Skip to content

 
Ti spavaš na majčinim grudima, ja se budim u pustinji. Meni sija Sunce, tebi Mjesec i zvijezde."
Narcis i Zlatousti
 

Brda i kotline

 
 

 

Rak je stanovnik rupa i Jarac stanovnik vrhova - to bi bila sažeta suština ove osovine. Njihovi simboli - vodeni člankonožac koji traži skrovita mjesta i koza kamenitih uzvisina - se očigledno glatko uklapaju u koncept. Apstraktnije formulirano: Rak je jedan primordijalni pokret prema unutra, agorafobija, strepnja pred velikom, praznom otvorenošću i Jarac prema vani, klaustrofobija, strah od uskog i tijesnog. Sve ono što sugerira zatvaranje, zaštitu, intimu - pukotine, uglovi, rupe, spilje, bunari, gudure, klanci; gnijezdo, vulva, uterus, familija, dom, domovina itd. - je Raku blaženi locus amenous, dok je Jarcu locus terribilis. Perfektna pribježišta  su Jarcu upravo ona Raku recipročna - goli planinski vrhovi, najveća moguća mjera izloženosti otvorenosti.
 
Ova osovina bi shematski prikazano izgledala ovako:

 

 

Slikovito opisana otprilike ovako:

Planinski vrhovi Jarca su ledeni, surovi, kamenito goli, prije svega neplodni, životu nemili, ni najžilaviji korov ne doseže ove predjele; sveprisutno nebesko plavetnilo i sivilo atmosfere boja ih u hladno, guši život svake farbe; led škripi pod nogama, oštar vjetar zalazi u svaku poru i svaki kutak, nigdje mjesta za skrasiti se. U rakovoj kotlini je sasvim drugačiji prizor: ovdje se oko raduje idili plodnosti, vode su se tisućama godina slijevale odozgo i skupljale u njoj, oblikovale korita i plodile zemlju; rijeku prati tamna, meka zemlja i bujan biljni rast; bogate naseobine mahovine na jednoj strani, na drugoj se gusti svežnjevi vodenog rogoza naginju nad rijekom i štite je od nebeskih refleksija - ako još iz riječnog šipražja viri i stari kućerak sa mlinom, idila je besprijekorna. Na planinskom vrhu je pogled slobodan, dalekog dosega, zaustavlja se tek na dugim distancama ili se gubi u bezgraničnim daljinama; zrak je leden, sterilan, bez sadržaja; vjetar čisti sve ustajalo, nema ni traga, ni odjeka; sve je jasno iznad oblaka, pa ipak nigdje zaokruženog ambijenta; sve ostaje uvijek jedno daleko tamo, otima se prisnosti. U preglednoj kotlini je naprotiv sve usko omeđeno, pogled ne doseže daleko, sve je tu, blizu, prohodljivo, dohvatljivo; prizori su pitoreskno zaokruženi, imaju konkretna (krajo)lica; omekšali pred učestalošću pogleda dopuštaju tragu da se utisne; čovjek se sav ovdje utiskuje i prima utiske, projicira se i introjicira, udomaćuje se; prostorna blizina sublimira postepeno u duševnu blizinu; duševna "sluz" se takoreći upija u okolinu, ova je vari i vraća pitku i okrepljujuću.

 

Metaforologija srca

 
 
Ali prije nego me literarna inspiracija potpuno obuzme, da bacimo oko na sistem. Kao što sam već ranije napisao, bazni sastojci jednog zodijačkog znaka su elementi domicilni planet, ništa više. Nikakvi modaliteti, godišnja doba, egzaltacije, tripliciteti, termini, dekanati itd. Tako je Jarac subordiniran zemljanom i Rak vodenom elementu, što znači da je prvi izvodiv iz fenomenologije krutog i drugi iz fenomenologije tekućeg agregatnog stanja. Kod parametra domicilnost valja istaknuti da su njihove domicilne planete (vladari) - jarčev Saturn i rakov Mjesec - dva ekstrema domicilnog reda (tzv. "ženskih" ili "pasivnih" znakova) ili aristotel-ptolomejove kozmologije, u kojoj je saturnova sfera vanjskanajvišanajudaljenija, dok je mjesečeva unutarnjanajnižanajbliža (vidi sliku iznad). Sjetimo se da prvi spada u grupu "centrifugalnih" znakova i drugi u grupu "centripetalnih". Sjetimo se isto tako da ovi adjektivi - vanjsko unutrašnjedalekoblizutoplo hladno, itd. - ne služe samo formalnom nego i sadržajnom opisu. Drugim riječima, oni ne opisuju samo antropocentrične kozmološke relacije, nego i te kozmološke relacije sa tim adjektivima opisuju fenomene - metaforički! - pa tako primjerice "vanjskost" Saturna stoji i za "vanjskosti" čovjeka i njegova svijeta. Mnogo-citirana hermetička formula "kako gore tako i dolje" dolazi u svijetlu ovog nešto jasnije do vidjela nego je to inače slučaj u astrološkoj literaturi.
Ova grupa polarnih adjektiva, izvedenih iz planetarnog reda geocentričnog sistema, ili preciznije rečeno, iz domicilnog reda "tvarnih" ili pasivnih znakova evocira i daljnje adjektive njihovog asocijativnog miljea, ali uvijek u kontekstu odnosa rupa i vrhova ili unutar i van utočišta, ili još najbolje sa perspektive ploda u uterusu. Zato vanjskoili spoljaasocira svijetlo hladnoćuunutraasocira mraki akumulaciju topline. Valja usput primijetiti da prepozicije izraza "na svijetlu" i "u mraku" korespondiraju sa onim na-polju i u-nutra. Sa prenatalne perspektive je unutrameko vlažno, kao što je vani tvrdosuho. I u okviru izolirano uzete polarnosti kruto vs tekuće, toplinau krajnjoj liniji obećava mekovlažno, a hladnoća tvrdosuho- bez obzira što nam svakodnevno iskustvo, kao npr. sušenje rublja ili kose na suncu sugerira da dizanje temperature vodi ka suhom. Ovdje moramo uzeti da hladnomrzne, kristalizira, ukrućuje, zatvara i da toploomekšava, otvara, vodi ka receptivnosti, sve do modusa tekućine kojeg karakterizira potpuna sposobnost difuzije.
 
Da sumiram atribute domicilnosti i ujedno metafore ove osovine:
 
Saturn
Mjesec
hladno

suho

vani

gore

daleko

na svijetlu

tvrdo

toplo

vlažno

unutra

dolje

blizu

u tmini

meko

Sagledajmo sve ove domicilne atribute u duhu odgovarajućih Elemenata, odnosno krutog i tekućeg agregatnog stanja..
 
Kruto
Tekuće
forma

samoidentičnost

bezvremenost

odvojenost, izoliranost

mehaničko

jedno-pored-drugog

besformnost

tok ili struja

vremenitost

stopljenost, prožetost

organsko

jedno-u-drugom

 
..i demonstrirajmo usku kooperaciju karakteristika ova dva agregatna stanja sa domicilnim karakteristikama - na primjeru metafora koje se tiču srca! Metaforički je toplo srce uvijek i meko srce, hladno je tvrdo ili okorjelo ili kameno ili sl. Kad nastane međuljudska toplina mijenja se agregatno stanje, kaže se da se srca otvaraju, raste spremnost na razmjenu, osjećanja se počinju djeliti. Metafora djeliti očigledno naslućuje i agregatna stanja, jer i djeljenje imanja ima svoj agregatni karakter: ljudi koji nerado djele se zovu tvrd-ice. Latinski tenacitas označava istovremeno čvrstinu i škrtost; njemački filzig=škrt ima korjen u germanskoj rječi filta koja označava jednu čvrsto nabijenu masu, isto kao i engleska riječ tightwad. Možda i izraz škrt ima veze sa krt. Hladnoća vodi ka kontrakciji, kvrči čovjeka, stišće ga u sebe, zatvara ga. Hladnoća zatvara i okorjevanjem, utrnućem, taktilnim tupilom, pri tom uvijek mrzne izvana prema unutra (toplina istim smjerom). Za primjer prelaska „agregatnog stanja“ srca sa tekućeg u kruto uzmimo „potrošenost“ jedne veze: kaže se da je nastupilo “zahlađenje”, ljubavnici su postali bivši jer su “o'ladili” jedno od drugog, srca su im otvrdnulaili okorjelašto znači da se više ne djele, ne prožimaju se, nemaju više tananih mjesta dodira, kad se dodirnu ne "diraju" više jedno drugo jer kora navatana na srcu ne osjeća ništa. Suprotno od okorjelo je meko, nezaštićeno, ali prije svega receptivno. Gubitak receptivnosti se najbolje osjeti ako, recimo, pokušamo provući konac kroz iglene uši nakon što smo golim rukama sastavili snješka bjelića. Da bi se ljudi recipirali, osjećali, potrebna je blizinakontakt, u doslovnom (inače važi "daleko od oka, daleko od srca") i prenesenom smislu. Kad dvoje steknu bliskost, onda je to više od uskog subivstva i grijanja jednog drugim, to je i međusobna otvorenost (u zatvorenom), koja znači jedno se može udomaćiti u drugom, kao dva dobra susjeda na motu "moja su ti vrata uvijek otvorena". Za bliske duše se koristi i izraz srodne, što je prenos iz oblasti genetskog dijeljenja. Druga ili intenzivnija riječ za bliskost je intimnost (odnosa). Latinska riječ “intimus” znači “najdalje od ruba”, prema unutra, ili najunutarnjije. Intimna sfera je ona najskrovitija uvidu (ili pogledu, kad je u pitanju intimno rublje), najunutarnjija, najprivatnija, najdublje pozicionirana u biću nekog čovjeka. Intiman odnos je kad si dvoje poklone potpuno povjerenje i podjele te skrovite prostore, izlože jedno drugom svoje perspektive, “nutrine”, "dubine svojih bića" itd. - što topološki podrazumijeva dubinu jedinstva. Dvije države otvaraju jedna drugoj svoje "najintimnije sfere" otprilike samo kad postanu jedna, kao npr. kod pada berlinskog zida. Jedan od simboličkih izraza interpersonalnog jedinstva je zagrljaj, koji ikonološki - širenjem ili "otvaranjem" ruku i njihovim skupljanjem ili "zatvaranjem" - izražava da je unutrašnja intencija bliskih/voljenih više od biti blizu, ili od jedno-pored-drugog, duše hoće biti jedna-u-drugoj. Kad se bliske osobe nakon dužeg vremena ponovno sretnu, stiskaju se jako i zanosno. "Zagrli me sad i ne puštaj me nikad više" - Daria Hodnik. Dok je zagrljaj bliskeosobe kratka ekstaza ostvarenog jedinstva, zagrljaj dalekeosobe se ćuti kao odbojna mehanika, otprilike gore nego kad zagrlimo šporet. Zagrljaj kao izraz jedinstva je prenesen čak i na ritualistiku nekih street gangs, bez obzira što članstvo sentimente ne vrednuje visoko. I ljubljenje ukazuje na intenciju jednog-u-drugom. Akutno zaljubljeni se u ljubavnom pijanstvu pokušavaju doživjeti svojim najtananijim i najreceptivnijim djelovima, traže si sluzokože, erogene zone - kako tijela tako i duše - da se intenzivnije dožive, jer duše takoreći hoće jedna u drugu, bez obzira što isto i oni rade koji su to kupoprodajno regulirali.

S druge strane su metaforička distanca/daljina i hladnoćaskoro pa sinonimi. Kao što seblizinaili bliskostafirmativno odnose prema dodiru, tako i distancaili daljinaznači i nevoljnost dodira ili odsustvo diranja, što se iz indiferentnosti može intenzivirati i u ono za što koristimo izraz "odvratnost" (ili "odbojnost"). Kao što samo ime kaže, svjedoci smo sile koja nas hoće od-vratiti, udaljiti od nečega odnosno nekoga čiju blizinu, a posebno neposredni tjelesni kontakt teško podnosimo, i to prije ako je sila iznutra, duhovne ili duševne nego fizičke prirode, više nas npr. od-vraća moralni nego fizički "gad"(-nost). Nešto što je odvratno može oko čak i zainteresirati ali ruku nikako. Očigledno je dirnuti više od taktilno kontaktirati (lat. contactuscontingere: dotaći ≃ kon- + tangere: dirnuti, taknuti). S obzirom da je doslovni izraz "dirnuti" prenesen na unutrašnje diranje, na duševno sudjelovati, iznutra pokrenuti, čuvstveno pogoditi ("dirljivo", "dirnut sam"), reklo bi se da na-koži lako postaje "pod-kožom". Osim toga, izraz "osjećati" u smislu čuvstveno doživjeti je posudba iz sfere taktilnog. "Osjetiti", "feel", "fühlen" itd. su izrazi koji su se prvobitno odnosili samo na taktilnu impresiju. Taktilno doživjeti je nešto kao prototip čuvstveno doživjeti. Za konceptualne metafore je tijelo često "source" za prijenos (metaphorá = prenošenje), pa se ne prenosi samo iskustvo hladnoće metala na čovjeka, nego i taktilna impresija uopće na djelatnosti "nutrine". Za razliku od daljinskih osjetila (vid, sluh), prema pasivnoj taktilnoj senzaciji se čovjek može reflektivno odnositi kao i prema unutarnjem osjećaju, posebno kad je u pitanju dodir od strane nekog umjesto od nečeg, od strane druge osobe i ne nekog indiferentnog objekta. Kad nas netko čuvstveno dirnedoima se kao da je dodirnuo mirnu površinu vode koja potom biva prenesena u modus valnog pokreta, koji prirodom stvari ide u širinu. U njemačkom jeziku metaforični izraz dirnuti=(be)rühren ili rühren(end) doslovno znači jednu tekuću masu kružno pokrenuti. Osim toga berühren se može koristiti i kao bewegen što znači pokrenuti. I sam izraz "emocija" ima korijen u latinskom izrazu lat. (e)movēre, što znači pokrenuti. Usput budi rečeno, "dirnuti" se može intenzivirati u "obuzeti" (dodir prelazi u hvat) ili u "povrijediti" (moja osjećanja). Ali postoji i jedan drugi aspekt haptičkog. U magijsko-animističkim predstavama brojnih etnoloških svjedočanstava je dodir uvijek posjedovao magičnu potenciju. Magija dodira se i danas prakticira blagosivanjem, pomazanjem, kultom relikvija, ikona, posvećenjem kultnih objekata, prenose se pozitivne, ljekovite ili milostive sile, ali vradžbinama i destruktivne. Uvijek u vidu jednog fino-materijalnog ili eteričnog fluida koji je u modusu "teći" ili "strujati", iz jednog u drugo. U mnogim kulturama se razlika čisto-nečisto izvodi iz modusa dodira, na što ukazuju fraze kao "nedirnuta djevojka" (Djevica). Uvijek je mišljena neka vrsta impregnacije ili "zaraze", ljekovite ili trujuće, sterilizirajuće ili okaljavajuće infuzije. Ne bi me čudilo i da je dodir asocijativno kontaminiran sa oralnim osjetilima, gdje dodirnuti eventualno asocira i naš probavni aparat, koji počinje sa taktilnim kušanjem usnama i jezikom.

Kaže se i da je topal pogled vlažan (zato sjaj u oku, koji se između ostalog uzima nešto kao izraz akutne želje). Hladan pogled je onda suh. Ali i krut je pogled hladan, bez izraza, bez interesa, promatrani smo kao stvar. Oči su najvećim djelom izložene instinktivnom fiziognomskom sudu - o čemu svjedoči neobična gustoća metafora vezanih uz pogled - i najviše kroz njih se prozire komad unutrašnjosti. Sa sunčanim naočarama se zato nabacuje coolnessjer je ovim dinamika i izražajni arsenal očiju neutraliziran. Generalno, hladnalica su kruta, nepokretna (npr. lica heroja Leoneovih filmova), na njih se ne vata socijalna rezonanca. Ljudi koji boluju od Morbus Parkinsona, sa licima koja nalikuju maskama, ostavljaju posebno hladan utisak. Hladno je i vanjsko. Jedan znanstveni pristup je hladan, posebno kad su u pitanju formalne znanosti, zato što je predmet izvannas, ne pita nas ništa, ne dira nas, polaže račun samo svačijoj i ničijoj logičkoj prinudi. Riječ objektivan = lat. obicere znači biti bačen izvannas, neovisan o nama, odnosno o našem subjektivnom sudu, za razliku od pitanja ukusa. Behaviorizam, psihologija po mjeri prirodnih znanosti, je operirala samo sa vanjskim (duša kao "black box") i zato je važila kao hladna "psihologija bez duše", posebno bihevioristička pedagogija koja je bila neka vrsta dresure. Znanosti su osim toga fiksirane na kauzalnost, a kauzalnost implicira samo izvana uslovljena stanja. Po stručnom klasificiranju i znanosti imaju svoja agregatna stanja - meke tvrde znanosti. Tvrde znanosti su formalne, metodološki stroge, egzaktne, operiraju sa mjerljivim ili strogo sa faktima. Meke su kulturne, duhovne ili humane znanosti i ovdje vlada "meko" razumijevanje i uživljavanje u unutrašnje povezanosti (zvog čega je "mekši spol" više privučen ovim znanostima), u najmanju ruku po učenju Wilhelm Diltheya, osnivača opće hermeneutike. Kada fakti demantiraju neka emocionalna uvjerenja, osjeti se neumoljivost njihove prinude, onda germani za njih kaže da su "tvrdi" ("hardfacts", "harte Fakten").

Odlučujuće je napomenuti da su se u slučaju Rak vs Jarac svijetlo toplina, dvoje nerazdvojnih drugara po logici svakodnevice, oprostili jedno od drugog: svijetlo je izvan a toplina unutar sfernog sistema (za razliku od domicilnog sustava "aktivnih" ili "pneumatskih" znakova gdje su i svijetlo i toplina u središtu). To je najsimptomatičnije u odnosu glave i srca - glavi ide svijetlo hladno, srcu tamno toplo. Ovdje su jezični sedimenti posebno indikativni. Uz glavu se koristi isključivo adjektiv hladno (“pristupiti hladne glave”, "ostati hladne glave") i toplo nikad. Kad bi postojao izraz "toplinaglave", kao što ne postoji, onda bi se sigurno odnosio na prevagu srca i njegove topline, kao što se pod "hladnoćom srca", izraz koji je kao takav često u prometu, u stvari misli prevaga glave i njene hladnoće, jer kad jedan čin nije iz "pulsa srca" nego izvanakao svrha ili korist, onda je to hladni kalkul glave. Ako je npr. neka žena u naponu romantične veze iznenada doživjela ljubavnika kao santu leda, onda mnogo prije ako sazna da je sve radio iz koristoljubivosti ili kalkula, koristio je npr. samo službeno, za špijunažu, nego ako je informirana da ju je prevario s drugom ženom (u ovom potonjem može biti i previše hot u ophođenju sa svojim strastima). Glava je dakle instanca koja hladi i srce ona koja grije. Po svemu sudeći je i Aristotel, za koga je mozak važio kao organ koji hladi i srce pumpa koja grije, bio zaveden snagom metafora. Za dosljedno hladnog čovjeka se kaže da je "bez srca", jer kao nema organ koji diže temperaturu i nivelira hladnu djelatnost glave. U našim se jezicima toplokrvnost čovjeka opisuje izrazom “dobar k’a duša (=srce)” ili "srce si". Isto tako i srdačnost čovjeka može ogrijati. Odnos ljudi iz interesa je stvar glave, hladan odnos, jer interes ne diže temperaturu i ne mijenja ništa na planu rastojanja ljudi. 

Dalje, po čemu je glava u vezi sa svijetlom i srce u vezi s tamom? Kao prvo, konceptualno-metaforički je vidjeti razumjeti. Glava je ta koja vidi, odnosno koja ima u-vid ili e-vid-enciju [lat.evidens ≃ e + vidēre: gledati] dakle služi se vidom, organom za svijetlo. “Gdje su mi bile oči?” ili “Vidiš li grešku?” se odnosi (i) na spoznajnu situaciju. “Probudi se!” se u metaforičnom značenju koristi otprilike za slučajeve kad netko živi u “mraku neznanja” ili za nekog kome su “namazane oči” ili koji “ima veo pred očima”. I izraz iz optičke sfere “jasno” koji inače znači “vidljiv, proziran, svijetao“ je prenešen u sferu glave i koristi se za “razumljivo”, razum-ljivo. "Jeli ti to jasno majmune?" Prve bilješke leksema jasan kao u Vrančićevu i Kašićevu rječniku iz 16. stoljeća sugeriraju značenje vezano isključivo uz nemetaforičnu domenu svijetlost. Isto tako izrazi “point of view”, “Weltanschauung” ili "svijetonazor" ukazuju na prijenos viđenja na mišljenje. Izraz perspektiva se koristi kako za poziciju promatranja tako i smatranja. Ali i smatranje sadrži u sebi “motriti” što znači vizuelno pratiti. Čak i riječ teorija ima u svome korijenu glagol theorein koji u sebi ima dva djela thea i horaoThea znači pogled u kojem se nešto pokazuje, a horao znači pogledati nešto, izvidjeti, razmotriti. Iz ovog metaforičnog flair-a crpi i čuvena žarulja iznad glave prilikom iznenadnog uvida nekog lika iz stripa ili animiranog filma. I isto tako skoro cjela povijest ljudske spoznaje: još od Parmenida pa do Siècle des Lumières su svijetlo i spoznaja nezamislivi jedno bez drugog itd.

Ali i izraz svijest sadrži u sebi riječ vidjeti i to preko sadržanog vijest koji opet potječe od indoarijevske weyd - vidjeti. I čuvene “Vede” hinduističkih religija su u vezi sa indoeuropskom riječi *weyd što znači kako znati tako i vidjeti. I staroslavenski izraz za znati je vědě. Švedski izraz za svijest - medvetenhet - sadrži u sebi izraz vete (znati, vidjeti). I njemački izraz za svijest - Bewusstsein - koji sadrži u sebi wissen polaže račun istom itd. Banalna je činjenica da je svijest vezana uz svijetlo i nesvijest uz tamu i po tome što su svaki od njih koincidira sa danju i noći: danju smo budni i noću smo out. Budnost po pravilu funkcionira otvorenih očnih kapaka, san neminovno zatvorenih. Za biti budan, kao u izrazu “biti pri svijesti”, biti tu prisutan, priseban, opažajem i reakcijom, se medicinski kaže lucidan, što u korijenu riječi opet sadrži svjetlost (lat. lucidus ≃ lux: svijetlo). I u drugom značenju riječi svjestan, kojim se inače za razliku od prvog ne atribuiraju životinje, kao što je steći ili imati uvid u nešto ili znanje o nečemu (postati svjestan svojih grešaka, krivice ili posljedica nečega, ili svjesno lagati) se osvijestiti nameće kao osvijetliti, kao kad netko upali fenjer i svjedoči njime držeći ga nad određenom oblasti.

Ovome bi pridodao da je svijest metaforički pozicionirana gorei nesvjesno dolje, što je jasno iz izraza pod-svijest ili “pastiu nesvijest”. Kad se gubi svijest, onda se može i tonuti u san ili nesvijest, što bi onda stajalo za duboke vode. Čovjeka budimo sa frazom "wake up". Kaže se da je cilj jednog psihoanalitičara sadržaje nesvjesnog koji čame dolje mraku, u podrumu psihe, namamiti gore na svijetlo da bi se iznova, svjesno proživjeli pod-tisnuti doživljaji. Čovijek bez svijesti je uglavnom dolje, u horizontalnoj pozi, dok je budan čovijek pretežno gore. Isto tako, u konvencijama korištenja metafora su glava gorei srce doljepozicionirani, ne samo zato što je na tijelu glava gore i srce dolje, nego valjda i zato što su u infantilno-iskonskom doživljaju vrhovi, tavani, gore, iznad nas, osvijetljeni; dok je dolje, ispod nas, podzemlje, podrumi i sl., svijetlu nepristupačno, u tmini. Svijetlo vrhova je hladno svijetlo prosvjetiteljskog razuma, dok su spilje i podrumi mrak duše. Gore je takoreći ljubopitivo osjetilo vida i svijetlo uma, koje treba razloge i svrhu, dok je dolje neosvijetljeno, bezrazložno, u najboljem slučaju oblast slutnje i intuicije, dolaze bez najave iz zone sumraka.
 
