Skip to content

 
Astrolozi koji su pristalice starog i jedinog mogućeg sistema domicila u kojem transsaturnske planete (Uran, Neptun i Pluton) ne igraju nikakvu ulogu, ili su zbunjeni ili buncaju kad treba navesti karakteristike koje Vodenjak i Jarac dijele preko Saturna. Zato ću u narednom pokušati razjasniti što je zajedničko ovim dvjema znakovima, da bi istovremeno izoštrio skicu domicilnog sistema Zodijaka o kojem sam ovdje pisao - i da bi dobili jedan jasniji ekstrakt Saturna.

Krećem od dijametralnih oponenata saturnovskim znacima - Lava i Raka. Sunce i Mjesec, domicili Lava i Raka, su logikom domicilnog reda oponenti Saturnu, planeti vanjskosti, zbog čega su luminari planete unutrašnjosti. Zašto je Mjesec unutrašnjost sam već iscrpno objasnio. Kad se za Sunce kaže da je unutrašnjost, onda se misli njegova centralnost, kao središte sustava ili njegova određujuća srž. Mjesec je prazno, izolirano središte, Sunce je javno, izloženo, do te mjere puno da isijava. Za Raka i Lava se  može reći da im je zajedničko da nisu dovoljni sami sebi, da svatko od njih suštinski treba kako jedno središte i odredište, tako i referencijalnu okolinu. Da posjetim da se nalazimo u dolje pozicioniranoj, unutarnjoj zoni Zodijaka koju karakterizira centripetalnost (vidi prethodni post). Centripetalni pokret je kod Lava izveden punoćom, kod Raka prazninom. Prvi vuče oko sebe ili k sebi, drugi u sebe. Svako od ovo dvoje to izvodi u duhu svog Elementa. Lavov Element Vatra je rekosmo Element intenziteta, sažimanja u jednu točku i centraliziranja, dok je Rakov Element Voda Element stapanja, ukidanja granica i kontura.       

                        

Fenomenologija svjetla

 
 
Centralna karakteristika Sunca je njegova centralnost. Međutim u infantilno-egocentričnom sistemu klasične astrologije Sunce nema centralnu poziciju kao u objektivnom solarnom sustavu, nego je samo jedan od zemljinih "satelita". Ipak je u redu tih "satelita" (kaldejskom redu) Sunce centralno pozicionirano među 3 vanjske i 3 unutarnje planete i kao takvo je os simetrije ili pregibna točka planetarnih polarnosti. Kako je Sunce neusporedivo najsvjetlije nebesko tijelo, ono je i jedino tijelo koje reprezentira svjetlo po sebi i stoji u uskoj vezi sa njegovom semantikom. I činjenica da je isijavajuće tijelo mu daje centralizirajući karakter. Sunce takoreći pokušava konstituirati stvari po uzoru na solarni ili zvjezdani sistem. Zato je od različitih semantičkih pristupa svijetlu (npr. kao svjetlo uma, enlightenment-a, metafora prosvjetljenja, uvida, razjašnjenja, ali i ontološki konotirano, kao donator bivstva) ovdje fokus samo na njegovoj centralističkoj fenomenologiji.
Svjetlosni izvor je objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Radijalna usmjerenost svjetlosnih zraka već samo geometrijski upućuje na njihovo izvorište i prostoru daju centralnu intenciju. Zrake imaju takoreći poslanički karakter, idu k oku i zovu ga na izvorište. Na ovaj način oltari, sveci, radijalno poslagane latice cvjeta i sl. vizualno vuku na sebe i podcrtavaju svoju važnost (vidi ovdje). Svjetlosni izvor ima i idealističke konotacije. On simbolički sugerira ideal ili vrijednosni uzor, neminovno producira “oponašanje” u vidu refleksije i uni-formira svoju okolinu. To oponašanje je međutim uvijek pasivno i nepotpuno. Pošto zrake ne obavijaju solidna tijela ili ih ne ispunjaju, nego su neumoljivo pravocrtna, nastaju sjenovite zone na njima - za razliku od samog izvorišnog majestetstva koji je obdaren imunitetom na sjene. Dakle, kad zrake obasjaju jedan predmet, onda po pravilu nije prenešen reaktor svjetla, primalac nije energetiziran, doveden do vlastitog emitiranja, nego ovaj samo pasivno reflektira svjetlo. Ta refleksija je takva da je uvijek ona strana predmeta blagodarena "božjom milošću" koja je okrenuta izvoru - što opet upućuje na centralnost prostora. Kao da izvor nije imao namjeru napraviti konkurenciju nego samo devocirajući publikum. I prostorna distanca je od važnosti. Graduelnost osvijetljenosti, u ovisnosti o udaljenosti od izvora, također sugerira centar ili izvorište. Simbolički je sve ono bliže svjetlu bliže "savršenstvu" (apostoli ili prvi red povjerenika jednog gurua), dok je ono dalje, odnosno manje zahvaćeno svjetlom, sve nesavršenije. Na krajnjem rubu dosega svjetla etički uzeto počinje čisto zlo ili ontološki uzeto je tamo negacija bivstva. Po neoplatonističkim i rano-novovjekovnim optičkim metaforama o odnosu oka i svjetla su svjetlosne zrake stvoriteljska emanacija majestetskog “jednog” kojima ovaj donira bivstvo u momentu kad ih iz mrčine prenosi u modus vidljivosti. Zračeće “jedno” je bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. Sve ono što "majestet" dodirne svojim zrakama, "budi" takoreći iz ništavila (i odmah im potom dodjeli misionarsku funkciju). "Ne postoji ništa vidljivo na ovom svjetu, što više zaslužuje važiti kao simbol Boga od Sunca, koje najprije sebe samog pa potom sva preostala tijela na nebu i sav svijet sa vidljivim životom prosvijetli" - reče Dante. Kako je u pitanju optička metafora, bez svjetlosnog izvora se samom oku nudi samo golo ništavilo. Za to postoje i odgovarajuće metaforičke fraze, kao u primjeru: „u mrak ne-bivstva pristići“ (Platonov Sophistes). Pri tom ove "donacije" svjetlosnog objekta ne podrazumijevaju nikakvo odricanje, nije prenos sa jednog mjesta na drugo, jer “daritelj” ništa nije izgubio od svog neograničenog izobilja. Da usput spomenem i nekoliko banalnih fenomena gdje svjetlo u odnosu sa predmetima disperzira - što odgovara zračnoj prirodi. Stvari mogu na sebi, u sebi i kroz sebe disperzirati svjetlo. Prvi su solidni predmeti kojima samo površina osipa svjetlo i uništava njegov izvorni snop, naime predmeti hrapave površine (postoje i oni koji gutaju sve frekvencije svjetla - crni predmeti), dok oni savršeno glatke površine, vrhunski imitiraju izvor (ili cijelu svjetlosnu situaciju), takoreći imaju ne oslikani nego svoj vlastiti flare koji može napustiti granice objekta, kao kod intenzivno svjetlećih izvora. Drugi su translucentni predmeti koji osipaju svijetlo u sebi, pa izgledaju djelomice kao da su sami emiteri, kao npr. ruka i voštanica koje se doimaju kao da imaju unutrašnje svijetlo. Treći su translucidni predmeti, oni koji propuštaju svjetlo ali ga disperziraju, kao npr. oblaci.      
 
 
 

Rak i Mjesec

 
 
Isto kao što Sunce zrači od sebe, ali vuče na sebe, tako i Mjesec u izvjesnom smislu “zrači” i vuče na sebe, ali onda u duhu elementa Voda - impregnacija, navodnjavanje, stapanje. Da pogledamo to izbliza. Rekoh već da je Rak pokret ka unutra, što bi ovdje značilo da ovaj internalizira svoju okolinu. Internalizacija je pojam koji je već zauzet psihoanalitičkim sadržajima i u istim podrazumijeva tri vrste ili faze - inkorporacija, introjekcija, identifikacija. Projekcija tu ne spada, ona je obuhvaćena tzv. eksternalizacijom i suprotna je introjekciji utoliko što je to rasterećivanje od vlastitog psihičkog smeća na način da se ovo nakači na nekog drugog (psihologija žrtvenog jarca), dok introjekcija podrazumijeva posvajanje nečeg što je vanjsko ili strano, po uzoru na utjelovljenje hrane. Ja bi se međutim za svrhu opisa Raka ovim izrazima poslužio malo svojevoljno: izdvojio bi izraze introjekcija i projekcija i banalizirao ih na jedan mehanizam koji rastače konture jastva. Tako bi projekcija bila “punjenje” vanjskog mojim unutrašnjim ili oslikavanje sebe napolje, što Sandor Ferenczi naziva “širenjem jastva”. Međutim ovo unutra → van je i van → unutra, odnosno introjekcija, "punjenje" unutrašnjeg vanjskog. Izraz introjekcija potječe od latinske riječi intro-iacere što znači “ubaciti unutra”. I sociologija koristi izraz introjekcija pri čemu se misli na internalizaciju društvenih normi ili vrijednosti.  Znači vanjsko se “vari i utjelovljuje” (Fritz Perls). Ako se nešto van mene sa mnom takoreći "ojastvilo", onda sam se ja takoreći proširio, ali isto tako i vanjsko učinio unutarnjim, smjestio ga u posudu mog jastva. Na njemačkom postoji i jedan nešto difuzniji izraz za to - “verinnerlichen” - što bi značilo “pounutrašnjiti”, a mi ga prevodimo sa “posvojiti”, ali ovdje onda “svoje” ovog po-svoj-enja ne stoji u odnosu na imetak, nego u odnosu na sopstvo.
Za ovu svrhu se možemo odlično poslužiti i jednim drugim njemačkim izrazom koji isto tako nema odgovarajući ekvivalent na našem jeziku, naime “beseelen” - što bi doslovno prevedeno značilo “po-duševiti”, projicirati dušu u nešto, u stilu primitivnih animista (anima = duša) ili male djece, gdje se stvarima upuhne, ili bolje rečeno utoči duša, natopi ih se dušom. Taj beseelen je dakle ta vodena impregnacija koju sam spominjao u više navrata, koja "omekšava" fenomene. Zanimljivo je da je po germanskoj mitologiji seele=duša stanovnik mirnih voda i zato je See (mirne vode) ugrađena u riječ Seele (duša). Da sve ovo podbočim sa par banalnih primjera: za neke nove ili strane ambijente se kaže da “nemaju dušu”. Time smo u velikom broju slučajeva izrazili da ih nismo (asocijativno) po-duševili, dušom svojom, pa nema suptilnog samoprepoznavanja u tome. Ako se prepoznajemo u njima, odnosno ako smo se pointimili s tim, onda koristimo metafore “toplina” ili “blizina”. U širem smislu, ono što ima dušu nas dira, ali u duši, i ne u tijelu. Zato se za soul muziku (soul = duša), koja je inače nastala iz spiritualnih vapaja (gospel) i koja preferira emocionalnu dramu, kaže da ima dušu, dok se za techno muziku kaže da je bezdušna jer, osim što je zvuk forsirano minimalan i sintetičan, svojom rezonancom zaobilazi ono što se slovi kao duša i zahvata uglavnom tijelo. Ali nema toga što se ne može po-duševiti. Kad su sintesajzeri stupili na muzičku scenu, svatko tko je bio fan autentičnosti se zgražao nad sintetikom zvukova. Međutim, nije prošlo dugo da su se i sintetički zvukovi sentimentalizirali tako da je i u svijetu electro-muzike osvanula retro faza. U toj fazi su se onda preferirali analogni sintesajzeri u odnosu na digitalne koji su važili kao matematički jasni, hladni i sterilni, nisu imali asocijativnu “punoću”, dok je analogni sound važio kao toplo-ugodno “nečist”. Isto tako su se ružni zvukovi MIDI-music prvih računala estetski reciklirali, jer evociraju ozračje koje se vremenom nataložilo u njima. 
Svo to “animističko” poduševljavanje nastaje golom asocijacijom dodira (association by contiguity), znači učestalim ponavljanjem, koje ima efekt da nakon izvjesnog vremena jedno zove drugo, i gdje se asocirani objekt vremenom sve više subjektivira, "tone" sve dublje u dušu - dok se u njenim dubinama ne počne sakralizirati, postajati spiritualni simbol - za one koji imaju dušu. Tako imamo slobodno zidarstvo koje je škvaru, špahtlu i matun "poduševilo" u uzvišene simbole, u duševni alat kojim se duša može "nadograditi". Isto tako astronomske datosti (astrologija), kemijske (alkemija) i diverzni alfabeti koji su sublimirali u spiritualni sistem kao npr. hebrejski ili sanskrit. Moglo bi se načelno reći, ne samo da se duša revitalizira preko po-duševljenih fenomena, nego i da se pokušava izbaviti preko njih. Sve počinje sa slabljenjem faktičnosti u korist simboličnosti, što je u stvari rastakanje, razvodnjavanje tekućeg Elementa o kojem stalno tupim. Danas je u uvjetima strmoglavog progresa, mobilnosti, konzumerizma ili sažeto rečeno "fluidiziranja subjekta" (Baumann) obitavanje jednog predmeta ili miljea uz nas kraće nego što ih je moguće po-duševiti, tako da smo uglavnom okruženi bezdušno-faktičnim koje u nama nikad ne zaživi, ali nas i same vodi u bezdušje. Ovo odsustvo trajanja i kontinuiteta je jedan od razloga pomjeranja težišta sa srca na glavu u velegradskim sredinama.
 
