Skip to content

 

AGREGATNA STANJA

 
Svaki od vidova materije koje znamo sa periodnog sustava elemenata ima na jednom imaginiranom termometru svoje “crvene linije” gdje termo-kinetička energija i vezivna energija čestica nadvladaju jedna drugu. To su pragovi na kojima materija skokovito mijenja svoje stanje u pravcu više reda odnosno više nereda, kao i u pravcu veće ili manje socijalnosti čestica. Kad se termička energija digne do praga kojeg zovemo talište, vezivna energija čestica izgubi do te mjere na važnosti da ove više ne žele stajati šturo u stroju nego zaplešu grupni valcer na poticaj. Kad toplina pređe prag kojeg zovemo vrelište, sve sile podruštvljavanja iščeznu i svaka čestica ponaosob otpleše neku svoju piruetu. I na kraju, kad termička energija pređe prag tzv. ionizacije, same čestice padaju u ekstazu samo-demontaže, obrušavaju se, pucaju im ljuske i jezgra, i kad potom "krhotine" zalutaju u stabilnu česticu, energetiziraju je i ova se okruni svjetlošću kad se istog rastereti - to je onda plazmatično stanje.  

 

Shematski prikazano to ovako izgleda:
 
Kruto Kinetička energija < Duga i kratka vezivna energija  
Tekuće Duga vezivna energija < Kinetička energija < Kratka vezivna energija
Plinovito Slaba i jaka vezivna energija < Kinetička energija
Plazma Sve vezivne sile uključujući i intraatomske < Kinetička energija

 

KRUTO vs TEKUĆE AGREGATNO STANJE

 
Kruto i tekuće agregatno stanje čine zajedno voluminoznu, "kondenziranu" materiju koja slijedi vlastitu logiku u odnosu na preostala dva agregatna modusa. Čestice su ovdje u dobrosusjedskim odnosima i nastupaju kao kolektiv za razliku od čestica plinovitog i plazmatičnog stanja, kojima je kinetička energija nadvladala i izbacila iz stroja socijalne veze čestica ili čestica od čestica, tako da ove potpuno otkačene zuje okolo svaka za sebe. I čisto fenomenološki ova dva modusa materije odskaču od preostala dva. Za razliku od gasa i plazme karakterizira ih težina i tromost, voluminoznost, gustoća, opipljivost itd.
 
Kod krutog agregatnog stanja su čestice fiksirane, odnosno slabašno titraju ili se rotiraju oko svoje osi na njihovom jasno definiranom mjestu u rešetki materije, u svakom slučaju samo do praga tališta, iznad kojeg stabilnost uzajamnih vezivnih snaga bude do te mjere iziritirana da si ove uzimaju slobodu mjenjanja relativne lokacije. Kruto tijelo ima pravilnu strukturu, kristal mu je prirodna forma. Neprirodna bi bila amorfno tijelo, koje nije ništa drugo nego ukrućeno tekuće stanje, u kojem je “zamrznuta” struktura tekućeg kaosa (npr. staklo). Kristali su i materija u najvišoj mjeri reda. Mikrostruktura čistih kristala ima do te mjere strog, periodični red da njihova molekularna struktura strši napolje, kao u primjeru Kalium-permanganata:
 
Veze čestica u rešetkastoj strukturi jednog idealnog krutog tijela su tako stabilne da se jedan komad ovog tijela ne može zasebno tretirati neovisno o cijelini, uvijek cjelo tijelo šturo reagira na sile i zakretne momente. Idealno kruto tijelo je krto tijelo, dakle tijelo koje radije puca nego se savija. Zbog toga je materija u vidu sirovih minerala bliža idealu krutosti od npr. čistih metala koje karakterizira izvjesna doza elastičnosti ili plastičnosti. Za razliku od čestica idealnog krutog tijela koje se šturo drže jedna druge, čestice rastopljenog tijela su otpuštene iz prisile strukture, uživaju slobodu pozicioniranja, mogu se neograničeno kombinirati i iznova se organizirati, uvijek u jednom druželjubivom modusu.  
Odlučujuća diferenca krutog i tekućeg agregatnog stanja i osnovni smisao njihove polarnosti se odnosi na pitanje - forma ili besformnost? Ako bacimo na stol nekoliko kocaka leda koje smo izvadili iz pretinca za duboko zamrzavanje i kontempliramo o stanjima prije i poslije, H2O kao kocka leda će se pokazati u posjedu jednoznačnosti, postojanosti, samoidentičnosti forme, dok je prije zamrznuća je taj H2O bio jedna pokretno-pasivna, formalno neodređena supstanca koja se u potpunosti ponašala formalno komforno prema svim silama koje joj se nameću. Pseudoforma tekuće vode fiksirane u posudi se suštinski razlikuje od forme zamrznute kocke leda. Ona iznutra ne investira ništa da bi održala formu. Idealno kruto tijelo nasuprot tome ne samo da formu održava samo iz sebe, nego u svojoj postojanosti kao kakva tvrđava odolijeva svakoj opsadi izvana. To je stanje u kojem vlada beskompromisni (strukturni) red i mir koji ne haje za zbivanja napolju. Dok je komad krute materije pasivan i inertan ali moćnim silama brani svoju strukturu, za tekućinu se može reći da je u svojoj pasivnosti potpuno defanzivna. Ali sa aspekta receptivnosti bi se tekućina mogla uzeti kao aktivna ili "živa" u smislu kooperativnosti, dok bi komad krute materije bio u stanju potpunog tupila. Ako se voda u smislu tekućeg H2O uzme kao opći princip tekućine, kao što ju je zamislio istraživač vode i njenih strujanja Theodor Schwenk, koji ju je nazivao "pra-slikom tekućeg" ili romantičar Novalis "pra-tekućim"; i ako se pored njene bezkarakternosti u smislu besformnosti uzme u obzir i njena bezkarakternost u smislu bezbojnosti, bezukusnosti, bezmirisnosti, i istovremeno sposobnosti da boje, ukuse i mirise udomaći u sebi, onda nam se na uviđaj nudi jedna dublja dimenzija pasivnosti tekućeg. Ako tome još pridodamo i njene osobine prozirnosti i reflektivnosti kojima drugom daje prostora da se pokaže kroz nju i na njoj, onda se tekućina pokazuje kao jedno savršeno biti-za-drugo stanje koje sa drugim bezrezervno kooperira.
Zanimljiva je i činjenica da kod odsustva svih vanjskih sila kao npr. u bestežinskom prostoru, zbog form-minimirajuće površinske napetosti, tekućine zauzimaju kuglastu formu. Znači jedina forma koju iz sebe same zauzima jedna porcija vode je kugla. Međutim ta krajnje labilna tvorevina je prije stanje napete formalne latentnosti nego što bi bila stvarna forma. U tom lebdećem stanju porcija vode kao da čeka na žig neke eksterne sile. Uz to je zanimljivo da se zbog površinske napetosti kuglaste porcije vode njena površina ponaša kao neka vrsta izolirajuće membrane ili "kože" (zbog čega su neki insekti hodači po vodi), pa ipak ako se toj vodenoj kugli jedna druga dostatno približi, ne samo da će pokazati kooperaciju nego će iznenađujuće skliznuti u potpunu kuglastu uniju s istom. Kruto tijelo je nasuprot tome potpuno nekooperativno i dovoljno samom sebi. Tako imamo na jednoj strani krajnje labilnu, hipersenzibilnu kuglu i na drugoj tupo, formalno stabilno kristalno tijelo. Kasnije ću demonstrirati fiziognomska ospoljavanja ovog uglastog vs kuglastog.
 

Forma znači trajanje. Tamo gdje je golo trajanje, gdje se ništa ne mijenja, tamo je i odsustvo vremenitosti. U jednoj fotografiji je vremenska dimenzija odsutna, zamrznut je jedan moment iz toka vremena, vrijeme je ovdje takoreći stalo. Kod snapshot-a jednog krutog tijela je faktor vrijeme irelevantno jer se ono prije i ono poslije se ne razlikuju. Kod snapshot-a jedne tekućine vrijeme je bitan faktor jer je svaki moment specijalan. Tekućina kao stanje materije je konformno sa svim akutnim silama, promjena je ovdje implicirana. Može se dakle reći da kruta tijela oponiraju rijeci vremena, ne haju za vrijeme, kao kakva hridina u rječnoj bujici. Isto tako se može reći da tekućina protestira protiv koordinata prostora i zakona prožetosti: ne poštuje prostore zauzete od drugih tjela i njihove granice, koordinate su joj samo momentane, kao da zbunjuje utisak prostornosti poigravajući se s njom. Ali zato je sasvim komforna sa vremenitim stream of consciousness, nudi se već na prvu loptu kao simbol vremena, jer je tekućina suštinski stream. Već samo činjenica nepodesnosti tekućine da si sama postavi formu, ukazuje na karakter pokretljivosti. Tekućina nikad nije dovoljno stabilizirana. Ona i na najneznatnije sile reagira hipersenzibilno, kao da je napeto podešena za pokret. Na jedan mali daščić vjetra površina mirnog jezera reagira sa namreškanim pokretima kao da pozdravlja impuls vjetra. Tinta kapnuta u vodu nakon izvjesnog vremena sama od sebe potpuno difuzionira sa vodom jer se i stabilizirana voda iznutra kontinuirano kreće - fenomen difuzije. Može se reći da ne samo u heraklitovu rijeku nego i u najuravnoteženije mirne vode čovjek ne može stati dva puta. Suština tekućeg se iscrpljuje tek u nestabilnom stanju - onog momenta kad je prenijeta u pokret. Mirna voda u čaši se optički može zamijeniti i sa zaleđenom, tek u stanju pod uplivom sila kao npr. njena izlijevanja stičemo izvjesnost da nije u krutom modusu. Izraz "tekućina" ukazuje na njen suštinski moment - teći, zauzeti stanje strujanja. Može se dakle reći da tekućina za razliku od krutog tijela ima karakter procesualnosti. Prevedeno na svjetonazor: stvari se samo doimaju kao stvarne i supstancijalne, u stvari su samo usporenost toka ili promjene koja izmiče fiksirajućem umu,  kako je zamislio Heraklit, dok bi stav Zenona Eleanskog bio da je samo nepromjenjivo stvarno i da je promjena iluzija - "filozofija krutog tijela".

Kruto tjelo je vrlinom otpornosti i samodosljednosti forme pod najrazličitijim okolnostima i odvojeno, izolirano, zatvoreno, samodostatno, nekooperativno. Masivna pepeljara od stakla na stolu leži izolirano, sama za sebe, sasvim konzekventna u svom formalnom kontinuitetu i odbija svaki pokušaj utjecaja na nju: odbija se prožeti sa bilo čim s čime dolazi u dodir - sa stolom na kojem leži, sa rukom koja je drži, sa zrakom koji je obavija - leži tu na stolu jasno i beskompromisno sama za sebe, ne daje ni uzima. Sa drugom pepeljarom je možemo ujediniti samo ako ih obje konvertiramo u stanje iznad praga tališta. Ako bi smo bili dovoljno uporni da to izvedemo u stanju ispod praga tališta, dobili bi smo još znatno više odvojenosti nego što je bilo. Jer tijela u krutom modusu principijelno obitavaju samo jedno-pored-drugog i nikad jedno-u-drugom. Prostor koji je zauzelo jedno kruto tijelo je zauzet prostor, drugo takvo tijelo ga istovremeno ne može zauzeti. Kad je u pitanju tekuće agregatno stanje, jedna porcija tekućine bez problema dijeli zauzeti prostor sa drugom porcijom tekućine, čime su dva na jednom, u stvari jedno iz dva. Ako na jednu kapljicu vode pipetom stavimo drugu kapljicu vode i potom jednu kocku leda stavimo na drugu kocku leda, i sagledamo razliku, na jednoj strani će se pokazati "ekstaza radosti" dviju kapljica koje su jedna drugoj skliznule u zagrljaj i svoja izolirana bivstva bez ostatka ukinula u organskoj cjelini; i na drugoj dvije formalno istrajne kocke leda koje sa istom dosljednošću to odbijaju. Dva kruta tijela se načelno međusobno isključuju, nisu se u stanju "pointimiti", za razliku od dvije porcije tekućine koje se međusobno prožimaju, potpuno difuzioniraju. Odnos krutih tijela može biti samo mehanički (kao npr. odnos dijelova jednog mehaničkog sata ili odnos biljarskih kugli), dok je odnos tekućih tijela samo organski (kao npr. organogeneza fetusa, srastanje kulturnih entiteta kao i diverzne emergence). Prvo se sklapa, drugo stapa, pretapa, raste. Isto tako, kad kapljica vode dodirne neko porozno kruto tijelo kao npr. kocku šećera onda ona ne poštuje granice, kao što to čine dva kruta tijela u dodiru, nego ovu natopljava, mekša joj među, navodi je na nestajanje, ali i sama nestaje u njoj, pravi diffuzni prelaz jednog i drugog. Tekućina dakle ne samo da je formalno labilna, nego u dodiru sa prijemčivim materijalima pokazuje karakteristiku besformnosti prelaza ili postepenosti, ona prožima i natapa. Tinta koja kapne na meki akvarel-papir se gradualno širi, gubi konturu, nestaje, difuzno se oslikava. I to je svijet vodenog elementa - rastočene, difuzne granice, prožimanje, finoća, identifikacija.
Navlažiti, smočiti, ili učiniti mokrim, drugim riječima, prijanjati ili vatati se na druga tjela ili porcije materije je sposobna samo tekućina/voda. Pritom se vlaga na nekom tjelu ne zadovoljava samo time da ostane na površini nego odmah prodire unutra ako tjelo dopušta, odnosno ako je porozno ili posjeduje minijaturne unutrašnje šupljine (čak se i na gas vata i tvori vlažnost zraka). Gas je posvuda, vani i unutra ali ne "vata" se na tjelo, i kad je unutar nikad se ne pointimi sa zauzetim tjelom, uvijek je strano tjelo u tjelu koje ga može napustiti bez ikakvih tragova. Za razliku od gasa, tekućina se upije, natopi u stvar i promjeni je ili bar ostavi traga (izuzmimo živu). Umak od rajčica na bjeloj košulji ostaje i kad tekućina ispari. Voda kojom zalijevamo cvijeće je brzo upijena u zemlju, ali mnogo zanimljiviji fenomen je upijanje tekućine na gore - kapilarnost (što je cjevčica, pora, šupljina, pukotina u tjelu manja to se nivo vode kohezionim i athezionim snagama više diže). Ako npr. držimo kocku šečera sa samo jednim njenim uglom u čaju, tekućina će se s vremenom dizati i namočiti dobar dio kocke. Tako možemo reći da je tekućina jedan indiskretni modus materije koji ne mari za prostornost i zakone prožetosti, za granice tjela, zauzima ih, ušuška se u njima i mjenja ih.
 

"Sklonost" jednog idealnog krutog (Jens Soetgen: "Das Unscheinbare"), dakle krtog tijela, je pući i ići u krhotine. Jedno razmrvljeno tjelo nije nimalo bliže besformnosti nego kad je bilo iz jednog komada, štoviše, moglo bi se reći da je upravo to trijumf forme. Tekuće tijelo je nasuprot tomu uvijek besformnost. Dok se kruto tijelo može rezati, drobiti, mrviti, rascjepkati, na mrve, zrnad, krhotine, tekućinu ne možemo prenijeti u zrnato ili krhotno stanje, ako je i možemo dijeliti sa daleko manjom investicijom energije. Pod utjecajem intenzivnih sila je možemo čak raspršiti u vodenu “prašinu”, kao što se možemo osvjedočiti kod dramatičnih fontana ili obala sa hridinama na vjetrometini, ali ono što je nemoguće je raspršene partikle vode skupiti bez da ove pune međusobnog afiniteta ponovno skliznu u cjelinsku, kompaktnu masu. Pri dostatnoj blizini se djelići tekućine traže za stapanje, kao razvaljeni liquid terminator iz filma "Terminator". Mekoću, glatkoću i odsustvo zrnatosti tekućine možemo plivajući doživjeti na vlastitoj koži. Nasprot tomu se kruto tijelo može do te mjere rafinirano usitnjavati da rezultat toga može biti i simulacija tekućeg agregatnog stanja kao npr. suvi pijesak i plinovitog kao npr. prašina. Međutim, ako pijesak i curi ili teče kroz prste, on ne može suptilno prodrijeti, ovlažiti, natopiti ili organski se ujediniti sa drugim tijelom, isto kao što njegovi partikli nisu to u stanju između sebe. Odnos njegovih zrnadi ostaje odnos krutih tijela, distancirajući, repulzivan, “suv”, bez afiniteta. Iz sitnih krutih djelića se principijelno ne može dobiti unija koja karakterizira tekućinu. Usitnjavanje krutog tijela je dakle ireverzibilno, može se drobiti skoro bez limita ali nikako ponovno ujediniti - zato je mrvljenje i "sklonost" krutog tijela. Partikli pjeska se mogu pritiskati jedno uz drugo, ali to će uvijek biti trljanje i trenje, jer je otpor prema međusobnom prožimanju podržan sa moćnim mikro-snagama. Legura dva metala se izvodi samo u tekućem agregatnom stanju. Odnos krutih tijela je uvijek samo mehanički odnos, gdje jedno na drugo utječu samo izvana, kauzalno, kao u standardnom primjeru prijenosa kinetičke sile biljarskih kugli. Odnos kapljica među sobom je jedan sasvim drugačiji: one u izvjesnom smislu ne prenose silu, ne poštuju kauzalitet, jedna drugoj nisu uzrok, nego “utječu”, stapaju, srastaju, prožimaju jedno drugo i stvaraju na koncu jedno više od puke sume dvoje.

 

 

GASOVITO vs PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE

 

Fizika gasa

 

Riječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke riječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo - plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju, što je na koncu odgovorno za njegovu ekspanziju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uvjetima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu na snazi jedan ekstremno razuzdani kaos sa bezbroj kolizija. U ovoj činjenici je jasno uočljiv jaz između znanstvenog i fenomenalnog ili objektivnog i neposredno doživljenog. 
S obzirom na njegovu opažajnost je gas najodsutniji od svih agregatnih stanja, iako je omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla). Zrak ne možemo direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina preostalih gasova su čulno potpuno nepristupačni: nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. Ovo su karakteristike koje dijele sa drugim fluidom, tekućinom, i još par pored toga: ne odolijevaju silama deformacije, miješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvijek su u pokretu čak i kad prevladava bonaca.

Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor ravnomjerno ispunja, pri čemu se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu kao kod krutih i tekućih fenomena je protivno njegovoj prirodi. Njegova priroda je djelatnost uvijek u pravcu više razrijeđenja i nikad u pravcu zasićenja ili zgušnjavanja. Ako je i limitiran, kao npr. silom teže koja ga je prikovala za planetu, i ne može ekspandirati, on se onda preusmjeri na niveliranje gustoće u nametnutim okvirima prostora. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, znači, sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, do interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Za razliku od krutih i tekućih tijela je volumen gasa senzibilan na toplinu i na nju reagira ekspanzijom. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom prostoru, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će razviti toliku snagu da će, ako ne nađe neko mjesto propustljivosti, razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog tjela je pod uvjetima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći od tjela u prethodećem krutom ili tekućem stanju. Ali ako gas i zna samo za ekspanziju, ipak ima svojstvo kompresibilnosti, tlačivosti, dopušta se stisnuti u sebe. Za razliku od krutih tijela i tekućina, gas ulazi u kompromise sa silama koje mu reduciraju volumen. Iako ne odgovara faktičnom stanju, ponašanje gasa nam sugerira predstavu čestica sa jednim elastičnim repulzivnim poljem oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga drži zatvorenim) možemo se automobilom voziti kao u lađi - zrak apsorbira sve udarce. Zato ima i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno konvertiranje u mnoštvo malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i počne padati, velika je razlika ako padne na asfalt i na napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sila kolizije utoliko kroćena što je sabrana sila raspršena u bezbroj parcijalnih (uključujuci i elastičnost štofa), kao što loptice pod dječijim Ikea-toboganom svaka pojedinačno preuzmu dio siline padajućeg dječijeg tjela. Kroćenje sile je jedno od osnovnih zadataka Zraka! Gas je time i elastičan. Dok jedno krto tijelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tijelo im se povinjava, sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. Njegova je misija je niveliranje gustoće svakog prostora. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura, tenzija koja naraste je samo volja gasa za rasterećenjem u svrhu balansa. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvane "neravnine", što veća razlika to veća snaga. Pri tom gas to radi krajnje rafinirano, on gladi i najtananije anomalije, što se najipresivnije pokazuje u prenosu zvuka. Zbog asocijalnosti čestica odnosno zbog niske gustoće je gas i lagan. Rekosmo gore da ista masa gasa kao i masa jednog tekućeg ili krutog tijela potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen, što znači da je isti volumen gasa  odnosu na volumen jedne porcije krutog ili tekućeg nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova uronjena u vodu ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Isto opet važi i za vjetrove: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tijela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili minornom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Banalna činjenica da je gas sveprisutan među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije je vrijedna svakog čuđenja. Tek u plavoj boji neba, sa zemlje gledano, se očituje njegova blaga disperzija. Ako je gasu i svojstvena boja, onda je to uvijek blijedi ton, bez saturacije, kao i kod svih stvari smanjene gustoće.

 

Fenomenologija gasa


Osim konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, ovom agregatnom stanju se, kao i svakom drugom, fenmenološki može ekstrahirati njegova "fiziognomija", što u sublimnoj formi susrećemo u literaturi (vidi Gaston Bachelard-ove studije elemenata). Pa tako veli jedan od istaknutih elementarnih poeta Eduard von Mörike u njegovoj "Pjesmi o vjetru":

Zavijajući, bučeći vjetre!
Tamo i ovdje!
Odakle si, reci mi!
Sausewind, Brausewind!
Dort und Hier!
Deine Heimat sage mir!

Oće reć', Zrak je sav ćudljiv u svojoj pojavnosti. Kad se pokaže, onda se pokaže i njegov goli događajni karakter - nestalanost, prolaznost, odsustvo supstancijalnosti. Javi se iznenada, dodirne i nestane kao nestašno dijete. Nema kontinuitet bivanja koji inače karakterizira tvari i stvari, dolazi i odlazi, ne odaje ni otkuda ni kamo. Nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret koji nema svoj fokus, nije usmjeren, ništa ne želi doseći osim balansa ako je narušen. Zrak je umalo pa ništa, materijal nestajanja, iščeznuća (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo"). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala, kroz cviljenje ili hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu nesupstancijalno, bez izvjesnosti bivstva. Iako iznutra okupira svaku stvar, krajnje je diskretan. Iako izvana opkoljava svaku stvar, svakoj se elegantno sklanja i u pirueti zauzima prostor iza nje ako je ova u pokretu, uvijek sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Zrak zaposjeda svaku prazninu, ali svijetlu je sam praznina. Nije samo oku u službi, nego i uhu i nosu - nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše. Zrak je medijalnog karaktera, posreduje bez da učestvuje.
Priroda Zraka je blagost, mekoća, nečujnost. Igra djece sa balonom u porculanskoj radnji nema posljedica, sve su kolizije amortizirane. Balon se odupire silama teže i inercije, zato mu otpor zraka oduzima istrajnost pokreta. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspijevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvijek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće. Valja pri tom imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj potpuno podivljali, u misiji izmirenja. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uvjetima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša. Dašak vjetra na koži je milovanje, odnosi se ne samo afirmativno prema subjektu, nego i djeluje ekspandirajući na tijelo, kao što reče jedan pjesnik: kao dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom, poput zvuka sirena, da se otvorimo, proširimo, raskrilimo, oslobodimo tijesne opkoljenosti tijelom i ospemo u daljinu. Zrak dakle ima opuštajuću, otvarajuću, ekstenzivnu, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. Ponaša se takoreći kao veselje - usta, ruke, šake se šire, šeširi lete u zrak. To je agregatno stanje koje ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. I kad podivlja, huče i zavija ali ne prouzrokuje zbijene i oštre zvukove kao kod kolizije ili trenja. Zrak je sam uvjet zvuka, njegov medijalni vehikl, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd. U tome se pokazuje i izuzetna suptilnost ovog medija: ne samo da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine, i omogućava rafiniranu komunikaciju. Ali valja podcrtati razliku u odnosu na drugi fluid: ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodrijeo, kao što to tekućina radi koja se upija, natapa, apsorbira, transmutira, nego vodi takoreći paralelnu egzistenicju. Ako se krutom ili tekućem materijalu ubrizga zračna komponenta, uspjenuša se i postane pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora ili za nepostojanost ili za odsustvo supstance (morfem "bla"=mjehur, die Blase, blubbern). Sloterdijk je naziva "subverzija supstance". Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, "vazdušasti", dobivaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad se more zapjeni, nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. Mjehur ili pjena je vrhunac fragilnosti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir ukida svoje bivstvo.

Simbol najzasićeniji ovim elementom je pero. Pero je produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj instrumentalni dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odijelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. Batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena. Jastuci su se punili perjem ili paperjem, da bi bili laki i svileno meki, kao što je i sam ovaj element. Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama - priroda piše rado po njima. Ali pera pišu i sama: čovjek je koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišteno i tamo gdje sporazumijevanje više nije koristilo - da bi izbalansiralo let strijele. Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, anđeli se uvijek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija, kao što je i zračni čovijek.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i translucencije. Na njemačkom se adjektiv svijetao ("licht") koristi i za prorijeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. "svjetla" šuma ("ein lichter Wald"). 
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine. Pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina, stoji u intimnoj vezi sa ovim elementom. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su impozantni konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim dijelom praznina: 

 

 

Plazma

 

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega svijetlećeg je plazma. Ovo je modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da se čak i stabilnost strukture atoma ne uspije održati. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni dijelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom, svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, vezani elektron tog atoma je tako energetiziran da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje te darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tijela su zvijezde, jer je gustoća plazme u njima nenadmašna. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.

 

Fenomenologija svijetlećeg

 

Vatra čini dobro, kad je krotiš pobro -  zaarlauče jednom Friedrich Schiller dok je oprobavao gusle (Wolthätig ist des feuers macht, wenn sie der mensch bezähmt, bewacht). Vatra je divlje biće koje uvijek treba prismotru. Proždrljiva zvjer u doslovnom smislu riječi - veli Bachelard. U starom pjesništvu je uistinu bila šumska zvijer, vuk koji zavija i ždere seoske kuće - vatra se plodi (iskra), umnožava, diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ono što ona onako drastičnih boja, nervozna, zračeća signalizira je žderanje, destrukcija, zona opasnosti. Ali ono što je ovdje odlučujuće za fenomen plamena je da je to intenzitet čulnog prisustva, majestetstvo, sublimni tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Zrak je nevidljiv gas i Vatra svjetlonosni gas, takoreći uslov vidljivosti, prvi je ekstenzivna i drugi intenzivna pneuma. Kao što plamen sve guta našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, ne daje nam ništa za fokusiranje, sa svim je u dodiru ali ne dira ništa, sveprisutan je ali se stidi naznačiti svoje prisustvo, samo fino balansira, miri se sa svim i samim sobom, kao da mu je prezentnost bolna. Vatreni fenomeni su suprotno tomu suštinski svjetlosni fenomeni: naznačuju svoje prisustvo intenzivno, impresioniraju, zovu, mame, uvijek su skupljeni na jednom mjestu za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. "Svjetlo je genius vatrenog procesa" - veli idealist Novalis. Samo karakter radijalnosti zračečih linija svjetlosnog izvora, kao i intenzitet odslikanog svijetla po okolnim objektima ukazuju na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svjetlo je fizikalno viđeno višak energije kojeg se materija rasterećuje i koje se od energetiziranog atoma kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Zato je svijetlo u osnovi punktualnog karaktera. Ako je dakle Vatra radijalno zračeća punktualnost sa apsolutno stabilnim i strogim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina, grozi se svake zatvorenosti. Objektivno su zrake jednog svjetlosnog izvora ekspanzivnog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju - i to je ovdje odlučujuće! - ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno - centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači, ako Zrak uzmemo intencionalno, onda je to intencija gubljenja, fenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti. Vatra je onda suprotstavljena intencija sažimanja u jednoj točki, rasta prezence, intenziteta.

Svjetlosne zrake imaju neumoljivu pravocrtnost, konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji nigdje ne pokazuje trajanje, istrajnost vektora pokreta, sve je lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo.

Svjetlosni izvor je uvjet vidljivosti, i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Radijalna usmjerenost svjetlosnih zraka već samo geometrijski upućuje na njihovo izvorište, objektu daje atraktivnost (lat. attrahere = vući na sebe) i prostoru centralnu intenciju. Zrake takoreći idu k oku i zovu ga na izvorište. Na ovaj način zračeći objekti (oltari, sveci, radijalno poslagane latice cvjeta i sl.) vizualno vuku na sebe i podcrtavaju svoju važnost. 

Svjetlosni izvor izaziva “oponašanje” u vidu refleksije svijetla na okolnim tjelima, njihovog pasivnog sijanja, čime je okolina uni-formirana. Utoliko sadrži idealističku semantiku, u smislu da sugerira ideal ili vrijednosni uzor. To oponašanje je međutim uvijek pasivno i nepotpuno. Pošto zrake ne obavijaju solidna tijela ili ih ne ispunjaju, nego su strogo pravocrtna, nastaju sjenovite zone na njima - za razliku od samog izvorišnog “majestetstva” koji je obdaren imunitetom na sjene. Dakle, kad zrake obasjaju jedan predmet, onda taj predmet nije energetiziran, doveden do stanja gdje on sam emitira, nego samo površno imitira tj. pasivno reflektira svjetlo. Ta refleksija je takva da je uvijek ona strana predmeta blagodarena "božjom milošću" koja je okrenuta izvoru - i to je ono što opet upućuje na centralnost situacije. Kao da izvor nije imao namjeru napraviti konkurenciju nego samo devocirajući publikum. 

Pri tom je i prostorna distanca od značaja. Uvijetovanost intenziteta odslikanog svijetla o udaljenosti od izvora također sugerira centar ili izvorište. Simbolički je sve ono bliže svjetlu bliže "savršenstvu" (kao apostoli ili prvi red povjerenika jednog gurua), dok je ono dalje, odnosno manje zahvaćeno svjetlom, nesavršenije. Po neoplatonističkoj etici, na rubu dosega svjetla  počinje čisto zlo ili je ontološki uzeto tamo već negacija bivstva. Po neoplatonističkim i rano-novovjekovnim optičkim metaforama o odnosu oka i svjetla su svjetlosne zrake stvoriteljska emanacija majestetskog “jednog” kojima ovaj donira bivstvo u momentu kad ih iz mrčine prenosi u modus vidljivosti. Zračeće “jedno” je bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. "Ne postoji ništa vidljivo na ovom svjetu, što je u većoj mjeri simbol Boga od Sunca, koje najprije samog sebe prosvijetli bivstvom vidljivosti, pa potom nebeska tjela i na kraju ovdašnji svijet" - reče Dante. Kako je u pitanju optička metafora, bez svjetlosnog izvora se samom oku nudi samo golo ništavilo. Za to postoje i odgovarajuće metaforičke fraze, kao u primjeru: „u mrak ne-bivstva pristići“ (Platonov Sophistes). Pri tom ove "donacije" svjetlosnog objekta ne podrazumijevaju nikakvo odricanje, nije prenos sa jednog mjesta na drugo, jer “daritelj” ništa nije izgubio od svog “neograničenog izobilja”. 

Da usput spomenem i nekoliko banalnih fenomena gdje svjetlo u odnosu sa predmetima disperzira - što odgovara zračnoj prirodi. Stvari mogu na sebi, u sebi i kroz sebe disperzirati svjetlo. Prvi su solidni predmeti kojima samo površina osipa svjetlo i uništava njegov izvorni snop, naime predmeti hrapave površine (postoje i oni koji gutaju sve frekvencije svjetla - crni predmeti), dok oni savršeno glatke površine, vrhunski imitiraju izvor (ili cijelu svjetlosnu situaciju), takoreći imaju ne oslikani nego svoj vlastiti flare koji može napustiti granice objekta, kao kod intenzivno svjetlećih izvora. Drugi su translucentni predmeti koji propuštaju i osipaju svijetlo u sebi, pa izgledaju djelomice kao da su sami emiteri, kao npr. ruka i voštanica koje se obe doimaju kao da imaju unutrašnje svijetlo. Treći su translucidni predmeti, oni koji propuštaju svjetlo ali ga disperziraju, kao npr. oblaci.

 

Intenzitet vs Ekstenzitet

 

Sažeto uzeto bi najapstraktnija ili najsveobuhvatnija formulacija polarnosti Zraka i Vatre bila slijedeća:

Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet

Latinski morphem ten znači imati u sebi intenciju, biti usmjeren, zbog čega “tendirati” znači stremiti-ka, a kako stremljenje podrazumijeva napetost, onda je “tenzija” biti-napet (moguće je da i izrazi "težnja" i "težina" imaju veze s ovim). Shodno tomu  je “tenzitet” sa prefiksom “in” - "centripetalni" pokret, sila koja skuplja i centralno stišće jedno uz drugo, rast, povećanje ili napeto zgusnuće, stremljenje u sebe, zbijanje, koncentriranje. I zato je “tenzitet” sa prefiksom “eks” "centrifugalna" težnja, dakle "tenzija" upravo protiv tenzije zbijanja - širenje, relaksacija, opuštanje.
U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo, ekstenzitet malo u puno. Element Zrak jača kada povećamo sadržajne okvire u pravcu smanjenja ili odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. "Ekstenzivna poljuprivreda" znači malo sredstava (gnojiva, pesticida, mašina itd.) na puno obradive površine (povoljno za okoliš). Intenzivna je obrnuto. Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo čestice parfema ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu. Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je npr. sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktualan, dok area light treba više da bi se opisivalo kao intenzivno. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktualan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, "ostavlja dubok utisak", ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su dalje snaga, djelotvornost, učinak, zasićenost, žestina, silovitost, pritisak, napetost - svi oni adjektivi koji se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvijezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvijezdu, koja onda majestetski zrači i moćno savija prostor prema sebi, i koja se svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se dalje izvode karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost (o tome kasnije). Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između - to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina, Zrak je vedrina i lakoća postojanja. Zašto se vatra pali u "teškim" ili "velikim" momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti? Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak blijed, svjetao, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija. Zrak je kaotično stanje bez orijentacije, izgubljenost jedrilice na pučini; Vatra je orjentaciona točka u prostoru, svjetionik.

~o~

Na osnovu primjera iz jezičnog blaga se može lako demonstrirati činjenica da se srž jednog čovjeka doživljava kao pripadajuća određenom agregatnom stanju, odnosno obrnuto, da agregatno stanje posjeduje izvjesnu fiziognomiju i podesno je za personifikaciju. U metaforama koje se koriste za opis karaktera nekog čovjeka ili njegova ponašanja se nazire elementarna karakterologija, bez da je eksplicitno mišljena (o tome kasnije), najočiglednije kod "gasovitog" tipa, koji znači šuplje i nestalno, ali isto tako i brzo, okretno i virtuozno. U Hrvatskoj se za izrazite sangvinike, šarlatane, hirovite, nestalne, lakomislene ljude ili ljude bez sidrišta i supstance kaže da su “promaja”, “jebivjetar”, "vjetropir" ili "vjetrogonja". U Njemačkoj se isti opisuju pridjevom “windig” (vjetrovit), “luftig” (zračan; "die liebe leidet keine theilung, mein luftiger marquis!" - Lenz), "flaterhaft" (lepršav, vijoreći), ili sa "Luftikus" (zračnjak), "Windbeutel" (vjetar-kesa), "Windhund" (vjetar-pas). Čovjek čiji su iskazi očekivano šuplji, bez sadržaja je “Luftpumpe” (zračna pumpa), sklon je “Schaum schlagen” (udarati pjenu) ili “blubbern” (puštati mjehuriće) itd.

 

 
Ti spavaš na majčinim grudima, ja se budim u pustinji. Meni sija Sunce, tebi Mjesec i zvijezde."
Narcis i Zlatousti
 
 

Brda i kotline

 
 

 

Rak je stanovnik rupa i Jarac stanovnik vrhova - to bi bila sažeta suština ove osovine. Njihovi simboli - vodeni člankonožac koji traži skrovita mjesta i koza kamenitih uzvisina - se očigledno glatko uklapaju u koncept. Apstraktnije formulirano: Rak je jedan primordijalni pokret prema unutra, agorafobija, strepnja pred velikom, praznom otvorenošću i Jarac prema vani, klaustrofobija, strah od uskog i tijesnog. U svemu onom što sugerira zatvaranje, zaštitu, intimu - pukotine, uglovi, rupe, spilje, bunari, gudure, klanci; gnijezdo, vulva, uterus, familija, dom, domovina itd. - osluškuje Rak prizvuk blaženstva, dok su Jarčeva perfektna pribježišta upravo ona Raku recipročna - goli planinski vrhovi, kao najveća moguća mjera izloženosti otvorenosti.
 