Dalje, srce nije organ koji operira sa svijetlom, ono ne vidi nego osjeća. Osjećati je, rekoh već,  izraz prenesen iz oblasti haptičkog, iz taktilnog doživljaja, isto kao i izraz "biti dirnut" ili "dirljivo". Srce bi u ovom arhajskom smislu bilo "taktilni organ" koji ne zna za svijetlo, nego traži blizinuda bi opipalo/osjetilo. Osjećanja su suštinski slijepa („Ljubav je slijepa“), indiferentna prema svijetlu. Osim toga, naš agregat čuvstava je u neosvijetljenom unutra. Za naš skroviti, intimni (intimus = unutra) svijet osjećanja se koristi izraz nutrina. Nutrina je  suprotno od vanjština: kao što je nutrina u bukvalnom značenju unutrašnjost tijela ili nekog objekta kao npr. "nutrina broda", tako je i nutrinau prenesenom značenju unutrašnjost osobe. Pri tom se ne misli da je to stanište skrovitih misli nego skrovitih osjećanja. "Osjećam u nutrini" znači osjećati u dubini bića. Isto tako u njemačkom postoje izrazi kao innig (Innen = unutra) koji znači osjetiti iz dubine ili sa dubokim čuvstvom. Innigse može nadati, kajati, voljeti, zahvaliti, isto tako biti innigpovezan, srastao, neodriješiv. Za čovjeka koji je bogat osjećanjima se kaže da je innerlich, a za introvertirani pravac u literaturi, koji se radije bavi svojim unutrašnjim životom nego mijenjanjem svijeta, se zove Innerlichkeit(Handke, Schneider, Zorn).
 
Da povodom "haptike" srca skrenem u jedan povijesni ekskurs. Još od vremena klasične grčke pa do kasnog prosvjetiteljstva je haptika bila maćehinski tretirana. Osjetilo dodira je bilo najniže rangirano u hijerarhiji osjetila koju je prvobitno postulirao Aristotel i koja je ovako izgledala:
 

Pri tom su vid i sluh bili izdvojeni i nazivani duhovnim, plemenitim, višim ili primarnim osjetilima, podesnim za spoznaju i umjetnost, dok su preostala osjetila, njuh, okus i dodir bili niži, sekundarni jer ne vode ka prirastu znanja, tvarni su, pretežno neuhvatljivih senzacija. Ekskluzivno mjesto u ovoj hijerarhiji je imalo osjetilo vida zbog njegovih posebnih zasluga za spoznajni profit. Taktilno osjetilo je s druge strane bilo ekskluzivno u svojoj bezvrijednosti. Tek u filozofskim i estetskim diskursima 18. stoljeća (Berkeley, Diderot, Condillac itd.) je počela rasti svijest o važnosti taktilnog osjetila, konkretno nakon znanstvenog ishoda tzv. "Molyneux-problema" u korist ovog osjetila - koji počinje pitanjem: može li jedan rođeni slijepac kojem su organi vida osposobljeni vizualno prepoznati kuglu i kocku koju je prije samo taktilno poznavao? To je rezultiralo time da tjelesnost stvari nije više uzimana kao pripadajuća izvornim sadržajima optičkog opažanja, nego se ovo parazitarno poslužuje prvobitnim iskustvima ruke. Tako je bila poljuljana vjekovna hijerarhija i vrhovnom osjetilu vid su oduzeti neki činovi koje je stoljećima nosio i prišiveni najniže rangiranom osjetilu. Sve se to odigravalo posred epohe svjetlosnog kulta, prosvjetiteljstva i "okularcentrične" racionalističke filozofije koja je sva vrvila od vizualnih metafora. Ključni rehabilitator taktilnog osjetila je bio Johann Gottfried Herder (1717-1772), inspirator romantičara, fundamentalist na ideološkom ratištu protiv dominacije optičkog i ugnjetavanja haptičkog. On je uzdigao haptiku na pijedestal najvažnijeg osjetila koje jedino nudi izvjesnost bivstva. U njegovoj vrlo indikativnoj stilizaciji opozita optika vs haptika, oko važi kao "najhladnije, najvanjskije i najpovršnije osjetilo od svih", “superficijelniorgan koji ne prodire, ostaje na površini opaženih stvari i drži ih na distanci („koje nas pogodi finim štapićima svjetlosnih zraka bez da nas dublje dirne, zasmeta ili nas uznemiri“), dok je "osjećaj", kako on naziva osjet dodira, jedini koji nudi informaciju o kakvoći duše i duha. Oko i ruka dakle zasnivaju dva radikalno različita odnosa prema sebi i svijetu. Haptičar živi u jednom svijetu direktnog kontakta i "neposredne sadašnjosti", njegova sfera je uska, markirana dometom ruke. Kako ovaj pri svakom taktilnom doživljaju objekta istovremeno i samog sebe doživljava (afektivno-patično naspram senzualno-taktilnog), njegovi su utisci "duboki i jaki" ( „innig und stark“). Oko je nasuprot tome na poziciji „vanjske straže“, "hladnog", neaficiranog promatrača. Znači, dok osjetilo vida krzne samo površine, nudi uvid u samo vanjsko i površno, "osjećaj" je osjetilo "nutrine", ono zalazi u dubinu, jer u dušu čovjek ne može gledati nego se samo uživjeti ("hineinfühlen"), osjetiti je. Zato prvo korespondira sa glavom, drugo sa srcem. Razlika između glave i srca je, Herderu svojstveno, haptički predočena: um je hladan, srce je toplo, kao što je "hladno promatranje" u kontrastu sa "toplim osjećanjem" (rekosmo da je već kod Aristotela je mozak važio kao najhladniji organ a srce kao reaktor organske topline). Hladnoća i toplina su za Herdera istovremeno protkane smrću i životom. Prva je sinonim za mrtvo umjetno, staro, neplodno, neživo, druga nasuprot tomu za vitalno, živo, mlado. Hladan je razum i topao poetički žar, raspirena "vatra fantazijejednog pjesnika" je ta koja grije konzumenta poezije. Što više netko osjeća, to mu je viša temperatura; onaj tko je zaljubljen je topao, nezaljubljeni je hladan, veli Herder. Ali ne samo hladnoća i toplina fungiraju kao haptične suprotnosti koje se odnose na glavu i srce, nego isto tako i tvrdoća i mekoća. Tvrdo ide uz staro, ukočeno i gotovo oformljeno, meko uz mlado, neoformljeno, rastuće.

Ako si prizovemo u sjećanje sadržaj prvog poglavlja "Brda i kotline", konkretno izloženost highlander-a Jarca daljinama i Raka blizini, nameće se da je prvi upućen na tzv. osjetila daljineili distance(sa naglaskom na vid) i drugi na osjetila blizineili kontakta. Ako pri tom imaginiramo, da su stanovnicima vrhova osjetila vida oštro izprofilirana distancom i svijetlom planinsnkih vrhova, dok se stanovnici rupa moraju opipavati kroz tminu, Jarca bi se moglo nazvati "optičkim" i Raka "haptičkim" tipom (ali ne u smislu historičara umjetnosti Alois Riegel-a). Ali Rak je sigurno više od vezanosti samo uz dodir, on je gastropoda, stomačni hodač, puzavac, takoreći podoljubeći sluzavac sa istaknutim organima za priljepljivanje, kao jedan lizajući, mljackajući, sisajući organ kontakta i zato bi mu bolje priličilo neko ime koje uključuje sva blizinska osjetila, sa naglaskom na inkorporirajuća (o tome kasnije). Dok osjetila dinstance kao što su sluh i vid posreduju informacije indirektno, daljinski, valno, slično TV-u koji ovamo ispakuje slikovne i zvučne signale koji su tamo bili upakovani, osjetila kontakta - taktilna, olfaktorična, gustatorska - imaju direktan kontakt sa materijom, uključujući i disperziranu. Hubertus Tellenbach, jedan znameniti psihijatar koji je istraživao atmosfere i melankolije, je sumirao okus i njuh, dva kemo-senzorična osjetila ili dva "medija elementarnog kontakta", u jedan senzorijum kojeg je nazvao "oralnim". Jer ovim dvjema osjetilima fali svako odstojanje naspram predmeta, kako u fizičkom smislu tako i u pogledu jedne fenomenološki pojmljene prostornosti. Oralno osjetilo je dakle osjetilo blizineintimnosti. Već okus shvaćen kao "aroma" je nemoguće odvojiti od osjetila njuha. Okus i njuh se mogu vidjeti i kao inkorporirajuća osjetila (pojesti i udisati), gdje je organ njuha zadužen za rafiniranu materiju, a organ okusa za čvrstu ili bolje rečeno tekuću. Hartmut Böhme ovim "elementarnim kontaktima" pridodaje i osjetilo dodira, jer sva ova tri osjetila "opisuju polje kontagioznih (inficirajućih) osjetilnosti". Sva "niža" osjetila se dakle dopuštaju sažeti pod jedno, nazovimo ga "tvarno" osjetilo i svaki od njih predstavlja određeni nivo profinjenosti - od grube senzibilnosti na površinu, pritisak, dodir, temperaturu (bol), do visokoprofinjene receptivnosti kojom se prodire u materiju, za doživljaje kemijskih sastava, u slučaju osjetila njuha čak i sa distance.

EKSKURS:

Da nadovežem još par usputnih zanimljivosti: Kao prvo, zanimljivo je da se aristotelov vrijednosni rang osjetila - podudara sa vertikalnom pozicioniranošću osjetilnih organa na glavi - ako izuzmemo taktilno osjetilo koje je takoreći sveprisutno, kako na površini tako i unutar. Kao drugo, i ovdje su  svijetlodaleko vanjsko goredok su mrakblisko i unutarnje dolje. Oko je najdaljeg i dodir najkraćeg dometa; vid je vanjskii dodir unutarnji (vidi o Herderu). Kao treće, ako se njuh i okus uzmu kao "oralno osjetilo" onda nismo daleko od sistema elemenata rangiranog po uzoru na agregatna stanja. Drugim riječima, odozdo prema gore postoji korespodenca rafiniranosti čula i rafiniranosti materije (agregatna stanja). Sve se to pokazuje i kao stoički sustav elemenata: donja osjetila kao oralno i taktilno su hyle oblast, gornja kao "imaterijalni" vid i sluh su pneuma-tični. Analogije su u slijedećem: Taktilno osjetilo se može uzeti i kao konstitutivno za predmetnost svijeta. Da bi se Ja i Svijet prvobitno mogli razlučiti jedno od drugog, neizdiferencirana dječija svijest mora udariti na granicu, koja mu pokazuje da je tu nešto što nije on. Taktilno osjetilo dakle registrira granicu vlastitog i drugog, unutarnjeg i vanjskog; njime stičemo izvjesnost da smo stupili u oblast vanjskog; utoliko efektivnije što je objekt čvrst ili krut. Bez iskustva granice nema formiranja ni sebstva ni svijeta. Oralno osjetilo naprotiv odbacuje fizičku granicu, ono radi na apsorpciji vanjskog, preferira fluidizaciju s ciljem inkorporiranja. Osjetilo sluha operira sa medijem zrak i vata "ispisane" valne forme na njemu, diferencirano recipira dakle zračne valne forme (i ne zrak sam). Osjetilo vida operira sa svijetlom, obrađuje svjetlosne signale.

U alamanhu bajki iz 1826-te romantičara Wilhelm Hauff-a ima jedna antikapitalistička bajka koja se zove "Hladno srce". U toj priči izvjesni Peter Munk, jedan nikogović opasan pozamašnom voljom za društvenim prestižom, istrguje sa zloglasnim šumskim duhom Schwarzwald-a obilat kapital za biznis. Cijena je bila njegovo živo, vruće srce, koje je morao uručiti šumskom duhu za njegovu kolekciju pulsirajućih srdašaca. Zauzvrat je dobio jednu kamenu protezu. Ne zato što je stekao kapital, nego što je dobio kameno srce odnosno hladnu koristoljubivost i fokusiranost na profit, uspije Munk moćno oploditi svoj kapital i postane lihvar od značaja, te pobere najvrijednija građanska priznanja. Nakon što je shvatio da kamenim srcem ne može uzeti učešća na prizorima, muzici, plesu, trpezi, ljudima, da ga sve ostavlja ravnodušnim osim zova koristi, on poželi poništiti ugovor itd. itd. Srce kako vidimo nije samo "pipajući" nego i "upijajući" organ bez kore i granice, kojim se učestvuje, sudjeluje, uživljava, saživljava. "Čovjek bez srca" je fraza koja se koristi za čovjeka koji se ne saživljava ili preciznije rečeno koji ne sažaljeva. Agregatno stanje tog srca je očigledno kruto: za takvog čovjeka se kaže da je tvrdokoran ili o-krut-an, ili na engleskom hard i njemačkom hart = tvrd. U protivnom tekuće: saživljenost ali i uživljenost znači pomjeriti svoje čuvstveno težište u nešto drugo ili nekog drugog, kao što to radi jedna porcija tekućine sa drugom ili sa poroznim materijalima. Drugim riječima, srce nije samo organ koji je dovoljno mek da prima utiske, nego je i to organ prožimanja koji upija i biva upijen, ali isto tako i organ srastanja. "Kako je sraslo moje srce, s tim poljima i šašem!" veli Dobriša Cesarić. Kad srce ohladi ono mijenja agregatno stanje, izgubi sposobnost da upija ili da se upije, da impregnira i bude impregnirano, izgubi i mekoću za prijemčivost, odbija svaki utisak.

 

Unutra i napolju

 

Zodijački tip nije nešto zasebno nego je s njim u paketu i njegov svijet. To znači da se zodijački karakteri opisuju u jednom mahu sa njima pripadajućim svjetovima, ne u smislu svjetova sređenih po vlastitim nahođenjima, nego kao već "zatečenih". Jedan zodijački tip dakle uvijek podrazumijeva i njegovu posebnu okolinu, da se otprilike poslužim mišlju holističkog biologa Jakob von Uexküll-a. Na djelu su isti strukturalni zakoni koji djeluju u čovjeku i njegovoj obradi svijeta. Zodijačke osovine su i "vječni" mentalni obrasci koji služe polarnom stereotipiziranju iskustva.

Tako je svijet highlandera Jarca jedan jasno raščlanjen, uglast, zahvatljiv, tvrd, krt, suh, pun nemirnih napuklina i pukotina - isto kao što je i sama njegova suština: okorjeo od bivstva napolju, napukao, bridast, koščat, suh, neudoban uglatošću, tup, nereceptivan, u najboljem slučaju žilav kao koža, viskozan, grčevit. Zemaljska čvrstina Jarca je najbolje opisana riječju krtost - radije puknuti nego biti slab u formi. Rak je suprotno tomu jedno nježno, meko, sluzavo-ljepljivo, u najvišoj mjeri receptivno biće, koje svoje okružje kao kakav organ probave omekšava i rastvara u svrhu inkorporacije. Kako otvorenost svijetu njegovu tananu receptivnost bolno nadražuje i preopterećuje njegove sisalačke kapacitete, on si ili traži jedan dobar refugium, ili si sam omekša jedan komforni šuplji prostor u tvrdom, ili si dopusti oklop rasti - sve to da bi stvorio trajne okvire za njegovu mikrokozmičku fluid-izaciju svijeta. Jarcu je otvorenost svijetu default modus i njegova okorjelost je produkt obitavanja napolju. Kora mu je u tendenci totalitarna, svoju svrhu ispunja tek u prodoru u njegovo središte, dok takoreći srce potpuno ne okameni i ne utihne zadnji puls života. Kako reče Karl Jaspers: "Kao što stabljika biljke za život potrebuje jedan odrvljeni "skelet", tako i život (čovjeka) treba racio; ali kao što odrvljenje u krajnjoj liniji stabljici oduzima život i čini od nje goli aparat, tako i racio tendira odrviti svu dušu". I ako onda hoćemo upoznati nutrinu Jarca, naići ćemo uvijek samo na vanjštinu.

Načelno: Jarac je klima u kojoj se okamenjuje, okoštava, orožuje - svugdje se iz unutra čini jedan napolju. Rak je nasuprot tomu natapajuća, omekšavajuća tendenca - svugdje se pokušava iz jednog napolju učiniti jedno unutra.
 

Biće Raka je suštinski srodno sa svim onim vodenastim bićima koja obitavaju unutar ljuski, želatinskih omotača, stijenki maternice; dakle sa embrionima i mekušcima - puževima, školjkama, jednoljušturašima, koponošcima - sa slinavim, ljigavim, gnjecavim, prijemčivim, nježnim i povredljivim bićima; drugim riječima, svima onima koji nisu u stanju čvrstinu naći u sebi pa je traže napolju, po mogućnosti u vidu staništa ili kućišta od kora i ljuštura. Kao što je vezivno tkivo zajedno sa organima kod ljušturnih mekušaca čvrsto sraslo sa njihovim kućištima, tako i Rak srasta organski sa svojim usko okružujućim unutar omeđenog. Njegova osnovna intencija je pustiti korjenje duboko u njegovom neposrednom životnom prostoru i sav taj okoliš pokušati resorbirati. Voda Raka nije slobodno tekuća, nego (za)stajaća, skupljena koja ulazi u pore, šupljine, vlaži, natapa, impregnira, stvara polustanja kao blato, sluz, muljevito, močvarno. Iste one sile koje su oformile Viktor Hugovog "Zvonara crkve Notre-Dame" su ovdje na djelu: "Moglo bi se reći da je on (Quasimodo) preuzeo njenu formu (katedrale) kao što puž preuzima formu kućišta svoje školjke. To je bio njegov stan, njegova rupa, ljuska. On je o tome ovisan kao kornjača o njenom oklopu. Napukla katedrala je bila njegov oklop". Posebno puževi se mogu uzeti kao Raku srodni, jedina kopnena vrsta mekušca, ali ne samo zbog njegove portable kućice, već i zato što se puževi sa svojom sluzi ophrvavaju sa okolišom i istom se probijaju kroz njega. Dok se jarčevo kopito mehanički tare od pod, Rak si taraca svoj put sa sluzi i saslini se u svoj bliski okrug. Za puža je sluz univerzalno transmutirajuća esenca života. On se kupa u ovom ljekovitom fluidu, transmutira ga uvijek prikladno datostima, i uvijek u strahu od suhoće. "Sluz je ljepljiva esenca duše jednog puža. To je medij za svakovrsno životno ospoljenje ovog gastropoda" piše šaptačica puževa Elisabeth Tova Bailey u njenoj knjizi "Šum puža kad jede". Tako i čovjek Rak razmazuje okolo fluid svoje duše i upravo kao sluzno-ljepljivi organizmi si napravi jedan mikroskozmos u komforu vlage, u kojem sebe može osjećati i izvana. Konačni cilj je probavno re-fluidiranje usko okružujućeg svijeta, u kojem bi onda potonuo u somnambulstvo.

Ovaj sluzavi višak je Jarcu nepodnošljiv, svijet mora biti raščaran, slobodan od sluzi koja se upija u stvari, koja ih mekša, destabilizira, slabi im konture. Sve što ne odoljeva ispitu tvrdoće i istrajnosti forme ili što je prijetnja ovom, mora nestati. Jarac je hiperborejac, iz hladnoće i za hladnoću stvoren. Ako je rakovo pribježište stara koliba puna djetinjstva onda je jaračevo kristalna palača snježne kraljice. Hladnoća je za Jarca blagodarje, evanđelje trajnosti forme, reda, ali i odvojenosti i distance. Za Helmut Lethen-a je odvajanje suština ove metafore: "U imaginacionom prostoru hladnoće sreću se različite priče odvajanja: odvajanje od božanskog okrilja, odvajanje od simboličkog jedinstva sa majkom, odvajanje iz organskog ustroja zajednice." Hladnoća je i više od toga: izgubljena sposobnost prožimanja, kao kod jedne upravo zamrznute porcija tekućine. Jarčevo biće je ono kristala - samodovoljno, zatvoreno, ograničeno ili odvojeno kao skalpelom, solidno, tvrdo, glatko, pa i perfektno strukturirano. Čak i sam prostor, u najapstraktnijem smislu, je za Jarca kao red idealne kristalne strukture - homogen, sterilan, strukturiran, matematički prostor, u kojem postoje samo ravnomjerne, sređene, indiferentne točke; dok je Rakov prostor živ, doživljen, pun štimunga, koji ima svoje središte (dom) i puno drugih vrijednosno i uobraziljom distorziranih prostora. "Doživljena kuća nije beživotna kutija. Naseljeni prostor transcendira geometrijski" - veli Gaston Bachelard. U jarčevom svijetu rekosmo nema receptivnosti, sve je pretvrdo i presuho za razmjenu. Svaka je rezonanca sa grčem odbijena. Ništa ne odjekuje u ovom svijetu totalne otvorenosti. Odnos subjekta i svijeta može biti samo trenje, škripanje i zveckanje. Gladak, bez organa priljubljivanja ili prianjajućih površina, otkačen, udaljen, samodovoljan, bez identiteta je Jarac sasvim u svom elementu, isto kao njegov brat po planetu, Vodenjak. Upravo bez prebivališta se ovaj čovjek osjeća namirenim; kao građanin svijeta, kosmosa, beskućnik, saturnovski eremit kojemu hladna, zjapeća praznina puše u lice. On se ne može i ne želi negdje drugo prepoznati, svijet nije nigdje posvojen, uvijek je "po sebi", puki objekt bez dodira sa sopstvom. 
 
Ludwig Richter

Ako je dakle Jarac jedno disocirano, od svega udaljeno biće, onda je Rak približujuće, priljubljujuće i sisajuće, kao na majčinim grudima ili "krilu". Rak je sentimentalan čovjek u punom smislu riječi, prianja uz stvari i srasta s njima. Tako imamo paradoks fluidnog znaka koji je ukorijenjen, pušta svoje korjene po stvarima. Neke je černobilce zov doma vratio u kontaminiranu zonu, jer im je sa rodnim Černobilom "srce sraslo" ili "tamo ostalo", pa su se osjećali kao manjkav komad koji vapi za svojom izgubljenom cjelinom. „Gib mir mein Herz zurück, du brauchst meine Liebe nicht“ ("Vrati mi sad moje srce, moju ljubav ionako ne trebaš") - vapi Herbert Grünemayer, njemačka pop ikona. Rak je čovjek kojemu je locus amoenus, idila, "savršena sreća u omeđenom" (Jean Paul) centralni topos života. Tako se nastani i raširi svoje korijenje u svom malom isječku svijeta, i tako mu buja identitet. Domet ovog identiteta je kratak, tik do obližnjeg brda, s druge strane je "vanjski", hladni, nelagodni ili u najboljem slučaju indiferentni svijet - "tuđina" (suprotno je "mojina" ili "svojina"?). Njemačka riječ unheimlich=nelagodno+jezovito bukvalno prevedeno znači ono-što-nije-dom. S ove strane brda je ušuškan u "krilu", psihički, fizički i metafizički namiren. Na njemačkom se metafora "krilo" = Schoß masivno koristi u smislu toplog gnijezda, mjesta spokoja, kao u primjerima “Schoss der Nation” (krilo nacije), “Schoß der Familie” (krilo familije), “Schoß der Gemeinschaft” (krilo zajednice), “Schoß der Nacht” (krilo noći), “Schoß der Kirche” (krilo crkve) i sl. Ali biti u krilu je više nego biti toplo ušuškan i zaštićen, radi se i o toplini "tališta" koja rastače izolirano bivstvo i unjedri ga u matičnom. Tako je Rak mjesto gdje nastaje posesivna domovinska romantika, seoska uzemljenost, ali i bidermajerski provincijalizam ili malograđanska kultura privatnosti i ukućenosti. Mlin pored rijeke i pitoreskne livade njegove kotlinske idile su nabijeni smislom, po-duševljeni, "inkorporirani", "prirasliuz srce". Ovdje je na snazi jedna simbiotska ovisnost, u kojoj se čovjek i njegov milje međusobno oživljavaju. Taj milje takoreći isparava opium već po-duševljenog natrag i otupljuje kritičku budnost. Život je ovdje ritualiziran, somnambulan, vegetativan. Ponavljanja stvaraju navike, a navike su utjelovljenja (Bernhard Waldenfels). Tek novo ili strano, ako se pojavi u ovom zaokruženom svijetu, je u stanju mobilizirati budnost.