Rak je dakle znak koji „guta“, „vari“, razvodnjava i „inkorporira“ ono okolo, ali se i sam gubi u tome - što je, razumije se, smisao njegovog vodenog Elementa. Ne pada mi na pamet ni jedan podesniji izraz za to od „participation mystique“. Mystiq..what? „Participation mystique“ je izraz etnologa Levi-Bruhl-a, kojim je ovaj pokušao jasno razgraničiti mentalitet primitivca od mentaliteta modernog čovjeka. “Mistično učešće” primitivca se odnosi na njegovu duboku, arhajsku utkanost u svoj kulturni i prirodni milje, u svoje pleme i familiju itd. U ovom primordijalnom stanju subjekt ne egzistira sam za sebe, kao što to radi trijezni velegrađanin današnjice. Primitivac ne objektivira svijet, njegovo sopstvo se ne povlači iz svijeta, nego “vari” svoj milje, gustim čuvstvenim nitima se uprede u objekt. Arhajskom čovjeku sve oko njega ima njegovu rezonancu i to je sva njegova vitalnost i supstanca. Nije ni čudo da je psihoanaliza našla inspiraciju i u ovom i prepoznala ga u ontogenezi čovjeka - i nazvala to “primarnom narcisoidnošću”. Neki su je zvali i “ouroboroska faza” po zmiji koja se grize za vlastiti rep ili “simbiotička faza” (ali ne samo psihoanaliza, nego se i Jean Piaget poslužio s ovim u njegovoj razvojnoj psihologiji). “Primarni narcizam” je od strane Freuda pozicioniran u ranu, “oralnu” fazu dojenčeta i karakterizira ga djetetovo poistovjećivanje majke (sise) sa samim sobom, znači subjekt=baby i objekt=majka su, iako već tjelesno odvojeni, još uvijek jedno, tako da je libido usmjeren na samog sebe. Erich Neumann je ovo stanje nazvao stanje totalne „participation mystique“ - najdublja rakova čežnja.                  

 

Vodenjak i Jarac

 

Što imamo onda na drugoj strani? Ako su Rak i Lav znakovi ovakve ili onakve narcisoidnosti ili egocentričnosti, što je obuhvaćeno pojmom centripetalnost, onda su Jarac i Vodonoša centrifugalna intencija. Centifugalnost ovih znakova se kao prvo pokazuje u autarkiji ili emancipaciji - biti odvojeni, vanjski ili udaljeni, izvan sumirajućih snaga. Dakle ot-kačeni - ne kače se ni na šta; neovisni - ne vise ni na čemu; svoji - ne pripadaju nikom, nisu “posvojeni”, niti oni “posvajaju”; otuđeni - suštinski su tuđi ili ničiji, jer Saturn je najopćenitije uzeto planet disocijacije. Latinska riječ emancipatio znači otpuštanje sina iz očeve vlasti, početak punoljetnosti, napuštanje kuće - što odgovara Vodenjaku, ali majka svih emancipacija je emancipacija od majke, prekid uteralnog i početak postuteralnog života - što odgovara Jarcu. Kako znamo, uvijek je Sunce reprezentiralo Oca i Mjesec majku. Jarac je, rekosmo, Saturnovac koji ne visi pupčanom vrpcom ni na čemu, niti bilo gdje “mistično participira”. Kao što Rak simulira uvjete uteralnog života (biti unutra), tako i Jarac simulira akt otkačenja od jaja koje ga je čuvalo i othranilo (biti vani) - svoj, otuđen, uvijek na distanci, u solo(ipsističkom) modusu. Vodenjak je isto tako odmetnuti Saturnovac: i on je otisnut ili otkačen, ali rekosmo od oca i njegove vlasti, što se suštinski odnosi na vrijednosni ustroj. Sistemi kojima Vodenjak izmiče su uvijek oni u kojima postoji rang vrijednosti, znači vertikalni ili centralni sistemi - svejedno dali je u pitanju unutar-društva ili unutar-ličnosti. Idealno-tipični Lav je čovjek koji glatko internalizira vrhunske norme i njihovo ospoljavanje, jer za njega je društveni ideal ionako odijelo koje mu savršeno pristoji. To je čovjek atrakcije, kao emitirajući objekt, rado izložen, na izloženim mjestima, on se prezentira, važan mu je image, (re)prezentacija, show-efekt (pa ipak je centripentalni znak). Ali ako je Lav u idealnom smislu, u svom biti-za-druge, uvijek jedna utjelovljena općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna ličnost. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko, opće, nikakav eksterni sistem vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije centrirana ili vertikalno konstituirana, pa posjeduje imunitet na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, ne posvaja ništa, ne identificira se ni sa čim. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti u interesu nekog ideala. Kako ovaj ne poznaje vertikalnost, ništa tu nije rangirano, “niže” ili “više” ne postoji u njegovoj egalitarnoj konstituciji. Njegova odluka, ako je uopće odluka, nije iz neke općosti, nego je ili jedna akutna sila kojoj se iznutra ništa nije protivilo ili koja je kao majoritet demokratski “izglasana”, nešto kao rezultat adiranja i substrahiranja unutrašnjih previranja, znači elastičan kao i svaki zračni znak, često nedosljedan ili u vlasti momenta. On ne visi na odluci, ne da se zavesti idealom, ne robuje idejama, ravnodušan prema perfekciji - dakle vjetropirast kao i svi zračni znakovi. Zato je on out-sider, out-of-law, od-metnik, čovjek sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, vagabund, punk, heretičar, disident, cinik, izgnanik iz staleškog ustroja, općenito ljudski otpad. Skoro isto što i njegov brat po planetu, koji je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, flaneur. Vodenjačka populacija bi bili putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, niti imaju udjela u opće-društvenom sistemu vrijednosti; ali i reprezentanti underground kultura. Sublimni ideal Vodenjakova opozita Lava je biti svjetlosno, isijavajuće biće. Tokom cijele povijesti astrologije je postojao konsens da Sunce reprezentira svjetlo, sjaj i veličanstvo (Abu Masar), također i aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti (Vettius Valens). Ne čudi da se za izuzetno utjecajne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju reputacijom, karizmom, glamourom, staležom, statusom, influencstvom ili profesionalnom briljantnošću (briljantnost = svjetlosna metafora) koristi metafora - stars! Popularni ljudi imaju svoj populus, publiku, fan-club, mase koje su zaslužne za inflaciju njihove karizme, kao što mase trebaju jedan zračeći uzor. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, kao nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog (vidi slike dolje).
 
 
 