Ova osovina bi shematski prikazano izgledala ovako:

 

 

Slikovito opisana otprilike ovako:

Planinski vrhovi Jarca su ledeni, surovi, kamenito goli, prije svega neplodni, životu nemili, ni najžilaviji korov ne doseže ove predjele; sveprisutno nebesko plavetnilo i sivilo atmosfere boja ih u hladno, guši život svake farbe; led škripi pod nogama, oštar vjetar zalazi u svaku poru i svaki kutak, nigdje mjesta za skrasiti se. U rakovoj kotlini je sasvim drugačiji prizor: ovdje se oko raduje idili plodnosti, vode su se tisućama godina slijevale odozgo i skupljale u njoj, oblikovale korita i plodile zemlju; rijeku prati tamna, meka zemlja i bujan biljni rast; bogate naseobine mahovine na jednoj strani, na drugoj se gusti svežnjevi vodenog rogoza naginju nad rijekom i štite je od nebeskih refleksija - ako još iz riječnog šipražja viri i stari kućerak sa mlinom, romantična idila je besprijekorna. Na planinskom vrhu je pogled slobodan, dalekog dosega, zaustavlja se tek na dugim distancama ili se gubi u bezgraničnim daljinama; zrak je leden, sterilan, bez sadržaja; vjetar čisti sve ustajalo, nema ni traga, ni odjeka; sve je jasno iznad oblaka, pa ipak nigdje zaokruženog ambijenta; sve ostaje uvijek jedno daleko tamo, otima se prisnosti. U preglednoj kotlini je naprotiv sve usko omeđeno, pogled ne doseže daleko, sve je tu, blizu, prohodljivo, dohvatljivo; prizori su pitoreskno zaokruženi, imaju konkretna (krajo)lica; omekšali pred učestalošću pogleda dopuštaju tragu da se utisne; čovjek se sav ovdje utiskuje i prima utiske, projicira se i introjicira, udomaćuje se; prostorna blizina sublimira postepeno u duševnu blizinu; duševna "sluz" se takoreći upija u okolinu, ova je vari i vraća pitku i okrepljujuću.

 

Metaforologija srca

 
 
Ali prije nego me literarna inspiracija potpuno obuzme, da bacimo oko na sistem. Kao što sam već ranije napisao, bazni sastojci jednog zodijačkog znaka su element i domicilni planet, ništa više. Nikakvi modaliteti, godišnja doba, egzaltacije, tripliciteti, termini, dekanati itd. Tako je Jarac subordiniran zemljanom i Rak vodenom elementu, što znači da je prvi izvodiv iz fenomenologije krutog i drugi iz fenomenologije tekućeg agregatnog stanja. Kod parametra domicilnost valja istaknuti da su njihove domicilne planete (vladari) - jarčev Saturn i rakov Mjesec - dva ekstrema domicilnog reda (tzv. "ženskih" ili "pasivnih" znakova) ili aristotel-ptolomejove kozmologije, u kojoj je saturnova sfera vanjskanajviša najudaljenija, dok je mjesečeva unutarnjanajniža najbliža (vidi sliku iznad). Sjetimo se da prvi spada u grupu "centrifugalnih" znakova i drugi u grupu "centripetalnih". Sjetimo se isto tako da ovi adjektivi - vanjsko unutrašnjedaleko blizutoplo hladno, itd. - ne služe samo formalnom nego i sadržajnom opisu. Drugim riječima, oni ne opisuju samo antropocentrične kozmološke relacije, nego i te kozmološke relacije sa tim adjektivima opisuju fenomene - metaforički! - pa tako primjerice "vanjskost" Saturna stoji i za "vanjskosti" čovjeka i njegova svijeta. Mnogo-citirana hermetička formula "kako gore tako i dolje" dolazi u svijetlu ovog nešto jasnije do vidjela nego je to inače slučaj u astrološkoj literaturi.
Ova grupa polarnih adjektiva, izvedenih iz planetarnog reda geocentričnog sistema, ili preciznije rečeno, iz domicilnog reda "tvarnih" ili pasivnih znakova evocira i daljnje adjektive njihovog asocijativnog miljea, ali uvijek u kontekstu odnosa rupa i vrhova ili unutar i van utočišta, ili još najbolje sa perspektive ploda u uterusu. Zato vanjsko ili spolja asocira svijetlo hladnoćuunutra asocira mrak i akumulaciju topline. Valja usput primijetiti da prepozicije izraza "na svijetlu" i "u mraku" korespondiraju sa onim na-polju i u-nutra. Sa prenatalne perspektive je unutra meko vlažno, kao što je vani tvrdo suho. I u okviru izolirano uzete polarnosti kruto vs tekuće, toplina u krajnjoj liniji obećava meko vlažno, a hladnoća tvrdo suho - bez obzira što nam svakodnevno iskustvo, kao npr. sušenje rublja ili kose na suncu sugerira da dizanje temperature vodi ka suhom. Ovdje moramo uzeti da hladno mrzne, kristalizira, ukrućuje, zatvara i da toplo omekšava, otvara, vodi ka receptivnosti, sve do modusa tekućine kojeg karakterizira potpuna sposobnost difuzije.
 
Da sumiram atribute domicilnosti i ujedno metafore ove osovine:
 
Saturn
Mjesec
 hladno

vani

gore

daleko

na svijetlu

tvrdo

suho

 toplo

unutra

dolje

blizu

u tmini

meko

vlažno

Sagledajmo sve ove domicilne atribute u duhu odgovarajućih Elemenata, odnosno krutog i tekućeg agregatnog stanja..
 
Kruto
Tekuće
forma

samoidentičnost

bezvremenost

odvojenost, izoliranost

mehaničko

jedno-pored-drugog

besformnost

tok ili struja

vremenitost

stopljenost, prožetost

organsko

jedno-u-drugom

 
..i demonstrirajmo usku kooperaciju karakteristika ova dva agregatna stanja sa domicilnim karakteristikama - na primjeru metafora koje se tiču srca! Metaforički je toplo srce uvijek i meko srce, hladno je tvrdo ili okorjelo ili kameno ili sl. Kad nastane međuljudska toplina mijenja se agregatno stanje, kaže se da se srca otvaraju, raste spremnost na razmjenu, osjećanja se počinju djeliti. Metafora djeliti očigledno naslućuje i agregatna stanja, jer i djeljenje imanja ima svoj agregatni karakter: ljudi koji nerado djele se zovu tvrd-ice. Latinski tenacitas označava istovremeno čvrstinu i škrtost; njemački filzig=škrt ima korjen u germanskoj rječi filta koja označava jednu čvrsto nabijenu masu, isto kao i engleska riječ tightwad. Možda i izraz škrt ima veze sa krt. Hladnoća vodi ka kontrakciji, kvrči čovjeka, stišće ga u sebe, zatvara ga. Hladnoća zatvara i okorjevanjem, utrnućem, taktilnim tupilom, pri tom uvijek mrzne izvana prema unutra (toplina istim smjerom). Za primjer prelaska „agregatnog stanja“ srca sa tekućeg u kruto uzmimo „potrošenost“ jedne veze: kaže se da je nastupilo “zahlađenje”, ljubavnici su postali bivši jer su “o'ladili” jedno od drugog, srca su im otvrdnula ili okorjelašto znači da se više ne djele, ne prožimaju se, nemaju više tananih mjesta dodira, kad se dodirnu ne "diraju" više jedno drugo jer kora navatana na srcu ne osjeća ništa. Suprotno od okorjelo je meko, nezaštićeno, ali prije svega receptivno. Gubitak receptivnosti se najbolje osjeti ako, recimo, pokušamo provući konac kroz iglene uši nakon što smo golim rukama sastavili snješka bjelića. Da bi se ljudi recipirali, osjećali, potrebna je blizinakontakt, u doslovnom (inače važi "daleko od oka, daleko od srca") i prenesenom smislu. Kad dvoje steknu bliskost, onda je to više od uskog subivstva i grijanja jednog drugim, to je i međusobna otvorenost (u zatvorenom), koja znači jedno se može udomaćiti u drugom, kao dva dobra susjeda na motu "moja su ti vrata uvijek otvorena". Za bliske duše se koristi i izraz srodne, što je prenos iz oblasti genetskog dijeljenja. Druga ili intenzivnija riječ za bliskost je intimnost (odnosa). Latinska riječ “intimus” znači “najdalje od ruba”, prema unutra, ili najunutarnjije. Intimna sfera je ona najskrovitija uvidu (ili pogledu, kad je u pitanju intimno rublje), najunutarnjija, najprivatnija, najdublje pozicionirana u biću nekog čovjeka. Intiman odnos je kad si dvoje poklone potpuno povjerenje i podjele te skrovite prostore, izlože jedno drugom svoje perspektive, “nutrine”, "dubine svojih bića" itd. - što topološki podrazumijeva dubinu jedinstva. Dvije države otvaraju jedna drugoj svoje "najintimnije sfere" otprilike samo kad postanu jedna, kao npr. kod pada berlinskog zida. Jedan od simboličkih izraza interpersonalnog jedinstva je zagrljaj, koji ikonološki - širenjem ili "otvaranjem" ruku i njihovim skupljanjem ili "zatvaranjem" - izražava da je unutrašnja intencija bliskih/voljenih više od biti blizu, ili od jedno-pored-drugog, duše hoće biti jedna-u-drugoj. Kad se bliske osobe nakon dužeg vremena ponovno sretnu, stiskaju se jako i zanosno. "Zagrli me sad i ne puštaj me nikad više" - Daria Hodnik. Dok je zagrljaj bliske osobe kratka ekstaza ostvarenog jedinstva, zagrljaj daleke osobe se ćuti kao odbojna mehanika, otprilike gore nego kad zagrlimo šporet. Zagrljaj kao izraz jedinstva je prenesen čak i na ritualistiku nekih street gangs, bez obzira što članstvo sentimente ne vrednuje visoko. I ljubljenje ukazuje na intenciju jednog-u-drugom. Akutno zaljubljeni se u ljubavnom pijanstvu pokušavaju doživjeti svojim najtananijim i najreceptivnijim djelovima, traže si sluzokože, erogene zone - kako tijela tako i duše - da se intenzivnije dožive, jer duše takoreći hoće jedna u drugu, bez obzira što isto i oni rade koji su to kupoprodajno regulirali.

S druge strane su metaforička distanca/daljina i hladnoća skoro pa sinonimi. Kao što se blizina ili bliskost afirmativno odnose prema dodiru, tako i distanca ili daljina znači i nevoljnost dodira ili odsustvo diranja, što se iz indiferentnosti može intenzivirati i u ono za što koristimo izraz "odvratnost" (ili "odbojnost"). Kao što samo ime kaže, svjedoci smo sile koja nas hoće od-vratiti, udaljiti od nečega odnosno nekoga čiju blizinu, a posebno neposredni tjelesni kontakt teško podnosimo, i to prije ako je sila iznutra, duhovne ili duševne nego fizičke prirode, više nas npr. od-vraća moralni nego fizički "gad"(-nost). Nešto što je odvratno može oko čak i zainteresirati ali ruku nikako. Očigledno je dirnuti više od taktilno kontaktirati (lat. contactuscontingere: dotaći ≃ kon- + tangere: dirnuti, taknuti). S obzirom da je doslovni izraz "dirnuti" prenesen na unutrašnje diranje, na duševno sudjelovati, iznutra pokrenuti, čuvstveno pogoditi ("dirljivo", "dirnut sam"), reklo bi se da na-koži lako postaje "pod-kožom". Osim toga, izraz "osjećati" u smislu čuvstveno doživjeti je posudba iz sfere taktilnog. "Osjetiti", "feel", "fühlen" itd. su izrazi koji su se prvobitno odnosili samo na taktilnu impresiju. Taktilno doživjeti je nešto kao prototip čuvstveno doživjeti. Za konceptualne metafore je tijelo često "source" za prijenos (metaphorá = prenošenje), pa se ne prenosi samo iskustvo hladnoće metala na čovjeka, nego i taktilna impresija uopće na djelatnosti "nutrine". Za razliku od daljinskih osjetila (vid, sluh), prema pasivnoj taktilnoj senzaciji se čovjek može reflektivno odnositi kao i prema unutarnjem osjećaju, posebno kad je u pitanju dodir od strane nekog umjesto od nečeg, od strane druge osobe i ne nekog indiferentnog objekta. Kad nas netko čuvstveno dirne doima se kao da je dodirnuo mirnu površinu vode koja potom biva prenesena u modus valnog pokreta, koji prirodom stvari ide u širinu. U njemačkom jeziku metaforični izraz dirnuti=(be)rühren ili rühren(end) doslovno znači jednu tekuću masu kružno pokrenuti. Osim toga berühren se može koristiti i kao bewegen što znači pokrenuti. I sam izraz "emocija" ima korijen u latinskom izrazu lat. (e)movēre, što znači pokrenuti. Usput budi rečeno, "dirnuti" se može intenzivirati u "obuzeti" (dodir prelazi u hvat) ili u "povrijediti" (moja osjećanja). Ali postoji i jedan drugi aspekt haptičkog. U magijsko-animističkim predstavama brojnih etnoloških svjedočanstava je dodir uvijek posjedovao magičnu potenciju. Magija dodira se i danas prakticira blagosivanjem, pomazanjem, kultom relikvija, ikona, posvećenjem kultnih objekata, prenose se pozitivne, ljekovite ili milostive sile, ali vradžbinama i destruktivne. Uvijek u vidu jednog fino-materijalnog ili eteričnog fluida koji je u modusu "teći" ili "strujati", iz jednog u drugo. U mnogim kulturama se razlika čisto-nečisto izvodi iz modusa dodira, na što ukazuju fraze kao "nedirnuta djevojka" (Djevica). Uvijek je mišljena neka vrsta impregnacije ili "zaraze", ljekovite ili trujuće, sterilizirajuće ili okaljavajuće infuzije. Ne bi me čudilo i da je dodir asocijativno kontaminiran sa oralnim osjetilima, gdje dodirnuti eventualno asocira i naš probavni aparat, koji počinje sa taktilnim kušanjem usnama i jezikom.

Kaže se i da je topal pogled vlažan (zato sjaj u oku, koji se između ostalog uzima nešto kao izraz akutne želje). Hladan pogled je onda suh. Ali i krut je pogled hladan, bez izraza, bez interesa, promatrani smo kao stvar. Oči su najvećim djelom izložene instinktivnom fiziognomskom sudu - o čemu svjedoči neobična gustoća metafora vezanih uz pogled - i najviše kroz njih se prozire komad unutrašnjosti. Sa sunčanim naočarama se zato nabacuje coolnessjer je ovim dinamika i izražajni arsenal očiju neutraliziran. Generalno, hladna lica su kruta, nepokretna (npr. lica Sergio Leoneovih filmova), na njih se ne vata socijalna rezonanca. Ljudi koji boluju od Morbus Parkinsona, sa licima koja nalikuju maskama, ostavljaju posebno hladan utisak. Hladno je i vanjsko. Jedan znanstveni pristup je hladan, posebno kad su u pitanju formalne znanosti, zato što je predmet izvan nas, ne pita nas ništa, ne dira nas, polaže račun samo svačijoj i ničijoj logičkoj prinudi. Riječ objektivan = lat. obicere znači biti bačen izvan nas, neovisan o nama, odnosno o našem subjektivnom sudu, za razliku od pitanja ukusa. Behaviorizam, psihologija po mjeri prirodnih znanosti, je operirala samo sa vanjskim (duša kao "black box") i zato je važila kao hladna "psihologija bez duše", posebno bihevioristička pedagogija koja je bila neka vrsta dresure. Znanosti su osim toga fiksirane na kauzalnost, a kauzalnost implicira samo izvana uslovljena stanja. Po stručnom klasificiranju i znanosti imaju svoja agregatna stanja - meke tvrde znanosti. Tvrde znanosti su formalne, metodološki stroge, egzaktne, operiraju sa mjerljivim ili strogo sa faktima. Meke su kulturne, duhovne ili humane znanosti i ovdje vlada "meko" razumijevanje i uživljavanje u unutrašnje povezanosti, u najmanju ruku po učenju Wilhelm Diltheya, osnivača opće hermeneutike. Kada fakti demantiraju neka emocionalna uvjerenja, osjeti se neumoljivost njihove prinude, onda germani za njih kaže da su "tvrdi" ("hard facts", "harte Fakten").

Odlučujuće je napomenuti da su se u slučaju Rak vs Jarac svijetlo toplina, dvoje nerazdvojnih drugara po logici svakodnevice, oprostili jedno od drugog: svijetlo je izvan a toplina unutar sfernog sistema (za razliku od domicilnog sustava "aktivnih" ili "pneumatskih" znakova gdje su i svijetlo i toplina u središtu). To je najsimptomatičnije u odnosu glave i srca - glavi ide svijetlo hladno, srcu tamno toplo. Ovdje su jezični sedimenti posebno indikativni. Uz glavu se koristi isključivo adjektiv hladno (“pristupiti hladne glave”, "ostati hladne glave") i toplo nikad. Kad bi postojao izraz "toplina glave", kao što ne postoji, onda bi se sigurno odnosio na prevagu srca i njegove topline, kao što se pod "hladnoćom srca", izraz koji je kao takav često u prometu, u stvari misli prevaga glave i njene hladnoće, jer kad jedan čin nije iz "pulsa srca" nego izvanakao svrha ili korist, onda je to hladni kalkul glave. Ako je npr. neka žena u naponu romantične veze iznenada doživjela ljubavnika kao santu leda, onda mnogo prije ako sazna da je sve radio iz koristoljubivosti ili kalkula, koristio je npr. samo službeno, za špijunažu, nego ako je informirana da ju je prevario s drugom ženom (u ovom potonjem može biti i previše hot u ophođenju sa svojim strastima). Glava je dakle instanca koja hladi i srce ona koja grije. Po svemu sudeći je i Aristotel, za koga je mozak važio kao organ koji hladi i srce pumpa koja grije, bio zaveden snagom metafora. Za dosljedno hladnog čovjeka se kaže da je "bez srca", jer kao nema organ koji diže temperaturu i nivelira hladnu djelatnost glave. U našim se jezicima toplokrvnost čovjeka opisuje izrazom “dobar k’a duša (=srce)” ili "srce si". Isto tako i srdačnost čovjeka može ogrijati. Odnos ljudi iz interesa je stvar glave, hladan odnos, jer interes ne diže temperaturu i ne mijenja ništa na planu rastojanja ljudi. 

