Skip to content

 
Ti spavaš na majčinim grudima, ja se budim u pustinji. Meni sija Sunce, tebi Mjesec i zvijezde."
Narcis i Zlatousti
 
 

Brda i kotline

 
 

 

Rak je stanovnik rupa i Jarac stanovnik vrhova - to bi bila sažeta suština ove osovine. Njihovi simboli - vodeni člankonožac koji traži skrovita mjesta i koza kamenitih uzvisina - se očigledno glatko uklapaju u koncept. Apstraktnije formulirano: Rak je jedan primordijalni pokret prema unutra, agorafobija, strepnja pred velikom, praznom otvorenošću i Jarac prema vani, klaustrofobija, strah od uskog i tijesnog. U svemu onom što sugerira zatvaranje, zaštitu, intimu - pukotine, uglovi, rupe, spilje, bunari, gudure, klanci; gnijezdo, vulva, uterus, familija, dom, domovina itd. - osluškuje Rak prizvuk blaženstva, dok su Jarčeva perfektna pribježišta upravo ona Raku recipročna - goli planinski vrhovi, kao najveća moguća mjera izloženosti otvorenosti.
 
Ova osovina bi shematski prikazano izgledala ovako:

 

 

Slikovito opisana otprilike ovako:

Planinski vrhovi Jarca su ledeni, surovi, kamenito goli, prije svega neplodni, životu nemili, ni najžilaviji korov ne doseže ove predjele; sveprisutno nebesko plavetnilo i sivilo atmosfere boja ih u hladno, guši život svake farbe; led škripi pod nogama, oštar vjetar zalazi u svaku poru i svaki kutak, nigdje mjesta za skrasiti se. U rakovoj kotlini je sasvim drugačiji prizor: ovdje se oko raduje idili plodnosti, vode su se tisućama godina slijevale odozgo i skupljale u njoj, oblikovale korita i plodile zemlju; rijeku prati tamna, meka zemlja i bujan biljni rast; bogate naseobine mahovine na jednoj strani, na drugoj se gusti svežnjevi vodenog rogoza naginju nad rijekom i štite je od nebeskih refleksija - ako još iz riječnog šipražja viri i stari kućerak sa mlinom, romantična idila je besprijekorna. Na planinskom vrhu je pogled slobodan, dalekog dosega, zaustavlja se tek na dugim distancama ili se gubi u bezgraničnim daljinama; zrak je leden, sterilan, bez sadržaja; vjetar čisti sve ustajalo, nema ni traga, ni odjeka; sve je jasno iznad oblaka, pa ipak nigdje zaokruženog ambijenta; sve ostaje uvijek jedno daleko tamo, otima se prisnosti. U preglednoj kotlini je naprotiv sve usko omeđeno, pogled ne doseže daleko, sve je tu, blizu, prohodljivo, dohvatljivo; prizori su pitoreskno zaokruženi, imaju konkretna (krajo)lica; omekšali pred učestalošću pogleda dopuštaju tragu da se utisne; čovjek se sav ovdje utiskuje i prima utiske, projicira se i introjicira, udomaćuje se; prostorna blizina sublimira postepeno u duševnu blizinu; duševna "sluz" se takoreći upija u okolinu, ova je vari i vraća pitku i okrepljujuću.

 

Metaforologija srca

 
 
Ali prije nego me literarna inspiracija potpuno obuzme, da bacimo oko na sistem. Kao što sam već ranije napisao, bazni sastojci jednog zodijačkog znaka su element i domicilni planet, ništa više. Nikakvi modaliteti, godišnja doba, egzaltacije, tripliciteti, termini, dekanati itd. Tako je Jarac subordiniran zemljanom i Rak vodenom elementu, što znači da je prvi izvodiv iz fenomenologije krutog i drugi iz fenomenologije tekućeg agregatnog stanja. Kod parametra domicilnost valja istaknuti da su njihove domicilne planete (vladari) - jarčev Saturn i rakov Mjesec - dva ekstrema domicilnog reda (tzv. "ženskih" ili "pasivnih" znakova) ili aristotel-ptolomejove kozmologije, u kojoj je saturnova sfera vanjskanajviša najudaljenija, dok je mjesečeva unutarnjanajniža najbliža (vidi sliku iznad). Sjetimo se da prvi spada u grupu "centrifugalnih" znakova i drugi u grupu "centripetalnih". Sjetimo se isto tako da ovi adjektivi - vanjsko unutrašnjedaleko blizutoplo hladno, itd. - ne služe samo formalnom nego i sadržajnom opisu. Drugim riječima, oni ne opisuju samo antropocentrične kozmološke relacije, nego i te kozmološke relacije sa tim adjektivima opisuju fenomene - metaforički! - pa tako primjerice "vanjskost" Saturna stoji i za "vanjskosti" čovjeka i njegova svijeta. Mnogo-citirana hermetička formula "kako gore tako i dolje" dolazi u svijetlu ovog nešto jasnije do vidjela nego je to inače slučaj u astrološkoj literaturi.
Ova grupa polarnih adjektiva, izvedenih iz planetarnog reda geocentričnog sistema, ili preciznije rečeno, iz domicilnog reda "tvarnih" ili pasivnih znakova evocira i daljnje adjektive njihovog asocijativnog miljea, ali uvijek u kontekstu odnosa rupa i vrhova ili unutar i van utočišta, ili još najbolje sa perspektive ploda u uterusu. Zato vanjsko ili spolja asocira svijetlo hladnoćuunutra asocira mrak i akumulaciju topline. Valja usput primijetiti da prepozicije izraza "na svijetlu" i "u mraku" korespondiraju sa onim na-polju i u-nutra. Sa prenatalne perspektive je unutra meko vlažno, kao što je vani tvrdo suho. I u okviru izolirano uzete polarnosti kruto vs tekuće, toplina u krajnjoj liniji obećava meko vlažno, a hladnoća tvrdo suho - bez obzira što nam svakodnevno iskustvo, kao npr. sušenje rublja ili kose na suncu sugerira da dizanje temperature vodi ka suhom. Ovdje moramo uzeti da hladno mrzne, kristalizira, ukrućuje, zatvara i da toplo omekšava, otvara, vodi ka receptivnosti, sve do modusa tekućine kojeg karakterizira potpuna sposobnost difuzije.
 
Da sumiram atribute domicilnosti i ujedno metafore ove osovine:
 
Saturn
Mjesec
 hladno

vani

gore

daleko

na svijetlu

tvrdo

suho

 toplo

unutra

dolje

blizu

u tmini

meko

vlažno

Sagledajmo sve ove domicilne atribute u duhu odgovarajućih Elemenata, odnosno krutog i tekućeg agregatnog stanja..
 
Kruto
Tekuće
forma

samoidentičnost

bezvremenost

odvojenost, izoliranost

mehaničko

jedno-pored-drugog

besformnost

tok ili struja

vremenitost

stapanje, prožimanje

organsko

jedno-u-drugom

 
..i demonstrirajmo usku kooperaciju karakteristika ova dva agregatna stanja sa domicilnim karakteristikama - na primjeru metafora koje se tiču srca! Metaforički je toplosrce uvijek i mekosrce, hladnoje tvrdoili okorjelo ilikameno ili sl. Kad nastane međuljudska toplina mijenja se agregatno stanje, kaže se da se srca otvaraju, raste spremnost na razmjenu, osjećanja se počinju djeliti. Metafora djeliti očigledno naslućuje i agregatna stanja, jer i djeljenje imanja ima svoj agregatni karakter: ljudi koji nerado djele se zovu tvrd-ice. Isto tako latinski tenacitas označava istovremeno čvrstinu i škrtost. Možda i izraz škrt ima veze sa krt. Hladnoća vodi ka kontrakciji, kvrči čovjeka, stišće ga u sebe, zatvara ga. Hladnoća zatvara i okorjevanjem, utrnućem, taktilnim tupilom, pri tom uvijek mrzne izvana prema unutra (toplina istim smjerom). Za primjer prelaska „agregatnog stanja“ srca sa tekućeg u kruto uzmimo „potrošenost“ jedne veze: kaže se da je nastupilo “zahlađenje”, ljubavnici su postali bivši jer su “o'ladili” jedno od drugog, srca su im otvrdnula ili okorjelašto znači da se više ne djele, ne prožimaju se, nemaju više tananih mjesta dodira, kad se dodirnu ne "diraju" više jedno drugo jer kora navatana na srcu ne osjeća ništa. Suprotno od okorjelo je meko, nezaštićeno, ali prije svega receptivno. Da bi se ljudi recipirali, osjećali, potrebna je blizinakontakt, u doslovnom (inače važi "daleko od oka, daleko od srca") i prenesenom smislu. Kad dvoje steknu bliskost, onda je to više od uskog subivstva i grijanja jednog drugim, to je i međusobna otvorenost (u zatvorenom), koja znači jedno se može udomaćiti u drugom, kao dva dobra susjeda na motu "moja su ti vrata uvijek otvorena". Za bliske duše se koristi i izraz srodne, što je prenos iz oblasti genetskog dijeljenja. Druga ili intenzivnija riječ za bliskost je intimnost (odnosa). Latinska riječ “intimus” znači “najdalje od ruba”, prema unutra, ili najunutarnjije. Intimna sfera je ona najskrovitija uvidu (ili pogledu, kad je u pitanju intimno rublje), najunutarnjija, najprivatnija, najdublje pozicionirana u biću nekog čovjeka. Intiman odnos je kad si dvoje poklone potpuno povjerenje i podjele te skrovite prostore, izlože jedno drugom svoje perspektive, “nutrine”, "dubine svojih bića", "moje je i tvoje" itd. - što topološki podrazumijeva dubinu jedinstva. Dvije države otvaraju jedna drugoj svoje "najintimnije sfere" otprilike samo kad postanu jedna, kao npr. kod pada berlinskog zida. Jedan od simboličkih izraza interpersonalnog jedinstva je zagrljaj, koji ikonološki - širenjem ili "otvaranjem" ruku i njihovim skupljanjem ili "zatvaranjem" - izražava da je unutrašnja intencija bliskih/voljenih više od biti blizu, ili od jedno-pored-drugog, duše hoće biti jedna-u-drugoj. Kad se bliske osobe nakon dužeg vremena ponovno sretnu, stiskaju se jako i zanosno. "Zagrli me sad i ne puštaj me nikad više" - Daria Hodnik. Dok je zagrljaj bliske osobe kratka ekstaza ostvarenog jedinstva, zagrljaj daleke osobe se ćuti kao odbojna mehanika, otprilike gore nego kad zagrlimo šporet. Zagrljaj kao izraz jedinstva je prenesen čak i na ritualistiku nekih street gangs, bez obzira što članstvo sentimente ne vrednuje visoko. I ljubljenje ukazuje na intenciju jednog-u-drugom. Akutno zaljubljeni se u ljubavnom pijanstvu pokušavaju doživjeti svojim najtananijim i najreceptivnijim djelovima, traže si sluzokože, erogene zone - kako tijela tako i duše - da se intenzivnije dožive, jer duše takoreći hoće jedna u drugu.

S druge strane su metaforička distanca/daljina i hladnoća skoro pa sinonimi. Kao što se blizina ili bliskost afirmativno odnose prema dodiru, tako i distanca ili daljina znači i nevoljnost dodira ili odsustvo diranja, što se iz indiferentnosti može intenzivirati i u ono za što koristimo izraz "odvratnost" (ili "odbojnost"). Kao što samo ime kaže, svjedoci smo sile koja nas hoće od-vratiti, udaljiti od nečega odnosno nekoga čiju blizinu, a posebno neposredni tjelesni kontakt teško podnosimo, i to prije ako je sila iznutra, duhovne ili duševne nego fizičke prirode, više nas npr. od-vraća moralni nego fizički "gad"(-nost). Nešto što je odvratno može oko čak i zainteresirati ali ruku nikako. Očigledno je dirnuti više od taktilno kontaktirati (lat. contactuscontingere: dotaći ≃ kon- + tangere: dirnuti, taknuti). S obzirom da je doslovni izraz "dirnuti" prenesen na unutrašnje diranje, na duševno sudjelovati, iznutra pokrenuti, čuvstveno pogoditi ("dirljivo", "dirnut sam"), reklo bi se da na-koži lako postaje "pod-kožom". Osim toga, izraz "osjećati" u smislu čuvstveno doživjeti je posudba iz sfere taktilnog. "Osjetiti", "feel", "fühlen" itd. su izrazi koji su se prvobitno odnosili samo na taktilnu impresiju. Taktilno doživjeti je nešto kao prototip čuvstveno doživjeti. Za konceptualne metafore je tijelo često "source" za prijenos (metaphorá = prenošenje), pa se ne prenosi samo iskustvo hladnoće metala na čovjeka, nego i taktilna impresija uopće na djelatnosti "nutrine". Za razliku od daljinskih osjetila (vid, sluh), prema pasivnoj taktilnoj senzaciji se čovjek može reflektivno odnositi kao i prema unutarnjem osjećaju, posebno kad je u pitanju dodir od strane nekog umjesto od nečeg, od strane druge osobe i ne nekog indiferentnog objekta. Kad nas netko čuvstveno dirne doima se kao da je dodirnuo mirnu površinu vode koja potom biva prenesena u modus valnog pokreta, koji prirodom stvari ide u širinu. U njemačkom jeziku metaforični izraz dirnuti=(be)rühren ili rühren(end) doslovno znači jednu tekuću masu kružno pokrenuti. Osim toga berühren se može koristiti i kao bewegen što znači pokrenuti. I sam izraz "emocija" ima korijen u latinskom izrazu lat. (e)movēre, što znači pokrenuti. Usput budi rečeno, "dirnuti" se može intenzivirati u "obuzeti" (dodir prelazi u hvat) ili u "povrijediti" (moja osjećanja). Ali postoji i jedan drugi aspekt haptičkog. U magijsko-animističkim predstavama brojnih etnoloških svjedočanstava je dodir uvijek posjedovao magičnu potenciju. Magija dodira se i danas prakticira blagosivanjem, pomazanjem, kultom relikvija, ikona, posvećenjem kultnih objekata, prenose se pozitivne, ljekovite ili milostive sile, ali vradžbinama i destruktivne. Uvijek u vidu jednog fino-materijalnog ili eteričnog fluida koji je u modusu "teći" ili "strujati", iz jednog u drugo. U mnogim kulturama se razlika čisto-nečisto izvodi iz modusa dodira, na što ukazuju fraze kao "nedirnuta djevojka" (Djevica). Uvijek je mišljena neka vrsta impregnacije ili "zaraze", ljekovite ili trujuće, sterilizirajuće ili okaljavajuće infuzije. Ne bi me čudilo i da je dodir asocijativno kontaminiran sa oralnim osjetilima, gdje dodirnuti eventualno asocira i naš probavni aparat, koji počinje sa taktilnim kušanjem usnama i jezikom.