Aristokratska kragna španskog dvoraVeć sam na drugom mjestu razložio da ikonografski ono što važi kao značajno tendira dobiti svjetlosnu koronu, jer se infantilnom biću u nama pokazuje sjajućim. Kraljevi su se često vidjeli kao reprezentanti Sunca. Luj XIV je imao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem u dvorskim ceremonijama još od djetinjstva. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju u stvari svjetlosne zrake. Njemački izraz za krunu - Krone - je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna - pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati - blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu", ali i zasljepljuje, oduzima nam sposobnost vizualnog "suda" (blenden). Za showbusiness je ovaj schein jedina relevantna stvar i zove se image, i može posve odudarati od nosioca schein-a. Život na dvoru Luja XIV je bio jedna gigantomanijska parada schein-a majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti često kite tuđim svjetlom, do iste one zasljepljivosti kao i izvor. Drugim riječima, uz svjetlo uvijek postoji problem autentičnosti, originala i kopije, iluzije, varke, zavođenja, očaranja, neistine. Vodenjak je kao suprotnost ovoj zasljepljujućoj atraktivnosti repulzija; on je izvan light-sharing-a, svjetlo niti isijava niti reflektira, prije ga osipa ili guta kao crna rupa, ne šalje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv, ne dopušta se njime "oplemeniti". On je zagasit, suh (kao što je i njegov brat po Saturnu suh, dakle bez vlage koja bi reflektirala i emitirala sjaj) hrapav, bezbojan, siv, crn, imun na svijetlo, toliko bez karizme da je umalo karizmatičan. Već samo u ovom odsustvu schein-a i imunitetu na svjetlosne podražaje leži uvjet autentičnosti Vodenjaka, što se opet podudara sa gorespomenutim imunitetom na eksterne vrijednosti. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za utisak, za to kako je reflektiran, i za to kako se reflektira "svjetlo" koje ga dosegne, to je što mu je bogom dano, lijepo ili ružno, dobro ili loše, razumno ili nerazumno, i u neposrednosti odnosa sa tim sirovim materijalom je on suštinski autentičan, "sirovina" bez samocenzura, sve na izvol'te. Vodenjak je čovjek koji neumorno pokušava izvojevati slobodu nad vanjskim i unutarnjim prinudama, daleko od idolotarije, simuliranja, tup na zov ideala, vrijednosnih normi, statusnih simbola; razularen, raspojasan, nekompatibilan, znači slobodan kao svrljajuća čestica u gasovitom agregatnom stanju. Kako je ovaj saturnovac predaleko od dosega gravitativne snage centra sistema, u njemu se u miru ispunja individuacija. Vodenjak je potpuni individuum koji samo sebe samog reprezentira.
Individuiran je i oštro konturiran Jarac, ali ne u ovom "egološkom", vatro-zračnom smislu, nego kao "ekscentrično pozicionirani subjekt" (Helmuth Plessner), znači izvan svega pa i sebe samog. Uz njega ne prijanja ništa, on se ne pripija ni uz šta, niti išta uz njega, njegovo „okorjelo“ ili „otvrdnulo“ srce nema vlage i mekoće koje bi omogućile prijanjanje. Jarac je vrhunac ljudske trijeznoće, čovjek koji brižno pazi da očuva svoje konture, da se ne izgubi u nečemu. Ne razmjenjuje se ni sa čim, ne prima tuđe rezonance - obratimo pažnju na "agregatne" metafore: zatvoren, okorjeo, tvrdokoran, tvrdica
Po čemu je Jarac suprotnost gorespomenutim mjesečevim refleksima: internalizacijama, projekcijama, introjekcijama, poduševljavanjima i posvajanjima? Suprotnost je opredmećenjem. Koji je moj sad opredmećenje? Skroz jednostavno: opredmetiti znači uraditi predmet (ili stvar) od nečega sto to nije. Što je predmet? Predmet je kako samo ime kaže pred-met(nuti), pozicioniranost pred nama. Na njemačkom je to Gegenstand, u prijevodu pozicioniran-naspram (nas). Naspram nas ili pred nas ne označava blizinu stvari, nego upravo distancu u odnosu na nas, u stvari njenu ospoljenost ili izloženost općoj vidljivosti, općem sudu, postaje opće (dobro), nije naše ili ne ovisi više o nama, nego je samo ono razosobljeno, što znači ukrućeno u smislu potvrđeno, utvrđeno (podudareno). Sve što Rak po-duševi, Jarac hoće "raz-duševiti", sneno i opajajuće otrijezniti, sentimente rastjerati, sastrugati navatanu asocijativnu patinu dok ne zablista gola faktičnost. Dakle, dok Rak asocira, Jarac disocira. On uzima rakov subjektivirani fenomen i objektivira ga, obicere = baca napolje, pred nas, u smislu: tu je svima vidljiv, nije više u vlasti privatne uobrazilje, nego se sad predstavlja za opći konsens (analogno novorođenču koje više nije unutra, dio majčinog tijela). Riječ opredmećenje (na njemačkom su ovim obuhvaćeni kako Verdinglichung tako i Vergegenständlichung) se ne koristi samo kad se ljudi dehumaniziraju i umjesto netko postanu nešto, nego i kad se instrumentalnim razumom stvarima "oduzme duša" i svede ih se na golu faktičnost ili funkcionalnost, kao kad npr. netko otvara flašu nekom relikvijom. Opredmećenje je imanentno našoj svijesti, sama naša svjesnost baca predmete iz nas pred nas, ili suprotno, izbacuje Ja iz struje doživljaja, pravi distancu, radi protiv "mistične participacije" i diverznih projekcija i introjekcija, znači refleks suprotan internalizaciji. Fenomenološki rečeno: naša svijest ima intencionalni karakter, što bi značilo da bez predmeta ili objekta nije ništa (kao i obrnuto). Po Max Scheleru i Helmuth Plessneru je to zauzimanje distance i postavljanje izvan struje doživljaja antropološka esenca čovjeka. Dok se kod Raka jastvo vata po stvarima i stvari po jastvu, kod Jarca se jastvo rasterećuje i emancipira od stvari. Druga stvar kojom stvaramo jedan higijenski odnos sa svijetom je pojam. Na njemačkom se za pojmiti koristi riječ “begreifen”, što znači zagrabiti, zahvatiti, uzeti u ruku. Da bismo nešto zahvatili mora biti u krutom agregatnom stanju (ne treba nas prožimati ili se upiti u nas). To kruto stanje stvara naš duh aktom apstrakcije (latinski abs-trahere = odstraniti‚ oduzeti), znači ljušćenjem svega "mekog", auratskog (promjenjivog, slučajnog) na fenomenima, doživljajnog, čulnog, slikovitog jednog fenomena, svega onog što nas dira - i njegovo formaliziranje (Saturn). Ili drugim riječima, poimanje je zamrznuće, kristalizacija ili okorjevanje živog doživljaja u jednu mrtvu, formalnu sumu. Osim toga je pojam jedan sasvim praktični alat, kojim takoreći svijet činimo "pri-ručnim", dohvatljivim, raspoloživim.     

                            

 Apátheia

 
 
Ali centralna odlika ova dva znaka je ono što su stari zvali apátheia, uvjet autarkije i saturnovski modus par excellence! Točno, apátheia znači apatija, samo što je i pored sličnosti značenja ova dva izraza moguće oštro razgraničiti. Dok se izraz apatija danas uzima kao stanje tupila, mrtvila ili kao patološki fenomen, apátheia antičkog doba je važila kao vrijedna svakog stremljenja, u smislu aktivnog garda autonomne individue koja odbija biti dirnuta, pogođena, ponešena, koja se ne dopušta preplaviti ili zaposjesti osjećanjima, koja je pri-sebna, ostaje pri sebi ili kod sebe. Apátheia je negacija od pátheia što znači iskusiti, doživjeti, ali sa akcentom na osjetiti na sebi, odtrpiti, podnijeti, biti pasivni receptor za nešto događajuće, umjesto od učiniti sam, izazvati trpnju na drugom. Očigledno naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju.
U Aristotelovoj teoriji drame pathos označava bol koji tragični konflikt izaziva kod publike i koji je priprema za katharsis (oplemenjivanje duše, čišćenje od određenih afekata). U klasičnoj retorici je pathos jedan od tri stredstva ubjedljivosti govora. Dok je ethos snaga ubjeđivanja integritetom govornika i prágmata snaga argumenata, pathos je emocionalni apel na publiku, koji se doseže sa diverznim emocionalizirajućim figurama, smjelim metaforama itd. Patetični retoričar je u stanju blagog transa, uzbuđen, dirnut, afektivno pogođen, u zanosu svečanosti ili veličine momenta, kao opsjednut u smislu "zauzet", što bi se reklo - nije sasvim priseban, nije pri sebi. Jedan demagog u modusu pathosa zrači, "zarazan" je, "zahvaća" auditorium, zavodi ga, "obrađuje" ga, prenosi mu rezonancu blagog transa, čini ga pogođenim pa podložnim - podriva mu takoreći autarkiju ili suverenost.
Postoji i njemački adjektiv pathisch kojeg se danas može naći samo u starijim leksikonima koji su se odnosili na ondašnju karakterologiju. Misli se na jedno golo receptivno, neaktivno sopstvo, samo doživljavajuće, "trpeći" predano nečemu. "Patičari" su shodno tomu gonjeni umjesto goniči; figure suprotne herojima čina, maherima, ili onima koji se lako saberu u volji.
Pátheia prevedena na ljudske tipove daje patetičara i patičara. Moze zvučati lakomisleno ali Patetičar bi odgovarao fenomenologiji vatrastog, znači tipu Lava i patičar bi bio tekući tip, znači Rak. Kao što sam već ovdje naveo, Rak je "mistični participator" izloženih, receptivnih kontura, koji se utiskuje i biva utisnut, projiciran i introjeciran, čovjek od tekućeg materijala. U kom smislu je onda pathos pripadajući Lavu i suprotnost apáthosu njegova oponenta Vodenjaka? Lav je kraljevski, barokni znak, dakle znak predimenzioniranosti, impozantne veličine, grandioznosti, majestetstva, monumentalnosti, uzvišenosti, svečanosti - sve ono sto stoji u asocijativnoj blizini svijetla - a pathos nastaje u uvjetima veličine, budi se kad se stvari ogrnu u veličinu i svečanost, dobiju pijetet, uzvišenost, znači i visinu, kad je čovjek takoreći podignut sa zemlje. To je osjećaj inflacije koji stvara tenziju, napetost "oteknutosti". Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od “schwellen”="oteknuti". Pathos dakle ne može bez izvjesne predimenzioniranosti, veličine, majestetstva, (dramske) težine. Ako planetarni red uzmemo kao dramu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili središte amfiteatra, scena u koju su uperena svjetla pozornice i gdje se odvija patetična drama, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire.
Da ovom prilikom napravim jedan kratki ekskurs o odnosu Zraka sa pathosm Vatre. Ako veličanstvenost i ozbiljnost pomenutog momenta kojeg inscenira jedan zanešeni govornik nema efekt, nije dostatno zarazan, ako ne zahvati auditorij i ostavi ih trijeznim ili pri-sebnim, rastu uslovi da sve prasne u komično, kao u sceni kad nestašni mulac prdne popu u propovijed. Komično koje se strukturalno nalazi u zoni elementa Zraka - što ću kasnije pokazati iscrpnije - je u svojoj suštini izvjesni “prasak” u momentu kad je jedna tenzija osjećanja iznenada iznevjerena ili Kantovim riječima: "iznenadni preobražaj jednog napetog očekivanja u ništa" (najjasnije očito u vicu), kad se pokaže da je "oteklina" šuplja, puna zraka umjesto solidnog sadržaja, isto kao što je i sam smijeh u tendenci prasak. Element Zrak se na vlastitoj koži najbolje osjeti u momentu kad popusti stega ili tenzija, kad se čovjek iznenada rastereti, npr. sile teže kod skoka u more ili kad svuče sa sebe neko tijesno poslovno odijelo ili kad poklopac tegle sa kiselim krastavcima odjednom popusti ili kad se okonča neka opterećujuća veza, uvijek osjećaj levitacije, slobode, lakoće i vedrine koja to poprati. Gasovito agregatno stanje ili element Zrak rekoh ne podnosi nikakve napetosti, zgusnutosti na jednom mjestu, hoće sve odmah ekstenzirati, izravnati i izbalansirati, sve sile na elegantan način svesti na nulu, sve zgusnuto razrijediti, sve teško olakšati, sve veličanstveno prizemniti, veliko smanjiti, prevesti u malo ili raspršiti (kako je to hipersenzibilan element koji reagira na svaku tenziju, on nije stanje mira, nego je naprotiv permanentno u modusu pokreta ili nemirnog balansiranja). Zato se u njemu nikako ne ispunja emocija gustoće, težine, veličine, kao i tenzija koja ide uz to. Ovdje bi kao primjer naveo jedan posebno zahvalan kulturno-povijesni fenomen, naime moment kad epoha vatrenog baroka "izduši" u onu zračnu galantnog stila i rokokoa, o čemu ću u jednom od narednih postova pisati iscrpno, dakle prelaz sa "oteknutog", glomaznog, velikog, svečano-veličanstvenog, dvorsko-reprezentativnog, heroičnog, nabijenog patosom, težinom, dramski ozbiljnog - Baroka - ka intimnom, malom, minijaturnom, vedrom, opuštenom, dopadljivom, krhkom, ljupkom, čulnom, šaljivom, ironičnom, kapricioznom, frivolnom, punog razigrane lakoće, elegancije, gracije - Rokokoa.
 
Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti ili potreba, ali kao što rekoh ne u smislu apatije današnjice, nego ponosna apátheia, uz koju ide i coolness, mir, bezbrižnost, opuštenost, ali i aktivnost. Ako smo dosegli ovaj level, onda smo u posjedu vrhunske vrline - ataraxie - neoborivosti, stabilnosti karaktera, njegove imunosti na unutrašnje i vanjske uplive. Riječima imperatora i stoika Marka Aurelija: "Valja biti kao hridina na kojoj se valovi lome i pjenušanje utihne pred njenim nepomućenim otporom." S time smo i u konačnom posjedu autarkie - onog o čemu gore pisah, emancipiranosti i samodovoljnosti. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila im je kao stanje koje karakterizira mudraca, sophos-a, ali i isto tako Boga samog. I sad ono bitno: svaka od ove dvije škole nosi duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Naravno da ova dva znaka ovim filozofskim učenjima nisu potpuno iscrpljena, odnosno da se filozofija življenja ovih škola može 1:1 preslikati na istu ovih znakova, ali bazna ideja ovih škola i ovih znakova je ista.             