U tijesnim prostorima rakovog boravišta vlada "sparina simbiotičnog suživota" (Helmut Lethen), toplina, vlaga, zagušljivost. Njegovi i mirisi okolnih stvari su smiksani u jednu domaćinsku ustajalost. Toplina tjela se skuplja u prostoru, vlaga se vata na prozorima. Ako je njegov kućerak još zatrpan i sa snježnim masama, blagodarje stanovanja raste do metafizičke blaženosti, kao u ispovijestima "opium-eatera" Thomas de Quincey-a, koji je u njegovoj, visokim brjegovima opkoljenoj i snijegom zasutoj, cottage utonuo u svijet knjiga o metafizici. Povodom toga Gaston Bachelard: "Kućni sanjač zna i osjeća sve to, i tim umanjenjem bivstva vanjskog svijeta ("kozmička negacija" snijegom), osjeća porast vrijednosti unutarnjeg, rast intimnosti." U takvoj spokojnoj skučenosti i intimi s vremenom popušta faktička tvrdoća; duša se slegne preko stvari i omekša ih. Svrhovitost stvari se povlači u korist simboličnosti, klize polako iz svjesnog u nesvjesno i dobijaju čarobnu patinu ovog - koja se kod malo napora uobrazilje može pretvoriti u svjetlucavu živopisnost. Ako uzmemo da je maksima Jarca ona Sigmunda Freuda "tamo gdje je Ono, treba postati Ja", onda bi Rakova bila obrnuta - tamo gdje je Ja, treba postati Ono.

Strukturu zatvorenih, intimnih pribježišta imaju i samoostvarene nacionalne države, onako kako se pokazuju u romantičarskim nacionalističkim idealima - iznutra meka, izvana tvrda, opasana bedemima. Pod ovim "meko unutra" ne mislim na unutrašnju politiku nego, s jedne strane, na narodnu mitologiju koja služi bildanju identiteta, znači na sakraliziranost važnih povijesnih epizoda koje klijaju i čvrsnu kao tkivo zajedništva; i s druge strane jedna implicitna romantička kakvoća društva po uzoru na organizam, negativ "mehaničkom" ustroju liberalne države. Po ovoj organicističkoj utopiji države se "paideuma" (duša kulture) ima ritualno njegovati, društvo nikako ne smije postati fragmentarno, nego organski izraslo i sraslo, homogena "Volksgemeinschaft". I kad je onda država, tako fokusirana na svoju "nutrinu", dostatno izolirana od ostatka svijeta, buja kulturna drugačijost (i unutrašnja istovjetnost) naroda, ali i za drugačijost drugog raste senzibilnost, ali u tom smislu da se kao vanjski mora od-tjerati i kao unutarnji iz-tjerati ili izlučiti napolje (kao što je mene snašlo). Kao što jedna izolirano živeća biljna ili životinjska vrsta u prirodnom refugium-u svoj karakter vremenom specijalizira do nastanka nove vrste ili kao što se i kulturni karakter kao npr. jezik u uvjetima izoliranosti postepeno individualizira. Za vrijeme cvjetanja nacionalizma u prvoj polovini 20. stoljeća, je kult organizma i biologiziranje postalo na kraju i bestijaliziranje čovjeka.

I za familiju se može reći slično. I ona ima jedno zaokruženo unutra, privatno, svoj javnosti nedostupan i od iste ispoštovan prostor, zaštićen nepisanim kodeksom intimnosti i fizičkim zidovima doma. Za razliku od firme koja i ako ima svoj zaštićen prostor, nikad nije "krilo" i intima čovjeku. Upravo u organskim i velikim familijama sela se i čuva meko tkivo nacionalnog zajedništva, dok su gradovi centrifuge koje trgaju ljude jedne od drugih i čupaju ih iz zemlje, kao što netko reče.

Ako bacimo oko na jezično blago, može se reći da je Rak usko vezan sa korijenskim morfemom "rod": Na-rod, po-rod, po-rod-ica, rod-nica itd. Ovaj morfem je nastanjen tamo gdje se radi o dolasku ploda na svijet: u-rod, po-rod, po-rod-jaj, rod-iti se, odlučujući čimbenik je rod-nica, mjesto je po-rod-ilište ili rod-na gruda, vrijeme je rod-jendan; očigledno se i pri-rod-a odnosi na plod i plodnost, ne samo u predpovjesnim kultovima majke boginje. Ali nastanjen je i tamo gdje su plodovi istog ploda, tamo gdje su izrazi za vrstu ili blisku, povezanu, prožetu, spojenu grupu, koja može biti ljudska, biološka (flora i fauna), gramatička, kulturna; znači sve proizašlo ili proisteklo iz zajedničkog korijena ili pretka, takoreći istog po-rod-a: rod-bina, s-rod-stvo, rod-itelji, rod-jak i rod-ica, rod-oslovlje, rod-ovska zajednica, na-rod itd.

 

 

Sela i gradovi

 

Vodeni ljudi su "gnostičari" koji se ne uspijevaju usidriti u svijetu. Ovostrano ne nudi konačno ispunjenje pa u pozadini uvijek tinja ideja izbavljenja. Čovjek tekućine ne želi biti lociran, uzemljen, uzeti formu, egzistencija mu je praćena pozadinskom nelagodom, grčom, iziskuje napor. Izraz egzistencija potječe od latinske riječi ex-sistere što znači otprilike stupiti napolje (iz uterusa). U ovom smislu vodeni Rak ex-sistira posebno nerado, a kad je već tu onda gleda da se zakukulji i povuče u unutrašnje "šupljine", ne kao opservator nego da se samozaboravi u njima. Život Raka nalikuje trudu oko ograničenja štete nanesene stupanjem u ex-sistenciju, sastoji se iz pokušaja liječenja traume nasilne individuacije, izgona iz blaženog komfora in utero u vanjski, hladni, tvrdi, svijetli svijet. Jarac nasuprot tomu udiše ledeni zrak vanjskog svijeta punim plućima. On je jasno emancipiran od svih veza i ovisnosti, rana njegovog pupka je savršeno zarasla. Kao jedan zaokruženi, samodovoljni individiuum se glatko uklapa u svijetlu, hladnu, oštro raščlanjenu jasnoću postuteralnog života, uživa punu autonomiju ličnosti, i njenu kolateralnu štetu - otuđenje. Dok njegov oponent Rak reprezentira dremljive seljačke egzistencije koje se korijene u zemlji i običajima, sa odgovarajućim nepovjerenjem prema progresu, Jarac je "hladna persona" velegradskog miljea, "prirodnog prostora sfere faktičnosti", "oklopljena blaziranošću" (Simmel). Za razliku od  ptolomejovog Pan-Saturna koji i danas dominira opise Jarca, naime žilavog, čanjkavog, dlakavog ili krznenog, znojavog težaka sa motikom, usko vezanog za energije zemlje i sirove prirode (koji donekle opisuje saturnovog zračnog podanika, prostodušnog Vodenjaka), ja ovdje s obzirom na njegovu zemaljsku prirodu demonstriram Saturna u jednom potpuno drugačijem ruhu: kao nekog tko je kulturno-povijesno skrojen za duhovnu klimu ranog 20. stoljeća, naime u doba odlučnog pokušaja pristanka na sve uvjete moderne. To se odnosi prvenstveno na treću deceniju, na "habitus" "nove stvarnosti", Bauhaus-a ili De stijl-a, golog funkcionalizma, minimalizma, purizma, fašistoidnog razionalisimo itd. skupa sa svim ondašnjim svjetonazorima koji su "kriminalizirali" ornament (“Ornament i zločin” Adolf Loos) ili su se grozili floralne, biomorfne, juvenilne svijesti proteklog doba; isto tako subjektivnog, raspojasanog, distorziranog, ekstatičnog, iracionalnog, morbidnog, profetskog ekspresionizma koji je upravo izlazio iz mode; ali isto tako paralelno prisutnih "regresivnih" sila tog vremena, historizama, vitalizama, romantičkih omladinskih pokreta koji okreću leđa urbanosti ("Lebensreform"), kao i tada florirajuće "filozofije života" i neoromantične konzervativno-revolucionarne “organologije”.

Bacimo kratko oko na literarnu "novu stvarnost" ("Neue Sachlichkeit"), dominantan pravac 20-tih godina proteklog stoljeća, na našim prostorima do danas škrto tematiziran, preveden kao "Nova stvarnost" ili "Novi realizam", doslovno preveden bi se zvao "Nova faktičnost" - i primjetimo koliko je ovdje koncentrirana satrunovska "vanjskost". Ime ovog pravca je preneseno iz (ob)likovne umjetnosti, prvi put korišteno 1923. Među postmodernim arhitektima je arhitektura tog vremena nazivana "ledenim srcem moderne", Bauhaus-kubus je bio "zamrzivač-mašina". "Nova stvarnost" je jedan radikalno modernistički pravac koji se opisuje sljedećim frazama: nepotkupljiva trijeznoća promatranja, preciznost opisa, "entauratisierung" (raz-aura-tiziranje), žurnalističke strategije pisanja kao dokumentarizam, "Reportagestil" i montaža, zatim favoriziranje činjeničnog, "antipsihologizam", afirmativni odnos prema tehničkom napretku itd. sve u svemu, jedna forsirana komfornost sa modernom. Ovdje su egzorcirani zadnji ostatci romantične aure, pathosa, melankolije, sentimenta, isto tako, svega ornamentalnog, stilski figuriranog, svega što čuvstveno cima; sve je postalo minimalno, lapidarno, jezična i tematska svakodnevnica je uzela maha, slično kao i kod naturalizma (neki su ga i zvali "Novi naturalizam"). "Roman mora imati značenje svjedočanstva pred sudom, drama jednog temeljitog prikupljanja dokazaveli Erik Reger (1931). "Psihološko stvaralaštvo i lirična raspojasanost moraju biti zabranjeni" - Stefan Grossmann (1926). Ovo je stil kojim su se služili pisci kako lijeve, tako i desne provenijencije. Aristokratska distanca, militantna samodisciplina, vivisekcijski pogled, racionalnost, hladnokrvnost i neustrašivost nosi u sebi nešto od fašistoidnog ethosa (npr. Ernst Jünger, ali čak je i Walter Gropius, osnivač Bauhaus-a, bio teško ranjavani dobrovoljac pruske konjice sa brojnim vojnim počastima), što nacisitma nije bio razlog da ih odlučno ne suzbijaju pod parolom "nihilističke literate asfalta".

U literaturi "nove stvarnosti" stvari i situacije dobivaju na moći nauštrb subjekta. Ponašanju se ovdje ne pristupa psihološki, ono je "eksternalizirano", unutarnja perspektiva je tabuizirana, protagonisti su određeni kauzalnim uplivima  vanjskog svijeta. Favorizirana je tzv. "epička" (nedramatična) opažajna funkcija, koja se ograničava na vanjsko, predmetno, nema izloženosti doživljaju i uživljaju. Ovaj literarni pravac ne koincidira samo vremenski sa biheviorizmom, nego je i sadržajno u uskoj vezi s njim. I biheviorizam ("psihologija bez duše") je "eksternalizacija" tj. pomjeranje perspektive iz-nutra i prema unutra ka iz-vani i prema vani. Temeljni dokument behavierizma je znameniti članak John B. Watson-a - „Psychology as the Behaviorist views it“ (1913) - u kojem se ovaj polemički okreće protiv do tada važeće introspektivne psihologije, proklamirajući promjenu kursa sa "mentalizma" na "objektivizam", u smislu, uvažava se samo ono što se može opažati izvana, naime golo ponašanje (engl. behavior), dok ono s one strane opažaja dobiva etiketu "black box". Ponašanje je onda raščlanjeno samo na dva faktora: stimulus kao input i response kao output jedne "black box" (sve u svrhu njegovog predviđanja i kontrole), čija se funkcionalnost razumijeva isključivo na osnovu inputa i outputa. Izraz "black box" je inače posuđen iz oblasti inženjerstva, konkretno električnog sklopa koji je zatvoren u jednoj kutiji koja se ne može otvoriti a da se sklop ne razvali. Očigledno je u pitanju pokušaj postuliranja psihologije kao ogranka prirodnih ili inženjerskih znanosti, gdje se sve vidi samo u svjetlu kauzalnosti. Behaviorist izbacuje iz njegovog znanstvenog vokabulara pojmove kao osjećaj, opažaj, pažnja, predstava, volja, mišljenje, sklonost itd. "Ako ću biti iskren, nemam blage veze što ti pojmovi znače" - piše Watson u uvodu njegovog "Psychology from the standpoint of a behaviorist" (1919). Psiha čovjeka se može sasvim efektivno istraživati na majmunima kao što je to radio Köhler ili golubovima kao Skinner. Čovjek je pasivno biće i principijelno neslobodan, tj. sasvim raspoloživ slučajnim uplivima (stimulus) okoline.

I pogled literate, koji je do tada obično opservirao unutrašnjost, je sad radikalno okrenut prema vani, ka svijetu stvari, sam sebi postaje vanjskii piše samo o vanjskom. Samo površina stvari i ljudi je tema, ne zato što se ono iza toga stavlja u zagradu, nego zato što je površina "jedino vidljivo, jedino egzistirajuće, kao neka vrsta filmskog platna na kojem se odigravaju događaji i iza čega se nalazi samo praznina" (Kimmich 2002).

Christian Schad - Operation

U "Novoj stvarnosti" se pogledu otvara nefiltrirana kompleksnost realnosti. Banalna svagdašnjica se istražuje sa posebnom pažnjom i strpljenjem, kao da su u pitanju neki egzotični svjetovi. "Ništa nije frapantnije od jednostavne istine, ništa egzotičnije od naše neposredne okoline, ništa maštovitije od faktičnosti. I ništa nije senzacionalnije od vremena u kojem čovjek živi" - Egon Erwin Kisch (1925). Robert Musil je tipičnog pisca 20-tih godina prekrstio u Monsieur le Vivisecteur“. Novo svijetlo u kojem se sad svagdašnjica javlja je nelagodno, ona postaje otuđena u njenoj realističnoj jasnoći, gubi se prisnost i uvriježenost. Jedno od najvažnijih stilskih sredstava produkcije otuđenja je montaža - pustiti činjenice i dokumente da sami govore. U Brecht-ovom "epičkom teatru" je radnja prekidana komentarima, glumci istupaju iz uloge i okreću se publici sa namjerom diskutiranja. Gledatelj nije uronjen u iluziju tipičnog dramskog teatra Aristotela ili Lessinga, uživljavanja i identifikacije se zavaravaju. Tako nastaje distanca između publike i glumaca, kao i figura koje oni igraju. Glumci ne nude materijal za identifikaciju, ne glume heroje, uloge im često nisu moralno jednoznačne (majka courage je i oportunist) ili se pak radi o faktičnim, suhim, čuvstveno škrtim figurama.

Rekoh gore da su zodijačke osovine između ostalog i polarni mentalni obrasci koje služe stereotipiziranju iskustva i koja bivaju "autorizirani" od najrazličitijih svjetonazora. Od ovakvog shematizma nije pretjerano udaljen i Helmuth Lethen, najmjerodavniji istraživač literarnog "habitusa" 20-tih godina. On je naime ukazao na jednu začuđujuću trajnost i istovjetnost argumentativnih figura koje su obilježile kritiku moderne i koje slijede jednu binarnu shemu - očigledno srodnu gore spomenutoj domicilnoj i njenim izvedenicama:

Toplina

Tama

Organizam

Simbioza

Prirodni ciklus

Ukorijenjenje

Rast

Neprozirnost

Sjećanje

Sabranost

Individuum

Original

Hladnoća

Svijetlo

Aparat

Raskid, Prekid, Odvajanje

Mehaničko vrijeme

Mobilnost

Plan(iranje)

Transparentnost

Zaborav

Osutost

Tipus

Reprodukcija

Te figure su integralni dio moderne i javljaju se uvijek kad nastupi kriza njenog projekta, kad se perspektive ponovno raščlanjuju u kult hladnoće i kult topline; ideologiji topline i intimnosti se isprječava patos distance i pohvala otuđenja. Ovaj dualizam se po Lethen-u dopušta pratiti od romantike pa do postmoderne, a ja bi to nazvao baznim refleksom ljudskog uma.

Istovremenik i izraziti antipod ovog "asfalt-ethosa" je bio kolosalni povjesničar Oswald Spengler - stršeća ličnost gorespomenute reakcionarne, "organološke" epohe. U njegovom bestselleru "Propast zapada" (1918 prvi tom i 1922 drugi tom) ovaj opisuje velegrad intonacijom ekspresionista, kao dehidriranoi skorenotkivo jedne venuće kulture. Jedan velegrađanin, piše Spengler, "sav oko i duh" je od "moći provincije odvojen, pločnikom pod stopalima odsječen, njegovo bivstvo postaje iscrpljeno, ali osjetljivost i razumijevanje sve jače“. Metropolizirani čovjek postaje "duh" (Geist), "slobodan" i "nomadu sličniji, ali opet uži i hladniji". "Duh je specifično gradska forma razumijevajuće budnosti. Sva umjetnost, religija i nauka postaju postepeno duhovni, zemlji strani, uzemljenom seljaku nerazumljivi. Sa civilizacijom nastupa klimakterijum. Prastaro izvorište bivstva je presahnulo u kamenim masama njihovih gradova. Slobodan duh - sudbonosna riječ! - je kao plamen koji se bujno uzdigne i iznenada u zraku iščezne". Svaki put kad Spengler spomene velegrad, dokotrlja se lavina kameni(ti)h, anorgansko-mineralnih metafora, slično romantičarima (motiv ukrućenja srca u kamen ili kovanice i sl.) - gradovi su nazvani “kamenitom masom”, “kamenitim tvorevinama”, “kolosima od kamena”, “demonskim pustinjama od kamena”, “okamenjenom poviješću”, kamen je tu suprotstavljen krvi, lica gradskog stanovništva su na kamenu naštimana, svaka kultura propada u ime "kamena i duha" itd. Kultura i civilizacija su "živo, pulsirajuće tjelo jedne duše i njena mumija" ili na drugom jestu, "jedan iz krajobraza (Landschaft) rođeni organizam i iz njegova ukrućenja nastali mehanizam". Spengler je konzekventni reprezentant tzv. "teorije kulturnih ciklusa" (Kulturzyklentheorie), po kojoj razvoj kultura ne teče linearno, nego ciklički - analogno organizmima. Kulture su biologizirane, "oživljene" u porođene, rastuće, cvjetajuće i venuće organizme. Ali isto tako je i metoda biologizirana, ili preciznije, posuđena iz goethe-ovog nauka o bilju, tzv. morfološka metoda. Za razliku od "sistematike" koja se bavi kauzalnim ili mehaničkim odnosima, morfologija organskog postupa fiziognomski. Pod tim je mišljena neka vrsta hermeneutike relikata, ne kao pukih povijesnih svjedočanstva, nego kao geštalt kvaliteta ili ukrućenih svjedočanstva "žive" duše jedne kulture, u koje se ponire vizionarski, sa genijalnom holističkom intuicijom. Ta fiziognomika je fundamentalistička, u njoj je čak i matematika samo izraz jednog duševnog ustroja koji je opet organ jedne kulture. Zasnivač ove organicističke teorije ciklusa je novovjekovni povjesničar Giambattista Vico. Po njemu svaka kultura ima svoje univerzalne faze: od prvotne faze pred-refleksivne čulnosti do završne faze reflektirajuće razumnosti koja u sebi nosi sjeme propasti. To on naziva "barbarstvo refleksije", neka vrsta solipsizma koji na kraju uništava socijalno tkivo i u finalu vodi ka padu u početni stadium.

I još jedan zanimljiv citat iz "Propasti zapada": "umjesto jednog svijeta, jedna točka, u kojoj se sažima i naknadno pustoši sav život provincije; umjesto jednog sa zemljom sraslog naroda je nastupio jedan nomad, velegrađanin, parazit, jedan sterilan, neplodan čovjek fakata, bez tradicije, ireligiozan, inteligentan, sa jednom dubokom averzijom prema seljaštvu (i njegovoj najvišoj formi, seoskom plemstvu), dakle jedan monstruozni korak ka anorganskom." Ova spenglerovska grad-selo dihotomija, ovako kako je opisana, se može prenijeti i na subjekt-filozofski analogon: kao što se velegrad separira iz seoske kulture i pustoši je ili čini je vanjskom, tako i Ja čini vanjskim aktom opredmećenja. Toj opustošenoj okolini pripada ono što potpada pod posesivne zamjenice ili što filozofi nazivaju empiričko Ja. Okolni, socijalni i unutrašnji svijet bi ovdje bili samootuđeni i utrnuti. Ako stvar sagledamo obrnuto, onda je Ja "rastočeno", u smislu da se ponaša kao kad jedna kapljica tinte padne na meki akvarel papir i upijajući se širi okolo. To bi onda odgovaralo ekstenziji svijesti, njenom širenju uz istovremeno sumračenje. Tako bi se okolina i jastvo približili jedno drugom, samoodricanjem u korist drugog. To bi odgovaralo principu Rak. Ova slika se može dalje presti u jedan dijalektički ciklus sjeme-biljka: sjeme (koje inače tradicionalno korespondira sa Saturnom) - malo, škrto, "točkasto", maksimalno ekonomične forme, "apstraktno", bez doma, kao neki anorganski objekt koji i nevremena i probave nadživi, sve dok se u zemljinoj utrobi, kad zatopli i ovlaži se, ne razbuja u nešto živo, čulno, bogato farbama i formama. Ovom valja pridodati i René Descartesa, prvog filozofa jastva. Za Descartes-a je cogito ili Ja-pol prva i jedina izvjesnost, jedino preostalo nakon pustošenja radikalne skepse (Descartes-ov ondašnji oponent je uostalom bio gorespomenuti Giambattista Vico). Sve što se nalazi izvan ovog stožera spoznaje je svedeno na mehaničku, neživu rex extensa. Svijet u ovom uopće nije prezentan, tuđi mu je, vanjski, izgubljen je link s njim. Indikativno je da upravo u povijesnim počecima Ja-filozofije (i prosvjetiteljstva) usljeđuje degradiranje živog organizma u automat (paradigma mašine). "Točkasti", neprožeti res cogitans na jednoj strani reprezentira dušu, na drugoj je mrtvi, bezdušni, mehanički ostatak - res extensa, svijet prožetosti. Taj prožeti svijet podliježe strogim mehaničkim zakonima i dalje je u dekartesovoj filozofiji odnosno matematici razapet na koordinantni sistem. U svijetlu ovog bi Jarac bio zodijački znak koji označava suštinu čovjeka, u smislu onog što ga izdvaja iz svijeta životinja - naime njegova otvorenost prema svijetu (Weltoffenheit), ili bolje rečeno, obdarenost duhom. Ekskluzivni “Položaj čovjeka u kozmosu” (Max Scheler) sačinjava upravo taj duh. Ovaj specijalni dar, potpuni novum unutar razvoja života, se sastoji iz jedne, u okvirima živog sasvim bizarne sposobnosti - upravo one pripisane Jarcu - naime u držanju odstojanja ili u sposobnosti samopozicioniranja izvan (struje života) - Weltoffenheit. Tako se za duh može reći da je kao neko strano tijelo u pulsirajućem tkivu; nešto "anorgansko", ili "akosmičko" (Klages), prirodnom organizmu neprobavljivo, koje se želi izlučiti napolje. “Postati čovjek je uzdignuće do Weltoffenheit snagom duha” piše Max Scheler. Pod Weltoffenheit se misli na uzdignutost nad okolinom i sloboda u odnosu na životne siline. Čovjek se jedini može otrgnuti pomama utkanosti u njegov okoliš. Životinja je za zauzimanje distanceprincipijelno nesposobna. Ona "živi ekstatično untar svog okoliša, kojeg istovremeno posvuda nosi gdje god se kreće kao puž svoju kućicu kao strukturu". Tako istrgnut iz prirodnog konteksta je homo sapiens postao "stranac" u svijetu. Rak je svemu ovom suprotstavljeni program revitaliziranja, dealijenacije, program koji ovog "oponenta duši" (Ludwig Klages) želi utrnuti, ponovno se utkati u prirodu, izgubiti se u njenim sokovima i potpuno se raz-duhoviti trijumfom duše.