Kaže se i da je topal pogled vlažan (zato sjaj u oku, koji se između ostalog uzima nešto kao izraz akutne želje). Hladan pogled je onda suh. Ali i krut je pogled hladan, bez izraza, bez interesa, promatrani smo kao stvar. Oči su najvećim djelom izložene instinktivnom fiziognomskom sudu - o čemu svjedoči neobična gustoća metafora vezanih uz pogled - i najviše kroz njih se prozire komad unutrašnjosti. Sa sunčanim naočarama se zato nabacuje coolnessjer je ovim dinamika i izražajni arsenal očiju neutraliziran. Generalno, hladna lica su kruta, nepokretna (npr. lica Sergio Leoneovih filmova), na njih se ne vata socijalna rezonanca. Ljudi koji boluju od Morbus Parkinsona, sa licima koja nalikuju maskama, ostavljaju posebno hladan utisak. Hladno je i vanjsko. Jedan znanstveni pristup je hladan, posebno kad su u pitanju formalne znanosti, zato što je predmet izvan nas, ne pita nas ništa, ne dira nas, polaže račun samo svačijoj i ničijoj logičkoj prinudi. Riječ objektivan = lat. obicere znači biti bačen izvan nas, neovisan o nama, odnosno o našem subjektivnom sudu, za razliku od pitanja ukusa. Behaviorizam, kao psihologija po mjeri prirodnih znanosti, je operirala samo sa vanjskim (duša kao "black box") i zato je važila kao hladna i bezdušna, "psihologija bez duše", posebno bihevioristička pedagogija koja je bila neka vrsta dresure. Znanosti su osim toga fiksirane na kauzalnost, a kauzalnost implicira samo izvana uslovljena stanja. Usput, i znanosti imaju svoja agregatna stanja - meke tvrde znanosti. Tvrde znanosti su formalne, metodološki stroge, egzaktne, operiraju sa mjerljivim ili strogo sa faktima. Meke su kulturne, duhovne ili humane znanosti i ovdje vlada "meko" razumijevanje i uživljavanje u unutrašnje povezanosti, bar po učenju Wilhelm Diltheya, osnivača opće hermeneutike. Kada fakti demantiraju neka emocionalna uvjerenja, osjeti se neumoljivost njihove prinude, onda se na njemačkom za njih kaže da su "tvrdi" ("harte Fakten").

Odlučujuće je napomenuti da su se u slučaju Rak vs Jarac svijetlo toplina, dvoje nerazdvojnih drugara po logici svakodnevice, oprostili jedno od drugog: svijetlo je izvan a toplina unutar sfernog sistema (za razliku od domicilnog sustava "aktivnih" ili "pneumatskih" znakova gdje su i svijetlo i toplina u središtu). To je najsimptomatičnije u odnosu glave i srca - glavi ide svijetlo hladno, srcu tamno toplo. Ovdje su jezični sedimenti posebno indikativni. Uz glavu se koristi isključivo adjektiv hladno (“pristupiti hladne glave”, "ostati hladne glave") i toplo nikad. Kad bi postojao izraz "toplina glave", kao što ne postoji, onda bi se sigurno odnosio na prevagu srca i njegove topline, kao što se pod "hladnoćom srca", izraz koji je kao takav često u prometu, u stvari misli prevaga glave i njene hladnoće, jer kad jedan čin nije iz "pulsa srca" nego izvanakao svrha ili korist, onda je to hladni kalkul glave. Ako je npr. neka žena u naponu romantične veze iznenada doživjela ljubavnika kao santu leda, onda mnogo prije ako sazna da je sve radio iz koristoljubivosti ili kalkula, koristio je npr. samo službeno, za špijunažu, nego ako je informirana da ju je prevario s drugom ženom (u ovom potonjem može biti i previše hot u ophođenju sa svojim strastima). Glava je dakle instanca koja hladi i srce ona koja grije. Ove su metafore potpuno u duhu aristotelovog učenja, za koga je mozak organ koji hladi i srce pumpa koja grije. Za dosljedno hladnog čovjeka se kaže da je "bez srca", jer kao nema organ koji diže temperaturu i nivelira hladnu djelatnost glave. U našim se jezicima toplokrvnost čovjeka opisuje izrazom “dobar k’a duša (=srce)” ili "srce si". Isto tako i srdačnost čovjeka može ogrijati. Odnos ljudi iz interesa je stvar glave, hladan odnos, jer interes ne diže temperaturu i ne mijenja ništa na planu rastojanja ljudi. 

Dalje, po čemu je glava u vezi sa svijetlom i srce u vezi s tamom? Kao prvo, konceptualno-metaforički je vidjeti razumjeti. Glava je ta koja vidi, odnosno koja ima u-vid ili e-vid-enciju [lat.evidens ≃ e + vidēre: gledati] dakle služi se vidom, organom za svijetlo. “Gdje su mi bile oči?” ili “Vidiš li grešku?” se odnosi (i) na spoznajnu situaciju. “Probudi se!” se u metaforičnom značenju koristi otprilike za slučajeve kad netko živi u “mraku neznanja” ili za nekog kome su “namazane oči” ili koji “ima veo pred očima”. I izraz iz optičke sfere “jasno” koji inače znači “vidljiv, proziran, svijetao“ je prenešen u sferu glave i koristi se za “razumljivo”, razum-ljivo. "Jeli ti to jasno majmune?" Prve bilješke leksema jasan kao u Vrančićevu i Kašićevu rječniku iz 16. stoljeća sugeriraju značenje vezano isključivo uz nemetaforičnu domenu svijetlost. Isto tako izrazi “point of view”, “Weltanschauung” ili "svijetonazor" ukazuju na prijenos viđenja na mišljenje. Izraz perspektiva se koristi kako za poziciju promatranja tako i smatranja. Ali i smatranje sadrži u sebi “motriti” što znači vizuelno pratiti. Čak i riječ teorija ima u svome korijenu glagol theorein koji u sebi ima dva djela thea i horaoThea znači pogled u kojem se nešto pokazuje, a horao znači pogledati nešto, izvidjeti, razmotriti. Iz ovog metaforičnog flair-a crpi i čuvena žarulja iznad glave prilikom iznenadnog uvida nekog lika iz stripa ili animiranog filma. I isto tako skoro cjela povijest ljudske spoznaje: još od Parmenida pa do Siècle des Lumières su svijetlo i spoznaja nezamislivi jedno bez drugog itd.

Ali i izraz svijest sadrži u sebi riječ vidjeti i to preko sadržanog vijest koji opet potječe od indoarijevske weyd - vidjeti. I čuvene “Vede” hinduističkih religija su u vezi sa indoeuropskom riječi *weyd što znači kako znati tako i vidjeti. I staroslavenski izraz za znati je vědě. Švedski izraz za svijest - medvetenhet - sadrži u sebi izraz vete (znati, vidjeti). I njemački izraz za svijest - Bewusstsein - koji sadrži u sebi wissen polaže račun istom itd. Banalna je činjenica da je svijest vezana uz svijetlo i nesvijest uz tamu i po tome što su svaki od njih koincidira sa danju i noći: danju smo budni i noću smo out. Budnost po pravilu funkcionira otvorenih očnih kapaka, san neminovno zatvorenih. Za biti budan, kao u izrazu “biti pri svijesti”, biti tu prisutan, priseban, opažajem i reakcijom, se medicinski kaže lucidan, što u korijenu riječi opet sadrži svjetlost (lat. lucidus ≃ lux: svijetlo). I u drugom značenju riječi svjestan, kojim se inače za razliku od prvog ne atribuiraju životinje, kao što je steći ili imati uvid u nešto ili znanje o nečemu (postati svjestan svojih grešaka, krivice ili posljedica nečega, ili svjesno lagati) se osvijestiti nameće kao osvijetliti, kao kad netko upali fenjer i svjedoči njime držeći ga nad određenom oblasti.

Ovome bi pridodao da je svijest metaforički pozicionirana gore i nesvjesno dolje, što je jasno iz izraza pod-svijest ili “pasti u nesvijest”. Kad se gubi svijest, onda se može i tonuti u san ili nesvijest, što bi onda stajalo za duboke vode. Kaže se da je cilj jednog psihoanalitičara sadržaje nesvjesnog koji čame dolje mraku, u podrumu psihe, namamiti gore na svijetlo da bi se iznova, svjesno proživjeli pod-tisnuti doživljaji. Isto tako, u konvencijama korištenja metafora su glava gore i srce dolje pozicionirani, ne samo zato što je na tijelu glava gore i srce dolje, nego valjda i zato što su u infantilno-iskonskom doživljaju vrhovi, tavani, gore, iznad nas, osvijetljeni; dok je dolje, ispod nas, podzemlje, podrumi i sl., svijetlu nepristupačno, u tmini. Svijetlo vrhova je hladno svijetlo prosvjetiteljskog razuma, dok su spilje i podrumi mrak duše. Gore je takoreći ljubopitivo osjetilo vida i svijetlo uma, koje treba razloge i svrhu, dok je dolje neosvijetljeno, bezrazložno, u najboljem slučaju oblast slutnje i intuicije, koji dolaze iz zone sumraka.
 
Dalje, srce nije organ koji operira sa svijetlom, ono ne vidi nego osjeća. Osjećati je, rekoh već,  izraz prenesen iz oblasti haptičkog, iz taktilnog doživljaja, isto kao i izraz "biti dirnut" ili "dirljivo". Srce bi u ovom arhajskom smislu bilo "taktilni organ" koji ne zna za svijetlo, nego traži blizinu da bi opipalo/osjetilo. Osjećanja su suštinski slijepa („Ljubav je slijepa“), indiferentna prema svijetlu. Osim toga, naš agregat čuvstava je u neosvijetljenom unutra. Za naš skroviti, intimni (intimus = unutra) svijet osjećanja se koristi izraz nutrina. Nutrina je  suprotno od vanjština: kao što je nutrina u bukvalnom značenju unutrašnjost tijela ili nekog objekta kao npr. "nutrina broda", tako je i nutrina u prenesenom značenju unutrašnjost osobe. Pri tom se ne misli da je to stanište skrovitih misli nego skrovitih osjećanja. "Osjećam u nutrini" znači osjećati u dubini bića. Isto tako u njemačkom postoje izrazi kao innig (Innen = unutra) koji znači osjetiti iz dubine ili sa dubokim čuvstvom. Innig se može nadati, kajati, voljeti, zahvaliti, isto tako biti innig povezan, srastao, neodriješiv. Za čovjeka koji je bogat osjećanjima se kaže da je innerlich, a za introvertirani pravac u literaturi, koji se radije bavi svojim unutrašnjim životom nego mijenjanjem svijeta, se zove Innerlichkeit (Handke, Schneider, Zorn).
 
Da povodom "haptike" srca skrenem u jedan povijesni ekskurs. Još od vremena klasične grčke pa do kasnog prosvjetiteljstva je haptika bila maćehinski tretirana. Osjetilo dodira je bilo najniže rangirano u hijerarhiji osjetila koju je prvobitno postulirao Aristotel i koja je ovako izgledala:
 

Pri tom su vid i sluh bili izdvojeni i nazivani duhovnim, plemenitim, višim ili primarnim osjetilima, podesnim za spoznaju i umjetnost, dok su preostala osjetila, njuh, okus i dodir bili niži, sekundarni jer ne vode ka prirastu znanja, tvarni su, pretežno neuhvatljivih senzacija. Ekskluzivno mjesto u ovoj hijerarhiji je imalo osjetilo vida zbog njegovih posebnih zasluga za spoznajni profit. S druge strane, taktilno osjetilo je bilo ekskluzivno u svojoj bezvrijednosti. Tek u filozofskim i estetskim diskursima 18. stoljeća (Berkeley, Diderot, Condillac itd.) je počela rasti svijest o važnosti taktilnog osjetila, konkretno nakon znanstvenog ishoda tzv. "Molyneux-problema" u korist ovog osjetila - koji počinje pitanjem: može li jedan rođeni slijepac kojem su organi vida osposobljeni vizualno prepoznati kuglu i kocku koju je prije samo taktilno poznavao? To je rezultiralo time da tjelesnost stvari nije više uzimana kao pripadajuća izvornim sadržajima optičkog opažanja, nego se ovo parazitarno poslužuje prvobitnim iskustvima ruke. Tako je bila poljuljana vjekovna hijerarhija i vrhovnom osjetilu vid su oduzeti neki činovi koje je stoljećima nosio i prišiveni najniže rangiranom osjetilu. Sve se to odigravalo posred epohe svjetlosnog kulta, prosvjetiteljstva i "okularcentrične" racionalističke filozofije koja je sva vrvila od vizualnih metafora. Ključni rehabilitator taktilnog osjetila je bio Johann Gottfried Herder (1717-1772), fundamentalist na ideološkom ratištu protiv dominacije optičkog i ugnjetavanja haptičkog. On je uzdigao haptiku na pijedestal najvažnijeg osjetila koje jedino nudi izvjesnost bivstva. U njegovoj vrlo indikativnoj stilizaciji opozita optika vs haptika, oko važi kao "najhladnije, najvanjskije i najpovršnije osjetilo od svih", “superficijelniorgan koji ne prodire, ostaje na površini opaženih stvari i drži ih na distanci („koje nas pogodi finim štapićima svjetlosnih zraka bez da nas dublje dirne, zasmeta ili nas uznemiri“), dok je "osjećaj", kako on naziva osjet dodira, jedini koji nudi informaciju o kakvoći duše i duha. Oko i ruka dakle zasnivaju dva radikalno različita odnosa prema sebi i svijetu. Haptičar živi u jednom svijetu direktnog kontakta i "neposredne sadašnjosti", njegova sfera je uska, markirana dometom ruke. Kako ovaj pri svakom taktilnom doživljaju objekta istovremeno i samog sebe doživljava (afektivno-patično naspram senzualno-taktilnog), njegovi su utisci "duboki i jaki" ( „innig und stark“). Oko je nasuprot tome na poziciji „vanjske straže“, "hladnog", neaficiranog promatrača. Znači, dok osjetilo vida krzne samo površine, nudi uvid u samo vanjsko i površno, "osjećaj" je osjetilo "nutrine", ono zalazi u dubinu, jer u dušu čovjek ne može gledati nego se samo uživjeti ("hineinfühlen"), osjetiti je. Zato prvo korespondira sa glavom, drugo sa srcem. Razlika između glave i srca je, Herderu svojstveno, haptički predočena: um je hladan, srce je toplo, kao što je "hladno promatranje" u kontrastu sa "toplim osjećanjem" (rekosmo da je već kod Aristotela je mozak važio kao najhladniji organ a srce kao reaktor organske topline). Hladnoća i toplina su za Herdera istovremeno protkane smrću i životom. Prva je sinonim za mrtvo umjetno, staro, neplodno, neživo, druga nasuprot tomu za vitalno, živo, mlado. Hladan je razum i topao poetički žar, raspirena "vatra fantazije jednog pjesnika" je ta koja grije konzumenta poezije. Što više netko osjeća, to mu je viša temperatura; onaj tko je zaljubljen je topao, nezaljubljeni je hladan, veli Herder. Ali ne samo hladnoća i toplina fungiraju kao haptične suprotnosti koje se odnose na glavu i srce, nego isto tako i tvrdoća i mekoća. Tvrdo ide uz staro, ukočeno i gotovo oformljeno, meko uz mlado, neoformljeno, rastuće.

