Skip to content

 

In-tenzija i Ex-tenzija

 

Rekosmo maloprije da je Vatra intenzivno, in-tenzija, sila koja skuplja, vuče prema unutra, napeto zbija, zgušnjava, koncentrira i Zrak ex-tenzija, sila koja osipa, razrijeđuje, ekspandira, opušta, relaksira. Jedna hipotetička kaotična masa čestica prožeta Vatrom se neminovno počne zbijati u jednom i centralno organizirati. Tako nastane prostorni stožer i jedno atraktivno zgusnuće, koje raste neuzaživih apetita, i koje se na kraju toliko naždere “materije” da ima i viška za isijavanje, sita se razgori i “okruni svijetlom”, kojim onda reklamira inkrement glorije i moći. Najbolja ilustracija takve vatrene in-tenzije je kraljica plāzma - Zvijezda - i njen sustav ili još bolje geneza njenog sustava, naime kad se iskonska magla zgusne u gigantski oblak do gravitacijskog kolapsa, potom se fuzija zakurbla, masa razgori i počne emitirati svijetlo, koje i svjetlosne godine daleko osvjedočuje svoje bivstvo (čak i kad je više nema). Ono što zvjezda nije uspjela inkorporirati u svoju masu, kao da nije ni željela, nego je taj ostatak, zatvoren u njenom gravitacijskom polju, ostavila da idolopoklonički kruži oko nje i potcrtava njenu gloriju.
Najupečatljiviji primjer vatrenog zgusnuća je fenomen svetog. Fenomenolog religija Mircea Eliade opisuje jedno sveto mjesto kao (centralističku) distorziju prostora. Za religioznog čovjeka postoji jedno “stvarno” mjesto sa posebnim intenzitetom značenja u odnosu na preostali homogeni, neutralni prostor u vrijednosnom smislu. U jednom prostoru ispunjenom numinoznim, gdje se npr. odigrala hijerofanija, je nastao jedan “otvor” koji povezuje različite dimenzije - nebo, zemlju i podzemlje (npr. zigurat kao kosmički brijeg ili oltar koji osigurava vezu sa bogovima) i oko kojeg je prostor zakrivljen kao oko zvijezde. Vjernik usmjerava svoje molitve prema svetištu, koje je na jednom dubljem nivou axis mundi, pupak zemlje, središte svijeta. Svugdje tamo gdje su prisutne vrijednosti u jednoj visokokoncentriranoj, numinoznoj formi - od relikvija do epifanija “gorućeg žbunja” - prostor se intenzivira, krivi i gubi svoju sterilnost. Jedan od najilustrativnijih primjera apsolutnog prostornog sidrišta je kaaba okružena hadžijama. Kaaba je “kuća Boga” prema kojoj su usmjerene molitve cjelokupnog vjerništva, svejedno na kojem se djelu globusa ovi nalaze. Hipnotički intenzitet koji poziva na glorifikaciju i prostor (kon)centrično organizira je jasno ospoljenje vatrenog elementa.
 
Ako bi "krvavo" izvojevani majestetski red Vatre odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetrometini, dok se na kraju sve ne iznivelira kao da ničeg nije ni bilo. U zračnim uvjetima se sastavni dijelovi i djelići više ne dopuštaju uniformirati i pozicionirati oko jednog normirajućeg središta. Zgusnuća su ovdje raspršena, čvorovi raščvorani, izolacije pokidane, veliko je prevedeno u prvobitno malo. Jer Element Zrak je ekstenzivna volja, ovdje se sve otvara, osipa, labavi, demontira, atomizira, anarhizira, relativira. Pod ovakvim okolnostima ni jedna čestica ne stoji više u jednostranoj ovisnosti o drugoj, ni jednoj više nije središte van nje nego u njoj samoj. Ovdje vlada opća sloboda, ali ne sloboda korištenja toljage, nego upravo ona bez trenja i kolizija, gdje je sve relativno i nitko svoju putanju ne određuje autark, nego uvijek u relaciji s drugim. Svatko je dostojan korekture, neminovno ulazi u kompromise, balansira se s drugim. Jer os čestice, koja je u mahu decentralizirajuće i opuštajuće zračne revolucije napustila jedno vanjsko, opće-važeće središte i smjestila se opet u vlastito središte, je sad labavo stabilizirana u čestici, u smislu da se uvijek može do izvjesne tolerancije pomjeriti iz središta i elastično vratiti se u njega. Tako je Zrak u cjelini suptilno pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije; decentrirani, rizom-atični sharing-sistem, vrijednosno neutralna i pluralistička konstelacija, svijet bez supstancijalnosti, gdje ništa ili nitko nije bezgranično određen sam iz sebe nego se uvijek naštimava prema drugom. Gusto podruštvljavanje je ovdje error sistema. Sve je u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez stožera i sidrišta - carstvo slobode i slučajnosti, i ne determiniranost iz jedne točke. Svaki od partikla ima takoreći jedno elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji težećem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego se subtrahiraju jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se rafinirano naštimava - u protivnom svatko po svom.
 

 

Važnost, značaj, vrijednost

 

Ako je Zrak nestajanje, onda je Vatra nastajanje, rast inteziteta bivstva, prezence, važnosti, ili još najbolje - vrijednosti. Vrijednosti u smislu svega što vuče na sebe, što ostavlja utisak, čemu se stremi ili kao ono atraktivno, obožavano, strahopoštovano, imponirajuće, ali i ono orijentaciono, idealno, osmišljavajuće itd. Ovo je gdjegod i etimološki poduprto, ako npr. uzmemo da je njemačka riječ vrijednost=Wert etimološki izdanak riječi postati=werden. Ako s druge strane uzmemo da korijen leži u uert=okrenuti se ili wärts=prema, u pravcu, onda bi se njemačka riječ Wert=vrijednost odnosno engleska worth=vrijednost mogla uzeti kao prvobitna oznaka atraktivnosti (sreća da ovdje ne zalaze pravi jezikoznanci). Vrijednost je faktički nešto što suštinski cima, znači nije samo goli objekt opažanja ili mišljenja s one strane subjekta, nego su voluntativne i emocionalne sile u igri. Pod Vatra=Vrijednost mislim u prvom redu na doživljenu vrijednost: intenzitet bivstva, prezence, zasićenost važnošću, atraktivnost itd. dok je objektivna vrijednost kao količinska, materijalna ili duhovna (u smislu etičkih ideala) zanemarena. Na dubljoj razini tog doživljaja vrijedno hoće svjetliti, zračiti, da dobije takoreći imaginiranu “auru” ili da se pokaže kao nešto što obilježavamo metaforom veliko, visoko, pa i teško itd. Rast vrijednosti ili značaja na tom infantilnom nivou najprije ide zajedno sa imaginativnim rastom volumena, visine i svijetla. Da demonstriram na banalnom primjeru svojedobnog oslovljavanja ljudi od izuzetne vrijednosti: veličina  - “Vaše veličanstvo”, “Imperial Majesty”, “Majesté Très Chrétienne”, “Kaiserliche Majestät”, "Ваше Величество"; visina  -  ”Vaše Visočanstvo”, “Imperial Highness”, “Très Haut” ili “Ваше Высочество”; svjetlo  -  “Illustrous Highness”  (lat. rom illustrare=osvijetliti, iluminirati), “Erlaucht” (forma Part. Pret. od erliuhten=prosvijetliti), Ваша Светлость.

Da još jednom posjetim da je Vatra kad sve hrli na jedno mjesto, gomila i zbija se - prirast količine i gustoće (gravitacija ili atrakcija raste). Tamo gdje se skuplja, sabire, nagomilava raste volumen i masa. Na kosmičkom planu se, rekosmo, ta nabijena masa još i razgori i urodi svijetlom (zvjezda). Sve to su i sredstva kojima se izražava i važnost - veličina, težina, svijetlo. U ovoj rečenici npr. svaka naredna riječ dobija na važnosti. I u ovoj rečenici isto tako. U prvoj se to odigrava prirastom veličine, druga uz pomoć kontrasta sugerira prirast gustoće (prezenca i masa implicite). U uslovima svjetle pozadine i crno-bjelim relacijama boja crno ima najvišu chroma vrijednost, najzasićenija je = najgušća. Ako se pak među značenjima riječi sa crnim slovima neka ističe važnošću, onda, ako izuzmemo kurziv i podcrtanost, i ako nam je dana mogućnost naglašavanja van monokromatičnih relacija, obično pribjegavamo farbi crveno. Crveno je najintenzivnija, “svijetleća”, najizazovnija, najisturenija, signalna farba kojom se označava opasnost, strši među drugim farbama i tjera ih u pozadinu (zbog čega je stop-signal na semaforu crven, kao što su saobraćajni znaci opasnosti i zabrana crvene boje). Ako nam ni crveno nije dovoljno efektivno u posredovanju važnosti onda se pod određenim okolnostima pribjegava izražajnim kvalitetama svijetla.