 

 

 Stoicizam

 
 
Stoicizam (rekosmo da je stoik prototip Jarca) je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokušava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, sve u svrhu autarkije, slobode od svake ovisnosti. Ne sredina između suprotstavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika u svakom slučaju nešto vanjsko, nepoželjno, kao neki zli došaptači koji stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano dobro stoičara. Tu onda imamo jednu ekstremističku konstelaciju: čovjek vođen srcem je u zoni ludila, razuman čovjek obitava u božanskim sferama. Razum je za stoika na najvišem pijedestalu, jer to je iskra božanske "vatre" u čovjeku. Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek mikrokosmos, odslik makrokosmosa koji je prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom i u kojem čovjek-mikrokosmos ima udjela, kao biće ekskluzivno obdareno razumom. Kad ovaj dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu paradoksalne slobode da ispunja božansku ili kosmičku misiju, što je za njega trip samoodricanja - "Boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću" (Epiktet) ili "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasno ni prerano" (Marko Aurelije).
Stoičar polaže pravo na "prirodnost čina", a prirodan čin je suštinski razuman čin. Čovjek ustoličen u razumu je jedan sasvim prirodan čovjek, jer je po stoičkom učenju suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum dakle nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je panteistički lociran posred prirode - takoreći, priroda prirode je razum.
Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Time su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama godina bilo srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kozmičkog razuma, paragrafi su takoreći uklesani negdje na nebesima. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, prirodno pravo se objelodani samo od sebe - svakom čovjeku. Konzekvenca toga je ideja humanosti, ravnopravnost svih ljudi. Otkad je stoicizam u starom rimu uzeo maha, zakoni su se postepeno humanizirali, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. robovi mogli tužiti svog gospodara. Uz to valja spomenuti i ideju svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva - kozmopolitski svjetonazor koji je u starom Rimu, sa poodmaklošću imperija, uzimao sve više maha.
Stoa usprkos rezignativnom držanju ne želi raskid sa svijetom nego “pametan aranžman sa njim”, kako netko reče. Kako je centralna instanca razum svim ljudima zajednički nazivnik, svi su u izvjesnom smislu srodni i ne postoje bogom legitimirani izuzeci, svi su božja djeca. To je i jedan od razloga što stoiku njegov vrli gard samodovoljnosti nije konačno ispunjenje, nego je okrenut i društvenom životu. Najimpresivniji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Uz društveni život i via activa lifestile se prakticirao i strog moral dužnosti. Stoičari su kritičari tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog, što se ogleda i u činjenici da stoičari nisu bili fokusirani na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama. Stoičar je, ako i zagovornik apátheia-e, čovjek volje, voli napor i napregnutost, borbu, "sokratovsku snagu" i ponos kiničara, zbog čega je pored Sokrata i Herkul bio njihov uzor. On je i realist, zna što je bitno u životu jer u oskudici emocija može trijezno procijeniti, i kad procjeni onda odlučno izvede. Samodosljednost je od posebne važnosti, zbog čega on npr. odbacuje kajanje, a kako bi mogao i uraditi nešto za pokajanje ako je već dosegao level apátheia. Kao čovjek prava, čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuvjetnog ispunjenja dužnosti je stoik imponirao ne samo rimljanima, nego i pruskim vladarima, i naravno, Kantu, rigidnom etičaru dužnosti. Karakter bildaju stoičari asketskim moralom izdržljivosti - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se". Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima, u mračnim šumama Germanije. Vanjski usud stoičar sreće uvijek sa (stoičkim) mirom, jer su mu vanjska dobra adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - he doesn't give a shit. Vrijednost odnosno nevaljalost ovoga su ionako samo umišljaji nastali u uvjetima čuvstvenih isparenja. Unutrašnja dobra! - to je jedino o čemu se čovjek treba brinuti. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar ukliješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život krunisali samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes, Seneca. Kako osjećanja dakle nemaju više moć da obuzmu jednog samoostvarenog stoika, on je potpuno neosjetljiv prema usudu, pa sa takvim tupilom onda može biti fokusiran na ono što je u domenu njegove moći; dok ono što nije, što ne ovisi o njemu, uključujući i smrt, on uzima sasvim relaxed. Tako je samo stoik slobodan čovjek, bogat, sretan, suveren, istinski kralj, ili još bolje, Bogovima ravan, ili ih čak i premašuje kad je u stanju snagu karaktera demonstrirati na trpnji zla, što Bog ne može.
Ovdje bi želio skrenuti pažnju na agregatno stanje ovog učenja, na njegovu sveobuhvatnu rigidnost, dakle na zemljani karakter. Do sada nisam pisao direktno o tome kako se elementarnost pokazuje u čovjeku ili njegovu gardu, ali sam ovdje agregatna stanja fenomenološki doveo do toga da takoreći sama progovore o držanju i mišljenju čovjeka, pa ako je to netko pratio, sjetiti će se da su to u zemaljskom slučaju sve fenomenološke odlike krutog agregatnog stanja - krutost, postojanost, samoidentičnost, forma, izoliranost.
To je otprilike i Schopenhaueru upalo u oči kad je stoika opisao kao nekog pinokia, krutu, drevnu lutku sa pokretnim zglobovima (mannequin), ili kao oklopljenog čovjeka ili čovjeka okorjelog srca, koji nikad ne može stići do poetske istine. Po njemu autentični stoicizam nastaje u uvjetima hladnoće, bezosjećajnosti, manjka vitalnosti, fantazije (i on sve to usput prepoznaje u flegmi i turobnosti njemca). Stoičar svoj vitalni sistem, svoje strasti, potrebe, čuvstva pozicionira izvan sebe. Do tog osobnog materijala mu ne doseže identifikacija, nije obuhvaćeno njegovim usko definiranim sopstvom, nego je sve to povanjšteno, ne samo nešto drugo, nego i prijeteće po slobodu, nešto što permanentno ugrožava njegovu volju za koju on neće da kooperira sa tim impulsima, jer sve to je nešto što mu dođe bez da on (raciom) ima udjela u tome, bez obzira što je to nešto njegovo najintimnije koje ni sa kim ne djeli. Ta nejasnoća tih "demonskih" htijenja u njemu, koja izrone odnekud i preko njega nešto hoće bez da ga prethodno pitaju, je to što stoika iritira, to neosoljeno, bez onove, koje nema početak, jasnu granicu, čvrstoću i dohvatljivost - nema odgovarajuće agregatno stanje.
I s jednog drugog aspekta su emocije nepoželjne: emocije su energija i pokret, što je već etimološki indikativno, émouvoir = pokrenuti, baciti u modus pokreta, a u Stoi se svugdje ističe vrijednost samoidentičnosti, postojanosti, trajanja i svugdje se guši pokret. Pokret koji dosegne stoika zariba na putu prema unutra, nije prenesen, ne producira valove, jer kruti modus se opire tome. Ataraxie kao nepodložnost uzburkanju, utisku, tvrdoća materijala u koji se ništa ne može utisnuti, ostaviti traga i héxis kao čvrstina ili rigidnost držanja su jednoznačnog agregatnog stanja. Za samoostvarenog stoika se koristi metafora hridine koja ne haje za divljanje valova (Marko Aurelije) ili mirne površine mora koje ne producira valove - nema pokreta (Seneca). Za to se i koristi visokofrekventna metafora stoika - ravnodušnost, kao neka bonaca duše, koju je nemoguće uzburkati.
Čak i u spoznajnoteoretskom smislu, naime u samom imenu poimanja kriterija istine je kod stoika rigidnost na djelu - katalepsis. Katalepsijom se u medicini naziva takva ukrućenost mišića pacijenta, da ovaj ostaje kao smrznut, ukočen poput skulpture, u nekakvim bizarnim pozama.
Uz ovo neminovno idu i materijalizam i fatalizam stoika, koje jedva da sam dodirnuo: suština bitka je tjelesnost ili prožetost, takoreći prostornog je karaktera. I samo vrijeme je prostornog karaktera: događanja su rigidna i statična jer su već zacrtana, odigrana i kad nisu, budućnost principijelno nije nepoznanica nego je već "zapisana", vrijeme dakle ne "teče", ili teče u smislu da se događaji odvijaju samo po jednoj pretpostavljenoj strukturi, sve je dakle brutalno determinirano, unaprijed određeno, ništa se ne događa slučajno i nigdje kreativnog momenta, sve je podložno neumoljivom usudu kojem nitko ne može umaći (što je paradoksalno u svijetlu činjenice da je cilj stoika dosezanje unutrašnje slobode). I naravno apoteoza racia i njegova omniprezenca, ideal trijeznoće i hladnoće, bezvremenost zakona, specijalno bezvremenost prirodnog prava. Zanimljivo je da je prirodno pravo najradikalnije dovedeno u pitanje i potisnuto upravo u epohi romantike, kad je agregatno stanje prešlo sa krutog u tekuće - naime historizmom, koji u duhu romantike operira sa organskim metaforama (vidi poglavlje o tekućem agregatnom stanju) i u svemu vidi vremenitost, povjesni "organski rast" (sve je npr. običajno pravo) umjesto bezvremeno važenje, koje je, kako vele, stvoreno da bi se vjerovalo kodifikacijama prirodnog prava.                             

 

 Kinizam

 
 
