Skip to content

Domicilni red

 

Još jednom: ako je Zodijak i nastao u kalendarske svrhe i koristi se kao dinamički sistem, ono što njegovih 12 isječaka suštinski osmišljava je statični red bez faktora vrijeme - naime domicilni red. Kakvu vrijednosnu dimenziju ovaj red ima za astrologiju može se iščitati iz jednog široko rasprostranjenog motiva helenističke astrologije - thema mundi - naime, mitskom horoskopu nastanka svijeta u kojem su planete poslagane upravo po tom redu. U čemu se sastoji taj red domicila? Domicilni red je takoreći "ukućenost" 7 planeta u 12 isječaka Zodijaka, koji su onda nešto kao obitavališta po mjeri odgovarajuće planete, ili polazišta, izvorišta ili mjesta porijekla planeta u svijetlu thema mundi. Porfirije Tirski (233g. - 309g.) definira zodijački znak (=zōidion) ili dvanaestodjelni isječak kruga kao dom (=oikos), što se odnosi na obitelj ili mjesto življenja. U starijim helenističkim tekstovima se inače preferiralo imenovati zodijačke znakove domovima planeta, tipa "Jupiter se nalazi u domu Marsa" (i ne u znaku Škorpije). Povijesno jezikoznanstvo upućuje i na istoznačnost grčkog izraza oikos i latinskog domus. Starokgrčki izraz "Domicil" je sastavljen iz indoevropskog korijena dom (tj. dem) i koristi se na isti način kao u našim jezicima = ono otkuda se potječe; obitelj, zavičaj, rodni kraj. Istog korijena su i grčki domos i latinski domus

Kaldejski red u odnosima polarnosti

Zodijački znaci su dakle domovi planeta, kao mjesto porijekla, očigledno kao srodnost ili izvorište. Ta domos-icilna projiciranost 7 planeta na 12 isječaka Zodijaka nije proizvoljna nego slijedi red brzine kretanja planeta iz geocentrične perspektive - 1.Mjesec 2.Merkur 3.Venera 4.Sunce 5.Mars 6.Jupiter 7.Saturn. Stručno ime za taj red je "kaldejski red". Bitna karakteristika tog kaldejskog reda planeta su njegove polarne relacije, u smislu: Sunce je centar bez polarnog oponenta, a preostale planete preko Sunca kao osi simetrije stupaju u polarni odnos, i to Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars (vidi sliku gore). Kad se onda taj kaldejski red rasprostre preko Zodijaka duž osovine ljeto-zima (domicilni sustav), iste te polarne relacije ostaju (i Sunce dobija svog oponenta). Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane polarnosti planeta na krug, nego i na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red - po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). 