 

Svijetlo

 

Sve ono nabijeno vrijednošću je takoreći “pozlaćeno”, svijetli “unutarnjem oku”. Već samo jedna stvar puna pijeteta ili povijesti koja nas dira ili nas se intimno tiče (Butch-ov džepni sat iz filma “Pulp fiktion” i sl.), jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, svetca, jedne mitske ili povjesne osobe imaju u našem iskonskom (infantilnom) osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobraženog svijetla. Isto tako i jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima, kao nešto stvarnije u odnosu na duplikate, sa većim intentzitetom bivstva. Također, samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem primitivnom doživljaju izvjesnu zračeću gloriju i u to se možemo osvjedočiti bezbrojnim primjerima iz povijesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosni izvor, kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama koje predstavljaju stilizirane svjetlosne zrake. Radialnost samo svojom geštalt-konfiguracijom daje objektu na značaju, upadljivosti, atraktivnosti, izdvaja ga u prostoru, čak i kad se sastoji od neupadljivih linija perspektive kao u davinčijevoj L’Ultima Cena. Nastaje jedan usmjeravajući utisak, linije uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan „poslanički“ karakter, zavode oko, prave od objekta optičko središte, nalik atraktivnošću svijetla. Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako bi jedna cvjetna livada bila nešto kao velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim "svjetlom" svojih karpela. Suncokret bi bio najraskošniji primjer ove zvijezdane mimeze (u toku njegova rasta Suncokret idolopoklonički prati Sunce). Po nekim njemačkim dijalektima se plamen zove cvijetom vatre, kad suklja iz prozora ima svoje vijence, latice i cvijetne navoje. Cvijet je za pjesničku imaginaciju plamen koji stremi postati svijetlo - veli Bachalard. "Dalije su sačuvale žar Sunca" reče Jean Bourdeillette. Prostor oko tronova i oltara je također često dekoriran sa radijalnim linijama koje sugeriraju karizmatičnost nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje - sveti duh). Zubčasta kraljevska kruna i aristokratske kragne su također simulacija svjetlosnog izvora. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekog objekta, one ga i na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zalijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije.

Rekosmo da se za diverzne opise koriste metafore fenomenoloških esenci agregatnih stanja. Kod metaforičnog opisa intenziteta bivstva se za nestati ili pretvoriti se u ništa koristi izraz "odmaglio", "ispario" ili "pretvorio se u vazduh" (bio tu, više nije), dok se za postati "nešto" između ostalog koriste svjetlosne metafore.  Kad si "netko i nešto" onda si velik ili svijetliš, kad si "nitko i ništa" onda si "prašina" i kako te iz odsustva važnosti nitko ne želi u svom društvu, kaže ti se "prašina!" ili "zapraši!".  A kad stvarno "otprašiš" tj. nepovratno nestaneš, onda "mir prahu njegovu!". Svjetlosne metafore svih jezika se po pravilu odnose na značaj, važnost, prezencu, slavu ili posebno ostvarenje - vrlo slično metaforama veličine. Kao prvo izraz “zvijezda” ili “star” (pop-star, “zvezde granda”, star fizike, nogometni star, zvjezda ove večeri itd.); zatim izrazi kao “sjajan” ili “brilijantan”; engleske “illustrious” od latinske riječi ilustrare=osvjetliti, iluminirati se prevodi kao slavan; “splendor” ili “resplendet” od latinske riječi splendor=sjajeći, zračeći, svijetleći se prevodi kao veličanstven; engleske riječi “glorious” ili njemačke “glorreich” također znače slavan, veličanstven, i koristi se kao oznaka za sakralne fenomene. Gloria ili gloriola je i nimbus, svijetleća aura, halo efekt. Za izraz Glamour se može slutiti da označava sjaj, ali ne i da je izraz luksuz svijetlosnog porijekla, od latinske riječi lux=svijetlo. Negdje sam našao i da njemački izraz za čast=ehre svojom etimološkom history dopire i do sjaja metala. Valja primjetiti da se svijetlosne metafore često prevode sa izrazom veli-čanstven. 

 

Veličina

 

Rekosmo da je jedna od metafora vrijednosti veliko. Metafora volumena veličina - i uz to njeni derivati kao veličanstvenost, velikodušnost, grandioznost, kolosalnost, majesty, greatness, grandeur, magnificence (magnus=velik) itd. - se koristi često, i različito, ali uvijek obilježava nešto vrijedno, važno, značajno: brojčano ili količinski gdje je veliko ono što sadrži puno i mālo ono što sadrži malo (“veličina trupe”); jako (“velika žega”, “velika buka”); slavno (veliki pisac, veliko ime, veliko djelo); važno/utjecajno (velika stvar, veliki projekt, “skupio je sve državne veličine”). Govori se o “velikim” ili ”kolosalnim” događajima (npr. bitkama), o “veličini” momenta, doba, o “grandioznim” prizorima, “velikim” djelima (opus magnum), rječima, gestama, i naravno o ljudskim “veličinama” ili “velikanima” (Aleksandar Veliki, vaše majestetstvo, veličina Shakespearea, aleja velikana). Ono što je značajno ili što na ljude ostavlja utisak/senzaciju se podebljava i povećava pa tako boulevard štampa senzacionalne sadržaje predimenzionira velikim slovima ili fotkama. Reprezentativne građevine države ili crkve su monumentalne, kod onih u kojima je moć zbijena na jednom mjestu gigantomanijačke: Mussolinijeva radna soba je bila 240 qm i dva sprata visoka, Hitlerova je po Speerovim nacrtima trebala biti velika 900 qm i do nje bi se stizalo preko galerije duge pola kilometra itd., sa dinstiktivnim efektom uvećanja domaćina i umanjenja gosta, ili buđenja svijesti o moći jednog i nemoći drugog.

Predškolska djeca po pravilu crtaju ljude u proporcijama važnosti na način da je veće=važnije i manje=nevažnije, ali i pobožna umjetnost - babilonaca, starih egipćana, romanička, gotička, bizantinska itd. - se ciljano koristila infantilnom perspective signifiante (perspektiva važnosti), po kojoj veće nije bilo ono bliže oku nego bliže Bogu. Tako je npr. Madona na srednjovijekovnim slikama veća od svetaca i evanđelista, koji su opet veći od mecena ili narudžbodavaca koji su se običavali hagiografski ovjekovječiti na periferiji slike. I zato su ikone potpuno flat jer bi profana, centralna perspektiva samo zbunjivala simbolični, sakralni svijet ilustriranog novog testamenta, zbog čega usput svi protagnosti imaju nimbuse (photostephanos) kao svijetlosna bića s onog svjeta koja ne primaju ni produciraju sjenu. I životinje se koriste tim jezikom, kad se prave važne predimenzioniraju se (kostriješenje i sl.), kao i ljudi koji po svaku cijenu žele izazvati respekt, oni su onda “napuhani”, idu okolo “ispršeni” i dignute brade, te se još i u prsa busaju. 

Kad su u pitanju ljudi, istaknuti ljudi u funkciji (veleposlanik), ili od društvenog ranga (majestet), znanja (“magistar”, magi=više, kao što je mini=manje ministar), umjeća (“velemajstor” - majstor=magistar=više) ili moći (major=veliko), ali i volje i morala se označavaju metaforom veličine. Uz sve to često ide i reputacija, općeprihvaćenost važnosti, širok javni odjek, zvučno ime, čuvenost ili znamenitost (“grande dame” ili “grandseigneur”), do te mjere da i slava ili popularnost sama po sebi evocira predikat veličina (grandes tenores), slično kao i kod svjetlosnih metafora. Ali veličina ne mora biti samo žig stečene reputacije, nego se može i neposredno demonstrirati karakterom ili unutrašnjim vrijednostima, npr. u situacijama kad se netko ne dopušta iziritirati malim ili niskim (“tu je pokazao veličinu”), neda se voditi malenkostima, sitnicama ili kad se demonstrira samoovladanost, stabilnost u metežu ili kad se sve izvodi u “velikim potezima”, previđaju se sitnice (na njemačkom grosszügig = “einen zug ins Grosze hat, ili “grossen stil hat”), ne stoji se u kauzalnosti bez-vrijednog; pa sve do “plemenitog”, požrtvovnog, nesebičnog čovjeka, velikog srca ili duše, na njemačkom Grossherzigkeit (gross=veliko + herz=srce), ili na engleskom magnanimous (iz magnus=velik + animus=duša). Velika duša - velikodušnost - je onda i široka - širokogrudnost - jer osebujan volumen grudi kao sugerira da je u njima veliko srce koje onda ima dovoljno komfora i za druge, makar i sebi postalo tijesno. Veličina je onda i kad se prinese neka velika žrtva sa ponosnom samorazumljivošću, pa makar to bio i život sam. “Unutrašnja veličina se pokazuje tek u opasnosti” reče netko, pa se onda herojima nakon herojskog akta od nacionalne važnosti, posthumno grade predimenzionirani spomenici. Izraz veličina dopire i do mudrosti: čovjek skučen momentom često budali, počini grešku ili glupost u koje pokajnički uvid stekne tek sa jedne voluminoznije perspektive. Ovaj komfor perspektive nastaje vremenom, sazrijevanjem ili životnim iskustvom, neki ga imaju već otpočetka ugrađenog, pa im u tom trajnom de luxe polju nikad ništa nije preblizu i ne dira ih u toj prostranosti, sve rade staloženo i dostojanstveno. Immanuel Kant je sa njegovom etičkom maksimom “postani općost” ("werde Allgemein”) tražio od čovjeka da apstrahira od momenta i osobnosti i "predimenzionira" se do statusa “uzvišenosti”. 

