Skip to content

 

AGREGATNA STANJA

 
Svaki od vidova materije koje znamo sa periodnog sustava elemenata ima na jednom imaginiranom termometru svoje “crvene linije” gdje termo-kinetička energija i vezivna energija čestica nadvladaju jedna drugu. To su pragovi na kojima materija mijenja svoje stanje u pravcu više reda odnosno više nereda, kao i u pravcu veće ili manje socijalnosti čestica. Kad se termička energija digne do praga kojeg zovemo talište, vezivna energija čestica izgubi do te mjere na važnosti da ove više ne žele stajati šturo u stroju nego zaplešu grupni valcer na poticaj. Kad toplina pređe prag kojeg zovemo vrelište, sve sile podruštvljavanja iščeznu i svaka čestica ponaosob otpleše neku svoju piruetu. I na kraju, kad termička energija pređe prag tzv. ionizacije, same čestice padaju u ekstazu samo-demontaže, obrušavaju se, pucaju im ljuske i jezgra, i kad potom "krhotine" zalutaju u stabilnu česticu, energetiziraju je i ova se okruni svjetlošću kad se istog rastereti - to je onda plazmatično stanje.  

 

Shematski prikazano to ovako izgleda:
 
Kruto Kinetička energija < Duga i kratka vezivna energija  
Tekuće Duga vezivna energija < Kinetička energija < Kratka vezivna energija
Plinovito Slaba i jaka vezivna energija < Kinetička energija
Plazma Sve vezivne sile uključujući i intraatomske < Kinetička energija

 

KRUTO i TEKUĆE AGREGATNO STANJE

 
Kruto i tekuće agregatno stanje su zajedno voluminozna, "kondenzirana" materija sa vlastitom logikom u odnosu na preostala dva modusa. Čestice su ovdje u dobrosusjedskim odnosima i nastupaju kao kolektiv za razliku od čestica plinovitog i plazmatičnog stanja, kojima je kinetička energija nadvladala i izbacila iz stroja sve veze čestica tako da ove potpuno otkačene zuje okolo svaka za sebe. Kruto i tekuće stanje karakterizira težina, inercija, opipljivost, jedan je hvatljiv drugi neuhvatljiv, jedan ostaje kod sebe, drugi se hvata na ruku, oboje streme ka odredištu gravitacije, za razliku od suprotno stremećih gasovitih i vatrovitih fenomena.
Kod krutog agregatnog stanja su čestice fiksirane, odnosno slabašno titraju ili se rotiraju oko svoje osi na njihovom jasno definiranom mjestu u rešetki materije, u svakom slučaju samo do praga tališta, iznad kojeg stabilnost uzajamnih vezivnih snaga bude iziritirana i ove se iskobeljaju iz svog strogo definiranog mjesta. Velika većina krutih tijela ima pravilnu, kristalnu strukturu. Kristal je prirodna forma krutog tijela. Neprirodna bi bila amorfno tijelo, koje nije ništa drugo nego ukrućeno tekuće stanje, u kojem je “zamrznuta” struktura tekućeg kaosa (npr. staklo). Kristali su i materija u najvišoj mjeri reda. Mikrostruktura čistih kristala ima do te mjere strog, periodični red da njihova molekularna struktura strši napolje, kao u primjeru Kalium-permanganata:
 