Dalje, po čemu je glava u vezi sa svijetlom i srce u vezi s tamom? Kao prvo, konceptualno-metaforički je vidjeti razumjeti. Glava je ta koja vidi, odnosno koja ima u-vid ili e-vid-enciju [lat.evidens ≃ e + vidēre: gledati] dakle služi se vidom, organom za svijetlo. “Gdje su mi bile oči?” ili “Vidiš li grešku?” se odnosi (i) na spoznajnu situaciju. “Probudi se!” se u metaforičnom značenju koristi otprilike za slučajeve kad netko živi u “mraku neznanja” ili za nekog kome su “namazane oči” ili koji “ima veo pred očima”. I izraz iz optičke sfere “jasno” koji inače znači “vidljiv, proziran, svijetao“ je prenešen u sferu glave i koristi se za “razumljivo”, razum-ljivo. "Jeli ti to jasno majmune?" Prve bilješke leksema jasan kao u Vrančićevu i Kašićevu rječniku iz 16. stoljeća sugeriraju značenje vezano isključivo uz nemetaforičnu domenu svijetlost. Isto tako izrazi “point of view”, “Weltanschauung” ili "svijetonazor" ukazuju na prijenos viđenja na mišljenje. Izraz perspektiva se koristi kako za poziciju promatranja tako i smatranja. Ali i smatranje sadrži u sebi “motriti” što znači vizuelno pratiti. Čak i riječ teorija ima u svome korijenu glagol theorein koji u sebi ima dva djela thea i horaoThea znači pogled u kojem se nešto pokazuje, a horao znači pogledati nešto, izvidjeti, razmotriti. Iz ovog metaforičnog flair-a crpi i čuvena žarulja iznad glave prilikom iznenadnog uvida nekog lika iz stripa ili animiranog filma. I isto tako skoro cjela povijest ljudske spoznaje: još od Parmenida pa do Siècle des Lumières su svijetlo i spoznaja nezamislivi jedno bez drugog itd.

Ali i izraz svijest sadrži u sebi riječ vidjeti i to preko sadržanog vijest koji opet potječe od indoarijevske weyd - vidjeti. I čuvene “Vede” hinduističkih religija su u vezi sa indoeuropskom riječi *weyd što znači kako znati tako i vidjeti. I staroslavenski izraz za znati je vědě. Švedski izraz za svijest - medvetenhet - sadrži u sebi izraz vete (znati, vidjeti). I njemački izraz za svijest - Bewusstsein - koji sadrži u sebi wissen polaže račun istom itd. Banalna je činjenica da je svijest vezana uz svijetlo i nesvijest uz tamu i po tome što su svaki od njih koincidira sa danju i noći: danju smo budni i noću smo out. Budnost po pravilu funkcionira otvorenih očnih kapaka, san neminovno zatvorenih. Za biti budan, kao u izrazu “biti pri svijesti”, biti tu prisutan, priseban, opažajem i reakcijom, se medicinski kaže lucidan, što u korijenu riječi opet sadrži svjetlost (lat. lucidus ≃ lux: svijetlo). I u drugom značenju riječi svjestan, kojim se inače za razliku od prvog ne atribuiraju životinje, kao što je steći ili imati uvid u nešto ili znanje o nečemu (postati svjestan svojih grešaka, krivice ili posljedica nečega, ili svjesno lagati) se osvijestiti nameće kao osvijetliti, kao kad netko upali fenjer i svjedoči njime držeći ga nad određenom oblasti.

Ovome bi pridodao da je svijest metaforički pozicionirana gore i nesvjesno dolje, što je jasno iz izraza pod-svijest ili “pasti u nesvijest”. Kad se gubi svijest, onda se može i tonuti u san ili nesvijest, što bi onda stajalo za duboke vode. Čovjeka budimo sa frazom "wake up". Kaže se da je cilj jednog psihoanalitičara sadržaje nesvjesnog koji čame dolje mraku, u podrumu psihe, namamiti gore na svijetlo da bi se iznova, svjesno proživjeli pod-tisnuti doživljaji. Čovijek bez svijesti je uglavnom dolje, u horizontalnoj pozi, dok je budan čovijek pretežno gore. Isto tako, u konvencijama korištenja metafora su glava gore i srce dolje pozicionirani, ne samo zato što je na tijelu glava gore i srce dolje, nego valjda i zato što su u infantilno-iskonskom doživljaju vrhovi, tavani, gore, iznad nas, osvijetljeni; dok je dolje, ispod nas, podzemlje, podrumi i sl., svijetlu nepristupačno, u tmini. Svijetlo vrhova je hladno svijetlo prosvjetiteljskog razuma, dok su spilje i podrumi mrak duše. Gore je takoreći ljubopitivo osjetilo vida i svijetlo uma, koje treba razloge i svrhu, dok je dolje neosvijetljeno, bezrazložno, u najboljem slučaju oblast slutnje i intuicije, dolaze bez najave iz zone sumraka.
 
Dalje, srce nije organ koji operira sa svijetlom, ono ne vidi nego osjeća. Osjećati je, rekoh već,  izraz prenesen iz oblasti haptičkog, iz taktilnog doživljaja, isto kao i izraz "biti dirnut" ili "dirljivo". Srce bi u ovom arhajskom smislu bilo "taktilni organ" koji ne zna za svijetlo, nego traži blizinu da bi opipalo/osjetilo. Osjećanja su suštinski slijepa („Ljubav je slijepa“), indiferentna prema svijetlu. Osim toga, naš agregat čuvstava je u neosvijetljenom unutra. Za naš skroviti, intimni (intimus = unutra) svijet osjećanja se koristi izraz nutrina. Nutrina je  suprotno od vanjština: kao što je nutrina u bukvalnom značenju unutrašnjost tijela ili nekog objekta kao npr. "nutrina broda", tako je i nutrina u prenesenom značenju unutrašnjost osobe. Pri tom se ne misli da je to stanište skrovitih misli nego skrovitih osjećanja. "Osjećam u nutrini" znači osjećati u dubini bića. Isto tako u njemačkom postoje izrazi kao innig (Innen = unutra) koji znači osjetiti iz dubine ili sa dubokim čuvstvom. Innig se može nadati, kajati, voljeti, zahvaliti, isto tako biti innig povezan, srastao, neodriješiv. Za čovjeka koji je bogat osjećanjima se kaže da je innerlich, a za introvertirani pravac u literaturi, koji se radije bavi svojim unutrašnjim životom nego mijenjanjem svijeta, se zove Innerlichkeit (Handke, Schneider, Zorn).
 
Da povodom "haptike" srca skrenem u jedan povijesni ekskurs. Još od vremena klasične grčke pa do kasnog prosvjetiteljstva je haptika bila maćehinski tretirana. Osjetilo dodira je bilo najniže rangirano u hijerarhiji osjetila koju je prvobitno postulirao Aristotel i koja je ovako izgledala:
 

Pri tom su vid i sluh bili izdvojeni i nazivani duhovnim, plemenitim, višim ili primarnim osjetilima, podesnim za spoznaju i umjetnost, dok su preostala osjetila, njuh, okus i dodir bili niži, sekundarni jer ne vode ka prirastu znanja, tvarni su, pretežno neuhvatljivih senzacija. Ekskluzivno mjesto u ovoj hijerarhiji je imalo osjetilo vida zbog njegovih posebnih zasluga za spoznajni profit. Taktilno osjetilo je s druge strane bilo ekskluzivno u svojoj bezvrijednosti. Tek u filozofskim i estetskim diskursima 18. stoljeća (Berkeley, Diderot, Condillac itd.) je počela rasti svijest o važnosti taktilnog osjetila, konkretno nakon znanstvenog ishoda tzv. "Molyneux-problema" u korist ovog osjetila - koji počinje pitanjem: može li jedan rođeni slijepac kojem su organi vida osposobljeni vizualno prepoznati kuglu i kocku koju je prije samo taktilno poznavao? To je rezultiralo time da tjelesnost stvari nije više uzimana kao pripadajuća izvornim sadržajima optičkog opažanja, nego se ovo parazitarno poslužuje prvobitnim iskustvima ruke. Tako je bila poljuljana vjekovna hijerarhija i vrhovnom osjetilu vid su oduzeti neki činovi koje je stoljećima nosio i prišiveni najniže rangiranom osjetilu. Sve se to odigravalo posred epohe svjetlosnog kulta, prosvjetiteljstva i "okularcentrične" racionalističke filozofije koja je sva vrvila od vizualnih metafora. Ključni rehabilitator taktilnog osjetila je bio Johann Gottfried Herder (1717-1772), fundamentalist na ideološkom ratištu protiv dominacije optičkog i ugnjetavanja haptičkog. On je uzdigao haptiku na pijedestal najvažnijeg osjetila koje jedino nudi izvjesnost bivstva. U njegovoj vrlo indikativnoj stilizaciji opozita optika vs haptika, oko važi kao "najhladnije, najvanjskije i najpovršnije osjetilo od svih", “superficijelniorgan koji ne prodire, ostaje na površini opaženih stvari i drži ih na distanci („koje nas pogodi finim štapićima svjetlosnih zraka bez da nas dublje dirne, zasmeta ili nas uznemiri“), dok je "osjećaj", kako on naziva osjet dodira, jedini koji nudi informaciju o kakvoći duše i duha. Oko i ruka dakle zasnivaju dva radikalno različita odnosa prema sebi i svijetu. Haptičar živi u jednom svijetu direktnog kontakta i "neposredne sadašnjosti", njegova sfera je uska, markirana dometom ruke. Kako ovaj pri svakom taktilnom doživljaju objekta istovremeno i samog sebe doživljava (afektivno-patično naspram senzualno-taktilnog), njegovi su utisci "duboki i jaki" ( „innig und stark“). Oko je nasuprot tome na poziciji „vanjske straže“, "hladnog", neaficiranog promatrača. Znači, dok osjetilo vida krzne samo površine, nudi uvid u samo vanjsko i površno, "osjećaj" je osjetilo "nutrine", ono zalazi u dubinu, jer u dušu čovjek ne može gledati nego se samo uživjeti ("hineinfühlen"), osjetiti je. Zato prvo korespondira sa glavom, drugo sa srcem. Razlika između glave i srca je, Herderu svojstveno, haptički predočena: um je hladan, srce je toplo, kao što je "hladno promatranje" u kontrastu sa "toplim osjećanjem" (rekosmo da je već kod Aristotela je mozak važio kao najhladniji organ a srce kao reaktor organske topline). Hladnoća i toplina su za Herdera istovremeno protkane smrću i životom. Prva je sinonim za mrtvo umjetno, staro, neplodno, neživo, druga nasuprot tomu za vitalno, živo, mlado. Hladan je razum i topao poetički žar, raspirena "vatra fantazije jednog pjesnika" je ta koja grije konzumenta poezije. Što više netko osjeća, to mu je viša temperatura; onaj tko je zaljubljen je topao, nezaljubljeni je hladan, veli Herder. Ali ne samo hladnoća i toplina fungiraju kao haptične suprotnosti koje se odnose na glavu i srce, nego isto tako i tvrdoća i mekoća. Tvrdo ide uz staro, ukočeno i gotovo oformljeno, meko uz mlado, neoformljeno, rastuće.

Ako si prizovemo u sjećanje sadržaj prvog poglavlja "Brda i kotline", konkretno izloženost highlander-a Jarca daljinama i Raka blizini, nameće se da je prvi upućen na tzv. osjetila daljine ili distance (sa naglaskom na vid) i drugi na osjetila blizine ili kontakta. Ako pri tom imaginiramo, da su stanovnicima vrhova osjetila vida oštro izprofilirana distancom i svijetlom planinsnkih vrhova, dok se stanovnici rupa moraju opipavati kroz tminu, Jarca bi se moglo nazvati "optičkim" i Raka "haptičkim" tipom (ali ne u smislu historičara umjetnosti Alois Riegel-a). Ali Rak je sigurno više od vezanosti samo uz dodir, on je gastropoda, stomačni hodač, puzavac, takoreći podoljubeći sluzavac sa istaknutim organima za priljepljivanje, kao jedan lizajući, mljackajući, sisajući organ kontakta i zato bi mu bolje priličilo neko ime koje uključuje sva blizinska osjetila, sa naglaskom na inkorporirajuća (o tome kasnije). Dok osjetila dinstance kao što su sluh i vid posreduju informacije indirektno, daljinski, valno, slično TV-u koji ovamo ispakuje slikovne i zvučne signale koji su tamo bili upakovani, osjetila kontakta - taktilna, olfaktorična, gustatorska - imaju direktan kontakt sa materijom, uključujući i disperziranu. Hubertus Tellenbach, jedan znameniti psihijatar koji je istraživao atmosfere i melankolije, je sumirao okus i njuh, dva kemo-senzorična osjetila ili dva "medija elementarnog kontakta", u jedan senzorijum kojeg je nazvao "oralnim". Jer ovim dvjema osjetilima fali svako odstojanje naspram predmeta, kako u fizičkom smislu tako i u pogledu jedne fenomenološki pojmljene prostornosti. Oralno osjetilo je dakle osjetilo blizine intimnosti. Već okus shvaćen kao "aroma" je nemoguće odvojiti od osjetila njuha. Okus i njuh se mogu vidjeti i kao inkorporirajuća osjetila (pojesti i udisati), gdje je organ njuha zadužen za rafiniranu materiju, a organ okusa za čvrstu ili bolje rečeno tekuću. Hartmut Böhme ovim "elementarnim kontaktima" pridodaje i osjetilo dodira, jer sva ova tri osjetila "opisuju polje kontagioznih (inficirajućih) osjetilnosti". Sva "niža" osjetila se dakle dopuštaju sažeti pod jedno, nazovimo ga "tvarno" osjetilo i svaki od njih predstavlja određeni nivo profinjenosti - od grube senzibilnosti na površinu, pritisak, dodir, temperaturu (bol), do visokoprofinjene receptivnosti kojom se prodire u materiju, za doživljaje kemijskih sastava, u slučaju osjetila njuha čak i sa distance.

EKSKURS:

Da nadovežem još par usputnih zanimljivosti: Kao prvo, zanimljivo je da se aristotelov vrijednosni rang osjetila - podudara sa vertikalnom pozicioniranošću osjetilnih organa na glavi - ako izuzmemo taktilno osjetilo koje je takoreći sveprisutno, kako na površini tako i unutar. Kao drugo, i ovdje su  svijetlodaleko vanjsko goredok su mrakblisko i unutarnje dolje. Oko je najdaljeg i dodir najkraćeg dometa; vid je vanjski i dodir unutarnji (vidi o Herderu). Kao treće, ako se njuh i okus uzmu kao "oralno osjetilo" onda nismo daleko od sistema elemenata rangiranog po uzoru na agregatna stanja. Drugim riječima, odozdo prema gore postoji korespodenca rafiniranosti čula i rafiniranosti materije (agregatna stanja). Sve se to pokazuje i kao stoički sustav elemenata: donja osjetila kao oralno i taktilno su hyle oblast, gornja kao "imaterijalni" vid i sluh su pneuma-tični. Analogije su u slijedećem: Taktilno osjetilo se može uzeti i kao konstitutivno za predmetnost svijeta. Da bi se Ja i Svijet prvobitno mogli razlučiti jedno od drugog, neizdiferencirana dječija svijest mora udariti na granicu, koja mu pokazuje da je tu nešto što nije on. Taktilno osjetilo dakle registrira granicu vlastitog i drugog, unutarnjeg i vanjskog; njime stičemo izvjesnost da smo stupili u oblast vanjskog; utoliko efektivnije što je objekt čvrst ili krut. Bez iskustva granice nema formiranja ni sebstva ni svijeta. Oralno osjetilo naprotiv odbacuje fizičku granicu, ono radi na apsorpciji vanjskog, preferira fluidizaciju s ciljem inkorporiranja. Osjetilo sluha operira sa medijem zrak i vata "ispisane" valne forme na njemu, diferencirano recipira dakle zračne valne forme (i ne zrak sam). Osjetilo vida operira sa svijetlom, obrađuje svjetlosne signale.

U alamanhu bajki iz 1826-te romantičara Wilhelm Hauff-a ima jedna antikapitalistička bajka koja se zove "Hladno srce". U toj priči izvjesni Peter Munk, jedan nikogović opasan pozamašnom voljom za društvenim prestižom, istrguje sa zloglasnim šumskim duhom Schwarzwald-a obilat kapital za biznis. Cijena je bila njegovo živo, vruće srce, koje je morao uručiti šumskom duhu za njegovu kolekciju pulsirajućih srdašaca. Zauzvrat je dobio jednu kamenu protezu. Ne zato što je stekao kapital, nego što je dobio kameno srce odnosno hladnu koristoljubivost i fokusiranost na profit, uspije Munk moćno oploditi svoj kapital i postane lihvar od značaja, te pobere najvrijednija građanska priznanja. Nakon što je shvatio da kamenim srcem ne može uzeti učešća na prizorima, muzici, plesu, trpezi, ljudima, da ga sve ostavlja ravnodušnim osim zova koristi, on poželi poništiti ugovor itd. itd. Srce kako vidimo nije samo "pipajući" organ nego i duševna instanca kojom se učestvuje, sudjeluje, uživljava, saživljava. "Čovjek bez srca" je fraza koja se koristi za čovjeka koji se ne saživljava ili preciznije rečeno koji ne sažaljeva. Agregatno stanje mu je očigledno kruto: za takvog se kaže da je tvrdokoran ili o-krut-an, ili na njemačkom hart = tvrd. U protivnom tekuće: saživljenost ali i uživljenost znači pomjeriti svoje čuvstveno težište u nešto drugo ili nekog drugog, kao što to radi jedna porcija tekućine sa drugom ili sa poroznim materijalima. Drugim riječima, srce nije samo organ koji je dovoljno mek da prima utiske, nego je i to organ prožimanja koji upija i biva upijen, ali isto tako i organ srastanja. "Kako je sraslo moje srce, s tim poljima i šašem!" veli Dobriša Cesarić. Kad srce ohladi ono mijenja agregatno stanje, izgubi sposobnost da upija ili da se upije, da impregnira i bude impregnirano, izgubi i mekoću za prijemčivost, odbija svaki utisak.