 

 

Visina

 

Sa “uzvišenošću” stižemo do još jedne, veličini vrlo bliske, vrijednosne metaforične relacije, naime ona visine. Izraz veliko često pogađa rezonancu osjećaja visoko i obrnuto. Ova dva atributa se i doslovno skoro uvijek javljaju zajedno - veliko mora biti i visoko (veliko stablo), visoko ne mora biti veliko (kad kažemo “povisiti” odnosno “izdužiti u visinu” obično ne podrazumijevamo rast volumena) ali vrlo često jest. Na njemačkom jeziku je mjera za visinu čovjeka veličina - “die Körpergröße”. Major znači veliko i visok je čin. Veliki momenti su i uzvišeni momenti. “Vaše Veličanstvo” je i “Vaše Visočanstvo”. Kad je Willy Brandt u Varšavi “pao na koljena” (“Kniefall von Warschau”) pred spomenikom žrtava varšavškog getoa, ta se pokajnička gesta po medijima slavila kao “velika gesta”, ali tu gestu je iskazao vertikalno, naime demonstrativno se po-nizio.

Metafore vertikalnosti - gore i dolje, visoko i nisko, top i bottom, itd. - se općenito koriste u smislu dobro i loše. Dobro je gore i loše je dolje, pa je pozitivna tendenca stremljenje na gore, negativna na dolje, kao npr. u izrazima “krenulo (mi) nizbrdo”, “u top formi” itd. Osim toga, isto kao kod metafora volumena gdje veliko znači puno i mālo malo, tako gore znači puno i dolje malo, kao npr. kod fraza “broj prodanih egzemplara konstantno raste”, “broj grešaka je na najnižem nivou”, “povišica (plate)” itd. Ali ono što je ovdje od odlučujuće važnosti je da je gore vrlina, kao u primjerima “ima visoke standarde”, “podmuklost”, “ispod časti”, “ponor pokvarenosti”, “dno dna”, i naravno društveni status i moć, kao u primjerima “nad-moćnost” i “pod-činjenost”, “na vrhuncu moći”, “visokog ranga”, i opet “dno dna” itd. i uz to i pravne i upravne institucije kao npr. u kafkinoj rečenici “Tamo gore je uprava, sa njenom nerazmrsivom veličinom”. Ali može se ići i level iznad: kako je sve od značaja gore, sveto je onda najviše gore, bogovi su na Olimpu (2.918 m) ili nebesima, sveti duh je golub koji sleće s visina, pobožni čovjek se pri molitvi izbeči na gore ili se baca na pod, po-niž-avanjem podcrtava veličinu Boga (sa iznimkom židovske predkabalističke mistike - Merkabah - gdje se silazilo do božijeg trona). Allah za muslimana nikad nije zadovoljavajuće akbar=velik, pa kad mu se obraća pada na pod da ne ispadne da se mjeri sa njim, kad bi mogao samnjio bi se na točku kojom završava ova rečenica. I mladi inicijati u crkvenu hijerarhiju pred biskupom poliježu cijelim tjelom na hladni kameni pod kao znak pod-vrgavanja. U profanim okvirima također: pred vlastodršcima se u svim kulturama cermonijalno klanja ili pada na pod, ili se "skida kapa". Po svemu sudeći je sve to kulturno iskristalizirana praksa životinjskog carsta (u nama), gdje se uveliko prakticiraju geste po-niz-nosti i nad-moći, samo što se u tom carstvu ne fantazira u nebesa projicirani alfa-mužjak. Životinjskim carstvom se čovjek može poslužiti i za samouzdizanje, jedna od insignija moći vladara je konj, pa je tako npr. patuljasti poluinvalid Willhelm II često viđan na konju, jer je visina (i veličina) konja doprinosila transcendiranju njegovih tjelesnih i karakternih nedostataka. Galski poglavica asterixova plemena - Majestix - je po staleškim normama demonstrativno nošen na štitu, da bi se isticao njegov viši plemenski rang, kojeg mu usput njegova prostodušna supruga redovno spori jer svog muža vidi samo u domaćinskim okvirima, a ne kao tamo neku plemensku ekscelenciju. Za isticanje značaja se koriste tronovi ili pijedestali, koji u sportu služe za visinsko rangiranje najboljih pri dodjeli medalja. U srednjem vijeku su se patricijske familije nadmetale sa visinom njihovih erigiranih torre di genere, koje su služile kao statusni simboli. Što je familija bila društveno uglednija/bogatija to im je kula bila viša. Između 12. i 13. stoljeća je u Bolonji prema predaji bilo oko 180 takvih kula.

Bolonja 12. i 13. stoljeća

 

Dostojanstvo

 