Veze čestica u rešetkastoj strukturi jednog idealnog krutog tijela su tako stabilne da se jedan komad ovog tijela ne može zasebno tretirati neovisno o cijelini, uvijek cjelo tijelo šturo reagira na sile i zakretne momente. 
Idealno kruto tijelo je krto tijelo, dakle tijelo koje radije puca nego se savija. Zbog toga je materija u vidu sirovih minerala bliža idealu krutosti od čistih metala koje karakterizira izvjesna doza elastičnosti ili plastičnosti, zbog čega je usput budi rečeno Aristotel metalima pripisivao primjesu vodenog elementa.
Za razliku od čestica idealnog krutog tijela koje se šturo drže jedna druge, čestice rastopljenog tijela su otpuštene iz prisile strukture, uživaju slobodu pozicioniranja, mogu se neograničeno kombinirati i iznova se organizirati, uvijek u jednom druželjubivom modusu.  
Odlučujuća diferenca krutog i tekućeg agregatnog stanja i osnovni smisao njihove polarnosti se odnosi na pitanje - forma ili besformnost? Ako bacimo na stol nekoliko kocaka leda koje smo izvadili iz pretinca za duboko zamrzavanje i kontempliramo o stanjima prije i poslije, H2O kao kocka leda će se pokazati u posjedu jednoznačnosti, postojanosti, samoidentičnosti forme, dok je prije zamrznuća je taj H2O bio jedna pokretno-pasivna, formalno neodređena supstanca koja se u potpunosti ponašala formalno komforno prema svim silama koje joj se nameću. Pseudoforma vode fiksirane u posudi za led se suštinski razlikuje od forme zamrznute kocke leda. Ona iznutra ne investira ništa da bi održala formu. Idealno kruto tijelo nasuprot tome ne samo da formu održava samo iz sebe, nego u svojoj postojanosti kao kakva tvrđava odolijeva svakoj opsadi izvana. To je stanje u kojem vlada beskompromisni (strukturni) red i mir koji ne haje za zbivanja napolju. Dok kruto tijelo ima prkosni, inertni gard, za tekućinu se može reći da se nalazi u stanju potpune pasivnosti. Ali sa aspekta receptivnosti bi se tekućina mogla uzeti kao aktivna u smislu kooperativna, dok bi komad krute materije bio u stanju tupila. Ako se voda u smislu tekućeg H2O uzme kao opći princip tekućine, kao što ju je zamislio istraživač vode i njenih strujanja Theodor Schwenk, koji ju je nazivao "pra-slikom tekućeg" ili romantičar Novalis "pra-tekućim"; i ako se pored njene bezkarakternosti kao besformnosti uzme u obzir i njena bezkarakternost u smislu bezbojnosti, bezukusnosti, bezmirisnosti, i istovremeno sposobnosti da boje, ukuse i mirise udomaći u sebi, onda nam se na uviđaj nudi jedna dublja dimenzija pasivnosti tekućeg. I ako tome pridodamo i njene osobine prozirnosti i reflektivnosti kojima drugom daje prostora da se pokaže kroz sebe i na sebi onda se tekućina doima kao jedno potpuno biti-za-drugo stanje.
Zanimljiva je i činjenica da kod odsustva svih vanjskih sila kao npr. u bestežinskom prostoru, zbog form-minimirajuće površinske napetosti, tekućine zauzimaju kuglastu formu. Znači jedina forma koju iz sebe same zauzima jedna porcija vode je kugla. Međutim ta krajnje labilna tvorevina je prije stanje napete formalne latentnosti nego što bi bila stvarna forma. U tom lebdećem stanju porcija vode kao da čeka na žig neke eksterne sile. Isto tako je zanimljivo da se ta površinska napetost kuglaste porcije vode ponaša kao neka vrsta izolirajuće membrane ili "kože", pa ipak ako se toj vodenoj kugli jedna druga dostatno približi, ne samo da će pokazati kooperaciju nego će iznenađujuće skliznuti u potpunu kuglastu uniju s istom. Kruto tijelo je nasuprot tome potpuno nekooperativno i dovoljno samom sebi. Tako imamo na jednoj strani krajnje labilnu, hipersenzibilnu kuglu i na drugoj tupo, formalno stabilno kristalno tijelo. Kasnije ću demonstrirati fiziognomska ospoljavanja ovog uglastog vs kuglastog.
 

Forma znači trajanje. Tamo gdje je samo trajanje, gdje se ništa ne mijenja, tamo je i odsustvo vremenitosti. U jednoj fotografiji je vremenska dimenzija odsutna, zamrznut je jedan moment iz toka vremena, vrijeme je ovdje takoreći stalo. Kod snapshot-a jednog krutog tijela je faktor vrijeme irelevantno, ono prije i ono poslije se ne razlikuju. Kod snapshot-a jedne tekućine vrijeme je bitan faktor jer je svaki moment specijalan. Tekućina kao stanje materije je konformno sa svim akutnim silama, uvijek u kontinuitetu promjene. Može se dakle reći da kruta tijela oponiraju rijeci vremena, neutraliziraju vrijeme ili ne haju za njega. Isto tako se može reći da tekućina protestira protiv koordinata prostora i zakona prožetosti, njene koordinate su samo momentane, kao da se igra sa prostornošću, ali je sasvim komforna sa vremenom, nudi se već na prvu loptu kao njegov simbol.