 

Šizotiman, Šizoidan, Šizofren

 

Na terenu Jarca se pred navalom svijetla ne povlače samo mrak i opsjena, nego je i vegetativna intuicija zbunjena, spotiče se i posustaje. Sve ono što prirodom stvari samo bez svjedoka ima flow, ovdje se sad stidljivo povlači. Jer Jarac je duh, kao neko "vječno svijetlo, koje kao kakvo panoptičko oko pilji na ostatke unutarnjeg života" (Sloterdijk). To je nešto kao "barbarstvo refleksije", cijepanje, stvaranje rastojanja opredmećivanjem, iskrcavanje iz struje doživljaja. Dok Rak slinavi okolo svojim sebstvom, sebstvo Jarca kontrahira, povlači se u goli cogito i ostavlja opustošena poprišta. Ja postaje sažeto i tvrdo poput sjemena, ali utoliko moćnije lucidnosti. Deficit ovog prirasta budnosti i odsustva nepodjeljenosti je slabost vitalne persone. Tijelo koje je prvobitno jedno iznutra, ovdje postaje napolju; biti-tijelo je takoreći zamijenjeno sa imati-tijelo. Sve to navigira Jarca ka karakteru šizo-spektruma - šizotimšizoidanšizofren. Već samo riječ šizo (σχίζειν), koja znači rascijepiti, je indikativna za ovaj zodijački znak (i za njegov element ili agregatno stanje) koji, kao što rekoh, suštinski implicira - ispucati, rascijepiti, dobiti pukotine, razdvojiti se, udaljiti se, distancirati se. Svi ovi karakterološki ili patološki fenomeni - šizotimšizoidšizofren - koketiraju sa krutim agregatnim stanjem: forma, ustrajnost, rigidnost, krtost, izoliranost, odsustvo flowa.

Šizotimija je oznaka iz konstitucione karakterologije prve polovine 20-tog stoljeća, duševni ekvivalent "leptosomne" tjelesne konstitucije. Ovaj naziv je u to vrijeme i van psihologije bilo visoko u trendu, dok u poslijeratnoj paradigmi nije zajedno sa fiziognomijom, rasnim i karakterološkim istraživanjima, izgnano sa univerzitetskih katedra. U studiji "Arhitektura Borrominija" iščitava čuveni austrijski historičar umjetnosti Hans Sedlmayr šizotimne crte arhitekture Borrominija u "kartezijanskom shvaćanju svijeta" koje se sastoji od “rastavljanja jedne kompleksne tvorevine i njenog ponovnog sastavljanja". Šizotimik je upadljivo rigidan karakter, vata se za forme, ima izraženu sklonost ka "perseveraciji" (istrajnost sadržaja svijesti), u stanju je izolirati iz toka svijesti njegove etape, naginje ka socijalnoj izolaciji, dovoljan je sam sebi.

Šizoidni karakter je po učenju Kretschmer-a u odnosu na šizotimnog jednom nogom u patološkom. Karakteristika šizoidan za razliku od šizotiman nije nikakav karakterološki relikt, već je u psihopatologiji nesmanjeno u prometu. S obzirom da neke crte dijeli sa šizofrenijom je šizoidnost subordinirana tzv. šizofrenom spektru. Po Fritz Rieman-u šizoidni tip naginje ka opredmećenju ljudskih odnosa i forsiranju rastojanja prema okolini, tako da posvuda ostavlja utisak daljine, hladnoće, distanciranosti, bezosjećajnosti, bez-osobnosti, nedodirljivosti. Za Ronald D. Laing-a je šizoidan čovjek onaj podijeljenog ili "neotijelovljenog" sebstva; on se povlači iz tijela dok ovo ne postane "objekt među objektima". Šizoidni čovjek je "otcijepljeni promatrač bez učešća", "iznad svake mjere budan i opservira sa posebnom lucidnošću" (..) "Sebstvo je svojom odcijepljenosti isključeno iz punoće iskustva stvarnosti i vitalnosti", širi se "osjećaj unutarnjeg siromaštva", koji se taloži u "praznini, beživotnosti, hladnoći, suši, impotenciji, beznađu, bezvrijednosti unutrašnjeg života".

Šizofrenik je potpuno "puk'o". Ovdje su pukotine dosegle bazne jedinice  funkcioniranja. Opažati, misliti, htjeti su nekoordinirani, svako od ovog vodi svoju politiku. Geštalti su fragmentirani, sve mukotrpno skupljeno i zajedno držano se otuđilo, sve utkano jedno u drugo ponovno istrgnuto jedno iz drugog. Prinudna "hiper-refleksivnost" mrvi svakodnevicu, izaziva nove prinude, iz gubitka samorazumljivosti nastaje prinuda za osvjedočenjem. Daefragmentirajuća svijest rastvara i opet kompenzira izvjesnosti kao u začaranom krugu. Čovjek treba enormni napor volje da bi sve iznova rekonstruirao. Tjelesni automatizmi su zaribali u konfuziji, čovjek takoreći više ni ne nastanjuje svoje tijelo. Thomas Fuchs to naziva "kartezijanski efekt subjekta na njegovo tijelo". Pacijenti to nazivaju rascjep jastva i tijela, osjećaju se "iznutra izdubljenim ili kao beživotni roboti". Ako nije načisto sa sobom i svojim tijelom, nije u stanju ni su-bivati. Iz izolirane pozicije promatrača mu je nemoguće "pojmiti smislenost zajedničkog svijeta života (Lebenswelt)". Da podsjetim još jednom: Rak želi iz jednog napolju uraditi jedan unutra, i Jarac jedan napolju iz jednog unutra. Rak je u ovom smislu subjektiviranje objekta, po-unutrašnjenje vanjskog i Jarac objektiviranje subjekta, prodor vanjskog unutrašnjost.

Sve u svemu, i s one strane patološkog, utrnula vitalna duša Jarca je slaba sa intuicijama, bazni strah zviždi kroz njegove "napuštene" šupljine. Njegov um nema više protusilu u biosu, pada u prazan hod, predimenzionira rizike i posljedično je fokusiran na izbjegavanje potencijalne štete. Mogućnost negativnog ishoda mu postaje opsesija. Tako se i u najbanalnijim situacijama aktivira prinuda kontrole stvari i blokira mu životni flow. Teško je naći moment čijom bi se diktatu ovaj predao i bio nošen. Vitalno povjerenje je oštećeno, nesvjesno se ne može izboriti do komandne table. Ovaj vakuum nesigurnosti traži nadoknadu, prevencija postaje opsesivna predstava.
 
 

Asocijacija dodira, dodir asocijacije

 

Gorepomenuti axiom Raka - ono što ustraje jedno-uz-drugo potaje jedno-u-drugom - se pokazuje i u njegovom centralnom "mehanizmu", naime asocijaciji blizine ili dodira. Asocijacija je generalno mehanizam rakovog elementa Voda, takoreći srce tekuće difuzije. Psihologija poznaje dvije vrste: asocijacija sličnosti (koju ćemo kasnije obraditi u kontekstu Riba); i ovdje relevantna - asocijacija tzv. kontiguiteta, od engleske riječi contiguity, što opet znači dodir. Psiholozi je također zovu asocijacija (prostorne ili vremenske) blizine.
Smisao ovog tipa asociranja je u tome da dva duševna sadržaja koja su njegovali "dobrosusjedske" odnose nastupaju zajedno, i to ne jedno do drugog, nego jedno u drugom. Prsti jedne izvježbane klavirske partiture ne slijede zadanu melodiju u jednom mehaničkom nego "organskom" kontinuitetu, jedao iz drugog i ne jedno nakon drugog. Svaki udarac taste sadrži takoreći sukseciju u sebi, ono što prethodi i ono što slijedi. Asocijativna psihologija za ovu difuznu cjelinu koristi izraz "stopljenost" (Verschmelzung), gestalt psihologija "nadsumativnost" (Übersummativität), što znači, jedna melodija je prepoznatljiva i kad je transponirana, iako su pojedinačni tonovi sasvim drugi.
Najprominentniji primjer stapajuće snage asocijacije blizine ili dodiraje tzv. "Proust-fenomen" koji se odnosi na određene sekvence romana francuskog impresioniste Marcela Prousta, sa simptomatičnim naslovom "U potrazi za izgubljenim vremenom". U pitanju je često citirana scena u kojoj okus jednog školjkastog kolačića (Madeleine) umočenog u lipin čaj nehotimično oživi "izgubljena" sjećanja pripovjedača iz vremena djetinjstva i koja ga preplave sa nedzemaljskim blaženstvom.
„Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah fokusiran na nešto izvanredno što se pomaljalo u meni. Preplavio me neki uzvišeni osjećaj blaženstva, neovisan o bilo čemu oko mene, neznanog uzroka. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše nevažnima, a njegova kratkoća postade puki privid…"

Radi se o momentima u kojima se prezentno i opipljivo stvari povlači u korist neopipljivog ili neuhvatljivog. Fenomenima takoreći oslabe konture i dobiju jedan eterični flair. Kolačić je ovdje simbolično umočen u jednu prethodno koegzistirajuću masu Štimunga jedne vedre faze djetinjstva koja kontrastira sa aktualnim beznađem. Na moment je izgubio izvorni smisao i postao talisman evokacije "izgubljenog vremena" u punoj živopisnosti. To je nešto daleko bogatije i autentičnije od hotimice imaginiranih sjećanja. Nema tog napora volje koji može iznuditi ovakav kvalitet sjećanja, zato što konkretne reminescence obično nisu trigger za štimung koji je sve popratio. Jer on ne podliježe tako lako voljnom kauzalitetu, već ga spontano oživljava ono što ga je upilo, i to opet izmiče našem uvidu. Sve to zato što taj pozadinski štimung ili "šmek" življenja tog vremena nije bio direktno prezentan u unutrašnjem doživljaju, nego je on samo jedan, iako sve-prožimajući, krajnje diskretni, pozadinski ton. Samo preko evociranog štimunga dobivamo taj "šmek" natrag, i ponekad i jasnije reminescence uz to. Štimung se može najbolje predstaviti kao bazna nota jednog parfema (piramida mirisa se sastoji iz bazne note, note srca i note glave), kao stabilna i sveprožimajuća, ali najdiskretnija nota kompozicije parfema. Zajedno sa tjelesnim senzacijama ili emocijama su ozračja (Stimmung) komad noseće vitalne životne osnove (Lebensgrund). Za razliku od tjelesnih doživljaja, oni imaju jedan bogat atmosferski suplement. Čitav duševni život, štoviše svo bivstvo izvire iz njih i bojano je njihovim atmosferama. To je razlog zašto jedan trigger kao što je Madeleine može povratiti komad življenog Života u začuđujućoj prezenci.

I sve to atmosferično duše - afektivne kvalitete, ozračja, ugođaji, moods, utisci, raspoloženja - sve to je upravo duševna "tekućina", koja ne samo da ima izrazit simpatetični karakter ili sposobnost upijanja u daljnje sadržaje, nego je već po sebi jedno difuzno stanje onog unutra i vani. Jer svijet u ovom modusu još uvijek nije opredmećen, nego je zajedno sa jastvom dio jednog totalnog doživljaja. Zato se vodeni čovjek ne osjeća pripadajući svijetu, trijeznoća ga boli, on se u svojoj najdubljoj intenciji vraća primordijalnoj nepodijeljenosti subjekta i objekta. I isto kao što su u ovom stanju subjekt i objekt smiksani, tako su i osjetila smiksana, impresije lebde između njih, zvukovi se ne samo čuju nego i vide, opipavaju, mirišu itd. (sinestezija). I tako na djelatnom polju tekućeg elementa slabi oštrina faktičnosti, sve postaje kontaminirano, omekšano, podložnije difuziji, i kod Raka specijalno je to izvedeno asocijacijom dodira ili blizine.

Atmosfera izazvana Madeleine kolačićem je stvarna esenca blaženosti i ne iz toga izdiferencirane slike. Te slike su takoreći kao kapljice izdvojene iz tekuće mase, koje su kristalizirale na hladnoj atmosferi svijesti. Čim su apercipirane gube svu magiju. Ali za ushićenost ova atmosfera nije sama dovoljna, mora biti protekla. Što proteklija, što izgubljenije vrijeme, to očaravajuća - kao da je, gledano unatrag, zadnja stanica izgubljenih vremena nekakav paradise lost koji iz dubina blaženim svijetlom prožima sjećanja, što ovom bliže to sakralnije. To opet ne znači, da je isključeno da u jednoj retrospektivi nabijenoj štimungom nikog ne može ispuniti nelagoda, nego samo da vremenski stabilne atmosfere lebde nad događajima tj. da su sa pojedinim jezivim iskustvima jedva dirnute. Ozračja (Stimmung) su takoreći od plemenitog materijala, miješaju se u sve i zadrže svoju nevinost.

U djelokrugu Raka predmeti dakle postaju spužvasto meki i receptivni kao što je i on sam, skupljaju duševnu izlučevinu u sebe. Tako predmeti gube na svojoj predmetnosti i objekti na svojoj objektivnosti, fakti nisu više "hart". Ne postoji ni jedno čulno iskustvo koje ne posjeduje izvjesni neizrecivi višak - veli Tellenbach. Na stvarima se vata diskretno opajajući flair, jedna auratska hipnagogija koja vuče na dolje, kao opojni gas koji neprimjetno otupljuje lucidnost. Ovi snovoliki flairs navatani na predmetima se pokazuju samo na “resama svijesti” (William James), na zadnjem dosegu svije(tlo)sti. Iznad tog praga je njihova živost presahnuta, ispod toga je jedna nezaustavljiva alkemija na djelu.

Tvrde, suhe, formalno istrajne stvari se ovdje raz-stvar-aju: bivaju omekšane, razvodnjene i na kraju rastočene, kao da su bile u probavnom traktu, što opet podiže difuzioni kapacitet, "mješavina" je podesnija za daljnje miješanje. Svijet je tako pun difuznih reminiscenci, ili bolje rečeno reviviscenci, koje se, kao što rekoh, u najboljem slučaju pokazuju na rubu svijesti a u podrumima psihe neumorno predu. Asociranje ne treba svijest, jedva je i podnosi, stapanja se odvijaju sama od sebe, i ključna su odlika svega živog. I najprimitivniji život, najudaljeniji od sposobnosti svjesnosti, asocira već moćno, čime je u stanju doseći začuđujuću vještinu, precizno naštimanu na samoopstojanje. Uzmemo li opojne supstance koje stimuliraju asocijaciju i svijest čine poroznijom, asocijativne struje se mogu "opažati" u njihovoj podzemnoj neuhvatljivosti, i upravo u ovom sumraku svijesti postaje sasvim jasno, da ovaj materijal nije prevodiv u nezgrapni jezik svijesti.

Onaj koji pažljivo osluškuje "šapate" podsjećaja nebi trebao biti daleko od pomisli da fenomeni nisu punjeni samo ličnim nego i neličnim  materijalom tj. da asocijativne aure predmeta nose ne samo vlastite nego i tuđe tragove, i to u jednom "utabanom" modusu, kompaktno, neartikulirano, krajnje škrto slikama, samo kao jedno mirno ozračje. Na stvarima se vata bezbroj atmosfera koje ne samo da su prisne, nego uz tu prisnost ili (pre)poznatost često nose i jednu egzotiku nepoznatog, stranog, kakvu inače znamo iz snova, kao lokacije poznatog-i-nikad-doživljenog ozračja. Zanimljivo je da su jednoj generaciji koja nije imala dodira sa npr. šumovima jedne ploče od vinila, takvi zvukovi estetski atraktivni - možda upravo zato što su iz rezervoara kolektivnog nesvjesnog. To bi značilo da postoji jedna doživljajna masa koja je nadživjela generacije, latentno raspoloživa svemu što genetski nije predaleko. Slično jungovom kolektivno nesvjesnom, ali ne tako pasivnom, hermetički zatvorenom, nego aktivnom, uvijek u interakciji. Ako sve što istrajno koegzistira tone u kolektivno nesvjesno, onda bi priroda sama bila jedan veliki hangar (pot)sjećanja. Šum vjetra koji struji kroz lišće bi bio nešto kao "šapat numinoznog", doima se kao tihi hor generacija mitskog prizvuka iz dubina vremena, čime bi doživljaj prirode bio i kulturni doživljaj. Eichendorff:
 
 "Šumi šuma zbunjujuće iz dubine" Es rauscht der Wald verwirrend aus der Tiefe
Suprotnost ovoj onečišćenosti asocijativnim fluidima je nešto što se na njemačkom zove “Verdinglichung” (jarčeva polarna klima). Ekvivalent ovom izrazu na domaćem jeziku je otprilike "opredmećenje". Dok je međutim opredmećenje učiniti nešto predmetom, "Verdinglichung" je učiniti od nečega stvar, što nije sasvim isto: izrazi stvar-nost i predmet-nost se npr. ne poklapaju. Ovdje se radi o "po-stvar-ivanju" svega što nosi dušu, ali ne samo kad su ljudi dehumanizirani time što nisu više persona nego stvar, nego i kad jedan “po-duše-vljeni” fenomen biva reduciran na golu stvar. Za razliku od rakove recepcije svijeta gdje stvari takoreći imaju status relikvija, u Jarcu nastaje potreba da se ovo auratsko temeljito iščisti. Koraljni sloj pun živopisnih boja koji se navatao na stvarima mora biti sastrugan do gole kamenitosti. Kad je riječ o samom opredmećenju onda ovdje srećemo često spominjanu osnovnu tematiku ove osovine - blizinadaljina. Opredmećenje je to što je sadržano već u samom aktu svijesti, naime staviti se u distancu, odvojiti se, otisnuti, udaljiti, ili se iz primordijalnog subjekt-objekt gulaša ekstrahirati kao jedno Ja i sebi stvoriti jedno jasno konturirano naspram, pred-metnuti si predmet.
Glavni alat iz Toolbox-a ovog racionalnog garda je pojam. Na njemačkom je riječ pojam (Begriff) posuđena iz doslovnog uhvatiti, zgrabiti ili uzeti u ruku (greifen) i prenesena na duhovno pojmiti. Ali i naš izraz "pojam" odnosno "po-imati" ima sličan posesivni prizvuk. Da bi se nešto zgrabilo ili uzelo u ruku potrebno je kruto agregatno stanje, ali ne samo objekta nego i subjekta. To stanje si stvara sama naša svijest imanentnim činom "ukrućenja" ili ukinuća sposobnosti difuzije onoga s čim dolazi u dodir, poput mitološke meduzine glave. Akt apstrakcije je takoreći iznenadni pad temperature - promjena agregatnog stanja iz tekućegkruto. Sve ono čulno, slikovito, jedinstveno iz neposredne zornosti koje nas zove, izaziva, obraća nam se, i što posjeduje jedan neformalni, tekući moment, kod akta poimanja dobije formu i izgubi svoju prvobitnu živost. Pojam je stvar bez lica, prazan, kao skorena kontura jednog fenomena, njegovo rožnato tkivo takoreći, koje ga izvana zatvori. Za razliku od duši neposrednih fenomena koji su zasićeni slikovitošću, opojmljeni svijet nas ne dira, ne odgovara nam, ne obraća nam se, ne dijeli rezonancu sa nama, štoviše pojam je kao izolirajuća međa između nas i svijeta. U tom pojmiti je dakle jarčev bazni refleks, ovanjštiti, postaviti napolju. Pojam je za doživljaj jedna ospoljenostudaljenostod naše duševne srži. Pojmovi stoje u analogiji sa prostorom i prostornim odnosima jedno-pored-drugog, uključivanja i isključivanja. Auratski fenomeni Raka stoje protivno tomu u analogiji sa vremenskim odnosima jedno-u-drugom, kao struja vremena, stream of consciousnes.
Uz to dolazi i jedan drugi smisao pojma kao opredmećujućeg alata: pojmiti znači uzeti pojave u hvat, čime svijet postaje raspoloživ "ruci", uzimamo ga u posjed (po-imanje), podesnim za djelatnosti. Pojave su time podčinjene svrhama, ovanjštene kao raspoloživosti. Biti raspoloživo, upotrebljivo, prikladno, u posjedu, ovladati okolinom je smisao svega toga.
 
 

Napred i nazad

 

Ima jedna novela od Günther Grass-a, naslovljena "U hodu raka" (“Im Krebsgang”), u kojoj ovaj retrogradno obrađuje gubitak svog doma. Priča je nevažna, želim se samo kratko poslužiti naslovom: biti "u hodu raka" znači kretati se unatrag. Suštini Raka pripada jedan "rikverc" pokret, ali ne samo duž pređenih puteva, nego i jedan "intro-verc" pokret (lat. introvertus ≃ intro=unutra + vertere=okrenuti), natrag u komfor unutrašnjih "šupljina", ka „rudnicima duše“ (izraz romanticizma). Rak je čovjek "povučen u sebe". Njegova inače slaba i zagušena ekspresija odaje da je duboko u sebi pozicioniran, u samnici svoje "nutrine". Da bi impuls dospio napolje, mora se probijati iz dubine i ophrvavati jakoj "intro-verc" struji. Svaki njegov izraz nosi teret dubine i nikad ne razvije snagu i melodioznost. Praslika tog iskonskog unutra je uterus, najunutarnjije unutra, rakov rajski vrt. Pošto je porođaj ireverzibilan, ovaj "rakovim hodom" involuira u vremena majčine blizine (regresija) ili je dio njega već zapeo i ostao tamo, "zaostao u razvoju". Kod idealno-tipičnog Raka "princip realnost" (Freud) nikad ne zaživi, ovaj ostaje u svijetu gusto zasićenim fantazijom i robuje "principu gušta", neposrednom rasterećivanju nagonskih napetosti; ušuškan u "samozaduženoj nezrelosti" (Kant), stidljiv u preuzimanju dužnosti, ne haje za odgovornosti, svrsishodnosti i sl., tjelesno i emocionalno škrto sazrio, infantilan, labilan, ovisnički, neobuzdan, budi takoreći zaštitničke instinkte - upravo onako kako je opisan u standardnoj astrološkoj lektiri. "Rikverc" tik se pokazuje i u njegovoj pomamljenosti zovom proteklih vremena, lako je cimnut svakojakim vokabularima proteklih epoha, historist, retro stajlist, pun sentimenta, oboljeo od nostalgije. Riječ "nostalgija" je sastavljena iz lat. nóstos = povratak i álgos = bol, vapaj. On se opija prostorima nabijenim reminiscencama, u prvom redu onim u kojima je urolana osobna doživljajna kronika, bunar ped kapijom, stara seoska lipa sa sakralnom aurom, locus amoenus. Idealno-tipični Rak je punokrvni konzervativac koji u novom neminovno vidi prazninu i hladnoću, i u starom revitalizirajuću čulnost. Sa modernom se nikad ne ogrije, uvijek mu ostaje prazna, sterilna i ledena. Ako je ova "rikverc" perspektiva više od intertnosti duha, odnosno ako se iz toga oblikovala jedna promišljena slika svijeta, onda distopična, reakcionarna, antimoderna, antiprosvjetiteljska, konzervativno-revolucionarna, kulturno-pesimistička filozofija propasti (vidi Spengler), koja na vrhuncu napretka vidi ponore, dok u ponorima povijesti vidi nenadmašne vrhunce, vrijedne oponašanja - nepatvoreno, herojsko, “zlatno doba”.