Čovjek se generalno postavlja u vertikalne relacije sa stvarima, situacijama, ljudima, pozicioniran je iznad ili ispod njih, ili su ovi iznad ili ispod njega kao u primjerima “sam iznad toga”, “je ispod mene”, “ispod mog nivoa”; ili još preciznije, “ispod časti”, “ispod dostojanstva”, “dostojanstvo pogaženo nogama”. Čast i dostojanstvo su kako vidimo mjerila visinske pozicioniranosti čovjeka, oboje predstavljaju limit na dolje i no limit na gore. Poza časnog i dostojanstvenog čovjeka je ista. Koriste se često u istom smislu, oboje se mogu povrijediti, izgubiti, ukaljati; čovjek se na njemačkom može počastvovati sinonimski - “ehren” (Ehre=čast) i “würdigen” (Würde=dostojanstvo). Ustanici u gorepomenutom varšavskom getou su se 1943 “digli” ili “ustali”, u smislu, kad već ne mogu živjeti dostojanstveno onda bar umrijeti dostojanstveno, uspravno, boriti se do kraja kao čovjek, i ne biti “pokorna ovca predodređena klanju” - to je onda imenovano kao “umrijeti časno” ili “u časti”. Ali ova dva pojma se mogu koristiti i kao suprotnosti, što je forsirao filozofski pojmovni puritanizam 18. stoljeća (Kant, Schiller i sl.): čast kao samovrednovanje po vanjskim i dostojanstvo po unutarnjim mjerilima (iako su danas oboje subsumirani pod izraz čast, kad se govori o vanjskoj i unutarnjoj časti). Čast dakle može biti oduzeta neovisno o osobnom držanju ili postupanju, dok dostojanstvo ne može osim ako dotični drugačije ne odluči. Čast je onda u odnosu na dostojanstvo nešto vanjsko, varljivo, stvar pukog odjeka, u stvari taština, lažno samopoštovanje, dok je dostojanstvo istinsko samopoštovanje. Isus je npr. načinom na koji je ubijen po mjerilima ondašnjeg društva bio maksimalno obeščašćen (i njegovi sljedbenici su ga navodno u početku zvali “beščasni”), ali je urod bio maksimalno dostojanstvo. U svakom vertikalno konstituiranom društvu je čast od centralnog značaja, o čemu svjedoči činjenica da je dvoboj tek nakon pada staleških društava nestao sa scene. U vertikalnim društvima je jedan visoki dužnosnik automatski “ehrwürdig” (=dostojan časti) bez obzira kakvi su mu moral i zasluge. Častohlepan čovjek se pomno brine o svojoj reputaciji, napreže se oko vanjskih svjedočanstava društvenog značaja, statusnih simbola, priznanja, počasti, ordenja, medalja i sl. U višim staležima 18. i 19. stoljeća je čast bila jedno od najviših dobara, “simbolični kapital” koji se brižno štiti od blamaže, danas, u izniveliranim društvima, se forsira u najnižim slojevima, kod gangstera i omladinskih bandi koje se bore za moć i respekt. Oduzeta čast se mogla povratiti, često krvlju, a ako nije, onda opet krvlju ako važi “što je je život bez časti”, ‘oće reć, bez reputacije. Dostojanstvo je suprotno tomu njega samopoštovanja, ne ugled za društvo nego za sebe, pred sobom, pa i onda kad vodi u tragiku, ili tek onda kad vodi u tragiku, jer ovim je i najopipljivije demonstrirano. Za Schopenhauera je dostojanstvo ataraksija, opušteno podnošenje patnje. Za Schiller-a se međutim pokazuje u aktu trijumfa slobodne volje nad prisilama prirode, kad joj se parira samopostavljenim zakonima, ne dopuštamo prirodi da nas “unizi” u kreaturu. Dostojanstvo je nesumnjivo izraz koji je usko vezan uz vertikalu i visinu. Štoviše, može se reći da je samo druga riječ za uzvišenost, uspravnost, vertikalnost. Pretjerano samopoštovanje ili forsirano dostojanstvo iz taštine se na engleskom zove haughtiness ili na njemačkom hochmut - riječi haught i hoch znače visoko. Takvo dostojanstvo se onda može ospoljavati i kao jedna nategnuta, rigidna uspravnost kao u karikaturama viktorijanskog gentlemana ili seigneur-a. Ako ćemo po Bachelardu, u dubini naše imaginacije svaka nas vertikalna forma s njenim “vektorom” nosi u visine, u pravcu carstva vrijednosti i udaljava od svakodnevnog, nižeg, horizontalnog života. U to se svatko može osvjedočiti pred jednim jablanom. Za Schillera je dostojanstvo izraz “uzvišenog držanja”. Na hrvatskom do-stajati po svojoj prilici znači biti do-rastao, što je opet mjera visine. Na njemačkom su hoheitsvoll (hoh=visoko) i würdevoll (Würde=dostojanstvo) sinonimi, erhaben=uzvišen je istog značenja kao i würdevoll=dostojanstven. Njemačka fraza kojom se opisuje dostojanstven čovjek je “mit gehobenen haupt” = uzdignute glave, što je jasno s obzirom na tjelesno držanje samopoštovanog čovjeka ili čovjeka od dostojanstva, koje je u tendenci prema gore stremeće, izduženo vertikalno, sa izvučenim vratom, brada i grudi su u prvom planu (podsmjehljivo: “dignutog nosa”), dok su oni sa manjkom samopoštovanja ili oni mučeni sumnjom u sebe pogrbljeni i skvrčeni. I okomitost tjela i lubanje homo sapiensa naspram beštije evocira njegovo dostojanstvo. Kad se baci oko na njegovu anatomsku genezu reklo bi se da je hominizacija ciljala na uspravnost, pa bi čovjek bio nešto kao magnum opus evolucije i uspravnost simbol čovjekolikosti. I sa aspekta duhovne geneze je humanoid ostvaren kad je stekao svojstvo duha i time postao autonomno, u prevodu Kanta, dostojanstveno biće. Čovjek je takoreći svojom vertikalom uperen i otvoren na gore, programiran za uzdignuće. “Pokret duha je poput vatre, izvodi se uzdignućem” - reče Saint-Martin. Bachelard veli “Plamen je nastanjena vertikalnost”. Plamen je i simbol dostojanstva. Borbena volja plamena za vertikalom je ono što evocira dostojanstvo i pridodaje ga njegovoj simoličnoj riznici. Plamen voštanice se nakon svake smetnje ponovno uspravi, što je dašak žustriji to se ovaj dramatičnije opire pozi pokorenosti, i u njoj ne izdrži dugo, radije ukida svoju egzistenciju. Osim moralne je plamen pun i religiozne simbolike. Po mitološkom narativu je nebeskog porijekla (Pometej) i zaista, kao da svojim držanjem i stremljenjem odaje ovo porijeklo, pored imaterijalnosti i svjetlosnog imbusa, i skromnog i usamljenog mira - ako se radi o plamenu voštanice.

Da sad unesem malo reda u semantičku višeznačnost pojma “dostojanstvo” tj. da se okoristim onima koji su to već uradili. Općenito važi da ovaj pojam ima tzv. “inherentni“ i “kontigentni“ smisao. Inherentni smisao nije bitan za ovu svrhu, to je onaj zagarantirani u preambulama deklaracije ljudskih prava („inherent dignity of all members of the human family“) ili prvim članovima diverznih ustava - svakom čovjeku bez izuzetka suštinski svojstven, u istoj mjeri, u svako doba, ne može biti stečeno ili izgubljeno, oslabljeno ili pojačano, ne ovisi o izgledu i ugledu, o htjeti i moći, o porijeklu, o okolnostima, utisnuto je u čovjeka rođenjem kao žig u vola, pa se ovaj može se valjati u kaljuži koliko hoće, žig će ostati. Ono što je za ovu svrhu bitno je tzv. kontigentni smisao, koji nije egalitaran nego se odnosi na vertikalne relacije. Kontigentno dostojanstvo nije bezuslovno, nestalno je i nejuednačeno raspodijeljeno, može se steći i izgubiti, rasti i opadati, ne da ga nema svatko nego malo tko, zbog čega je i visoko duhovno dobro kojem se stremi. Ali i ovaj kontigentni smisao nije iz jednog komada nego se koristi na različite načine, naime “socijalno“, “ekspresivno“ i “estetski“. Socijalno dostojanstvo se odnosi na ono visoko pozicionirano, više zvaničnike ili one na visokoj poziciji u socijalnoj hijerarhiji, pa se govori o dostojanstvu monarha, sudca, kardinala, dekana, gradonačelnika, diverznih dostojanstvenika, viših državnih službenika i posjednika uzvišenih službi - znači uloga konstruirana samo posjedom jedne officium koja diže reputaciju jedne persone. Na njemačkom postoji fraza “Amt und Wuerde” (služba i dostojanstvo) koja ukazuje na usku asocijativnu vezanost ovo dvoje. Dostojanstvo je ekspresivno ili kad se neka osoba drži “uzdignuto” ili “uzvišeno”, neda se povući “odozdo” u smislu opire se afektivnim impulsima (“optuženi se pred sudom dostojanstveno ponio”, poraz ili patnju “nosi sa dostojanstvom”) ili kad poštovanje prema sebi preferira u odnosu na ugodu, korist i interes, nije “beskičmenjak”=ne savija se, odbija se ponašati nisko, ponizno, poltronski, ovisnički, ustaje ili se digne protiv ugnjetača bez obzira na račun koji slijedi. Dostojanstvo je estetsko otprilike u situaciji kad sa divljenjem i strahopoštovanjem blenemo u neki uzvišeni fenomen. Ovdje je obuhvaćeno sve monumentalno, kolosalno, grandiozno ili ono što počiva u sebi. Odnosi se i na ljude, i na floru i faunu, i isto tako artefakte - slonovi, mamutska stabla (sekvoje), brda, katedrale, zgrade skupštine, patetično-majestetične simfonije. Sudeći po njemačkim izrazima Würdeschein ili Würdestrahl (sijanje ili zračenje dostojanstva) dostojanstvo može posredovati i utisak svijetla.

 

Nastavlja se

 

 

 

AGREGATNA STANJA

 
Svaki od vidova materije koje znamo sa periodnog sustava elemenata ima na jednom imaginiranom termometru svoje “crvene linije” gdje termo-kinetička energija i vezivna energija čestica nadvladaju jedna drugu. To su pragovi na kojima materija skokovito mijenja svoje stanje u pravcu više reda odnosno više nereda, kao i u pravcu veće ili manje socijalnosti čestica. Kad se termička energija digne do praga kojeg zovemo talište, vezivna energija čestica izgubi do te mjere na važnosti da ove više ne žele stajati šturo u stroju nego zaplešu grupni valcer na poticaj. Kad toplina pređe prag kojeg zovemo vrelište, sve sile podruštvljavanja iščeznu i svaka čestica ponaosob otpleše neku svoju piruetu. I na kraju, kad termička energija pređe prag tzv. ionizacije, same čestice padaju u ekstazu samo-demontaže, obrušavaju se, pucaju im ljuske i jezgra, i kad potom "krhotine" zalutaju u stabilnu česticu, energetiziraju je i ova se okruni svjetlošću kad se istog rastereti - to je onda plazmatično stanje.  

 

Shematski prikazano to ovako izgleda:
 
Kruto Kinetička energija < Duga i kratka vezivna energija  
Tekuće Duga vezivna energija < Kinetička energija < Kratka vezivna energija
Plinovito Slaba i jaka vezivna energija < Kinetička energija
Plazma Sve vezivne sile uključujući i intraatomske < Kinetička energija

 

KRUTO vs TEKUĆE AGREGATNO STANJE

 
Kruto i tekuće agregatno stanje čine zajedno voluminoznu, "kondenziranu" materiju koja slijedi vlastitu logiku u odnosu na preostala dva agregatna modusa. Čestice su ovdje u dobrosusjedskim odnosima i nastupaju kao kolektiv za razliku od čestica plinovitog i plazmatičnog stanja, kojima je kinetička energija nadvladala i izbacila iz stroja socijalne veze čestica ili čestica od čestica, tako da ove potpuno otkačene zuje okolo svaka za sebe. I čisto fenomenološki ova dva modusa materije odskaču od preostala dva. Za razliku od gasa i plazme karakterizira ih težina i tromost, voluminoznost, gustoća, opipljivost itd.
 