 

Unutra i napolju

 

Zodijački tip nije nešto zasebno nego je s njim u paketu i njegov svijet. To znači da se zodijački karakteri opisuju u jednom mahu sa njima pripadajućim svjetovima, ne u smislu svjetova sređenih po vlastitim nahođenjima, nego kao već "zatečenih". Jedan zodijački tip dakle uvijek podrazumijeva i njegovu posebnu okolinu, da se otprilike poslužim mišlju holističkog biologa Jakob von Uexküll-a. Na djelu su isti strukturalni zakoni koji djeluju u čovjeku i njegovoj obradi svijeta. Zodijačke osovine su i "vječni" mentalni obrasci koji služe polarnom stereotipiziranju iskustva.

Tako je svijet highlandera Jarca jedan jasno raščlanjen, uglast, zahvatljiv, tvrd, krt, suh, pun nemirnih napuklina i pukotina - isto kao što je i sama njegova suština: okorjeo od bivstva napolju, napukao, bridast, koščat, suh, neudoban uglatošću, tup, nereceptivan, u najboljem slučaju žilav kao koža, viskozan, grčevit. Zemaljska čvrstina Jarca je najbolje opisana riječju krtost - radije puknuti nego biti slab u formi. Rak je suprotno tomu jedno nježno, meko, sluzavo-ljepljivo, u najvišoj mjeri receptivno biće, koje svoje okružje kao kakav organ probave omekšava i rastvara u svrhu inkorporacije. Kako otvorenost svijetu njegovu tananu receptivnost bolno nadražuje i preopterećuje njegove sisalačke kapacitete, on si traži jedan dobro zaklonjeni refugium; ili si sam omekša jedan komforni šuplji prostor u tvrdom; ili si dopusti oklop rasti - sve to da bi stvorio trajne okvire za njegovu mikrokozmičku fluid-izaciju svijeta. Jarčeva okorjelost nema svrhu samozaštite, nego ta iz trenja sa stvarima vanjskog svijeta nastala kora je totalitarna, tek u prodoru u njegovo središte ispunja svoju svrhu (kao komad mesa u hladnjači) dok takoreći srce potpuno ne okameni. Ili riječima Karl Jaspersa: "Kao što stabljika biljke za život potrebuje jedan odrvljeni "skelet", tako i život (čovjeka) treba racio; ali kao što odrvljenje u krajnjoj liniji stabljici oduzima život i čini od nje goli aparat, tako i racio tendira da odrvi svu dušu". Želimo li onda upoznati nutrinu Jarca, naići ćemo uvijek samo na vanjštinu.

Načelno: Jarac je klima u kojoj se okamenjuje, okoštava, orožuje - svugdje se iz unutra čini jedan napolju. Rak je nasuprot tomu natapajuća, omekšavajuća tendenca - svugdje se pokušava iz jednog napolju učiniti jedno unutra.
 

Biće Raka je suštinski srodno sa svim onim vodenastim bićima koja obitavaju unutar ljuski, želatinskih omotača, stijenki maternice; dakle sa embrionima i mekušcima - puževima, školjkama, jednoljušturašima, koponošcima - sa slinavim, ljigavim, gnjecavim, prijemčivim, nježnim i povredljivim bićima; drugim riječima, svima onima koji nisu u stanju čvrstinu naći u sebi pa je traže napolju, po mogućnosti u vidu staništa ili kućišta od kora i ljuštura. Kao što je vezivno tkivo zajedno sa organima kod ljušturnih mekušaca čvrsto sraslo sa njihovim kućištima, tako i Rak srasta organski sa svojim usko okružujućim unutar omeđenog. Njegova osnovna intencija je pustiti korjenje duboko u njegovom neposrednom životnom prostoru i sav taj okoliš pokušati resorbirati. Iste one sile koje su oformile Viktor Hugovog "Zvonara crkve Notre-Dame" su ovdje na djelu: "Moglo bi se reći da je on (Quasimodo) preuzeo njenu formu (katedrale) kao što puž preuzima formu kućišta svoje školjke. To je bio njegov stan, njegova rupa, ljuska. On je o tome ovisan kao kornjača o njenom oklopu. Napukla katedrala je bila njegov oklop". Posebno puževi se mogu uzeti kao Raku srodni, jedina kopnena vrsta mekušca, ali ne samo zbog njegove portable kućice, već i zato što se puževi sa svojom sluzi ophrvavaju sa okolišom i istom se probijaju kroz njega. Dok se jarčevo kopito mehanički tare od pod, Rak si taraca svoj put sa sluzi i saslini se u svoj bliski okrug. Za puža je sluz univerzalno transmutirajuća esenca života. On se kupa u ovom ljekovitom fluidu, transmutira ga uvijek prikladno datostima, i uvijek u strahu od suhoće. "Sluz je ljepljiva esenca duše jednog puža. To je medij za svakovrsno životno ospoljenje ovog gastropoda" piše šaptačica puževa Elisabeth Tova Bailey u njenoj knjizi "Šum puža kad jede". Tako i čovjek Rak razmazuje okolo fluid svoje duše i upravo kao sluzno-ljepljivi organizmi si napravi jedan mikroskozmos u komforu vlage, u kojem sebe može osjećati i izvana. Konačni cilj je probavno re-fluidiranje usko okružujućeg svijeta, u kojem bi onda potonuo u somnambulstvo.

Ovaj sluzavi višak je Jarcu nepodnošljiv, svijet mora biti raščaran, slobodan od sluzi koja se upija u stvari, koja ih mekša, destabilizira, slabi im konture. Sve što ne odoljeva ispitu tvrdoće i istrajnosti forme ili što je prijetnja ovom, mora nestati. Jarac je hiperborejac, iz hladnoće i za hladnoću stvoren. Ako je rakovo pribježište stara, prisna koliba onda je jaračevo kristalna palača snježne kraljice. Hladnoća je za Jarca blagodarje, evanđelje trajnosti forme, reda, ali i odvojenosti i distance. Za Helmut Lethen-a je odvajanje suština ove metafore: "U imaginacionom prostoru hladnoće sreću se različite priče odvajanja: odvajanje od božanskog okrilja, odvajanje od simboličkog jedinstva sa majkom, odvajanje iz organskog ustroja zajednice." Hladnoća je i više od toga: izgubljena sposobnost prožimanja, kao jedna upravo zamrznuta porcija tekućine. Jarčevo biće je ono kristala - samodovoljno, zatvoreno, ograničeno ili odvojeno kao skalpelom, solidno, tvrdo, glatko, pa i perfektno strukturirano. Čak i sam prostor, u najapstraktnijem smislu, je za Jarca kao red idealne kristalne strukture - homogen, sterilan, strukturiran, matematički prostor, u kojem postoje samo ravnomjerne, sređene, indiferentne točke; dok je Rakov prostor živ, doživljen, pun štimunga, koji ima svoje središte (dom) i puno drugih vrijednosno i uobraziljom distorziranih prostora. "Doživljena kuća nije beživotna kutija. Naseljeni prostor transcendira geometrijski" - veli Gaston Bachelard. U jarčevom svijetu rekosmo nema receptivnosti, sve je pretvrdo i presuho za razmjenu. Svaka je rezonanca sa grčem odbijena. Ništa ne odjekuje u ovom svijetu totalne otvorenosti. Odnos subjekta i svijeta može biti samo trenje, škripanje i zveckanje. Gladak, bez organa priljubljivanja ili prianjajućih površina, otkačen, udaljen, samodovoljan, bez identiteta je Jarac sasvim u svom elementu, isto kao njegov brat po planetu, Vodenjak. Upravo bez prebivališta se ovaj čovjek osjeća namirenim; kao građanin svijeta, beskućnik, saturnovski eremit kojemu hladna, zjapeća praznina puše u lice. On se ne može i ne želi negdje drugo prepoznati, svijet nije nigdje posvojen, uvijek je "po sebi". 
 
Ludwig Richter

Ako je dakle Jarac jedno disocirano, od svega udaljeno biće, onda je Rak približujuće, priljubljujuće i sisajuće kao dijete na dojki. Rak je sentimentalan čovjek u punom smislu riječi, prianja uz stvari i srasta s njima. Tako imamo paradoks "ukorijenjenog" pa ipak fluidnog znaka, koji pušta svoje korjene po stvarima. Ima černobilaca kod kojih je zov doma bio tako moćan da su se vratili živjeti u kontaminiranu zonu, jer im je sa rodnim Černobilom "srce sraslo". Ili im je srce "tamo ostalo", pa su se osjećali kao manjkav komad koji vapi za svojom izgubljenom cjelinom. „Gib mir mein Herz zurück, du brauchst meine Liebe nicht“ ("Vrati mi sad moje srce, moju ljubav ionako ne trebaš") - vapi Herbert Grünemayer, njemačka pop ikona. Tako se Rak nastani i širi svoje korijenje u svom malom isječku svijeta gdje mu čvrsne identitet. Čuvstveni domet ovog identiteta je samo do obližnjeg brda, s druge strane je "vanjski", hladni, nelagodni ili u najboljem slučaju indiferntni svijet - "tuđina" (suprotno je "mojina" ili "svojina"?). Na njemačkom za nelagodno-jezovito postoji izraz "unheimlich" koji bukvalno prevedeno znači ono-što-nije-dom. S ove strane brda, u njegovoj domaćinskoj idili se ovaj zato osjeća psihički, fizički i metafizički namiren, ovdje on leži u "krilu". Na njemačkom se metafora "krilo" = Schoß masivno koristi u smislu toplog gnijezda, mjesta spokoja, kao u primjerima “Schoss der Nation” (krilo nacije), “Schoß der Familie” (krilo familije), “Schoß der Gemeinschaft” (krilo zajednice), “Schoß der Nacht” (krilo noći), “Schoß der Kirche” (krilo crkve) i sl. Ali biti u krilu je više nego biti toplo ušuškan i zaštićen, radi se i o toplini tališta, neophodnoj da se osjeti intima "mojine", kao nekad u majčinom krilu. Tako je Rak mjesto gdje nastaje posesivna domovinska romantika, seoska uzemljenost, ali i bidermajerski provincijalizam ili malograđanska kultura privatnosti i ukućenosti. Mlin pored rijeke i pitoreskne livade njegove kotlinske idile na podnožju brda su nabijeni smislom, po-duševljeni, "inkorporirani", "prirasli uz srce". Ovdje je na snazi jedna simbiotska ovisnost, u kojoj se čovjek i njegov milje međusobno oživljavaju. Taj milje takoreći isparava opium već po-duševljenog natrag i otupljuje kritičku budnost. Život je ovdje ritualiziran, somnambulan, vegetativan. Ponavljanja stvaraju navike, a navike su utjelovljenja (Bernhard Waldenfels). Tek novo ili strano, ako se pojavi u ovom zaokruženom svijetu, je u stanju mobilizirati budnost.

U tijesnim prostorima rakovog boravišta vlada "sparina simbiotičnog suživota" (Helmut Lethen), toplina, vlaga, zagušljivost. Njegovi i mirisi okolnih stvari su smiksani u jednu domaćinsku ustajalost. Toplina tjela se skuplja u prostoru, vlaga se vata na prozorima. Ako je cottage još zasuta i sa snježnim masama, blagodarje stanovanja raste do metafizičke ugode, kao u ispovijestima "opium-eatera" Thomas de Quincey-a, koji je u njegovoj, visokim brjegovima opkoljenoj i snijegom zasutoj, cottage utonuo u svijet knjiga. Povodom toga Gaston Bachelard: "Kućni sanjač zna i osjeća sve to, i tim umanjenjem bivstva vanjskog svijeta ("kozmička negacija" snijegom), osjeća porast vrijednosti unutarnjeg, rast intimnosti." U takvoj spokojnoj skučenosti i intimi s vremenom popušta faktička tvrdoća; duša se slegne preko stvari i omekša ih. Faktičnost golih stvari se povlači u korist njihove simboličnosti, one klize polako iz svjesnog u nesvjesno i dobijaju čarobnu patinu ovog - koja se kod malo napora uobrazilje može pretvoriti u svjetlucavu živopisnost. Ako je maksima Jarca ona Sigmunda Freuda "tamo gdje je Ono, treba postati Ja", onda bi Rakova bila obrnuta - tamo gdje je Ja, treba postati Ono.

Strukturu zatvorenih pribježišta imaju i samoostvarene nacionalne države, onako kako se pokazuju u romantičarskim nacionalističkim idealima - iznutra meka, izvana tvrda, opasana bedemima. Pod ovim "meko unutra" ne mislim na unutrašnju politiku nego, s jedne strane, na narodnu mitologiju koja služi bildanju identiteta, znači na sakraliziranost važnih povijesnih epizoda koje klijaju i čvrsnu kao tkivo zajedništva; i s druge strane jedna implicitna romantička kakvoća društva po uzoru na organizam, negativ "mehaničkom" ustroju liberalne države. Po ovoj organicističkoj utopiji države se "paideuma" (duša kulture) ima ritualno njegovati, društvo nikako ne smije postati fragmentarno, nego organski izraslo i sraslo, homogena "Volksgemeinschaft". I kad je onda država, tako fokusirana na svoju "nutrinu", dostatno izolirana od ostatka svijeta, buja kulturna drugačijost (i unutrašnja istovjetnost) naroda, ali i za drugačijost drugog raste senzibilnost, ali u tom smislu da se kao vanjski mora od-tjerati i kao unutarnji iz-tjerati ili izlučiti napolje (kao što je mene snašlo). Kao što jedna izolirano živeća biljna ili životinjska vrsta u prirodnom refugium-u svoj karakter vremenom specijalizira do nastanka nove vrste ili kao što se i kulturni karakter kao npr. jezik u uvjetima izoliranosti postepeno individualizira. Za vrijeme cvjetanja nacionalizma u prvoj polovini 20. stoljeća, je i biologiziranje ili bestijaliziranje čovjeka uzelo maha kao nikad do tad.

I za familiju se može reći slično. I ona ima jedno zaokruženo unutra, privatno, svoj javnosti nedostupan i od iste ispoštovan prostor, zaštićen nepisanim kodeksom intimnosti i fizičkim zidovima doma. Za razliku od firme koja i ako ima svoj zaštićen prostor, nikad nije "krilo" čovjeku.

Ako bacimo oko na jezično blago, može se reći da je Rak sasvim intiman sa korijenskim morfemom "rod": Na-rod, po-rod, po-rod-ica, rod-nica itd. Ovaj morfem je nastanjen tamo gdje se radi o dolasku ploda na svijet: u-rod, po-rod, po-rod-jaj, rod-iti se, odlučujući čimbenik je rod-nica, mjesto je po-rod-ilište ili rod-na gruda, vrijeme je rod-jendan; očigledno se i pri-rod-a odnosi na plod i plodnost. Ali nastanjen je i tamo gdje su plodovi istog ploda, tamo gdje su izrazi za vrstu ili blisku, povezanu, prožetu, spojenu grupu, koja može biti ljudska, biološka (flora i fauna), gramatička, kulturna; znači sve proizašlo ili proisteklo iz zajedničkog korijena ili pretka, takoreći istog po-rod-a: rod-bina, s-rod-stvo, rod-itelji, rod-jak i rod-ica, rod-oslovlje, rod-ovska zajednica, na-rod itd.

 

 

Sela i gradovi

 

Vodeni ljudi su "gnostičari" koji se ne uspijevaju usidriti u svijetu. Ovostrano ne nudi konačno ispunjenje pa u pozadini uvijek tinja ideja izbavljenja. Čovjek tekućine ne želi biti lociran, uzemljen, uzeti formu, egzistencija mu je praćena pozadinskom nelagodom, grčom, iziskuje napor. Izraz egzistencija potječe od latinske riječi ex-sistere što znači otprilike stupiti napolje (iz uterusa). U ovom smislu vodeni Rak ex-sistira posebno nerado, a kad je već tu onda gleda da se zakukulji i povuče u unutrašnje "šupljine", ne kao opservator nego da se samozaboravi u njima. Život Raka nalikuje trudu oko ograničenja štete nanesene stupanjem u ex-sistenciju, sastoji se iz pokušaja liječenja traume nasilne individuacije, izgona iz blaženog komfora in utero u vanjski, hladni, tvrdi, svijetli svijet. Jarac nasuprot tomu udiše ledeni zrak vanjskog svijeta punim plućima. On je jasno emancipiran od svih veza i ovisnosti, rana njegovog pupka je savršeno zarasla. Kao jedan zaokruženi, samodovoljni individiuum se glatko uklapa u svijetlu, hladnu, oštro raščlanjenu jasnoću postuteralnog života, uživa punu autonomiju ličnosti, i njenu kolateralnu štetu - otuđenje. Dok njegov oponent Rak reprezentira dremljive seljačke egzistencije koje se korijene u zemlji i običajima, sa odgovarajućim nepovjerenjem prema progresu, Jarac je "hladna persona" velegradskog miljea, "prirodnog prostora sfere faktičnosti", "oklopljena blaziranošću" (Simmel). Za razliku od  ptolomejovog Pan-Saturna koji i danas dominira opise ovog znaka, naime žilavog, čanjkavog, dlakavog ili krznenog, znojavog težaka sa motikom, usko vezanog za energije zemlje i sirove prirode (koji donekle opisuje saturnovog zračnog podanika, prostodušnog Vodenjaka), ja ovdje demonstriram zemljanog Saturna ili Jarca u jednom potpuno drugačijem ruhu: kao nekog tko je kulturno-povijesno skrojen za duhovnu klimu ranog 20. stoljeća, naime u doba odlučnog pokušaja pristanka na sve uvjete moderne. To se odnosi prvenstveno na treću deceniju, na "habitus" "nove stvarnosti", Bauhaus-a ili De stijl-a, golog funkcionalizma, minimalizma, purizma, fašistoidnog razionalisimo itd. skupa sa svim ondašnjim svjetonazorima koji su "kriminalizirali" ornament (“Ornament i zločin” Adolf Loos) ili su se grozili floralne, biomorfne, juvenilne svijesti proteklog doba; isto tako subjektivnog, raspojasanog, distorziranog, ekstatičnog, iracionalnog, morbidnog, profetskog ekspresionizma koji je upravo izlazio iz mode; ali isto tako paralelno prisutnih "regresivnih" sila tog vremena, historizama, vitalizama, romantičkih omladinskih pokreta koji okreću leđa urbanosti ("Lebensreform"), kao i tada florirajuće "filozofije života" i neoromantične konzervativno-revolucionarne “organologije”.

