Skip to content

 

 In-tenzija i Ex-tenzija

 

Rekosmo maloprije da je Vatra intenzivno, in-tenzija, sila koja skuplja, vuče prema unutra, napeto zbija, zgušnjava, koncentrira i Zrak ex-tenzija, sila koja osipa, razrijeđuje, ekspandira, opušta, relaksira. Jedna hipotetička kaotična masa čestica prožeta Vatrom se neminovno zbija u jednom i centralno organizira. Tako nastane prostorni stožer i jedna atraktivna masa neuzaživih apetita, koja se toliko može nažderati “materije” da ima i viška za isijavanje, sita se razgori i “okruni svijetlom”, kojim onda reklamira svoj inkrement moći, snage i glorije. Zato je najbolja ilustracija vatrene in-tenzije kraljica plāzma - Zvijezda - i njen sustav ili još bolje geneza njenog sustava, naime kad se iskonska magla zgusne u gigantski oblak do gravitacijskog kolapsa, potom se fuzija zakurbla, masa razgori i počne emitirati svijetlo, koje i svjetlosne godine daleko osvjedočuje svoje bivstvo. Ono što zvjezda nije uspjela inkorporirati u svoju masu, kao da nije ni željela, nego je taj ostatak, zatvoren u njenom gravitacijskom polju, ostavila da idolopoklonički kruži oko nje i potcrtava njenu gloriju.
Kao ilustrativni primjer Vatre i ujedno vrhunac zgusnute vrijednosti karakteristične za ovaj element uzmimo fenomen svetog. Fenomenolog religija Mircea Eliade opisuje jedno sveto mjesto kao centralističku distorziju prostora. Za religioznog čovjeka postoji jedno “stvarno” mjesto sa posebnim intenzitetom značenja u odnosu na preostali homogeni, vrijednosno-neutralni prostor. U jednom prostoru ispunjenom numinoznim, gdje se npr. odigrala hijerofanija, je nastao jedan sumirajući “otvor” koji povezuje različite dimenzije - nebo, zemlju i podzemlje (npr. zigurat kao kosmički brijeg ili oltar koji osigurava vezu sa bogovima) i gdje je prostor zakrivljen kao oko zvijezde. Vjernik usmjerava svoje molitve prema svetištu, koje je na jednom dubljem nivou axis mundi, pupak zemlje, središte svijeta. Svugdje tamo gdje su prisutne vrijednosti u jednoj visokokoncentriranoj, numinoznoj formi - od relikvija do epifanija “gorućeg žbunja” - prostor se krivi i gubi svoju sterilnost. Jedan od optički najimpresivnijih primjera apsolutnog prostornog sidrišta je kaaba okružena hadžijama. Kaaba je “kuća Boga” prema kojoj su usmjerene molitve cjelokupnog vjerništva, svejedno na kojem se djelu globusa ovi nalaze. Hipnotički intenzitet koji poziva na glorifikaciju i prostor (kon)centrično organizira je jasno ospoljenje vatrenog elementa.
 
Ako bi mukotrpno izvojevani majestetski red Vatre odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetrometini, dok se na kraju sve ne iznivelira kao da ničeg nije ni bilo. U zračnim uvjetima se sastavni dijelovi i djelići više ne dopuštaju uniformirati i pozicionirati oko jednog normirajućeg središta. Zgusnuća su ovdje raspršena, čvorovi raščvorani, izolacije pokidane, veliko je prevedeno u prvobitno malo. Jer Element Zrak je ekstenzivna volja, ovdje se sve otvara, osipa, labavi, demontira, atomizira, anarhizira, relativira. Pod ovakvim okolnostima ni jedna čestica ne stoji više u jednostranoj ovisnosti o drugoj, ni jednoj više nije središte van nje nego u njoj samoj. Ovdje vlada opća sloboda, ali ne sloboda korištenja toljage, nego upravo ona bez trenja i kolizija, gdje je sve relativno i nitko svoju putanju ne određuje autark, nego uvijek u relaciji s drugim. Svatko je dostojan korekture, neminovno ulazi u kompromise, balansira se s drugim. Jer os čestice, koja je u mahu decentralizirajuće i opuštajuće zračne revolucije napustila jedno vanjsko, opće-važeće središte i smjestila se opet u vlastito središte, je sad labavo stabilizirana u čestici, u smislu da se uvijek može do izvjesne tolerancije pomjeriti iz središta i elastično vratiti se u njega. Tako je Zrak u cjelini suptilno pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije; decentrirani sharing-sistem po uzoru na rizom Delleuze-a, vrijednosno neutralna i pluralistička konstelacija, svijet bez supstancijalnosti, gdje ništa ili nitko nije bezgranično određen sam iz sebe nego se uvijek naštimava prema drugom. Gusto podruštvljavanje je ovdje error sistema. Sve je u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez stožera i sidrišta - carstvo slobode i slučajnosti, i ne determiniranost iz jedne točke. Svaki od partikla ima takoreći jedno elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji težećem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego se subtrahiraju jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se rafinirano naštimava - u protivnom svatko po svom.
 

 

Važnost, značaj, vrijednost

 

Ako je Zrak nestajanje, onda je Vatra nastajanje, rast inteziteta bivstva, prezence, važnosti, ili još najbolje - vrijednosti. Vrijednosti u smislu svega što vuče na sebe, što ostavlja utisak, čemu se stremi, ono atraktivno, obožavano, strahopoštovano, imponirajuće, ali i ono orijentaciono, idealno, osmišljavajuće itd. Ovo je gdjegod i etimološki poduprto, ako npr. uzmemo da je njemačka riječ vrijednost=Wert etimološki izdanak riječi postati=werden. Ako s druge strane uzmemo da korijen leži u uert=okrenuti se ili wärts=prema, u pravcu, onda bi se njemačka riječ Wert=vrijednost odnosno engleska worth=vrijednost mogla uzeti kao prvobitna oznaka atraktivnosti (sreća da ovdje ne zalaze pravi jezikoznanci). Vrijednost je faktički nešto što suštinski cima, znači nije samo goli objekt opažanja ili mišljenja s one strane subjekta, nego su voluntativne i emocionalne sile u igri. Pod Vatrom u smislu Vrijednosti je mišljena prije doživljena vrijednost: intenzitet bivstva, prezence, zasićenost važnošću, atraktivnost itd. i manje objektivna vrijednost kao količinska, materijalna ili duhovna (u smislu etičkih ideala). Na dubljoj razini tog doživljaja vrijedno hoće svjetliti, zračiti, da dobije takoreći imaginiranu “auru” ili da se pokaže kao nešto što obilježavamo metaforom veliko, visoko, pa i teško itd. Rast vrijednosti ili značaja na tom infantilnom nivou najprije ide zajedno sa imaginativnim rastom volumena, visine i svijetla. Da demonstriram na banalnom primjeru oslovljavanja vrhunskih aristokrata:
1. veličina  - “Vaše veličanstvo”, “Imperial Majesty”, “Majesté Très Chrétienne”, “Kaiserliche Majestät”, "Ваше Величество",
2. visina  -  ”Vaše Visočanstvo”, “Imperial Highness”, “Très Haut” ili “Ваше Высочество”,
3. svjetlo  -  “Illustrous Highness”  (lat. rom illustrare=osvijetliti, iluminirati), “Erlaucht” (forma Part. Pret. od erliuhten=prosvijetliti), Ваша Светлость.

Da još jednom posjetim da je Vatra kad sve hrli na jedno mjesto, gomila i zbija se - prirast količine i gustoće (gravitacija ili atrakcija raste). Tamo gdje se skuplja, sabire, nagomilava raste volumen i masa. Na kosmičkom planu se, rekosmo, ta nabijena masa još i razgori i urodi svijetlom (zvjezda). Sve to su i sredstva kojima se izražava i važnost - veličina, težina, svijetlo. U ovoj rečenici npr. svaka naredna riječ dobija na važnosti. I u ovoj rečenici isto tako. U prvoj se to odigrava prirastom veličine, druga uz pomoć kontrasta sugerira prirast gustoće (prezenca i masa implicite). U uslovima svjetle pozadine i crno-bjelim relacijama boja crno ima najvišu chroma vrijednost, najzasićenija je = najgušća. Ako se pak među značenjima riječi sa crnim slovima neka ističe važnošću, onda, ako izuzmemo kurziv i podcrtanost, i ako nam je dana mogućnost naglašavanja van monokromatičnih relacija, obično pribjegavamo farbi crveno. Crveno je najintenzivnija, “svijetleća”, najizazovnija, najisturenija, signalna farba kojom se označava opasnost, strši među drugim farbama i tjera ih u pozadinu (zbog čega je stop-signal na semaforu crven, kao što su saobraćajni znaci opasnosti i zabrana crvene boje). Ako nam ni crveno nije dovoljno efektivno u posredovanju važnosti onda se pod određenim okolnostima pribjegava izražajnim kvalitetama svijetla.

 

Svijetlo

 

Sve ono nabijeno vrijednošću je takoreći “pozlaćeno”, svijetli “unutarnjem oku”. Već samo jedna stvar puna pijeteta ili povijesti koja nas dira ili nas se tiče (Butch-ov džepni sat iz filma “Pulp fiktion” i sl.), jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, svetca, jedne mitske ili povjesne osobe imaju u našem iskonskom (infantilnom) osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobraženog svijetla. Isto tako i jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima, kao nešto stvarnije u odnosu na duplikate, sa većim intentzitetom bivstva. Također, samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem primitivnom doživljaju izvjesnu zračeću gloriju. Postoji bezbroj primjera iz povijesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosnu snagu i kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama koje predstavljaju stilizirane svjetlosne zrake. Radialnost samo svojom geštalt-konfiguracijom daje objektu na značaju, upadljivosti, atraktivnosti, izdvaja ga u prostoru, čak i kad se sastoji od neupadljivih linija perspektive kao u davinčijevoj L’Ultima Cena. Nastaje jedan usmjeravajući utisak, linije uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan „poslanički“ karakter, zavode percepciju, prave od objekta optičko središte, nalik atraktivnošću svijetla. Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako bi jedna cvjetna livada bila nešto kao velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim "svjetlom" svojih karpela. Suncokret bi bio najraskošniji primjer ove zvijezdane mimeze (u toku njegova rasta Suncokret idolopoklonički prati Sunce). Po nekim njemačkim dijalektima se plamen zove cvijetom vatre, kad suklja iz prozora ima svoje vijence, latice i cvijetne navoje. Cvijet je za pjesničku imaginaciju plamen koji stremi postati svijetlo - veli Bachalard. "Dalije su sačuvale žar Sunca" reče Jean Bourdeillette. Prostor oko tronova i oltara je također često dekoriran sa radijalnim linijama koje sugeriraju karizmatičnost nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje - sveti duh). Zubčasta kraljevska kruna i aristokratske kragne su također simulacija svjetlosnog izvora. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekog objekta, one ga i na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zalijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije.