Kinizam (rekosmo da kiničar odgovara Vodenjaku) se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. i imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to njima favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Jer kiničari su radikalni etički individualisti i vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Stou drži kinčar nedosljednom jer društvenom životu žrtvuje autarkiju, dok Stoa drži kinizam nedosljednim jer apstiniranjem od društvenog života bježi od odgovornosti služeći brigama i strahovima.
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno uvjeriti, praksom i primjerom, činom umjesto riječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Ili kako Habermas reče za kiničara: "isključuje se iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". 
Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu demonstrativne prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimitivnijoj, goloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." ili "It's only after we've lost everything, that we're free to do anything!" Tko ništa ne posjeduje, ne može ništa ni izgubiti. Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari sve što su posjedovali šlepali sa sobom i bili neka vrsta propovijedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svijeta, nego upravo u samopotvrđivanju u svijetu putem neovisnosti o njemu.
Kiničaru je etika jedina vodiljna nit i priroda jedini uzor. Priroda ovdje međutim nije božanska, prožeta uzvišenim logosom kao kod stoika, nego sirova životinjska. Zato su kiničarima životinje egzemplari pravog življenja. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu, status naturalis statusu civilis, izraslo napravljenom. Kako on favorizira prirodne u odnosu na ljudske zakone, tako se povlači iz građanskog života, posred polisa. Spašenje društva je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, tobože neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog suživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih bio antiheroj, simbol cezure kad su stvari krenule po zlu. Prirodnost ili autentičnost kiničara je skandalozna, jer ovaj ne samo teoretski sva kulturna dostignuća drži za ništavna, uključujući i tabue kao incest, kanibalizam, odbijanje vlastite sahrane itd. nego i praktično živi dosljedno tom poimanju, i uz to poučava svojim životom, bori se za ethos "pravog" življenja. Kao što rekoh, kinizam se osim odbacivanja velikih tema, pokazuje i kao odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka nije posebno vrijedan i ne nešto nužan, ali seksualni užitak se uzima u najmanju ruku kao neminovnost. Ako se strasti mogu kontrolirati, onda se i trebaju kontrolirati, ali tamo gdje ove nisu za obuzdati, treba im bez puno oklijevanja izići u susret. Ljubav je opasan osjećaj u kojem vreba gubitak sopstva, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se ne nađe prilika za "ljubavnu" praksu onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis akutan, direktno u javnosti. "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)" - veli Epiktet za Diogena (u staroj grčkoj je bilo i nepoželjno jesti u javnosti). Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer se i ovim prakticira autarkija, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom u naponu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". Sram je za kiničara u domeni "nomos-a", konvencije, i zato krajnje egzotičan osjećaj, i ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi - slabost karaktera i odsustvo vrline, dok su tijelo i njegove primarne potrebe bile s one strane srama. Legenda kaže da ime "kinizam" potječe od psovke upućene njegovom najprominentnijem predstavniku Diogenu zbog njegovog skandaloznog besramlja - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uskoro uzeta za orden, čak su mu navodno na grobu podigli spomenik u obliku psa. Diogen je usput po jednoj legendi preminuo sasvim autark, sam izabrao smrt umjesto ona njega, jednostavno odbio da diše prije nego ga je pokosila staračka iznemoglost ili bolest. Neka druga kaže da je Diogen živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan što on to čini da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam."
Ali životinja je ne samo korijen imena ovog učenja, nego ista može biti i magistra vitae: Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, reče ovaj jednom prilikom. A ako se pak od ljudi ima što učiti, onda ili od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva; ili ako se od odraslih izvlači pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja) - uvijek je uzorno ono old school, filogenetski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, sve ono što još nije zadobilo kompleksnost.
Sadržaj izraza cinizam kakav se danas koristi se nije značajno pomjerio u odnosu na isti kinizma. Doduše cinik današnjice ne izgara od ljubavi prema vrlini, i teško se za njega može reći da preferira život bez potreba, ali sa kinizmom djeli instinktivno omalovažavanje nedodirljivog, svetog ili tabuiziranog, svega što posjeduje nimbus, što svijetli. Za razliku od antičkog, cinik današnjice je negativno konotiran, još od 17. stoljeća, iako je, ruku na srce, i u antičko doba postojala karikatura smrdljivog, besramnog parazita koji ne zna za svetinje.
Kao što sam kod stoe skrenuo pažnju na njen zemaljski karakter, tako ću i ovdje skrenuti pažnju na zračni (vodenjački) duh kinizma. Dakle, kinizam je naime očigledno jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da atakira vertikalnost uopće, da je sve ono gore opsjena, bolest ili sl. koja se ima demontirati i utabati do pune hrizontalnosti. Društveno uzeto se to odnosi na humanizam kiničara. On je naime ne samo iziritiran sa svim što društveno ima status gore pozicioniranog, višeg, uzvišenog, nego se i solidarizira sa društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, fizikalcima, robovima, socijalno obespravljenima. Ali s druge strane, kinizam je isto tako iziritiran svim što metafizički ima status gore pozicioniranog, višeg, uzvišenog, pa i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična i intelektualno filigrana filozofija bezvrijedna. Sve što je vrijedno znati, može i prost čovjek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent, sa njegovim konceptom nebeskih ideja koje blistaju nad čulnim i vremenitim i njegovim svjetlosnim metaforama koje su kasnije u neoplatonizmu postale konstitutivni modeli. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - otuđen od života, irealan, jupiterovski neuzemljen, ustoličen u glavi, gdje je istinsko gore i nesitina dolje. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svijetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko zračne naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, na ničemu ne prijanja, ne veže se, sve je samo provizorno oko njega, "sve na njemu samo visi" - što bi rekao Epiktet. Dobra prilika da skrenem pažnju na ono što se ovdje očitava - Zrak i Zemlja elementi disocijacije, zbog čega je Saturn kod njih udomljen.

Vodenjak i Lav
"Čovjek treba toliko filozofirat, dok se vojskovođe ne počnu uzimati za goniče magaradi" - Diogen. 
Jedna od slavnih anegdota koja zorno ilustrira vodenjački gard kinizma je ona u kojoj Aleksandar Veliki potraži čuvenog Diogena i predstavi mu se otprilike slijedećim riječima: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Potom će Aleksandar: "Što mogu učiniti za tebe?" Ovaj odgovori "Skloni mi se sa sunca". Ovo se između ostalog može uzeti za dobru ilustraciju osovine Vodenjak-Lav. Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema puteva dosezanja individualne autarkije (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hrani svoje apetite, drugi ih minimira. Po Diogenu je neusporedivo bolje biti pas nego gospodar, jer i gospodar je samo kmet (svom imageu, posjedu ili moći), dok je kyon istinski gospodar. Jer istinska sloboda nije u ugađanju potrebama nego u odricanju od njih, pa je legenda i za tu priliku stavila Aleksandru sljedeće riječi u usta: "Kad ne bi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
 
I na kraju, nakon ovog izlaganja stimulativnog po glavobolju, da odemo malko u opuštajuću, čulnu kontemplaciju i kratko se zaustavimo na Rafaelovoj slici "Atenska škola" (1510 g.). Tko je na slici taj koji ne haje za sklad i simetriju slike? Geometrijskim središtem slike su počastvovani Platon i Aristotel. I koncentrični lukovi sa opadajućim svjetlom, kao kakva aura, nad njihovim glavama, i isto tako praznina pod njihovim stopalama im podcrtava centralnu važnost. Ali u toj praznini, na stepenicama, malo izvan fokusa, je indirektna zvijezda ove slike: jedna skurilna figura koja strši i smeta oku, jedina koja leži (ne želi biti uspravna), nezainteresirana, polugola i potpuno relaxed (samo što ne onanira), i umjesto svojom centralnom pozicijom u harmoničnom redu, kao što to inače biva, svojom disonancom plijeni pažnju - Diogen.
 

Atenska škola
 

Coolness

 

Idemo dalje: Jarac i Vodenjak se mogu odlično opisati i sa izrazom coolness. Ali pojam coolness je kod svakog od njih drugačije akcentuiran, tj. obuhvaća različite oblasti sinonima ili srodnih izraza ove riječi. Ta različitost akcenta je opet elementarnog karaktera. Izraz coolness udomaćuje s jedne strane zemaljske karakteristike tipa distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge strane zračne karakteristike kao nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. U tom smislu su oba ova znaka nedodirljiva: Jarac u smislu da se ne da dirnuti čuvstvenim podražajima, da ga je teško prenijeti u stanje ganutosti, da ga ne pogađaju rezonance ljudi i ambijenata, da se ne su-osjeća, sa-žaljeva, su-življava itd. dok je Vodenjak "vertikalno" nedodirljiv prije svega u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Rekosmo da je ovaj zodijački znak znak egalitarnosti, ravnine, te ga u tom smislu krasi ravnina duše ili ravno-dušnost u smislu da ga npr. ponižavajuće ne tanga, da ne reagira povrijeđenošću, pošto mu je vlastiti odjek nevažan. Rekosmo i da je on van vertikalnih sistema, analfabet za jezik vrijednosti i vrijednosnih rangiranja, zato uvijek pribran u situacijama gdje drugi gube prisebnost zbog nagaženog ega. Ako se pod izrazom "ego" misli na "organ" koji stremi inflaciji, koji želi rasti u smislu važnosti, ili kojeg deflacija boli, onda je ovaj organ kod Vodenjaka samo jedan kržljavi patrljak. On je onaj za kog se kaže da "nema ego", jer su svi ataci na njega izgubljeni u zrakovitoj praznini - što ne mora značiti da njegova indolencija potpuno isključuje samopoštovanje. Ljudi koji ne rangiraju stvari na visoko i nisko, i lako amortiziraju psihičku agresiju, pod određenim okolnostima mogu važiti kao ljudi od nivoa, kao uzdignuti nad situacijama. Daljnji izraz koji Vodenjaka vrlo dobro opisuje je nonšalancija. Nonšalancija potječe od francuske riječi nonchalance što znači opet bezbrižnost i ravnodušnost u jednom. Osim toga, starofrancuski chaloir znači biti važan ili vrijedan, a latinski calere znači biti topao, vruć, rasplamsan. Dakle, Vodenjaku kao nonšalantnom tipu ništa nije vrijedno uzbuđenja i teško mu je podići temperaturu, da ne kažem rasplamsati ga. Valja i skrenuti pažnju na činjenicu da su sinonimi izraza coolness na njemačkom jeziku i tipične zračne metafore: lässig (opušten, nehajan), gelassen (ravnodusan, opušten), locker (labav, opušten, raskliman), leger (ležeran, korijen u latinskoj riječi levis ili leviarius sto znači biti lak, lebdjeti), i izravni izraz luftig koji znači zrakovit ili zračan. Suština Elementa Zrak je, da ponovim još jednom, odsustvo stege, pritiska, uključujući i gravitacionog (lakoća), oveći orbis ili tolerancija kretanja, labavost i rasklimanost (vidi ovdje).

 

 Melankolija, realizam, ljudskost

 
 
Saturn je najkasnije od 16. stoljeća postao i dio diskursa melankolije (crna žuć), s čime ne želim tvrditi da je melankolija odlučujuća za Saturn, ali neke njene implikacije pogađaju stvar, kao npr. outsiderstvo melankoličara. Skoro svakom piscu kasnog srednjeg vijeka i renesanse je melankolija važila kao domena Saturna i u prvom redu kao bolećivo odsustvo vitalnosti, koje čovjeka tjera sa trgova na periferiju. Jarac i Vodenjak jesu u izvjesnom smislu beživotni, bez vitalnosti, sivi, suhi, banalni.
Nekom zvuči neobično, ali oba ova znaka su ljudska time što su oba "excentrično pozicionirani" (Plessner), imaju težište iznad vitalnih slojeva, Jarac iznad animus-a, Vodenjak iznad animalnosti ili vitalnosti shvaćene u biosocijalnom smislu, kao volja za moći, za rangom, za updateom gena. Filozofsko-antropološki uzeto je Jarac u odnosu na nesvjesni, nepodijeljeni život, otuđeni duh čovjeka i njegova otvorenost prema svijetu. Dok je Jarac emocionalni invalid, tup na sentimente; Vodenjak je tup na statusne aspekte čuvstava. Ni jedan ni drugi nemaju nikakvog schein-a, ništa svjetlucavo, sjajno, ni traga raskoša, opulencije, čarolije, iluzije. 
Kao deziluizionirani stoički ili kinički tipusi koji žive out-of-matrix, oni favoriziraju ogoljelo i sirovo, nepodložni su varkama i opsjenama, oboje su hard core realisti, ali onda opet sa različitim akcentima: Jarac kao princip realnosti (naspram princip gušt) gdje se datosti procesiraju racionalno, ali isto tako i habitus urbanog "novog realizma", dok Vodolija korespondira sa načelima epohe "realizam" ili "naturalizam", kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne uzvišena dramatika heroja i bogova.
 

 

 

Što su sastojci jednog zodijačkog znaka?

 
Počinjem od zodijačkog kruga. Bazni krug Zodijaka je ekliptika ili krug koji tvori prividno kretanje Sunca iz geocentrične perspektive gledano, i koje na svoju startnu poziciju ponovno stiže u vremenu od jedne godine.
 

Na tom krugu postoje 4 markantne astronomske pozicije Sunca u odnosu na nebeski ekvator, koji su ujedno i počeci godišnjih doba: solsticiji ili suncostaji kao počeci ljeta i zime; ekvinociji ili ravnodnevnice kao počeci proljeća i jeseni. Astronomski je to s jedne strane najviše i najniže rastojanje Sunca od nebeskog ekvatora - solsticij - i s druge strane njegova pozicija u ravni nebeskog ekvatora - ekvinocij (vidi gore). Proljetni ekvinocij služi kao 0° Zodijaka.
 