Već samo činjenica nepodesnosti tekućine da si sama postavi formu, ukazuje na karakter pokretljivosti. Tekućina nikad nije dovoljno stabilizirana. Ona i na najneznatnije sile reagira hipersenzibilno, kao da je napeto podešena za pokret. Na jedan mali daščić vjetra površina mirnog jezera reagira sa namreškanim pokretima kao da pozdravlja impuls vjetra. Tinta kapnuta u vodu nakon izvjesnog vremena sama od sebe potpuno difuzionira sa vodom jer se i stabilizirana voda iznutra kontinuirano kreće. Može se reći da ne samo u heraklitovu rijeku nego i u najuravnoteženije mirne vode čovjek ne može stati dva puta. Suština tekućeg se iscrpljuje tek u nestabilnom stanju - onog momenta kad je prenijeta u pokret. Izraz "tekućina" ukazuje na suštinski moment teći, zauzeti stanje strujanja. Može se dakle reći da tekućina za razliku od krutog tijela ima karakter procesualnosti - stvari se samo doimaju kao stvarne, u stvari su samo usporenost toka ili promjene, kako bi rekao Heraklit. Zenonov stav da je samo trajno stvarno i da je promjena iluzija je naprotiv "filozofija krutog tijela".
Stabilnost, trajnost, samodosljednost i jasnoća forme pod najrazličitijim okolnostima daje jednom komadu krutog tijela karakter odvojenosti, izoliranog bivstva, individualnosti, samodostatne zatvorenosti. Masivna pepeljara od stakla na stolu leži izolirano, sama za sebe, sasvim konzekventna u svom formalnom kontinuitetu i odbija svaki pokušaj utjecaja na nju: odbija se miješati ili prožeti sa bilo čim s čime dolazi u dodir - sa stolom na kojem leži, sa rukom koja je drži, sa zrakom koji je obavija - leži tu na stolu jasno i beskompromisno sama za sebe. Sa drugom pepeljarom je možemo ujediniti samo ako ih obje konvertiramo u stanje ispod praga tališta. Ako bi smo bili dovoljno uporni da to izvedemo u stanju iznad praga tališta, dobili bi smo još više odvojenosti nego što je bilo. Tijela u krutom modusu mogu opstajati samo jedno-pored-drugog i nikad jedno-u-drugom. Prostor koji je zauzelo jedno kruto tijelo je zauzet prostor, drugo takvo tijelo ga istovremeno ne može zauzeti. Kad je u pitanju tekuće agregatno stanje, onda jedna porcija tekućine bez problema dijeli zauzeti prostor sa drugom porcijom tekućine, čime su dva na jednom, u stvari jedno iz dva. Znači, dva kruta tijela se međusobno isključuju, nisu se u stanju pointimiti, za razliku od dvije porcije tekućine koje se međusobno prožimaju, potpuno difuzioniraju. Isto tako i dva kruta porozna tijela ne pokazuju nikakvu volju za prožimanjem, dok će jedno tekuće tijelo poroznom dopustiti prožimanje ili će ga prožeti. 
Još jedna slika za kontemplaciju o socijalnosti krutog i tekućeg: ako na jednu kapljicu vode pipetom stavimo drugu kapljicu vode; zatim, jednu kocku leda stavimo na drugu kocku leda i sagledamo njihovu fenomenološkoj razliku, na jednoj strani će se pokazati takoreći ekstaza radosti dviju kapljica koje su jedna drugoj skliznule u zagrljaj i svoja izolirana bivstva bezrezervno ukinula u organskoj cjelini; i na drugoj strani dvije formalno čvrste kocke leda koje sa istom dosljednošću to odbijaju. Odnos krutih tijela može biti samo mehanički (odnos dijelova jednog mehaničkog sata ili odnos biljarskih kugli), dok je odnos tekućih tijela samo organski (organogeneza fetusa, srastanje kulturnih entiteta kao i diverzne emergence). Jedno se konstruira, drugo stapa, pretapa, raste.
 