Svjetlosne metafore svih jezika se po pravilu odnose na značaj, važnost, slavu ili posebno ostvarenje - vrlo slično metaforama veličine. Kao prvo izraz “zvijezda” ili “star” (pop-star, “zvezde granda”, star fizike, nogometni star, zvjezda ove večeri itd.); zatim izrazi kao “sjajan” ili “brilijantan”; engleske “illustrious” od latinske riječi ilustrare=osvjetliti, iluminirati se prevodi kao slavan; “splendor” ili “resplendet” od latinske riječi splendor=sjajeći, zračeći, svijetleći se prevodi kao veličanstven; engleske riječi “glorious” ili njemačke “glorreich” također znače slavan, veličanstven, i koristi se kao oznaka za sakralne fenomene. Gloria ili gloriola je i nimbus, svijetleća aura, halo efekt. Zanimljivo je da je i riječ luksuz svijetlosnog porijekla, od latinske riječi lux=svijetlo. Negdje sam našao i da njemački izraz za čast=ehre svojom etimološkom history dopire i do sjaja metala. Valja primjetiti da se svijetlosne metafore često prevode sa izrazom veli-čanstven.

 

Veličina

 

Rekosmo da je jedna od metafora vrijednosti veliko. Metafora volumena veličina - i uz to njeni derivati kao veličanstvenost, velikodušnost, grandioznost, kolosalnost, majesty, greatness, grandeur, magnificence (magnus=velik) itd. - se koristi često, i različito, ali uvijek obilježava nešto vrijedno, važno, značajno: brojčano ili količinski gdje je veliko ono što sadrži puno i mālo ono što sadrži malo (“veličina trupe”); jako (“velika žega”, “velika buka”); slavno (veliki pisac, veliko ime, veliko djelo); važno/utjecajno (velika stvar, veliki projekt, “skupio je sve državne veličine”). Govori se o “velikim” ili ”kolosalnim” događajima (npr. bitkama), o “veličini” momenta, doba, o “grandioznim” prizorima, “velikim” djelima (opus magnum), rječima, gestama, i naravno o ljudskim “veličinama” ili “velikanima” (Aleksandar Veliki, vaše majestetstvo, veličina Shakespearea, aleja velikana). Ono što je značajno ili što na ljude ostavlja utisak/senzaciju se podebljava i povećava pa tako boulevard štampa senzacionalne sadržaje predimenzionira velikim slovima ili fotkama. Reprezentativne građevine države ili crkve su monumentalne, kod onih u kojima je moć zbijena na jednom mjestu gigantomanijačke: Mussolinijeva radna soba je bila 240 qm i dva sprata visoka, Hitlerova je po Speerovim nacrtima trebala biti velika 900 qm i do nje bi se stizalo preko galerije duge pola kilometra itd., sa dinstiktivnim efektom uvećanja domaćina i umanjenja gosta, ili buđenja svijesti o moći jednog i nemoći drugog.

Predškolska djeca po pravilu crtaju ljude u proporcijama važnosti na način da je veće=važnije i manje=nevažnije, ali i pobožna umjetnost - babilonaca, starih egipćana, romanička, gotička, bizantinska itd. - se ciljano koristila infantilnom perspective signifiante (perspektiva važnosti), po kojoj veće nije bilo ono bliže oku nego bliže Bogu. Tako je npr. Madona na srednjovijekovnim slikama veća od svetaca i evanđelista, koji su opet veći od mecena ili narudžbodavaca koji su se običavali hagiografski ovjekovječiti na periferiji slike. I zato su ikone potpuno flat jer bi profana, centralna perspektiva samo zbunjivala simbolični, sakralni svijet ilustriranog novog testamenta, zbog čega usput svi protagnosti imaju nimbuse (photostephanos) kao svijetlosna bića s onog svjeta koja ne primaju ni produciraju sjenu. I životinje se koriste tim jezikom, kad se prave važne predimenzioniraju se (kostriješenje i sl.), kao i ljudi koji po svaku cijenu žele izazvati respekt, oni su onda “napuhani”, idu okolo “ispršeni” i dignute brade, te se još i u prsa busaju. 

Kad su u pitanju ljudi, istaknuti ljudi u funkciji (veleposlanik), ili od društvenog ranga (majestet), znanja (“magistar”, magi=više, kao što je mini=manje ministar), umjeća (“velemajstor” - majstor=magistar=više) ili moći (major=veliko), ali i volje i morala se označavaju metaforom veličine. Uz sve to često ide i reputacija, općeprihvaćenost važnosti, širok javni odjek, zvučno ime, čuvenost ili znamenitost (“grande dame” ili “grandseigneur”), do te mjere da i slava ili popularnost sama po sebi evocira predikat veličina (grandes tenores), slično kao i kod svjetlosnih metafora. Ali veličina ne mora biti samo žig stečene reputacije, nego se može i neposredno demonstrirati karakterom ili unutrašnjim vrijednostima, npr. u situacijama kad se netko ne dopušta iziritirati malim ili niskim (“tu je pokazao veličinu”), neda se voditi malenkostima, sitnicama ili kad se demonstrira samoovladanost, stabilnost u metežu ili kad se sve izvodi u “velikim potezima”, previđaju se sitnice (na njemačkom grosszügig = “einen zug ins Grosze hat, ili “grossen stil hat”), ne stoji se u kauzalnosti bez-vrijednog; pa sve do “plemenitog”, požrtvovnog, nesebičnog čovjeka, velikog srca ili duše, na njemačkom Grossherzigkeit (gross=veliko + herz=srce), ili na engleskom magnanimous (iz magnus=velik + animus=duša). Velika duša - velikodušnost - je onda i široka - širokogrudnost - jer osebujan volumen grudi kao sugerira da je u njima veliko srce koje onda ima dovoljno komfora i za druge, makar i sebi postalo tijesno. Veličina je onda i kad se prinese neka velika žrtva sa ponosnom samorazumljivošću, pa makar to bio i život sam. “Unutrašnja veličina se pokazuje tek u opasnosti” reče netko, pa se onda herojima nakon herojskog akta od nacionalne važnosti, posthumno grade predimenzionirani spomenici. Izraz veličina dopire i do mudrosti: čovjek skučen momentom često budali, počini grešku ili glupost u koje pokajnički uvid stekne tek sa jedne voluminoznije perspektive. Ovaj komfor perspektive nastaje vremenom, sazrijevanjem ili životnim iskustvom, neki ga imaju već otpočetka ugrađenog, pa im u tom trajnom de luxe polju nikad ništa nije preblizu i ne dira ih u toj prostranosti, sve rade staloženo i dostojanstveno. Immanuel Kant je sa njegovom etičkom maksimom “postani općost” ("werde Allgemein”) tražio od čovjeka da apstrahira od momenta i osobnosti i "predimenzionira" se do statusa “uzvišenosti”. 

 

 

Visina

 

Sa “uzvišenošću” stižemo do još jedne, veličini vrlo bliske, vrijednosne metaforične relacije, naime ona visine. Izraz veliko često pogađa rezonancu osjećaja visoko i obrnuto. Ova dva atributa se i doslovno skoro uvijek javljaju zajedno - veliko mora biti i visoko (veliko stablo), visoko ne mora biti veliko (kad kažemo “povisiti” odnosno “izdužiti u visinu” obično ne podrazumijevamo rast volumena) ali vrlo često jest. Na njemačkom jeziku je mjera za visinu čovjeka veličina - “die Körpergröße”. Major znači veliko i visok je čin. Veliki momenti su i uzvišeni momenti. “Vaše Veličanstvo” je i “Vaše Visočanstvo”. Kad je Willy Brandt u Varšavi “pao na koljena” (“Kniefall von Warschau”) pred spomenikom žrtava varšavškog getoa, ta se pokajnička gesta po medijima slavila kao “velika gesta”, ali tu gestu je iskazao vertikalno, naime demonstrativno se po-nizio.

Metafore vertikalnosti - gore i dolje, visoko i nisko, top i bottom, itd. - se općenito koriste u smislu dobro i loše. Dobro je gore i loše je dolje, pa je pozitivna tendenca stremljenje na gore, negativna na dolje, kao npr. u izrazima “krenulo (mi) nizbrdo”, “u top formi” itd. Osim toga, isto kao kod metafora volumena gdje veliko znači puno i mālo malo, tako gore znači puno i dolje malo, kao npr. kod fraza “broj prodanih egzemplara konstantno raste”, “broj grešaka je na najnižem nivou”, “povišica (plate)” itd. Ali ono što je ovdje od odlučujuće važnosti je da je gore vrlina, kao u primjerima “ima visoke standarde”, “podmuklost”, “ispod časti”, “ponor pokvarenosti”, “dno dna”, i naravno društveni status i moć, kao u primjerima “nad-moćnost” i “pod-činjenost”, “na vrhuncu moći”, “visokog ranga”, i opet “dno dna” itd. i uz to i pravne i upravne institucije kao npr. u kafkinoj rečenici “Tamo gore je uprava, sa njenom nerazmrsivom veličinom”. Ali može se ići i level iznad: kako je sve od značaja gore, sveto je onda najviše gore, bogovi su na Olimpu (2.918 m) ili nebesima, sveti duh je golub koji sleće s visina, pobožni čovjek se pri molitvi izbeči na gore ili se baca na pod, po-niž-avanjem podcrtava veličinu Boga. Allah za muslimana nikad nije zadovoljavajuće akbar=velik, pa kad mu se obraća pada na pod da ne ispadne da se mjeri sa njim, kad bi mogao samnjio bi se na točku kojom završava ova rečenica. I mladi inicijati u crkvenu hijerarhiju pred biskupom poliježu cijelim tjelom na hladni kameni pod kao znak pod-vrgavanja. U profanim okvirima također: pred vlastodršcima se u svim kulturama cermonijalno klanja ili pada na pod, ili se "skida kapa". Po svemu sudeći je sve to kulturno iskristalizirana praksa životinjskog carsta, gdje se uveliko prakticiraju geste po-niz-nosti i nad-moći, samo što se u tom carstvu ne fantazira u nebesa projicirani alfa-mužjak. Životinjskim carstvom se čovjek može poslužiti i za samouzdizanje, jedna od insignija moći vladara je konj, pa je tako npr. patuljasti poluinvalid Willhelm II često viđan na konju, jer je visina (i veličina) konja doprinosila transcendiranju njegovih tjelesnih i karakternih nedostataka. Galski poglavica asterixova plemena - Majestix - je po staleškim normama demonstrativno nošen na štitu, da bi se isticao njegov viši plemenski rang, kojeg mu usput njegova supruga redovno spori jer muža predobro poznaje da bi ga doživjela kao plemensku ekscelenciju. Za isticanje značaja se koriste tronovi ili pijedestali, koji u sportu služe za visinsko rangiranje najboljih pri dodjeli medalja. U srednjem vijeku su se patricijske familije nadmetale sa visinom njihovih erigiranih torre di genere, koje su služile kao statusni simboli. Što je familija bila društveno uglednija/bogatija to im je kula bila viša. Između 12. i 13. stoljeća je u Bolonji prema predaji bilo oko 180 takvih kula.