Ako si prizovemo u sjećanje sadržaj prvog poglavlja "Brda i kotline", konkretno izloženost highlander-a Jarca daljinama i Raka blizini, nameće se da je prvi upućen na tzv. osjetila daljine ili distance (sa naglaskom na vid) i drugi na osjetila blizine ili kontakta. Ako pri tom imaginiramo, da su stanovnicima vrhova osjetila vida oštro izprofilirana distancom i svijetlom planinsnkih vrhova, dok se stanovnici rupa moraju opipavati kroz tminu, Jarca bi se moglo nazvati "optičkim" i Raka "haptičkim" tipom (ali ne u smislu historičara umjetnosti Alois Riegel-a). Ali Rak je sigurno više od vezanosti samo uz dodir, on je gastropoda, stomačni hodač, puzavac, takoreći podoljubeći sluzavac sa istaknutim organima za priljepljivanje, kao jedan lizajući, mljackajući, sisajući organ kontakta i zato bi mu bolje priličilo neko ime koje uključuje sva blizinska osjetila, sa naglaskom na inkorporirajuća (o tome kasnije). Dok osjetila dinstance kao što su sluh i vid posreduju informacije indirektno, daljinski, valno, slično TV-u koji ovamo ispakuje slikovne i zvučne signale koji su tamo bili upakovani, osjetila kontakta - taktilna, olfaktorična, gustatorska - imaju direktan kontakt sa materijom, uključujući i disperziranu. Hubertus Tellenbach, jedan znameniti psihijatar koji je istraživao atmosfere i melankolije, je sumirao okus i njuh, dva kemo-senzorična osjetila ili dva "medija elementarnog kontakta", u jedan senzorijum kojeg je nazvao "oralnim". Jer ovim dvjema osjetilima fali svako odstojanje naspram predmeta, kako u fizičkom smislu tako i u pogledu jedne fenomenološki pojmljene prostornosti. Oralno osjetilo je dakle osjetilo blizine intimnosti. Već okus shvaćen kao "aroma" je nemoguće odvojiti od osjetila njuha. Okus i njuh se mogu vidjeti i kao inkorporirajuća osjetila (pojesti i udisati), gdje je organ njuha zadužen za rafiniranu materiju, a organ okusa za čvrstu ili bolje rečeno tekuću. Hartmut Böhme ovim "elementarnim kontaktima" pridodaje i osjetilo dodira, jer sva ova tri osjetila "opisuju polje kontagioznih (inficirajućih) osjetilnosti". Sva "niža" osjetila se dakle dopuštaju sažeti pod jedno, nazovimo ga "tvarno" osjetilo i svaki od njih predstavlja određeni nivo profinjenosti - od grube senzibilnosti na površinu, pritisak, dodir, temperaturu (bol), do visokoprofinjene receptivnosti kojom se prodire u materiju, za doživljaje kemijskih sastava, u slučaju osjetila njuha čak i sa distance.

EKSKURS:

Da nadovežem još par usputnih zanimljivosti: Kao prvo, zanimljivo je da se aristotelov vrijednosni rang osjetila - podudara sa vertikalnom pozicioniranošću osjetilnih organa na glavi - ako izuzmemo taktilno osjetilo koje je takoreći sveprisutno, kako na površini tako i unutar. Kao drugo, i ovdje su  svijetlodaleko vanjsko goredok su mrakblisko i unutarnje dolje. Oko je najdaljeg i dodir najkraćeg dometa; vid je vanjski i dodir unutarnji (vidi o Herderu). Kao treće, ako se njuh i okus uzmu kao "oralno osjetilo" onda nismo daleko od sistema elemenata rangiranog po uzoru na agregatna stanja. Drugim riječima, odozdo prema gore postoji korespodenca rafiniranosti čula i rafiniranosti materije (agregatna stanja). Sve se to pokazuje i kao stoički sustav elemenata: donja osjetila kao oralno i taktilno su hyle oblast, gornja kao "imaterijalni" vid i sluh su pneuma-tični. Analogije su u slijedećem: Taktilno osjetilo se može uzeti i kao konstitutivno za predmetnost svijeta. Da bi se Ja i Svijet prvobitno mogli razlučiti jedno od drugog, neizdiferencirana dječija svijest mora udariti na granicu, koja mu pokazuje da je tu nešto što nije on. Taktilno osjetilo dakle registrira granicu vlastitog i drugog, unutarnjeg i vanjskog; njime stičemo izvjesnost da smo stupili u oblast vanjskog; utoliko efektivnije što je objekt čvrst ili krut. Bez iskustva granice nema formiranja ni sebstva ni svijeta. Oralno osjetilo naprotiv odbacuje fizičku granicu, ono radi na apsorpciji vanjskog, preferira fluidizaciju s ciljem inkorporiranja. Osjetilo sluha operira sa medijem zrak i vata "ispisane" valne forme na njemu, diferencirano recipira dakle zračne valne forme (i ne zrak sam). Osjetilo vida operira sa svijetlom, obrađuje svjetlosne signale.

U alamanhu bajki iz 1826-te romantičara Wilhelm Hauff-a ima jedna antikapitalistička bajka koja se zove "Hladno srce". U toj priči izvjesni Peter Munk, jedan nikogović opasan pozamašnom voljom za društvenim prestižom, istrguje sa zloglasnim šumskim duhom Schwarzwald-a obilat kapital za biznis. Cijena je bila njegovo živo, vruće srce, koje je morao uručiti šumskom duhu za njegovu kolekciju pulsirajućih srdašaca. Zauzvrat je dobio jednu kamenu protezu. Zahvaljujući kapitalu, ali prije svega tom kamenom srcu, odnosno novostečenoj hladnoj koristoljubivosti i fokusiranošću na profit, uspije moćno oploditi svoj kapital i postane lihvar od značaja, te pobere najvrijednija građanska priznanja. Nakon što je shvatio da kamenim srcem ne može uzeti učešća na prizorima, muzici, plesu, trpezi, ljudima, da ga sve ostavlja ravnodušnim osim zova koristi, on poželi poništiti ugovor itd. itd. Srce kako vidimo nije samo "pipajući" organ nego i duševna instanca kojom se učestvuje, sudjeluje, uživljava, saživljava. "Čovjek bez srca" je fraza koja se koristi za čovjeka koji se ne saživljava ili preciznije rečeno koji ne sažaljeva. Agregatno stanje mu je očigledno kruto: za takvog se kaže da je tvrdokoran ili o-krut-an, ili na njemačkom hart = tvrd. U protivnom tekuće: saživljenost ali i uživljenost znači pomjeriti svoje čuvstveno težište u nešto drugo ili nekog drugog, kao što to radi jedna porcija tekućine sa drugom ili sa poroznim materijalima. Drugim riječima, srce nije samo organ koji je dovoljno mek da prima utiske, nego je i to organ prožimanja koji upija i biva upijen, ali isto tako i organ srastanja. "Kako je sraslo moje srce, s tim poljima i šašem!" veli Dobriša Cesarić. Kad srce ohladi ono mijenja agregatno stanje, izgubi sposobnost da upija ili da se upije, da impregnira i bude impregnirano, izgubi i mekoću za prijemčivost, odbija svaki utisak.

 

Unutra i napolju

 

Zodijački tip nije nešto zasebno nego je s njim u paketu i njegov svijet. To znači da se zodijački karakteri opisuju u jednom mahu sa njima pripadajućim svjetovima, ne u smislu svjetova sređenih po vlastitim nahođenjima, nego kao već "zatečenih". Jedan zodijački tip dakle uvijek podrazumijeva i njegovu posebnu okolinu, da se otprilike poslužim mišlju holističkog biologa Jakob von Uexküll-a. Na djelu su isti strukturalni zakoni koji djeluju u čovjeku i njegovoj obradi svijeta. Zodijačke osovine su i "vječni" mentalni obrasci koji služe polarnom stereotipiziranju iskustva.

Tako je svijet highlandera Jarca jedan jasno raščlanjen, uglast, zahvatljiv, tvrd, krt, suh, pun nemirnih napuklina i pukotina - isto kao što je i sama njegova suština: okorjeo od bivstva napolju, napukao, bridast, koščat, suh, neudoban uglatošću, tup, nereceptivan, u najboljem slučaju žilav kao koža, viskozan, grčevit. Zemaljska čvrstina Jarca je najbolje opisana riječju krtost - radije puknuti nego biti slab u formi. Rak je suprotno tomu jedno nježno, meko, sluzavo-ljepljivo, u najvišoj mjeri receptivno biće, koje svoje okružje kao kakav organ probave omekšava i rastvara u svrhu inkorporacije. Kako otvorenost svijetu njegovu tananu receptivnost bolno nadražuje i preopterećuje njegove sisalačke kapacitete, on si traži jedan dobro zaklonjeni refugium; ili si sam omekša jedan komforni šuplji prostor u tvrdom; ili si dopusti oklop rasti - sve to da bi stvorio trajne okvire za njegovu mikrokozmičku fluid-izaciju svijeta. Jarčeva okorjelost nema svrhu samozaštite, nego ta iz trenja sa stvarima vanjskog svijeta nastala kora je totalitarna, tek u prodoru u njegovo središte ispunja svoju svrhu (kao komad mesa u hladnjači) dok takoreći srce potpuno ne okameni. Ili riječima Karl Jaspersa: "Kao što stabljika biljke za život potrebuje jedan odrvljeni "skelet", tako i život (čovjeka) treba racio; ali kao što odrvljenje u krajnjoj liniji stabljici oduzima život i čini od nje goli aparat, tako i racio tendira da odrvi svu dušu". Želimo li onda upoznati nutrinu Jarca, naići ćemo uvijek samo na vanjštinu.

Načelno: Jarac je klima u kojoj se okamenjuje, okoštava, orožuje - svugdje se iz unutra čini jedan napolju. Rak je nasuprot tomu natapajuća, omekšavajuća tendenca - svugdje se pokušava iz jednog napolju učiniti jedno unutra.
 

Biće Raka je suštinski srodno sa svim onim vodenastim bićima koja obitavaju unutar ljuski, želatinskih omotača, stijenki maternice; dakle sa embrionima i mekušcima - puževima, školjkama, jednoljušturašima, koponošcima - sa slinavim, ljigavim, gnjecavim, prijemčivim, nježnim i povredljivim bićima; drugim riječima, svima onima koji nisu u stanju čvrstinu naći u sebi pa je traže napolju, po mogućnosti u vidu staništa ili kućišta od kora i ljuštura. Kao što je vezivno tkivo zajedno sa organima kod ljušturnih mekušaca čvrsto sraslo sa njihovim kućištima, tako i Rak srasta organski sa svojim usko okružujućim unutar omeđenog. Njegova osnovna intencija je pustiti korjenje duboko u njegovom neposrednom životnom prostoru i sav taj okoliš pokušati resorbirati. Iste one sile koje su oformile Viktor Hugovog "Zvonara crkve Notre-Dame" su ovdje na djelu: "Moglo bi se reći da je on (Quasimodo) preuzeo njenu formu (katedrale) kao što puž preuzima formu kućišta svoje školjke. To je bio njegov stan, njegova rupa, ljuska. On je o tome ovisan kao kornjača o njenom oklopu. Napukla katedrala je bila njegov oklop". Posebno puževi se mogu uzeti kao Raku srodni, jedina kopnena vrsta mekušca, ali ne samo zbog njegove portable kućice, već i zato što se puževi sa svojom sluzi ophrvavaju sa okolišom i istom se probijaju kroz njega. Dok se jarčevo kopito mehanički tare od pod, Rak si taraca svoj put sa sluzi i saslini se u svoj bliski okrug. Za puža je sluz univerzalno transmutirajuća esenca života. On se kupa u ovom ljekovitom fluidu, transmutira ga uvijek prikladno datostima, i uvijek u strahu od suhoće. "Sluz je ljepljiva esenca duše jednog puža. To je medij za svakovrsno životno ospoljenje ovog gastropoda" piše šaptačica puževa Elisabeth Tova Bailey u njenoj knjizi "Šum puža kad jede". Tako i čovjek Rak razmazuje okolo fluid svoje duše i upravo kao sluzno-ljepljivi organizmi si napravi jedan mikroskozmos u komforu vlage, u kojem sebe može osjećati i izvana. Konačni cilj je probavno re-fluidiranje usko okružujućeg svijeta, u kojem bi onda potonuo u somnambulstvo.

Ovaj sluzavi višak je Jarcu nepodnošljiv, svijet mora biti raščaran, slobodan od sluzi koja se upija u stvari, koja ih mekša, destabilizira, slabi im konture. Sve što ne odoljeva ispitu tvrdoće i istrajnosti forme ili što je prijetnja ovom, mora nestati. Jarac je hiperborejac, iz hladnoće i za hladnoću stvoren. Ako je rakovo pribježište stara, prisna koliba onda je jaračevo kristalna palača snježne kraljice. Hladnoća je za Jarca blagodarje, evanđelje trajnosti forme, reda, ali i odvojenosti i distance. Za Helmut Lethen-a je odvajanje suština ove metafore: "U imaginacionom prostoru hladnoće sreću se različite priče odvajanja: odvajanje od božanskog okrilja, odvajanje od simboličkog jedinstva sa majkom, odvajanje iz organskog ustroja zajednice." Hladnoća je i više od toga: izgubljena sposobnost prožimanja, kao jedna upravo zamrznuta porcija tekućine. Jarčevo biće je ono kristala - samodovoljno, zatvoreno, ograničeno ili odvojeno kao skalpelom, solidno, tvrdo, glatko, pa i perfektno strukturirano. Čak i sam prostor, u najapstraktnijem smislu, je za Jarca kao red idealne kristalne strukture - homogen, sterilan, strukturiran, matematički prostor, u kojem postoje samo ravnomjerne, sređene, indiferentne točke; dok je Rakov prostor živ, doživljen, pun štimunga, koji ima svoje središte (dom) i puno drugih vrijednosno i uobraziljom distorziranih prostora. "Doživljena kuća nije beživotna kutija. Naseljeni prostor transcendira geometrijski" - veli Gaston Bachelard. U jarčevom svijetu rekosmo nema receptivnosti, sve je pretvrdo i presuho za razmjenu. Svaka je rezonanca sa grčem odbijena. Ništa ne odjekuje u ovom svijetu totalne otvorenosti. Odnos subjekta i svijeta može biti samo trenje, škripanje i zveckanje. Gladak, bez organa priljubljivanja ili prianjajućih površina, otkačen, udaljen, samodovoljan, bez identiteta je Jarac sasvim u svom elementu, isto kao njegov brat po planetu, Vodenjak. Upravo bez prebivališta se ovaj čovjek osjeća namirenim; kao građanin svijeta, beskućnik, saturnovski eremit kojemu hladna, zjapeća praznina puše u lice. On se ne može i ne želi negdje drugo prepoznati, svijet nije nigdje posvojen, uvijek je "po sebi". 
 