 
Sad imamo 4 isječka kruga, ali kako stići do 12? Ako nije samo prenos duodecimalnog standarda (brojčani sistem na bazi 12 umjesto 10) iz vremena nastanka Zodijaka, onda se siguno radilo o sinhronizaciji mjesečevog ciklusa (29,5 dana ≈ 30 dana) sa sunčevim (365 dana) koji rezultira sa 12. Postoji uostalom i jedna logika koja se odnosi na relativne odnose brzina planeta (Kad Saturn pređe 1°, onda Sunce pređe 30°, Jupiter 2,5°, Mars 15° itd.) i koja odgovara tradicionalnim osnovnim podjelama zodijačkog kruga. Whatever, taj dvanaesterac se onda štima na gore-pomenute 4 markantne pozicije Sunca i tako dobijamo tzv. prototip tropičkog Zodijaka kojeg karakterizira naštimanost na astronomske datosti i ne na sazviježđa. Istina, u 12 je već sadržana podjela na 4, ali bez ovih orijentaiconih točaka krug nije nakačen na nebesku mehaniku.

Ovom dvanaestodjelnom formalnom krugu se potom pridodaju sadržaji time što se njegovih 12 isječaka ravnomjerno strukturiraju sa svim raspoloživim divizorima - na 2, 3 i 4 - čime dobijamo grupe na bazi svakog drugog, svakog trećeg i svakog četvrtog isječka. Prvi su spolovi, drugi modaliteti i treći elementi.

Najgrublja podjela Zodijaka je ona prema spolu, muško-žensko, plus-minus, aktivno-pasivno, znači na po 6 znakova u 2 grupe. Ti spolovi alterniraju kao polja šahovske table - svaki drugi isječak je jedan spol:

 
Drugo grupiranje je prema kvadriplicitetu. Jedna kvadriplicitetna grupa je svaki treći isječak na Zodijaku. Znači na po 4 znaka u 3 grupe. Te 3 grupe su 3 modaliteta zodijačkih ("križeva") znakova koji se zovu kardinalni, fiksni i promjenjivi:
 
 
Treće grupiranje je prema triplicitetu. Jedna triplicitetna grupa je svaki četvrti isječak na Zodijaku i odnosi se na Elemente. Znači na po 3 znaka u 4 grupe. Te 4 grupe su 4 Elementa - vatreni, zemljani, zračni i vodeni:
 
 

Ovim smo već stigli do jedne kombinatorike koja daje 12 kvalitativno različitih sadržaja. Svaki od 3 isječka jednog elementa dobija po jedan od 3 modaliteta. Tako bi npr. kod 3 vatrena znaka kardinalna Vatra bila Ovan, fiksna Vatra Lav i promijenjiva Strijelac. Ako smo međutim jednom isječku Zodijaka i iznašli njegov triplicitetni i kvadriplicitetni "identitet", još uvijek nemamo plastičnost opisa kakav znamo iz astrološke literature. Promijenjiva, labilna Vatra nam još uvijek ne daje Strijelca.

Za to nam je potreban još jedan vrlo bitan sastojak - Planet! Planet odlučujuće definira jedan isječak zodijačkog kruga. Kako znamo koji planet za koji isječak? Za to su zadužena tzv. "domicilna dostojanstva" ili "vladarstva", koji opet polažu račun tzv. "kaldejskom redu". Kaldejski red nije ništa drugo nego raspored oku vidljivih nebeskih tijela po brzini, iz geocentrične perspektive - 1. Mjesec, 2. Merkur, 3. Venera, 4. Sunce, 5. Mars, 6. Jupiter, 7. Saturn - koji je ujedno i kosmološki red aristotelove sferlogije:

 
 
Ako sad tzv. "luminare" ili 2 velika svjetleća tijela - Sunce i Mjesec - posadimo na ljetni dio ekliptike, Sunce na onaj isječak koji inače zovemo Lav i Mjesec na onaj koji zovemo Rak, i ostatak planeta poslažemo kaldejskim redom po preostalim isječcima (Sunce je već zauzeto), dobijamo domicilnu posloženost planeta na Zodijaku, znači 5 planeta sa po 2 domicila i "luminare" sa po jedan:
 
Sad kad su planete prilegle u svoje domove ili domicile, može reći da je zodijački znak potpun. I tako je sa Saturnom finalizirana Vodolija i Jarac, Jupiterom Ribe i Strijelac, Marsom Ovan i Škorpija, Venerom Bik i Vaga, Merkurom Blizanci i Djevica, Suncem Lav i Mjesecem Rak. Valja primijetiti da su "dvo-domske" planete uvijek udomaćene u jednom hyle-ičnom (hyle=materija), tvarnom ili pasivnom elementu (Zemlja i Voda) i u jednom pneuma-tičnom (pneuma=duh), netvarnom ili aktivnom elementu (Zrak i Vatra).
Međutim, ta sređena simetrična posloženost važi samo za 7 vidljivih, pokretnih nebeskih tijela, a (moderni) astrolozi operiraju sa 10. S obzirom da je astrologija nešto poslije otkrića Urana bila upravo probuđena iz kome (stoljeće ipo izgnanstva pod diktatom prosvjetiteljstva), sa ovećom amnezijom, astrolozi su podlijegli iskušenju domicilne integracije novopridošlica (Uran, Neptun i Pluton) nauštrb postojećeg reda, nadajući se i da će se sa daljnjim otkrićima složiti još bolji red. Ove nove planete su nakačene na Znakove koji su domicili "vanjskim" planetama (Vodolija, Ribe, Škorpija) ne obazirući se na kosmološki kontekst i naslijeđenu sistemsku zatvorenost. Tako je npr. zaokružena unutarnja polarnost kaldejskog sustava prilično dekonstruirana stršećim transsatunrskim planetama bez polarnih oponenata:
 
Kako su asocijativni mehanizmi jednog astrologa posebno napeti, neki noviji astrolozi su sadržaje zodijačkih znakova kontaminirali i tzv. mundanim kućama. Jer kuće su isto tako podjela neba na 12 isječaka, dovoljan trigger za poistovjećivanja, iako je razlika u astronomskom backgroundu 12 zodijačkih znakova i 12 mundanih kuća radikalna: dok Zodijak polaže račun prividnom kretanju Sunca u ciklusu od jedne godine, kuće polažu račun okretanju zemlje oko svoje osi, znači odnose se na 365 puta brži, dnevni ciklus. Svaki od tih mundanih isječaka se odnosi na sasvim konkretne životne sfere kao što su prijatelji, kratka putovanja, zatvori, brak i sl. Bojanje zodijačkih znakova sadržajima kuća je išlo jednostavnim slijedom - broj znaka = broj kuće - pa se tako npr. 11. znaku Vodenjaku pripisuje i druželjubivost jer 11. kuća označava i prijateljstva. Takvo projiciranje konkretnih značenja kuća na zodijačke znakove je svakako besmislica, iako se apstrahirana značenja (nekih) kuća kao polarnih osovina nude za analogiziranje sa zodijačkim znakovima, bar onako kako ih opisuje moderna astrologija, ali ne kao neka nadgradnja znaka nego samo kao odslik već postojećeg reda.
Uz sve ovo, neki se astrolozi kod opisa jednog zodijačkog znaka oslanjaju i na mitologiju i simboliku, kao i na personificirane klimatske prilike.
 
To sve je otprilike stav moderne astrologije. Zašto adjektiv "moderna"? Zašto ne samo astrologija? Moderna astrologija i jest samo astrologija, u smislu uobičajena astrologija na kakvu nailazimo u astrološkoj štampi. Adjektiv "moderna" služi da se okarakterizira friškost ove astrologije na sceni i da se povuče granica prema astrologiji stare škole koja je usput na sceni bila 10 puta duže nego moderna. Nova astrologija naime datira otprilike od druge polovine 19. stoljeća i predstavlja nešto kao instant verziju originalne helenističke astrologije. Njeni zagovornici je nazivaju i "revidirana", protivnici je nazivaju "kastrirana" ili „degenerirana“. Stoljeće prije toga je astrologija pred trijumfom siècle des lumières kao kakva trnoružica utonula u stogodišnji san i kad se probudila nije više znala ni tko je. Prije tog utišja je bila uvažena univerzitetska znanost, poslije je podlijegla "psychological turn"-u i postala nešto kao popularno-psihološka razbibriga, u nastojanju da se reforimira i vrati si staru slavu. Cijela dva milenijuma prije pada u komu, na sceni je bila znatno kompleksnija i metafizički bolje osoljenija astrologija helenističkog porijekla. Ali i ta helenistička astrologija je 90-tih godina prošlog stoljeća reanimirana i obitava uglavnom sektaški nepomirljiva prema modernoj. Američki astrolozi, u ruhu filologa, hermeneutičara i jezikoznanaca su naime 1992 osnovali tzv. "Projekt Hindsight" koji je sebi postavio cilj da prevede i iznova interpretira sav opus zaboravljene astrološke literature napisane na starogrčkom i latinskom. Ovim prevodima i interpretacijama je astrologija zablistala u "novo-starom" izvornom svijetlu i kao takva osvojila mnoge astrološke krugove koji su onda odlučno okrenuli leđa modernoj astrologiji. Ovi "postmoderni" astrolozi revnosno rade na rehabilitaciji stare astrologije i uspjevaju je sve prominentnije medijalno pozicionirati nauštrb moderne astrologije. Ali kao što moderni astrolozi imaju tik da oduševljeno prihvaćaju astronomske novine kao friškootkrivene planetoide, asteroide i sl. gluposti nebi li proširili umišljeno polje djelovanja, tako i astrolozi tradicionalne hermeneutički zadubljeni oprobavaju novoprevedene tehničke rafinese i najneznatnijeg aforizma starih majstora astrologije, nebi li i oni profinili prognoze ili zavarali zasićenost. Ta „nova“ stara astrologija je štura, fatalistička, dogmatska, tehnokratska i fiksirana na konkretne događaje, jedan odlučan korak natrag ka gatarstvu. Njeni zagovornici se doimaju kao da su intelektualno zamukli pred aurom starina, i mentalitetom liče na okorjele skolastičare koji kao hipnotizirani kruže oko postuliranih dogmi. Ali s duge strane valja zapaziti da je ova stara astrologija metafizički osoljenija i konsistentnija (u uskoj vezi sa aristotelovom kosmologijom) od moderne. Moderna astrologija je kao čovjek koji je pretrpio ozbiljnu amneziju i iznova si zasnovao identitet na nekim fikcijama.
Za razliku od zodijačkog znaka nove astrologije, zodijački znak stare se doima kao tijesan kofer u kojeg je svašta nogama nagurano: ne samo spolovi, elementi, modaliteti i domicilne planete itd. nego i godišnja doba, cijeli paket tzv. "esencijalnih dostojanstava": planete egzaltacije, triplicitetni vladari, termini, dekani, nema što nema. "Esencijalna dostojanstva" su inače zone zodijaka koje planetama daju kick kad u njih zagaze, kao u kakvoj computer igrici. Ona se baziraju uglavnom na kompulzivnom tiku (neo)pitagorejskog uma da zodijačke znakove ili sam Zodijak sjecka kao peršin, po svim zamislivim divizorima, i svaki od nastalih komadića signira planetarnim kvalitetama ili kvalitetama samih zodijačkih znakova (i sam Pitagora je prije bio "ezoteričar" nego matematičar). Kod tzv. "dodekatemorija" npr. postoji isjeckanost u fraktalnom modusu, naime u vidu minijature Zodijaka (sa znakovima po svakih 2,5°) u Zodijaku na rasponu jednog zodijačkog znaka ili još bizarnije, kod tzv. "miriogeneza" je čak svakoj od lučnih minuta Zodijaka, kojih ima 60 x 360, pridodano neko značenje. Slijedom ovih esesijalnih dostojanstva je npr. za tradicionalne astrologe zodijački znak Rak “pokretni, puteni bonvivan velikih žudnih i životnih apetita jer je Mesec simbol tela i vitalnosti”, ali kako je u Raku egzaltiran i Jupiter mora mu se pridodati i "ekstenzivnost principa, pa je čovek jos više žudan za svim onim sto Mesec esencijalno jeste”, pa onda Venera i Mars nadopunjuju portret preko vodenog tripliciteta, pa dekanati svaku trećinu posebno bojaju itd. itd. U tradicionalnoj astrologiji zodijački znakovi ne participiraju na elementima samo po triplicitetu, nego i po godišnjim dobima, pa je Jarac ne samo zemljan, nego i voden, jer pripada zadnjem "vodenom" godišnjem kvartalu koji se zove Zima. Osim toga, zodijački znakovi se po helenističkoj tradiciji svakojako kategoriziraju, pa mogu biti: zvučni, bezvučni, poluzvučni; dovršeni ili nedovršeni; kopneni, vodozemski, morski; plodni, neplodni, slabo plodni; slobodni ili ropski; građanski, javni, ruralni, zemljoradnički, zatim uslužni, vladajući, kraljevski itd.