Bolonja 12. i 13. stoljeća

 

Dostojanstvo

 

Čovjek se generalno postavlja u vertikalne relacije sa stvarima, situacijama, ljudima, pozicioniran je iznad ili ispod njih, ili su ovi iznad ili ispod njega kao u primjerima “sam iznad toga”, “je ispod mene”, “ispod mog nivoa”; ili još preciznije, “ispod časti”, “ispod dostojanstva”, “dostojanstvo pogaženo nogama”. Čast i dostojanstvo su kako vidimo mjerila visinske pozicioniranosti čovjeka, oboje predstavljaju limit na dolje i no limit na gore. Poza časnog i dostojanstvenog čovjeka je ista. Koriste se često u istom smislu, oboje se mogu povrijediti, izgubiti, ukaljati; čovjek se na njemačkom može počastvovati sinonimski - “ehren” (Ehre=čast) i “würdigen” (Würde=dostojanstvo). Ustanici u gorepomenutom varšavskom getou su se 1943 “digli” ili “ustali”, u smislu, kad već ne mogu živjeti dostojanstveno onda bar umrijeti dostojanstveno, uspravno, boriti se do kraja kao čovjek, i ne biti “pokorna ovca predodređena klanju” - to je onda imenovano kao “umrijeti časno” ili “u časti”. Ali ova dva pojma se mogu koristiti i kao suprotnosti, što je forsirao filozofski pojmovni puritanizam 18. stoljeća (Kant, Schiller i sl.): čast kao samovrednovanje po vanjskim i dostojanstvo po unutarnjim mjerilima (iako su danas oboje subsumirani pod izraz čast, kad se govori o vanjskoj i unutarnjoj časti). Čast dakle može biti oduzeta neovisno o osobnom držanju ili postupanju, dok dostojanstvo ne može osim ako dotični drugačije ne odluči. Čast je onda u odnosu na dostojanstvo nešto vanjsko, varljivo, stvar pukog odjeka, u stvari taština, lažno samopoštovanje, dok je dostojanstvo istinsko samopoštovanje. Isus je npr. načinom na koji je ubijen po mjerilima ondašnjeg društva bio maksimalno obeščašćen (i njegovi sljedbenici su ga navodno u početku zvali “beščasni”), ali je urod bio maksimalno dostojanstvo. U svakom vertikalno konstituiranom društvu je čast od centralnog značaja, o čemu svjedoči činjenica da je dvoboj tek nakon pada staleških društava nestao sa scene. U vertikalnim društvima je jedan visoki dužnosnik automatski “ehrwürdig” (=dostojan časti) bez obzira kakvi su mu moral i zasluge. Častohlepan čovjek se pomno brine o svojoj reputaciji, napreže se oko vanjskih svjedočanstava društvenog značaja, statusnih simbola, priznanja, počasti, ordenja, medalja i sl. U višim staležima 18. i 19. stoljeća je čast bila jedno od najviših dobara, “simbolični kapital” koji se brižno štiti od blamaže, danas, u izniveliranim društvima, se forsira u najnižim slojevima, kod gangstera i omladinskih bandi koje se bore za moć i respekt. Oduzeta čast se mogla povratiti, često krvlju, a ako nije, onda opet krvlju ako važi “što je je život bez časti”, ‘oće reć, bez reputacije. Dostojanstvo je suprotno tomu njega samopoštovanja, ne ugled za društvo nego za sebe, pred sobom, pa i onda kad vodi u tragiku, ili tek onda kad vodi u tragiku, jer ovim je i najopipljivije demonstrirano. Za Schopenhauera je dostojanstvo ataraksija, opušteno podnošenje patnje. Za Schiller-a se međutim pokazuje u aktu trijumfa slobodne volje nad prisilama prirode, kad joj se parira samopostavljenim zakonima, ne dopuštamo prirodi da nas “unizi” u kreaturu. Dostojanstvo je nesumnjivo izraz koji je usko vezan uz vertikalu i visinu. Štoviše, može se reći da je samo druga riječ za uzvišenost, uspravnost, vertikalnost. Ako ćemo po Bachelardu, u dubini naše imaginacije svaka nas vertikalna forma s njenim “vektorom” nosi u visine, u pravcu carstva vrijednosti i udaljava od svakodnevnog, nižeg, horizontalnog života. U to se svatko može osvjedočiti pred jednim jablanom. Za Schillera je dostojanstvo izraz “uzvišenog držanja”. Na hrvatskom do-stajati po svojoj prilici znači biti do-rastao, što je opet mjera visine. Na njemačkom su hoheitsvoll (hoh=visoko) i würdevoll (Würde=dostojanstvo) sinonimi, erhaben=uzvišen je istog značenja kao i würdevoll=dostojanstven. Njemačka fraza kojom se opisuje dostojanstven čovjek je “mit gehobenen haupt” = uzdignute glave, što je jasno s obzirom na tjelesno držanje samopoštovanog čovjeka ili čovjeka od dostojanstva, koje je u tendenci prema gore stremeće, izduženo vertikalno, sa izvučenim vratom, brada i grudi su u prvom planu (podsmjehljivo: “dignutog nosa”), dok su oni sa manjkom samopoštovanja ili oni mučeni sumnjom u sebe pogrbljeni i skvrčeni. I okomitost tjela i lubanje homo sapiensa naspram beštije evocira njegovo dostojanstvo. Kad se baci oko na njegovu anatomsku genezu reklo bi se da je hominizacija ciljala na uspravnost, pa bi čovjek bio nešto kao magnum opus evolucije i uspravnost simbol čovjekolikosti. I sa aspekta duhovne geneze je humanoid ostvaren kad je stekao svojstvo duha i time postao autonomno, u prevodu Kanta, dostojanstveno biće. Čovjek je takoreći svojom vertikalom uperen i otvoren na gore, programiran za uzdignuće. “Pokret duha je poput vatre, izvodi se uzdignućem” - reče Saint-Martin. Bachelard veli “Plamen je nastanjena vertikalnost”. Plamen je i simbol dostojanstva. Borbena volja plamena za vertikalom je ono što evocira dostojanstvo i pridodaje ga njegovoj simoličnoj riznici. Plamen voštanice se nakon svake smetnje ponovno uspravi, što je dašak žustriji to se ovaj dramatičnije opire pozi pokorenosti, u njoj ne izdrži dugo, radije ukida svoju egzistenciju. Osim moralne je plamen pun i religiozne simbolike. Po mitološkom narativu je nebeskog porijekla (Pometej) i zaista, kao da svojim držanjem i stremljenjem odaje ovo porijeklo, pored imaterijalnosti i svjetlosnog imbusa, i skromnog i usamljenog mira - ako se radi o plamenu voštanice.

Da sad unesem malo reda u semantičku višeznačnost pojma “dostojanstvo” tj. da se okoristim onima koji su to već uradili. Općenito važi da ovaj pojam ima tzv. “inherentni“ i “kontigentni“ smisao. Inherentni smisao nije bitan za ovu svrhu, to je onaj zagarantirani u preambulama deklaracije ljudskih prava („inherent dignity of all members of the human family“) ili prvim članovima diverznih ustava - svakom čovjeku bez izuzetka suštinski svojstven, u istoj mjeri, u svako doba, ne može biti stečeno ili izgubljeno, oslabljeno ili pojačano, ne ovisi o izgledu i ugledu, o htjeti i moći, o porijeklu, o okolnostima, utisnuto je u čovjeka rođenjem kao žig u vola, pa se ovaj može se valjati u kaljuži koliko hoće, žig će ostati. Ono što je za ovu svrhu bitno je tzv. kontigentni smisao, koji nije egalitaran nego se odnosi na vertikalne relacije. Kontigentno dostojanstvo nije bezuslovno, nestalno je i nejuednačeno raspodijeljeno, može se steći i izgubiti, rasti i opadati, ne da ga nema svatko nego malo tko, zbog čega je i visoko duhovno dobro kojem se stremi. Ali i ovaj kontigentni smisao nije iz jednog komada nego se koristi na različite načine, naime “socijalno“, “ekspresivno“ i “estetski“. Socijalno dostojanstvo se odnosi na visoko pozicionirano, na više zvaničnike ili one na visokoj poziciji u socijalnoj hijerarhiji, pa se govori o dostojanstvu monarha, sudca, kardinala, dekana, gradonačelnika, diverznih viših državnih službenika i posjednika uzvišenih službi - znači uloga konstruirana samo posjedom jedne officium koja diže reputaciju jedne persone. Na njemačkom postoji fraza “Amt und Wuerde” (služba i dostojanstvo) koja ukazuje na usku asocijativnu vezanost ovo dvoje. Dostojanstvo je ekspresivno ili kad se neka osoba drži “uzdignuto” ili “uzvišeno”, neda se povući “odozdo” u smislu opire se afektivnim impulsima (“optuženi se pred sudom dostojanstveno ponio”, poraz ili patnju “nosi sa dostojanstvom”) ili kad poštovanje prema sebi preferira u odnosu na ugodu, korist i interes, nije “beskičmenjak”=ne savija se, odbija se ponašati nisko, ponizno, poltronski, ovisnički, ustaje ili se digne protiv ugnjetača bez obzira na račun koji slijedi. Dostojanstvo je estetsko otprilike u situaciji kad mrtvi ozbiljni piljimo u pravcu gore, sa strahopoštovanjem pred uzvišenim fenomenom. Ovdje je obuhvaćeno sve monumentalno, kolosalno, grandiozno ili ono što počiva u sebi. Odnosi se i na ljude, i na floru i faunu, i isto tako artefakte - slonovi, mamutska stabla (sekvoje), brda, katedrale, zgrade skupštine, patetično-majestetične simfonije. Sudeći po njemačkim izrazima Würdeschein ili Würdestrahl (sijanje ili zračenje dostojanstva) dostojanstvo može posredovati i utisak svijetla.

