Skip to content

Iako se Zodijak prvobitno koristio u kalendarske svrhe, ono što zodijačke znakove suštinski određuje je statični red bez faktora vrijeme, bez ciklusa i faza - naime domicilni red, i to isključivo ovaj. Suštinski određen znači: zodijački znakovi nisu samo prostori gdje je planet dobro udomaćen, nego su ovi od istog materijala kao i odgovarajuće planete (+ Element). Astrologija poznaje niz drugih odnosa planeta sa zodijačkim znakovima, ali svaki je evidentno besmislen, po svemu sudeći, nastao iz opsesivnog odnosa antike prema planetarnom redu i prinude da se u svakom, i najmanjem, kantunu Zodijaka nalijepi neki planetarni red. Istu prinudu razuzdanog korespondiranja srećemo i u modernoj ezoterici. Fascinacija domicilnog reda je između ostalog i u tome što geocentrični ili kaldejski red planeta, koji inače prelomljen preko centralnog Sunca daje njihov polarni red (Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars, Sunce u središtu), rasprostrt preko Zodijaka daje istu tu planetarnu polarnost (izuzev Sunca).
 
 
 
Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane i "polarizirane" Planete na krug, nego na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). Zanimljivo je da se iz vizuelnih simbola zodijačkih znakova može nazrijeti komad elementarnog reda (ali i domicilnog): borbeni karakter vatrenih simbola; pretežno vodena bića kod vodenih - Rak i Ribe; pretežno bića koja žive po rupama i pukotinama - Rak i Škorpija; vodeni znakovi imaju problema sa jasnoćom, njihov je svjet ogrnut u sumrak, noć ili maglu; Škorpion je aktivan samo noću; Ribe su skoro sva fenomenologija podmorskog, mutni, nejasni svjet dok je Djevica znak (moralne) čistoće, pa valjda i jasnoće; zračni znakovi nisu životinje; vatrenom Ovnu je suprostavljen simbol balansiranja, a balans je suština gasovitog agregatnog stanja; Jupiterovci su životinje, dok su Merkurovci (mladi) ljudi, itd. Banalno ali istinito: u određenju znaka sudjeluju samo planetarni i elementarni sadržaji, nikakvi parametri cikličko-astronomske prirode kao što su kvaliteti, kardinalnost, fiksnost, promjenjivost. Moglo bi se reći da su zodijački znakovi planetarni aspekti jednog elementa, ali i obrnuto, da su elementarni aspekti jednog planeta. Shodno ovom redu, planete imaju svoju dvo-elementarnu prirodu (izuzev luminara), koja se opet pokazuje kroz zodijačke znakove. Žilavo se npr. držalo i održalo mišljenje da je Jupiter zračne naravi, jedna od brojnih istorijskih nasukavanja na besmislicama - Jupiter je evidentno vatrene i vodene naravi, jer se svojom sintetičkom prirodom samo ovdje može elementarno ospoljiti, s time što pod ospoljiti ne mislim na gluposti horoskopije. Zodijak je dakle po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski i astronomski ciklusi. Na taj način se problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, pokazuje kao fatamorgana. Kao što rekoh, krug se može koristiti kao model za prikaz ciklusa, ali i kao model za prikaz polarnosti - samo ovo potonje je Zodijak. Sve u svemu, ravnodnevnice i solsticiji nisu međe podjele Zodijaka (na polovine, kvadrante ili sl.), nego odlučujuće linije njegove podjele izgledaju ovako:
 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se djele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje) - jako bitno! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Te karakteristike znakova definiraju Planete po njihovim unutra i izvana. Unutra i izvana planeta se definira geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sfera, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane sunčeve sfere, kao na slijedećoj slici:
 
 
 
Sve bi ovo bilo isprazno imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov stvarni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, poza zodijaka kao na prvoj slici je određujuća za smisao znakova. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi sadrže u sebi izvjesnu centrifugalnu i donji/unutarnji centripetalnu tendencu. U ovom poglavlju sam ovu "centrifugalnost" i "centripentalnost" jasno demonstrirao na kardinalnom križu, gdje su gornji kardinalni znakovi Ovan i Jarac istureni i falusoidni, dok su donji kardinalni znakovi Rak i Vaga uvučeni ili vaginoliki.
Kako je moguće da nešto tako infantilno ima smisla? Moguće je u najmanju ruku zbog toga što kompletna Astrologija ima jedan infantilni karakter i što apelira na naše skrovito atavističko jastvo. Svi ti atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha konceptualiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim. Kako sad metafore? Metafore, kao prvo, iz banalnog razloga što su one samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i kao drugo, svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. su bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu su ove moje studije dobrim djelom "arheologija" jezika i traženje "kosmičkih" struktura u njemu. Ali završni cilj bi bio opipati arhajsko jastvo čovjeka koje se služi ovim jezikom, koji je neka vrsta našeg "nevidljivog" dvojnika.
 