Da ne ispadne da pravim satiru od stare astrologije, valja napomenuti da su stari astrolozi zodijačke znakove drugačije tretirali nego moderni. Zodijak je bio metafizički uglavljen u aristotelovoj sferologiji kao zadnja, nevidljiva, nemanifestirana sfera "Bogu iza nogu". Pošto je s one strane zvjezdanog firmamenta, bio je "maćehinski" tretiran. Antioh i Porfirije, astrolozi starije tradicije u svojim djelima čak ne daju nikakve zasebne opise znakova, kod Ptolemeja, "oca astrologije" su samo shematski spomenuti. A i u summi summarum cijele starovjekovne astro-literature u kojoj su postojali karakterološki opisi znakova, ovi porterti, čim su napuštena shematska nabrajanja, izgledaju kao čiča gliša na gljivama ludarama, banalni, zbrkani, proturiječni, zlonamjerni. Zodijački znakovi su dakle bili nešto poput zanemarljivih prvih skica koje su bile finalizirane tek u konkretnom horoskopu. Drugim riječima, opis jednog zodijačkog znaka u staroj astrologiji je znatno varijabilniji u ovisnosti o konstelaciji nego je to slučaj u modernoj astrologiji gdje su znakovi u svojoj općosti u prvom planu. Tradicionalni astrolozi su fiksirani na dinamiku zodijaka, na mundane kuće i planete koje stavljaju na zlatnu vagu dostojanstava. Ali valja napomenuti da nije ni svaka stara astrologija tretirala zodijačke jedinice maćehinski: naime, astrologija starija od stare, staro-egipatska, tzv. dekanska astrologija (36 jedinica) je svoje dekane opisivala na sličan način kao što moderna astrologija opisuje svoje zodijačke znakove, esencijalistički i psihologistički, bili su nešto kao žive duše bogova dekada.

 

Što je onda zodijački znak?

 

Za to valja stvari premotati na početak. Zodijački znak je sastavljen iz samo dvije komponente s početka ovog teksta: iz domicilnog planeta i elementa! Ništa više. Znači ovdje je manje gradivnih komponenti i od modela moderne astrologije. Samo na osnovu ova dva parametra se može rekonstruirati čitava zodijakalna tipologija, koja nepromijenjena egzistira još od druge polovine 19. stoljeća (ali i kod starih astrologa je postojala u rudimentarnoj formi, pogotovokao kao fiziognomska tipologija). Većina modernih astrologa se i nehotice oslanja samo na ova dva parametra, ako ne prenose dogme prvih teozofskih astrologa. Ovo naravno ne dotiče astrologiju kakvu prakticiraju tradicionalni astrolozi, jer njihova je karakterologija ili škrta i konfuzna, ili su njihovi astrolozi do te mjere revnosni u sporenju moderne astrologije da zodijačku karakterologiju demonstrativno ignoriraju i glumeći starovjekovne mudrace rekonstruiraju karakter isključivo na osnovu tabela temperamenta, vladara ascendenta, mjeseca i sl.

Bitno je napomenuti da dvanaestodjelna zodijakalna tipologija nije šuplja predaja bez osnove u realnosti, već naše tipizirajuće iskustvo naginje "destilaciji" ovakvih karakternih obrazaca (neovisno o poziciji Sunca). Tako astrolog može spekulirat koliko hoće, prema ovoj prirodnoj tipologiji će tendencijelno uvijek biti uštimavan, pod uslovom da mu je dano nešto od tipologizirajuće intuicije i zdravog kritičkog garda. Da je smislena, svjedoče nebrojeni psiho-portreti najvećih karakterologa i talenata tipiziranja, naime beletristički literati (to je zavrijedilo jednu posebnu knjigu). Ali i jungovi obrasci introverzija/ekstroverzija, kao i učenje o temperametima koje se bazira na 4 Elementa, koji se i danas koriste u diferencijalnoj psihologiji, coaching-u i upravljanju ljudskim resursima, je solidan pokazatelj u ovom pravcu. Ovdje bi naveo još jednu osobnu zanimljivost, naime otkriće da se moje dokoličarske fiziognomske skice zodijačkih tipova frapantno podudaraju sa fiziognomskim crtežima ili opisima zodijakalnih tipova ranijih stoljeća. To može značiti ili da ljudi imaju neobično srodne fiziognomske vizije pri portretiranju karaktera čovjeka, što je već dovoljno bizarno, ili da su ti fiziognomski nalazi dio karakterološke kvintesence iskustva - ja bi se kladio u ovo potonje.

Za ovako pojednostavljenu građu zodijačkog znaka se sve dinamičko na Astrologiji stavlja u zagrade, njen horoskopski, kalendarski itd. aspekt. Mundane kuće su ovdje balast, planete se uzimaju također samo statično, kao osmišljavajuća okosnica Zodijaka. Pod to spada i kretanje Sunca koje inače definira "what is your star sign?". Znači, samo je u fokusu statični, bezvremeni aspekt Zodijaka - i to samo onaj polarnog karaktera! Zodijačka polarnost je demonstrirana krugom i to samo njegovim dijametralnim aspektom. Krug, koji inače nije dvodimenzionalna površina ili trodimenzionalni disk nego jednodimenzionalna krivulja, prirodom stvari nudi dvije demonstrativne mogućnosti: 1. dinamičku - objekt koji se kreće linijom kruga neminovno stiže na startnu poziciju i ovim služi prikazu ciklusa; 2. statičnu - jedna točka na krugu neminovno ima svog dijametralnog oponenta (180°) i ovim služi prikazu polarnosti. Ovo potonje je jedino što je ovdje od interesa. Kao praksa se astrologija služi prvenstveno dinamičkim aspektom kruga, dok je teorija zasnovana pretežno na statičnim shemama kao što je polarnost. Tako polarnost može služiti i za teoretsko uštimavanje. Sve bazne komponente astrologije su po svojim sadržajima već polarnog karaktera: spolovi i elementi na krugu, zatim kaldejski red sam po sebi ako izuzmemo Sunce koje služi kao os simetrije, potom kaldejski red domicilno poslagan preko kruga Zodijaka, s time što ovdje i Sunce ima oponenta, i na kraju su i kuće sistem polarnosti ako im se apstrahiraju sadržaji - samo su zodijački znakovi u ovom nedosljedni i pored njihove jasne intencije ka polarnosti! Usput budi rečeno, elementi su za tradicionalnog astrologa sastavljeni iz aristotelovih haptičkih kvaliteta (suho-vlažno i toplo-hladno) koje su u takvim odnosima da u proturječe općeprihvaćenom elementarnom redu Zodijaka. Tako je npr. ovdje element Zemlja (hladno i suho) suprotstavljen elementu Zrak (toplo i vlažno) što je prilično besmisleno u svjetlu dijametralnosti elemenata na Zodijaku.

 

Esencijalna dostojanstva

 

Kao što rekoh, zodijački znak tradicionalne astrologije se doima kao nekakav deponij u koji je svašta nasumice bacano. Da bi se oslobodili tog balasta koji stvara disonance, valja odstraniti sve što nema polarnu narav. Srećom, tu i nemamo neke velike otpore. Mnoge stvari otpadaju same od sebe. Još jednom, Zodijak je po spolu, domicilnim planetama i po elementima prefektan polarni konstrukt, sve štima kao simfonija. Ali kad se preostala "esencijalna dostojanstva" stave na ispit dijametralnog odnosa, dobijemo škripu i buku. Tako je u Raku egzaltiran Jupiter, dok je u njegovom dijametralnom opozitu Jarcu egzaltiran Mars; u Biku je egzaltiran Mjesec, dok u dijametralno postavljenom Škorpionu nema ničega; triplicitetni vladar Raka je Mars, dok je vladar njegova opozita Jarca doduše Venera, ali samo ako je dnevni vladar, inače Mjesec; srednji dekan Raka je Merkur, dok je srednji dekan Jarca Mars itd. itd. Reklo bi se da ova dostojanstva nisu ni zamišljena da definiraju zodijačke znakove, nego su samo konstrukti horoskopije. Esencijalna dostojanstva s one strane domicila - egzaltacije, granice, dekani, lica - su i sama po sebi prilično konfuzni koncepti. To je i jedan od razloga, zašto ih moderni astrolozi ne koriste, u najboljem slučaju samo egzaltacije, što je dogmatskim tradicionalistima znak diletantizma. Međutim, čak i od tradicionalista veleuvaženi Jean-Baptiste Morin (1583-1656) u uvodu njegove “Astrologia Gallica” kategorički odbacuje granice, dekane i lica, kao bezvrijedni talog egipćana, arapa i kaldejaca, i koji su nošeni samo inertnom silom tradicije, što ga takoreći čini protomodernistom. Jednom astrologu je ionako nemoguće procesirati inflaciju značenja koja proishodi iz mase esencijalnih dostojanstava, pa se koriste tabele koje planete samo kvantitativno sumiraju i osiguravaju mozak od preopterećenja.