 

Nastavlja se

 

 

 
Astrolozi koji su pristalice starog i jedinog mogućeg sistema domicila u kojem transsaturnske planete (Uran, Neptun i Pluton) ne igraju nikakvu ulogu, ili su zbunjeni ili buncaju kad treba navesti karakteristike koje Vodenjak i Jarac dijele preko Saturna. Zato ću u narednom pokušati razjasniti što je zajedničko ovim dvjema znakovima, da bi istovremeno izoštrio skicu domicilnog sistema Zodijaka o kojem sam ovdje pisao - i da bi dobili jedan jasniji ekstrakt Saturna.

Krećem od dijametralnih oponenata saturnovskim znacima - Lava i Raka. Sunce i Mjesec, domicili Lava i Raka, su logikom domicilnog reda oponenti Saturnu, planeti vanjskosti, zbog čega su luminari planete unutrašnjosti. Zašto je Mjesec unutrašnjost sam već iscrpno objasnio. Kad se za Sunce kaže da je unutrašnjost, onda se misli njegova centralnost, kao središte sustava ili njegova određujuća srž. Mjesec je prazno, izolirano središte, s one strane osvjetljenog, Sunce je javno, izloženo, do te mjere puno da isijava. Za Raka i Lava se  može reći da im je zajedničko da nisu dovoljni sami sebi, da svatko od njih suštinski treba kako jedno središte i odredište, tako i referencijalnu okolinu. Da posjetim da se nalazimo u dolje pozicioniranoj, unutarnjoj zoni Zodijaka koju karakterizira centripetalnost (vidi prethodni post). Centripetalni pokret je kod Lava izveden punoćom, kod Raka prazninom. Prvi vuče oko sebe ili k sebi, drugi u sebe. Svako od ovo dvoje to izvodi u duhu svog Elementa. Lavov Element Vatra je rekosmo Element intenziteta, sažimanja u jednu točku i centraliziranja, dok je Rakov Element Voda Element stapanja, ukidanja granica i kontura.       

                        

Sunce

 
 
Osnovna karakteristika Sunca je njegova centralnost. Međutim u infantilno-egocentričnom sistemu klasične astrologije Sunce nema centralnu poziciju kao u objektivnom solarnom sustavu, nego je samo jedan od zemljinih "satelita". Ipak je u redu tih "satelita" (kaldejskom redu) Sunce centralno pozicionirano među 3 vanjske i 3 unutarnje planete i kao takvo je os simetrije ili pregibna točka planetarnih polarnosti. Centralizirajući karakter Suncu daje i činjenica da je isijavajuće tjelo. Ono u izvjesnom smislu pokušava i konstituirati stvari po uzoru na solarni ili zvjezdani sistem. Kako je isijavajuće i neusporedivo najsvjetlije nebesko tijelo, ono je i jedino od nebeskih tjela koje reprezentira svjetlo po sebi i stoji u uskoj vezi sa njegovom semantikom.  Svjetlosni izvor je objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Njegova radialnost, gradijentalnost osutog svijetla po receptorima svjetla i okrenutost osvijetljene strane ovih objekata upućuju na izvorište i prostoru daju centralnu intenciju (vidi ovdje).
 
 

Rak i Mjesec

 
 
Isto kao što Sunce zrači od sebe, ali vuče na sebe, tako i Mjesec u izvjesnom smislu “zrači” i vuče na sebe, ali onda u duhu elementa Voda - impregnacija, navodnjavanje, stapanje. Da pogledamo to izbliza. Rekoh već da je Rak pokret ka unutra, što bi ovdje značilo da ovaj internalizira svoju okolinu. Internalizacija je pojam koji je već zauzet psihoanalitičkim sadržajima i u istim podrazumijeva tri vrste ili faze - inkorporacija, introjekcija, identifikacija. Projekcija tu ne spada, ona je obuhvaćena tzv. eksternalizacijom i suprotna je introjekciji utoliko što je to rasterećivanje od vlastitog psihičkog smeća na način da se ovo nakači na nekog drugog (psihologija žrtvenog jarca), dok introjekcija podrazumijeva posvajanje nečeg što je vanjsko ili strano, po uzoru na utjelovljenje hrane. Ja bi se međutim za svrhu opisa Raka ovim izrazima poslužio malo svojevoljno: izdvojio bi izraze introjekcija i projekcija i banalizirao ih na jedan mehanizam koji rastače konture jastva. Tako bi projekcija bila “punjenje” vanjskog mojim unutrašnjim ili oslikavanje sebe napolje, što Sandor Ferenczi naziva “širenjem jastva”. Međutim ovo unutra → van je i van → unutra, odnosno introjekcija, "punjenje" unutrašnjeg vanjskog. Izraz introjekcija potječe od latinske riječi intro-iacere što znači “ubaciti unutra”. I sociologija koristi izraz introjekcija pri čemu se misli na internalizaciju društvenih normi ili vrijednosti.  Znači vanjsko se “vari i utjelovljuje” (Fritz Perls). Ako se nešto van mene sa mnom takoreći "ojastvilo", onda sam se ja takoreći proširio, ali isto tako i vanjsko učinio unutarnjim, smjestio ga u posudu mog jastva. Na njemačkom postoji i jedan nešto difuzniji izraz za to - “verinnerlichen” - što bi značilo “pounutrašnjiti”, a mi ga prevodimo sa “posvojiti”, ali ovdje onda “svoje” ovog po-svoj-enja ne stoji u odnosu na imetak, nego u odnosu na sopstvo.
Za ovu svrhu se možemo odlično poslužiti i jednim drugim njemačkim izrazom koji isto tako nema odgovarajući ekvivalent na našem jeziku, naime “beseelen” - što bi doslovno prevedeno značilo “po-duševiti”, projicirati dušu u nešto, u stilu primitivnih animista (anima = duša) ili male djece, gdje se stvarima upuhne, ili bolje rečeno utoči duša, natopi ih se dušom. Taj beseelen je dakle ta vodena impregnacija koju sam spominjao u više navrata, koja "omekšava" fenomene. Zanimljivo je da je po germanskoj mitologiji seele=duša stanovnik mirnih voda i zato je See (mirne vode) ugrađena u riječ Seele (duša). Da sve ovo podbočim sa par banalnih primjera: za neke nove ili strane ambijente se kaže da “nemaju dušu”. Time smo u velikom broju slučajeva izrazili da ih nismo (asocijativno) po-duševili, dušom svojom, pa nema suptilnog samoprepoznavanja u tome. Ako se prepoznajemo u njima, odnosno ako smo se pointimili s tim, onda koristimo metafore “toplina” ili “blizina”. U širem smislu, ono što ima dušu nas dira, ali u duši, i ne u tijelu. Zato se za soul muziku (soul = duša), koja je inače nastala iz spiritualnih vapaja (gospel) i koja preferira emocionalnu dramu, kaže da ima dušu, dok se za techno muziku kaže da je bezdušna jer, osim što je zvuk forsirano minimalan i sintetičan, svojom rezonancom zaobilazi ono što se slovi kao duša i zahvata uglavnom tijelo. Ali nema toga što se ne može po-duševiti. Kad su sintesajzeri stupili na muzičku scenu, svatko tko je bio fan autentičnosti se zgražao nad sintetikom zvukova. Međutim, nije prošlo dugo da su se i sintetički zvukovi sentimentalizirali tako da je i u svijetu electro-muzike osvanula retro faza. U toj fazi su se onda preferirali analogni sintesajzeri u odnosu na digitalne koji su važili kao matematički jasni, hladni i sterilni, nisu imali asocijativnu “punoću”, dok je analogni sound važio kao toplo-ugodno “nečist”. Isto tako su se ružni zvukovi MIDI-music prvih računala estetski reciklirali, jer evociraju ozračje koje se vremenom nataložilo u njima. 
Svo to “animističko” poduševljavanje nastaje golom asocijacijom dodira (association by contiguity), znači učestalim ponavljanjem, koje ima efekt da nakon izvjesnog vremena jedno zove drugo, i gdje se asocirani objekt vremenom sve više subjektivira, "tone" sve dublje u dušu - dok se u njenim dubinama ne počne sakralizirati, postajati spiritualni simbol - za one koji imaju dušu. Tako imamo slobodno zidarstvo koje je škvaru, špahtlu i matun "poduševilo" u uzvišene simbole, u duševni alat kojim se duša može "nadograditi". Isto tako astronomske datosti (astrologija), kemijske (alkemija) i diverzni alfabeti koji su sublimirali u spiritualni sistem kao npr. hebrejski ili sanskrit. Moglo bi se načelno reći, ne samo da se duša revitalizira preko po-duševljenih fenomena, nego i da se pokušava izbaviti preko njih. Sve počinje sa slabljenjem faktičnosti u korist simboličnosti, što je u stvari rastakanje, razvodnjavanje tekućeg Elementa o kojem stalno tupim. Danas je u uvjetima strmoglavog progresa, mobilnosti, konzumerizma ili sažeto rečeno "fluidiziranja subjekta" (Baumann) obitavanje jednog predmeta ili miljea uz nas kraće nego što ih je moguće po-duševiti, tako da smo uglavnom okruženi bezdušno-faktičnim koje u nama nikad ne zaživi, ali nas i same vodi u bezdušje. Ovo odsustvo trajanja i kontinuiteta je jedan od razloga pomjeranja težišta sa srca na glavu u velegradskim sredinama.
 
Rak je dakle znak koji „guta“, „vari“, razvodnjava i „inkorporira“ ono okolo, ali se i sam gubi u tome - što je, razumije se, smisao njegovog vodenog Elementa. Ne pada mi na pamet ni jedan podesniji izraz za to od „participation mystique“. Mystiq..what? „Participation mystique“ je izraz etnologa Levi-Bruhl-a, kojim je ovaj pokušao jasno razgraničiti mentalitet primitivca od mentaliteta modernog čovjeka. “Mistično učešće” primitivca se odnosi na njegovu duboku, arhajsku utkanost u svoj kulturni i prirodni milje, u svoje pleme i familiju itd. U ovom primordijalnom stanju subjekt ne egzistira sam za sebe, kao što to radi trijezni velegrađanin današnjice. Primitivac ne objektivira svijet, njegovo sopstvo se ne povlači iz svijeta, nego “vari” svoj milje, gustim čuvstvenim nitima se uprede u objekt. Arhajskom čovjeku sve oko njega ima njegovu rezonancu i to je sva njegova vitalnost i supstanca. Nije ni čudo da je psihoanaliza našla inspiraciju i u ovom i prepoznala ga u ontogenezi čovjeka - i nazvala to “primarnom narcisoidnošću”. Neki su je zvali i “ouroboroska faza” po zmiji koja se grize za vlastiti rep ili “simbiotička faza” (ali ne samo psihoanaliza, nego se i Jean Piaget poslužio s ovim u njegovoj razvojnoj psihologiji). “Primarni narcizam” je od strane Freuda pozicioniran u ranu, “oralnu” fazu dojenčeta i karakterizira ga djetetovo poistovjećivanje majke (sise) sa samim sobom, znači subjekt=baby i objekt=majka su, iako već tjelesno odvojeni, još uvijek jedno, tako da je libido usmjeren na samog sebe. Erich Neumann je ovo stanje nazvao stanje totalne „participation mystique“ - najdublja rakova čežnja.                  