Domicilni sustav

Za razliku od stoičkog učenja o elementima, učenje helenističke ili tradicionalne astrologije, da tako kažem, ne haje za logiku zodijačkog kruga. U ovoj astrologiji su u prvom planu aristotelove bipolarne "primarne kvalitete" - vlažno-suho i toplo-hladno. One su srž ne samo elemenata, nego su osute posvuda po sustavu tradicionalne astrologije, po spolovima, planetama, mjesečevim mjenama, temperamentima itd. i odgovorne su za brojne disonance. Npr. hladni i suhi Saturn je domicilni vladar zračnog znaka (Vodenjaka) i egzaltiran je u zračnom znaku (Vaga), a Zrak je po aristotelovom sustavu upravo suprotnih kvaliteta, vruć i vlažan (dok je po stoičkom jednostavno hladan). Takav red također stoji u disonantnom odnosu sa pozicijama elementarnosti zodijačkih znakova na zodijačkom krugu. Konkretno, "primarne kvalitete" elemenata daju elementarne polarnosti - Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda - i kose se sa dijametralnom (stoičkom) polarnošću elemenata na zodijačkom krugu - Zemlja vs Voda i Vatra vs Zrak. Stoici su za razliku od Aristotela elementima pripisivali svakom po jedan haptički kvalitet, jasno i elegantno - Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan - što se i podudara sa dijametralnom logikom zodijačkog kruga. U Anthologiae (između 150 i 175 g.) Vettius Valenta, suvremenika Ptolomeja (važan promoter Aristotela), su prvi put zodijačkim triplicitetima pridodani elmenti i istovremeno u 9 tomova ovog djela nije bilo ni spomena aristotelovih "primarnih kvaliteta". Planetama su aristotelove haptičke kvalitete pridodane po jednoj logici reda koja opet egzistira disonantno sa domicilnom. Ako ćemo gorepomenuti polarni sustav kaldejskog reda nazvati "solarnim" (Sunce u centru), ovaj bi smo onda mogli nazvati "merkurovski" ili još bolje po F. Rochberg "Babylonian Horoscope" "babilonski". Po logici ovog "babilonbskog" reda je Merkur neutralna ili androgina planeta bez polarnog oponenta i ne Sunce (kao u polarnosti kaldejskog reda) koje je ovdje oponent Mjesecu. Zatim su benefični Jupiter i malefični Saturn oponenti, kao i benefična Venera i malefični Mars. Dok se "solarni" polarni red bazira na brzini kretanja planeta u odnosu na Zemlju, ovaj "babilonski" bi se mogao bazirati na magnitudi planeta (njihov vizuelni intenzitet), iz koje se onda izvlače karakteristike benefičnost i malefičnost. Tako su najsvjetlije planete na nebu Jupiter i Venera benefične, dok su najmanje vidljivi, turobni Saturn i krvavo crveni Mars malefične planete. Merkur koji je uvijek u društvu Sunca, u relativno kratkim intervalima vidljiv prije njegova izlaska i zalaska, je bio posrednik između nebeske i podzeme zone. Zagovornik tradicionalne astrologije će benefičnost/malefičnost planeta zasnovati na aspektima njihovih domicilnih pozicija prema luminarima (Suncu i Mjesecu). Problem je da zodijački krug podjeljen na solarnu i lunarnu polutku ne pali kod Saturna: Saturn solarne polutke nije u aspektu sa Suncem i lunarne nije u aspektu sa Mjesecom (150° umjesto 180°), otprilike isto kao što ni neutralni Merkur nije (30°). Po ovom "babilonskom" redu su Aristotelove "primarne kvalitete" nakačene na planete pretežno na ovaj način: Saturn je hladan i suh, njegov oponent Jupiter je  topao i vlažan; Mars je topao i suh i njegov oponent Venera hladna i vlažna; Sunce je toplo i suvo i Mjesec hladan i vlažan. Dualizam Sunca i Mjeseca, kao i "androgini" karakter Merkura nas navodi na pomisao da je u pitanju spolna polarnost, međutim, iako su Sunce vs Mjesec i Mars vs Venera u odnosu muško vs žensko, Saturn i Jupiter su oboje muško, da bi se opet poslužila neka treća logika. Ova zbrka ima svoj daleki odjek i u astrološkoj lektiri današnjice koja vrvi od disonantnih opisa planeta ili zodijačkih znakova, posebno kod opisa Jupitera i Merkura i pripadajućih im znakova po domicilnoj logici. Služeći gorepomenutoj logici je stara astrologija npr. Jupiteru dodjelila zračnu prirodu ili prirodu sangvinika (pozitivne kvalitete toplo i vlažno) i izrazitu benefičnu prirodu, suprostavljenu turobnom, malefičnom Saturnu. Sangvinična i benefična priroda Jupitera se pokazuje i u izrazu "jovialan" koji je iznjedrila srednjovijekovna Astrologija i znači vedar, zabavan, dobronamjeran a odnosi se na latinskog Iuppiter-a kojemu je genitiv Iovis, dok je Satrun bio vezan uz turobnost i melankoliju. Tako Jupiter stoji za sve ono gdje je jovijalnost, vedrina, zabava itd. nepoželjna - katedre, vrhovne sudove, crkvene i političke dostojanstvenike, filozofe, ideologe, fanatike itd. Za ljude koji nose obilat teret odgovornosti, reprezentiraju institucije ili su okorijeli u jednoj ideologiji je sigurno najnepodesniji sangvinični temperament i humor im dođe kao nešto subverzivnog karaktera. Štoviše vedrina, zabava, veselje itd. su karakteristike ne samo daleko od Jupitera, nego se kao pripadajuće njegovom domicilnom opozitu Merkuru očigleno dijametralno kose s njim. Merkur je i Bog muljatora, lopova i trgovaca, zato je Jupiter heroja i dostojanstvenika, svih onih koji rade za veće od sebe. U naporima isticanja njegove benefičnosti je Jupiter toliko iščašen da se uzima čak i za signifikatora materijalne imućnosti. Može se reći da ovdje imamo 2 Jupitera u jednom - jedan kao Saturnov i drugi kao Merkurov opozit. Iako je ta aristotelova logika "primarnih kvaliteta" i "babilonski" red planeta u povijesnim dubinama astrologije, velika je smetnja u dobijanju koherentne slike zodijačkih znakova. U svijetlu ovog se stara astrologija doima kao dva loše nakalamljena simbolična sustava, a nova ne kao astrologija koja je lijena misliti pa je odstranila sve zamršeno, nego kao astrologija u čijem pojednostavljenju postoji sistem. U tendenci je sve ono što je moderna astrologija pokušala otkantati taj red aristotelovih haptičkih kvaliteta i "babilonski" red u kojem su Sunce i Mjesec (dan i noć) baza polarnosti. Zato je sa scene nestala benefičnost-malefičnost, "primarne kvalitete", dnevni i noćni horoskopi i sva ona dostojanstva koja se baziraju na ovom tripliciteti, granice itd. Whatever, dvanaest zodijačkih znakova nisu ništa drugo nego jedna banalna ali briljantno osmišljena kombinatorika 7 planeta i 4 elementa, utoliko prije što planete i elementi nisu jedno drugom samo adirani, nego su u odnosu srodstva. Planete dakle imaju elementarnu narav, ali nikako po logici "primarnih kvaliteta" nego prosto po domicilnoj. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi - jer svojom sumirajućom, sintetičkom naravi samo ovdje može biti udomaćen i ne posjeduje apsolutno ništa od tradicionalno mu dodijeljene zračne ili sangvinične naravi (vidi dolje). 