Da vidimo što škripi kod tih dostojanstava. Egzaltacije su nešto kao povijesni atavizam kojem nitko ne zna porijeklo. Neki misle da je to import iz jednog drugog inkompatibilnog sistema. Ovdje se radi o raspodjeljenosti planeta preko Zodijaka slično domicilnoj, samo bez  logike. Ovdje nema ni traga od začuđujuće koherentnosti domicilnog sistema. I pored par modela objašnjenja njihove logike, egzaltacije ostaju neriješeni misterij. Još veći misterij je da su mjesta egzaltacije u stvari stupnjevi Zodijaka - Sunce na 19° Ovna, Mjesec na 3° Bika, Satrun na 20° Vage itd. Neki misle da su ovo bile pozicije nekih bitnih fiksnih zvijezda, drugi da je to bila konstelacija planeta u momentu osnivanja nekog hrama, što im sveukupno prije daje zvjezdočarsku notu nego jasnu osmišljenost koja ulijeva povjerenje. Postoji zatim problem nekompaktibilnosti tradicionalne prirode planeta sa njihovim znakovima egzaltacije, npr. hladni i suhi Saturn je egzaltiran u toplom, vlažnom, plodnom znaku Vaga ili vrući Mars u ledenom Jarcu. Sve u svemu, modernom astologu nikako nije za zamjeriti ako je ovo bacio preko palube. I za tzv. granice može važiti isto. Kao i kod egzaltacija im je logika zbrkana i izvorišta su izgubljena u povijesnom mraku. Ni "ocu astrologije", Ptolemeusu nije bilo poznato porijeklo, niti je on uspio dokučiti njihovu logiku (kad npr. njegovim pokušajima rješenja graničnih stupnjeva stvori više problema nego ih je bilo) iako im u svom "Tetrabiblosu" posvećuje više prostora nego domicilima i egzaltacijama. Postoje egipatska i kaldejska tabela granica i u polovici znakova se razlikuju. I oko tripliciteta vlada poprilična konfuzija. Nekoliko primjera: Ptolomej je za Vatrene znakove koristio samo 2 vladara, Sunce dnevni i Jupiter noćni (Mars za vodene i za dan i za noć); za Dorotheusa su vatreni vladari bili Sunce dnevni, Jupiter noćni i Saturn za oboje; za Schönera su bili Sunce dnevni, Jupiter noćni i Mars za oboje; za Morina Sunce dnevni, Mars noćni i Jupiter za oboje. Kod Lillya imamo samo dva vladara po Elementu. Kod Antioha i Porfirija nema ni spomena tripliciteta itd. Lica ili dekani do srednjeg vjeka nisu ni važili kao dostojanstva. Oni su vele neki talog drevne egipatske tradicije. Postoje sačuvani opisi u kojima svaki dekan nosi misteriozna egipatska imena koja služe mađiji ili teurgiji. Osim toga, ni ovdje ne vlada konsens: vladari bikovih dekana su za moderniste Venera, Merkur i Saturn; za kaldejce su to Merkur, Mjesec i Saturn; a za Maniliusa planete ne igraju nikakvu ulogu, već su znakovi odgovorni (Rak, Lav i Djevica). Kad se sva ova dostojanstva uzmu u cjelini, nastaje poprilična zbrka: Saturn je u Ovnu i u padu i u triplicitetu; Mars u Raku isto, Mjesec u Škorpionu itd. I kad se još monomorije, lica i granice nabace preko znakova nastaje zbrka koju nitko ne može procesirati osim da bi napaljeni astrolog mogao post festum naći neku determinantu za neki slučaj. Što se mene tiče, sve ovo može ostati alat horoskopdžija, ali za tipologiju Zodijaka je definitivno neupotrebljivo.

 

Spolovi

 

Spolovi su također suvišni, iz prostog razloga što je ova podjela već sadržana u elementima. Muško i žensko je samo imenovanje elementarne spolnosti - Zemlja i Voda su ženskog, Zrak i Vatra muškog spola. Ovom je izvorište aristotelovo učenje o "prirodnim mjestima" elemenata, koji se očigledno odnose na fenomenologiju agregatnih stanja - kruto i tekuće streme prema dolje (prema središtu univerzuma), zrak i plamen prema gore. Osim toga su prva dva opipljivog, tvarnog, tromog karaktera, dok su druga dva takoreći fino-materijalna, bez inercije, zbog čega su prvi kod stoika korespondirali sa hyle (materija) i drugi sa pneuma (duh ili duša). I to je sve. Nezgrapnost imenovanja ove kategorizacije sa muško i žensko mogu samo astrolozi previdjeti. S druge strane, valja pokazati i razumijevanja da je nemoguće bilo oduprijeti se iskušenju spolne asocijacije i njenom etabliranju. Tradicionalna astrologija sva vrvi od spolnosti, prilično nemarno nabacano, elementi, planete, kuće, godišnja doba, faze mjeseca, dan i noć, i to uvijek po aristotelovim ili anaksimandrovim kombinacijama haptičkih kvaliteta, koje je vjerovatno Ptolomej kačio gdje je stigao. Tako su po tim kvalitetama 4 planete - Saturn, Jupiter, Mars i Sunce - muške, dok su samo 2 planete - Venera i Mjesec - ženske (Merkur je hermafrodit). Međutim po kriteriju tzv. "sekti" Mars nije više muško (dan), nego seli u žensku (noćnu) sektu. Osim toga, Mjesec koji je načelno ženski (hladan i vlažan) i Sunce muško, kroz svoje 4 faze uzimaju spolove kvadranta, pa u nekim postaju hermafroditi. Generalno, ovaj koncept haptičko-kvalitativne spolnosti donosi kišu disonanci u priču o Zodijaku.

 

Modaliteti

 

Slijedeći parametar koji isključujemo iz građe zodijačkog znaka su modaliteti. Kad bacimo oko na domicilne planete primjetit ćemo da nisu nešto prosto adirano elementima, nego fino harmoniraju sa njima. Venera koja ima zadatak da izmiri ili sile svede na 0, paše kao prst u oko balansirajućem Zraku (Vaga) i stabilizirajućoj Zemlji (Bik). Uz to obe Venere imaju oponenta Marsa na drugoj strani, kao što i elementi u kojima su ove udomaćene imaju svoje oponente. Modalitet suprotno ovom ne harmonira ni sa elementima, ni sa planetama, niti ima dijametralnog oponenta na drugoj strani. To su "križevi" sa po dva dijametralna para gdje su svi isto atribuirani (npr. i Lav i njegov oponent Vodenjak su fiksni), što bi značilo da nisu konstitutivni za znak, nego u najboljem slučaju samo navode "temu" jednog četvorstva znakova. Modaliteti su osim toga, za razliku od domicilnih planeta i elemenata, vremenski, dinamički aspekt Zodijaka/godine, 3 faze unutar kvadranta jedne solarne godine ili godišnjeg doba, početni, stabilizirani i završni. Osim toga, ne postoji potpuna suglasnost oko toga što je modalitet uopće u odnosu na znak, još manje što svaki od njih troje radi sa znakom. Za Sephariala su npr. ove tri kvalitete movable-fixed-flexed; za Frowley-a otvorenost-ekspanzija-povratak; za Patrice Guinard uvod-stabilizacija-distribucija; za Wikipediju jak-osrednje jak-slab ili aktivno-pasivno-reaktivno; za Oscar Schmitz-a rajas-tamas-sattvas, za Hans Stein-a vodeće-sprovodeće-višestrano itd. Astro-Wiki dalje ovom trojstvu pripisuje i planete, kardinalnim Jupitera, fiksnim Saturna i promjenjivim Merkura, zatim se ubacuju korespodentna božanstva kao Brahma, Vishnu i Shiva ili čak Otac, sin i sveti duh i sl. trash. Manilius ove tri kvaltitete pripisuje čak dekanima znakova. Kako kardinalnost istovremeno znači i "pokretan" i "preokretan" i "otvoren" i "uvodni" i "jak" itd., ne može reći da je to nešto nastalo iz logičke prinude. Osim toga, latinski cardo (kardi-nalno) i grčki tropikos koji označavaju prvi, kardinalni stadij, u prevodu znače "promjenjiv", u starijoj literaturi tako i imenovano, međutim, danas je promjenjiv ime i atribut zadnjeg stadija (uzmimo da je pod promjenjivo mišljeno "obratno" ili "preokretno"). Mnogi autori vele da kardinalnost donosi jasno stremeći karakter koji sve izboksa što poželi; ili koji je pun inicijative i angažmana (dok se kao fiksni "rotiraju oko sebe"); ili je to impulsivnost u smislu brzo planuti i izgastiti se; ili je to kompulzivno akcionarstvo; ili su to inicijatori, motori, stimulatori itd. Sve ovo izgleda kao da su se autori malo zanijeli u imaginiranju Ovna, pa bi sigurno koštalo podosta truda naći nekoga tko je defanzivnu Vagu opisivao po ovoj normi. Ne postoji astrološki udžbenik koji modalitete ne navodi kao konstitutivni dio znaka, ali kad se analiziraju konkretni opisi znakova, ako podudarnost nije slučajno tu (npr. fiksni Bik, promjenjivi Blizanci itd.), skoro je nemoguće naći mjesto gdje se ovo pokazuje kao dio karakternog ustroja. Astrolozi ih pri sistematskom opisu jednostavno smetnu s uma, ne uzimaju ih kao mjerodavne. Primjerice, Strijelac u opisima skoro nikad nije prikazan kao "promjenjiv" u naravi, Vodolija kao "fiksne" ili "stabilne" naravi, i Vaga kao prodorna i impulsivna itd. Ali ni laici, koji se interesiraju za svoj znak, ascendent i element, ne pitaju nikad jesu li kardinalni, fiksni ili promjenjivi. Modalitet je sve u svemu kao jedan neizostavni sastojak na listi namirnica nekog jela, kojeg nitko ne stavlja u lonac.

 

Godišnji ciklus prirode

 

Kakvog se još balasta valja riješiti? Prirodni godišnji ciklus! Rekosmo da zodijački znakovi načelno ne polažu račun faktoru vrijeme. Pogotovo se ne mogu opisivati procesualno, kao dio jedne vremenske dinamike gdje je svaki "razvijen" iz prethodnog. Zodijački znakovi nisu odslici ponašanja prirode (ili nebeske mehanike) tokom godine niti korespondiraju s ovim, makar i postoje dodiri sa epizodama godine, kod npr. Vage, znaka jesenjeg ekvinocija, kojoj se simbol podudara sa imenom ekvinocij (lat. aequus = isto i nox = noć), kao i ravnodnevnica; ili Lava i Raka, dvoje ljetnih znakova, kojima su domicili nebeska tjela koja korespondiraju sa toplinom (za tradicionaliste je doduše Mjesec hladan), dok je njihov hladni oponent Saturn udomaćen u zimskim znakovima. Napisane su kiše tekstova u kojima opis znaka počinje sa odgovarajućim godišnjim ciklusom vegetacije, Ovan kao proboj pupoljka kroz koru grane ili klice kroz koru zemlje, Bik je vezan uz rast i bubrenje, Blizanci uz cvjetanje itd. Problem je da se fenološki ( fenologija = nauka o stadijima životnih ciklusa biljaka) i astronomski kalendar ne podudaraju: ne samo da za one koji se sistematski bave uzgajanjem bilja postoji 10 umjesto 4 godišnjia doba, nego i tih 10 nisu astronomski fiksirani nego variraju u ovisnosti o promjenjivim stadijima razvoja biljaka, kao i o regionima gdje rastu. Prvih 5 fenoloških godišnjih doba su markirani vremenima cvjetanja mjerodavnih biljaka, i te faze cvjetanja imaju raspon od sječnja (Lijeska) do kraja rujna (Divlji pelin) a između toga masa različitih termina cvjetajućeg bilja. U svjetlu ovog očigledno nema puno smisla spajati znak Blizanci sa fazom cvjetanja, kao i sve ostalo. Te korespodence su očigledne konstrukcije.

 

 

Potrebno je samo okom krznut svo astrološko štivo na ovu temu da bi se stekla izvjesnost da se ovdje stvari razvlače kao žvake dok sve ne sjedne. Ali ni ne sjedne sve kako je zamišljeno. Nitko od pristalica tog modela nije uspio konzekventno izgurati stvar. Kad se stigne do 100 i par dana biljnog "zimskog sna", gdje se ništa ne događa, počinje muljaža: ili se negdje drugo traže korespodence ili se jednostavno preskoči tema. Valja i naglasiti da odbacivanjem korespodenci znakova i godišnjeg ciklusa prirode dobijamo univerzalnost Zodijaka koji važi i za južnu zemljinu hemisferu. Tako je Strijelac i u Melbourneu isti kao i onaj u Londonu.

Da zaključim: 12 zodijačkih znakova nisu ništa drugo nego takoreći 4 preko prizmi planeta "disperzirana" elementa! Ili 7 planeta različito "inflektiranih" preko elemenata. Ova tipologija se može uzeti kao konzekventni nastavak redukcionizma moderne astrologije, s time što je zadržan domicilni sistem stare.