Jarcu su nasuprot ovom sadržaji sjećanja samo goli događaji. On funkcionira po principu tzv. "semantičkog sjećanja" kojemu je svejedno kad i gdje je jedna informacija pohranjena. Njegova prošlost je slobodna od sentimenta, služi samo kao informacioni centar u službi korisnosti. Iza njega su takoreći samo alati, nema flair-a koji grije srce. Ono ispred njega je ono što ga pokreće, i to se ne može po-duševiti jer asocijacije zrače samo otraga. Predstojeće je i ono što drži um budnim: planovi su u fokusu i oni potrebuju svjetlo i jasnoću, korist mora biti iskalkulirana, odnosi među stvarima moraju biti razjašnjeni, kauzalitet pregledan, svemu se mora pokazati struktura, maglovito ide na promaju, sve se ima konvertirat u opipljivo i dohvatljivo, sve meko mora otvrdnut i dobiti konture  - "princip realnosti" kao iz leksikona.

Kako je Jarac u forward modusu, on je okrenut i kraju (Saturn kao kraj sfernog sistema), i kao takav predstavlja kako ontogenetski, tako i filogenetski kasnu ili završnu fazu: ontogenetski duboku starost, jenjavajuću vitalnost, krutost (na njemačkom postoji izraz Altersstarrsinn = staračka krutosti ne odnosi se na držanje tijela nego duha), trijeznoću i nepotkupljivost čovjeka u poodmaklom dobu, filogenetski je to "oslobođenje čovjeka iz samozadužene nezrelosti" (Kant). To je i ono velegradsko Spengler-ove povijesne morfologije, finalna faza okoštanja jedne kulture, njena "okamenjenost u mrtvu civilizaciju"; prevlast poodmakle "mineralizirane" metropole nauštrb prvotnog kulturnog "organizma". Rak je suprotno tomu kao friško mlijeko, dječja, naivna, primitivna svijest novonastalog života, s jedne strane ontogenetski kao animizam djeteta i filogenetski kao animizam rane faze čovječanstva. Animizam je načelno po-duševljenjenost svijeta, u kojem sve ima jedno unutra (kad npr. nekog stvari "promatraju"). Dječija psiha (“preoperationalni stadij” - Piaget) čini od neživih stvari žive i daje im jedno unutra. Dijete gleda stvari i stvari gledaju njega. Kauzalne veze ne postoje jer dijete nije u stanju razlučiti vanjski od unutarnjeg svijeta. Animizam rane faze čovječanstva je s druge strane jedna sveobuhvatna, iskonska religija početaka. I ovdje svaka stvar ima jedno unutra, dušu, životnu silu, vlastitu volju, intenciju ili svijest.

 

Na svijetlu i u tami

 

Ako je Rak iz prošlosti prijatno osvijetljen, onda je Jarac iz budućnosti. Jarac je iščupan i iskorijenjen, disociran čovjek, istrgnut iz svega organskog, iz majčinog organizma, ali isto tako i iz povijesnog prediva, slobodan od balasta običajne kondicioniranosti. Tradicionalnom naslijeđu ovdje slabi prinuda i gubi se imunitet na kritički osvrt, i tako se polako rasplamsa prosvjetiteljski optimizam napretka i boljitka. I onda prirodno svijetlo razuma, lumen naturale, marljivo radi na tome da se sve očisti od fantazmagorija. Temelje valja postaviti na stabilnom, tvrdom, čistom i osvijetljenom i ne na močvarnom tlu. Prosvjetiteljstvo je "religija" svijetla, služilo se teološkom metaforikom svijetla koja se pokazuje u svim jezicima prosvijećenih naroda - engleski enlightenment, francuski les lumières, španski las luces, italijanski illuminismo, ruski просветление, poljski oświecenie itd. Kao što rupčano biće Rak favorizira tamno i kao što mu izloženost svijetlu izaziva nelagodu, tako je stanovnik nikad osjenjenih vrhova potpuno u svom elementu kad se kupa u svijetlu. Za razliku od mračnog, "dionizijskog" Saturna Vodenjeka, Jarčev Satrun je "phobios-apolonski". Kad bi bogovi stajali na izbor, Apolon, Bog Sunca, svijetla i jasnoće, „Bog oka“ kako reče Paglia, bi bio taj kojem bi se Jarac klanjao. Možda ima nekog smisla da su stari babilonci u sporom Saturnu vidjeli staro, umorno sunce. U njihovim omen-tekstovima Saturn zamjenjuje Sunce noću i nazvan je “Zvijezdom Sunca”.

Ali isto kao što “iz žbunja sa stotinu mračnih očiju” mrak može u nas jezivo škiljiti, tako i darovatelj dnevnog svijetla kao "vrebajuće nebesko oko" (William Shakespeare) može izazivati nelagodu. Svijetlo može biti i postiđujuće blještavilo razgolićenja, skrnavitelj tajni, bolno izlaganje javnosti. Kad su tamni kantuni kao igrališta fantazije osvijetljeni ćuti se bolnost izvjesnosti, gubitak intime i slobode. Ako se noćna tmina i uzima kao prijeteća, proždrljiva, amoralna, "ničiji prijatelj" (njemačka fraza "keines Menschen Freund"), kao podzemlje, “tisuću nemani porađajuća”, prirodno okrilje zločinca, mjesto mračnih sila i zli Ahriman zoroastričke teologije; u romantičkim vizijama se stvar obrće: noć je majčinska, njegovateljska i ljekovita; plodno i zaštitničko krilo kao u Novalis-ovim "Himnama noći"; ili kod hvalopjesnika mrčila Georg Trakl-a, kojem je noć "slatko krilo" koje budi prenatalne snove i čežnju za majkom ili čak na mlijeko miriše. Isto tako u Moerikes pjesmi "U ponoć" je noć personificirana kao pra-majka. Ali noć može biti i mantil, odora (ili sama time ogrnuta), može raskriljena ogrnuti kao u "Bertinoj pjesmi u noći" od Franz Grillparzer-a; ili kod Matthias Claudius-a sumrak može biti intimna i mila ljuska, stijenka, slična jednoj intimnoj, mirnoj komori ("Und in der DämmerungHülle, So traulich und so hold, Gleich einer stillen Kammer"). Noć može imati prijatnu mekoću, biti jedna ugodna, čupava deka. U sumrak se okolina sužava oko čovjeka, sve se stisne ka jednom "malom svijetu", "ka jednom skrivajućem omotaču, koji se doima kao pripadajući čovjeku". Za Eugena Minkowskog, jednog rusko-francuskog istraživača šizofrenije, mrak ili tmina ima tvarni karakter, može intimno dodirnuti i ogrnuti, ležati na koži. Ili također prožeti ili se u nas utkati ili natopiti nas. Možda i prepozicija "u mraku" ovom daje materijalnost u kojoj možemo biti, slično kao u vodi (za razliku od prepozicije na svijetlu). Noć je oslobađajuća i stoji bliže izvorima života - Nietzsche: "Noć je: sad glasnije žubore vodoskoci. I moja duša je vodoskok", ili Moerike: "I sve smjelije žubore izvori, oni pjevaju majci, noći, u uši" ( “Und kecker rauschen die Quellen hervor, Sie singen der Mutter, der Nacht, ins Ohr”). Romantičari, koje smo već na jednom mjestu spomenuli kao ideologe Vode, su se motivom noć masivno okoristili. Noć nudi zanesenima i sjetnima utočište od penetrantnog, glasnog i poslovnog svijetla. Mnoge pjesme iz ne pretjerano opsežnog opusa Eichendorff-a su naslovljene sa noću (Nacht): „Die Nacht“, „Nachtgebet“, „Nachtgruß“, „Nachtlied“, „Nachtfeier“, „Der Nachtvogel“, „Die Nachtblume“, „Frühlingsnacht“, „Winternacht“, „Mondnacht“, „Hochzeitsnacht“ „In der Nacht“, „Stimmen der Nacht“, „Waffenstillstand der Nacht“. Magično trepteća svjetlost Mjeseca je u mnogim romantičarskim djelima hvalo-spjevana. Romantičari su se nalazili prinuđenim pred trijumfirajućim prosvjetiteljskim svijetlom povući u zasjenjeno, (su)mračno, u polusan ili san, u ludilo, u tajno i užasavajuće, u prostore čudesnog razgraničenja. Oni okreću leđa antici i klasičnim, apolonijskim uzorima i pozdravljaju mrčilo srednjeg vijeka.

 
 
 
 

Fiziognomija

 

 

Rak - Crtež od John Varley 1828
Rak i Jarac - Vladan Subotic 2017

Rak je rekosmo početak, friškost života, prenatalni ili tek porođeni život, znači, jedan nedostatni, goli, meki, blijedi, tankoćutni, još neozelenjeni ili neokorjeli entitet koji se stidi svijetla - ali sa budnim vitalnim snagama, kao nekakva protoplazmička esenca. Jarac je sve ono recipročno: u otvorenom oguglalo i okorjelo, starački suho, žilavo, ukočeno i okoštalo, mineralizirano, dehidrirano, napuklo, izborano - život sa izvjesnošću kraja. Rekli smo također da se ovdje kora širi prema unutra - sve mora postati vanjsko! Rak si, nasuprot tomu, navlaži u tvrdom jedno meko unutra - sve mora postati unutra! Rak je vodeni znak, što znači da je nelagoda neizostavna pozadina njegovog bivstva. Ova nepodesnost za ex-sistere, nepomirljivost sa "tvrdoćom" i jasnoćom realnog svijeta, se pokazuje u čežnji za nestankom - doslovnim, mističnim ili samo sa vidnog polja. Cjelokupna pojava Raka je u gardu traženja komfornog skrovišta, kao u bjegu od iritirajućeg svijetla i hladnoće. Ali ne samo tjelesno držanje, nego je i cijela konstitucija, duševna i tjelesna, obilježena ovim smjerom. Kao što je ovaj duševno zavučen ili "povučen u sebe", tako je i fizički skupljen u sebe poput polumjeseca, kao kakav ogoljeli mekušac koji se pokušava ogrnuti vlastitim tijelom. To je dakle konstitucija u sebe skvrčene ili stisnute, urolane, pogrbljene, drhteće, stidljive kreature, koja izaziva samilost. Za razliku od koščatih, uglastih, akromegaličnih akcenata Jarca, Rakovi su bebasta mekoća i oblost, tendenca za minimiranjem površine kao kod kapljice vode sa njenom površinskom napetošću. Rak-čovjek je malen, zaokružen, mio; njegova glava i kratki ekstremiteti naginju se sakriti u torzu; lice mu je ono facies lunata - okruglasta forma sa rumenim, oteknutim obrazima, i skoro patuljastim crtama lica. Kompozicija lica je po mjeri baby schema (ono što oficijelno doprionosi atraktivnosti žene) - sav sadržaj lica je vertikalno skupljen i pozicioniran prema dolje: široko i oblo čelo, slaba vilica, oči sa dječijim, predimenzioniranim irisom, postavljene dublje u lubanji i opserviraju stidljivo iz duplje. Jarac je nasuprot tome fizički "ekstrovertiran", prema vani razvijen: "centrifugalnih" ekstremiteta ili u visinu razvučen, tip highlandera, mršav, suh i izgladnjeo kao mumija, koščat i bridast; žilava, astenična, ružno-markantna, okorjela kreatura, sa suhom, izboranom kožom, artrotično-nezgrapnim ekstremitetima, sa zagaslim, utrnutim očima bez sjaja, isto tako pozicioniranim duboko u lubanji i ustima stisnutim u sebe, sve u svemu, optika starca ili mumije. Njegova je konstitucija astenično-leptosomna, koju po pravilu prati šizoidni tip čovjeka. To su ljudi nečulni kao broj, bez traga elana u gestama, sa težinom i promišljenošću pokreta, odvaganim hodom, mimikom i gestikom bez poleta. Sve forme koje inače strše na tijelu kod njega strše još više, streme napolje, kao da je ovaj čovjek konstituiran za operiranje u vanjskom.

Rak i Jarac - Hans Stein 1930

 

 

Fiziologija

 

I u stvarima tjela se jasno pokazuju usmjerenosti ove osovine - prema napolju vs prema unutra - kod tjelesnih metamorfoza epitelnog tkiva. Epitelno tkivo je ono koje pokriva sve vanjske i unutarnje površine tijela: s jedne strane grubo tkivo formirano za bivstvo napolju, i s druge strane tkivo u vlažnoj mrčini šupljih organa, kao njihova presvlaka - kao kod aristotelovih sphere mundi, mjesečeva ona iznutra i saturnova ona izvana. Prvo je tvrdo i zadebljano, suho, ukrućeno, neosjetljivo rožnato tkivo i drugo nježno, vlažno držano, sa žlijezdama i receptorima gusto prožeto sluzokožno tkivo. Rožnato tkivo nastaje kad se odumrle stanice površinske kože (Epidermis) recikliraju u kreatinske stanice. Ti kreatinski produkti su nam već poznati kao žulj, rožnata prhut, također kao nokti, kosa, kljun, kandže, kopita, i na kraju rogovi - sve ono što služi ophođenju sa vanjskim svijetom, što povećava mehaničku stabilnost i otpornost na pritisak, udar ili trenje. Ali u svrhu zaštite od mehaničkih utjecaja nije samo tražena tvrdoća i krutost nego i tupost ili neosjetljivost. Rožnato tkivo je takoreći mrtvo tkivo na živom, neosjetljivo, ispucalo, ne boli ni kad ga se turpija ni kad se reže. Živi receptori ne zalaze u to tkivo. Bez osjetljivosti nam je ovo tvrdo meso u izvjesnom smislu izvan nas, kao mrtvo i tupo ne podliježe doživljavajućem subjektu, iako je u stvari rastuće tkivo. To su u osnovi uvijek živi alati koji su podređeni svrsi mehaničkog upliva u svijet (kljun, kandže) s kojim se onda surovije interagira, ili služe zaštiti od vanjskih upliva (kopito, koža). Kao što se već može naslutiti, ovo tkivo korespondira sa Jarcem. Sluzokoža je s druge strane zona Raka. To je organ sekreta i resorpcije. Unutrašnji zidovi šupljih organa kao što su nosne i usne šupljine, grkljan, bronhije, jednjak, mokraćni mjehur, želudac, crijeva, uterus itd. su po pravilu prevučeni sluzokožama koje luče sluz. Ali ono što se u ovom sa Rakom najpreciznije podudara su one vrste tkiva koje služe utjelovljenju stranog u vlastito, kao kod resorpcionih epitela crijeva, koji se brinu o tomu da se kaša nastala radom jednog aparata rafinirano razluči i dospije u krvni tok. Sluzokoža kao protupol mrtvom rožnatom tkivu posjeduje visoku senzibilnost (i zbog toga su ako treba pokriveni, kao u slučaju oka), obilato je prožeta nervnim završetcima. U sluzokožama usta i nosa su bezbrojne receptorne stanice koje se brinu o primanju i predaji taktilnih i kemijskih informacija u nervni tok. Znači, dok je rožnato tkivo tupo, mrtvo, nereceptivno, nečulno, grubo-mehaničko, sluzokoža je živa, "budna", visokoreceptivna i voljna internalizacije.

Ilustracije radi, predstavimo si jedan fiktivni potenciometar koji regulira ubrzane metamorfoze tkiva, na rasponu Jarac-Rak. Ako bi smo ga okretali od Jarca ka Raku, mogli bi smo opažati kako se jedno odebljalo, tvrdo, suho i ispucano, neosjetljivo i nečulno tkivo profinjuje u tanano, vlažno, sluzavo, visoko receptivno tkivo. Žlijezde bi se tu nastanile i meso postalo tankoćutno. U mahu rasta ove gustoće receptora bi se taktilno osjetilo moglo uzdići do osjetila okusa i njuha - od puke receptivnosti za dodir, pritisak i toplinu do otvorenosti za kemijske podražaje, do sposobnosti prodora u unutrašnjost materije. I ako bi potom ovaj potenciometar okrenuli natrag, odnosno tkivu dali dozu Jarca, tkivo bi opet ušlo u modus ataraxie, oteknulo bi, zamrlo, otvrdnulo i otupilo u svrhu spremnosti za mehaničku interakciju.
 


Uvod

 

Kakvu važnost domicilni red ima za astrologiju se može iščitati iz rasprostranjenog toposa helenističke astrologije - thema mundi - mitskom horoskopu nastanka svijeta. U tom horoskopu je konstelacija planeta upravo domicilni red, 7 planeta  ukućenih u dvanaestodjelnim isječcima Zodijaka, koji bi onda bili izvorišta, mjesta porijekla ili domovi tih planeta. Porfirije Tirski (233g. - 309g.) definira zodijački znak (=zōidion) kao dom (=oikos), znači obitelj ili mjesto življenja. U ranoj astrologiji se preferiralo imenovati zodijačke znakove domovima planeta, tipa "Jupiter se nalazi u domu Marsa" (i ne u znaku Škorpije). Povijesno jezikoznanstvo upućuje i na istoznačnost grčkog izraza oikos i latinskog domus. Izraz "Domicil" je sastavljen iz indoevropskog korijena dom (tj. dem) i koristi se na isti način kao u slavenskim jezicima = ono otkuda se potječe; obitelj, zavičaj, rodni kraj. Istog korijena su i grčki domos i latinski domusZodijački znaci su dakle domovi planeta, kao izvorište, mjesto porijekla, u tom smislu i srodnost.

Kaldejski red polarnost
Kaldejski red u odnosima polarnosti

Osnovna karakteristika tog domos-icilnog reda je redo-slijed, stručno imenovan kao kaldejski red, naime redoslijed brzine kretanja planeta iz geocentrične perspektive - 1.Mjesec 2.Merkur 3.Venera 4.Sunce 5.Mars 6.Jupiter 7.Saturn. Druga stvar je da unutar tog reda postoji i jedan red polarnih relacija: Sunce je u središtu, nema svog polarnog oponenta i služi preostalim planetama kao os simetrije preko koje se ove preklapaju u polarni odnos - Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars (vidi sliku gore). Treća stvar koja određuje domicilni red je rasprostrtost tog kaldejskog redoslijeda planeta preko Zodijaka duž osovine ljeto-zima sjeverne zemaljske polutke, čime su iste te polarne planetarne relacije ostale važeće (s tom razlikom što Sunce dobija svog oponenta). Domicilni redAli zodijački znakovi nisu samo projicirane polarnosti planeta na krug, nego i na sređeni elementarni karakter ovog kruga u polarnom duhu stoičara, gdje su vatreni znakovi dijametralno suprotstavljeni zračnim, kao i zemljani vodenim. Taj stoički "triplicitetni red" po elementima je uziman sa rezervom sve do srednjeg vijeka, iako je poznat još u vrijeme Ptolomeja. U prvom planu su bile aristotelove bipolarne "primarne kvalitete" - vlažno-suho i toplo-hladno. One su uzimane ne samo kao srž elemenata, nego su osute posvuda po sustavu tradicionalne astrologije, po spolovima, planetama, mjesečevim mijenama, temperamentima itd. i odgovorne su za brojne disonance. Npr. hladni i suhi Saturn je domicilni vladar zračnog znaka (Vodenjaka) i egzaltiran je u zračnom znaku (Vaga), a Zrak je po aristotelovom sustavu upravo suprotnih kvaliteta, vruć i vlažan (dok je po stoičkom jednostavno hladan). Te aristotelovske "primarne kvalitete" tvore elementarne polarnosti Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda i kose se sa dijametralnom (stoičkom) polarnošću elemenata na zodijačkom krugu - Zemlja vs Voda i Vatra vs Zrak. Stoici su za razliku od Aristotela elementima pripisivali svakom po jedan haptički kvalitet, jasno i elegantno - Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan - i to se po elementarnosti znakova podudara sa dijametralnom logikom zodijačkog kruga. U Anthologiae (između 150 i 175 g.) Vettius Valenta, suvremenika Ptolomeja (važan promoter Aristotela), su prvi put zodijačkim triplicitetima pridodani elementi i istovremeno u 9 tomova ovog djela nije bilo ni spomena aristotelovih "primarnih kvaliteta". Te haptičke kvalitete su pridodane i planetama, i opet po jednoj logici reda koja je disonantna sa domicilnom. Imenujmo provizorno gorepomenuti polarni sustav kaldejskog reda "solarnim" (neutralno Sunce u centru) i ovaj drugi "merkurovski" (neutralni Merkur) ili po F. Rochberg "Babylonian Horoscope" "babilonski". Po logici ovog "babilonbskog" reda je Merkur neutralna ili androgina planeta bez polarnog oponenta i ne Sunce (kao u polarnosti kaldejskog reda) koje je ovdje oponent Mjesecu. Zatim su benefični Jupiter i malefični Saturn oponenti, kao i benefična Venera i malefični Mars. Dok se "solarni" polarni red bazira na brzini kretanja planeta u odnosu na Zemlju, ovaj "babilonski" bi se mogao bazirati na magnitudi planeta (njihov vizuelni intenzitet), iz koje se onda izvlače karakteristike benefičnost i malefičnost. Tako su najsvjetlije planete na nebu Jupiter i Venera benefične, dok su najmanje vidljivi, turobni Saturn i krvavo crveni Mars malefične planete. Merkur koji je uvijek u društvu Sunca, u relativno kratkim intervalima vidljiv prije njegova izlaska i zalaska, je bio posrednik između nebeske i podzeme zone. Zagovornik tradicionalne astrologije će benefičnost/malefičnost planeta zasnovati i na aspektima njihovih domicilnih pozicija prema luminarima (Suncu i Mjesecu). Ali tu postoji problem da zodijački krug podjeljen na solarnu i lunarnu polutku ne pali kod Saturna: Saturn solarne polutke nije u aspektu sa Suncem i lunarne nije u aspektu sa Mjesecom (150° umjesto 180°). Ovo "babilnosko" strukturiranje planeta po svemu sudeći nije potpuni trash (Jupiter nije nikakvo party ozračje ali jeste velikodušnost, kao što je Saturn škrtost i izolacija) ali mu je smisao i važnost očigledno distorzirana, pogotovo uz distorzer aristotelovih "primarnih kvaliteta" koje su nakačene na planete tako da je Saturn hladan i suh, njegov oponent Jupiter topao i vlažan; Mars topao i suh i njegov oponent Venera hladna i vlažna; Sunce je toplo i suvo i Mjesec hladan i vlažan. Dualizam Sunca i Mjeseca, kao i "androgini" karakter Merkura nas navodi na pomisao da je u pitanju spolna polarnost, međutim, iako su Sunce vs Mjesec i Mars vs Venera u odnosu muško vs žensko, Saturn i Jupiter su oboje muško, da bi se opet poslužila neka treća logika. Ova zbrka ima svoj daleki odjek i u astrološkoj lektiri današnjice koja vrvi od disonantnih opisa planeta ili zodijačkih znakova, posebno kod opisa Jupitera i Merkura i pripadajućih im znakova po domicilnoj logici. Služeći gorepomenutoj logici je stara astrologija npr. Jupiteru dodjelila zračnu prirodu ili prirodu sangvinika (pozitivne kvalitete toplo i vlažno) i izrazitu benefičnu prirodu, suprostavljenu turobnom, malefičnom Saturnu. Jupiter rog obiljaSangvinična i benefična priroda Jupitera se pokazuje i u izrazu "jovialan" koji je iznjedrila srednjovijekovna Astrologija i znači vedar, zabavan, dobronamjeran a odnosi se na latinskog Iuppiter-a kojemu je genitiv Iovis, dok je Satrun bio vezan uz turobnost i melankoliju. Tako je Bog namrgođenog neba, groma i munje isti onaj i vedrine; i stoji za sve ono gdje je jovijalnost, vedrina, zabava itd. potpuno nepoželjna - katedre, vrhovne sudove, crkvene i političke dostojanstvenike, vlastodršce, filozofe, ideologe, misionare, fanatike itd. Za ljude koji nose obilat teret odgovornosti, reprezentiraju institucije ili su okorijeli u jednoj ideologiji je sigurno najnepodesniji sangvinični temperament i humor im dođe kao nešto subverzivnog karaktera. Štoviše vedrina, zabava, veselje itd. su karakteristike ne samo daleko od Jupitera, nego se kao pripadajuće njegovom domicilnom opozitu Merkuru očigleno dijametralno kose s njim. Merkur je i Bog "snalažljivih", lopova i trgovaca, zato Jupiter mora biti heroja i dostojanstvenika, svih onih koji rade za veće od sebe. U naporima isticanja njegove benefičnosti je Jupiter toliko iščašen da se uzima čak i za signifikatora materijalne imućnosti. Može se reći da ovdje imamo 2 Jupitera zbrkana u jednom - jedan kao Saturnov i drugi kao Merkurov opozit. Iako je ta aristotelova logika "primarnih kvaliteta" i "babilonski" red planeta u povijesnim dubinama astrologije, velika je smetnja u dobijanju koherentne slike. U svijetlu ovog se stara astrologija doima kao dva loše nakalamljena simbolična sustava, a nova ne kao astrologija koja je lijena misliti pa je odstranila sve zamršeno, nego kao astrologija u čijem pojednostavljenju postoji sistem: sve ono što je moderna astrologija pokušala otkantati je u tendenci taj red aristotelovih haptičkih kvaliteta i "babilonski" red u kojem su Sunce i Mjesec (dan i noć) baza polarnosti. Zato je sa scene nestala benefičnost-malefičnost, "primarne kvalitete", dnevni i noćni horoskopi i sva ona dostojanstva koja se baziraju na ovom, tripliciteti, granice itd. Whatever, dvanaest zodijačkih znakova nisu ništa drugo nego jedna banalna ali genijalno osmišljena kombinatorika 7 planeta i 4 elementa, utoliko prije što planete i elementi nisu jedno drugom samo adirani, nego su u odnosu srodstva. Planete dakle imaju elementarnu narav, ali nikako po (ne)logici "primarnih kvaliteta" nego prosto po domicilnoj. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi - jer svojom sumirajućom, sintetičkom naravi samo ovdje može biti udomaćen i ne posjeduje apsolutno ništa od tradicionalno mu dodijeljene zračne ili sangvinične naravi (vidi dolje).