Bacimo kratko oko na literarnu "novu stvarnost" ("Neue Sachlichkeit"), dominantan pravac 20-tih godina proteklog stoljeća, na našim prostorima do danas škrto tematiziran, preveden kao "Nova stvarnost" ili "Novi realizam", doslovno preveden bi se zvao "Nova faktičnost". Ime ovog pravca je preneseno iz (ob)likovne umjetnosti, prvi put korišteno 1923. Među postmodernim arhitektima je arhitektura tog vremena nazivana "ledenim srcem moderne", Bauhaus-kubus je bio "zamrzivač-mašina". "Nova stvarnost" je jedan radikalno modernistički pravac koji se opisuje sljedećim frazama: nepotkupljiva trijeznoća promatranja, preciznost opisa, "entauratisierung" (raz-aura-tiziranje), žurnalističke strategije pisanja kao dokumentarizam, "Reportagestil" i montaža, zatim favoriziranje činjeničnog, "antipsihologizam", afirmativni odnos prema tehničkom napretku itd. sve u svemu, jedna forsirana komfornost sa modernom. Ovdje su egzorcirani zadnji ostatci romantične aure, pathosa, melankolije, sentimenta, isto tako, svega ornamentalnog, stilski figuriranog, svega što čuvstveno cima; sve je postalo minimalno, lapidarno, jezična i tematska svakodnevnica je uzela maha, slično kao i kod naturalizma (neki su ga i zvali "Novi naturalizam"). "Roman mora imati značenje svjedočanstva pred sudom, drama jednog temeljitog prikupljanja dokazaveli Erik Reger (1931). "Psihološko stvaralaštvo i lirična raspojasanost moraju biti zabranjeni" - Stefan Grossmann (1926). Ovo je stil kojim su se služili pisci kako lijeve, tako i desne provenijencije. Aristokratska distanca, militantna samodisciplina, vivisekcijski pogled, racionalnost, hladnokrvnost i neustrašivost nosi u sebi nešto od fašistoidnog ethosa (npr. Ernst Jünger, ali čak je i Walter Gropius, osnivač Bauhaus-a, bio teško ranjavani dobrovoljac pruske konjice sa brojnim vojnim počastima), što nacisitma nije bio razlog da ih odlučno ne suzbijaju pod parolom "nihilističke literate asfalta".

U literaturi "nove stvarnosti" stvari i situacije dobivaju na moći nauštrb subjekta. Ponašanju se ovdje ne pristupa psihološki, ono je "eksternalizirano", unutarnja perspektiva je tabuizirana, protagonisti su određeni kauzalnim uplivima  vanjskog svijeta. Favorizirana je tzv. "epička" (nedramatična) opažajna funkcija, koja se ograničava na vanjsko, predmetno, nema izloženosti doživljaju i uživljaju. Ovaj literarni pravac ne koincidira samo vremenski sa biheviorizmom, nego je i sadržajno u uskoj vezi s njim. I biheviorizam ("psihologija bez duše") je "eksternalizacija" tj. pomjeranje perspektive iz-nutra i prema unutra ka iz-vani i prema vani. Temeljni dokument behavierizma je znameniti članak John B. Watson-a - „Psychology as the Behaviorist views it“ (1913) - u kojem se ovaj polemički okreće protiv do tada važeće introspektivne psihologije, proklamirajući promjenu kursa sa "mentalizma" na "objektivizam", u smislu, uvažava se samo ono što se može opažati izvana, naime golo ponašanje (engl. behavior), dok ono s one strane opažaja dobiva etiketu "black box". Ponašanje je onda raščlanjeno samo na dva faktora: stimulus kao input i response kao output jedne "black box" (sve u svrhu njegovog predviđanja i kontrole), čija se funkcionalnost razumijeva isključivo na osnovu inputa i outputa. Izraz "black box" je inače posuđen iz oblasti inženjerstva, konkretno električnog sklopa koji je zatvoren u jednoj kutiji koja se ne može otvoriti a da se sklop ne razvali. Očigledno je u pitanju pokušaj postuliranja psihologije kao ogranka prirodnih ili inženjerskih znanosti, gdje se sve vidi samo u svjetlu kauzalnosti. Behaviorist izbacuje iz njegovog znanstvenog vokabulara pojmove kao osjećaj, opažaj, pažnja, predstava, volja, mišljenje, sklonost itd. "Ako ću biti iskren, nemam blage veze što ti pojmovi znače" - piše Watson u uvodu njegovog "Psychology from the standpoint of a behaviorist" (1919). Psiha čovjeka se može sasvim efektivno istraživati na majmunima kao što je to radio Köhler ili golubovima kao Skinner. Čovjek je pasivno biće i principijelno neslobodan, tj. sasvim raspoloživ slučajnim uplivima (stimulus) okoline.

I pogled literate, koji je do tada obično opservirao unutrašnjost, je sad radikalno okrenut prema vani, ka svijetu stvari, sam sebi postaje vanjski i piše samo o vanjskom. Samo površina stvari i ljudi je tema, ne zato što se ono iza toga stavlja u zagradu, nego zato što je površina "jedino vidljivo, jedino egzistirajuće, kao neka vrsta filmskog platna na kojem se odigravaju događaji i iza čega se nalazi samo praznina" (Kimmich 2002).

Christian Schad - Operation

U "Novoj stvarnosti" se pogledu otvara nefiltrirana kompleksnost realnosti. Banalna svagdašnjica se istražuje sa posebnom pažnjom i strpljenjem, kao da su u pitanju neki egzotični svjetovi. "Ništa nije frapantnije od jednostavne istine, ništa egzotičnije od naše neposredne okoline, ništa maštovitije od faktičnosti. I ništa nije senzacionalnije od vremena u kojem čovjek živi" - Egon Erwin Kisch (1925). Robert Musil je tipičnog pisca 20-tih godina prekrstio u Monsieur le Vivisecteur“. Novo svijetlo u kojem se sad svagdašnjica javlja je nelagodno, ona postaje otuđena u njenoj realističnoj jasnoći, gubi se prisnost i uvriježenost. Jedno od najvažnijih stilskih sredstava produkcije otuđenja je montaža - pustiti činjenice i dokumente da sami govore. U Brecht-ovom "epičkom teatru" je radnja prekidana komentarima, glumci istupaju iz uloge i okreću se publici sa namjerom diskutiranja. Gledatelj nije uronjen u iluziju tipičnog dramskog teatra Aristotela ili Lessinga, uživljavanja i identifikacije se zavaravaju. Tako nastaje distanca između publike i glumaca, kao i figura koje oni igraju. Glumci ne nude materijal za identifikaciju, ne glume heroje, uloge im često nisu moralno jednoznačne (majka courage je i oportunist) ili se pak radi o faktičnim, suhim, čuvstveno škrtim figurama.

Rekoh gore da su zodijačke osovine između ostalog i polarni mentalni obrasci koje služe stereotipiziranju iskustva i koja bivaju "autorizirani" od najrazličitijih svjetonazora. Od ovakvog shematizma nije pretjerano udaljen i Helmuth Lethen, najmjerodavniji istraživač literarnog "habitusa" 20-tih godina. On je naime ukazao na jednu začuđujuću trajnost i istovjetnost argumentativnih figura koje su obilježile kritiku moderne i koje slijede jednu binarnu shemu - očigledno srodnu gore spomenutoj domicilnoj i njenim izvedenicama:

Toplina

Tama

Organizam

Simbioza

Prirodni ciklus

Ukorijenjenje

Rast

Neprozirnost

Sjećanje

Sabranost

Individuum

Original

Hladnoća

Svijetlo

Aparat

Raskid, Prekid, Odvajanje

Mehaničko vrijeme

Mobilnost

Plan(iranje)

Transparentnost

Zaborav

Osutost

Tipus

Reprodukcija

Te figure su integralni dio moderne i javljaju se uvijek kad nastupi kriza njenog projekta, kad se perspektive ponovno raščlanjuju u kult hladnoće i kult topline; ideologiji topline i intimnosti se isprječava patos distance i pohvala otuđenja. Ovaj dualizam se po Lethen-u dopušta pratiti od romantike pa do postmoderne, a ja bi to nazvao baznim refleksom ljudskog uma.

Istovremenik i izraziti antipod ovog "asfalt-ethosa" je bio kolosalni povjesničar Oswald Spengler - stršeća ličnost gorespomenute reakcionarne, "organološke" epohe. U njegovom bestselleru "Propast zapada" (1918 prvi tom i 1922 drugi tom) ovaj opisuje velegrad intonacijom ekspresionista, kao dehidrirano i skoreno tkivo jedne venuće kulture. Jedan velegrađanin, piše Spengler, "sav oko i duh" je od "moći provincije odvojen, pločnikom pod stopalima odsječen, njegovo bivstvo postaje iscrpljeno, ali osjetljivost i razumijevanje sve jače“. Metropolizirani čovjek postaje "duh" (Geist), "slobodan" i "nomadu sličniji, ali opet uži i hladniji". "Duh je specifično gradska forma razumijevajuće budnosti. Sva umjetnost, religija i nauka postaju postepeno duhovni, zemlji strani, uzemljenom seljaku nerazumljivi. Sa civilizacijom nastupa klimakterijum. Prastaro izvorište bivstva je presahnulo u kamenim masama njihovih gradova. Slobodan duh - sudbonosna riječ! - je kao plamen koji se bujno uzdigne i iznenada u zraku iščezne". Svaki put kad Spengler spomene velegrad, dokotrlja se lavina kameni(ti)h, anorgansko-mineralnih metafora, slično romantičarima (motiv ukrućenja srca u kamen ili kovanice i sl.) - gradovi su nazvani “kamenitom masom”, “kamenitim tvorevinama”, “kolosima od kamena”, “demonskim pustinjama od kamena”, “okamenjenom poviješću”, kamen je tu suprotstavljen krvi, lica gradskog stanovništva su na kamenu naštimana, svaka kultura propada u ime "kamena i duha" itd. Spengler je inače jedan dosljedni reprezentant tzv. "teorije kulturnih ciklusa" (Kulturzyklentheorie), po kojoj razvoj kultura ne teče linearno, nego ciklički - analogno organizmima. Kulture su dakle biologizirane, "oživljene" u porođene, rastuće, cvjetajuće i venuće organizme. Metoda je također biologizirana, ili preciznije, posuđena iz goethe-ovog nauka o bilju, tzv. morfološka metoda. Za razliku od "sistematike" koja se bavi kauzalnim ili mehaničkim odnosima, morfologija organskog postupa fiziognomski. Pod tim je mišljena neka vrsta hermeneutike relikata, koji se ne uzimaju kao gola povijesna svjedočanstva, nego kao geštalt kvalitete kojima se pristupa vizionarski, sa genijalnom holističkom intuicijom, jer oni su samo ukrućena svjedočanstva jedne "žive" duše kulture. Spenglerova fiziognomika je i fundamentalistička, u njoj je čak i matematika samo izraz jednog duševnog ustroja koji je opet organ jedne kulture. Zasnivač ove organicističke teorije ciklusa je novovjekovni povjesničar Giambattista Vico. Po njemu svaka kultura ima svoje univerzalne faze: počev od prvotnog stanja pred-refleksivne čulnosti do faze reflektirajuće razumnosti koja u sebi nosi sjeme propasti. To on naziva "barbarstvo refleksije", neka vrsta solipsizma koji na kraju uništava socijalno tkivo i u finalu vodi ka padu u početni stadium.

Da navedem još jedan zanimljiv citat iz "Propasti zapada": "umjesto jednog svijeta, jedna točka, u kojoj se sažima i naknadno pustoši sav život provincije; umjesto jednog sa zemljom sraslog naroda je nastupio jedan nomad, velegrađanin, parazit, jedan sterilan, neplodan čovjek fakata, bez tradicije, ireligiozan, inteligentan, sa jednom dubokom averzijom prema seljaštvu (i njegovoj najvišoj formi, seoskom plemstvu), dakle jedan monstruozni korak ka anorganskom." Ova spenglerovska grad-selo dihotomija, ovako kako je opisana, se može prenijeti i na subjekt-filozofski analogon: kao što se velegrad separira iz seoske kulture i pustoši je ili čini je vanjskom, tako i Ja čini vanjskim aktom opredmećenja. Toj opustošenoj okolini pripada ono što potpada pod posesivne zamjenice ili što filozofi nazivaju empiričko Ja. Okolni, socijalni i unutrašnji svijet bi ovdje bili samootuđeni i utrnuti. Ako stvar sagledamo obrnuto, onda je Ja "rastočeno", u smislu da se ponaša kao kad jedna kapljica tinte padne na meki akvarel papir i upijajući se širi okolo. To bi onda odgovaralo ekstenziji svijesti, njenom širenju uz istovremeno sumračenje. Tako bi se okolina i jastvo približili jedno drugom, samoodricanjem u korist drugog. To bi odgovaralo principu Rak. Ova slika se može dalje presti u jedan dijalektički ciklus sjeme-biljka: sjeme (koje inače tradicionalno korespondira sa Saturnom) - malo, škrto, "točkasto", maksimalno ekonomične forme, "apstraktno", bez doma, kao neki anorganski objekt koji i nevremena i probave nadživi, sve dok se u zemljinoj utrobi, kad zatopli i ovlaži se, ne razbuja u nešto živo, čulno, bogato farbama i formama. Ovom valja pridodati i René Descartesa, prvog filozofa jastva. Za Descartes-a je cogito ili Ja-pol prva i jedina izvjesnost, jedino preostalo nakon pustošenja radikalne skepse (Descartes-ov ondašnji oponent je uostalom bio gorespomenuti Giambattista Vico). Sve što se nalazi izvan ovog stožera spoznaje je svedeno na mehaničku, neživu rex extensa. Svijet u ovom uopće nije prezentan, tuđi mu je, vanjski, izgubljen je link s njim. Indikativno je da upravo u povijesnim počecima Ja-filozofije (i prosvjetiteljstva) usljeđuje degradiranje živog organizma u automat (paradigma mašine). "Točkasti", neprožeti res cogitans na jednoj strani reprezentira dušu, na drugoj je mrtvi, bezdušni, mehanički ostatak - res extensa, svijet prožetosti. Taj prožeti svijet podliježe strogim mehaničkim zakonima i dalje je u dekartesovoj filozofiji odnosno matematici razapet na koordinantni sistem. U svijetlu ovog bi Jarac bio zodijački znak koji označava suštinu čovjeka, u smislu onog što ga izdvaja iz svijeta životinja - naime njegova otvorenost prema svijetu (Weltoffenheit), ili bolje rečeno, obdarenost duhom. Ekskluzivni “Položaj čovjeka u kozmosu” (Max Scheler) sačinjava upravo taj duh. Ovaj specijalni dar, potpuni novum unutar razvoja života, se sastoji iz jedne, u okvirima živog sasvim bizarne sposobnosti - upravo one pripisane Jarcu - naime u držanju odstojanja ili u sposobnosti samopozicioniranja izvan (struje života) - Weltoffenheit. Tako se za duh može reći da je kao neko strano tijelo u pulsirajućem tkivu; nešto "anorgansko", ili "akosmičko" (Klages), prirodnom organizmu neprobavljivo, koje se želi izlučiti napolje. “Postati čovjek je uzdignuće do Weltoffenheit snagom duha” piše Max Scheler. Pod Weltoffenheit se misli na uzdignutost nad okolinom i sloboda u odnosu na životne siline. Čovjek se jedini može otrgnuti pomama utkanosti u njegov okoliš. Životinja je za zauzimanje distance principijelno nesposobna. Ona "živi ekstatično untar svog okoliša, kojeg istovremeno posvuda nosi gdje god se kreće kao puž svoju kućicu kao strukturu". Tako istrgnut iz prirodnog konteksta je homo sapiens postao "stranac" u svijetu. Rak je svemu ovom suprotstavljeni program revitaliziranja, dealijenacije, program koji ovog "oponenta duši" (Ludwig Klages) želi utrnuti, ponovno se utkati u prirodu, izgubiti se u njenim sokovima i potpuno se raz-duhoviti trijumfom duše.

 

Šizotiman, Šizoidan, Šizofren

 

Na terenu Jarca se pred navalom svijetla ne povlače samo mrak i opsjena, nego je i vegetativna intuicija zbunjena, spotiče se i posustaje. Sve ono što prirodom stvari samo bez svjedoka ima flow, ovdje se sad stidljivo povlači. Jer Jarac je duh, kao neko "vječno svijetlo, koje kao kakvo panoptičko oko pilji na ostatke unutarnjeg života" (Sloterdijk). To je dakle "barbarstvo refleksije", cijepanje, stvaranje rastojanja opredmećivanjem, iskrcavanje iz struje doživljaja. Dok Rak slinavi okolo svojim sebstvom, sebstvo Jarca kontrahira, povlači se u goli cogito i ostavlja opustošena poprišta. Ja postaje sažeto i tvrdo poput sjemena, ali utoliko moćnije lucidnosti. Deficit ovog prirasta budnosti i odsustva nepodjeljenosti je slabost vitalne persone. Tijelo koje je prvobitno jedno iznutra, ovdje postaje napolju; biti-tijelo je takoreći zamijenjeno sa imati-tijelo. Sve to navigira Jarca ka karakteru šizo-spektruma - šizotimšizoidanšizofren. Već samo riječ šizo (σχίζειν), koja znači rascijepiti, je indikativna za ovaj zodijački znak (i za njegov element ili agregatno stanje) koji, kao što rekoh, suštinski implicira - ispucati, rascijepiti, dobiti pukotine, razdvojiti se, udaljiti se, distancirati se. Svi ovi karakterološki ili patološki fenomeni - šizotimšizoidšizofren - koketiraju sa krutim agregatnim stanjem: forma, ustrajnost, rigidnost, krtost, izoliranost, odsustvo flowa.

Šizotimija je oznaka iz konstitucione karakterologije prve polovine 20-tog stoljeća, duševni ekvivalent "leptosomne" tjelesne konstitucije. Ovaj naziv je u to vrijeme i van psihologije bilo visoko u trendu, dok u poslijeratnoj paradigmi nije zajedno sa fiziognomijom, rasnim i karakterološkim istraživanjima, izgnano sa univerzitetskih katedra. U studiji "Arhitektura Borrominija" iščitava čuveni austrijski historičar umjetnosti Hans Sedlmayr šizotimne crte arhitekture Borrominija u "kartezijanskom shvaćanju svijeta" koje se sastoji od “rastavljanja jedne kompleksne tvorevine i njenog ponovnog sastavljanja". Šizotimik je upadljivo rigidan karakter, vata se za forme, ima izraženu sklonost ka "perseveraciji" (istrajnost sadržaja svijesti), u stanju je izolirati iz toka svijesti njegove etape, naginje ka socijalnoj izolaciji, dovoljan je sam sebi.