Kako je Zodijak po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski, astronomski i sl. ciklusi, problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, se pokazuje kao fatamorgana (Ako je Jarac znak zime, što je onda sa južnom hemisferom?). Kao što rekoh, krug se osim kao demonstrativni obrazac za prikaz ciklusa može koristiti isto tako eficijentno i za prikaz polarnosti, i to je ovdje jedino od važnosti. Tako se može reći da ekvinociji i solsticiji nisu bitni za sistematiziranje Zodijaka, nego je red kaldejske poslaganosti planeta preko Zodijaka ključni faktor. Osnovna podjela Zodijaka bi onda izgledala ovako:

 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje)! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Unutra i izvana planeta je određeno samo kaldejskim, geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sphaera mundi, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:
 
 
 
Sve ovo bi bilo šuplje imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov direktni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, samo poza zodijaka kao na slici sa crvenom linijom već osmišljava znakove. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli - uvijek u duhu jedne infantilne fenomenologije. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi su dakle centrifugalno i donji/unutarnji centripetalno usmjereni (smješno zvuči, ali dok ne smislim neki podesniji izraz, neka ostane ovako). Kako je uopće moguće da nešto ovako primitivno ima smisla? Astrologija se obraća jednom infantilnom ili primitivnom biću u nama, kao kakvom mitskom čovječuljku koji se nalazi u srcu naše vitalnosti. Svi navedeni atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje bitne jer su s jedne strane samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt "arheologije" jezika i traženja "kosmičkih" struktura u njemu, i preko toga pokušaj osvjetljavanja tog vitalnog, infantlnog jastva u nama koje je glavni sudionik u svemu ovom.
 
 
 
 