Zodijak sa svojih 12 zodijačkih znakova je ovdje statični sistem polarnosti kojeg ne interesiraju botanički, klimatski, astronomski i sl. ciklusi, otprilike isto kako ga je uzimao i francuski matematičar Jean-Baptiste Morin (1583-1656), naime kao potpuno neovisnom o godišnjem solarnom ciklusu (jer je fiksiran na primum mobile). Tako se vjekovni problem sa južnom hemisferom (zodijački znak na južnoj heimsferi gubi svoju specifičnu suštinu?) pokazuje kao fatamorgana. Kao što rekoh, krug se osim kao demonstrativni obrazac za prikaz ciklusa može koristiti isto tako eficijentno i za prikaz polarnosti, i to je ovdje jedino od važnosti. Tako se može reći da ekvinociji i solsticiji nisu bitni za sistematiziranje Zodijaka, nego je red kaldejske poslaganosti planeta preko Zodijaka ključni faktor. Osnovna podjela Zodijaka bi onda izgledala ovako:

 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje). Tako su oni ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Znači, priroda znakova polaže račun kosmološkoj formi sphaera mundi, unutrašnje i vanjsko u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:
 
 
 
Sve ovo bi bilo šuplje imenovanje koje nije zavrijedilo pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov direktni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli - uvijek u duhu jedne infantilne fenomenologije. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi su dakle centrifugalnog karaktera, prema-vani (= lat. centri-fugere) usmjereni i donji/unutarnji centripetalnog karaktera, prema-unutra (= lat. centri-petere) usmjereni. Kako je uopće moguće da nešto ovako infantilno ima smisla? Astrologija se načelno obraća jednom infantilnom biću u nama, nekakvom mitskom čovječuljku koji se nalazi u srcu naše vitalnosti. Svi navedeni atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje bitne jer su s jedne strane samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt "arheologije" jezika i traženja "kosmičkih" struktura u njemu, i preko toga pokušaj osvjetljavanja tog vitalnog, infantlnog jastva u nama koje je glavni sudionik u svemu ovom.
 

 

 
 

Saturn vs luminari

 

Već u simboličkom prikazu Jarca i Raka, kao i apstrahiranoj skici ove osovine, gdje je simboličko stanište prvog u čošku, grotlu, brlogu, guduri, plodnoj kotlini i drugog na golim planinskim vrhovima, se očituju polarni atributi goreprikazane domicilne poze Zodijaka - dolje vs gore, toplo vs hladno, unutra vs napolju, blizu vs daleko. Mjesec je jedino nebesko tijelo kojemu je pored cikličkog kretanja nebom i oblik ciklički mjenjan. U simbologiji starih astrologa i njihovih zagovornika promjenjivost mjesečeva oblika znači promjena ćudi, drugim riječima, faktor cikličnosti promjena nema učešća u simbolu, mijene su jednostavno pro-mijene pa je tako Mjesec prosto planet promjenjivosti, labilnih prilika, kronične zasićenosti, nepredvidljivosti, ćudljivosti, vagabundstva - što je definitivno pogrešan analogon. Ono što je u dubini simbola je upravo cikličnost. Kad se pođe od vizije Mjeseca kao planeta onog unutra, kotlina, gudura, rupa, "stomaka i uterusa prirode" kako reče Dorneus, se sve fino posloži u pravcu mijena (i ne promjena). Samo činjenica da je "grotlo" žene, njen porođajni odnosno reproduktivni instrumentarij, mjesto perioda ili ciklusa mjesečnice skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (i u sebi skvrčen fetus u formi polumjeseca) govori za sebe. Kako je Rak topos rupe, tako je životna misija mjesečeva čovjeka povući se sve dublje u  njegovu ultimativnu rupu, jazbinu ili je pak tražiti i nalaziti, potpuno suprotno od vagabundstva: ne bježati od pointimljenog nego naprotiv producirati intimu i ušuškati se u njoj. Život ovakvog čovjeka je kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenjem, udomaćenjem, ugnježđenjem - koje se opet bilda ponavljanjem, ritualima (rītuālis=ponavljanje) i običajima (ob-vičaj=vyčьnъ=navika). Dnevnim ritualima se jedan robijaš bolje ugnjezdi u svom tjesnom zatvorskom sobičku nego službeni putnik u komfornoj hotelskoj sobi. Svako ponavljajuće iskustvo teži izmaći pratnji svijesti, "tone" u čovjeka intro-verc, utka se u njegovu dušu/tjelo, "poduševi" se kad se asocijativno kontaminira ili "pritjelovi" kao refleks, mehanika postane organika, kad nam npr. automobil postane produžetak tijela. Tako je Mjesec pored ovog refleksa identifikacije i napor prešaltavanja sa modusa pilota na onaj autopilota, gdje nesvjesno okupira prostor svjesnog, namjernog, voljnog i čovjek postaje poput mjesečara. Mjesečev znak Rak je vodeni znak, dakle znak koji čezne za nepodijeljenošću i zato je on uz njegovo metaforično grijanje, zbližavanje, srastanje itd. i znak mrčine i besvješća, dok je njegov zemljani oponent Jarac kako podvajanje i odvajanje, tako i vrhunac lucidnosti. Ali to mjesečarsko besvješće nije tupilo jedne cigle, nego je to agirajuće i reagirajuće besvješće živog. Za Titus Burckhardta je Mjesec - princip živog, dok je Saturn, kao ekstrem s druge strane - Um ("Alchimie" 1974). Filozof života Ludwig Klages je ove ekstreme doveo u permanentno ratno stanje - "Der Geist als Wiedersacher der Seele" = "Duh kao antipod duši". Ta oživljavajuća misija Mjeseca se u prvom redu odnosi na metaforičko oživljavanje. Naime, nezreli um sa njegovom dominirajućom asocijacijom dodira ili prostorno-vremenske blizine je taj koji po-duševljava u animističkom stilu (lat. animus = duša). Jer ako je Rak nezrelo mamino čedo onda mu je i mentalni sklop bejbolik, infantilan, dakle animisitički, po-duševljavajući, oživljavajući (“preoperationalni stadij” - Piaget), koji stvarima daje jedno unutra (Mjesec/Rak = stvaranje šupljine, "nutrine"), dušu, životnu silu. Svijet je tako bez krutog shematizma uma, kauzalnosti, faktičnosti; živ, mek, snovolik, osoban, ništa nije neutralno. U tom na okolinu projiciraniom pulsu se upravo očituje gorepomenuta intencija elementa Voda ka nepodijeljenošću, ka "tekućem" neizdiferenciranom stanju. Svijet ontogenetskog ili filogenetskog početka - djeteta i primitivca - nema neutralnost, nije za sebe, nije tamo nego ovdje, na njemu se "mistično participira", kako veli etnolog Lévy-Bruhl, bolje rečeno, nema ga kao jednog naspram, kao vanjskog, sve je duša. Psihoanalitičari bi dodali, u primitivnom stadiju nema ni majke - "primarni narcizam" - majka to sam ja. U "oralnoj", "simbiotičkoj" ili fazi "ouroborosa", kako oni to nazivaju, je djete takoreći još uvijek unutra iako je napolju, u stanju "totalne participation mystique“ kako bi rekao psihoanalitičar Erich Neumann. U svijet se stiže tek sa sviješću, kad se sazrije, otrijezni i zauzme distanca (Saturn = udaljavanje). I svijet i svijest su izrazi koje svoje korijenje imaju u izrazu svijetlo (kao i lucidnost od lux=svijetlo, conscious=lat. concire=lat. scire=vidjeti ili grčki syneidos=εἶδος eîdos = za vidjeti). Osviješćivanjem se dakle simbolički još jednom izlazi iz mraka na svijetlo, samim grčom svijesti stižemo u svijet, kao što stižemo i "na svijet". To osvjetljenje/osvješćenje (ali i prosvjećenje) je potpuno u znaku Saturna, u prvom redu kao opredmećenje i objektiviranje što je opet podvajanje i ospoljenje. I opredmećenje i objektiviranje su izrazi koji prvobitno znače postaviti napolje, pred nas, predmet-nuti i izbaciti napolje = lat. obicere. Opredmećenje je sadržano već u samom aktu svijesti, naime podvojiti, iz primordijalne subjekt-objekt supe artikulirati Ja i pred-met, fenomenološki formulirano, svjest ne postoji sama za sebe nego samo ako ima igračku. Tako dospijevamo u svijet stvari, duše nigdje više na vidiku, sad relikvijom možemo otvarati flašu. Ništa se više ne rađa, ne raste, sazrijeva, nego se pravi i stvara - organiku je zamjenila mehanika. Sad na snagu stupa moćna alatka daljnjeg raščlanjivanja, ali i "zanatlijske", praktične djelatnosti - pojam. U genezi čovjeka je sa pojmom na scenu stupio odlučujući tool kojim se uspostavlja kontrola nad stvarima. Na njemačkom je riječ pojam (Begriff) posuđena iz doslovnog uhvatiti, zgrabiti, uzeti u ruku (greifen), biti pri-ručan, i prenesena na duhovno pojmiti. Ali i naš izraz "pojam" odnosno "po-imati" ima sličan posesivni prizvuk. Da bi se nešto dograbilo potrebno je kruto agregatno stanje, porcija tekućine nije zahvatljiva ruci. Ali da bi se dohvatio ukrućeni objekt neophodno je i ukrućeno uporište, naime subjekt, u smislu, ne doživljajno stanje po sebi nego odvojeni, trijezni opservator koji se ne gubi. Samoj svijesti je dakle imanentan čin podvojenja i "ukrućenja" ili ukinuća prožimljivosti fenomena (Voda), poput mitološke meduzine glave. I akt apstrakcije je takoreći iznenadni pad temperature - promjena agregatnog stanja iz tekućeg kruto. Sve ono čulno, slikovito, jedinstveno, neponovljivo, fluidno iz neposredne zornosti koje nas zove, obraća nam se, izaziva, dira nas, djeli rezonancu s nama, je kod akta poimanja dobilo formu i prvobitna živost je iščezla. Pojam je stvar bez lica, prazan, kao skorena kontura jednog fenomena, njegovo rožnato tkivo koje ga izvana zatvori. Tako je čulnom čovjeku matematika tortura, kao i matematičaru živa slikovitost. Kako je bazni refleks Jarca ospoljiti, pozicionirati napolju, ukrutiti, o-form-iti, za vrhunac zemljanog Saturna se mogu uzeti form-alne nauke kao matematika, logika, teoretska informatika, opća lingvistika, pravne nauke i sl., sve ono gdje se operira samo sa bezvremenim formama ili relacijama, kao kod kristalografije (već smo Jupitera, saturnovog susjeda, tretirali u duhu apstrakcije - tema vanjskih planeta). Indikativno je i da pojmovi stoje u analogiji sa prostorom i prostornim odnosima jedno-pored-drugog, uključivanja i isključivanja, dakle zemaljskog elementa, dok su tekući, rakovski po-duševljeni fenomeni analogni vremenskim odnosima jedno-u-drugom.

Forma Mjeseca je u-turn, savijeno, skupljeno, kružno, cikličko i to je totalna karakteristika svega obilježenog ovim planetom. I duša i tjelo Raka su rikverc i intro-verc usmjereni, prema sebi okrenuti, u sebe skvrčeni, poput fetusa, ili polumjeseca. Nasuprot ovom "ouroborskom", kružnom pokretu i zaokretu, ponavljajućem i preživajućem, je postavljena vremenska linearnost Jarca, potpuna ravnodušnost prema proteklom i okrenutost dalekom, otvorenom, čuvstveno nekontaminiranom - kao kod perspektive suvog, artrotičnog, izduženog brđanina. ArtemidaMože se reći da egzistencijalna manjkavost koja proishodi iz životne teme rakolikog čovjeka - izgnanstvo iz simbiotičkog "rajskog vrta" - ne samo da ga tjera da traži dom nego i da ga permanentno stvara. On je naime tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, "mekša", "rastače" je (Element Voda) i na kraju internalizira (zato korespondira sa probavnom aparaturom). Association by contiguity od vanjskog čini unutarnje, ali i od hladnog toplo, od tvrdog meko itd. po mogućnosti do one mjere gdje je svjesnost minimirana na goli flow doživljajnosti bez svjedoka - uzmimo to kao rekonstrukciju uterusa. Ali mjesečeve mijene nisu samo mijene uterusa, nego i mijene plodnih kotlina sa njihovom težačkom ciklikom obrade, kao i mnogočim što je uslovljeno ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu Mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama (npr. rakovi) su u duhu Mjeseca, nego i sama terra mater odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po cikličkom diktatu Sunca) i uzima natrag, i koja pored toga u sebi čuva minulo, relikte, ruine, potonule civilizacije. Mjesec je u direktnoj vezi sa prapovjesnim kultovima velike Boginje Majke, široko rasprostranjenom kultu Mjeseca, plodnosti i cikličnosti, vječitog vraćanja na početak, tarkođer kulta spilja kao terra materinih vulva premazanih oker bojom (menstrualnom krvlju), kao što su bili i grobovi u kojima su leševi bili položeni skvrčeni kao embrio. Tako Mjesec i Saturn označavaju početak i kraj sveg živog: Rak-Mjesec označava meki i vlažni početak života, vrhunac sila plodnosti i rasta, Jarac-Saturn s druge strane okoštalost i mumificiranost kraja. Ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na dojci; dok je Jarac ne samo otegnuće papaka, nego i uvertira toga, pocetak kraja, apatično, uvenulo, dehidrirano, okorjelo starosti. Dio te priče je i početak i kraj jedne kulture u kulturno-cikličkom smislu, njeni somnabulni vitalni počeci i okončanje u "barbarstvu refleksije" (Vico) ili "mineralizaciji" u armirani-beton metropola koje čovjeku nedaju da se ukorijeni u zemlju (Spengler). Rimski Saturnus je važio kao Bog žetve i bio prikazivan kao starac sa kosom ili srpom (kojim je kastrirao vlastitog oca Urana) i zato ne čudi da se ovakva vizija Saturna sa njegovim equipmentom plus smiksana sa predstavom orfejskog Boga vremena (Chronos i ne Kronos, Zeusov ćaća), u srednjem vijeku slila u personifikaciju smrti. Očigledno je i mitološka slika Saturna sa tim njegovim alatom vezana uz kraj, naime jednog vegetacijskog ciklusa - žetva, dok je Mjesec njegov početak - sjetva, odnosno početak rasta u mjesečevim uslovima, naime vlage i topline. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli mogu vidjeti na istom mjestu - oba znaka, i Jarac i Rak, na momentu rođenja. Ako je Jarac "ovanjšćenje", klaustrofobični impuls izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, on je i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja prenatalnog ili uteralnog života - napuštanje apsolutnog komfora, mračnog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, suhi, jasni, osvjetljeni svijet koji iziskuje grč svjesnosti. Ovako uzeto bi Saturn bio početak i kraj, da ne kažem alfa i omega.

Saturn
Saturn

Saturn je dakle vanjski planet i pravac mu je "centrifugalan", zbog čega mu je domicil u ekstenzivnom Zraku/gasu i disocijativnoj Zemlji/krutom tjelu. Po njegovoj kosmološkoj logici - zadnja vanjska sfera - mu je suština ovanjšćivanje, udaljavanje i secesija, od-vajanje (cut pupčane vrpce), od-metništvo, od-tisnutost, od-kačenost, od-tuđivanje, izgnanstvo, izoloacija, zahlađenje, i po istoj liniji - emancipacija ili autarkija. Saturn je dakle preći i ne udariti u granicu kako ga astrolozi inače složno vide, kao oponent Jupiteru koji kako vele otvara granicu i popušta stege (z.B. Robert Hand). Ovdje valja napomenuti da su sva tri vanjska planeta (Saturn, Jupiter i Mars) usmjerena prema-vani i svaki od njih se pomjera van zacrtanih granica na sebi sopstven način. Sagledajmo to Saturnovo "ovanjšćivanje" u kontekstu njegovih domicilnih oponenata Sunca i Mjeseca. Sunce tradicionalno stoji za oca i Mjesec za majku. Saturn u zračnom domicilu, dakle Vodenjak i kao takav oponent ocu-Suncu, označava emancipaciju u prvobitnom značenju te riječi: emacipatio = ex-manci-pater = napuštanje očeva doma. Saturn u zemljanom domicilu, dakle Jarac i kao takav oponent majci-Luni, je napuštanje majčina “doma” (lat. exsistere). Napuštanje majčina “doma” je napuštanje uteralnog komfora i dolazak "na svjet" i svjesnost - rekosmo: rječi koje svoje izvorište imaju u riječi svjetlo, i istovremeno pojmovi koji stoje za podvojenost. Napuštanje očeva doma, izlazak napolje u svijet, znači od-metnuti se od stega očevih vrijednosti, koje “izvode na pravi put”, pripremaju za ugled i status, ali i za društveni komfor, ako treba i batinom. Kao Vodenjak je to uživanje friško stečenog posjeda sloboda, najbolje kao vagant ili vagabund, od lat. vagare = besiljno skitati, daleko od stega društva, ili pak kao lutalica u duhu prosvjetiteljskog Bildungsroman-a gdje su reset-irane kućne vrijednosti i osobnim iskustvom se grade nove (Vodenjak=individuacija). Još jednom: Saturn "pušta" i ne "drži", kako mu se inače pripisuje: pušta na "tržište", ako uzmemo da su mu otac i majka nešto kao fabrika kovanica, gdje majka iz svog "kotla" izbaci mali metalni disk, otac mu udara vrijednosni žig.

Uz činjenicu da su Mjesec i Saturn kako bukvalno kosmosloški (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. ide još jedna činjenica vrijedna naglaska: vanjsko je svjētlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, u mrčini - zemaljski aspekt Saturna je svjētlo i prosvjetiteljsko, nikakva mrčina kako mu se inače pripisuje. U ovom hyle-atičnom ili vodeno-zemljanom sustavu je svjetlo gore i vani, glava, tavan, terasa, planinski vrh iznad oblaka, maksimalno izložen svjetlu ili rub planetarnih sfera izložen svjetlonosnom Empyreum-u, završnoj sferi Boga ili aristotelovog etera (kod pneumatičnog para elemenata Vatra vs Zrak važi model po kojem je svjetlo unutra, u središtu, dok je na periferiji odsutnost svijetla).

Rekosmo da Saturn kao zadnji, vanjski planet ima “eksternalizirajuću” misiju i stoji za sve vanjsko. Znamo i da je Mjesec, kao prvi, prema unutra okrenuti planet, njegov oponent i da stoji za sve unutra. Znamo i da je Saturnu pored Mjeseca i Sunce oponirajući planet, i isto tako označava ono unutra. Međutim to sunčevo unutra nije šupljina kao ona mjesečeva, nego je to naprotiv supstancijalna punoća središta, srce, srž, špica. Sunce znači centralnost, kako kosmološki odnosno aristotelovsko-sferološki, tako i fenomenološki. U polarnom sustavu kaldejskog reda je ono ne samo jedino bez polarnog oponenta, nego je i os simetrije svih polarnosti. Kod nekih astro-kozmologa i alkemičara je ova centralnost Sunca proširena i na cjelokupni ezoterični univerzum - takoreći sveobuhvatni heliocentrični sustav posred geocentričnog. Sunce je dakle u kaldejskom redu nešto kao nebeski igrač s one strane dualnosti, ne treba oponenta za ravnotežu jer je sam u sebi uravnotežen i drugima služi kao os ravnoteže. Uz taj specijalni ravnateljski status ide i specijalna čast "svjetlodarja". Međutim u svjetlu činjenice da je isijavajuće, svjetleće tjelo, se njegov smisao pomjera sa egalitarnog na elitarno, (svi jednaki samo ja jednakiji, kako reče Orwel) i Sunce je sad majestas koji stoji za moć i gloriju. Za egalitarnost je upravo zadužen njegov otrežnjujući zračni oponent Saturn: ex-centra i decentralizator ili još bolje utabač, egalitator, ravnatelj do nastanka bezlične mase (gas) koje ne haju za vrijednosti, ali i ravnatelj duše (ravno-dušnost). Fenomenološki je Sunce neponovljiva svjetleća raskoš, jedino isijavajuće nebesko tijelo, i zato jedino koje stoji u izravnoj vezi sa semantikom samog svjetla. Svjetlosni izvor je uvijek objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac vizuelnog intenziteta jednog prostora. Radialnost svjetlosnog izvora, gradijentalnost njegova svijetla osutog po objektima i okrenutost osvijetljene strane ovih objekata ka izvorištu - prostoru uvijek daju centralnu intenciju, navodi oko da potraži izvor. Tokom cijele povijesti astrologije nije postojala dvojba da Sunce reprezentira “svjetlo, sjaj i veličanstvo” (Abu Masar), "aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti” (Vettius Valens). Dodao bi još i glamour, pompu, luksuz, pathos svečanosti i sl. Rekoh već da se važno kiti svijetlom, kako u dubini naše impresije, za naše “unutrašnje oko”, tako i ospoljavanju onog što hoće imponirati. Vlastodršci su se vrlo često stilizirali kao reprezentanti Sunca. Luj XIV je svjesno odabrao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem već u sunčanim dvorskim ceremonijama ranog djetinjstva. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju svjetlosne zrake. Izraz kruna, crown, die Krone je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Ljudi od statusa i slave su se uvijek kitili blistavim, sjajnim, svjetlucavim, posebno na izloženim mjestima ili situacijama koje plijene pažnju i zovu publikum. Prominencija uvijek koketira sa glamour-om i preferira medijima popraćenu pompu svečanosti, gdje onda paradiraju u najboljem “sjaju”, „in glanz & gloria“, što bi rekli njemci, obje svjetlosne metafore. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog. I naravno, svjetlosna metafora star se odnosi na slavne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju izuzetnom reputacijom, karizmom, glamourom, izuzetnim staležom, statusom, influencstvom.

