke ličnog iskustva, znači da Nataša prije vjeruje iskustvima drugih nego svojim, pod uslovom da je kod ovih sloj historijske patine dovoljno debeo.
Znači, nije stvar u tome, sistem ispred iskustva, nego vjera ispred znanja. Vjera u iskaze apostola stare atrologije (Nataša radi na tome i da ona bude ubrojena među njih) za koje nije važno tkoje-štoje, nego samo da su opatinjeni vremenom. Što bi rekao Dupor: Ne provjerite, vjerujte. Kako se zove ovaj fenomen? Znali ko? Pa dogmatizam, jabaga patak. Kao što Nataša ne mora ništa provjeravati, ne moram ni ja provjeravati natašine iskaze, nego samo ovlaš osmotriti njen geštalt, da bi znao da je okorjeli dogmatičar (a ne idealist).
I tako..Nataša se bavi astrologijom 32 godine, znači modernom se bavila 10-15 godina. Pošto moderna astrologija kako veli nema sistema, ona je prije spektakularnog otkrića sistemske astrologije morala empirijski registrirati neka gomilanja u pravcu modernog koncepta. Provjerlila je i potvrdilo se, inače nebi ostala 10-15 fuckin’ godina u tome. I sad nema razumjevanja za pitanja empirije. Pa pošto su prije iskazi moderne astrologije važili a sad ne važe, onda je dominirala vjera u ispravnost ili još iznad toga volja za romantiziranjem svjeta nadnaravnim, ista ona koja je i danas određuje.
 

Čukić: Čemu tako emotivno deklarisanje, zaljubljenik, zašto ne poštovalac, ili nešto drugo. Često nailazim na taj termin i nije mi jasno zašto je nekome potrebno da bude zaljubljen u astrologiju

Marija Tomić: Moze se i tako reći ,naravno ,ovo zaljubljenik mi djeluje strastvenije ,vjerojatno je tu rijec o vlastitom dojmu .

Čukić: Čemu strast u astrološkom događaju, da nije preterano?

Marija Tomić: Vjerojatno je odraz mog vlastitog bića ,drugo objašnjenje nemam.

Čukić: Ne razumem, i da je odraz biće preterano je burno imati strast prema astrologiji. No, viđao sam tu strast kod ljudi koji su mislili da su astrolozi, posebno kad im ukkažem na greške, neki su se ponašali kao da su spremni na zločin iz strasti. Ne shvati ovo lično, samo pokušavam da dobijem odgovor od nekoga ko ima "strast" a ne počne na prvu sa agresijom.

Marija Tomić: Hoćete reci da je lakse počiniti pogreske ako smo vođeni strašću a ne razumom.Razumijem ,ali u kontekstu mojeg razmisljanja to "zaljubljenik "upravo potiče interes za astrologiju .

Čukić: Marija Tomić  upravo to hoću da kažem. Dobro je da podstiče zdrav interes. Nažalost od kaoko je net zaživeo svedok sam previše puta viđenog lošeg interesa i kod onih koji traže nešto od astrologije ali i od onih koji nude još više. Čitavi sistemi su patentirani da bi ljudi koji se interesuju upali u zamku manipulanata tipa imširagića i sličnih. Zato je hladna glava dobar saveznik.

Marija Tomić: Eto onda koristim riječi koje vama loše zvuče.Moje znanje je maleno ,ali interes svakako postoji .Ono sto sam uočila čitajući postove na ovoj stranici je da  ne pišete puno o vlastitim spoznajama koje ste uočili baveci se astrologijom .Smatram to bitnim ,iz tog razloga sam postavila pitanje gospođi Natasi koja su njena iskustva,mada bi mozda zgodnije zvučalo da sam formulirala drugacije pitanje. Odgovor sam u međuvremenu dobila. 

I zaključno, na kraju.

Nataša: Zasto niste zaljubljenik u kvantnu fiziku jednako.

Marija Tomić: Nije mi zanimljiva, vrlo jednostavno.