Kod krutog agregatnog stanja su čestice fiksirane, odnosno slabašno titraju ili se rotiraju oko svoje osi na njihovom jasno definiranom mjestu u rešetki materije, u svakom slučaju samo do praga tališta, iznad kojeg stabilnost uzajamnih vezivnih snaga bude do te mjere iziritirana da si ove uzimaju slobodu mjenjanja relativne lokacije. Kruto tijelo ima pravilnu strukturu, kristal mu je prirodna forma. Neprirodna bi bila amorfno tijelo, koje nije ništa drugo nego ukrućeno tekuće stanje, u kojem je “zamrznuta” struktura tekućeg kaosa (npr. staklo). Kristali su i materija u najvišoj mjeri reda. Mikrostruktura čistih kristala ima do te mjere strog, periodični red da njihova molekularna struktura strši napolje, kao u primjeru Kalium-permanganata:
 
Veze čestica u rešetkastoj strukturi jednog idealnog krutog tijela su tako stabilne da se jedan komad ovog tijela ne može zasebno tretirati neovisno o cijelini, uvijek cjelo tijelo šturo reagira na sile i zakretne momente. Idealno kruto tijelo je krto tijelo, dakle tijelo koje radije puca nego se savija. Zbog toga je materija u vidu sirovih minerala bliža idealu krutosti od npr. čistih metala koje karakterizira izvjesna doza elastičnosti ili plastičnosti. Za razliku od čestica idealnog krutog tijela koje se šturo drže jedna druge, čestice rastopljenog tijela su otpuštene iz prisile strukture, uživaju slobodu pozicioniranja, mogu se neograničeno kombinirati i iznova se organizirati, uvijek u jednom druželjubivom modusu.  
Odlučujuća diferenca krutog i tekućeg agregatnog stanja i osnovni smisao njihove polarnosti se odnosi na pitanje - struktura ili odsustvo strukture? - što se fenomenološkom oku nudi kao pitanje forme. Ako bacimo na stol nekoliko kocaka leda koje smo izvadili iz pretinca za duboko zamrzavanje i kontempliramo o stanjima prije i poslije, H2O kao kocka leda će se pokazati u posjedu jednoznačnosti, postojanosti, samoidentičnosti forme, dok je prije zamrznuća je taj H2O bio jedna pokretno-pasivna, formalno neodređena supstanca koja se u potpunosti ponašala formalno komforno prema svim silama koje joj se nameću. Pseudoforma tekuće vode fiksirane u posudi se suštinski razlikuje od forme zamrznute kocke leda. Ona iznutra ne investira ništa da bi održala formu. Idealno kruto tijelo nasuprot tome ne samo da formu održava samo iz sebe, nego u svojoj postojanosti kao kakva tvrđava odolijeva svakoj opsadi izvana. To je stanje u kojem vlada beskompromisni (strukturni) red i mir koji ne haje za zbivanja napolju. Dok je komad krute materije pasivan i inertan ali moćnim silama brani svoju strukturu, za tekućinu se može reći da je u svojoj pasivnosti potpuno defanzivna. Ali sa aspekta receptivnosti bi se tekućina mogla uzeti kao aktivna ili "živa" u smislu kooperativnosti, dok bi komad krute materije bio u stanju potpunog tupila. Ako se voda u smislu tekućeg H2O uzme kao opći princip tekućine, kao što ju je zamislio istraživač vode i njenih strujanja Theodor Schwenk, koji ju je nazivao "pra-slikom tekućeg" ili romantičar Novalis "pra-tekućim"; i ako se pored njene bezkarakternosti u smislu besformnosti uzme u obzir i njena bezkarakternost u smislu bezbojnosti, bezukusnosti, bezmirisnosti, i istovremeno sposobnosti da boje, ukuse i mirise udomaći u sebi, onda nam se na uviđaj nudi jedna dublja dimenzija pasivnosti tekućeg. Ako tome još pridodamo i njene osobine prozirnosti i reflektivnosti kojima drugom daje prostora da se pokaže kroz nju i na njoj, onda se tekućina pokazuje kao jedno savršeno biti-za-drugo stanje koje sa drugim bezrezervno kooperira.
Zanimljiva je i činjenica da kod odsustva svih vanjskih sila kao npr. u bestežinskom prostoru, zbog form-minimirajuće površinske napetosti, tekućine zauzimaju kuglastu formu. Znači jedina forma koju iz sebe same zauzima jedna porcija vode je kugla. Međutim ta krajnje labilna tvorevina je prije stanje napete formalne latentnosti nego što bi bila stvarna forma. U tom lebdećem stanju porcija vode kao da čeka na žig neke eksterne sile. Uz to je zanimljivo da se zbog površinske napetosti kuglaste porcije vode njena površina ponaša kao neka vrsta izolirajuće membrane ili "kože" (što koriste insekti gazivode), pa ipak ako se toj vodenoj kugli jedna druga dostatno približi, ne samo da će pokazati kooperaciju nego će iznenađujuće skliznuti u potpunu kuglastu uniju s istom. Kruto tijelo je nasuprot tome potpuno nekooperativno i dovoljno samom sebi. Tako imamo na jednoj strani krajnje labilnu, hipersenzibilnu kuglu i na drugoj tupo, formalno stabilno kristalno tijelo. Kasnije ću demonstrirati fiziognomska ospoljavanja ovog uglastog vs kuglastog.
 

Forma znači trajanje. Tamo gdje je golo trajanje, gdje se ništa ne mijenja, tamo je i odsustvo vremenitosti. U jednoj fotografiji je vremenska dimenzija odsutna, zamrznut je jedan moment iz toka vremena, vrijeme je ovdje takoreći stalo. Kod snapshot-a jednog krutog tijela je faktor vrijeme irelevantno jer se ono prije i ono poslije se ne razlikuju. Kod snapshot-a jedne tekućine vrijeme je bitan faktor jer je svaki moment specijalan. Tekućina kao stanje materije je konformno sa svim akutnim silama, promjena je ovdje implicirana. Može se dakle reći da kruta tijela oponiraju rijeci vremena, ne haju za vrijeme, kao kakva hridina u rječnoj bujici. Isto tako se može reći da tekućina protestira protiv koordinata prostora i zakona prožetosti: ne poštuje prostore zauzete od drugih tjela i njihove granice, koordinate su joj samo momentane, kao da zbunjuje utisak prostornosti poigravajući se s njom. Ali zato je sasvim komforna sa vremenitim stream of consciousness, nudi se već na prvu loptu kao simbol vremena, jer je tekućina suštinski stream.

Već samo činjenica nepodesnosti tekućine da si sama postavi formu, ukazuje na karakter pokretljivosti. Tekućina nikad nije dovoljno stabilizirana, štoviše ona je utjelovljena labilnost, kao što je kruto tjelo suštinski stabilno tjelo tj. tjelo u kojem su sile unutar tjela perfektno izbalansirane. Tekućina i na najneznatnije sile reagira hipersenzibilno, kao da je napeto podešena za pokret. Na jedan mali daščić vjetra površina mirnog jezera reagira sa namreškanim pokretima kao da pozdravlja impuls vjetra. Tinta kapnuta u vodu nakon izvjesnog vremena sama od sebe potpuno difuzionira sa vodom jer se i stabilizirana voda iznutra kontinuirano kreće - fenomen difuzije. Može se reći da ne samo u heraklitovu rijeku nego i u najuravnoteženije mirne vode čovjek ne može stati dva puta. Suština tekućeg se iscrpljuje tek u nestabilnom stanju - onog momenta kad je prenijeta u pokret. Mirna voda u čaši se optički može zamijeniti i sa zaleđenom, tek u stanju pod uplivom sila kao npr. njena izlijevanja stičemo izvjesnost da nije u krutom modusu. Izraz "tekućina" ukazuje na njen suštinski moment - teći, zauzeti stanje strujanja. Može se dakle reći da tekućina za razliku od krutog tijela ima karakter procesualnosti. Prevedeno na svjetonazor: stvari se samo doimaju kao stvarne i supstancijalne, u stvari su samo usporenost toka ili promjene koja izmiče fiksirajućem umu,  kako je zamislio Heraklit, dok bi stav Zenona Eleanskog bio da je samo nepromjenjivo stvarno i da je promjena iluzija - "filozofija krutog tijela".