Međutim svjetla pozornice uvijek prati problem autentičnosti. Već u fenomenu svijetla je sadržana iluzija, varka, čar(olija). Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati - blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu". Isto tako zasljepljuje, oduzima sposobnost vizualnog "suda" (blenden). Za showbusiness je schein odlučujući faktor i zove se image, i sasvim je nevažno dali se podudara sa nosiocom schein-a. Isto tako i za vlastodršce i njihovu reprezentaciju. Život na dvoru Luja XIV je npr. bio jedna gigantomanijska parada schein-a njegova majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti kite tuđim svjetlom, skoro do iste one zasljepljivosti kao i sam izvor. Glatko je fino i što finije to se svijetlo na to lakše vata i širi (sjaj ili refleksija). 

Saturn kao planet otisnuća ili odmetništva je izvan svog tog pathosa. Njegov zračni domicil Vodenjak je suprotnost zasljepljujućoj atraktivnosti i nalazi se van light-sharing-a. On svijetlo ne reflektira, on ga naprotiv disperzira (hrapavo) ili apsorbira (crno), u svakom slučaju, ne posreduje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv. Ovaj zračni saturnovac, kojeg stari astrolozi nazivaju "dnevni" (za razliku od "noćnog" Jarca koji se kupa u svijetlu) je upravo imun na svijetlo, zagasit, hrapav i suh (ne reflektira kao što to radi glatko i vlažno) bezbojan je, siv ili crn, toliko bez karizme da je karizmatičan, svakako onima koji čeznu za autentičnošću. Vodenjak je sirovo, nepatvoreno, autentično, odsustvo taštine, idolotarije, simuliranja, schein-a, već sami imunitet na svjetlosne podražaje nudi perfektne uvjete za to. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za to što reflektira niti kako je reflektiran, to je "što mu je bogom dano", raspojasan, nekompatibilan, slobodan kao gas, potpuno tup na zov općih ideala i statusnih simbola. On je rekosmo dezerter od stega očevih vrijednosti, od Boga, časti i svih centralno ustrojenih, vertikalnih sustava, u kojima postoji rang vrijednosti. Isto važi i za sustav njegove ličnosti. Kao što Saturn njegovom zemljanom domicilu Jarcu ravna dušu, tako i u zračnom domicilu Vodenjaku ravna ličnost. U Vodenjaku naime nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti za volju nekog općeg ideala. Tenzije i napetosti su ovdje odsutne, sve je cool i relaxed (element Zrak), odluke su demokratski izglasane, nema silovanja. Njegov oponent Lav je bogati investment u image, kroćenje i natezanje do ispunjenjea društvenih stremljenja, na kraju stoji karizmatični heroj ranga i statusa, emitirajući čovjek rado izložen na javnim mjestima, koji ima što pokazati. Ali ako je Lav u tom svom biti-za-druge uvijek jedna reprezentirana općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna, slučajna ličnost. Kako je predaleko od dosega gravitativne snage centra, u njemu se u miru ispunja individuacija koja rezultira zaokruženim individuumom koji samo sebe samog reprezentira. Vodenjaka dakle ne zaposjeda ništa vanjsko i opće, ne pogađaju mu rezonancu nikakave eksterne, općevažeže vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ex-centra-ična i egalitarna (lat. aequalitas) ličnost nije naštimana na to. Sram, kao inhibirajuća samorefleksija izvana, kroz eksterne vrijednosti, je zato ovdje potpuno odsutan. Vodenjak je dakle kao neki lumpen-proleter koji je imun na emocije ranga, na prestige, ponos, stid, blamažu; prosto, ne vata se ništa na njega, ne identificira se ni sa čim, slično kao i kod brata po planetu Jarca. Zato je Vodenjak out-sider, out-of-law, od-metnik, izgnanik iz staleškog sustava, luzer sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, boem, punk, heretičar, disident, cinik, pučki prostak, prdonja, seljačina, općenito ljudski od-pad (Jarac je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, blazirani i distancirani flaneur, čovjek na kojeg se ne vataju identiteti, sve od-reflektirano, prema svemu zauzeto rastojanje); Vodenjačka populacija su putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti i studenti, odmetnici, dezerteri, desperados, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, ispljunuti iz društva jer nisu u škvari; ali i isto tako reprezentanti underground ili sub-kultura. Ali da ne ispadne da se ovo podudara sa standardnim opisima Vodenjaka gdje je ovaj futurist i ekscentrik, valja naglasiti da Vodenjak označava i običnog pučanina ili gard proste ljudske mase, upravo onako kako to opisuje Ortega y Gasset u "Ustanak masa" - prostog čovjeka karakterizira da on "nikada ne gleda na neku instancu van njega" nego "sve odobrava što zatekne u sebi", dok "izuzetnog, uzvišenog čovjeka" karakterizira "jedna unutarnja nužnost podređenja jednoj višoj, vanjskoj normi".

Bazno stanje saturnovog tipa, dakle kako Jarca tako i Vodenjaka, nije melankolija kako se forsiralo u doba renesanse (vidi Ficino) nego apátheia. Rekosmo gore da je Saturn ravnatelj koji između ostalog i dušu ravna kao kobilica jedrilicu u uzburkanom moru. Rekosmo i da je Saturn mističarska politika kontra rakovskog "prijanjanja" i pro puštanja, ali u istom duhu i opuštanja.  Zato je Saturn udomaćen u elementu Zrak (Vodolija): nema stiska i pritiska, čovjek se odriče i oslobađa kao čestica gasa. Njemački izraz "die Gelassenheit"=opuštenost, koji je po svemu sudeći dospio u njemački jezik sa Majstorom Eckhart-om, se koristi kao duševni mir, prisebnost u nemirnim momentima, ali i ("los-lassen") kod terapija kad čovjek treba "pustiti" sebe ili drugog kod suočavanja sa smrću ili rastankom. Za Eckhart-a je usput "Gelassenheit" totalna, mistička, u tri etape: najprije puštanje svjeta, imanja i priznanja, zatim puštanje sebe čime se u sebi stvara prostor za Boga, i na kraju puštanje samog Boga - savršena praznina. Tako je Saturn  direktnoj vezi sa transcendecom, mističkim samoostvarenjem. Dok se izraz apatija danas koristi kao stanje pasivnosti, tupila ili mrtvila, apátheia antičkog doba je važila kao aktivni gard suverene, trijezne, staložene individue kojoj je stran svaki zanos, ne dopušta se zaposjesti osjećanjima, uvijek ostaje pri-sebna, pri sebi ili kod sebe. Apátheia je suprotnost pátheia što znači iskusiti ili doživjeti u smislu pasivno podnijeti, odtrpiti, biti nošen, out of control ili pak biti stisnut, pritisnut, utisnut (impressio). Očigledno i naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju. Pathos u retoričkom smislu je usmena produkcija uzvišenosti ili veličine (svečano, tragično) i retor koji operira ovom tehnikom nije sasvim "priseban", pri-sebi, "ponešen" je ili extatičan od lat. exstasis = van sebe, i istovremeno time i publici podriva suverenost ličnosti, motivira ih se ne glavom nego srcem. Lav i Rak su pátheia znakovi, prvi patetičar, drugi patičar u impresionističkom smislu. Lav je rojalan i barokan, sav u okrilju veličine, grandioznosti, oteknutosti. Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od schwellen=oteknuti. Ako planetarni red uzmemo kao neku kosmološku operu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili osvjetljena scena i drama u njoj, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire. Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti, mir, bezbrižnost, opuštenost, autarkija. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila je kao stanje vrijedno svakaog stremljenja, stanje mudraca, sophos-a, štoviše i Boga samog. Svaka od ove dvije škole nosi i duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Saturnu sasvim pristaje i izraz coolness, utoliko prije što je ovaj izraz dvoznačno akcentuiran: s jedne strane u zemaljskom pravcu - distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge u zračnom - nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. Saturn je planet nedodirljivosti, zemaljski (Jarac) u smislu tuposti na rezonance ambijenata, ne da se dirnuti čuvstvenim podražajima, teško ga prenijeti u stanje ganutosti, ne su-osjeća, sa-žaljeva, su-življava itd. dok je zračni (Vodenjak) kao analfabet za jezik vrijednosnih rangiranja, indolentan, vedar, jebivjetar, "vertikalno" nedodirljiv u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Ovdje je podesna i riječ nonšalancija koja prvobitno znači ne uzimati se važnim, pristupati stvarima opušteno, neformalno, ništa nije vrijedno uzbuđenja - nonchalance = fr. chaloir = važan ili vrijedan, lat. calere = vruć, rasplamsan.
Kao deziluizionirani apátheia tipus koji živi out-of-matrix, Saturn favorizira škrto, jednostavno, trijezno, ogoljelo, nepatvoreno, nepodložan je varkama i opsjenama, svijetlo ga ne može zaslijepiti, dakle hard core realist. Ali i ovdje opet sa različitim elementarnim akcentima: zemljani (Jarac) kao princip realnosti (naspram principa gušt), racionalni gard, ili sa pozicije povjesti umjetnosti habitus urbanog "novog realizma"; i zračni (Vodolija) korespondira sa "socijalističkim" načelima epohe "realizam" ili "naturalizam", kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne više idealizam kao uzvišena dramatika heroja i bogova. Ako je Saturn malaksavo, zgasito, suho, mrtvo, škrto, jednostavno, lapidarno kao sjeme biljke, i s druge strane Mjesec i Sunce proklijalo, vitalno, živo, bujno, raskošno kao rascvijetalo bilje, onda, iako sam nesklon ovakvim vezama, valja skrenuti pažnju na njihovu analogiju sa godišnjim dobima - saturnovi znaci Jarac i Vodenjak su zimski znakovi i luminarni znaci Rak i Lav su ljetni.
 

Jupiter vs Merkur

 

Diverzni prikazi Merkura

Za razliku od likovnih prikaza Jupitera, očinskog, zrelog muškarca naboranog čela i bujne brade (iz koje je usput rođena Minerva), Merkur je (skoro) uvijek prikazivan je kao golobradi mladić. U Homerovoj “Himne Bogovima” je Merkur dječak vješt u lopovluku, lukavstvu, trgovini. Ali prije svega je važio kao kurir, povezna karika Bogova i ljudi. Imaginirajmo ga kao ratog kurira - frz. courrier = skoroteča ili skorotrča, izvedeno iz starofrancuskog courir i italijanskog correre što znači trčati, žuriti - brz, malen, neupadljiv, spretan, zna vješto zavarati, hita od komandne centrale ka frontu sa viješću, šunja se i provlači pored patrola i straža neprimjetno kao zrak. Hermes je prvobitno i bio Bog zraka i vjetra. Njegovi rekviziti su putnička kapa sa krilcima ili maskirna kapa za skrivenost od pogleda (poklon od Hadesa), patike s istim, u ruci kaducej ili hermesov štap. Još u ranoj antici je Hermes oslikan na vazama imao štap u ruci čiji kraj je krasio krug sa polumjesecom. To je do danas ostalo nepromijenjeno na simbolu Merkura. Krug i polumjesec su označavali Sunce i Mjesec, a Merkur kao ujedinitelj ili neutralizator ova dva principa spolnu neopredjeljenost ili hermafrodizam (gr. od Hermes i Afrodita). Kasnije je štap dobio i dvije uvijene zmije i legendu uz to koja glasi: Hermes zateče dvije zmije u borbi i izmiri ih olivinom grančicom, nakon čega su mu ove iz zahvalnosti postale dekor štapa u pozama okrenutosti jedna drugoj u ljubavi. Tako je simbolici kaduceja uz čarobnjaštvo, trgovinu i promet, pridodano i mirotvorstvo. Kaducej je bio prikazivan i uz boginju Iris koja je u Homerovoj Ilijadi (u Odiseji samo Hermes) olimpijski glasnik. Između ostalog je ona i personifikacija duge koja samo svojim lukom sugerira premošćenost daljine. Kaducej su nosili i heraldi, stvarni poštari i diplomate starog vijeka, i služio im je kao znak imuniteta odnosno neutralnosti. Simbolički je neutralnost pomenuta "androginost", ali nudi se i kao sloboda od opredjeljenosti, nevezanost (da bi mogao povezati), neobuhvaćenost većim, biti sam za sebe, solo izvođač bez tima. Među astrolozima i šire ne postoje dvojbe o značenju planete Merkur - jezik, pismo, znak, signal, ali i transport, promet, novac, trgovina, pošta, misionarstvo, kurirstvo, diplomatska služba, pa i divinacija itd. drugim rječima svi alati razmjene, posredništvo, medijalnost (zbog čega mu je domicil u medijalnom Zraku). Kad su u pitanju dvije zaraćene strane, onda je Merkur svojim posredništvom i mirotvorac. Valja opet napomenuti da mirotvorne planete Merkur i Venera imaju svoje kućište u mirotvornom elementu Zrak, jer fenomenološki je gas stanje blagosti, balansa, amortizacije, niveliranja.

Iz svega ovog se može očigledno ekstrahirati smisao Merkura kao planeta onog između (kao i medijalni element “gas”), koji povezuje, preovladava daljinu i simulira blizinu prostorno dalekog ili udaljenog, omogućava indirektno prisustvo neprisutnog. Time što je daleko osobno upoznao izbliza - dođoh, primih, odoh - on takoreći neutralizira daljinu i servira blizinu. To "prirođeno" operiranje sa blizinom polaže na dubljem levelu račun gorepomenutoj banalnoj činjenici: Merkur je planet kosmološke blizine. U ptolomejsko-aristotelovoj kosmologiji, aksiomatici astrologije, je Merkur unutarnji, "centripetalni" planet, znači planet blizine. Po tom redu nam je samo sfera Mjeseca bliža od Merkurove. Mjesečeva blizna je  metaforička bliskost, Merkurova blizina je u prvom redu perspektiva blizine, zoom-iranja i time svjet univerzalno malog. Kako je u astrologiji na snazi simbolički totalitarizam i sam Merkur je kao dio tog svijeta juvenilan, gracilan, sitan, malen. Merkur je i čisto astronomski najmanji (i najbrži) planet sunčeva sustava i Jupiter najveći. Kako kaldejski red planeta od Mjeseca do Saturna simbolizira i razvojni tok čovjeka od nastanka do nestanka, Mjesec i Merkur stoje i za djetinjstvo, friškost života - Mjesec dob dojenča, Merkur djeteta (kao što njihovi oponenti Jupiter i Saturn označavaju pozniju fazu života, Jupiter roditeljstva, Saturn starosti).

 

DIverzni prikazi Jupitera

Jupiter je najveći i imenom - Iuppiter Optimus Maximus - kako je često označavan (IOM u starim spisima). Ako je Merkur mali, nestašni dječak onda je Jupiter veliki, veleuvaženi otac, ono dakle što je sadržano u njegovu prvobitnom imenu Diēspiter, sastavljeno iz imena dieis=dan i pater=otac, nebeski otac (Dyaus pitar, nebeski otac Rgveda). Njegova nebeska priroda po svemu sudeći polaže račun i arhajskoj klasifikaciji božanstava na uranska=nebeska vs ktonička=zemaljsko-podzemna. Ali slijedeći ponuđene analogije ovog optimusa maximusa, svevišnjeg i veličanstvenog nebeskog oca koji je usput često prikazivan sa jastrebom na ruci, uzeti ćemo ga kao biće visine i daljine i pridodati mu nebesku, panoramsku teleperspektivu giganta, kojoj se ocrtava veliki, nadređeni smisao, cjelina mozaika, sve ono suprotno Merkurovoj perspektivi. U perspektivi giganta se ocrtava veliki, nadređeni smisao, cjelina mozaika. Jupiter je dakle planet velikog, sve ono voluminozno sumirano, sveobuhvatno, sadžajno bogato, prvotno. Tako je sa spoznajnog aspekta Jupiter vezan uz ono što se prije zvalo “intellectus”, nešto kao viši spoznajni skill u smislu intuitivnog prevođenja iskustvenog materijala u "big picture" i isto tako jedan zaokruženi životni gard, dok je Merkur vezan uz “ratio”, "nižu" intelektualnu, diskurzivnu, analitičku, tehničku spoznajnu sposobnost, našiljenu za detalje i praktičnu izvedbu. Jupiter je glomazni materijal uma - generalije, kategorije, principi, aksiomi - sve ono do čega se stiže intenziviranjem refleksije. Ne samo da je sve to dano pogledu sa oservation-towera, nego je to opet konceptualno-metaforički pozicionirano gore. Općosti su načelno gore, konkretnosti dolje. Pojam ruža je sub-ordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje (veliko definira malo), dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore (malo definira veliko). Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U "Predškoli estetike" Gustava Fechnera, poglavlje "Estetika odozdo i odozgo", je ovaj svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore", da bi se oštro ograničio od Hegelove “nebeske”, idealističke estetike (podsjetimo se usput da je ga je i Marx uzemljio sa glave na noge i od toga napravio pičvajz). Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa najvoluminoznijim pojmovima i majstori su u operiranju sa meta perspektivama. Meta je starogrčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", pa se tako filozofi međusobno nadvisuju svojim megalomanskim pozama. I sama refleksija, kod filozofa jedan također napeti tik, je zauzimanje perpektive izvana ili van kompaktne struje svijesti, i ujedno svakim aktom pomjeranje horizonata. Ista rekosmo krasi i drugog dalekog planeta Saturna (ali ne stimulira nego inhibira) - oba ova vanjska planeta imaju kosmo-logikom stvari otuđujuću, ovanjščujuću prirodu.

Isto kao što je Jupiter, kao nekakav nezgrapni intelektualni troll bez smisla za detalje, zadužen samo za grubu aparaturu intelekta i njegov glomazni materijal, tako je predisponiran i samo za onaj najvoluminozniji društveni materijal, za “aksiome” društva. Jupiter je tako nastanjen kako u statutima, ustavima, preambulama, tako i u samim dostojanstvenicima društva. Oni koji su upućeni u astrološku pojmovnost, znaju da su Jupiterovci uvijek bili ljudi od majestetstva i visočanstva, generali, diverzni vlastodršci, sudci, monarsi, dekani, intelektualci, svi oni "krupnog zrna" kojima misli ili odluke imaju najširi efekt, koji su reprezentatni društvenih "aksioma", utjelovljuju institucije, nose teret nad-individualne odgovornosti, imaju težište u super-egu (über-Ich) itd. - dakle, kao i kod misaonog instrumentarija - sve ono gore pozicionirano. Dok su Merkurovci "mali čovjek", pero kategorija, ljudi koje ne terete odgovornosti, neobavezne individue "bez supstance" koje reprezentiraju samo sebe samog; zatim oni na dnu lanca odluka, izvršitelji koji "materijaliziraju" koncepte, homo faber, praktičari (Merkur je i Bog zanatlija) koji se bave samo tehničkim pitanjima inklusive i STEM fields, logističare, inžinjere, matematičare, predstavnike egzaktnih znanosti, visoko-inteligentnu populaciju koja se ne ubraja među intellectus-alce. 

Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao “ljudsku veličinu” ili kao nekog “velikodušnog” ili “sa velikim srcem”, dok je Merkura opisao više kognitivno, ali i kao okretnog, elastičnog karaktera (možda je zavrijedilo pažnje i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male). Jupiter je očigledno voluminoznost i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog. Jupiter sa vatrenim akcentom (Strijelac) je veličina karaktera, sa vodenim (Ribe) veličina duše. Veličina karaktera je i visina karaktera. Vatroviti Jupiter je uspravan kao plamen i prije će se izgasiti nego povinuti. Takav "plamenit" je i plemenit, nekvarljiv, čist, moralno autark, slično kao i njegov susjed vanjske zone, Saturn. Posrne li izvana - nevažno, važno da nije iznutra posrnuo. Time je Jupiter čisto dostojanstvo, a dostojanstvo je čisto gore: biti na visini, uzvišen, sa srcem u višim sferama ili “uzdigunta srca”, imati nivo ili ne upuštati se u nešto ispod svog nivoa, jasan limit na dolje; nepotkupljiv, ne cima ga komerc, nemoguće ga je po-niziti jer radije crkne nego se pogne, pa sve do donkihotovske rigidnosti i odsustva takta. Jupiteroliki čovjek je samo tjelesnim gardom nategnuto uspravan, ispršen, dignutog nosa, pun visinskog pathosa, kao da sugerira: nikad pod-lijeći ili pod-činiti se ili savinuti se, ili ne biti mlohav nego erigiran kao falus. Društveni “dostojanstvenici” su nosioci vanjskog dostojanstva, naime onog službe, i oni su zajedno sa njihovim službama gore pozicionirani; njihove znamenite javne profesije ih automatski opasaju dostojanstvom, kojeg oni onda moraju opravdati odgovarajućim habitusom. Sve ovo važi za vatreni kontekst Jupitera - Strijelca. Što je onda sa vodenim Jupiterom - Ribama? Već se vidi da Jupiter uopće nije načisto sa sobom, gleda da se pozicionira izvan sebe, da se prevaziđe. Ali dok se vatreni Jupiter prevazilazi u pravcu iznad sebe, predajom nečem nadindividualnom, većem ili višem od sebe - transcedentnim entitetima, idealima, idejama, utopijama, općim principima, zakonima, institucijama - čime se u krajnjem efektu uzdiže, pa i bere počasti, dobija na važnosti (što je rekosmo smisao vatrenog elementa), onaj vodeni se prevazilazi obrnuto - odricanjem od svake važnosti. Dok je prvi vatrovito vertikalan, istegnut, rigidno ispršen, drugi je klonut i mnogo što vezano uz riječ klon - naklonost, sklonost, pokloniti, prikloniti ili pokloniti se - dakle, predimenzionirani čovjek velike duše, široke ruke i širokih grudi, poklanja kao da ga nema, što god stigne, materijalna dobra, pažnju, povjerenje, samog sebe, pa i kad završi u naivnost i servilnost. Dok se vatreni Jupiter uveliča uzvišenjem, vodeni se uveliča poniženjem, odricanjem od vanjske veličine stiče unutarnju. Tu vidimo askete, bogobojažljive mazohiste, krščane bačene lavovima i Sponge Bob-a.

Što je sa Merkurom i metaforičnim proporcijama njegove duše? Jasno je, ako je Jupiter čovjek voluminozne duše, onda je Merkur onaj male duše. Izraz "malodušnost" očigledno nije mišljen kao recipročnost "velikodušnosti", jer ovim se ne označava netko tko nije vičan darovanju, nego netko koga je lako obeshrabriti, nije istrajan, lako posrne pred teškoćama ili ne donosi čvrstu odluku jer joj ionako ne može biti vjeran. Ali opet se može reći da velika duša radi sve na veliko, mala zapinje na malom. Ako posustajanje pred teškoćama ne podrazumjeva odustajanje i gubitak morala nego odustajanje i traženje elegantnije alternative, ili ako postoji nesklonost kaljenju čvrstih odluka zbog povjerenja u vještinu improvizacije, onda takva malodušnost nebi bila daleko od Merkura, ali sigurno ni preblizu, jer pod malodušnost sigurno nije mišljena agilnost. Ali zato postoje povoljnije metafore za male dimenzije karaktera. Nasuprot jupiterovske širokogrude nesebičnosti ili majestetskog viteštva se nalazi čovjek "sitne duše". Sitna duša je čovjek suviše "blizu" samom sebi, utkan u svoje interese, trgovac, muljator iz lične koristi, beskičmenjak. Minijaturne karakterne dimenzije označavamo sa "gnjida", njemci za isto kažu “wicht” = (moralni) patuljak, čovječuljak ili “krämer” = trgovac sitnom robom. Ali sitničar je i pretjerano uredan čovjek, pedant, formalist, koji zapinje na sitnicama, ne radi ništa u velikim potezima iz straha od gubitka kontole, ništa u zanosu nego uvijek proračunato, čime je u izvjesnom smislu i malodušan, dok jupiterolikog čovjeka kamenčić u cipeli ne žulja jer je "glavom u oblacima", iznad konkretnog svijeta. Za sitnu dušu se opet u metaforama volumena kaže i da je uska. Uskogrudan je onaj čovjek koji slijedi samo svoje sitne interese. Na drugoj strani je rekosmo širokogrudan čovjek, onaj sa dovoljno komfora u grudima i za druge, reklo bi se uvećano/augmentativno “ljudina”, čovjek "široke ruke" i "velikog srca". Ali uskorgrudnost ne označava samo etičke deficite nego i deficite prespektive, skučenost pogleda, kad netko nije spreman reflektirati svoju ograničenu perspektivu. Na engleskom se koristi izraz "small-minded" ili „narrow-minded“ i na njemačkom "kleingeistig" (malog duha) „engherzig“ (uskog srca) ili „engstirnig“ (uskog čela), ali i izraz „borniert“ koji potječe iz francuskog borner i znači ograničen, limitiran. Englezi za sitničarstvo koriste adjektiv „petty“ koji potječe iz francuskog petit = malen. U njemačkom jeziku se za sitničarski duh koristi izraz „kleinlich“ (sitničav) ili „kleinkariert“ (sitno-karirani), u istom smislu: kad netko prevrednuje sitnice, ostane visiti na malenkostima, kad je pedantan i ništa se s njim ne može uraditi poletno (čime je upravo opisan i njemački mentalitet). "Kleinlich" je adjektiv koji ide uz nepovjerljivost ("kleinliches Misstrauen"), jer se i povjerenje "poklanja". I uz osvetu isto tako ("kleinliche Rache"), u smislu, čovjek je preblizu samom sebi, svoju situaciju uzima prevažnom, nije u stanju da se prevaziđe, dok "velika srca" opraštaju, kao što i sam oprost veliča dušu. Također i uz interes ide adjektiv "kleinlich" ("sein kleinliches Interesse"), kad netko nije dovoljno velik da pređe preko svojih "malih interesa“ zarad većih, zajedničkih.