Ludwig Richter

Ako je dakle Jarac jedno disocirano, od svega udaljeno biće, onda je Rak približujuće, priljubljujuće i sisajuće kao dijete na dojki. Rak je sentimentalan čovjek u punom smislu riječi, prianja uz stvari i srasta s njima. Tako imamo paradoks "ukorijenjenog" pa ipak fluidnog znaka, koji pušta svoje korjene po stvarima. Ima černobilaca kod kojih je zov doma bio tako moćan da su se vratili živjeti u kontaminiranu zonu, jer im je sa rodnim Černobilom "srce sraslo". Ili im je srce "tamo ostalo", pa su se osjećali kao manjkav komad koji vapi za svojom izgubljenom cjelinom. „Gib mir mein Herz zurück, du brauchst meine Liebe nicht“ ("Vrati mi sad moje srce, moju ljubav ionako ne trebaš") - vapi Herbert Grünemayer, njemačka pop ikona. Tako se Rak nastani i širi svoje korijenje u svom malom isječku svijeta gdje mu čvrsne identitet. Čuvstveni domet ovog identiteta je samo do obližnjeg brda, s druge strane je "vanjski", hladni, nelagodni ili u najboljem slučaju indiferntni svijet - "tuđina" (suprotno je "mojina" ili "svojina"?). Na njemačkom za nelagodno-jezovito postoji izraz "unheimlich" koji bukvalno prevedeno znači ono-što-nije-dom. S ove strane brda, u njegovoj domaćinskoj idili se ovaj zato osjeća psihički, fizički i metafizički namiren, ovdje on leži u "krilu". Na njemačkom se metafora "krilo" = Schoß masivno koristi u smislu toplog gnijezda, mjesta spokoja, kao u primjerima “Schoss der Nation” (krilo nacije), “Schoß der Familie” (krilo familije), “Schoß der Gemeinschaft” (krilo zajednice), “Schoß der Nacht” (krilo noći), “Schoß der Kirche” (krilo crkve) i sl. Ali biti u krilu je više nego biti toplo ušuškan i zaštićen, radi se i o toplini tališta, neophodnoj da se osjeti intima "mojine", kao nekad u majčinom krilu. Tako je Rak mjesto gdje nastaje posesivna domovinska romantika, seoska uzemljenost, ali i bidermajerski provincijalizam ili malograđanska kultura privatnosti i ukućenosti. Mlin pored rijeke i pitoreskne livade njegove kotlinske idile na podnožju brda su nabijeni smislom, po-duševljeni, "inkorporirani", "prirasli uz srce". Ovdje je na snazi jedna simbiotska ovisnost, u kojoj se čovjek i njegov milje međusobno oživljavaju. Taj milje takoreći isparava opium već po-duševljenog natrag i otupljuje kritičku budnost. Život je ovdje ritualiziran, somnambulan, vegetativan. Ponavljanja stvaraju navike, a navike su utjelovljenja (Bernhard Waldenfels). Tek novo ili strano, ako se pojavi u ovom zaokruženom svijetu, je u stanju mobilizirati budnost.

U tijesnim prostorima rakovog boravišta vlada "sparina simbiotičnog suživota" (Helmut Lethen), toplina, vlaga, zagušljivost. Njegovi i mirisi okolnih stvari su smiksani u jednu domaćinsku ustajalost. Toplina tjela se skuplja u prostoru, vlaga se vata na prozorima. Ako je cottage još zasuta i sa snježnim masama, blagodarje stanovanja raste do metafizičke ugode, kao u ispovijestima "opium-eatera" Thomas de Quincey-a, koji je u njegovoj, visokim brjegovima opkoljenoj i snijegom zasutoj, cottage utonuo u svijet knjiga. Povodom toga Gaston Bachelard: "Kućni sanjač zna i osjeća sve to, i tim umanjenjem bivstva vanjskog svijeta ("kozmička negacija" snijegom), osjeća porast vrijednosti unutarnjeg, rast intimnosti." U takvoj spokojnoj skučenosti i intimi s vremenom popušta faktička tvrdoća; duša se slegne preko stvari i omekša ih. Faktičnost golih stvari se povlači u korist njihove simboličnosti, one klize polako iz svjesnog u nesvjesno i dobijaju čarobnu patinu ovog - koja se kod malo napora uobrazilje može pretvoriti u svjetlucavu živopisnost. Ako je maksima Jarca ona Sigmunda Freuda "tamo gdje je Ono, treba postati Ja", onda bi Rakova bila obrnuta - tamo gdje je Ja, treba postati Ono.

Strukturu zatvorenih pribježišta imaju i samoostvarene nacionalne države, onako kako se pokazuju u romantičarskim nacionalističkim idealima - iznutra meka, izvana tvrda, opasana bedemima. Pod ovim "meko unutra" ne mislim na unutrašnju politiku nego, s jedne strane, na narodnu mitologiju koja služi bildanju identiteta, znači na sakraliziranost važnih povijesnih epizoda koje klijaju i čvrsnu kao tkivo zajedništva; i s druge strane jedna implicitna romantička kakvoća društva po uzoru na organizam, negativ "mehaničkom" ustroju liberalne države. Po ovoj organicističkoj utopiji države se "paideuma" (duša kulture) ima ritualno njegovati, društvo nikako ne smije postati fragmentarno, nego organski izraslo i sraslo, homogena "Volksgemeinschaft". I kad je onda država, tako fokusirana na svoju "nutrinu", dostatno izolirana od ostatka svijeta, buja kulturna drugačijost (i unutrašnja istovjetnost) naroda, ali i za drugačijost drugog raste senzibilnost, ali u tom smislu da se kao vanjski mora od-tjerati i kao unutarnji iz-tjerati ili izlučiti napolje (kao što je mene snašlo). Kao što jedna izolirano živeća biljna ili životinjska vrsta u prirodnom refugium-u svoj karakter vremenom specijalizira do nastanka nove vrste ili kao što se i kulturni karakter kao npr. jezik u uvjetima izoliranosti postepeno individualizira. Za vrijeme cvjetanja nacionalizma u prvoj polovini 20. stoljeća, je i biologiziranje ili bestijaliziranje čovjeka uzelo maha kao nikad do tad.

I za familiju se može reći slično. I ona ima jedno zaokruženo unutra, privatno, svoj javnosti nedostupan i od iste ispoštovan prostor, zaštićen nepisanim kodeksom intimnosti i fizičkim zidovima doma. Za razliku od firme koja i ako ima svoj zaštićen prostor, nikad nije "krilo" čovjeku.

Ako bacimo oko na jezično blago, može se reći da je Rak sasvim intiman sa korijenskim morfemom "rod": Na-rod, po-rod, po-rod-ica, rod-nica itd. Ovaj morfem je nastanjen tamo gdje se radi o dolasku ploda na svijet: u-rod, po-rod, po-rod-jaj, rod-iti se, odlučujući čimbenik je rod-nica, mjesto je po-rod-ilište ili rod-na gruda, vrijeme je rod-jendan; očigledno se i pri-rod-a odnosi na plod i plodnost. Ali nastanjen je i tamo gdje su plodovi istog ploda, tamo gdje su izrazi za vrstu ili blisku, povezanu, prožetu, spojenu grupu, koja može biti ljudska, biološka (flora i fauna), gramatička, kulturna; znači sve proizašlo ili proisteklo iz zajedničkog korijena ili pretka, takoreći istog po-rod-a: rod-bina, s-rod-stvo, rod-itelji, rod-jak i rod-ica, rod-oslovlje, rod-ovska zajednica, na-rod itd.

 

 

Sela i gradovi

 

Vodeni ljudi su "gnostičari" koji se ne uspijevaju usidriti u svijetu. Ovostrano ne nudi konačno ispunjenje pa u pozadini uvijek tinja ideja izbavljenja. Čovjek tekućine ne želi biti lociran, uzemljen, uzeti formu, egzistencija mu je praćena pozadinskom nelagodom, grčom, iziskuje napor. Izraz egzistencija potječe od latinske riječi ex-sistere što znači otprilike stupiti napolje (iz uterusa). U ovom smislu vodeni Rak ex-sistira posebno nerado, a kad je već tu onda gleda da se zakukulji i povuče u unutrašnje "šupljine", ne kao opservator nego da se samozaboravi u njima. Život Raka nalikuje trudu oko ograničenja štete nanesene stupanjem u ex-sistenciju, sastoji se iz pokušaja liječenja traume nasilne individuacije, izgona iz blaženog komfora in utero u vanjski, hladni, tvrdi, svijetli svijet. Jarac nasuprot tomu udiše ledeni zrak vanjskog svijeta punim plućima. On je jasno emancipiran od svih veza i ovisnosti, rana njegovog pupka je savršeno zarasla. Kao jedan zaokruženi, samodovoljni individiuum se glatko uklapa u svijetlu, hladnu, oštro raščlanjenu jasnoću postuteralnog života, uživa punu autonomiju ličnosti, i njenu kolateralnu štetu - otuđenje. Dok njegov oponent Rak reprezentira dremljive seljačke egzistencije koje se korijene u zemlji i običajima, sa odgovarajućim nepovjerenjem prema progresu, Jarac je "hladna persona" velegradskog miljea, "prirodnog prostora sfere faktičnosti", "oklopljena blaziranošću" (Simmel). Za razliku od  ptolomejovog Pan-Saturna koji i danas dominira opise ovog znaka, naime žilavog, čanjkavog, dlakavog ili krznenog, znojavog težaka sa motikom, usko vezanog za energije zemlje i sirove prirode (koji donekle opisuje saturnovog zračnog podanika, prostodušnog Vodenjaka), ja ovdje demonstriram zemljanog Saturna ili Jarca u jednom potpuno drugačijem ruhu: kao nekog tko je kulturno-povijesno skrojen za duhovnu klimu ranog 20. stoljeća, naime u doba odlučnog pokušaja pristanka na sve uvjete moderne. To se odnosi prvenstveno na treću deceniju, na "habitus" "nove stvarnosti", Bauhaus-a ili De stijl-a, golog funkcionalizma, minimalizma, purizma, fašistoidnog razionalisimo itd. skupa sa svim ondašnjim svjetonazorima koji su "kriminalizirali" ornament (“Ornament i zločin” Adolf Loos) ili su se grozili floralne, biomorfne, juvenilne svijesti proteklog doba; isto tako subjektivnog, raspojasanog, distorziranog, ekstatičnog, iracionalnog, morbidnog, profetskog ekspresionizma koji je upravo izlazio iz mode; ali isto tako paralelno prisutnih "regresivnih" sila tog vremena, historizama, vitalizama, romantičkih omladinskih pokreta koji okreću leđa urbanosti ("Lebensreform"), kao i tada florirajuće "filozofije života" i neoromantične konzervativno-revolucionarne “organologije”.

Bacimo kratko oko na literarnu "novu stvarnost" ("Neue Sachlichkeit"), dominantan pravac 20-tih godina proteklog stoljeća, na našim prostorima do danas škrto tematiziran, preveden kao "Nova stvarnost" ili "Novi realizam", doslovno preveden bi se zvao "Nova faktičnost". Ime ovog pravca je preneseno iz (ob)likovne umjetnosti, prvi put korišteno 1923. Među postmodernim arhitektima je arhitektura tog vremena nazivana "ledenim srcem moderne", Bauhaus-kubus je bio "zamrzivač-mašina". "Nova stvarnost" je jedan radikalno modernistički pravac koji se opisuje sljedećim frazama: nepotkupljiva trijeznoća promatranja, preciznost opisa, "entauratisierung" (raz-aura-tiziranje), žurnalističke strategije pisanja kao dokumentarizam, "Reportagestil" i montaža, zatim favoriziranje činjeničnog, "antipsihologizam", afirmativni odnos prema tehničkom napretku itd. sve u svemu, jedna forsirana komfornost sa modernom. Ovdje su egzorcirani zadnji ostatci romantične aure, pathosa, melankolije, sentimenta, isto tako, svega ornamentalnog, stilski figuriranog, svega što čuvstveno cima; sve je postalo minimalno, lapidarno, jezična i tematska svakodnevnica je uzela maha, slično kao i kod naturalizma (neki su ga i zvali "Novi naturalizam"). "Roman mora imati značenje svjedočanstva pred sudom, drama jednog temeljitog prikupljanja dokazaveli Erik Reger (1931). "Psihološko stvaralaštvo i lirična raspojasanost moraju biti zabranjeni" - Stefan Grossmann (1926). Ovo je stil kojim su se služili pisci kako lijeve, tako i desne provenijencije. Aristokratska distanca, militantna samodisciplina, vivisekcijski pogled, racionalnost, hladnokrvnost i neustrašivost nosi u sebi nešto od fašistoidnog ethosa (npr. Ernst Jünger, ali čak je i Walter Gropius, osnivač Bauhaus-a, bio teško ranjavani dobrovoljac pruske konjice sa brojnim vojnim počastima), što nacisitma nije bio razlog da ih odlučno ne suzbijaju pod parolom "nihilističke literate asfalta".

U literaturi "nove stvarnosti" stvari i situacije dobivaju na moći nauštrb subjekta. Ponašanju se ovdje ne pristupa psihološki, unutarnja perspektiva je tabuizirana, ono su "eksternalizirano", protagonisti su određeni kauzalnim odnosom sa vanjskim svijetom. Favorizirana je tzv. "epička" (nedramatična) opažajna funkcija, koja se ograničava na vanjsko, predmetno, nema izloženosti doživljaju i uživljaju. Ovaj literarni pravac ne koincidira samo vremenski sa biheviorizmom, nego je i sadržajno u uskoj vezi s njim. I biheviorizam ("psihologija bez duše") je "eksternalizacija" tj. pomjeranje perspektive iz-nutra i prema unutra ka iz-vani i prema vani. Temeljni dokument behavierizma je znameniti članak John B. Watson-a - „Psychology as the Behaviorist views it“ (1913) - u kojem se ovaj polemički okreće protiv do tada važeće introspektivne psihologije, proklamirajući promjenu kursa sa "mentalizma" na "objektivizam", u smislu, uvažava se samo ono što se može opažati izvana, naime golo ponašanje (engl. behavior), dok ono s one strane opažaja dobiva etiketu "black box". Ponašanje je onda raščlanjeno samo na dva faktora: stimulus kao input i response kao output jedne "black box" (sve u svrhu njegovog predviđanja i kontrole), čija se funkcionalnost razumijeva isključivo na osnovu inputa i outputa. Izraz "black box" je inače posuđen iz oblasti inženjerstva, konkretno električnog sklopa koji je zatvoren u jednoj kutiji koja se ne može otvoriti a da se sklop ne razvali. Očigledno je u pitanju pokušaj postuliranja psihologije kao ogranka prirodnih ili inženjerskih znanosti, gdje se sve vidi samo u svjetlu kauzalnosti. Behaviorist izbacuje iz njegovog znanstvenog vokabulara pojmove kao osjećaj, opažaj, pažnja, predstava, volja, mišljenje, sklonost itd. "Ako ću biti iskren, nemam blage veze što ti pojmovi znače" - piše Watson u uvodu njegovog "Psychology from the standpoint of a behaviorist" (1919). Psiha čovjeka se može sasvim efektivno istraživati na majmunima kao što je to radio Köhler ili golubovima kao Skinner. Čovjek je pasivno biće i principijelno neslobodan, tj. sasvim raspoloživ slučajnim uplivima (stimulus) okoline.

I pogled literate, koji je do tada obično opservirao unutrašnjost, je sad radikalno okrenut prema vani, ka svijetu stvari, sam sebi postaje vanjski i piše samo o vanjskom. Samo površina stvari i ljudi je tema, ne zato što se ono iza toga stavlja u zagradu, nego zato što je površina "jedino vidljivo, jedino egzistirajuće, kao neka vrsta filmskog platna na kojem se odigravaju događaji i iza čega se nalazi samo praznina" (Kimmich 2002).