Šizoidni karakter je po učenju Kretschmer-a u odnosu na šizotimnog jednom nogom u patološkom. Karakteristika šizoidan za razliku od šizotiman nije nikakav karakterološki relikt, već je u psihopatologiji nesmanjeno u prometu. S obzirom da neke crte dijeli sa šizofrenijom je šizoidnost subordinirana tzv. šizofrenom spektru. Po Fritz Rieman-u šizoidni tip naginje ka opredmećenju ljudskih odnosa i forsiranju rastojanja prema okolini, tako da posvuda ostavlja utisak daljine, hladnoće, distanciranosti, bezosjećajnosti, bez-osobnosti, nedodirljivosti. Za Ronald D. Laing-a je šizoidan čovjek onaj podijeljenog ili "neotijelovljenog" sebstva; on se povlači iz tijela dok ovo ne postane "objekt među objektima". Šizoidni čovjek je "otcijepljeni promatrač bez učešća", "iznad svake mjere budan i opservira sa posebnom lucidnošću" (..) "Sebstvo je svojom odcijepljenosti isključeno iz punoće iskustva stvarnosti i vitalnosti", širi se "osjećaj unutarnjeg siromaštva", koji se taloži u "praznini, beživotnosti, hladnoći, suši, impotenciji, beznađu, bezvrijednosti unutrašnjeg života".

Šizofrenik je potpuno "puk'o". Ovdje su pukotine dosegle bazne jedinice  funkcioniranja. Opažati, misliti, htjeti su nekoordinirani, svako od ovog vodi svoju politiku. Geštalti su fragmentirani, sve mukotrpno skupljeno i zajedno držano se otuđilo, sve utkano jedno u drugo ponovno istrgnuto jedno iz drugog. Prinudna "hiper-refleksivnost" mrvi svakodnevicu, izaziva nove prinude, iz gubitka samorazumljivosti nastaje prinuda za osvjedočenjem. Daefragmentirajuća svijest rastvara i opet kompenzira izvjesnosti kao u začaranom krugu. Čovjek treba enormni napor volje da bi sve iznova rekonstruirao. Tjelesni automatizmi su zaribali u konfuziji, čovjek takoreći više ni ne nastanjuje svoje tijelo. Thomas Fuchs to naziva "kartezijanski efekt subjekta na njegovo tijelo". Pacijenti to nazivaju rascjep jastva i tijela, osjećaju se "iznutra izdubljenim ili kao beživotni roboti". Ako nije načisto sa sobom i svojim tijelom, nije u stanju ni su-bivati. Iz izolirane pozicije promatrača mu je nemoguće "pojmiti smislenost zajedničkog svijeta života (Lebenswelt)". Da podsjetim još jednom: Rak želi iz jednog napolju uraditi jedan unutra, i Jarac jedan napolju iz jednog unutra. Rak je u ovom smislu subjektiviranje objekta, po-unutrašnjenje vanjskog i Jarac objektiviranje subjekta, prodor vanjskog unutrašnjost.

Sve u svemu, i s one strane patološkog, utrnula vitalna duša Jarca je slaba sa intuicijama, bazni strah zviždi kroz njegove "napuštene" šupljine. Njegov um nema više protusilu u biosu, pada u prazan hod, predimenzionira rizike i posljedično je fokusiran na izbjegavanje potencijalne štete. Mogućnost negativnog ishoda mu postaje opsesija. Tako se i u najbanalnijim situacijama aktivira prinuda kontrole stvari i blokira mu životni flow. Teško je naći moment čijom bi se diktatu ovaj predao i bio nošen. Vitalno povjerenje je oštećeno, nesvjesno se ne može izboriti do komandne table. Ovaj vakuum nesigurnosti traži nadoknadu, prevencija postaje opsesivna predstava.
 
 

Asocijacija dodira

 

Centralni "mehanizam" Raka je asocijacija blizine ili dodira. Asocijacija je generalno mehanizam rakovog elementa Voda, takoreći srce tekuće difuzije. Psihologija poznaje dvije vrste: asocijacija sličnosti (koju ćemo kasnije obraditi u kontekstu Riba); i ovdje relevantna - asocijacija tzv. kontiguiteta, od engleske riječi contiguity, što opet znači dodir. Psiholozi je također zovu asocijacija (prostorne ili vremenske) blizine.
I kod asocijacije dodira ili blizine važi osnovni axiom Raka, koji se već nazirao u gore tematiziranoj metaforologiji dodira i blizine: ono što biva jedno-uz-drugo tendira postati jedno-u-drugom. Drugim riječima, dva duševna sadržaja koja su duže vrijeme njegovali dobrosusjedske odnose, šlepaju jedno drugo sa sobom, nastupaju zajedno, ali ne samo jedno iza ili pored drugog, nego uvijek jedno u drugom. Čak i prsti jedne izvježbane klavirske partiture ne slijede jednu zadanu melodiju u jednom mehaničkom nego "organskom" kontinuitetu, jedan iz drugog i ne jedan nakon drugog. Svaki udarac taste sadrži vremenski prethodeće i sljedeće u sebi. Asocijativna psihologija za ovu difuznu cjelinu koristi izraz "stopljenost" (Verschmelzung), gestalt psihologija "nadsumativnost" (Übersummativität), što znači, jedna melodija je prepoznatljiva i kad je transponirana, iako su pojedinačni tonovi sasvim drugi.
Najprominentniji primjer stapajuće snage asocijacije blizine ili dodira je tzv. "Proust-fenomen" koji se odnosi na određene partiture romana francuskog impresioniste Marcela Prousta, sa simptomatičnim naslovom "U potrazi za izgubljenim vremenom". U pitanju je često citirana scena u kojoj okus jednog školjkastog kolačića (Madeleine) umočenog u lipin čaj nehotimično oživi "izgubljena" sjećanja pripovjedača na neke sekvence djetinjstva, koja ga preplave sa nedzemaljskim blaženstvom.
„Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, fokusiran na nešto izvanredno što se pomaljalo u meni. Preplavio me neki uzvišeni osjećaj blaženstva, neovisan o bilo čemu oko mene, neznanog uzroka. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše nevažnima, a njegova kratkoća postade puki privid…"

To su momenti u kojima se opipljivo stvari povlači u korist neopipljivog ili neuhvatljivog, kruto dobije tekući touch. Fenomenima takoreći slabe konture, dobivaju jedan eterični flair. Kolačić je ovdje simbolično umočen u jednu prethodno koegzistirajuću masu Štimunga jedne vedre faze djetinjstva koja kontrastira sa aktualnim beznađem. Na moment je izgubio izvorni smisao i postao talisman evokacije "izgubljenog vremena" u punoj živopisnosti. To je nešto daleko bogatije i autentičnije od hotimice imaginiranih sjećanja. Nema tog napora volje koji može iznuditi ovakav kvalitet sjećanja, zato što konkretne reminiscencije obično nisu trigger za štimung koji je sve popratio. Jer on ne podliježe tako lako voljnom kauzalitetu, već ga spontano oživljava ono što ga je upilo, što opet izmiče našem uvidu (i zato taj blagi šok kad zaživi). Sve to zato što taj pozadinski štimung ili "šmek" življenja tog vremena nije bio direktno prezentan u unutrašnjem doživljaju, jer to je jedan, iako sve-prožimajući, krajnje diskretni, pozadinski ton. Samo preko evociranog štimunga dobivamo taj "šmek" natrag, i više-manje konkretne slike pride. Štimung se može najbolje predstaviti kao bazna nota jednog parfema (piramida mirisa se sastoji iz bazne note, note srca i note glave), kao stabilna, dugotrajna, sveprožimajuća, ali najdiskretnija nota kompozicije parfema. Može se imaginirati i jedna nota koja se proteže preko cijelog života jednog čovjeka, utoliko dalja i neuhvatljivija svijesti - i ako bi je čovjek uspio "destilirati", imao bi takoreći svu esencu čovjeka. Kao u Eichendorff-ovoj "Wünschelrute", pjesmi u kojoj se inače ogleda jedan sažeti program romantike:

"Drijema li pjesma u stvarima svim, koje neumorno snove predu, svijet propjeva iznenada, ako samo cimneš čarobnu riječ". "Schläft ein Lied in allen Dingen, Die da träumen fort und fort, Und die Welt hebt an zu singen, Triffst du nur das Zauberwort". 

Zajedno sa tjelesnim doživljajima ili osjećajima su štimungi komad noseće vitalne životne osnove (Lebensgrund). Za razliku od tjelesnih doživljaja, oni imaju jedan bogat atmosferski suplement. Čitav duševni život, štoviše svo bivstvo izvire iz njih i bojano je njihovim atmosferama. To je razlog zašto jedan trigger kao što je Madeleine može povratiti komad življenog Života u začuđujućoj prezenci.

I sve to atmosferično duše - afektivne kvalitete, ozračja, ugođaji, moods, utisci, raspoloženja - sve to je upravo duševna "tekućina", koja ne samo da ima simpatetični karakter ili sposobnost upijanja u daljnje sadržaje, nego je već po sebi jedno difuzno stanje onog unutra i vani. Jer svijet u ovom modusu još uvijek nije opredmećen, nego je zajedno sa jastvom dio jednog totalnog doživljaja. Zato se vodeni čovjek ne osjeća pripadajući svijetu, trijeznoća ga boli, on se u svojoj najdubljoj intenciji želi vratiti primordijalnoj nepodijeljenosti subjekta i objekta. I isto kao što su u ovom stanju subjekt i objekt jedno, tako su i osjetila smiksana, impresije lebde između njih, zvukovi se ne samo čuju nego i vide, opipavaju, mirišu itd. (sinestezija). I tako na djelatnom polju tekućeg elementa slabi oštrina faktičnosti, sve postaje onečišćeno, omekšano, podložnije difuziji, i kod Raka specijalno je to izvedeno asocijacijom dodira ili blizine.

Atmosfera izazvana Madeleine kolačićem je stvarna esenca blaženosti i ne iz toga izdiferencirane slike. Te slike su takoreći kao kapljice izdvojene iz tekuće mase, koje su kristalizirale na hladnoj atmosferi svijesti i tako postale dostupne opredmećenju. Čim su apercipirane gube svu magiju. Ali za ushićenost ova atmosfera nije sama dovoljna, mora biti protekla. Što proteklija, što izgubljenije vrijeme, to očaravajuća - kao da je, gledano unatrag, zadnja stanica izgubljenih vremena nekakav izgubljeni raj koji sjećanja osvijetljava iz dubina blaženosti, što ovom bliže to sakralnije. To opet ne znači, da je isključeno da u jednoj retrospektivi nabijenoj štimungom nikog ne može ispuniti nelagoda, nego samo da vremenski stabilne atmosfere lebde nad događajima tj. da su sa pojedinim jezivim iskustvima jedva dirnute. Štimungi su takoreći od plemenitog materijala, miješaju se u sve, ali opet zadrže svoju nevinost.

U djelokrugu Raka predmeti dakle postaju spužvasto meki i receptivni kao što je i on sam, skupljaju duševnu izlučevinu u sebe. Tako predmeti gube na svojoj predmetnosti i objekti na svojoj objektivnosti, fakti nisu više "hart". Ne postoji ni jedno čulno iskustvo koje ne posjeduje izvjesni neizrecivi višak - veli Tellenbach. Na stvarima se vata diskretno opajajući flair, jedna auratska hipnagogija koja vuče na dolje, kao opojni gas koji neprimjetno otupljuje lucidnost. Ovi snovoliki flairs navatani na predmetima su jedan granični fenomen koji se pokazuje samo na “resama svijesti” (William James), tamo gdje je zadnji doseg "svijetla". Iznad toga je njihova živost presahnuta, ispod toga je jedna nezaustavljiva alkemija na djelu. Tvrde, suhe, formalno istrajne stvari se ovdje raz-stvaraju: bivaju omekšane, razvodnjene i na kraju rastočene, kao da su bile u probavnom traktu, što opet podiže difuzioni kapacitet, tj. "mješavina" je podesnija za daljnje miješanje. Svijet je tako pun difuznih reminiscenci, ili bolje rečeno reviviscenci, koje se u najboljem slučaju pokazuju na rubu svijesti, inače u podrumima psihe neumorno predu. Asociranje ne treba svijest, jedva je i podnosi, stapanja se odvijaju sama od sebe, i ključna su odlika svega živog. I najprimitivniji život, najudaljeniji od sposobnosti svjesnosti, asocira već moćno, čime je u stanju doseći začuđujuću vještinu, precizno naštimanu na samoopstojanje. Uzmemo li opojne supstance koje stimuliraju asocijaciju i svijest čine poroznijom, asocijativne struje se mogu "opažati" u njihovoj podzemnoj neuhvatljivosti, i upravo u ovom sumraku svijesti postaje sasvim jasno, da ovaj materijal nije prevodiv u nezgrapni jezik svijesti.

Onaj koji pažljivo osluškuje "šapate" podsjećaja, nije sigurno daleko od pomisli da fenomeni nisu punjeni samo ličnim nego i neličnim materijalom tj. da asocijativne aure predmeta nose ne samo vlastite nego i tuđe tragove, i to u modusu "utabano", kompaktno, neartikulirano, krajnje škrto slikama, samo kao jedno mirno ozračje. Na stvarima se vata bezbroj atmosfera koje ne samo da su prisne, nego uz tu prisnost ili (pre)poznatost često nose i jednu egzotiku nepoznatog, stranog, kakvu inače znamo iz snova, kao lokacije poznatog-i-nikad-doživljenog ozračja. Zanimljivo je da su jednoj generaciji koja nije imala dodira sa npr. šumovima jedne ploče od vinila, takvi zvukovi estetski atraktivni, možda zato što su iz rezervoara kolektivnog nesvjesnog. To bi značilo da postoji jedna doživljajna masa koja je nadživjela generacije, latentno raspoloživa svemu što genetski nije predaleko. Ako sve što istrajno koegzistira tone u kolektivno nesvjesno, onda bi priroda sama bila jedan veliki hangar (pot)sjećanja. Šum vjetra koji struji kroz lišće je "šapat numinoznog". U stvari se doima kao šaptajući hor generacija iz dubina povjesti, sa mitskim prizvukom, čime bi doživljaj prirode bio i kulturni doživljaj. Još jednom romantičar Eichendorff:
 
 "Šumi šuma zbunjujuće iz dubine" Es rauscht der Wald verwirrend aus der Tiefe
Suprotnost ovoj onečišćenosti asocijativnim fluidima je nešto što se na njemačkom zove “Verdinglichung” (jarčeva polarna klima). Ekvivalent ovom izrazu na domaćem jeziku je otprilike "opredmećenje". Dok je međutim opredmećenje učiniti nešto predmetom, "Verdinglichung" je učiniti od nečega stvar, što nije sasvim isto: izrazi stvar-nost i predmet-nost se npr. ne poklapaju. Ovdje se radi o "po-stvari-ivanju" svega što nosi dušu, ali ne samo kad su ljudi dehumanizirani time što nisu više persona nego stvar, nego i kad jedan po-duševljeni fenomen biva reduciran na golu stvar. Za razliku od rakove recepcije svijeta gdje stvari takoreći imaju status relikvija, u Jarcu nastaje potreba da se ovo auratsko temeljito iščisti. Koraljni sloj pun živopisnih boja koji se navatao na stvarima mora biti sastrugan do gole kamenitosti. Kad je riječ o samom opredmećenju onda ovdje srećemo često spominjanu osnovnu tematiku ove osovine - blizina daljina. Opredmećenje je to što je sadržano već u samom aktu svijesti, naime staviti se u distancu, rastaviti se, odvojiti, otisnuti, udaljiti, ili se iz primordijalnog subjekt-objekt gulaša ekstrahirati kao jedno Ja i sebi stvoriti jedno jasno konturirano naspram - pred-metnuti.
Glavni alat iz Toolbox-a ovog racionalnog garda je pojam. Na njemačkom je riječ pojam (Begriff) posuđena iz doslovnog uhvatiti, zgrabiti ili uzeti u ruku (greifen) i prenesena na duhovno pojmiti. Ali i naš izraz "pojam" odnosno "po-imati" ima sličan posesivni prizvuk. Da bi se nešto zgrabilo ili uzelo u ruku potrebno je kruto agregatno stanje, ali ne samo objekta nego i subjekta. To stanje si stvara sama naša svijest imanentnim činom "ukrućenja" ili ukinuća sposobnosti difuzije onoga s čim dolazi u dodir, poput mitološke meduzine glave. Akt apstrakcije je takoreći iznenadni pad temperature - promjena agregatnog stanja iz tekućeg kruto. Sve ono čulno, slikovito, jedinstveno iz neposredne zornosti koje nas zove, izaziva, obraća nam se, i što posjeduje jedan neformalni, tekući moment, kod akta poimanja dobije formu i izgubi svoju prvobitnu živost. Pojam je stvar bez lica, prazan, kao skorena kontura jednog fenomena, njegovo rožnato tkivo takoreći, koje ga izvana zatvori. Za razliku od duši neposrednih fenomena koji su zasićeni slikovitošću, opojmljeni svijet nas ne dira, ne odgovara nam, ne obraća nam se, ne dijeli rezonancu sa nama, štoviše pojam je kao izolirajuća međa između nas i svijeta. U tom pojmiti je dakle jarčev bazni refleks, ovanjštiti, postaviti napolju. Pojam je za doživljaj jedna ospoljenost udaljenost od naše duševne srži. Pojmovi stoje u analogiji sa prostorom i prostornim odnosima jedno-pored-drugog, uključivanja i isključivanja. Auratski fenomeni Raka stoje protivno tomu u analogiji sa vremenskim odnosima jedno-u-drugom, kao struja vremena, stream of consciousnes.
Uz to dolazi i jedan drugi smisao pojma kao opredmećujućeg alata: pojmiti znači uzeti pojave u hvat, čime svijet postaje raspoloživ "ruci", uzimamo ga u posjed (po-imanje), podesnim za djelatnosti. Pojave su time podčinjene svrhama, ovanjštene kao raspoloživosti. Biti raspoloživo, upotrebljivo, prikladno, u posjedu, ovladati okolinom je smisao svega toga.
 