Kruto tjelo je vrlinom otpornosti i samodosljednosti forme pod najrazličitijim okolnostima i odvojeno, izolirano, zatvoreno, samodostatno, nekooperativno. Masivna pepeljara od stakla na stolu leži izolirano, sama za sebe, sasvim konzekventna u svom formalnom kontinuitetu i odbija svaki pokušaj utjecaja na nju: odbija se prožeti sa bilo čim s čime dolazi u dodir - sa stolom na kojem leži, sa rukom koja je drži, sa zrakom koji je obavija - leži tu na stolu jasno i beskompromisno sama za sebe, ne daje ni uzima. Sa drugom pepeljarom je možemo ujediniti samo ako ih obje konvertiramo u stanje iznad praga tališta. Ako bi smo bili dovoljno uporni da to izvedemo u stanju ispod praga tališta, dobili bi smo još znatno više odvojenosti nego što je bilo. Jer tijela u krutom modusu principijelno obitavaju samo jedno-pored-drugog i nikad jedno-u-drugom. Prostor koji je zauzelo jedno kruto tijelo je zauzet prostor, drugo takvo tijelo ga istovremeno ne može zauzeti. Kad je u pitanju tekuće agregatno stanje, jedna porcija tekućine bez problema dijeli zauzeti prostor sa drugom porcijom tekućine, čime su dva na jednom, u stvari jedno iz dva. Ako na jednu kapljicu vode pipetom stavimo drugu kapljicu vode i potom jednu kocku leda stavimo na drugu kocku leda, i sagledamo razliku, na jednoj strani će se pokazati "ekstaza radosti" dviju kapljica koje su jedna drugoj skliznule u zagrljaj i svoja izolirana bivstva bez ostatka ukinula u organskoj cjelini; i na drugoj dvije formalno istrajne kocke leda koje sa istom dosljednošću to odbijaju. Dva kruta tijela se načelno međusobno isključuju, nisu se u stanju "pointimiti", za razliku od dvije porcije tekućine koje se međusobno prožimaju, potpuno difuzioniraju. Odnos krutih tijela može biti samo mehanički (kao npr. odnos dijelova jednog mehaničkog sata ili odnos biljarskih kugli), dok je odnos tekućih tijela samo organski (kao npr. organogeneza fetusa, srastanje kulturnih entiteta kao i diverzne emergence). Prvo se sklapa, drugo stapa, pretapa, raste. Isto tako, kad kapljica vode dodirne neko porozno kruto tijelo kao npr. kocku šećera onda ona ne poštuje granice, kao što to čine dva kruta tijela u dodiru, nego ovu natopljava, mekša joj među, navodi je na nestajanje, ali i sama nestaje u njoj, pravi diffuzni prelaz jednog i drugog. Tekućina dakle ne samo da je formalno labilna, nego u dodiru sa prijemčivim materijalima pokazuje karakteristiku besformnosti prelaza ili postepenosti, ona prožima i natapa. Tinta koja kapne na meki akvarel-papir se gradualno širi, gubi konturu, nestaje, difuzno se oslikava. I to je svijet vodenog elementa - rastočene, difuzne granice, prožimanje, finoća, identifikacija.
Navlažiti, smočiti, ili učiniti mokrim, drugim riječima, prijanjati ili vatati se na druga tjela ili porcije materije je sposobna samo tekućina/voda. Pritom se vlaga na nekom tjelu ne zadovoljava samo time da ostane na površini nego odmah prodire unutra ako tjelo dopušta, odnosno ako je porozno ili posjeduje minijaturne unutrašnje šupljine (čak se i na gas vata i tvori vlažnost zraka). Gas je posvuda, vani i unutra ali ne "vata" se na tjelo, i kad je unutar nikad se ne pointimi sa zauzetim tjelom, uvijek je strano tjelo u tjelu koje ga može napustiti bez ikakvih tragova. Za razliku od gasa, tekućina se upije, natopi u stvar i promjeni je ili bar ostavi traga (izuzmimo živu). Umak od rajčica na bjeloj košulji ostaje i kad tekućina ispari. Voda kojom zalijevamo cvijeće je brzo upijena u zemlju, ali mnogo zanimljiviji fenomen je upijanje tekućine na gore - kapilarnost (što je cjevčica, pora, šupljina, pukotina u tjelu manja to se nivo vode kohezionim i athezionim snagama više diže). Ako npr. držimo kocku šečera sa samo jednim njenim uglom u čaju, tekućina će se s vremenom dizati i namočiti dobar dio kocke. Tako možemo reći da je tekućina jedan indiskretni modus materije koji ne mari za prostornost i zakone prožetosti, za granice tjela, zauzima ih, ušuška se u njima i mjenja ih.
 

"Sklonost" jednog idealnog krutog (Jens Soetgen: "Das Unscheinbare"), dakle krtog tijela, je pući i ići u krhotine. Jedno razmrvljeno tjelo nije nimalo bliže besformnosti nego kad je bilo iz jednog komada, štoviše, moglo bi se reći da je upravo to trijumf forme. Tekuće tijelo je nasuprot tomu uvijek besformnost. Dok se kruto tijelo može rezati, drobiti, mrviti, rascjepkati, na mrve, zrnad, krhotine, tekućinu ne možemo prenijeti u zrnato ili krhotno stanje, ako je i možemo dijeliti sa daleko manjom investicijom energije. Pod utjecajem intenzivnih sila je možemo čak raspršiti u vodenu “prašinu”, kao što se možemo osvjedočiti kod dramatičnih fontana ili obala sa hridinama na vjetrometini, ali ono što je nemoguće je raspršene partikle vode skupiti bez da ove pune međusobnog afiniteta ponovno skliznu u cjelinsku, kompaktnu masu. Pri dostatnoj blizini se djelići tekućine traže za stapanje, kao razvaljeni liquid terminator iz filma "Terminator". Mekoću, glatkoću i odsustvo zrnatosti tekućine možemo plivajući doživjeti na vlastitoj koži. Nasprot tomu se kruto tijelo može do te mjere rafinirano usitnjavati da rezultat toga može biti i simulacija tekućeg agregatnog stanja kao npr. suvi pijesak i plinovitog kao npr. prašina. Međutim, ako pijesak i curi ili teče kroz prste, on ne može suptilno prodrijeti, ovlažiti, natopiti ili organski se ujediniti sa drugim tijelom, isto kao što njegovi partikli nisu to u stanju između sebe. Odnos njegovih zrnadi ostaje odnos krutih tijela, distancirajući, repulzivan, “suv”, bez afiniteta. Iz sitnih krutih djelića se principijelno ne može dobiti unija koja karakterizira tekućinu. Usitnjavanje krutog tijela je dakle ireverzibilno, može se drobiti skoro bez limita ali nikako ponovno ujediniti - zato je mrvljenje i "sklonost" krutog tijela. Partikli pjeska se mogu pritiskati jedno uz drugo, ali to će uvijek biti trljanje i trenje, jer je otpor prema međusobnom prožimanju podržan sa moćnim mikro-snagama. Legura dva metala se izvodi samo u tekućem agregatnom stanju. Odnos krutih tijela je uvijek samo mehanički odnos, gdje jedno na drugo utječu samo izvana, kauzalno, kao u standardnom primjeru prijenosa kinetičke sile biljarskih kugli. Odnos kapljica među sobom je jedan sasvim drugačiji: one u izvjesnom smislu ne prenose silu, ne poštuju kauzalitet, jedna drugoj nisu uzrok, nego “utječu”, stapaju, srastaju, prožimaju jedno drugo i stvaraju na koncu jedno više od puke sume dvoje.

 

 

GASOVITO vs PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE

 

Fizika gasa

 

Riječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke riječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo - plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju, što je na koncu odgovorno za njegovu ekspanziju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uvjetima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu na snazi jedan ekstremno razuzdani kaos sa bezbroj kolizija. U ovoj činjenici je jasno uočljiv jaz između znanstvenog i fenomenalnog ili objektivnog i neposredno doživljenog. 
S obzirom na njegovu opažajnost je gas najodsutniji od svih agregatnih stanja, iako je omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla). Zrak ne možemo direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina preostalih gasova su čulno potpuno nepristupačni: nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. Ovo su karakteristike koje dijele sa drugim fluidom, tekućinom, i još par pored toga: ne odolijevaju silama deformacije, miješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvijek su u pokretu čak i kad prevladava bonaca.

Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor ravnomjerno ispunja, pri čemu se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu kao kod krutih i tekućih fenomena je protivno njegovoj prirodi. Njegova priroda je djelatnost uvijek u pravcu više razrijeđenja i nikad u pravcu zasićenja ili zgušnjavanja. Ako je i limitiran, kao npr. silom teže koja ga je prikovala za planetu, i ne može ekspandirati, on se onda preusmjeri na niveliranje gustoće u nametnutim okvirima prostora. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, znači, sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, do interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Za razliku od krutih i tekućih tijela je volumen gasa senzibilan na toplinu i na nju reagira ekspanzijom. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom prostoru, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će razviti toliku snagu da će, ako ne nađe neko mjesto propustljivosti, razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog tjela je pod uvjetima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći od tjela u prethodećem krutom ili tekućem stanju. Ali ako gas i zna samo za ekspanziju, ipak ima svojstvo kompresibilnosti, tlačivosti, dopušta se stisnuti u sebe. Za razliku od krutih tijela i tekućina, gas ulazi u kompromise sa silama koje mu reduciraju volumen. Iako ne odgovara faktičnom stanju, ponašanje gasa nam sugerira predstavu čestica sa jednim elastičnim repulzivnim poljem oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga drži zatvorenim) možemo se automobilom voziti kao u lađi - zrak apsorbira sve udarce. Zato ima i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno konvertiranje u mnoštvo malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i počne padati, velika je razlika ako padne na asfalt i na napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sila kolizije utoliko kroćena što je sabrana sila raspršena u bezbroj parcijalnih (uključujuci i elastičnost štofa), kao što loptice pod dječijim Ikea-toboganom svaka pojedinačno preuzmu dio siline padajućeg dječijeg tjela. Kroćenje sile je jedno od osnovnih zadataka Zraka! Gas je time i elastičan. Dok jedno krto tijelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tijelo im se povinjava, sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. Njegova je misija je niveliranje gustoće svakog prostora. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura, tenzija koja naraste je samo volja gasa za rasterećenjem u svrhu balansa. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvane "neravnine", što veća razlika to veća snaga. Pri tom gas to radi krajnje rafinirano, on gladi i najtananije anomalije, što se najipresivnije pokazuje u prenosu zvuka. Zbog asocijalnosti čestica odnosno zbog niske gustoće je gas i lagan. Rekosmo gore da ista masa gasa kao i masa jednog tekućeg ili krutog tijela potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen, što znači da je isti volumen gasa  odnosu na volumen jedne porcije krutog ili tekućeg nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova uronjena u vodu ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Isto opet važi i za vjetrove: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tijela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili minornom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Banalna činjenica da je gas sveprisutan među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije je vrijedna svakog čuđenja. Tek u plavoj boji neba, sa zemlje gledano, se očituje njegova blaga disperzija. Ako je gasu i svojstvena boja, onda je to uvijek blijedi ton, bez saturacije, kao i kod svih stvari smanjene gustoće.

 

Fenomenologija gasa


Osim konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, ovom agregatnom stanju se, kao i svakom drugom, fenmenološki može ekstrahirati njegova "fiziognomija", što u sublimnoj formi susrećemo u literaturi (vidi Gaston Bachelard-ove studije elemenata). Pa tako veli jedan od istaknutih elementarnih poeta Eduard von Mörike u njegovoj "Pjesmi o vjetru":

Zavijajući, bučeći vjetre!
Tamo i ovdje!
Odakle si, reci mi!
Sausewind, Brausewind!
Dort und Hier!
Deine Heimat sage mir!

Oće reć', zrak je sav ćudljiv u svojoj pojavnosti, ima samo goli događajni karakter, nema trajnost i supstancu; nema kontinuitet koji karakterizira tvari i stvari, javi se često iznenada, dodirne i nestane kao nestašno dijete, ne odaje ni kuda ni otkuda; nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret bez fokusa i usmjerenosti, ništa ne želi doseći osim balansa. Zrak je nastanjen na graničnim zonama bivanja i ne-bivanja, to je umalo pa ništa, materijal nestajanja, iščeznuća (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo"). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala, kroz cviljenje ili hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu nesupstancijalno, bez izvjesnosti bivstva. Ako mu je u prirodi da iznutra okupira svaku stvar, onda je uvijek neprimjetan okupator; a ako izvana i obavije  svaku stvar, onda uvijek krajnje diskretno, sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Svakoj stvari se uvijek elegantno sklanja i u pirueti zauzima prostor iza nje ako je ova u pokretu. Ako i zaposjeda svaku prazninu, svijetlu je sam praznina. Nije samo oku u službi, nego i uhu i nosu - nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše. Drugim riječima, medijalnog je karaktera, posreduje bez da učestvuje.
Gas karakterizira blagost, mekoća, nečujnost. Igra djece sa balonom u porculanskoj radnji je bez posljedica jer su sve kolizije amortizirane. Balon ne haje za sile teže i inercije, zato mu otpor zraka oduzima istrajnost pokreta. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspijevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvijek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće. Valja imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj potpuno podivljali, u misiji izmirenja. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uvjetima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša.

Doživljeni dašak vjetra je milovanje. Ne samo da svojom nježnošću pokazuje afirmativni odnos prema subjektu, nego i djeluje "slobodarski", ekspandirajući na tijelo, kao što reče jedan pjesnik: kao ljupki dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom, da se raskrilimo, dignemo, oslobodimo tijesne opkoljenosti tijelom i raširimo u prostranstva. Zrak dakle ima opuštajuću, otvarajuću, ekstenzivnu, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. Ponaša se kao veselje - usta, ruke, šake se šire, šeširi lete u zrak. To je agregatno stanje koje ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. I kad podivlja, huče i zavija ali ne prouzrokuje zbijene i oštre zvukove kao kod kolizije ili trenja. Zrak je sam uvjet zvuka, njegov medijalni vehikl, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd. U tome se pokazuje i izuzetna suptilnost ovog medija: ne samo da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine, i omogućava rafiniranu komunikaciju. Ali valja podcrtati razliku u odnosu na drugi fluid: ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodrijeo, kao što to tekućina radi koja se upija, natapa, apsorbira, transmutira, nego vodi takoreći i dalje paralelno bivstvo. Ako se krutom ili tekućem materijalu ubrizga gas, odnosno ako se uspjenuša i postane pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora ili za nepostojanost ili za odsustvo supstance (morfem "bla"=mjehur, die Blase, blubbern). Sloterdijk je naziva "subverzija supstance". Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, "vazdušasti", dobivaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad se more zapjeni, nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. Mjehur ili pjena je vrhunac fragilnosti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir ukida svoje bivstvo.

Simbol najzasićeniji ovim elementom je pero. Pero je produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj instrumentalni dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odijelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. Batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena. Jastuci su se punili perjem ili paperjem, da bi bili laki i svileno meki, kao što je i sam ovaj element. Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama - priroda piše rado po njima. Ali pera pišu i sama: čovjek je koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišteno i tamo gdje sporazumijevanje više nije koristilo - da bi izbalansiralo let strijele. Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, anđeli se uvijek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija, kao što je i zračni čovijek.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i translucencije. Na njemačkom se adjektiv svijetao ("licht") koristi i za prorijeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. "svjetla" šuma ("ein lichter Wald"). 
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine. Pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina, stoji u intimnoj vezi sa ovim elementom. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su impozantni konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim dijelom praznina: 

 

 

Plazma

 

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega svijetlećeg je plazma. Ovo je modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da se čak i stabilnost strukture atoma ne uspije održati. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni dijelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom, svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, vezani elektron tog atoma je tako energetiziran da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje te darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tijela su zvijezde, jer je gustoća plazme u njima nenadmašna. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.

 

Fenomenologija svijetlećeg

 

Vatra čini dobro, kad je krotiš pobro -  zaarlauče jednom Friedrich Schiller dok je oprobavao gusle (Wolthätig ist des feuers macht, wenn sie der mensch bezähmt, bewacht). Vatra je divlje biće koje uvijek treba prismotru. Proždrljiva zvjer u doslovnom smislu riječi - veli Bachelard. U starom pjesništvu je uistinu bila šumska zvijer, vuk koji zavija i ždere seoske kuće - vatra se plodi (iskra), umnožava, diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ono što ona onako drastičnih boja, nervozna, zračeća signalizira je žderanje, destrukcija, zona opasnosti. Ali ono što je ovdje odlučujuće za fenomen plamena je da je to intenzitet čulnog prisustva, majestetstvo, sublimni tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Zrak je nevidljiv gas i Vatra svjetlonosni gas, takoreći uslov vidljivosti, prvi je ekstenzivna i drugi intenzivna pneuma. Kao što plamen sve guta našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, ne daje nam ništa za fokusiranje, sa svim je u dodiru ali ne dira ništa, sveprisutan je ali se stidi naznačiti svoje prisustvo, samo fino balansira, miri se sa svim i samim sobom, kao da mu je prezentnost bolna. Vatreni fenomeni su suprotno tomu suštinski svjetlosni fenomeni: naznačuju svoje prisustvo intenzivno, impresioniraju, zovu, mame, uvijek su skupljeni na jednom mjestu za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. "Svjetlo je genius vatrenog procesa" - veli idealist Novalis. Samo karakter radijalnosti zračečih linija svjetlosnog izvora, kao i intenzitet odslikanog svijetla po okolnim objektima ukazuju na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svjetlo je fizikalno viđeno višak energije kojeg se materija rasterećuje i koje se od energetiziranog atoma kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Zato je svijetlo u osnovi punktualnog karaktera. Ako je dakle Vatra radijalno zračeća punktualnost sa apsolutno stabilnim i strogim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina, grozi se svake zatvorenosti. Objektivno su zrake jednog svjetlosnog izvora ekspanzivnog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju - i to je ovdje odlučujuće! - ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno - centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači, ako Zrak uzmemo intencionalno, onda je to intencija gubljenja, fenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti. Vatra je onda suprotstavljena intencija sažimanja u jednoj točki, rasta prezence, intenziteta.