Christian Schad - Operation

U "Novoj stvarnosti" se pogledu otvara nefiltrirana kompleksnost realnosti. Banalna svagdašnjica se istražuje sa posebnom pažnjom i strpljenjem, kao da su u pitanju neki egzotični svjetovi. "Ništa nije frapantnije od jednostavne istine, ništa egzotičnije od naše neposredne okoline, ništa maštovitije od faktičnosti. I ništa nije senzacionalnije od vremena u kojem čovjek živi" - Egon Erwin Kisch (1925). Robert Musil je tipičnog pisca 20-tih godina prekrstio u Monsieur le Vivisecteur“. Novo svijetlo u kojem se sad svagdašnjica javlja je nelagodno, ona postaje otuđena u njenoj realističnoj jasnoći, gubi se prisnost i uvriježenost. Jedno od najvažnijih stilskih sredstava produkcije otuđenja je montaža - pustiti činjenice i dokumente da sami govore. U Brecht-ovom "epičkom teatru" je radnja prekidana komentarima, glumci istupaju iz uloge i okreću se publici sa namjerom diskutiranja. Gledatelj nije uronjen u iluziju tipičnog dramskog teatra Aristotela ili Lessinga, uživljavanja i identifikacije se zavaravaju. Tako nastaje distanca između publike i glumaca, kao i figura koje oni igraju. Glumci ne nude materijal za identifikaciju, ne glume heroje, uloge im često nisu moralno jednoznačne (majka courage je i oportunist) ili se pak radi o faktičnim, suhim, čuvstveno škrtim figurama.

Rekoh gore da su zodijačke osovine između ostalog i polarni mentalni obrasci koje služe stereotipiziranju iskustva i koja bivaju "autorizirani" od najrazličitijih svjetonazora. Od ovakvog shematizma nije pretjerano udaljen i Helmuth Lethen, najmjerodavniji istraživač literarnog "habitusa" 20-tih godina. On je naime ukazao na jednu začuđujuću trajnost i istovjetnost argumentativnih figura koje su obilježile kritiku moderne i koje slijede jednu binarnu shemu - očigledno srodnu gore spomenutoj domicilnoj i njenim izvedenicama:

Toplina

Tama

Organizam

Simbioza

Prirodni ciklus

Ukorijenjenje

Rast

Neprozirnost

Sjećanje

Sabranost

Individuum

Original

Hladnoća

Svijetlo

Aparat

Raskid, Prekid, Odvajanje

Mehaničko vrijeme

Mobilnost

Plan(iranje)

Transparentnost

Zaborav

Osutost

Tipus

Reprodukcija

Te figure su integralni dio moderne i javljaju se uvijek kad nastupi kriza njenog projekta, kad se perspektive ponovno raščlanjuju u kult hladnoće i kult topline; ideologiji topline i intimnosti se isprječava patos distance i pohvala otuđenja. Ovaj dualizam se po Lethen-u dopušta pratiti od romantike pa do postmoderne, a ja bi to nazvao baznim refleksom ljudskog uma.

Istovremenik i izraziti antipod ovog "asfalt-ethosa" je bio kolosalni povjesničar Oswald Spengler - stršeća ličnost gorespomenute reakcionarne, "organološke" epohe. U njegovom bestselleru "Propast zapada" (1918 prvi tom i 1922 drugi tom) ovaj opisuje velegrad intonacijom ekspresionista, kao dehidrirano i skoreno tkivo jedne venuće kulture. Jedan velegrađanin, piše Spengler, "sav oko i duh" je od "moći provincije odvojen, pločnikom pod stopalima odsječen, njegovo bivstvo postaje iscrpljeno, ali osjetljivost i razumijevanje sve jače“. Metropolizirani čovjek postaje "duh" (Geist), "slobodan" i "nomadu sličniji, ali opet uži i hladniji". "Duh je specifično gradska forma razumijevajuće budnosti. Sva umjetnost, religija i nauka postaju postepeno duhovni, zemlji strani, uzemljenom seljaku nerazumljivi. Sa civilizacijom nastupa klimakterijum. Prastaro izvorište bivstva je presahnulo u kamenim masama njihovih gradova. Slobodan duh - sudbonosna riječ! - je kao plamen koji se bujno uzdigne i iznenada u zraku iščezne". Svaki put kad Spengler spomene velegrad, dokotrlja se lavina kameni(ti)h, anorgansko-mineralnih metafora, slično romantičarima (motiv ukrućenja srca u kamen ili kovanice i sl.) - gradovi su nazvani “kamenitom masom”, “kamenitim tvorevinama”, “kolosima od kamena”, “demonskim pustinjama od kamena”, “okamenjenom poviješću”, kamen je tu suprotstavljen krvi, lica gradskog stanovništva su na kamenu naštimana, svaka kultura propada u ime "kamena i duha" itd. Spengler je inače jedan dosljedni reprezentant tzv. "teorije kulturnih ciklusa" (Kulturzyklentheorie), po kojoj razvoj kultura ne teče linearno, nego ciklički - analogno organizmima. Kulture su dakle biologizirane, "oživljene" u porođene, rastuće, cvjetajuće i venuće organizme. Metoda je također biologizirana, ili preciznije, posuđena iz goethe-ovog nauka o bilju, tzv. morfološka metoda. Za razliku od "sistematike" koja se bavi kauzalnim ili mehaničkim odnosima, morfologija organskog postupa fiziognomski. Pod tim je mišljena neka vrsta hermeneutike relikata, koji se ne uzimaju kao gola povijesna svjedočanstva, nego kao geštalt kvalitete kojima se pristupa vizionarski, sa genijalnom holističkom intuicijom, jer oni su samo ukrućena svjedočanstva jedne "žive" duše kulture. Spenglerova fiziognomika je i fundamentalistička, u njoj je čak i matematika samo izraz jednog duševnog ustroja koji je opet organ jedne kulture. Zasnivač ove organicističke teorije ciklusa je novovjekovni povjesničar Giambattista Vico. Po njemu svaka kultura ima svoje univerzalne faze: počev od prvotnog stanja pred-refleksivne čulnosti do faze reflektirajuće razumnosti koja u sebi nosi sjeme propasti. To on naziva "barbarstvo refleksije", neka vrsta solipsizma koji na kraju uništava socijalno tkivo i u finalu vodi ka padu u početni stadium.

Da navedem još jedan zanimljiv citat iz "Propasti zapada": "umjesto jednog svijeta, jedna točka, u kojoj se sažima sav život provincije, dok ostatak propada; umjesto jednog sa zemljom sraslog naroda je nastupio jedan nomad, velegrađanin, parazit, jedan sterilan, neplodan čovjek fakata, bez tradicije, ireligiozan, inteligentan, sa jednom dubokom averzijom prema seljaštvu (i njegovoj najvišoj formi, seoskom plemstvu), dakle jedan monstruozni korak ka anorganskom." Ova spenglerovska grad-selo dihotomija, ovako kako je opisana, se može prenijeti i na subjekt-filozofski analogon: kao što se velegrad separira iz seoske kulture i pustoši je ili čini je vanjskom, tako i Ja čini vanjskim aktom opredmećenja. Toj opustošenoj okolini pripada ono što potpada pod posesivne zamjenice ili što filozofi nazivaju empiričko Ja. Okolni, socijalni i unutrašnji svijet bi ovdje bili samootuđeni i utrnuti. Ako stvar sagledamo obrnuto, onda je Ja "rastočeno", u smislu da se ponaša kao kad jedna kapljica tinte padne na meki akvarel papir i upijajući se širi okolo. To bi onda odgovaralo ekstenziji svijesti, njenom širenju uz istovremeno sumračenje. Tako bi se okolina i jastvo približili jedno drugom, samoodricanjem u korist drugog. To bi odgovaralo principu Rak. Ova slika se može dalje presti u jedan dijalektički ciklus sjeme-biljka: sjeme (koje inače tradicionalno korespondira sa Saturnom) - malo, škrto, "točkasto", maksimalno ekonomične forme, "apstraktno", bez doma, kao neki anorganski objekt koji i nevremena i probave nadživi, sve dok se u zemljinoj utrobi, kad zatopli i ovlaži se, ne razbuja u nešto živo, čulno, bogato farbama i formama. Ovom valja pridodati i René Descartesa, prvog filozofa jastva. Za Descartes-a je cogito ili Ja-pol prva i jedina izvjesnost, jedino preostalo nakon pustošenja radikalne skepse (Descartes-ov ondašnji oponent je uostalom bio gorespomenuti Giambattista Vico). Sve što se nalazi izvan ovog stožera spoznaje je svedeno na mehaničku, neživu rex extensa. Svijet u ovom uopće nije prezentan, tuđi mu je, vanjski, izgubljen je link s njim. Indikativno je da upravo u povijesnim počecima Ja-filozofije (i prosvjetiteljstva) usljeđuje degradiranje živog organizma u automat (paradigma mašine). "Točkasti", neprožeti res cogitans na jednoj strani reprezentira dušu, na drugoj je mrtvi, bezdušni, mehanički ostatak - res extensa, svijet prožetosti. Taj prožeti svijet podliježe strogim mehaničkim zakonima i dalje je u dekartesovoj filozofiji odnosno matematici razapet na koordinantni sistem. U svijetlu ovog bi Jarac bio zodijački znak koji označava suštinu čovjeka, u smislu onog što ga izdvaja iz svijeta životinja - naime njegova otvorenost prema svijetu (Weltoffenheit), ili bolje rečeno, obdarenost duhom. Ekskluzivni “Položaj čovjeka u kozmosu” (Max Scheler) sačinjava upravo taj duh. Ovaj specijalni dar, potpuni novum unutar razvoja života, se sastoji iz jedne, u okvirima živog sasvim bizarne sposobnosti - upravo one pripisane Jarcu - naime u držanju odstojanja ili u sposobnosti samopozicioniranja izvan (struje života) - Weltoffenheit. Tako se za duh može reći da je kao neko strano tijelo u pulsirajućem tkivu; nešto "anorgansko", ili "akosmičko" (Klages), prirodnom organizmu neprobavljivo, koje se želi izlučiti napolje. “Postati čovjek je uzdignuće do Weltoffenheit snagom duha” piše Max Scheler. Pod Weltoffenheit se misli na uzdignutost nad okolinom i sloboda u odnosu na životne siline. Čovjek se jedini može otrgnuti pomama utkanosti u njegov okoliš. Životinja je za zauzimanje distance principijelno nesposobna. Ona "živi ekstatično untar svog okoliša, kojeg istovremeno posvuda nosi gdje god se kreće kao puž svoju kućicu kao strukturu". Tako istrgnut iz prirodnog konteksta je homo sapiens postao "stranac" u svijetu. Rak je svemu ovom suprotstavljeni program revitaliziranja, dealijenacije, program koji ovog "oponenta duši" (Ludwig Klages) želi utrnuti, ponovno se utkati u prirodu, izgubiti se u njenim sokovima i potpuno se raz-duhoviti trijumfom duše.

 

Šizotiman, Šizoidan, Šizofren

 

Na terenu Jarca se pred navalom svijetla ne povlače samo mrak i opsjena, nego je i vegetativna intuicija zbunjena, spotiče se i posustaje. Sve ono što prirodom stvari samo bez svjedoka ima flow, ovdje se sad stidljivo povlači. Jer Jarac je duh, kao neko "vječno svijetlo, koje kao kakvo panoptičko oko pilji na ostatke unutarnjeg života" (Sloterdijk). To je dakle "barbarstvo refleksije", cijepanje, stvaranje rastojanja opredmećivanjem, iskrcavanje iz struje doživljaja. Dok Rak slinavi okolo svojim sebstvom, sebstvo Jarca kontrahira, povlači se u goli cogito i ostavlja opustošena poprišta. Ja postaje sažeto i tvrdo poput sjemena, ali utoliko moćnije lucidnosti. Deficit ovog prirasta budnosti i odsustva nepodjeljenosti je slabost vitalne persone. Tijelo koje je prvobitno jedno iznutra, ovdje postaje napolju; biti-tijelo je takoreći zamijenjeno sa imati-tijelo. Sve to navigira Jarca ka karakteru šizo-spektruma - šizotimšizoidanšizofren. Već samo riječ šizo (σχίζειν), koja znači rascijepiti, je indikativna za ovaj zodijački znak (i za njegov element ili agregatno stanje) koji, kao što rekoh, suštinski implicira - ispucati, rascijepiti, dobiti pukotine, razdvojiti se, udaljiti se, distancirati se. Svi ovi karakterološki ili patološki fenomeni - šizotimšizoidšizofren - koketiraju sa krutim agregatnim stanjem: forma, ustrajnost, rigidnost, krtost, izoliranost, odsustvo flowa.

Šizotimija je oznaka iz konstitucione karakterologije prve polovine 20-tog stoljeća, duševni ekvivalent "leptosomne" tjelesne konstitucije. Ovaj naziv je u to vrijeme i van psihologije bilo visoko u trendu, dok u poslijeratnoj paradigmi nije zajedno sa fiziognomijom, rasnim i karakterološkim istraživanjima, izgnano sa univerzitetskih katedra. U studiji "Arhitektura Borrominija" iščitava čuveni austrijski historičar umjetnosti Hans Sedlmayr šizotimne crte arhitekture Borrominija u "kartezijanskom shvaćanju svijeta" koje se sastoji od “rastavljanja jedne kompleksne tvorevine i njenog ponovnog sastavljanja". Šizotimik je upadljivo rigidan karakter, vata se za forme, ima izraženu sklonost ka "perseveraciji" (istrajnost sadržaja svijesti), u stanju je izolirati iz toka svijesti njegove etape, naginje ka socijalnoj izolaciji, dovoljan je sam sebi.

Šizoidni karakter je po učenju Kretschmer-a u odnosu na šizotimnog jednom nogom u patološkom. Karakteristika šizoidan za razliku od šizotiman nije nikakav karakterološki relikt, već je u psihopatologiji nesmanjeno u prometu. S obzirom da neke crte dijeli sa šizofrenijom je šizoidnost subordinirana tzv. šizofrenom spektru. Po Fritz Rieman-u šizoidni tip naginje ka opredmećenju ljudskih odnosa i forsiranju rastojanja prema okolini, tako da posvuda ostavlja utisak daljine, hladnoće, distanciranosti, bezosjećajnosti, bez-osobnosti, nedodirljivosti. Za Ronald D. Laing-a je šizoidan čovjek onaj podijeljenog ili "neotijelovljenog" sebstva; on se povlači iz tijela dok ovo ne postane "objekt među objektima". Šizoidni čovjek je "otcijepljeni promatrač bez učešća", "iznad svake mjere budan i opservira sa posebnom lucidnošću" (..) "Sebstvo je svojom odcijepljenosti isključeno iz punoće iskustva stvarnosti i vitalnosti", širi se "osjećaj unutarnjeg siromaštva", koji se taloži u "praznini, beživotnosti, hladnoći, suši, impotenciji, beznađu, bezvrijednosti unutrašnjeg života".