Sad kad se sve ovo sagleda, strši izvjesna nesrazmjernost vrijednosti - na jednoj strani uvaženi lifestile, na drugoj nešto što nikom nije ideal i čega bi se svatko postidio kad bi u tome bio zatečen. Metafora velikog je generalno metafora pozitivnog, metafora malog se koristi pretežno negativno. Sa metaforama malih dimenzija kao “sitničar”, “uskogruda” osoba, “sitna” ili pak “niska” duša, “gnjida”, “wicht” sigurno nije iscrpljen Merkur, ali mu je pogođena rezonanca, kako njegove zemljane (Djevica) tako i zračne strane (Blizanci). Merkur rekosmo nije planet majestetičnosti, on je izgubljen u malim okvirima svakodnevnice, mitološki je prisniji ljudima nego Bogovima; nije ni visine i uzvišenosti, u spharea mundi je samo Mjesec niže pozicioniran od njega, dakle niskoletač je (makar i u vrijeme ferija otputovao na rodno selo Olimp), planet kontakta i blizine, žablje perspektive (naspram jastrebovske Jupiterove), prizemnosti i trijeznoće. Tu je na snazi instrumentalni ratio, utilitarističke ili pragmatičke životne maksime, koje se interesiraju za efekt i ne za vrijednosti, znači više tehnika nego filozofija življenja. Svakodnevni pragmatičar ne vjeruje u univerzalnu ideju vodilju nego kalkulira korist, ali i filozofskom pragmatičaru je sinonim za istinu korist, "cash value" kako bi je nazvao pragmatičar W. James. I trijezna, ekonomska etika utilitarizma isto tako kalkulira samo efekt, samo ime joj veli da je korist centralna misao - lat. utilitas=korist - jer shodno ovom čin ne može biti dobar sam po sebi, nego samo u odnosu na sumu ukupnog dobra kojeg producira. U zemlji Merkuriji se uvijek kreće odozdo, kalkulira se trijezno odozdo na gore, empirijski. Ništa nije iz jednog komada, nego uvijek sklepano iz djelova. Principi ovdje nisu otkrovenja za sva vremena nego su varijabilni ekstrakti iskustva. Ali nije uvijek sve tako trijezno kod Merkura, tehnike življenja su i umjetnosti življenja, ars vivendi, savoir-vivre, vještina surfanja na valovima života, visoka umjetnost improvizacije, to je također oblast male duše u nešto proširenom značenju, gdje karakter ne stoji u prvom planu nego vještina življenja i preživljavanja. Hermes je zaštitni Bog lopova i iluzionista, "prefrigani lupež" (Walter F. Otto, ) i nadimci su mu bili "lukav", "opsjenar", "akrobat". Živa, lat. mercurius je metal Merkura i stoji za njegovu živost i okretnost. Ali Merkur je isto tako i nepotkupljiva, slobodarska duša sa dovoljno ljekovitog cinizma da ga ideologije ne mogu zavesti i sa dovoljno imunosti na svakojake fundamentalizme, jer se ravna samo na mjerilima života ili faktičnosti. Pragmatična maxima svakako postoji kao vrijednost, ideal ili ideja vodilja. Ayn Rand, spisateljica koja je osnove moralnosti vidjela u racionalnom samointeresu već dugo fascinira mnoge ljude i uživa nesmanjeni kult status. Filozofija pragmatizma ima pregršt dobrih razloga da savija istinu preko koristi, odbacuje nepromjenjive principe i život želi zasnovati na situativnim datostima. Odsustvo viših sfera i trijezna prizemnost su nesumnjivo vrline, posebno za znanstvena mjerila i još više u vremenima eskalacije ideološkog ludila. Pragmatična anglo-saxonska kultura je već dugo najuspješnija na globusu. Uz to ide i činjenica da kod njih totalitarizmi nikad nisu imali šanse. Također svi djelovi svijeta koji su dosegli opće blagostanje su to uspjeli zato što su isticali vrline trgovca, tj. što im je sugerirano slijeđenje svojih sitnih interesa (Liberalizam), pa se sad siti i namireni mogu posvetiti i bezgraničnim humanističkim utopijama.

Ako postoji kognitivni, etički, karakterni fenomen jupiterovske veličine, mora postojati i estetski, i taj se zove uzvišenost. Kantova "Analitika uzvišenog" počinje rečenicom "Uzvišenim nazivamo sve ono, što je naprosto veliko". Fenomen uzvišenog je tematiziran još u antičkoj retorici kao grandis ili gravis stil ("odjek velike duše" - Pseudolonginus), od 17. stoljeća je postao opći estetski fenomen (Boileau), gdje je dalje uziman kao protupol lijepog, posebice šarmantnog, ljupkog, komičnog, idiličnog, koje u retorici i poetologiji važe kao „estetika malog“. Uzmimo za primjer uzvišenost u glazbi. Ovdje je voluminoznost u prvom redu jednostavnost: jednostavna ritmična i tonska struktura muzičkog djela, jednostavan ritam bez tema i skokova, cjele note, dugi tonovi, jednostavne proporcije, samo kvarte, kvinte, oktave, npr. Straussov C-G-C u startu Zaratustre, kao kakav mitos stvaranja, ili majestetični motiv vrha "Alpske simfonije" - sve u svrhu dočaravanja grandioznosti. Sve ovo evocira sirovu arhitekturu, golu konstrukciju bez nadgradnje i dekoracije. Fiziognomija zvuka mora također zvučati voluminozno, nikakvi kričavi, ekstatični, "tanki" instrumenti poput piccola ili harfe, nego "puni" puhački instrumenti ili rogovi, fanfare i timpani. Što netko reče, oluja ne huči preko trokuta, niti celesta ne izaziva zemljotres. Isto tako i voluminoznost samog  ansambla i suma raspoloživih instrumenata. Ogromni hor ili simfonijski orkestar i optički i akustički, silinom decibela, zastraše i umanje konzumenta. Ako jedan veliki simfonijski orkestar u fortissimo modusu može producirati decibela kao let borbenog aviona u blizini, onda sigurno nitko u distanci i mirnoj kontemplaciji ne uživa u muzici kao kod kamernog orkestra, nego mu se u estetski doživljaj mješa afekt i potrešenost.

Summa summarum, Jupiter je "downward causation", veliko je prvotno i malo su izvedenice; dok je Merkur "upward causation", malo je prvotno i veliko samo sklepotina iz malog. Za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom se koristi metafora "top-down", dok je obrnuto imenovano sa "bottom-up". I demokratija se uzima kao bottom-up vlast, konstituirana od strane demosa, dakle odozdo, od pojedinačnog, prema gore itd. Izrazi "top-down" i "bottom-up" se uostalom koriste i u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički u službi velikog kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga religijie, ideologije, despotizam, etatizam, apsolutizam, totalitarizam i sl. je Jupiterovsko.

Ako sad još jednom ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je kristalno jasno zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Taj holistički intellectus Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitički ratio Merkura na Zrak i Zemlju. Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata.

 
 

Mars vs Venera

 

Kad Mars svojom čizmom kroči na scenu, okončano je vrijeme sklonosti i naklonosti u korist averzije. Ne samo da sve ono što je bilo izbalansirano i fino kooperiralo izgubi afinitet, nego se razbudi i animozitet, najbolje kad završi u razornoj koliziji, u međusobnoj negaciji do potpune anihilacije. Za ovo se ne mora biti astrolog, svatko je već priučen u ovom. Ali opis Marsa se može produbiti i profiniti uz pomoć domicilnog reda. Da bi pokazao ta dva domicilna lica Marsa i Venere (i svih ostalih planeta) moram najprije osvježiti lekciju o redu elemenata. Već gore sam pisao da se elementi djele na po 2 para i da je svaki par priča za sebe. Ja te parove nazivam hyle-atičnim i pneuma-tičnim (hyle=materija, pneuma=duh) - u duhu stoičkog učenja. Dok ne nađem podesnije izraze, ostat će ovako da se izbališ dok izgovoriš. Ova podjela se formalno podudara s onim što je do sada važilo: Voda i Zemlja su “pasivni”, Zrak i Vatra “aktivni”. Međutim, ovi parovi su znatno više od toga i znatno više među sobom različiti nego im je inače pripisano. Porijeklo te klasifikacije je aristotelovo učenje o “prirodnom stremljenju” elemenata koje se očigledno bazira na fenomenologiji agregatnih stanja: Tekuće i kruto “prirodno” (sila teže je bila nepoznanica) streme ka “centru univerzuma” (središte Zemlje), znači prema dolje, dok su gasovito i vatrasto fenomeni okrenuti ka gore, ka aristotelovom eteru. Kao što rekoh, hyle-atični i pneuma-tični parovi elementa su dvije potpuno zasebne stories, do te mjere zasebni da je svaki polaran u sebi - što je opet dio stoičkog učenja (i u fizici su tretirani odvojeno, vidi "kondenzirana materija"). Za razliku od aristotelovog, stoičko učenje primarne kvalitete postavlja upravo u duhu ovih polarnosti: Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan. Ništa drugačiji nije ni elementarni red zodijačkog kruga koji od davnina važi: svi zemljani znakovi su dijametralno (180°) suprostavljeni vodenim i svi zračni vatrenim. Znači, nudi se na tacni a cjelu istoriju astrologije ostade teoretski netaknuto. Suština zasebnosti ovih parova je u slijedećem: hyle-atični, "pasivni", tvarni, donji ili prema dolje stremeći Elementi - Voda i Zemlja - imaju utoliko “pasivni”, "statični" odnos prema svijetu što problematiziraju samo njegovu recepciju, nemaju takoreći voljni nego spoznajni odnos s okolinom (izolirati se od nje ili spojiti se s njom). Pneuma-tični, "aktivni", gornji ili na gore stremeći elementi - Zrak i Vatra - imaju aktivan odnos prema okolini u smislu da se ovdje postavlja pitanje sile, volje, akcije, reakcije, socijalne interakcije. Važno je napomenuti da u ovim parovima elemenata nema ni traga nekakvoj spolnosti. Opsesija signiranja spolovima je u vremenima nastanka astrologije bila kao nekakva pandemija i teško je bilo izbjeći da i elementi dobiju penis i vaginu. Pored svega ovog valja napomenuti da, ako izuzmemo luminare, po domicilnom redu svaki od planeta ima svoje kućište u u jednom hyle i jednom pneuma elementu. 

Što su onda hyle-atični Mars i Venera? Ako su dva djeteta na svakoj strani klackalice iste težine i nikakve dodatne sile nisu na djelu, klackalica miruje. Generalno, ako je summa svih na tjelo djelujućih sila = 0, onda vlada mir, tjelo je izbalansirano. Ravnoteža je dakle odsustvo pokreta ili odsustvo aktualizirane energije. Tjelo koje miruje uslijed međusobno neutraliziranih sila može se ili tvrdoglavo opirati okončanju tog balansa, ili ga je vrlo lako prenijeti u pokret. Prvo stanje se zove stabilnost i traži oveću investiciju energije da bi se promijenilo, drugo je labilnost i kod njega je dovoljna već neznatna sila da tjelo prenese u pokret. Zato stabilno stanje ima nisku i labilno visoku potencijalnu energiju. Ako je mir stanje ravnoteže onda je posbeno ravnoteza unutar jednog krutog tijela zavrijedila pažnju, a još posebnije stabilnost te unutrašnje izmirenosti čestica. Struktura jednog (idealnog) krutog tijela ostaje beskompromisno dosljedna samoj sebi, opire se eksternim silama i žigu vremena. Struktura tekućine je nasuprot tomu sušta labilnost, nemogućnost balansa, ona je hipersenzibilna na najtananiju silu, uvijek u pokretu i uvijek u kooperaciji s vremenom. Ne postoji ni jedan ponovljeni moment kao ni jedno stabilizirano mjesto na tekućini. U krutom, uravnoteženom tjelu je energija takoreći "vezana", u tekućem je "slobodna" u flowu. Možda je netko već naslutio: ovdje je skicirana Venera u njenom zemljanom i Mars u njegovom vodnom kontekstu. Venera sa zemaljskim akcentom (Bik) je zadužena za mir, ravnotežu i stabilnost, Mars sa vodenim (Škorpion) za nemir, tenziju, pokret, erupciju energije. Ovakav Mars ima na viziru stabilizirane strukture, po mogućnosti masivne glavne držače. Sve što on hoće je ekstaza oslobođene energije, najintenzivnije ostvarena u rušenju, razaranju, koliziji. Venera suprotno tomu želi vezati energiju u samodovoljnu, stabilnu strukturu, pretvoriti je u masu, materiju. Možemo uzeti za primjer stabilni mir dva megalita koja su naslonjena jedno na drugo prkosila vjekovima, ali još bolji primjer su masne naslage na tjelu. Energija se veže u mesu, ali najbolje u masnom tkivu. "Stomačina" je pravo energetsko skladište, sadrži 2,5 puta više energije nego ugljikohidrati i proteini na isti volumen. To skladištenje i rast tjela se zove anabolizam, materijalizacija energije i stvaranje bio-mase - domena "hyle-ične", tvarne Venere. Suprotno tomu, kad tjelu pomanjka raspoložive energije onda razgrađuje samog sebe, stručnim rječnikom, aktivira se katabolizam, konkretno u ovom slučaju "fatburnning", "sagorijevanje" masnog tkiva. Izraz sagorijevanje se može slobodno uzeti i bez navodnika: u pitanju je stvarna oksidacija koja se posredništvom O2 odvija u mitohondrijima stanica. Zato se zove "stanično disanje". Glukoza može samo uz učešće O2 (oksidacija) dati bogati urod ATP-a, univerzalnog nosioca energije u organizmima. Strogo znanstveno uzeto, disanje funkcionira i bez O2 i zove se vrenje, manje efektivna metoda ubiranja energie. Ali i kao energetski manje eficijentno disanje, vrenje može poslužiti tjelu onda kad su rezeorvari iscrpljeni. Kod manje intenzivnih naprezanja opskrba kisikom ne prelazi onu potražnje, međutim kad se naprezanje intenzivira i O2 pomanjka, tjelo pribjegava vrenju (mliječne kiseline), čime se iz ugljikohidrata ekstrahira energija. Problem je da pri tom nastaje i kolateralni produkt laktat koji mišiće prekiseli i izazove iscrpljenost. Vrenje znamo i iz produkcije alkohola (alkoholno vrenje), ali njegovu energetsku demonstraciju možemo opažati kod šampanjca (ispaljeni čep) čija je specifičnost da nastaje drugim vrenjem u samoj flaši kad se šečer posredstvom kvasca pretovi u ugličnu kiselinu. Sad kad znamo da je disanje oksidacija koja služi razgradnji tkiva u energiju, možemo i samu oksidaciju u širem smislu subsumirati pod vodeni Mars, dakle sve ono što nagriza i razgrađuje. Bez tvorbe plamena su to korozija (corrodere = nagristi, razgraditi, rastvoriti), zatim vrenje u širem značenju i truljenje kao prirodna forma vrenja; i uz plamen izgaranje, eksplozija, detonacija. Nadam se da nismo otišli predaleko u lakomislenu apstrakciju kakvu srećemo u brojnoj astrološkoj literaturi, ako kažemo da je u ovom hyle-atičnom smislu Mars=Energija i Venera=Materija. Znači ovdje idemo dublje od oksidacija, asimilacija i agregatnih stanja, u samo srce materije, u smislu "zgrušane" energije E=mc², gdje njen kilogram daje toliko energije koliko nastaje izgaranjem 3 000 000 tona lignita ili mrkog ugljena, što otprilike odgovara volumenu keopsove piramide.

Što bi onda bio pneuma-atični Mars i Venera? Taj aspekt Marsa, koji je takoreći u službi vatrenog elementa, nije sveopća dezintegracija kao kod gorepomenutog vodenog Marsa, nego je to naprotiv integracija. Ako je Element Vatra element in-tenzije, sažimanja, koncentriranja, centralizacije, onda ta integracija služi svrsi akumuliranja sile koja raste i istovremno se oštri za efektivnu udarnu snagu ili koliziju. Krajnji smisao toga je zauzimanje i porobljenje jedne druge konkurirajuće akomulirane sile. To znači mobilizacija i permanentno ratno stanje. Zato je pneumatični Mars militantnost, način njegove akomulacije je “gleichschaltung”, on homogenizira, hijerarhizira, steže, fokusira, oštri. Primjer marsovske homogenizacije je marširajuči (marš=marche=mars?) stroj na vojnoj paradi. U idealnim vojnim postrojbama su pojedinačne volje preko jasno profilirane hijerarhije bezrezervno predane komandnoj centrali - da bi perfektno koordinirane otišle u odlučujući boj protiv iste takve zgusnute siline sa ciljem sticanja raspoloživosti njihove volje. Pneumatični Mars tendira biti otporan, gust i oštar, što je ujedno i aspekt vatrenog elementa. On je kao heavy metal (gustoća veća od 5,0 g/cm³) od kojeg se prave mačevi i brijači, kojem je gustoća+čvrstoća takva da ga je moguće išlajfati do oštrine gdje se list papira sam cjepa na njemu. Čestice su ovdje izuzetno čvrsto zbijene na izuzetno malom prostoru, svrha je prodor. Na planu metafora je pogled prodoran ako je istrajan i “oštro” fokusiran. I karakter je prodoran iz istog razloga, neda se ničim potkupiti, dekoncetrirati, neumoljivo buža dok ne probije. Da bi karakter bio “prodoran”, prvo mora biti “hard” ili njemački “hart” = tvrd, po Dictionary "severe, rigorous, harsh, cruel", kao što i penis mora biti da bi prodrijeo. I isto tako je i (specijalna) vojna jedinica prodorna ako je koordinirana, svi neumoljivo istrajni, fokusirani na zadatak, rade kao jedan. Najtraženija vrlina je hrabrost, volja koja istraje i kad su šanse za porazom u blizini neminovnosti.

Da pod ovim marsovskim okolnostima nebi sve eskaliralo do totalnog rata i bjesomučnog samouništenja zadužena je pneuma-tična Venera. Ona je majstor kroćenja i blagosti. Ne upušta se u koliziju, ne razumije taj jezik, nego je upravo kroti slabošću. Osnovni zadatak joj je harmonizirati disharomnije, opustiti napeto, ali najpreciznije je formulirano ako kažemo da in-tenzije kroti ex-tenzijom, funkcionalnim smislom elemnta Zrak (osipanje, razrijeđivanje, amoritzacija). Venera dakle ne kleči i ne moli za mir, nego aktivno ex-tendira odnosno disperzira jednu koncentriranu silinu, otupljuje Marsovu fokusiranost. Kad jedna naoštrena, kompaktna silina kolidira sa mekim=elastičnim, nije nanešena šteta ni jednom ni drugom (kod koitusa Venera odgovara prodoru Marsa gostoprimljivom elastičnošću i vlaženjem). Agresivno suženi vektor sile dakle učešćem zračne Venere ne razvali ništa nego se ospe po zračnoj prostranosti, energija se raspodijeli ili rasprši na široko. Uzmimo za primjer dječiji kantun Ikee sa toboganom i morem šarenih loptica. Kompaktna energija djeteta koje sklizne niz tobogan u more loptica se rasprši u jedan široki lanac kolizija, gdje svaka od loptica preuzme na sebe dio energije padajućeg djeteta, i time rasprši energiju pada koja je sažeta u tjelu, tako da je na kraju djete amoritizirano (amortizacija = admortizare ≃ umrtviti). Znači, energija padajućeg djeteta nije udarila u čvrsti homogeni red, nego je prenešena na slobodne i nevezane loptice od kojih je svaka preuzela na sebe jedan dio siline. Ta sloboda i nevezanost je upravo priroda elementa Zrak. Ili drugi primjer: na slowmotion snimcima šamarčine se može vidjeti da kolizija rezultira valovima koji se šire preko lica. Kruto tjelo koje nije u stanju podržati ove valove strada, dok ih elastično fino posreduje i ostane čitavo. Nigdje nije valna narav tako izražena kao kod gasa koji rafiniranim prenosom zvukova može očitovati ljudski duh u njegovim finesama. Tekućina, koja je u svakodnevnom govoru asocijativno najbliža valovima (jer su vidljivi), u odnosu na gas djeluje tromo, grubo, guši samu sebe. Dakle zračna Venera ne veže energiju kao zemljana, nego je samo proslijedi u širinu ili je blago (pro)pusti dok se ne umiri, dok sile ne stignu do stanja = 0. Akcelerirane mase Venera uopćeno rečeno ne kroti otporom nego popustljivošću, bez učešća snage, takoreći aktivnom pasivnošću. Sve to uveliko liči na filozofije ili mistike dalekog istoka, po kojima je sve zrakovito, bez čvrstoće i istrajnosti, gdje sve podliježe promjenama i u promjenama svaka stvar ostvaruje svoje biće, svoj tao. Zato taoistička životna maksima glasi wu wei, ništa ne siliti. Ideal čovjeka je biti zrakovit, dakle prazan, mek, spontan, “činiti kroz ne-činiti”, nenasilnost i bezotpornost, isto kao gas. Mudrost je u slijeđenju intuicije koja osjeti i ispoštuje prirodni smjer događanja, tako da se "potporom univerzuma", relaxed i bez investicije, razvije velika snaga. Kad se taoizam spario sa budizmom, nastao je tzv. chan (od hinuističke dyana) budizam, koji je emigrirao u Japan kao zen. Tako je Tao postao Do - Budō, Kendō, Iaidō, Kyūdō, Aikidō, Jūdō, Sadō, Shodō, Kadō. Tipičan primjer ovog neagresivnog garda je borilačka vještina Judo, sa već indikativnim imenom - ju=popustljiv i do=put - hoće reć’, put popustljivosti ili fleksibilnosti. Protivnik se pobjeđuje posve defanzivno, samo se sila protivnika izmanipulira protiv njega samog. Očigledno i dalekoistočna populacija svojim rastom, gracilnošću, juvenilstvom, infantilnošću ^^ baca na element Zrak. Naravno da samuraj nije oličenje zrakovite Venere, ali wu wei je preko zen-a u Japanu uvijek bio omniprezentan i prožimao je i dio samurajskog kodeksa, između ostalog kao pravednost, učtivost, ljudskost, pa i ljubav.

"Vanjski" karakter Marsa i "unutarnji" Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, premošćava, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, operira samo na frenkvenci grubosti, sa velikim, samo u krupno, slično Jupiteru; Venera je planet rafiniranosti, profinjenosti, finoće, finese, sve u sitno, slično Merkuru. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna, centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.