Svjetlosne zrake imaju neumoljivu pravocrtnost, konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji nigdje ne pokazuje trajanje, istrajnost vektora pokreta, sve je lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo.

Svjetlosni izvor je uvjet vidljivosti, i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Radijalna usmjerenost svjetlosnih zraka već samo geometrijski upućuje na njihovo izvorište, objektu daje atraktivnost (lat. attrahere = vući na sebe) i prostoru centralnu intenciju. Zrake takoreći idu k oku i zovu ga na izvorište. Na ovaj način zračeći objekti (oltari, sveci, radijalno poslagane latice cvjeta i sl.) vizualno vuku na sebe i podcrtavaju svoju važnost. 

Svjetlosni izvor izaziva “oponašanje” u vidu refleksije svijetla na okolnim tjelima, njihovog pasivnog sijanja, čime je okolina uni-formirana. Utoliko sadrži idealističku semantiku, u smislu da sugerira ideal ili vrijednosni uzor. To oponašanje je međutim uvijek pasivno i nepotpuno. Pošto zrake ne obavijaju solidna tijela ili ih ne ispunjaju, nego su strogo pravocrtna, nastaju sjenovite zone na njima - za razliku od samog izvorišnog “majestetstva” koji je obdaren imunitetom na sjene. Dakle, kad zrake obasjaju jedan predmet, onda taj predmet nije energetiziran, doveden do stanja gdje on sam emitira, nego samo površno imitira tj. pasivno reflektira svjetlo. Ta refleksija je takva da je uvijek ona strana predmeta blagodarena "božjom milošću" koja je okrenuta izvoru - i to je ono što opet upućuje na centralnost situacije. Kao da izvor nije imao namjeru napraviti konkurenciju nego samo devocirajući publikum. 

Pri tom je i prostorna distanca od značaja. Uvijetovanost intenziteta odslikanog svijetla o udaljenosti od izvora također sugerira centar ili izvorište. Simbolički je sve ono bliže svjetlu bliže "savršenstvu" (kao apostoli ili prvi red povjerenika jednog gurua), dok je ono dalje, odnosno manje zahvaćeno svjetlom, nesavršenije. Po neoplatonističkoj etici, na rubu dosega svjetla  počinje čisto zlo ili je ontološki uzeto tamo već negacija bivstva. Po neoplatonističkim i rano-novovjekovnim optičkim metaforama o odnosu oka i svjetla su svjetlosne zrake stvoriteljska emanacija majestetskog “jednog” kojima ovaj donira bivstvo u momentu kad ih iz mrčine prenosi u modus vidljivosti. Zračeće “jedno” je bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. "Ne postoji ništa vidljivo na ovom svjetu, što je u većoj mjeri simbol Boga od Sunca, koje najprije samog sebe prosvijetli bivstvom vidljivosti, pa potom nebeska tjela i na kraju ovdašnji svijet" - reče Dante. Kako je u pitanju optička metafora, bez svjetlosnog izvora se samom oku nudi samo golo ništavilo. Za to postoje i odgovarajuće metaforičke fraze, kao u primjeru: „u mrak ne-bivstva pristići“ (Platonov Sophistes). Pri tom ove "donacije" svjetlosnog objekta ne podrazumijevaju nikakvo odricanje, nije prenos sa jednog mjesta na drugo, jer “daritelj” ništa nije izgubio od svog “neograničenog izobilja”. 

Da usput spomenem i nekoliko banalnih fenomena gdje svjetlo u odnosu sa predmetima disperzira - što odgovara zračnoj prirodi. Stvari mogu na sebi, u sebi i kroz sebe disperzirati svjetlo. Prvi su solidni predmeti kojima samo površina osipa svjetlo i uništava njegov izvorni snop, naime predmeti hrapave površine (postoje i oni koji gutaju sve frekvencije svjetla - crni predmeti), dok oni savršeno glatke površine, vrhunski imitiraju izvor (ili cijelu svjetlosnu situaciju), takoreći imaju ne oslikani nego svoj vlastiti flare koji može napustiti granice objekta, kao kod intenzivno svjetlećih izvora. Drugi su translucentni predmeti koji propuštaju i osipaju svijetlo u sebi, pa izgledaju djelomice kao da su sami emiteri, kao npr. ruka i voštanica koje se obe doimaju kao da imaju unutrašnje svijetlo. Treći su translucidni predmeti, oni koji propuštaju svjetlo ali ga disperziraju, kao npr. oblaci.

 

Intenzitet vs Ekstenzitet

 

Sažeto uzeto bi najapstraktnija ili najsveobuhvatnija formulacija polarnosti Zraka i Vatre bila slijedeća:

Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet

Latinski morphem ten znači imati u sebi intenciju, biti usmjeren, zbog čega “tendirati” znači stremiti-ka, a kako stremljenje podrazumijeva napetost, onda je “tenzija” biti-napet (moguće je da i izrazi "težnja" i "težina" imaju veze s ovim). Shodno tomu  je “tenzitet” sa prefiksom “in” - "centripetalni" pokret, sila koja skuplja i centralno stišće jedno uz drugo, rast, povećanje ili napeto zgusnuće, stremljenje u sebe, zbijanje, koncentriranje. I zato je “tenzitet” sa prefiksom “eks” "centrifugalna" težnja, dakle "tenzija" upravo protiv tenzije zbijanja - širenje, relaksacija, opuštanje.
U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo, ekstenzitet malo u puno. Element Zrak jača kada povećamo sadržajne okvire u pravcu smanjenja ili odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. "Ekstenzivna poljuprivreda" znači malo sredstava (gnojiva, pesticida, mašina itd.) na puno obradive površine (povoljno za okoliš). Intenzivna je obrnuto. Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo čestice parfema ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu. Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je npr. sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktualan, dok area light treba više da bi se opisivalo kao intenzivno. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktualan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, "ostavlja dubok utisak", ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su dalje snaga, djelotvornost, učinak, zasićenost, žestina, silovitost, pritisak, napetost - svi oni adjektivi koji se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvijezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvijezdu, koja onda majestetski zrači i moćno savija prostor prema sebi, i koja se svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se dalje izvode karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost (o tome kasnije). Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između - to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina, Zrak je vedrina i lakoća postojanja. Zašto se vatra pali u "teškim" ili "velikim" momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti? Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak blijed, svjetao, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija. Zrak je kaotično stanje bez orijentacije, izgubljenost jedrilice na pučini; Vatra je orjentaciona točka u prostoru, svjetionik.

~o~

Na osnovu primjera iz jezičnog blaga se može lako demonstrirati činjenica da se srž jednog čovjeka doživljava kao pripadajuća određenom agregatnom stanju, odnosno obrnuto, da agregatno stanje posjeduje izvjesnu fiziognomiju i podesno je za personifikaciju. U metaforama koje se koriste za opis karaktera nekog čovjeka ili njegova ponašanja se nazire elementarna karakterologija, bez da je eksplicitno mišljena (o tome kasnije), najočiglednije kod "gasovitog" tipa, koji znači šuplje i nestalno, ali isto tako i brzo, okretno i virtuozno. U Hrvatskoj se za izrazite sangvinike, šarlatane, hirovite, nestalne, lakomislene ljude ili ljude bez sidrišta i supstance kaže da su “promaja”, “jebivjetar”, "vjetropir" ili "vjetrogonja". U Njemačkoj se isti opisuju pridjevom “windig” (vjetrovit), “luftig” (zračan; "die liebe leidet keine theilung, mein luftiger marquis!" - Lenz), "flaterhaft" (lepršav, vijoreći), ili sa "Luftikus" (zračnjak), "Windbeutel" (vjetar-kesa), "Windhund" (vjetar-pas). Čovjek čiji su iskazi očekivano šuplji, bez sadržaja je “Luftpumpe” (zračna pumpa), sklon je “Schaum schlagen” (udarati pjenu) ili “blubbern” (puštati mjehuriće) itd.