Šizofrenik je potpuno "puk'o". Ovdje su pukotine dosegle bazne jedinice  funkcioniranja. Opažati, misliti, htjeti su nekoordinirani, svako od ovog vodi svoju politiku. Geštalti su fragmentirani, sve mukotrpno skupljeno i zajedno držano se otuđilo, sve utkano jedno u drugo ponovno istrgnuto jedno iz drugog. Prinudna "hiper-refleksivnost" mrvi svakodnevicu, izaziva nove prinude, iz gubitka samorazumljivosti nastaje prinuda za osvjedočenjem. Daefragmentirajuća svijest rastvara i opet kompenzira izvjesnosti kao u začaranom krugu. Čovjek treba enormni napor volje da bi sve iznova rekonstruirao. Tjelesni automatizmi su zaribali u konfuziji, čovjek takoreći više ni ne nastanjuje svoje tijelo. Thomas Fuchs to naziva "kartezijanski efekt subjekta na njegovo tijelo". Pacijenti to nazivaju rascjep jastva i tijela, osjećaju se "iznutra izdubljenim ili kao beživotni roboti". Ako nije načisto sa sobom i svojim tijelom, nije u stanju ni su-bivati. Iz izolirane pozicije promatrača mu je nemoguće "pojmiti smislenost zajedničkog svijeta života (Lebenswelt)". Da podsjetim još jednom: Rak želi iz jednog napolju uraditi jedan unutra, i Jarac jedan napolju iz jednog unutra. Rak je u ovom smislu subjektiviranje objekta, po-unutrašnjenje vanjskog i Jarac objektiviranje subjekta, prodor vanjskog unutrašnjost.

Sve u svemu, i s one strane patološkog, utrnula vitalna duša Jarca je slaba sa intuicijama, bazni strah zviždi kroz njegove "napuštene" šupljine. Njegov um nema više protusilu u biosu, pada u prazan hod, predimenzionira rizike i posljedično je fokusiran na izbjegavanje potencijalne štete. Mogućnost negativnog ishoda mu postaje opsesija. Tako se i u najbanalnijim situacijama aktivira prinuda kontrole stvari i blokira mu životni flow. Teško je naći moment čijom bi se diktatu ovaj predao i bio nošen. Vitalno povjerenje je oštećeno, nesvjesno se ne može izboriti do komandne table. Ovaj vakuum nesigurnosti traži nadoknadu, prevencija postaje opsesivna predstava.
 
 

Asocijacija dodira

 

Centralni "mehanizam" Raka je asocijacija blizine ili dodira. Asocijacija je generalno mehanizam rakovog elementa Voda, takoreći srce tekuće difuzije. Psihologija poznaje dvije vrste: asocijacija sličnosti (koju ćemo kasnije obraditi u kontekstu Riba); i ovdje relevantna - asocijacija tzv. kontiguiteta, od engleske riječi contiguity, što opet znači dodir. Psiholozi je također zovu asocijacija (prostorne ili vremenske) blizine.
I kod asocijacije dodira ili blizine važi osnovni axiom Raka, koji se već nazirao u gore tematiziranoj metaforologiji dodira i blizine: ono što biva jedno-uz-drugo tendira postati jedno-u-drugom. Drugim riječima, dva duševna sadržaja koja su duže vrijeme njegovali dobrosusjedske odnose, šlepaju jedno drugo sa sobom, nastupaju zajedno, ali ne samo jedno iza ili pored drugog, nego uvijek jedno u drugom. Čak i prsti jedne izvježbane klavirske partiture ne slijede jednu zadanu melodiju u jednom mehaničkom nego "organskom" kontinuitetu, jedan iz drugog i ne jedan nakon drugog. Svaki udarac taste sadrži vremenski prethodeće i sljedeće u sebi. Asocijativna psihologija za ovu difuznu cjelinu koristi izraz "stopljenost" (Verschmelzung), gestalt psihologija "nadsumativnost" (Übersummativität), što znači, jedna melodija je prepoznatljiva i kad je transponirana, iako su pojedinačni tonovi sasvim drugi.
Najprominentniji primjer stapajuće snage asocijacije blizine ili dodira je tzv. "Proust-fenomen" koji se odnosi na određene partiture romana francuskog impresioniste Marcela Prousta, sa simptomatičnim naslovom "U potrazi za izgubljenim vremenom". U pitanju je često citirana scena u kojoj okus jednog školjkastog kolačića (Madeleine) umočenog u lipin čaj nehotimično oživi "izgubljena" sjećanja pripovjedača na neke sekvence djetinjstva, koja ga preplave sa nedzemaljskim blaženstvom.
„Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, fokusiran na nešto izvanredno što se pomaljalo u meni. Preplavio me neki uzvišeni osjećaj blaženstva, neovisan o bilo čemu oko mene, neznanog uzroka. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše nevažnima, a njegova kratkoća postade puki privid…"

To su momenti u kojima se opipljivo stvari povlači u korist neopipljivog ili neuhvatljivog, kruto dobije tekući touch. Fenomenima takoreći slabe konture, dobivaju jedan eterični flair. Kolačić je ovdje simbolično umočen u jednu prethodno koegzistirajuću masu Štimunga jedne vedre faze djetinjstva koja kontrastira sa aktualnim beznađem. Na moment je izgubio izvorni smisao i postao talisman evokacije "izgubljenog vremena" u punoj živopisnosti. To je nešto daleko bogatije i autentičnije od hotimice imaginiranih sjećanja. Nema tog napora volje koji može iznuditi ovakav kvalitet sjećanja, zato što konkretne reminiscencije obično nisu trigger za štimung koji je sve popratio. Jer on ne podliježe tako lako voljnom kauzalitetu, već ga spontano oživljava ono što ga je upilo, što opet izmiče našem uvidu (i zato taj blagi šok kad zaživi). Sve to zato što taj pozadinski štimung ili "šmek" življenja tog vremena nije bio direktno prezentan u unutrašnjem doživljaju, jer to je jedan, iako sve-prožimajući, krajnje diskretni, pozadinski ton. Samo preko evociranog štimunga dobivamo taj "šmek" natrag, i više-manje konkretne slike pride. Štimung se može najbolje predstaviti kao bazna nota jednog parfema (piramida mirisa se sastoji iz bazne note, note srca i note glave), kao stabilna, dugotrajna, sveprožimajuća, ali najdiskretnija nota kompozicije parfema. Može se imaginirati i jedna nota koja se proteže preko cijelog života jednog čovjeka, utoliko dalja i neuhvatljivija svijesti - i ako bi je čovjek uspio "destilirati", imao bi takoreći svu esencu čovjeka. Kao u Eichendorff-ovoj "Wünschelrute", pjesmi u kojoj se inače ogleda jedan sažeti program romantike:

"Drijema li pjesma u stvarima svim, koje neumorno snove predu, svijet propjeva iznenada, ako samo cimneš čarobnu riječ". "Schläft ein Lied in allen Dingen, Die da träumen fort und fort, Und die Welt hebt an zu singen, Triffst du nur das Zauberwort". 

Zajedno sa tjelesnim doživljajima ili osjećajima su štimungi komad noseće vitalne životne osnove (Lebensgrund). Za razliku od tjelesnih doživljaja, oni imaju jedan bogat atmosferski suplement. Čitav duševni život, štoviše svo bivstvo izvire iz njih i bojano je njihovim atmosferama. To je razlog zašto jedan trigger kao što je Madeleine može povratiti komad življenog Života u začuđujućoj prezenci.

I sve to atmosferično duše - afektivne kvalitete, ozračja, ugođaji, moods, utisci, raspoloženja - sve to je upravo duševna "tekućina", koja ne samo da ima simpatetični karakter ili sposobnost upijanja u daljnje sadržaje, nego je već po sebi jedno difuzno stanje onog unutra i vani. Jer svijet u ovom modusu još uvijek nije opredmećen, nego je zajedno sa jastvom dio jednog totalnog doživljaja. Zato se vodeni čovjek ne osjeća pripadajući svijetu, trijeznoća ga boli, on se u svojoj najdubljoj intenciji želi vratiti primordijalnoj nepodijeljenosti subjekta i objekta. I isto kao što su u ovom stanju subjekt i objekt jedno, tako su i osjetila smiksana, impresije lebde između njih, zvukovi se ne samo čuju nego i vide, opipavaju, mirišu itd. (sinestezija). I tako na djelatnom polju tekućeg elementa slabi oštrina faktičnosti, sve postaje onečišćeno, omekšano, podložnije difuziji, i kod Raka specijalno je to izvedeno asocijacijom dodira ili blizine.

Atmosfera izazvana Madeleine kolačićem je stvarna esenca blaženosti i ne iz toga izdiferencirane slike. Te slike su takoreći kao kapljice izdvojene iz tekuće mase, koje su kristalizirale na hladnoj atmosferi svijesti i tako postale dostupne opredmećenju. Čim su apercipirane gube svu magiju. Ali za ushićenost ova atmosfera nije sama dovoljna, mora biti protekla. Što proteklija, što izgubljenije vrijeme, to očaravajuća - kao da je, gledano unatrag, zadnja stanica izgubljenih vremena nekakav izgubljeni raj koji sjećanja osvijetljava iz dubina blaženosti, što ovom bliže to sakralnije. To opet ne znači, da je isključeno da u jednoj retrospektivi nabijenoj štimungom nikog ne može ispuniti nelagoda, nego samo da vremenski stabilne atmosfere lebde nad događajima tj. da su sa pojedinim jezivim iskustvima jedva dirnute. Štimungi su takoreći od plemenitog materijala, miješaju se u sve, ali opet zadrže svoju nevinost.

U djelokrugu Raka predmeti dakle postaju spužvasto meki i receptivni kao što je i on sam, skupljaju duševnu izlučevinu u sebe. Tako predmeti gube na svojoj predmetnosti i objekti na svojoj objektivnosti, fakti nisu više "hart". Ne postoji ni jedno čulno iskustvo koje ne posjeduje izvjesni neizrecivi višak - veli Tellenbach. Na stvarima se vata diskretno opajajući flair, jedna auratska hipnagogija koja vuče na dolje, kao opojni gas koji neprimjetno otupljuje lucidnost. Ovi snovoliki flairs navatani na predmetima su jedan granični fenomen koji se pokazuje samo na “resama svijesti” (William James), tamo gdje je zadnji doseg "svijetla". Iznad toga je njihova živost presahnuta, ispod toga je jedna nezaustavljiva alkemija na djelu. Tvrde, suhe, formalno istrajne stvari se ovdje raz-stvaraju: bivaju omekšane, razvodnjene i na kraju rastočene, kao da su bile u probavnom traktu, što opet podiže difuzioni kapacitet, tj. "mješavina" je podesnija za daljnje miješanje. Svijet je tako pun difuznih reminiscenci, ili bolje rečeno reviviscenci, koje se u najboljem slučaju pokazuju na rubu svijesti, inače u podrumima psihe neumorno predu. Asociranje ne treba svijest, jedva je i podnosi, stapanja se odvijaju sama od sebe, i ključna su odlika svega živog. I najprimitivniji život, najudaljeniji od sposobnosti svjesnosti, asocira već moćno, čime je u stanju doseći začuđujuću vještinu, precizno naštimanu na samoopstojanje. Uzmemo li opojne supstance koje stimuliraju asocijaciju i svijest čine poroznijom, asocijativne struje se mogu "opažati" u njihovoj podzemnoj neuhvatljivosti, i upravo u ovom sumraku svijesti postaje sasvim jasno, da ovaj materijal nije prevodiv u nezgrapni jezik svijesti.

Onaj koji pažljivo osluškuje "šapate" podsjećaja, nije sigurno daleko od pomisli da fenomeni nisu punjeni samo ličnim nego i neličnim materijalom tj. da asocijativne aure predmeta nose ne samo vlastite nego i tuđe tragove, i to u modusu "utabano", kompaktno, neartikulirano, krajnje škrto slikama, samo kao jedno mirno ozračje. Na stvarima se vata bezbroj atmosfera koje ne samo da su prisne, nego uz tu prisnost ili (pre)poznatost često nose i jednu egzotiku nepoznatog, stranog, kakvu inače znamo iz snova, kao lokacije poznatog-i-nikad-doživljenog ozračja. Zanimljivo je da su jednoj generaciji koja nije imala dodira sa npr. šumovima jedne ploče od vinila, takvi zvukovi estetski atraktivni, možda zato što su iz rezervoara kolektivnog nesvjesnog. To bi značilo da postoji jedna doživljajna masa koja je nadživjela generacije, latentno raspoloživa svemu što genetski nije predaleko. Ako sve što istrajno koegzistira tone u kolektivno nesvjesno, onda bi priroda sama bila jedan veliki hangar (pot)sjećanja. Šum vjetra koji struji kroz lišće ima jednu mističnu dubinu koja se doima kao nešto što je upilo doživljajnost generacija, čime bi usput doživljaj prirode bio i kulturni doživljaj. Još jednom Eichendorff:
 
 "Šumi šuma zbunjujuće iz dubine" Es rauscht der Wald verwirrend aus der Tiefe
Suprotnost ovoj onečišćenosti asocijativnim fluidima je nešto što se na njemačkom zove “Verdinglichung” (jarčeva polarna klima). Ekvivalent ovom izrazu na domaćem jeziku je otprilike "opredmećenje". Dok je međutim opredmećenje učiniti nešto predmetom, "Verdinglichung" je učiniti od nečega stvar, što nije sasvim isto: izrazi stvar-nost i predmet-nost se npr. ne poklapaju. Ovdje se radi o "po-stvari-ivanju" svega što nosi dušu, ali ne samo kad su ljudi dehumanizirani time što nisu više persona nego stvar, nego i kad jedan po-duševljeni fenomen biva reduciran na golu stvar. Za razliku od rakove recepcije svijeta gdje stvari takoreći imaju status relikvija, u Jarcu nastaje potreba da se ovo auratsko temeljito iščisti. Koraljni sloj pun živopisnih boja koji se navatao na stvarima mora biti sastrugan do gole kamenitosti. Kad je riječ o samom opredmećenju onda ovdje srećemo često spominjanu osnovnu tematiku ove osovine - blizina daljina. Opredmećenje je to što je sadržano već u samom aktu svijesti, naime staviti se u distancu, rastaviti se, odvojiti, otisnuti, udaljiti, ili se iz primordijalnog subjekt-objekt gulaša ekstrahirati kao jedno Ja i sebi stvoriti jedno jasno konturirano naspram - pred-metnuti.
Glavni alat iz Toolbox-a ovog racionalnog garda je pojam. Na njemačkom je riječ pojam (Begriff) posuđena iz doslovnog uhvatiti, zgrabiti ili uzeti u ruku (greifen) i prenesena na duhovno pojmiti. Ali i naš izraz "pojam" odnosno "po-imati" ima sličan posesivni prizvuk. Da bi se nešto zgrabilo ili uzelo u ruku potrebno je kruto agregatno stanje, ali ne samo objekta nego i subjekta. To stanje si stvara sama naša svijest imanentnim činom "ukrućenja" ili ukinuća sposobnosti difuzije onoga s čim dolazi u dodir, poput mitološke meduzine glave. Akt apstrakcije je takoreći iznenadni pad temperature - promjena agregatnog stanja iz tekućeg kruto. Sve ono čulno, slikovito, jedinstveno iz neposredne zornosti koje nas zove, izaziva, obraća nam se, i što posjeduje jedan neformalni, tekući moment, kod akta poimanja dobije formu i izgubi svoju prvobitnu živost. Pojam je stvar bez lica, prazan, kao skorena kontura jednog fenomena, njegovo rožnato tkivo takoreći, koje ga izvana zatvori. Za razliku od duši neposrednih fenomena koji su zasićeni slikovitošću, opojmljeni svijet nas ne dira, ne odgovara nam, ne obraća nam se, ne dijeli rezonancu sa nama, štoviše pojam je kao izolirajuća međa između nas i svijeta. U tom pojmiti je dakle jarčev bazni refleks, ovanjštiti, postaviti napolju. Pojam je za doživljaj jedna ospoljenost udaljenost od naše duševne srži. Pojmovi stoje u analogiji sa prostorom i prostornim odnosima jedno-pored-drugog, uključivanja i isključivanja. Auratski fenomeni Raka stoje protivno tomu u analogiji sa vremenskim odnosima jedno-u-drugom, kao struja vremena, stream of consciousnes.
Uz to dolazi i jedan drugi smisao pojma kao opredmećujućeg alata: pojmiti znači uzeti pojave u hvat, čime svijet postaje raspoloživ "ruci", uzimamo ga u posjed (po-imanje), podesnim za djelatnosti. Pojave su time podčinjene svrhama, ovanjštene kao raspoloživosti. Biti raspoloživo, upotrebljivo, prikladno, u posjedu, ovladati okolinom je smisao svega toga.
 