 

Vodenjak i Jarac

 

Što imamo onda na drugoj strani? Ako su Rak i Lav znakovi ovakve ili onakve narcisoidnosti ili egocentričnosti, što je obuhvaćeno pojmom centripetalnost, onda su Jarac i Vodonoša centrifugalna intencija. Centifugalnost ovih znakova se kao prvo pokazuje u autarkiji ili emancipaciji - biti odvojeni, vanjski ili udaljeni, izvan sumirajućih snaga. Dakle ot-kačeni - ne kače se ni na šta; neovisni - ne vise ni na čemu; svoji - ne pripadaju nikom, nisu “posvojeni”, niti oni “posvajaju”; otuđeni - suštinski su tuđi ili ničiji, jer Saturn je najopćenitije uzeto planet disocijacije. Latinska riječ emancipatio znači otpuštanje sina iz očeve vlasti, početak punoljetnosti, napuštanje kuće - što odgovara Vodenjaku, ali majka svih emancipacija je emancipacija od majke, prekid uteralnog i početak postuteralnog života - što odgovara Jarcu. Kako znamo, uvijek je Sunce reprezentiralo Oca i Mjesec majku. Jarac je, rekosmo, Saturnovac koji ne visi pupčanom vrpcom ni na čemu, niti bilo gdje “mistično participira”. Kao što Rak simulira uvjete uteralnog života (biti unutra), tako i Jarac simulira akt otkačenja od jaja koje ga je čuvalo i othranilo (biti vani) - svoj, otuđen, uvijek na distanci, u solo(ipsističkom) modusu. Vodenjak je isto tako odmetnuti Saturnovac:  otisnut ili otkačen, ali rekosmo od oca i njegove vlasti, što se suštinski odnosi na vrijednosni ustroj. Sistemi kojima Vodenjak izmiče su uvijek oni u kojima postoji rang vrijednosti, znači vertikalni ili centralni sistemi - svejedno dali je u pitanju unutar-društva ili unutar-ličnosti. Idealno-tipični Lav je čovjek koji glatko internalizira vrhunske norme i njihovo ospoljavanje, jer za njega je društveni ideal ionako odijelo koje mu savršeno pristoji. To je čovjek atrakcije, kao emitirajući objekt, rado izložen, na izloženim mjestima, on se prezentira, važan mu je image, (re)prezentacija, show-efekt (pa ipak je centripentalni znak). Ali ako je Lav u idealnom smislu, u svom biti-za-druge, uvijek jedna utjelovljena općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna ličnost. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko, opće, nikakav eksterni sistem vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije centrirana ili vertikalno konstituirana, pa posjeduje imunitet na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, ne posvaja ništa, ne identificira se ni sa čim. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti u interesu nekog ideala. Kako ovaj ne poznaje vertikalnost, ništa tu nije rangirano, “niže” ili “više” ne postoji u njegovoj egalitarnoj konstituciji. Njegova odluka, ako je uopće odluka, nije iz neke općosti, nego je ili jedna akutna sila kojoj se iznutra ništa nije protivilo ili koja je kao majoritet demokratski “izglasana”, nešto kao rezultat adiranja i substrahiranja unutrašnjih previranja, znači elastičan kao i svaki zračni znak, često nedosljedan ili u vlasti momenta. On ne visi na odluci, ne da se zavesti idealom, ne robuje idejama, ravnodušan prema perfekciji - dakle vjetropirast kao i svi zračni znakovi. Zato je on out-sider, out-of-law, od-metnik, čovjek sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, vagabund, punk, heretičar, disident, cinik, izgnanik iz staleškog ustroja, općenito ljudski otpad. Skoro isto što i njegov brat po planetu, koji je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, flaneur. Vodenjačka populacija bi bili putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, niti imaju udjela u opće-društvenom sistemu vrijednosti; ali i reprezentanti underground kultura. Sublimni ideal Vodenjakova opozita Lava je biti svjetlosno, isijavajuće biće. Tokom cijele povijesti astrologije je postojao konsens da Sunce reprezentira svjetlo, sjaj i veličanstvo (Abu Masar), također i aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti (Vettius Valens). Ne čudi da se za izuzetno utjecajne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju reputacijom, karizmom, glamourom, staležom, statusom, influencstvom ili profesionalnom briljantnošću (briljantnost = svjetlosna metafora) koristi metafora - stars! Popularni ljudi imaju svoj populus, publiku, fan-club, mase koje su zaslužne za inflaciju njihove karizme, kao što mase trebaju jedan zračeći uzor. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, kao nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog (vidi slike dolje).
 
 
 
Aristokratska kragna španskog dvoraVeć sam na drugom mjestu razložio da ikonografski ono što važi kao značajno tendira dobiti svjetlosnu koronu, jer se infantilnom biću u nama pokazuje sjajućim. Kraljevi su se često vidjeli kao reprezentanti Sunca. Luj XIV je imao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem u dvorskim ceremonijama još od djetinjstva. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju u stvari svjetlosne zrake. Njemački izraz za krunu - Krone - je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna - pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati - blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu", ali i zasljepljuje, oduzima nam sposobnost vizualnog "suda" (blenden). Za showbusiness je ovaj schein jedina relevantna stvar i zove se image, i može posve odudarati od nosioca schein-a. Život na dvoru Luja XIV je bio jedna gigantomanijska parada schein-a majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti često kite tuđim svjetlom, do iste one zasljepljivosti kao i izvor. Drugim riječima, uz svjetlo uvijek postoji problem autentičnosti, originala i kopije, iluzije, varke, zavođenja, očaranja, neistine. Vodenjak je kao suprotnost ovoj zasljepljujućoj atraktivnosti repulzija; on je izvan light-sharing-a, svjetlo niti isijava niti reflektira, prije ga osipa ili guta kao crna rupa, ne šalje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv, ne dopušta se njime "oplemeniti". On je zagasit, suh (kao što je i njegov brat po Saturnu suh, dakle bez vlage koja bi reflektirala i emitirala sjaj) hrapav, bezbojan, siv, crn, imun na svijetlo, toliko bez karizme da je umalo karizmatičan. Već samo u ovom odsustvu schein-a i imunitetu na svjetlosne podražaje leži uvjet autentičnosti Vodenjaka, što se opet podudara sa gorespomenutim imunitetom na eksterne vrijednosti. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za utisak, za to kako je reflektiran, i za to kako se reflektira "svjetlo" koje ga dosegne, to je što mu je bogom dano, lijepo ili ružno, dobro ili loše, razumno ili nerazumno, i u neposrednosti odnosa sa tim sirovim materijalom je on suštinski autentičan, "sirovina" bez samocenzura, sve na izvol'te. Vodenjak je čovjek koji neumorno pokušava izvojevati slobodu nad vanjskim i unutarnjim prinudama, daleko od idolotarije, simuliranja, tup na zov ideala, vrijednosnih normi, statusnih simbola; razularen, raspojasan, nekompatibilan, znači slobodan kao svrljajuća čestica u gasovitom agregatnom stanju. Kako je ovaj saturnovac predaleko od dosega gravitativne snage centra sistema, u njemu se u miru ispunja individuacija. Vodenjak je potpuni individuum koji samo sebe samog reprezentira.
Individuiran je i oštro konturiran Jarac, ali ne u ovom "egološkom", vatro-zračnom smislu, nego kao "ekscentrično pozicionirani subjekt" (Helmuth Plessner), znači izvan svega pa i sebe samog. Uz njega ne prijanja ništa, on se ne pripija ni uz šta, niti išta uz njega, njegovo „okorjelo“ ili „otvrdnulo“ srce nema vlage i mekoće koje bi omogućile prijanjanje. Jarac je vrhunac ljudske trijeznoće, čovjek koji brižno pazi da očuva svoje konture, da se ne izgubi u nečemu. Ne razmjenjuje se ni sa čim, ne prima tuđe rezonance - obratimo pažnju na "agregatne" metafore: zatvoren, okorjeo, tvrdokoran, tvrdica
Po čemu je Jarac suprotnost gorespomenutim mjesečevim refleksima: internalizacijama, projekcijama, introjekcijama, poduševljavanjima i posvajanjima? Suprotnost je opredmećenjem. Koji je moj sad opredmećenje? Skroz jednostavno: opredmetiti znači uraditi predmet (ili stvar) od nečega sto to nije. Što je predmet? Predmet je kako samo ime kaže pred-met(nuti), pozicioniranost pred nama. Na njemačkom je to Gegenstand, u prijevodu pozicioniran-naspram (nas). Naspram nas ili pred nas ne označava blizinu stvari, nego upravo distancu u odnosu na nas, u stvari njenu ospoljenost ili izloženost općoj vidljivosti, općem sudu, postaje opće (dobro), nije naše ili ne ovisi više o nama, nego je samo ono razosobljeno, što znači ukrućeno u smislu potvrđeno, utvrđeno (podudareno). Sve što Rak po-duševi, Jarac hoće "raz-duševiti", sneno i opajajuće otrijezniti, sentimente rastjerati, sastrugati navatanu asocijativnu patinu dok ne zablista gola faktičnost. Dakle, dok Rak asocira, Jarac disocira. On uzima rakov subjektivirani fenomen i objektivira ga, obicere = baca napolje, pred nas, u smislu: tu je svima vidljiv, nije više u vlasti privatne uobrazilje, nego se sad predstavlja za opći konsens (analogno novorođenču koje više nije unutra, dio majčinog tijela). Riječ opredmećenje (na njemačkom su ovim obuhvaćeni kako Verdinglichung tako i Vergegenständlichung) se ne koristi samo kad se ljudi dehumaniziraju i umjesto netko postanu nešto, nego i kad se instrumentalnim razumom stvarima "oduzme duša" i svede ih se na golu faktičnost ili funkcionalnost, kao kad npr. netko otvara flašu nekom relikvijom. Opredmećenje je imanentno našoj svijesti, sama naša svjesnost baca predmete iz nas pred nas, ili suprotno, izbacuje Ja iz struje doživljaja, pravi distancu, radi protiv "mistične participacije" i diverznih projekcija i introjekcija, znači refleks suprotan internalizaciji. Fenomenološki rečeno: naša svijest ima intencionalni karakter, što bi značilo da bez predmeta ili objekta nije ništa (kao i obrnuto). Po Max Scheleru i Helmuth Plessneru je to zauzimanje distance i postavljanje izvan struje doživljaja antropološka esenca čovjeka. Dok se kod Raka jastvo vata po stvarima i stvari po jastvu, kod Jarca se jastvo rasterećuje i emancipira od stvari. Druga stvar kojom stvaramo jedan higijenski odnos sa svijetom je pojam. Na njemačkom se za pojmiti koristi riječ “begreifen”, što znači zagrabiti, zahvatiti, uzeti u ruku. Da bismo nešto zahvatili mora biti u krutom agregatnom stanju (ne treba nas prožimati ili se upiti u nas). To kruto stanje stvara naš duh aktom apstrakcije (latinski abs-trahere = odstraniti‚ oduzeti), znači ljušćenjem svega "mekog", auratskog (promjenjivog, slučajnog) na fenomenima, doživljajnog, čulnog, slikovitog jednog fenomena, svega onog što nas dira - i njegovo formaliziranje (Saturn). Ili drugim riječima, poimanje je zamrznuće, kristalizacija ili okorjevanje živog doživljaja u jednu mrtvu, formalnu sumu. Osim toga je pojam jedan sasvim praktični alat, kojim takoreći svijet činimo "pri-ručnim", dohvatljivim, raspoloživim.     