Saturn i Mjesec

 
Za predočenje smisla ovog nacrta, predstavimo si ilustraciju osovine Rak-Jarac, u kojoj je prvi stanovnik rupa (plodnih kotlina) i drugi planinskih vrhova, iz čega onda proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Za stare astrologe i njihove zagovornike je Mjesec planet vagabundstva, nestalnosti ili "vječitih promjena" zato što zbog svojih mijena nema stabilni oblik. Zašto je ovo prilično površan analogon? Kao prvo, mjesečeve mijene se simbolički nude prije kao ustaljeni ciklusi nego kao averzija prema ustaljenošću. Ne stalno nešto drugo, nego stalno isto. Drugo, kako je Mjesec, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus) ili planet onog unutra par excellence, kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla uterusa, koji je i mjesto menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako je i misija mjesečeva čovjeka ili Raka tražiti i nalaziti ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva: ne bježati od uvriježenog, pointimljenog nego sasvim suprotno - producirati intimu. Život ovog čovjeka mu dođe kao kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se opet bilda ponavljanjem, ciklusima rituala (rītuālis=ponavljanje) i običaja (ob-vičaj=vyčьnъ=navika) i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Primjeti da su sve ovo napori prebacivanja sa modusa pilota na modus dremljivog autopilota, nesvjesno zauzima sve više prostora nauštrb svjesnog, namjernog, voljnog. Nasuprot ovom "cikličkom" tiku Raka da zaokrene natrag i ponavlja poznato je postavljena vremenska linearnost Jarca, potpuna indiferentnost prema proteklom i okrenutost nepoznatom i emocionalno nekontaminiranom. Životni topos izgona iz simbiotičkog "rajskog vrta" Raka ne navodi samo da traži dom nego i da ga permanentno stvara. Rak je naime tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, mekša, rastače je (Element Voda) i internalizira sa association by contiguity (koja opet podrazumijeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje je svjesnost (svjetlost) svedena na minimum i ostaje samo nesvjesni ili polusvjesni flow - to je ta rekonstrukcija uterusa. Znači, mjesečeve mijene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mijene uterusa i ciklusi plodnih kotlina sa njihovom zemljoradničkom ritualistikom obrade (po dogmi tradicionalista je Saturn zadužen za zemljoradnju), kao i mnogočim što je uslovljeno ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama (npr. Rakovi) su u duhu Mjeseca, nego u ktoničkom smislu i sama terra mater odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po cikličkom diktatu Sunca) i uzima natrag, i koja u sebi čuva relikte, ruine, potonule civilizacije.
Iz svega ovog proishodi i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje apsolutnog komfora, mračnog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje grč svjesnosti. Već sam na jednom drugom mjestu pokazao da je Saturn, jarčev vladar, planet autarkije, emancipacije: kao Vodanjak i oponent Lavu/Suncu je to napuštanje očeva doma (lat. emacipatio); kao Jarac i oponent Raku/Mjesecu je napuštanje majčinog "doma". Dio te priče o početku i kraju je i početak i kraj jedne kulture, njeni "meki" mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjētlo i prosvjetiteljsko, nikakva mrčina (ili zemljoradnja). Saturn je dakle za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, granice ili krajnje periferije, i u ovom vodeno-zemljanom sustavu je svjetlo gore i vani, glava, tavan, terasa, vrh izložen svjetlu. Kod Vodenjaka Saturn određuje njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili van sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim, tuđim, dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom, vanjskom Saturnu dva planeta unurašnjosti, s time što je sunčevo unutra svjetlonosna centralnost, dok je Mjesec mračna nutrina.
 
 

Jupiter i Merkur

 

Suštinu ova dva planeta opisuju slijedeće metafore:

Merkur Jupiter
blizu daleko
nisko visoko
malo veliko
lako teško
brzo sporo
unutarnje vanjsko

 