 

Napred i nazad

 

Ima jedna novela od Günther Grass-a, naslovljena "U hodu raka" (“Im Krebsgang”), u kojoj ovaj retrogradno obrađuje gubitak svog doma. Priča je nevažna, želim se samo kratko poslužiti naslovom: biti "u hodu raka" znači kretati se unatrag. Suštini Raka pripada jedan "rikverc" pokret, ali ne samo duž pređenih puteva, nego i jedan "intro-verc" pokret (lat. introvertus ≃ intro=unutra + vertere=okrenuti), natrag u komfor unutrašnjih "šupljina". Rak je čovjek "povučen u sebe". Njegova slaba i zagušena ekspresija odaje da je duboko u sebi pozicioniran, u samnici svoje "nutrine". Da bi impuls dospio napolje, mora se probijati iz dubine i ophrvavati jakoj "intro-verc" struji. Svaki njegov izraz nosi teret dubine i nikad ne razvije snagu i melodioznost. Praslika tog iskonskog unutra je uterus, najunutarnjije unutra, rakov rajski vrt. Pošto je porođaj ireverzibilan, ovaj "rakovim hodom" involuira u vremena majčine blizine (regresija) ili je dio njega već zapeo i ostao tamo, "zaostao u razvoju". Kod idealno-tipičnog Raka "princip realnost" (Freud) nikad ne zaživi, ovaj ostaje u svijetu gusto zasićenim fantazijom i robuje "principu gušta", neposrednom rasterećivanju nagonskih napetosti; ušuškan u "samozaduženoj nezrelosti" (Kant), stidljiv u preuzimanju dužnosti, ne haje za odgovornosti, svrsishodnosti i sl., tjelesno i emocionalno škrto sazrio, infantilan, labilan, ovisnički, neobuzdan, budi takoreći zaštitničke instinkte - upravo onako kako je opisan u standardnoj astrološkoj lektiri. "Rikverc" tik se pokazuje i u pomamljenosti zovom proteklih vremena. Rak je lako cimnut svakojakim vokabularima proteklih epoha, historist, retro stajlist, pun sentimenta, oboljeo od nostalgije. Riječ "nostalgija" je sastavljena iz lat. nóstos = povratak i álgos = bol, vapaj. On se opija prostorima nabijenim reminiscencama, u prvom redu onim u kojima je urolana osobna doživljajna kronika, bunar ped kapijom, stara seoska lipa sa sakralnom aurom, locus amoenus. Idealno-tipični Rak je punokrvni konzervativac koji u novom neminovno vidi prazninu i hladnoću, i u starom revitalizirajuću čulnost. Sa modernom se nikad ne ogrije, uvijek mu ostaje sterilna i ledena. Ako je ova "rikverc" perspektiva više od intertnosti duha, ako se iz toga oblikovala jedna promišljena slika svijeta, onda distopična, reakcionarna, antimoderna, antiprosvjetiteljska, konzervativno-revolucionarna, kulturno-pesimistička filozofija propasti (vidi Spengler), koja na vrhuncu napretka vidi ponore, dok u dubini povijesti vidi nenadmašne vrhunce vrijedne oponašanja - nepatvoreno, herojsko, “zlatno doba”.

Jarcu su nasuprot ovom sadržaji sjećanja samo goli događaji. On funkcionira po principu tzv. "semantičkog sjećanja" kojemu je svejedno kad i gdje je jedna informacija pohranjena. Njegova prošlost je slobodna od sentimenta, služi samo kao informacioni centar u službi korisnosti. Iza njega su takoreći samo alati, nema flair-a koji grije srce, okrenut je onom ispred, koje se ne može po-duševiti, asocijacije zrače isključivo otraga. Predstojeće je ono što drži um budnim: planovi su u fokusu i oni potrebuju svjetlo i jasnoću, korist mora biti iskalkulirana, odnosi među stvarima moraju biti razjašnjeni, kauzalitet kristalno pregledan, svemu se mora pokazati struktura, maglovito ide na promaju, sve se ima konvertirat u opipljivo i dohvatljivo, sve meko mora otvrdnut i dobiti konture  - "princip realnosti" kao iz leksikona.

Kako je Jarac u forward modusu, on je okrenut i kraju (Saturn kao kraj sfernog sistema), i kao takav predstavlja kako ontogenetski, tako i filogenetski kasnu ili završnu fazu: ontogenetski duboku starost, jenjavajuću vitalnost, krutost (na njemačkom postoji izraz Altersstarrsinn = staračka krutost i ne odnosi se na tijelo nego na ponašanje i držanje), trijeznoću i nepotkupljivost čovjeka u poodmaklom dobu, filogenetski je to "oslobođenje čovjeka iz samozadužene nezrelosti" (Kant). To je i ono velegradsko Spengler-ove povijesne morfologije, finalna faza okoštanja jedne kulture, njena "okamenjenost u mrtvu civilizaciju"; prevlast poodmakle "mineralizirane" metropole nauštrb prvotnog kulturnog "organizma". Rak je suprotno tomu kao friško mlijeko, dječja, naivna, primitivna svijest novonastalog života, s jedne strane ontogenetski kao animizam djeteta i filogenetski kao animizam rane faze čovječanstva. Animizam je načelno po-duševljenjenost svijeta, u kojem sve ima jedno unutra (kad npr. nekog stvari "promatraju"). Dječija psiha (“preoperationalni stadij” - Piaget) čini od neživih stvari žive i daje im jedno unutra. Dijete gleda stvari i stvari gledaju njega. Kauzalne veze ne postoje jer dijete nije u stanju odvojiti unutarnji od vanjskog svijeta. Animizam rane faze čovječanstva je s druge strane jedna sveobuhvatna, iskonska religija početaka. I ovdje svaka stvar ima jedno unutra, dušu, životnu silu, vlastitu volju, intenciju ili svijest.

 

Na svijetlu i u tami

 

Ako je Rak iz prošlosti prijatno osvijetljen, onda je Jarac iz budućnosti. Jarac znači disocirani čovjek, istrgnut iz povijesnog prediva, slobodan od balasta običajne kondicioniranosti, iščupan i iskorijenjen. Kako tradicionalno naslijeđe ovdje izgubi imunitet na kritički osvrt, rasplamsa se prosvjetiteljski optimizam napretka i boljitka. I onda prirodno svijetlo razuma, lumen naturale, marljivo radi na tome da se sve očisti od zadnjih fantazmagorija. Temelje valja postaviti na stabilnom, čistom i osvijetljenom i ne na močvarnom tlu. Prosvjetiteljstvo je "religija" svijetla, služilo se teološkom metaforikom svijetla koja se pokazuje u svim jezicima prosvijećenih naroda - engleski enlightenment, francuski les lumières, španski las luces, italijanski illuminismo, ruski просветление, poljski oświecenie itd. Kao što rupčano biće Rak favorizira tamno i kao što mu izloženost svijetlu izaziva nelagodu, tako je stanovnik nikad osjenjenih vrhova potpuno u svom elementu kad se kupa u svijetlu. Za razliku od mračnog, "dionizijskog" Saturna Vodonjeka, Jarčev Satrun je "phobios-apolonski". Kad bi bogovi stajali na izbor, Apolon, Bog Sunca, svijetla i jasnoće bi bio taj kojem bi se Jarac klanjao. Možda ima nekog smisla da su stari babilonci u sporom Saturnu vidjeli staro, umorno sunce. U njihovim omen-tekstovima Saturn zamjenjuje Sunce noću i nazvan je “Zvijezdom Sunca”.

Ali isto kao što “iz žbunja sa stotinu mračnih očiju” mrak može u nas jezivo škiljiti, tako i darovatelj dnevnog svijetla kao "vrebajuće nebesko oko" (William Shakespeare) može izazivati nelagodu. Svijetlo može biti i drečavo blještavilo razgolićenja, skrnavitelj tajni, bolno izlaganje javnosti. Kad su tamni kantuni kao igrališta fantazije osvijetljeni ćuti se bolnost izvjesnosti, gubitak intime i slobode. Ako se noćna tmina i uzima kao prijeteća, proždrljiva, amoralna, "ničiji prijatelj" (njemačka fraza "keines Menschen Freund"), kao podzemlje, “tisuću nemani porađajuća”, prirodno okrilje zločinca, mjesto mračnih sila i zli Ahriman zoroastričke teologije; u romantičkim vizijama se stvar obrće: noć je majčinska, njegovateljska i ljekovita; plodno i zaštitničko krilo kao u Novalis-ovim "Himnama noći"; ili kod hvalopjesnika mrčila Georg Trakl-a, kojem je noć "slatko krilo" koje budi prenatalne snove i čežnju za majkom ili čak na mlijeko miriše. Isto tako u Moerikes pjesmi "U ponoć" je noć personificirana kao pra-majka. Ali noć može biti i mantil, odora (ili sama time ogrnuta), može raskriljena ogrnuti kao u "Bertinoj pjesmi u noći" od Franz Grillparzer-a; ili kod Matthias Claudius-a sumrak može biti intimna i mila ljuska, stijenka, slična jednoj intimnoj, mirnoj komori ("Und in der Dämmerung Hülle, So traulich und so hold, Gleich einer stillen Kammer"). Noć može imati prijatnu mekoću, biti jedna ugodna, čupava deka. U sumrak se okolina sužava oko čovjeka, sve se stisne ka jednom "malom svijetu", "ka jednom skrivajućem omotaču, koji se doima kao pripadajući čovjeku". Za Eugena Minkowskog, jednog rusko-francuskog istraživača šizofrenije, mrak ili tmina ima tvarni karakter, može intimno dodirnuti i ogrnuti, ležati na koži. Ili također prožeti ili se u nas utkati ili natopiti nas. Možda i prepozicija "u mraku" ovom daje materijalnost u kojoj možemo biti, slično kao u vodi (za razliku od prepozicije na svijetlu). Noć je oslobađajuća i stoji bliže izvorima života - Nietzsche: "Noć je: sad glasnije žubore vodoskoci. I moja duša je vodoskok", ili Moerike: "I sve smjelije žubore izvori, oni pjevaju majci, noći, u uši" ( “Und kecker rauschen die Quellen hervor, Sie singen der Mutter, der Nacht, ins Ohr”). Romantičari, koje smo već na jednom mjestu spomenuli kao ideologe Vode, su se motivom noć masivno okoristili. Noć nudi zanesenima i sjetnima utočište od penetrantnog, glasnog i poslovnog svijetla. Mnoge pjesme iz ne pretjerano opsežnog opusa Eichendorff-a su naslovljene sa noću (Nacht): „Die Nacht“, „Nachtgebet“, „Nachtgruß“, „Nachtlied“, „Nachtfeier“, „Der Nachtvogel“, „Die Nachtblume“, „Frühlingsnacht“, „Winternacht“, „Mondnacht“, „Hochzeitsnacht“ „In der Nacht“, „Stimmen der Nacht“, „Waffenstillstand der Nacht“. Magično trepteća svjetlost Mjeseca je u mnogim romantičarskim djelima hvalo-spjevana. Romantičari su se nalazili prinuđenim pred trijumfirajućim prosvjetiteljskim svijetlom povući u zasjenjeno, (su)mračno, u polusan ili san, u ludilo, u tajno i užasavajuće, u prostore čudesnog razgraničenja. Oni okreću leđa antici i klasičnim, apolonijskim uzorima i pozdravljaju mrčilo srednjeg vijeka.

 
 
 
 

Fiziognomija

 

 

Rak - Crtež od John Varley 1828
Rak i Jarac - Vladan Subotic 2017

Rak je rekosmo početak, friškost života, prenatalni ili tek porođeni život, znači, jedan nedostatni, goli, meki, blijedi, tankoćutni, još neozelenjeni ili neokorjeli entitet koji se stidi svijetla - ali sa budnim vitalnim snagama, kao nekakva protoplazmička esenca. Jarac je sve ono recipročno: u otvorenom oguglalo i okorjelo, starački suho, žilavo, ukočeno i okoštalo, mineralizirano, dehidrirano, napuklo, izborano - život sa izvjesnošću kraja. Rekli smo također da se ovdje kora širi prema unutra - sve mora postati vanjsko! Rak si, nasuprot tomu, navlaži u tvrdom jedno meko unutra - sve mora postati unutra! Rak je vodeni znak, što znači da je nelagoda neizostavna pozadina njegovog bivstva. Ova nepodesnost za ex-sistere, nepomirljivost sa "tvrdoćom" i jasnoćom realnog svijeta, se pokazuje u čežnji za nestankom - doslovnim, mističnim ili samo sa vidnog polja. Cjelokupna pojava Raka je u gardu traženja komfornog skrovišta, kao u bjegu od iritirajućeg svijetla i hladnoće. Ali ne samo tjelesno držanje, nego je i cijela konstitucija, duševna i tjelesna, obilježena ovim smjerom. Kao što je ovaj duševno zavučen ili "povučen u sebe", tako je i fizički skupljen u sebe, kao kakav ogoljeli mekušac koji se pokušava ogrnuti vlastitim tijelom. To je dakle konstitucija u sebe skvrčene ili stisnute, urolane, pogrbljene, drhteće, stidljive kreature, koja izaziva samilost. Za razliku od koščatih, uglastih, akromegaličnih akcenata Jarca, Rakovi su bebasta mekoća i oblost, tendenca za minimiranjem površine kao kod kapljice vode sa njenom površinskom napetošću. Rak-čovjek je malen, zaokružen, mio; njegova glava i kratki ekstremiteti naginju se sakriti u torzu; lice mu je ono facies lunata - okruglasta forma sa rumenim, oteknutim obrazima, i skoro patuljastim crtama lica. Kompozicija lica je po mjeri baby schema (ono što oficijelno doprionosi atraktivnosti žene) - sav sadržaj lica je vertikalno skupljen i pozicioniran prema dolje: široko i oblo čelo, slaba vilica, oči sa dječijim, predimenzioniranim irisom, postavljene dublje u lubanji i opserviraju stidljivo iz duplje. Jarac je nasuprot tome fizički "ekstrovertiran", prema vani razvijen: "centrifugalnih" ekstremiteta ili u visinu razvučen, tip highlandera, mršav, suh i izgladnjeo kao mumija, koščat i bridast; žilava, astenična, ružno-markantna, okorjela kreatura, sa suhom, izboranom kožom, artrotisch-nezgrapnim ekstremitetima, sa zagaslim, utrnutim očima bez sjaja, isto tako pozicioniranim duboko u lubanji i ustima stisnutim u sebe, sve u svemu, optika starca ili mumije. Njegova je konstitucija astenično-leptosomna, koju po pravilu prati šizoidni tip čovjeka. To su ljudi nečulni kao broj, bez traga elana u gestama, sa težinom i promišljenošću pokreta, odvaganim hodom, mimikom i gestikom bez poleta. Sve forme koje inače strše na tijelu kod njega strše još više, streme napolje, kao da je ovaj čovjek konstituiran za operiranje u vanjskom.