                            

 Apátheia

 
 
Ali centralna odlika ova dva znaka je ono što su stari zvali apátheia, uvjet autarkije i saturnovski modus par excellence! Točno, apátheia znači apatija, samo što je i pored sličnosti značenja ova dva izraza moguće oštro razgraničiti. Dok se izraz apatija danas uzima kao stanje tupila, mrtvila ili kao patološki fenomen, apátheia antičkog doba je važila kao vrijedna svakog stremljenja, u smislu aktivnog garda autonomne individue koja odbija biti dirnuta, pogođena, ponešena, koja se ne dopušta preplaviti ili zaposjesti osjećanjima, koja je pri-sebna, ostaje pri sebi ili kod sebe. Apátheia je negacija od pátheia što znači iskusiti, doživjeti, ali sa akcentom na osjetiti na sebi, odtrpiti, podnijeti, biti pasivni receptor za nešto događajuće, umjesto od učiniti sam, izazvati trpnju na drugom. Očigledno naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju.
U Aristotelovoj teoriji drame pathos označava bol koji tragični konflikt izaziva kod publike i koji je priprema za katharsis (oplemenjivanje duše, čišćenje od određenih afekata). U klasičnoj retorici je pathos jedan od tri stredstva ubjedljivosti govora. Dok je ethos snaga ubjeđivanja integritetom govornika i prágmata snaga argumenata, pathos je emocionalni apel na publiku, koji se doseže sa diverznim emocionalizirajućim figurama, smjelim metaforama itd. Patetični retoričar je u stanju blagog transa, uzbuđen, dirnut, afektivno pogođen, u zanosu svečanosti ili veličine momenta, kao opsjednut u smislu "zauzet", što bi se reklo - nije sasvim priseban, nije pri sebi. Jedan demagog u modusu pathosa zrači, "zarazan" je, "zahvaća" auditorium, zavodi ga, "obrađuje" ga, prenosi mu rezonancu blagog transa, čini ga pogođenim pa podložnim - podriva mu takoreći autarkiju ili suverenost.
Postoji i njemački adjektiv pathisch kojeg se danas može naći samo u starijim leksikonima koji su se odnosili na ondašnju karakterologiju. Misli se na jedno golo receptivno, neaktivno sopstvo, samo doživljavajuće, "trpeći" predano nečemu. "Patičari" su shodno tomu gonjeni umjesto goniči; figure suprotne herojima čina, maherima, ili onima koji se lako saberu u volji.
Pátheia prevedena na ljudske tipove daje patetičara i patičara. Moze zvučati lakomisleno ali Patetičar bi odgovarao fenomenologiji vatrastog, znači tipu Lava i patičar bi bio tekući tip, znači Rak. Kao što sam već ovdje naveo, Rak je "mistični participator" izloženih, receptivnih kontura, koji se utiskuje i biva utisnut, projiciran i introjeciran, čovjek od tekućeg materijala. U kom smislu je onda pathos pripadajući Lavu i suprotnost apáthosu njegova oponenta Vodenjaka? Lav je kraljevski, barokni znak, dakle znak predimenzioniranosti, impozantne veličine, grandioznosti, majestetstva, monumentalnosti, uzvišenosti, svečanosti - sve ono sto stoji u asocijativnoj blizini svijetla - a pathos nastaje u uvjetima veličine, budi se kad se stvari ogrnu u veličinu i svečanost, dobiju pijetet, uzvišenost, znači i visinu, kad je čovjek takoreći podignut sa zemlje. To je osjećaj inflacije koji stvara tenziju, napetost "oteknutosti". Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od “schwellen”="oteknuti". Pathos dakle ne može bez izvjesne predimenzioniranosti, veličine, majestetstva, (dramske) težine. Ako planetarni red uzmemo kao dramu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili središte amfiteatra, scena u koju su uperena svjetla pozornice i gdje se odvija patetična drama, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire.
Da ovom prilikom napravim jedan kratki ekskurs o odnosu Zraka sa pathosm Vatre. Ako veličanstvenost i ozbiljnost pomenutog momenta kojeg inscenira jedan zanešeni govornik nema efekt, nije dostatno zarazan, ako ne zahvati auditorij i ostavi ih trijeznim ili pri-sebnim, rastu uslovi da sve prasne u komično, kao u sceni kad nestašni mulac prdne popu u propovijed. Komično koje se strukturalno nalazi u zoni elementa Zraka - što ću kasnije pokazati iscrpnije - je u svojoj suštini izvjesni “prasak” u momentu kad je jedna tenzija osjećanja iznenada iznevjerena ili Kantovim riječima: "iznenadni preobražaj jednog napetog očekivanja u ništa" (najjasnije očito u vicu), kad se pokaže da je "oteklina" šuplja, puna zraka umjesto solidnog sadržaja, isto kao što je i sam smijeh u tendenci prasak. Element Zrak se na vlastitoj koži najbolje osjeti u momentu kad popusti stega ili tenzija, kad se čovjek iznenada rastereti, npr. sile teže kod skoka u more ili kad svuče sa sebe neko tijesno poslovno odijelo ili kad poklopac tegle sa kiselim krastavcima odjednom popusti ili kad se okonča neka opterećujuća veza, uvijek osjećaj levitacije, slobode, lakoće i vedrine koja to poprati. Gasovito agregatno stanje ili element Zrak rekoh ne podnosi nikakve napetosti, zgusnutosti na jednom mjestu, hoće sve odmah ekstenzirati, izravnati i izbalansirati, sve sile na elegantan način svesti na nulu, sve zgusnuto razrijediti, sve teško olakšati, sve veličanstveno prizemniti, veliko smanjiti, prevesti u malo ili raspršiti (kako je to hipersenzibilan element koji reagira na svaku tenziju, on nije stanje mira, nego je naprotiv permanentno u modusu pokreta ili nemirnog balansiranja). Zato se u njemu nikako ne ispunja emocija gustoće, težine, veličine, kao i tenzija koja ide uz to. Ovdje bi kao primjer naveo jedan posebno zahvalan kulturno-povijesni fenomen, naime moment kad epoha vatrenog baroka "izduši" u onu zračnu galantnog stila i rokokoa, o čemu ću u jednom od narednih postova pisati iscrpno, dakle prelaz sa "oteknutog", glomaznog, velikog, svečano-veličanstvenog, dvorsko-reprezentativnog, heroičnog, nabijenog patosom, težinom, dramski ozbiljnog - Baroka - ka intimnom, malom, minijaturnom, vedrom, opuštenom, dopadljivom, krhkom, ljupkom, čulnom, šaljivom, ironičnom, kapricioznom, frivolnom, punog razigrane lakoće, elegancije, gracije - Rokokoa.
 
Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti ili potreba, ali kao što rekoh ne u smislu apatije današnjice, nego ponosna apátheia, uz koju ide i coolness, mir, bezbrižnost, opuštenost, ali i aktivnost. Ako smo dosegli ovaj level, onda smo u posjedu vrhunske vrline - ataraxie - neoborivosti, stabilnosti karaktera, njegove imunosti na unutrašnje i vanjske uplive. Riječima imperatora i stoika Marka Aurelija: "Valja biti kao hridina na kojoj se valovi lome i pjenušanje utihne pred njenim nepomućenim otporom." S time smo i u konačnom posjedu autarkie - onog o čemu gore pisah, emancipiranosti i samodovoljnosti. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila im je kao stanje koje karakterizira mudraca, sophos-a, ali i isto tako Boga samog. I sad ono bitno: svaka od ove dvije škole nosi duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Naravno da ova dva znaka ovim filozofskim učenjima nisu potpuno iscrpljena, odnosno da se filozofija življenja ovih škola može 1:1 preslikati na istu ovih znakova, ali bazna ideja ovih škola i ovih znakova je ista.             