Diverzni prikazi Merkura

U Homerovoj “Himne Bogovima” je Merkur dječak vičan lopovluku, lukavluku i trgovini. Uvjek je prikazivan kao golobradi mladić, dok je Jupiter uvijek izgledao kao očinski muškarac naboranog čela i bujne brade (iz koje je uostalom rođena Minerva). Među astrolozima i šire ne postoje dvojbe o značenju planete Merkur - jezik, pismo, znak, signal, ali i transport, promet, novac, trgovina, pošta, misionarstvo, kurirstvo, glasništvo, diplomatska služba, pa i divinacija itd. drugim rječima svi alati razmjene, sve ono transportnog ili medijalnog karaktera, zbog čega mu je sigurno i domicil u medijalnom Zraku. Rekosmo gore da između planeta i domicilnih elemenata postoji afinitet srodnosti. Znači Merkur posreduje, uspostavlja vezu i time dalekim stvarima donosi blizinu. Kad su u pitanju dvije zaraćene strane, onda je Merkur svojim posredništvom i mirotvorac. Valja onda opet primjetiti da mirotvorne planete Merkur i Venera imaju svoje domicile u mirotvornom elementu Zrak. Zrak odnosno gas je fenomenološki uzeto stanje blagosti, balansa, amortizacije, niveliranja, suprotnost elementu Vatra u kojem se volje apsolutiziraju, veze kidaju i sve se destabilizira. Imaginirajmo Merkura kao ratnog kurira - frz. courrier = skoroteča ili skortrča, izvedeno iz starofrancuskog courir i italijanskog correre što znači trčati, žuriti -  brz, malen, neupadljiv, okretan, lukav, zna vješto zavarati, od komandne centrale hita sa vješću ka frontu, šunja se i provlači pored patrola i straža neprimjetno kao zrak. Bog Hermes je uvijek važio kao kurir, povezna karika Bogova i ljudi, nosio je kapu putnika sa krilcima na njoj ili patike s istim, u ruci kaducej ili hermesov štap. Još u ranoj antici je Hermes oslikan na vazama imao štap u ruci koji je na kraju imao krug sa polumjesecom na njemu, što je do danas ostalo nepromijenjeno na simbolu Merkura. Krug i polumjesec su označavali Sunce i Mjesec, a Merkur po svemu sudeći neutralizaciju tih opozita, Bog s one strane spolnosti. Kasnije je štap dobio i dvije uvijene zmije, koje su dobile i svoju legendu: Hermes ih je zatekao u borbi i izmirio olivinom grančicom, nakon čega su mu ove iz zahvalnosti dekorirale štap u pozama okrenutosti jedna drugoj u ljubavi. Tako je kaduceju, kao čarobnom štapu i simbolu trgovine i prometa, pridodano i značenje mirotvorstva. Kaducej je bio prikazivan i uz boginju Iris koja je u Homerovoj Ilijadi (u Odiseji samo Hermes) isto tako glasnik s Olimpa. Između ostalog je ona i personifikacija duge koja samo svojim lukom sugerira premošćenost daljine. Kaducej su nosili i Herlaldi, stvarni poštari i diplomate starog vijeka, i služio im je kao znak imuniteta, kao zastava neopredijeljenosti. Ovaj imunitet neopredjeljenosti je gorepomenuta “androginost”, ali nudi se i kao sloboda od opredjeljenosti, nevezanost (da bi mogao povezati), neobuhvaćenost većim, biti sam za sebe, solo izvođač bez tima. Ovdje se usput lagano proziru i zračni aspekti Saturna - autarkija, ovanjšćenost, ex-centričnost (vidi ovdje).

Da apstrahiramo: Merkur je isto kao i medijalni element “gas” planet onog između, planet koji povezuje, preovladava daljinu i simulira blizinu prostorno dalekog ili udaljenog, omogućava indirektno prisustvo neprisutnog ili direktno prisustvo relevantnog od dalekog. Time što je daleko osobno upoznao izbliza - dođoh, primih, odoh - on takoreći neutralizira daljinu i servira blizinu. Ali Merkur dalekom donosi blizinu naprosto zato što je u dubljoj suštini planet blizine (kao što je zrak svakom blizu), štoviše on je i planet perspektive blizine, zoom-iranja i time i svjet malog

DIverzni prikazi Jupitera

Ako je Merkur malecki onda je Jupiter ogromni, najveći! - Iuppiter Optimus Maximus - kako je često označavan (IOM u spisima). Jupiter je uostalom i čisto fizički najveći i Merkur najmanji planet sunčeva sustava. Ako je Merkur mali, nestašni dječak onda je Jupiter veliki, veleuvaženi otac, ono dakle što je sadržano u njegovu prvobitnom imenu Diēspiter, sastavljeno iz imena dieis=dan i pater=otac, nebeski otac (Dyaus pitar, nebeski otac Rgveda). Njegov djed je nebo samo, Uran (starogrčki Οὐρανός Ouranós=nebeski svod) i njegova nebeska priroda po svemu sudeći polaže račun i arhajskoj klasifikaciji božanstava na uranska=nebeska vs ktonička=zemaljsko- podzemna. Ali mi ćemo slijedeći analogije optimusa maximusa, velikog i veličanstvenog nebeskog oca koji je usput često prikazivan sa jastrebom na ruci, uzeti kao biće visine i daljine i pridodati mu nebesku, panoramsku teleperspektivu, kojoj se ocrtava veliki, nadređeni smisao, cjelina mozaika. Time je Jupiter i planet velikog, najprije u smislu voluminozno sumirano, sveobuhvatno, sadžajno bogato, prvotno. 