 
Saturn i Mjesec
 
Za jasnije predočenje smisla ovog sistema uzmimo moj sporni primjer opisa Raka sa "Astroloskih dijaloga", kojeg ću u iscrpnijoj formi uskoro publicirati ovdje na blogu, kao stanovnika rupa (plodnih kotlina) vs Jarca kao stanovnika planinskih vrhova iz čega proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Gdje se bolje pokazuje smisao zodijačkih simbola nego ovdje? Kad smo već kod Raka da iskoristim priliku i na ovom mjestu demonstriram tupavost tradicionalista time što ću navesti jednu opaku glupost koju je na jednom mjestu prof. Karalić-Koprivica napisala odnosno prepisala iz neke antikvarne knjige: kao, zbog njegovih mjena je Mjesec planet vagabundstva, ćudljivosti ili "vječitih promjena", pa onda još kao podporu citira i nekog Branka Ćopića koji je Mjesec prekrstio vagabundstvom. Mjesec je upravo suprotno! Kao prvo, mjesečeve mjene nisu nikakvi hirovi nego jasno predvidljivi ciklusi, ponavljanja istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus). Kako je Mjesec planet onog unutra ili iznutra par excellence, dakle kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla - uterusa - koji je, gle čuda, izvorište menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinhroniziranih sa mjesečevim mjenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako mjesečev čovjek ili Rak traži ili nalazi ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva, život mu dođe kao ublažavanje štete izgona iz uteralnog raja kompenzacijama istog - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se bilda opet ciklusima kao što su rituali i običaji, i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Taj izgon iz rajskog parazitizma nije nadomješten samo domom ili domovinom, nego je čovjek Rak tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, rastače je (Element Voda) i internalizira golom asocijacijom dodira (koja opet podrazumjeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje se svjesnost (svjetlost) svede na minimum i čovjek bude u slobodnom, nesvjesnom flow-u. Znači, mjesečeve mjene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mjene uterusa i plodnih kotlina sa njihovom seoskom ritualistikom obrade, kao i mnogočemu što podlijeze ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mjenama su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva ruine, potonula sjećanja čovječanstva.
Iz svega ovoga je već trebala osvanuti misao i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnjezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje napore svjesnosti. Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski početak i kraj, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjetlo i prosvjetiteljstko, nikakva mrčina.
 
Saturn je za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili periferije. On definira kod Vodenjaka njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom Saturnu dva planeta središnjice, prvi dnevne, drugi noćne, znam zvuči zbrkano i nategnuto, ali to je jedna zamorna priča koju cu ostaviti za naredno poglavlje.
 
 
Jupiter i Merkur
 
 
"Opet, zbog čega su kuće Hermesa nasuprot kućama Zevsa, i kuće Zevsa nasuprot kućama Hermesa? Mi kažemo da je to zbog toga što je Zevs čuvar imetka i izobilja, dok je Hermes uvijek gospodar debata. Moć intelekta je tako uvijek suprotna i gleda odozgo na želju za imetkom, a izobilje je u suprotnosti s onim što je razumno." - veli Antioh Atinski, i jasno pokaže da je tradicionalna astrologija bulaznila u sve šest. Što su ova dva planeta stvarno? Suština planeta Jupitera se može sumirati u slijedećem: daleko, visoko, veliko, pa i vanjsko, kao što je Suština Merkura najbolje obuhvaćena sa: blisko, nisko, malo. Rekosmo već ovdje da je Merkur posredništvo, razmjena, neposredni kontakt. Jupiterovo Veliko se nudi perspektivi distance, daljine ili visine. Zato što je veliko, Jupiter je i gore. Jer Veliko obuhvaća sve generalije, sve načelno, sveobuhvatno, u širokim okvirima, meta-perspektivama ili perspektivama daljine - što je metaforički pozicionirano gore. Isto tako i ono što je društveno gore kao sudstvo, vlasti, inteligencija, crkva, sve ono što postulira istinu, opća načela, određuje društveni ustroj je također Jupiter. Jupiterovci tradicionalno važe kao vlastodršci, sudci, svećenici, metafizičari upravo zato što se ovi bave sveopćim, načelnim, univerzalnim, što oni isto tako utjelovljuju institucije, nose teret nadljudske odgovornosti, imaju težište u superegu (über-Ich) itd., dakle sve ono GORE pozicionirano; dok su Merkurovci djeca, lopovi, kuriri, piskarala, izvršitelji, praktičari, dakle ljudi sami za sebe, bez (reprezentativnog) garda i bez supstance, općenito oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču. U vojnom sistemu postoji jasna vertikalnost pridodane odgovornosti, oni sa više su gore, oni sa manje su dolje. Filozofi, posebice meta-fizičari su majstori zauzimanja meta pozicija što je grčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja obuhvaća veće od onog čemu je nataknut taj prefiks ili koje ga subsumira. Opći pojmovi su također gore i konkretnosti dolje. Pojam tratinčica je SUBordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje, dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. Gustav Fechner je svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku u prvom poglavlju njegove "Pred-škola estetike" nazvao "odozdo na gore" (Poglavlje "Die Ästhetik von Oben und von Unten"), da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike, po kojoj je lijepo određeno "nebeskim" idejama, dakle odozgo. Jupiter je veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. malodušnost Djevice). Jupiter je i u vezi sa uzvišenošću, kako u karakternom tako i estetskom smislu kao suprotnost ljepom, posebice ljupkom i komičnom. Estetska uzvišenost (das Erhabene) je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen rječi latinska maiestas, što znači veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko", "koje ukazuje na manjkavost svake naše procjene veličine". Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od demosa prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvjek su to jupiterovski vs merkurovski procesi. Dakle, Jupiter kao veliko, u smislu veliko kao prvotno, sve malo izvodi iz velikog; dok Merkur kao malo, u smislu malo kao prvotno, sve veliko izvodi iz malog. Ovdje sam već demonstrirao uski odnos Merkura i tržišta, i na osnovu toga merkurovu dvojaku prirodu, zemaljsku i zračnu. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokratija i sl., koji inače povjesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički pripadajuće velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je takodjer i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu covjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguce previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta sintetička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnoso sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
 
Mars i Venera
 
 
Centrifugalni karakter Marsa i centripentalni Venere se pokazuju već u tome što prvi odvaja, rastura, udaljava, znaci hladan je, dok drugi spaja, gradi, zbližava; Mars funkcionira samo na frenkvenci grubosti, Venera finoće. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.