I još jednom, sa trećeg aspekta: Kad kapljica vode dodirne neko porozno kruto tijelo kao npr. kocku šećera onda ona ne pravi granicu s njom, kao što je prave dva kruta tijela u dodiru, nego je natopljava, mekša joj među, i sama pravi gradijentalni odnos sa kockom. Tekućina dakle ne samo da je formalno labilna, nego u dodiru sa prijemčivim materijalima pokazuje karakteristiku difuzne besformnosti, ona prožima i natapa. Tinta koja kapne na meki akvarel-papir se gradualno razlijeva bez konture, nestaje, difuzno se oslikava. I to je svijet vodenog elementa - rastočene, difuzne granice, graduelno prožimanje.

Dalje, "sklonost" (Jens Soetgen: "Das Unscheinbare") jednog idealnog krutog, dakle krtog tijela je pući i ići u krhotine. Ali i onda kad je tijelo razmrvljeno, nije postignuta besformnost, nego je ostalo dosljedno principu formalnosti. Nasuprot tomu je tekuće tijelo uvijek besformnost. Kruto tijelo se dakle može rezati, drobiti, mrviti, rascjepkati, na mrve, zrnad, krhotine. Tekućinu nasuprot tome ne možemo prenijeti u zrnato ili krhotno stanje, iako je možemo dijeliti sa daleko manjom investicijom energije. Možemo je pod utjecajem intenzivnih sila čak raspršiti u vodenu “prašinu”, kao što se možemo osvjedočiti kod dramatičnih fontana ili obala sa hridinama na vjetrometini, ali ono što je nemoguće je raspršene partikle vode skupiti na jednom mjestu bez da ove pune međusobnog afiniteta ponovno skliznu u kompaktnu masu, cjelinsko jedinstvo. Ako su dovoljno blizu, djelići tekućine se bukvalno traže da se stope, kao razvaljeni liquid terminator iz filma "Terminator". Mekoću, glatkoću i odsustvo zrnatosti tekućine možemo plivajući doživjeti na vlastitoj koži. Nasprot tomu se kruto tijelo može do te mjere rafinirano usitnjavati da rezultat toga može biti simulacija tekućeg agregatnog stanja kao npr. suvi pijesak i plinovitog kao npr. prašina. Međutim, ako pijesak i curi kroz prste, on ne može suptilno prodrijeti, ovlažiti, natopiti, organski se ujediniti sa drugim tijelom, isto kao što njegovi partikli nisu to u stanju između sebe. Odnos njegovih djelića je u osnovi odnos krutih tijela, odbijajući, distancirajući, “suv”, bez ikakvog afiniteta. Iz sitnih krutih djelića se principijelno ne može dobiti cjelina koja karakterizira tekućinu. Usitnjavanje krutog tijela je dakle ireverzibilno, može se u sitno drobiti ali nikako ponovno ujediniti. Partikli pjeska se mogu pritiskati jedno uz drugo, ali to će uvijek biti trljanje i trenje. Otpor dvoje odvojenih krutih tijela prema subivstvu, prema međusobnom prožimanju, je podržan sa moćnim mikro-snagama. Legura dvoje metala se ne izvodi u krutom nego tekućem agregatnom stanju. Dakle, ako iz jednog krutog tijela uradimo dva, onda su dva i ostaju ireverzibilno dva. Nemoguće ih je ukinuti u jednom. Ako se ne mijenja agregatno stanje, može ih biti uvijek samo više i nikad manje. Odnos je uvijek samo mehanički odnos, gdje jedno na drugo utječu samo izvana, strogo kauzalno, kao u standardnom primjeru prijenosa kinetičke sile biljarskih kugli. Odnos kapljica među sobom je jedan sasvim drugačiji: one u izvjesnom smislu ne prenose silu, dakle ne poštuju kauzalitet, jedna drugoj nisu uzrok, nego “utječu”, srastaju, prožimaju jedno drugo i stvaraju na koncu jedno više od puke sume dvoje. O emergentskom karakteru elementa Voda i atomističkom elementa Zemlja ću kasnije pisati iscrpnije.