Jupiter je vezan uz ono što se prije zvalo intellectus, nešto kao viša spoznajna sposobnost u smislu intuitivnog sređivanja iskustvenog materijala u "big picture" i zaokruženi životni gard, dok je Merkur vezan uz ratio, "niži" intelektualni skill, diskurzivni, analitički, našiljen za detalje. Jupiter je glomazni materijal uma, kategorije, generalije, načela, principi, aksiomi, sve ono do čega se stiže inteziviranjem refleksije, što se nudi izvana i iz distance. Ne samo da je dano pogledu sa oservation-towera, nego je to opet konceptualno-metaforički pozicionirano gore. Općosti su načelno gore, konkretnosti dolje. Pojam ruža je sub-ordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje (veliko definira malo), dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore (malo definira veliko) i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U "Predškoli estetike" Gustava Fechnera, poglavlje "Estetika odozdo i odozgo", je ovaj svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore", da bi se oštro ograničio od Hegelove “nebeske”, idealističke estetike. Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa najvoluminoznijim pojmovima i majstori su zauzimanja meta perspektiva. Meta je starogrčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja subsumira ono čemu je nataknut taj prefiks. I sama refleksija, kod filozofa jedan napeti refleks, je zauzimanje perpektive izvana ili van kompaktne struje svijesti, i ujedno svakim aktom pomijeranje horizonata. Ista rekosmo krasi i drugog vanjskog planeta Saturna (ali ne stimulira nego inhibira) - i ovdje se sad jasnije ocrtava ovanjščivajuća priroda vanjskih planeta. 

Isto kao što je Jupiter, kao nekakav nezgrapni intelektualni troll be smisla za detalje, zadužen samo za grubu aparaturu intelekta i njegov glomazni materijal, tako je predisponiran i samo za onaj najvoluminozniji društveni materijal, za “aksiome” društva, za totalitet društvenog ustroja. Jupiter je tako nastanjen kako u statutima, ustavima, preambulama, tako i u samim dostojanstvenicima društva. Znamo da su Jupiterovci tradicionalno vlastodršci, sudci, monarsi, dekani, upravo zato što su im odluke sveobuhvatne, imaju radikalan i univerzalni efekt, i što su reprezentatni društvenih "aksioma", subsumirani pod veće i više, što utjelovljuju institucije, nose teret nad-ljudske odgovornosti, imaju težište u super-egu (über-Ich) itd. - dakle, kao i kod misaonog instrumentarija - sve ono gore pozicionirano. Dok su Merkurovci "mali ljudi" u smislu djeca ali i oni iz pero kategorije, generalno ljudi koje ne terete odgovornosti, bezbrižni, sami za sebe, neobavezne i nereprezentativne individue, bez supstance; zatim oni na dnu lanca odluka, praktični izvršitelji, oni koji "materijaliziraju" koncepte, koji se bave samo tehničkim pitanjima uključujući i STEM fields, logističare, inžinjere, matematičare, predstavnike egzaktnih znanosti, visoko-inteligentnu populaciju koja se ne ubraja među intellectus-alce. 

Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao ljudsku veličinu ili kao nekog velikodušnog ili sa velikim srcem, dok je Merkura opisao više kognitivno, ali i kao okretan, elastičan karakter (možda je zavrijedilo pažnje i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male). Jupiter je očigledno veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. sitnodušnost Djevice). Jupiter sa vatrenim akcenom je veličina karaktera, sa vodenim veličina duše. Veličina karaktera je i visina karaktera. Vatroviti Jupiter je uspravan kao plamen i prije će se izgasiti nego povinuti. Kao i njegov susjed Saturnovac je savršeno autark, ako izvana posrne nevažno, važno da nije iznutra posrnuo, njeguje dakle sopstvo kao kakvu ikebanu i ako je tu sve zeleno onda je sve super. U tom smislu je Jupiter čisto dostojanstvo, i dostojanstvo je gore: biti na visini, uzvišen, sa srcem u višim sferama ili “uzdigunta srca”, imati nivo ili ne biti ispod svog nivoa, sa jasnim limitom na dolje, nepotkupljiv, ne cima ga komerc, radije crkne nego se pogne, sve do donkihotovske rigidnosti na gore i odsustva takta. Jupiteroliki čovjek je samo tjelesnim gardom nategnuto uspravan, ispršen, dignutog nosa, pun visinskog pathosa, kao da sugerira: nikad pod-lijeći ili pod-činiti se ili savinuti se (na dolje), ili ne biti mlohav nego erigiran kao falus - sve to u vatrenom kontekstu. Društveni “dostojanstvenici” su nosioci vanjskog dostojanstva, naime onog službe, i oni i njihove službe su isto tako gore pozicionirane, njihove znamenite javne profesije ih automatski opasaju dostojanstvom. Zbog te vertikale je i religija ovdje komforna, ima kišu lufta na gore, osim što nudi i sveobuhvatnu viziju svijeta.