 

 

 Stoicizam

 
 
Stoicizam (rekosmo da je stoik prototip Jarca) je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokušava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, sve u svrhu autarkije, slobode od svake ovisnosti. Ne sredina između suprotstavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika u svakom slučaju nešto vanjsko, nepoželjno, kao neki zli došaptači koji stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano dobro stoičara. Tu onda imamo jednu ekstremističku konstelaciju: čovjek vođen srcem je u zoni ludila, razuman čovjek obitava u božanskim sferama. Razum je za stoika na najvišem pijedestalu, jer to je iskra božanske "vatre" u čovjeku. Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek mikrokosmos, odslik makrokosmosa koji je prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom i u kojem čovjek-mikrokosmos ima udjela, kao biće ekskluzivno obdareno razumom. Kad ovaj dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu paradoksalne slobode da ispunja božansku ili kosmičku misiju, što je za njega trip samoodricanja - "Boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću" (Epiktet) ili "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasno ni prerano" (Marko Aurelije).
Stoičar polaže pravo na "prirodnost čina", a prirodan čin je suštinski razuman čin. Čovjek ustoličen u razumu je jedan sasvim prirodan čovjek, jer je po stoičkom učenju suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum dakle nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je panteistički lociran posred prirode - takoreći, priroda prirode je razum.
Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Time su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama godina bilo srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kozmičkog razuma, paragrafi su takoreći uklesani negdje na nebesima. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, prirodno pravo se objelodani samo od sebe - svakom čovjeku. Konzekvenca toga je ideja humanosti, ravnopravnost svih ljudi. Otkad je stoicizam u starom rimu uzeo maha, zakoni su se postepeno humanizirali, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. robovi mogli tužiti svog gospodara. Uz to valja spomenuti i ideju svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva - kozmopolitski svjetonazor koji je u starom Rimu, sa poodmaklošću imperija, uzimao sve više maha.
Stoa usprkos rezignativnom držanju ne želi raskid sa svijetom nego “pametan aranžman sa njim”, kako netko reče. Kako je centralna instanca razum svim ljudima zajednički nazivnik, svi su u izvjesnom smislu srodni i ne postoje bogom legitimirani izuzeci, svi su božja djeca. To je i jedan od razloga što stoiku njegov vrli gard samodovoljnosti nije konačno ispunjenje, nego je okrenut i društvenom životu. Najimpresivniji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Uz društveni život i via activa lifestile se prakticirao i strog moral dužnosti. Stoičari su kritičari tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog, što se ogleda i u činjenici da stoičari nisu bili fokusirani na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama. Stoičar je, ako i zagovornik apátheia-e, čovjek volje, voli napor i napregnutost, borbu, "sokratovsku snagu" i ponos kiničara, zbog čega je pored Sokrata i Herkul bio njihov uzor. On je i realist, zna što je bitno u životu jer u oskudici emocija može trijezno procijeniti, i kad procjeni onda odlučno izvede. Samodosljednost je od posebne važnosti, zbog čega on npr. odbacuje kajanje, a kako bi mogao i uraditi nešto za pokajanje ako je već dosegao level apátheia. Kao čovjek prava, čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuvjetnog ispunjenja dužnosti je stoik imponirao ne samo rimljanima, nego i pruskim vladarima, i naravno, Kantu, rigidnom etičaru dužnosti. Karakter bildaju stoičari asketskim moralom izdržljivosti - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se". Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima, u mračnim šumama Germanije. Vanjski usud stoičar sreće uvijek sa (stoičkim) mirom, jer su mu vanjska dobra adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - he doesn't give a shit. Vrijednost odnosno nevaljalost ovoga su ionako samo umišljaji nastali u uvjetima čuvstvenih isparenja. Unutrašnja dobra! - to je jedino o čemu se čovjek treba brinuti. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar ukliješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život krunisali samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes, Seneca. Kako osjećanja dakle nemaju više moć da obuzmu jednog samoostvarenog stoika, on je potpuno neosjetljiv prema usudu, pa sa takvim tupilom onda može biti fokusiran na ono što je u domenu njegove moći; dok ono što nije, što ne ovisi o njemu, uključujući i smrt, on uzima sasvim relaxed. Tako je samo stoik slobodan čovjek, bogat, sretan, suveren, istinski kralj, ili još bolje, Bogovima ravan, ili ih čak i premašuje kad je u stanju snagu karaktera demonstrirati na trpnji zla, što Bog ne može.
Ovdje bi želio skrenuti pažnju na agregatno stanje ovog učenja, na njegovu sveobuhvatnu rigidnost, dakle na zemljani karakter. Do sada nisam pisao direktno o tome kako se elementarnost pokazuje u čovjeku ili njegovu gardu, ali sam ovdje agregatna stanja fenomenološki doveo do toga da takoreći sama progovore o držanju i mišljenju čovjeka, pa ako je to netko pratio, sjetiti će se da su to u zemaljskom slučaju sve fenomenološke odlike krutog agregatnog stanja - krutost, postojanost, samoidentičnost, forma, izoliranost.
To je otprilike i Schopenhaueru upalo u oči kad je stoika opisao kao nekog pinokia, krutu, drevnu lutku sa pokretnim zglobovima (mannequin), ili kao oklopljenog čovjeka ili čovjeka okorjelog srca, koji nikad ne može stići do poetske istine. Po njemu autentični stoicizam nastaje u uvjetima hladnoće, bezosjećajnosti, manjka vitalnosti, fantazije (i on sve to usput prepoznaje u flegmi i turobnosti njemca). Stoičar svoj vitalni sistem, svoje strasti, potrebe, čuvstva pozicionira izvan sebe. Do tog osobnog materijala mu ne doseže identifikacija, nije obuhvaćeno njegovim usko definiranim sopstvom, nego je sve to povanjšteno, ne samo nešto drugo, nego i prijeteće po slobodu, nešto što permanentno ugrožava njegovu volju za koju on neće da kooperira sa tim impulsima, jer sve to je nešto što mu dođe bez da on (raciom) ima udjela u tome, bez obzira što je to nešto njegovo najintimnije koje ni sa kim ne djeli. Ta nejasnoća tih "demonskih" htijenja u njemu, koja izrone odnekud i preko njega nešto hoće bez da ga prethodno pitaju, je to što stoika iritira, to neosoljeno, bez onove, koje nema početak, jasnu granicu, čvrstoću i dohvatljivost - nema odgovarajuće agregatno stanje.
I s jednog drugog aspekta su emocije nepoželjne: emocije su energija i pokret, što je već etimološki indikativno, émouvoir = pokrenuti, baciti u modus pokreta, a u Stoi se svugdje ističe vrijednost samoidentičnosti, postojanosti, trajanja i svugdje se guši pokret. Pokret koji dosegne stoika zariba na putu prema unutra, nije prenesen, ne producira valove, jer kruti modus se opire tome. Ataraxie kao nepodložnost uzburkanju, utisku, tvrdoća materijala u koji se ništa ne može utisnuti, ostaviti traga i héxis kao čvrstina ili rigidnost držanja su jednoznačnog agregatnog stanja. Za samoostvarenog stoika se koristi metafora hridine koja ne haje za divljanje valova (Marko Aurelije) ili mirne površine mora koje ne producira valove - nema pokreta (Seneca). Za to se i koristi visokofrekventna metafora stoika - ravnodušnost, kao neka bonaca duše, koju je nemoguće uzburkati.
Čak i u spoznajnoteoretskom smislu, naime u samom imenu poimanja kriterija istine je kod stoika rigidnost na djelu - katalepsis. Katalepsijom se u medicini naziva takva ukrućenost mišića pacijenta, da ovaj ostaje kao smrznut, ukočen poput skulpture, u nekakvim bizarnim pozama.
Uz ovo neminovno idu i materijalizam i fatalizam stoika, koje jedva da sam dodirnuo: suština bitka je tjelesnost ili prožetost, takoreći prostornog je karaktera. I samo vrijeme je prostornog karaktera: događanja su rigidna i statična jer su već zacrtana, odigrana i kad nisu, budućnost principijelno nije nepoznanica nego je već "zapisana", vrijeme dakle ne "teče", ili teče u smislu da se događaji odvijaju samo po jednoj pretpostavljenoj strukturi, sve je dakle brutalno determinirano, unaprijed određeno, ništa se ne događa slučajno i nigdje kreativnog momenta, sve je podložno neumoljivom usudu kojem nitko ne može umaći (što je paradoksalno u svijetlu činjenice da je cilj stoika dosezanje unutrašnje slobode). I naravno apoteoza racia i njegova omniprezenca, ideal trijeznoće i hladnoće, bezvremenost zakona, specijalno bezvremenost prirodnog prava. Zanimljivo je da je prirodno pravo najradikalnije dovedeno u pitanje i potisnuto upravo u epohi romantike, kad je agregatno stanje prešlo sa krutog u tekuće - naime historizmom, koji u duhu romantike operira sa organskim metaforama (vidi poglavlje o tekućem agregatnom stanju) i u svemu vidi vremenitost, povjesni "organski rast" (sve je npr. običajno pravo) umjesto bezvremeno važenje, koje je, kako vele, stvoreno da bi se vjerovalo kodifikacijama prirodnog prava.                             

 

 Kinizam

 
 