 

 

GASOVITO i PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE

 

Gas

 

Riječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke riječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo - plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju, što je na koncu odgovorno za njegovu ekspanziju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uvjetima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu na snazi jedan ekstremno razuzdani kaos sa bezbroj kolizija. U ovoj činjenici je jasno uočljiv jaz između znanstvenog i fenomenalnog ili objektivnog i neposredno doživljenog. 
S obzirom na njegovu opažajnost je gas najodsutniji od svih agregatnih stanja, iako je omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla). Zrak ne možemo direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina preostalih gasova su čulno potpuno nepristupačni: nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. Ovo su karakteristike koje dijele sa drugim fluidom, tekućinom, i još par pored toga: ne odolijevaju silama deformacije, miješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvijek su u pokretu čak i kad prevladava bonaca.

Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor on ravnomjerno ispunja, pri čemu se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu kao što su kruti i tekući fenomeni je protivno njegovoj prirodi. Njegova priroda je aktivnost uvijek u pravcu više razrijeđenja i nikad u pravcu zasićenja ili zgušnjavanja. Ako je i limitiran, kao npr. silom teže, i ne može ekspandirati, on se onda preusmjeri na ravnomjerno rasprostiranje u nametnutim okvirima prostora. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, znači, sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, ali opet znatno gušći od interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Za razliku od krutih i tekućih tijela je volumen gasa senzibilan na toplinu na koju reagira ekspanzijom. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom prostoru, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će razviti toliku snagu da će, ako ne nađe neko mjesto propustljivosti, razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog gasa je pod uvjetima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći nego kruti ili tekući objekt iz kojeg je nastao. Ali ako gas i zna samo za ekspanziju, on je ipak kompresibilan, tlačiv, dopušta se stisnuti u sebe. Za razliku od krutih tijela i tekućina, gas ulazi u kompromise sa silama koje mu reduciraju volumen. Iako ne odgovara faktičnom stanju, ponašanje gasa nam sugerira predstavu da čestica gasa ima jedno elastično polje odbijanja oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga sadrži) možemo se automobilom voziti kao u lađi - zrak apsorbira sve udarce. Zato gas ima i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno konvertiranje u mnoštvo malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i počne padati, velika je razlika ako padne na asfalt i na napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sila kolizije kroćena jer se sabrana sila ospe u bezbroj parcijalnih (uključujuci i elastičnost štofa). Kroćenje sile je jedno od osnovnih zadataka Zraka! Gas je time i elastičan. Dok jedno krto tijelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tijelo im se povinjava, sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. On se uvijek brine da prostori budu ravnomjerno ispunjeni i da se tenzija minimira. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura, tenzija koja naraste je i volja za rasterećenjem u svrhu balansa. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvano zgusnuće odnosno razrjeđenje, što veća razlika to veća snaga. Uopćenije uzeto, Zrak je hipersenzibilnost na najtananije anomalije i njihovo hitro otklanjanje.
Zbog asocijalnosti čestica ili zbog umanjene gustoće, u odnosu na tekuće i kruto stanje je zrak lagan. Rekosmo gore da ista masa gasa kao i masa jednog tekućeg ili krutog tijela potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen; ili isti volumen gasa kao volumen jedne porcije krutog ili tekućeg je nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova uronjena u vodu ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Isto opet važi i za vjetrove: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tijela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili minornom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Banalna činjenica da je gas sveprisutan među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije je vrijedna svakog čuđenja. Tek u plavoj boji neba, sa zemlje gledano, se očituje jedna njegova blaga disperzija. Ako je gasu i svojstvena boja, onda je to uvijek blijedi ton, bez ikakve saturacije, kao i kod svih stvari smanjene gustoće.

Osim konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, o čemu se možemo osvjedočiti samo iskustvom sa napuhanim balonom, zrak se dopušta fenomenološki i znatno suptilnije opisati. Ta suptilnija iskustva su sa začuđujućom lakoćom često osvještena u kontemplacijama literata.