 

Napred i nazad

 

Ima jedna novela od Günther Grass-a, naslovljena "U hodu raka" (“Im Krebsgang”), u kojoj ovaj retrogradno obrađuje gubitak svog doma. Priča je nevažna, želim se samo kratko poslužiti naslovom: biti "u hodu raka" znači kretati se unatrag. Suštini Raka pripada jedan "rikverc" pokret, ali ne samo duž pređenih puteva, nego i jedan "intro-verc" pokret (lat. introvertus ≃ intro=unutra + vertere=okrenuti), natrag u komfor unutrašnjih "šupljina". Rak je čovjek "povučen u sebe". Njegova slaba i zagušena ekspresija odaje da je duboko u sebi pozicioniran, u samnici svoje "nutrine". Da bi impuls dospio napolje, mora se probijati iz dubine i ophrvavati jakoj "intro-verc" struji. Svaki njegov izraz nosi teret dubine i nikad ne razvije snagu i melodioznost. Praslika tog iskonskog unutra je uterus, najunutarnjije unutra, rakov rajski vrt. Pošto je porođaj ireverzibilan, ovaj "rakovim hodom" involuira u vremena majčine blizine (regresija) ili je dio njega već zapeo i ostao tamo, "zaostao u razvoju". Kod idealno-tipičnog Raka "princip realnost" (Freud) nikad ne zaživi, ovaj ostaje u svijetu gusto zasićenim fantazijom i robuje "principu gušta", neposrednom rasterećivanju nagonskih napetosti; ušuškan u "samozaduženoj nezrelosti" (Kant), stidljiv u preuzimanju dužnosti, ne haje za odgovornosti, svrsishodnosti i sl., tjelesno i emocionalno škrto sazrio, infantilan, labilan, ovisnički, neobuzdan, budi takoreći zaštitničke instinkte - upravo onako kako je opisan u standardnoj astrološkoj lektiri. "Rikverc" tik se pokazuje i u pomamljenosti zovom proteklih vremena. Rak je lako cimnut svakojakim vokabularima proteklih epoha, historist, retro stajlist, pun sentimenta, oboljeo od nostalgije. Riječ "nostalgija" je sastavljena iz lat. nóstos = povratak i álgos = bol, vapaj. On se opija prostorima nabijenim reminiscencama, u prvom redu onim u kojima je urolana osobna doživljajna kronika, bunar ped kapijom, stara seoska lipa sa sakralnom aurom, locus amoenus. Idealno-tipični Rak je punokrvni konzervativac koji u novom neminovno vidi prazninu i hladnoću, i u starom revitalizirajuću čulnost. Sa modernom se nikad ne ogrije, uvijek mu ostaje sterilna i ledena. Ako je ova "rikverc" perspektiva više od intertnosti duha, ako se iz toga oblikovala jedna promišljena slika svijeta, onda distopična, reakcionarna, antimoderna, antiprosvjetiteljska, konzervativno-revolucionarna, kulturno-pesimistička filozofija propasti (vidi Spengler), koja na vrhuncu napretka vidi ponore, dok u dubini povijesti vidi nenadmašne vrhunce vrijedne oponašanja - nepatvoreno, herojsko, “zlatno doba”.

Jarcu su nasuprot ovom sadržaji sjećanja samo goli događaji. On funkcionira po principu tzv. "semantičkog sjećanja" kojemu je svejedno kad i gdje je jedna informacija pohranjena. Njegova prošlost je slobodna od sentimenta, služi samo kao informacioni centar u službi korisnosti. Iza njega su takoreći samo alati, nema flair-a koji grije srce. Ono ispred njega je ono što ga pokreće, i to se ne može po-duševiti jer asocijacije zrače samo otraga. Predstojeće je i ono što drži um budnim: planovi su u fokusu i oni potrebuju svjetlo i jasnoću, korist mora biti iskalkulirana, odnosi među stvarima moraju biti razjašnjeni, kauzalitet pregledan, svemu se mora pokazati struktura, maglovito ide na promaju, sve se ima konvertirat u opipljivo i dohvatljivo, sve meko mora otvrdnut i dobiti konture  - "princip realnosti" kao iz leksikona.

Kako je Jarac u forward modusu, on je okrenut i kraju (Saturn kao kraj sfernog sistema), i kao takav predstavlja kako ontogenetski, tako i filogenetski kasnu ili završnu fazu: ontogenetski duboku starost, jenjavajuću vitalnost, krutost (na njemačkom postoji izraz Altersstarrsinn = staračka krutost i ne odnosi se na držanje tijela nego duha), trijeznoću i nepotkupljivost čovjeka u poodmaklom dobu, filogenetski je to "oslobođenje čovjeka iz samozadužene nezrelosti" (Kant). To je i ono velegradsko Spengler-ove povijesne morfologije, finalna faza okoštanja jedne kulture, njena "okamenjenost u mrtvu civilizaciju"; prevlast poodmakle "mineralizirane" metropole nauštrb prvotnog kulturnog "organizma". Rak je suprotno tomu kao friško mlijeko, dječja, naivna, primitivna svijest novonastalog života, s jedne strane ontogenetski kao animizam djeteta i filogenetski kao animizam rane faze čovječanstva. Animizam je načelno po-duševljenjenost svijeta, u kojem sve ima jedno unutra (kad npr. nekog stvari "promatraju"). Dječija psiha (“preoperationalni stadij” - Piaget) čini od neživih stvari žive i daje im jedno unutra. Dijete gleda stvari i stvari gledaju njega. Kauzalne veze ne postoje jer dijete nije u stanju razlučiti vanjski od unutarnjog svijeta. Animizam rane faze čovječanstva je s druge strane jedna sveobuhvatna, iskonska religija početaka. I ovdje svaka stvar ima jedno unutra, dušu, životnu silu, vlastitu volju, intenciju ili svijest.

 

Na svijetlu i u tami

 

Ako je Rak iz prošlosti prijatno osvijetljen, onda je Jarac iz budućnosti. Jarac je iščupan i iskorijenjen, disociran čovjek, istrgnut iz povijesnog prediva, slobodan od balasta običajne kondicioniranosti. Kako tradicionalno naslijeđe ovdje izgubi imunitet na kritički osvrt, rasplamsa se prosvjetiteljski optimizam napretka i boljitka. I onda prirodno svijetlo razuma, lumen naturale, marljivo radi na tome da se sve očisti od fantazmagorija. Temelje valja postaviti na stabilnom, tvrdom, čistom i osvijetljenom i ne na močvarnom tlu. Prosvjetiteljstvo je "religija" svijetla, služilo se teološkom metaforikom svijetla koja se pokazuje u svim jezicima prosvijećenih naroda - engleski enlightenment, francuski les lumières, španski las luces, italijanski illuminismo, ruski просветление, poljski oświecenie itd. Kao što rupčano biće Rak favorizira tamno i kao što mu izloženost svijetlu izaziva nelagodu, tako je stanovnik nikad osjenjenih vrhova potpuno u svom elementu kad se kupa u svijetlu. Za razliku od mračnog, "dionizijskog" Saturna Vodenjeka, Jarčev Satrun je "phobios-apolonski". Kad bi bogovi stajali na izbor, Apolon, Bog Sunca, svijetla i jasnoće bi bio taj kojem bi se Jarac klanjao. Možda ima nekog smisla da su stari babilonci u sporom Saturnu vidjeli staro, umorno sunce. U njihovim omen-tekstovima Saturn zamjenjuje Sunce noću i nazvan je “Zvijezdom Sunca”.

Ali isto kao što “iz žbunja sa stotinu mračnih očiju” mrak može u nas jezivo škiljiti, tako i darovatelj dnevnog svijetla kao "vrebajuće nebesko oko" (William Shakespeare) može izazivati nelagodu. Svijetlo može biti i postiđujuće blještavilo razgolićenja, skrnavitelj tajni, bolno izlaganje javnosti. Kad su tamni kantuni kao igrališta fantazije osvijetljeni ćuti se bolnost izvjesnosti, gubitak intime i slobode. Ako se noćna tmina i uzima kao prijeteća, proždrljiva, amoralna, "ničiji prijatelj" (njemačka fraza "keines Menschen Freund"), kao podzemlje, “tisuću nemani porađajuća”, prirodno okrilje zločinca, mjesto mračnih sila i zli Ahriman zoroastričke teologije; u romantičkim vizijama se stvar obrće: noć je majčinska, njegovateljska i ljekovita; plodno i zaštitničko krilo kao u Novalis-ovim "Himnama noći"; ili kod hvalopjesnika mrčila Georg Trakl-a, kojem je noć "slatko krilo" koje budi prenatalne snove i čežnju za majkom ili čak na mlijeko miriše. Isto tako u Moerikes pjesmi "U ponoć" je noć personificirana kao pra-majka. Ali noć može biti i mantil, odora (ili sama time ogrnuta), može raskriljena ogrnuti kao u "Bertinoj pjesmi u noći" od Franz Grillparzer-a; ili kod Matthias Claudius-a sumrak može biti intimna i mila ljuska, stijenka, slična jednoj intimnoj, mirnoj komori ("Und in der Dämmerung Hülle, So traulich und so hold, Gleich einer stillen Kammer"). Noć može imati prijatnu mekoću, biti jedna ugodna, čupava deka. U sumrak se okolina sužava oko čovjeka, sve se stisne ka jednom "malom svijetu", "ka jednom skrivajućem omotaču, koji se doima kao pripadajući čovjeku". Za Eugena Minkowskog, jednog rusko-francuskog istraživača šizofrenije, mrak ili tmina ima tvarni karakter, može intimno dodirnuti i ogrnuti, ležati na koži. Ili također prožeti ili se u nas utkati ili natopiti nas. Možda i prepozicija "u mraku" ovom daje materijalnost u kojoj možemo biti, slično kao u vodi (za razliku od prepozicije na svijetlu). Noć je oslobađajuća i stoji bliže izvorima života - Nietzsche: "Noć je: sad glasnije žubore vodoskoci. I moja duša je vodoskok", ili Moerike: "I sve smjelije žubore izvori, oni pjevaju majci, noći, u uši" ( “Und kecker rauschen die Quellen hervor, Sie singen der Mutter, der Nacht, ins Ohr”). Romantičari, koje smo već na jednom mjestu spomenuli kao ideologe Vode, su se motivom noć masivno okoristili. Noć nudi zanesenima i sjetnima utočište od penetrantnog, glasnog i poslovnog svijetla. Mnoge pjesme iz ne pretjerano opsežnog opusa Eichendorff-a su naslovljene sa noću (Nacht): „Die Nacht“, „Nachtgebet“, „Nachtgruß“, „Nachtlied“, „Nachtfeier“, „Der Nachtvogel“, „Die Nachtblume“, „Frühlingsnacht“, „Winternacht“, „Mondnacht“, „Hochzeitsnacht“ „In der Nacht“, „Stimmen der Nacht“, „Waffenstillstand der Nacht“. Magično trepteća svjetlost Mjeseca je u mnogim romantičarskim djelima hvalo-spjevana. Romantičari su se nalazili prinuđenim pred trijumfirajućim prosvjetiteljskim svijetlom povući u zasjenjeno, (su)mračno, u polusan ili san, u ludilo, u tajno i užasavajuće, u prostore čudesnog razgraničenja. Oni okreću leđa antici i klasičnim, apolonijskim uzorima i pozdravljaju mrčilo srednjeg vijeka.

 
 
 
 

Fiziognomija

 

 

Rak - Crtež od John Varley 1828
Rak i Jarac - Vladan Subotic 2017

Rak je rekosmo početak, friškost života, prenatalni ili tek porođeni život, znači, jedan nedostatni, goli, meki, blijedi, tankoćutni, još neozelenjeni ili neokorjeli entitet koji se stidi svijetla - ali sa budnim vitalnim snagama, kao nekakva protoplazmička esenca. Jarac je sve ono recipročno: u otvorenom oguglalo i okorjelo, starački suho, žilavo, ukočeno i okoštalo, mineralizirano, dehidrirano, napuklo, izborano - život sa izvjesnošću kraja. Rekli smo također da se ovdje kora širi prema unutra - sve mora postati vanjsko! Rak si, nasuprot tomu, navlaži u tvrdom jedno meko unutra - sve mora postati unutra! Rak je vodeni znak, što znači da je nelagoda neizostavna pozadina njegovog bivstva. Ova nepodesnost za ex-sistere, nepomirljivost sa "tvrdoćom" i jasnoćom realnog svijeta, se pokazuje u čežnji za nestankom - doslovnim, mističnim ili samo sa vidnog polja. Cjelokupna pojava Raka je u gardu traženja komfornog skrovišta, kao u bjegu od iritirajućeg svijetla i hladnoće. Ali ne samo tjelesno držanje, nego je i cijela konstitucija, duševna i tjelesna, obilježena ovim smjerom. Kao što je ovaj duševno zavučen ili "povučen u sebe", tako je i fizički skupljen u sebe, kao kakav ogoljeli mekušac koji se pokušava ogrnuti vlastitim tijelom. To je dakle konstitucija u sebe skvrčene ili stisnute, urolane, pogrbljene, drhteće, stidljive kreature, koja izaziva samilost. Za razliku od koščatih, uglastih, akromegaličnih akcenata Jarca, Rakovi su bebasta mekoća i oblost, tendenca za minimiranjem površine kao kod kapljice vode sa njenom površinskom napetošću. Rak-čovjek je malen, zaokružen, mio; njegova glava i kratki ekstremiteti naginju se sakriti u torzu; lice mu je ono facies lunata - okruglasta forma sa rumenim, oteknutim obrazima, i skoro patuljastim crtama lica. Kompozicija lica je po mjeri baby schema (ono što oficijelno doprionosi atraktivnosti žene) - sav sadržaj lica je vertikalno skupljen i pozicioniran prema dolje: široko i oblo čelo, slaba vilica, oči sa dječijim, predimenzioniranim irisom, postavljene dublje u lubanji i opserviraju stidljivo iz duplje. Jarac je nasuprot tome fizički "ekstrovertiran", prema vani razvijen: "centrifugalnih" ekstremiteta ili u visinu razvučen, tip highlandera, mršav, suh i izgladnjeo kao mumija, koščat i bridast; žilava, astenična, ružno-markantna, okorjela kreatura, sa suhom, izboranom kožom, artrotisch-nezgrapnim ekstremitetima, sa zagaslim, utrnutim očima bez sjaja, isto tako pozicioniranim duboko u lubanji i ustima stisnutim u sebe, sve u svemu, optika starca ili mumije. Njegova je konstitucija astenično-leptosomna, koju po pravilu prati šizoidni tip čovjeka. To su ljudi nečulni kao broj, bez traga elana u gestama, sa težinom i promišljenošću pokreta, odvaganim hodom, mimikom i gestikom bez poleta. Sve forme koje inače strše na tijelu kod njega strše još više, streme napolje, kao da je ovaj čovjek konstituiran za operiranje u vanjskom.

Rak i Jarac - Hans Stein 1930

 

 

Fiziologija

 

I u stvarima tjela se jasno pokazuju usmjerenosti ove osovine - prema napolju vs prema unutra - kod tjelesnih metamorfoza epitelnog tkiva. Epitelno tkivo je ono koje pokriva sve vanjske i unutarnje površine tijela: s jedne strane grubo tkivo formirano za bivstvo napolju, i s druge strane tkivo u vlažnoj mrčini šupljih organa, kao njihova presvlaka - kao kod aristotelovih sphere mundi, mjesečeva ona iznutra i saturnova ona izvana. Prvo je tvrdo i zadebljano, suho, ukrućeno, neosjetljivo rožnato tkivo i drugo nježno, vlažno držano, sa žlijezdama i receptorima gusto prožeto sluzokožno tkivo. Rožnato tkivo nastaje kad se odumrle stanice površinske kože (Epidermis) recikliraju u kreatinske stanice. Ti kreatinski produkti su nam već poznati kao žulj, rožnata prhut, također kao nokti, kosa, kljun, kandže, kopita, i na kraju rogovi - sve ono što služi ophođenju sa vanjskim svijetom, što povećava mehaničku stabilnost i otpornost na pritisak, udar ili trenje. Ali u svrhu zaštite od mehaničkih utjecaja nije samo tražena tvrdoća i krutost nego i tupost ili neosjetljivost. Rožnato tkivo je takoreći mrtvo tkivo na živom, neosjetljivo, ispucalo, ne boli ni kad ga se turpija ni kad se reže. Živi receptori ne zalaze u to tkivo. Bez osjetljivosti nam je ovo tvrdo meso u izvjesnom smislu izvan nas, kao mrtvo i tupo ne podliježe doživljavajućem subjektu, iako je u stvari rastuće tkivo. To su u osnovi uvijek živi alati koji su podređeni svrsi mehaničkog upliva u svijet (kljun, kandže) s kojim se onda surovije interagira, ili služe zaštiti od vanjskih upliva (kopito, koža). Kao što se već može naslutiti, ovo tkivo korespondira sa Jarcem. Sluzokoža je s druge strane zona Raka. To je organ sekreta i resorpcije. Unutrašnji zidovi šupljih organa kao što su nosne i usne šupljine, grkljan, bronhije, jednjak, mokraćni mjehur, želudac, crijeva, uterus itd. su po pravilu prevučeni sluzokožama koje luče sluz. Ali ono što se u ovom sa Rakom najpreciznije podudara su one vrste tkiva koje služe utjelovljenju stranog u vlastito, kao kod resorpcionih epitela crijeva, koji se brinu o tomu da se kaša nastala radom jednog aparata rafinirano razluči i dospije u krvni tok. Sluzokoža kao protupol mrtvom rožnatom tkivu posjeduje visoku senzibilnost (i zbog toga su ako treba pokriveni, kao u slučaju oka), obilato je prožeta nervnim završetcima. U sluzokožama usta i nosa su bezbrojne receptorne stanice koje se brinu o primanju i predaji taktilnih i kemijskih informacija u nervni tok. Znači, dok je rožnato tkivo tupo, mrtvo, nereceptivno, nečulno, grubo-mehaničko, sluzokoža je živa, "budna", visokoreceptivna i voljna internalizacije.

Ilustracije radi, predstavimo si jedan fiktivni potenciometar koji regulira ubrzane metamorfoze tkiva, na rasponu Jarac-Rak. Ako bi smo ga okretali od Jarca ka Raku, mogli bi smo opažati kako se jedno odebljalo, tvrdo, suho i ispucano, neosjetljivo i nečulno tkivo profinjuje u tanano, vlažno, sluzavo, visoko receptivno tkivo. Žlijezde bi se tu nastanile i meso postalo tankoćutno. U mahu rasta ove gustoće receptora bi se taktilno osjetilo moglo uzdići do osjetila okusa i njuha - od puke receptivnosti za dodir, pritisak i toplinu do otvorenosti za kemijske podražaje, do sposobnosti prodora u unutrašnjost materije. I ako bi potom ovaj potenciometar okrenuli natrag, odnosno tkivu dali dozu Jarca, tkivo bi opet ušlo u modus ataraxie, oteknulo bi, otvrdnulo i otupilo u svrhu spremnosti za mehaničku interakciju.