Kinizam (rekosmo da kiničar odgovara Vodenjaku) se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. i imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to njima favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Jer kiničari su radikalni etički individualisti i vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Stou drži kinčar nedosljednom jer društvenom životu žrtvuje autarkiju, dok Stoa drži kinizam nedosljednim jer apstiniranjem od društvenog života bježi od odgovornosti služeći brigama i strahovima.
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno uvjeriti, praksom i primjerom, činom umjesto riječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Ili kako Habermas reče za kiničara: "isključuje se iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". 
Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu demonstrativne prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimitivnijoj, goloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." ili "It's only after we've lost everything, that we're free to do anything!" Tko ništa ne posjeduje, ne može ništa ni izgubiti. Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari sve što su posjedovali šlepali sa sobom i bili neka vrsta propovijedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svijeta, nego upravo u samopotvrđivanju u svijetu putem neovisnosti o njemu.
Kiničaru je etika jedina vodiljna nit i priroda jedini uzor. Priroda ovdje međutim nije božanska, prožeta uzvišenim logosom kao kod stoika, nego sirova životinjska. Zato su kiničarima životinje egzemplari pravog življenja. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu, status naturalis statusu civilis, izraslo napravljenom. Kako on favorizira prirodne u odnosu na ljudske zakone, tako se povlači iz građanskog života, posred polisa. Spašenje društva je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, tobože neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog suživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih bio antiheroj, simbol cezure kad su stvari krenule po zlu. Prirodnost ili autentičnost kiničara je skandalozna, jer ovaj ne samo teoretski sva kulturna dostignuća drži za ništavna, uključujući i tabue kao incest, kanibalizam, odbijanje vlastite sahrane itd. nego i praktično živi dosljedno tom poimanju, i uz to poučava svojim životom, bori se za ethos "pravog" življenja. Kao što rekoh, kinizam se osim odbacivanja velikih tema, pokazuje i kao odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka nije posebno vrijedan i ne nešto nužan, ali seksualni užitak se uzima u najmanju ruku kao neminovnost. Ako se strasti mogu kontrolirati, onda se i trebaju kontrolirati, ali tamo gdje ove nisu za obuzdati, treba im bez puno oklijevanja izići u susret. Ljubav je opasan osjećaj u kojem vreba gubitak sopstva, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se ne nađe prilika za "ljubavnu" praksu onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis akutan, direktno u javnosti. "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)" - veli Epiktet za Diogena (u staroj grčkoj je bilo i nepoželjno jesti u javnosti). Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer se i ovim prakticira autarkija, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom u naponu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". Sram je za kiničara u domeni "nomos-a", konvencije, i zato krajnje egzotičan osjećaj, i ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi - slabost karaktera i odsustvo vrline, dok su tijelo i njegove primarne potrebe bile s one strane srama. Legenda kaže da ime "kinizam" potječe od psovke upućene njegovom najprominentnijem predstavniku Diogenu zbog njegovog skandaloznog besramlja - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uskoro uzeta za orden, čak su mu navodno na grobu podigli spomenik u obliku psa. Diogen je usput po jednoj legendi preminuo sasvim autark, sam izabrao smrt umjesto ona njega, jednostavno odbio da diše prije nego ga je pokosila staračka iznemoglost ili bolest. Neka druga kaže da je Diogen živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan što on to čini da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam."
Ali životinja je ne samo korijen imena ovog učenja, nego ista može biti i magistra vitae: Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, reče ovaj jednom prilikom. A ako se pak od ljudi ima što učiti, onda ili od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva; ili ako se od odraslih izvlači pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja) - uvijek je uzorno ono old school, filogenetski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, sve ono što još nije zadobilo kompleksnost.
Sadržaj izraza cinizam kakav se danas koristi se nije značajno pomjerio u odnosu na isti kinizma. Doduše cinik današnjice ne izgara od ljubavi prema vrlini, i teško se za njega može reći da preferira život bez potreba, ali sa kinizmom djeli instinktivno omalovažavanje nedodirljivog, svetog ili tabuiziranog, svega što posjeduje nimbus, što svijetli. Za razliku od antičkog, cinik današnjice je negativno konotiran, još od 17. stoljeća, iako je, ruku na srce, i u antičko doba postojala karikatura smrdljivog, besramnog parazita koji ne zna za svetinje.
Kao što sam kod stoe skrenuo pažnju na njen zemaljski karakter, tako ću i ovdje skrenuti pažnju na zračni (vodenjački) duh kinizma. Dakle, kinizam je naime očigledno jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da atakira vertikalnost uopće, da je sve ono gore opsjena, bolest ili sl. koja se ima demontirati i utabati do pune hrizontalnosti. Društveno uzeto se to odnosi na humanizam kiničara. On je naime ne samo iziritiran sa svim što društveno ima status gore pozicioniranog, višeg, uzvišenog, nego se i solidarizira sa društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, fizikalcima, robovima, socijalno obespravljenima. Ali s druge strane, kinizam je isto tako iziritiran svim što metafizički ima status gore pozicioniranog, višeg, uzvišenog, pa i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična i intelektualno filigrana filozofija bezvrijedna. Sve što je vrijedno znati, može i prost čovjek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent, sa njegovim konceptom nebeskih ideja koje blistaju nad čulnim i vremenitim i njegovim svjetlosnim metaforama koje su kasnije u neoplatonizmu postale konstitutivni modeli. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - otuđen od života, irealan, jupiterovski neuzemljen, ustoličen u glavi, gdje je istinsko gore i nesitina dolje. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svijetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko zračne naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, na ničemu ne prijanja, ne veže se, sve je samo provizorno oko njega, "sve na njemu samo visi" - što bi rekao Epiktet. Dobra prilika da skrenem pažnju na ono što se ovdje očitava - Zrak i Zemlja elementi disocijacije, zbog čega je Saturn kod njih udomljen.

Vodenjak i Lav
"Čovjek treba toliko filozofirat, dok se vojskovođe ne počnu uzimati za goniče magaradi" - Diogen. 
Jedna od slavnih anegdota koja zorno ilustrira vodenjački gard kinizma je ona u kojoj Aleksandar Veliki potraži čuvenog Diogena i predstavi mu se otprilike slijedećim riječima: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Potom će Aleksandar: "Što mogu učiniti za tebe?" Ovaj odgovori "Skloni mi se sa sunca". Ovo se između ostalog može uzeti za dobru ilustraciju osovine Vodenjak-Lav. Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema puteva dosezanja individualne autarkije (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hrani svoje apetite, drugi ih minimira. Po Diogenu je neusporedivo bolje biti pas nego gospodar, jer i gospodar je samo kmet (svom imageu, posjedu ili moći), dok je kyon istinski gospodar. Jer istinska sloboda nije u ugađanju potrebama nego u odricanju od njih, pa je legenda i za tu priliku stavila Aleksandru sljedeće riječi u usta: "Kad ne bi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
 
I na kraju, nakon ovog izlaganja stimulativnog po glavobolju, da odemo malko u opuštajuću, čulnu kontemplaciju i kratko se zaustavimo na Rafaelovoj slici "Atenska škola" (1510 g.). Tko je na slici taj koji ne haje za sklad i simetriju slike? Geometrijskim središtem slike su počastvovani Platon i Aristotel. I koncentrični lukovi sa opadajućim svjetlom, kao kakva aura, nad njihovim glavama, i isto tako praznina pod njihovim stopalama im podcrtava centralnu važnost. Ali u toj praznini, na stepenicama, malo izvan fokusa, je indirektna zvijezda ove slike: jedna skurilna figura koja strši i smeta oku, jedina koja leži (ne želi biti uspravna), nezainteresirana, polugola i potpuno relaxed (samo što ne onanira), i umjesto svojom centralnom pozicijom u harmoničnom redu, kao što to inače biva, svojom disonancom plijeni pažnju - Diogen.
 

Atenska škola
 

Coolness

 

Idemo dalje: Jarac i Vodenjak se mogu odlično opisati i sa izrazom coolness. Ali pojam coolness je kod svakog od njih drugačije akcentuiran, tj. obuhvaća različite oblasti sinonima ili srodnih izraza ove riječi. Ta različitost akcenta je opet elementarnog karaktera. Izraz coolness udomaćuje s jedne strane zemaljske karakteristike tipa distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge strane zračne karakteristike kao nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. U tom smislu su oba ova znaka nedodirljiva: Jarac u smislu da se ne da dirnuti čuvstvenim podražajima, da ga je teško prenijeti u stanje ganutosti, da ga ne pogađaju rezonance ljudi i ambijenata, da se ne su-osjeća, sa-žaljeva, su-življava itd. dok je Vodenjak "vertikalno" nedodirljiv prije svega u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Rekosmo da je ovaj zodijački znak znak egalitarnosti, ravnine, te ga u tom smislu krasi ravnina duše ili ravno-dušnost u smislu da ga npr. ponižavajuće ne tanga, da ne reagira povrijeđenošću, pošto mu je vlastiti odjek nevažan. Rekosmo i da je on van vertikalnih sistema, analfabet za jezik vrijednosti i vrijednosnih rangiranja, zato uvijek pribran u situacijama gdje drugi gube prisebnost zbog nagaženog ega. Ako se pod izrazom "ego" misli na "organ" koji stremi inflaciji, koji želi rasti u smislu važnosti, ili kojeg deflacija boli, onda je ovaj organ kod Vodenjaka samo jedan kržljavi patrljak. On je onaj za kog se kaže da "nema ego", jer su svi ataci na njega izgubljeni u zrakovitoj praznini - što ne mora značiti da njegova indolencija potpuno isključuje samopoštovanje. Ljudi koji ne rangiraju stvari na visoko i nisko, i lako amortiziraju psihičku agresiju, pod određenim okolnostima mogu važiti kao ljudi od nivoa, kao uzdignuti nad situacijama. Daljnji izraz koji Vodenjaka vrlo dobro opisuje je nonšalancija. Nonšalancija potječe od francuske riječi nonchalance što znači opet bezbrižnost i ravnodušnost u jednom. Osim toga, starofrancuski chaloir znači biti važan ili vrijedan, a latinski calere znači biti topao, vruć, rasplamsan. Dakle, Vodenjaku kao nonšalantnom tipu ništa nije vrijedno uzbuđenja i teško mu je podići temperaturu, da ne kažem rasplamsati ga. Valja i skrenuti pažnju na činjenicu da su sinonimi izraza coolness na njemačkom jeziku i tipične zračne metafore: lässig (opušten, nehajan), gelassen (ravnodusan, opušten), locker (labav, opušten, raskliman), leger (ležeran, korijen u latinskoj riječi levis ili leviarius sto znači biti lak, lebdjeti), i izravni izraz luftig koji znači zrakovit ili zračan. Suština Elementa Zrak je, da ponovim još jednom, odsustvo stege, pritiska, uključujući i gravitacionog (lakoća), oveći orbis ili tolerancija kretanja, labavost i rasklimanost (vidi ovdje).

 

 Melankolija, realizam, ljudskost

 
 
Saturn je najkasnije od 16. stoljeća postao i dio diskursa melankolije (crna žuć), s čime ne želim tvrditi da je melankolija odlučujuća za Saturn, ali neke njene implikacije pogađaju stvar, kao npr. outsiderstvo melankoličara. Skoro svakom piscu kasnog srednjeg vijeka i renesanse je melankolija važila kao domena Saturna i u prvom redu kao bolećivo odsustvo vitalnosti, koje čovjeka tjera sa trgova na periferiju. Jarac i Vodenjak jesu u izvjesnom smislu beživotni, bez vitalnosti, sivi, suhi, banalni.
Nekom zvuči neobično, ali oba ova znaka su ljudska time što su oba "excentrično pozicionirani" (Plessner), imaju težište iznad vitalnih slojeva, Jarac iznad animus-a, Vodenjak iznad animalnosti ili vitalnosti shvaćene u biosocijalnom smislu, kao volja za moći, za rangom, za updateom gena. Filozofsko-antropološki uzeto je Jarac u odnosu na nesvjesni, nepodijeljeni život, otuđeni duh čovjeka i njegova otvorenost prema svijetu. Dok je Jarac emocionalni invalid, tup na sentimente; Vodenjak je tup na statusne aspekte čuvstava. Ni jedan ni drugi nemaju nikakvog schein-a, ništa svjetlucavo, sjajno, ni traga raskoša, opulencije, čarolije, iluzije. 
Kao deziluizionirani stoički ili kinički tipusi koji žive out-of-matrix, oni favoriziraju ogoljelo i sirovo, nepodložni su varkama i opsjenama, oboje su hard core realisti, ali onda opet sa različitim akcentima: Jarac kao princip realnosti (naspram princip gušt) gdje se datosti procesiraju racionalno, ali isto tako i habitus urbanog "novog realizma", dok Vodolija korespondira sa načelima epohe "realizam" ili "naturalizam", kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne uzvišena dramatika heroja i bogova.