Zrak je sav ćudljiv u svojoj pojavnosti. Kad se pokaže, onda se pokaže i njegov goli događajni karakter - nestalanost, prolaznost, odsustvo supstancijalnosti. Javi se iznenada, dodirne i nestane kao nestašno dijete. Nema kontinuitet bivanja koji inače karakterizira tvari i stvari, dolazi i odlazi, ne odaje ni otkuda ni kamo. Nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret koji nema svoj fokus, nije usmjeren, ništa ne želi doseći osim balansa ako je narušen.

Zavijajući, bučeći vjetre!
Tamo i ovdje!
Odakle si, reci mi!
Sausewind, Brausewind!
Dort und Hier!
Deine Heimat sage mir!

Eduard von Mörike, inače zapažen kao pjesnik elemenata, u njegovoj "Pjesmi o vjetru". Ili Karin Anna Schrupp – "Usput sa vjetrom":

Vjetar mi se u lice smijao
uzbuđen mi kose milovao
brige moje raspršio
oči moje razbistrio
srce moje razbudio
pore mi daljini otvorio
glas mi raspjevao 
i plesne mi papuče obukao
Der Wind hat mir ins Gesicht gelacht
meine Haare aufgeregt gestreichelt
meine Sorgen über die Berge gefegt
meine Augen klargeputzt
mein Herz aufgeruttelt
meine Poren weit geoffnet
meine Stimme zum Singen gebracht
und mir Tanzschuhe angezogen

U ovoj pjesmi je zračni element skoro u cijelosti iscrpljen. Izraz “vjetar mi se u lice smijao” poet ne koristi samo da bi ukazao na vedrinu i prijatnost povjetarca, nego asocijativnim ozračjem smjeha dodiruje elementarnu zrakovitost. Isto tako i milovanje povjetarca i otpuhane brige. Vjetar se poigrava nježno sa subjektom, bistri ga, prozračuje, rasterećuje, oslobađa tenzije, širi ga tijelesno, otvara mu pore i mami ga okrenuti se zovu prostranosti i izgubiti se u njoj plešući i pjevajući. Zrak je umalo pa ništa, materijal nestajanja (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo"). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala, kroz cviljenje ili hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu sasvim diskretno. Iako je sveprisutan i svaku stvar obavija, on se svakoj i elegantno sklanja, i ako je ova u pokretu, u pirueti zauzima prostor iza nje, uvijek sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Zrak je i sterilni štof koji zauzima svaki prostor ali se "sklanja" svjetlu, ne smeta pogledu; nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše. On je medijalnog karaktera, posreduje bez da učestvuje.
Zrak se u neposrednom iskustvu nameće kao supstanca kojoj svaki od partikla ima jedan elastični nimbus odbijanja oko sebe: čestice su slobodne, individualizirane, protive se grupnim normama, slijede svaka svoju putanju, ali u zonama moguće kolizije uvijek među sobom nalaze perfektni kompromis.

Priroda Zraka je blagost, mekoća, nečujnost. U porculanskoj radnji u kojoj se djeca igraju balonom, sve su kolizije amortizirane, nema buke, tragova, nikakve štete. Balon se odupire silama teže i inercije, zato mu otpor zraka oduzima istrajnost pokreta. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspijevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvijek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće. Valja pri tom imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj podivljali, u službi niveliranju. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uvjetima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša. Dašak vjetra na koži je milovanje, odnosi se ne samo afirmativno prema subjektu, nego i djeluje ekspandirajući na tijelo, kao što reče pjesnik: kao dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom, poput zvuka sirena, da se otvorimo, proširimo, oslobodimo tijesne opkoljenosti tijelom i ospemo u daljinu. Zrak dakle ima opuštajuću, otvarajuću, ekstenzivnu, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. On se ponaša kao veselje, ruke i šake se šire, šeširi lete u zrak. To je agregatno stanje koje generalno ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. Kad podivlja huče i zavija ali ne prouzrokuje kompaktne i oštre zvukove kolizije i trenja. Zrak je uostalom i uvjet zvuka, njegov medijalni vehikl, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd.
Zrak je i element finoće, ekstremno rafinirani medium. Njegova suptilnost se pokazuje ne samo u činjenici da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego još impresivniji u tome da do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine. Ali bitno je napomenuti da ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodrijeo, kao što to tekućina radi koja natapa, apsorbira, upija se. Ako se krutom ili tekućem ubrizga zračna komponenta, znači, stvori se pjena ili pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora za nepostojanost i odsustvo supstance. Sloterdijk je naziva "subverzija supstance". Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, "vazdušasti", dobivaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad se more zapjeni, nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. To je vrhunac fragilonsti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir u jednom treptaju ukida svoje bivstvo, zbog čega se i koristi kao metafora odsustva supstance ili trajnosti.