Rak i Jarac - Hans Stein 1930

 

 

Fiziologija

 

Saturn tradicionalno važi kao zadužen za kosti i kožu. Kako kosti daju čvrstinu i strukturu tjelu, jasno je zašto su u domeni ovog planeta. Međutim, zašto Saturn vlada kožom nije sasvim očigledno, ali objašnjenje ne potrebuje ni neku misaonu akrobatiku ukoliko stvar sagledamo sa aspekta usmjerenosti ove osovine - prema napolju vs prema unutra. Ove usmjerenosti se naime jasno pokazuju kod tjelesnih metamorfoza epitelnog tkiva. Epitelno tkivo je ono koje pokriva sve vanjske i unutarnje površine tijela: s jedne strane grubo tkivo formirano za bivstvo napolju, i s druge strane tkivo u vlažnoj mrčini šupljih organa, kao njihova presvlaka - kao kod aristotelovih sphere mundi, mjesečeva ona iznutra i saturnova ona izvana. Prvo je tvrdo i zadebljano, suho, ukrućeno, neosjetljivo rožnato tkivo i drugo nježno, vlažno držano, sa žlijezdama i receptorima gusto prožeto sluzokožno tkivo. Rožnato tkivo nastaje kad se odumrle stanice površinske kože (Epidermis) recikliraju u kreatinske stanice. Ti kreatinski produkti su nam već poznati kao žulj, rožnata prhut, također kao nokti, kosa, kljun, kandže, kopita, i na kraju rogovi - sve ono što služi ophođenju sa vanjskim svijetom, što povećava mehaničku stabilnost i otpornost na pritisak, udar ili trenje. Ali u svrhu zaštite od mehaničkih utjecaja nije samo tražena tvrdoća i krutost nego i tupost ili neosjetljivost. Rožnato tkivo je takoreći mrtvo tkivo na živom, neosjetljivo, ispucalo, ne boli ni kad ga se turpija ni kad se reže. Živi receptori ne zalaze u to tkivo. Bez osjetljivosti nam je ovo tvrdo meso u izvjesnom smislu izvan nas, kao mrtvo i tupo ne podliježe doživljavajućem subjektu, iako je u stvari rastuće tkivo. To su u osnovi uvijek živi alati koji su podređeni svrsi mehaničkog upliva u svijet (kljun, kandže) s kojim se onda surovije interagira, ili služe zaštiti od vanjskih upliva (kopito, koža). Kao što se već može naslutiti, ovo tkivo korespondira sa Jarcem. Sluzokoža je s druge strane zona Raka. To je organ sekreta i resorpcije. Unutrašnji zidovi šupljih organa kao što su nosne i usne šupljine, grkljan, bronhije, jednjak, mokraćni mjehur, želudac, crijeva, uterus itd. su po pravilu prevučeni sluzokožama koje luče sluz. Ali ono što se u ovom sa Rakom najpreciznije podudara su one vrste tkiva koje služe utjelovljenju stranog u vlastito, kao kod resorpcionih epitela crijeva, koji se brinu o tomu da se kaša nastala radom jednog aparata rafinirano razluči i dospije u krvni tok. Sluzokoža kao protupol mrtvom rožnatom tkivu posjeduje visoku senzibilnost (i zbog toga su ako treba pokriveni, kao u slučaju oka), obilato je prožeta nervnim završetcima. U sluzokožama usta i nosa su bezbrojne receptorne stanice koje se brinu o primanju i predaji taktilnih i kemijskih informacija u nervni tok. Znači, dok je rožnato tkivo tupo, mrtvo, nereceptivno, nečulno, grubo-mehaničko, sluzokoža je živa, "budna", visokoreceptivna i voljna internalizacije.

Ilustracije radi, predstavimo si jedan fiktivni potenciometar koji regulira ubrzane metamorfoze tkiva, na rasponu Jarac-Rak. Ako bi smo ga okretali od Jarca ka Raku, mogli bi smo opažati kako se jedno odebljalo, tvrdo, suho i ispucano, neosjetljivo i nečulno tkivo profinjuje u tanano, vlažno, sluzavo, visoko receptivno tkivo. Žlijezde bi se tu nastanile i meso postalo tankoćutno. U mahu rasta ove gustoće receptora bi se taktilno osjetilo moglo uzdići do osjetila okusa i njuha - od puke receptivnosti za dodir, pritisak i toplinu do otvorenosti za kemijske podražaje, do sposobnosti prodora u unutrašnjost materije. I ako bi potom ovaj potenciometar okrenuli natrag, odnosno tkivu dali dozu Jarca, tkivo bi opet ušlo u modus ataraxie, oteknulo bi, otvrdnulo i otupilo u svrhu spremnosti za mehaničku interakciju.
 

 

Još jednom: iako je Zodijak nastao u kalendarske svrhe i koristi se kao dinamički sistem, ono što njegovih 12 isječaka suštinski osmišljava je statični red bez faktora vrijeme, bez ciklusa i faza - naime domicilni red + 4 elementa. Domicilni red je povezanost 12 isječaka Zodijaka sa planetama, logikom tzv. "kaldejskog reda" ili reda brzina kretanja planeta iz geocentrične perspektive (vidi sliku dolje).

Kaldejski red u odnosima polarnosti

Fascinacija domicilnog reda je u tome što taj "kaldejski red" planeta, koji inače "preklopljen" preko centralnog Sunca daje njihov polarni red (Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars, Sunce u središtu), rasprostrt preko Zodijaka daje iste polarne relacije (izuzev Sunca). Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane i "polarizirane" Planete na krugu, nego i na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red - po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). Četiri elementa tradicionalne astrologije se kose sa tom elegantnom stoičkom dijametralnošću zodijačkog kruga jer aristotelovim haptičkim kvalitetama tvore besmislene elementarne polarnosti Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda i time su neka vrsta su paralelnog sustava elemenata. Isto tako su i planete definirane preko ovih haptičkih kvaliteta zbog čega postoje brojni problemi kompatibilnosti. Netko od tih ranih astroloških autoriteta je bio baš revnosan u utrpavanju što više Aristotela u Astrologiku. U određenju znaka rekosmo sudjeluju samo planetarni i elementarni sadržaji, nikakvi parametri cikličko-astronomske prirode kao što su modaliteti, godišnja doba i sl. 12 zodijačkih znakova su jedna banalna kombinatorika 7 planeta i 4 elementa. Ako izuzmemo luminare (Sunce i Mjesec), planete imaju dvo-elementarnu narav. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi - jer se svojom sintetičkom prirodom može samo ovdje elementarno "ospoljiti" - i nema u sebi ništa od tradicionalno mu pridodanog zračnog ili sangviničnog elementa po kvalitetama topal-vlažan, što je pretpostavljam nastalo iz loše osmišljenog sinkretizma, iako su od samih početaka dio helenističke astrologije. Kako je Zodijak po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski, astronomski i sl. ciklusi, problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, se pokazuje kao fatamorgana (Ako je Jarac znak zime, što je onda sa južnom hemisferom?). Kao što rekoh, krug se osim kao demonstrativni obrazac za prikaz ciklusa može koristiti isto tako eficijentno i za prikaz polarnosti, što je ovdje jedino od važnosti. Tako se može reći da ekvinociji i solsticiji nisu bitni za sadržajnu podjelu Zodijaka, nego je red kaldejske poslaganosti planeta ključni faktor. Osnovna podjela Zodijaka bi onda izgledala ovako:

 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje)! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Te karakteristike znakova definiraju Planete po njihovim unutra i izvana. Unutra i izvana planeta se definira geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sphaera mundi, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:
 
 
 
Sve ovo bi bilo isprazno imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov stvarni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, poza zodijaka kao na prvoj slici osmišljava znakove. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli - uvijek je u pitanju jedna infantilna fenomenologija. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi dakle sadrže u sebi izvjesnu centrifugalnu i donji/unutarnji centripetalnu tendencu. Kako je uopće moguće da nešto tako primitivno ima smisla? Astrologija se obraća jednom infantilnom ili atavističkom biću u nama, kao kakvom mitskom čovječuljku koji svašta nešto može transmutirati. Svi ti atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje bitne jer su s jedne strane samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt "arheologije" jezika i traženja "kosmičkih" struktura u njemu, i preko toga pokušaj ocrtavanja jednog skrovitog, infantlnog jastva u nama koji je glavni protagonist svega ovog.
 
 
 
 

Saturn i Mjesec

 
Za predočenje smisla ovog nacrta, zamislimo si ilustraciju osovine Rak-Jarac, u kojoj je prvi stanovnik rupa (plodnih kotlina) i drugi planinskih vrhova, iz čega onda proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Da ovom prilikom pored demonstarcije gore nabrojanog, istovremeno skrenem pažnju i na jalovost nekih tradicionalnih osmišljavanja. Za stare astrologe i njihove zagovornike je Mjesec planet vagabundstva, nestalnosti ili "vječitih promjena" zato što zbog svojih mijena nema stabilni oblik. Kao prvo, mjesečeve mijene nisu nikakvi hirovi iz brze zasićenosti, nego jasno predvidljivi ciklusi. Ne "vječita promjena" nego vječito ponavljanje istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus). Kako je dakle Mjesec planet onog unutra ili iznutra par excellence, kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla uterusa, koji je i mjesto menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako je i misija mjesečeva čovjeka ili Raka tražiti i nalaziti ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva. Život ovog čovjeka mu dođe kao kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se opet bilda ciklusima kao što su rituali i običaji, i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Taj izgon iz "rajskog vrta" se ne nadomješćuje samo domom ili domovinom, nego je i čovjek Rak tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, mekša, rastače je (Element Voda i u tom smislu "vječita promjena") i internalizira sa association by contiguity (koja opet podrazumijeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje je svjesnost (svjetlost) svedena na minimum i ostaje samo nesvjesni ili polusvjesni flow. Znači, mjesečeve mijene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mijene uterusa i ciklusi plodnih kotlina sa njihovom zemljoradničkom ritualistikom obrade, kao i mnogočim što je uslovljeno  ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva relikte, ruine, potonule civilizacije.
Iz svega ovog proishodi i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje grč svjesnosti. Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski početak i kraj, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni "meki" mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjetlo i prosvjetiteljstko, nikakva mrčina. Saturn je za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili periferije. On definira kod Vodenjaka njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom, vanjskom Saturnu dva planeta unurašnjosti, s time što je sunčevo unutra centralnost, izloženost svijetlu, dok je Mjesec mračna nutrina.
 
 

Jupiter i Merkur

 
Suština planeta Jupitera se može sumirati u sljedećem: daleko, visoko, veliko, teško, pa i vanjsko, kao što je Suština Merkura najbolje obuhvaćena sa: blizu, nisko, malo, lako. Rekosmo već ovdje da je Merkur posredništvo, razmjena, neposredni kontakt, dakle planet blizine. On je i zoom-iranje, dostupnost blizine. Jupiterovo velikose nasuprot tomu nudi perspektivi distance, daljineili visine. Da bi smo pogledom obuhvatili moramo se udaljiti. Zato što je veliko, Jupiter je i gore. Jer velikoobuhvaća sve generalije, sve načelno, sveobuhvatno, u širokim okvirima, meta-perspektivama ili perspektivama daljine - što je metaforički pozicionirano gore. Isto tako i ono što je društveno gore kao sudstvo, vlasti, inteligencija, crkva, sve ono što se bavi sveobuhvatnim, što postulira istinu, opća načela, određuje društveni ustroj je također Jupiter. Jupiterovci tradicionalno važe kao vlastodršci, sudci, svećenici, metafizičari upravo zato što se ovi bave sveopćim, načelnim, univerzalnim, što oni isto tako utjelovljuju institucije, nose teret nadljudske odgovornosti, imaju težište u superegu (über-Ich) itd., dakle sve ono gore pozicionirano; dok su Merkurovci djeca, lopovi, kuriri, piskarala, izvršitelji, praktičari, dakle ljudi u dimenzijama malog, sami za sebe, bez (reprezentativnog) garda i bez supstance, općenito oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču. U vojnom sistemu postoji jasna vertikalnost pridodane odgovornosti, veća je gore, manja je dolje. Filozofi, posebice meta-fizičari su majstori zauzimanja meta perspektiva što je grčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja obuhvaća veće od onog čemu je nataknut taj prefiks ili koje ga subsumira. I opći pojmovi su također gore, dok su konkretnosti dolje. Pojam tratinčica je subordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje, dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U njegovoj "Predškoli estetike" je Gustav Fechner svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore" (Poglavlje "Die Ästhetik von Oben und von Unten"), da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike, po kojoj je lijepo određeno "nebeskim" idejama, dakle odozgo. Jupiter je veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. malodušnost Djevice). Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao ljudsku veličinu ili kao nekog velikodušnog ili sa velikim srcem, dok je Merkura opisao više kongitivno, ali i kao okretan, elastičan karakter. Zanimljivo je i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male. Jupiter je i u vezi sa uzvišenošću, kako u karakternom tako i estetskom smislu kao protupol lijepom, posebice ljupkom i komičnom koje važe kao estetika malog. Estetska uzvišenost (das Erhabene) je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen riječi latinska maiestas, što znači veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko", "koje ukazuje na manjkavost svake naše procjene veličine". Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od demosa, dakle odozdo prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvijek su to jupiterovski vs merkurovski procesi. Dakle, Jupiter kao veliko, u smislu veliko kao prvotno, načelno sve malo izvodi iz velikog; dok Merkur kao malo, u smislu malo kao prvotno, sve veliko izvodi iz malog. Ovdje sam već demonstrirao uski odnos Merkura i tržišta, i na osnovu toga merkurovu dvojaku prirodu, zemaljsku i zračnu. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički pripadajuće velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je također i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu čovjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguće previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta holistička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
 

Mars i Venera

 
Centrifugalni karakter Marsa i centripetalni Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, nije fin nego funkcionira samo na frenkvenci grubosti, operira sa velikim, samo u krupno; Venera je planet rafiniranosti, finoće, finese, sve u sitno. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.