Simbol najzasićeniji ovim elementom je pero. Pero je produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odijelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. I batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena. Jastuci su se punili perjem ili paperjem, da bi bili laki i svileno meki, kao što je i sam ovaj element. Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama - priroda piše rado po njima. A i čovjek je kako znamo masivno koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišteno i tamo gdje sporazumijevanje više nije koristilo - da bi izbalansiralo let strijele. Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, anđeli se uvijek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija, kao što je i zračni čovijek.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i translucencije. Na njemačkom se adjektiv svijetao ("licht") koristi i za prorijeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. "svjetla" šuma ("ein lichter Wald"). 
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine. Pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina, stoji u intimnoj vezi sa ovim elementom. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su impozantni konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim dijelom praznina: 

 

 

Da se srž jednog čovjeka doživljava kao pripadajuća određenom agregatnom stanju, pokazuje se u jezičnom blagu. U metaforama koje se koriste za opis karaktera nekog čovjeka ili njegova ponašanja se jasno nazire elementarna karakterologija, bez da je eksplicitno mišljena (o tome kasnije). Ali nigdje agregatna stanja nisu tako neposredno prenešena kao na zračni tip čovjeka. U Dalmaciji se kaže za ljude koji žive bez ikakvog sidrišta, hirovite, nestalne, lakomislene da su “promaja”. Isto tako, za čovjeka bez supstance ili za šarlatana postoji izraz “jebivjetar”, "vjetropir" ili "vjetrogonja". Na njemačkom se isto opisuje pridjevom “windig” (vjetrovit), "flaterhaft" (lepršav, vijoreći), "Luftikus" (zrakovit). Čovjek čiji su iskazi po pravilu  šuplji, bez supstance je “Luftpumpe” (zračna pumpa). Takav onda naginje “Schaum schlagen” (udaranju pjene) ili “blubbern” (puštanju mjehurića). Zrak je uvijek šuplje i nestalno, ali isto tako i brzo, okretno i virtuozno.

 

Plazma

 

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega što svijetli je plazma. Rekosmo gore da je ovo modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da čak i struktura atoma izgubi stabilnost. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni dijelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom, svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, onda on vezani elektron tog atoma tako energetizira da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tijela su zvijezde, jer je gustoća plazme u njima neprejebiva. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.

 

Zračno vs vatrovito

 

Ono što plamen, onako crven, nervozan, zračeći, signalizira je žderanje, destrukcija, transformacija, zona opasnosti - kao neka opasna zvijer koja diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ali prije svega je to intenzitet prisustva, majestetstvo, tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Kao što plamen sve guta našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, nema ničeg za fokusiranje, sa svim je u dodiru ali ne dira ništa, sveprisutan je ali se stidi naznačiti svoje prisustvo, samo fino balansira, sa samim sobom i svim drugim, kao da mu je prezentnost bolna. Vatreni fenomeni su suprotno tomu suštinski svjetlosni fenomeni: naznačuju svoje prisustvo intenzivno, impresioniraju, zovu, mame, uvijek su skupljeni na jednom mjestu za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. Samo karakter radijalnosti zračečih linija svjetlosnog izvora jasno ukazuje na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svako izvorno, nereflektirano svjetlo je punktualno. Površinsko svjetlo, ako nije samo reflektirano, je u osnovi samo površinsko zbirište pojedinačnih punktualnih svjetala. Svjetlo je fizikalno viđeno višak energije kojeg se materija rasterećuje i koje se od energetiziranog atoma kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Ako je onda vatrovitost radijalno zračeća punktualnost sa nepomućenim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina i grozi se zatvorenosti. Objektivno uzeto su zrake jednog svjetlosnog izvora također ekspanzivnog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju - i to je ovdje odlučujuće! - zrake svjetloznog izvora ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno - centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači, ako Zrak uzmemo intencionalno, onda je to intencija gubljenjafenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti. Vatra je onda suprotstavljena intencija sažimanja u jednoj točki, rasta prezence, intenziteta.

Svjetlosne zrake imaju neumoljivu pravocrtnost, konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji nigdje ne pokazuje konstantnost, istrajnost vektora pokreta, sve je lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike uvijek važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo. Tako je sve bivstvujuće samo emanacija veličanstvenog svjetlosnog izvora, ima samo darovano, sekundarno bivstvo kao pasivno reflektirajući odsjaj. Sve što je posebno važno, što se uzima kao istaknuti intenzitet bivanja, kao kraljevi, svetci, božanstva su ikonografski predimenzionirani ili svjetleći. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama. Sve što je predstavljeno sa takvim apstrahiranim zracima, tendira dobiti na značenju, upadljivosti, izdvojiti se u prostoru svojom važnošću. Nastaje jedan usmjeravajući utisak da zrake koje su uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan poslanički karakter tj. posreduju subjektivno optički suprotan smjer faktičnom - prema središtu i ne od središta, gdje onda zračeći objekt postaje optičko središte. Svjetlo dakle ima atraktivni karakter. Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako je jedna cvjetna livada velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim "svjetlom" svojih karpela. Najraskošniji primjer ove zvijezdane mimeze bi bio suncokret.
Prostor oko tronova i oltara je također često dekoriran sa radijalnim linijama koje sugeriraju karizmatičnost prostora ili nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje - sveti duh). I kraljevska kruna sa svojom sunčevitošću ima istu funkciju. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekoga ili nečega, one na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju objekt. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zalijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije. Kao što rekoh, svjetlo i veličina su dva simbolična sredstva naglašavanja važnosti profanih ili sakralnih autoriteta i odgovaraju našim atavističkim intencijama.

Da rezimiram: najapstraktnija ili najsveobuhvatnija, mada još uvijek samo provizorna, formulacija polarnosti Zraka i Vatre je slijedeća:

Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet

U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo. Ako slijedimo formulu - što je moguće više u što je moguće manje - onda radimo za intenzitet. Tamo gdje se sadržaj jednog prostora smanjuje ili tamo gdje se prostor koji nešto sadrži povećava, proporcionalno popušta intenzitet i raste ekstenzitet. Ekstenzitet je, što je moguće manje u što je moguće više. Element Zrak se intenzivira kada povećamo sadržajne okvire u pravcu smanjenja ili odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. Ovatrenost se suprotno tomu doseže time što se sužavaju okviri, do tenzije.
Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo, čestice ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu. Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktualan, dok je jedna svjetleća površina u izvjesnom smislu treba više da bi bila tako opisana. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktualan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, "ostavlja dubok utisak", ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su dalje djelotvornost, učinak, zasićenost, žestina, silovitost, pritisak, napetost. Svi ovi sinonimi se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvijezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvijezdu, koja onda majestetski zrači i moćno savija prostor prema sebi, i koja se svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se mogu glatko izvesti daljnje karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost. Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između - to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina i Zrak vedrina i lakoća postojanja. Zašto se vatra pali u "teškim" ili "velikim" momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti? Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak pamučan, blijed, svjetao, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže kao u momentu leta pri skoku u more. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija.
Dakle, Vatra vs Zrak je intenzitet vs ekstenzitet ili konkretnije: centrirano vs kaotično; sabrano vs osuto; teško vs lako; homogeno vs heterogeno; grubo vs fino; oštro vs oblo; tvrdo vs meko; veliko vs malo; visoko vs nisko. Ovi pridjevi zvuče škrto, ali su u stvari metafore koje ću kasnije pokušati skupiti i ukazati na elementarnost.