Suprotno ovom je merkurovski pragmatičar, u najširem smislu. Za pragmatičara je istina = korisnost. Korisnost je potpuno van fokusa velike duše, kako one visinske vatrene gorde i dostojanstvene, tako i one široke vodene kojoj su okviri ega pretjesni. I ovdje se srećemo sa metaforama volumena, naime sa sitnom dušom, gnjidom, naspram jupiterovskog majestetskog viteštva i širokogrudne nesebičnosti. Sitna duša je muljator iz koristi, ali i sitničav i pretjerano uredan čovjek, koji visi na sitnicama. Za sitnu dušu se kaže opet u mjerama volumena da je uska, uskogrudan čovjek, onaj koji slijedi samo svoje sitne interese, dok ne postane i prodana duša koja za interes prodaje svoja uvjerenja. Uskorgrudnost nije samo etičkog karaktera, nego je i skučenost u pogledima, kad netko nije spreman reflektirati svoju ograničenu perspektivu. Široku dušu ima širokogrudan čovjek, onaj sa komforom u grudima i za druge, reklo bi se augmentativno ljudina. Ali da ne ispadne da je Merkur isključivo nepopularna strana života, valja naglastiti da on stoji za ars vivendi, savoir-vivre, vještinu surfanja na valovima života, umjetnost improvizacije,  življenja i preživljavanja. U izvjesnom smislu isto tako nepotkupljiva, slobodarska duša koju ideologije ne mogu zavesti, koja se ravna samo na mjerilima života ili faktičnosti. A ni pragmatična maxima kojoj su vodilja praktične konzekvence nije baš za obezvrijediti. Odsustvo viših sfera i trijezna “prizemnost” (žablja perspektiva naspram panorame jastreba kojeg Jupiter drži u ruci) su sigurno cjenjene vrline, posebno svijetu nauke i vremenima ideološkog ludila. Cijela zapadna civilizacija počiva na vrlinama trgovca. Filozofija pragmatizma ima dobre razloge da savija istinu preko koristi, odbacuje nepromjenjive principe i život vodi prema situativnim datostima. Merkur je utoliko lijekoviti cinizam i trijeznoća, imunitet protiv svakojakih fundamentalizama.

Ako postoje etički, karakterni, kognitivni fenomeni jupiterovske veličine postoji sigurno i estetski. Taj postoji u ruhu fenomena uzvišenosti, kao protuplu lijepog, posebice šarmantnog, ljupkog i komičnog koje u retorici i poetologiji važe kao estetika malog. Još u doba starog Rima je važilo estetsko razlikovanje dignitas (dostojanstvenog ili iznutra lijepog) i venustas (izvana lijepo-privlačnog). Estetska uzvišenost je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti (lat. maiestas=veliko). Sa rečenicom "Uzvišenim nazivamo sve ono, što je naprosto veliko" počinje Kantova Analitika Uzvišenog.

Jupiter je u summi summarum "downward causation", veliko je prvotno i malo su izvedenice; dok je Merkur "upward causation", malo je prvotno i veliko samo derivat malog. Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od strane demosa, dakle odozdo prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički u službi velikog kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je također i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno - vjernici, ideolozi, idealisti, dostojanstvenici itd. Iz ovoga bi se već moralo očitavati da Jupiter označava fazu zrelosti i Merkur adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu čovjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Ako sad još jednom ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguće previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Taj holistički intellectus Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitički ratio Merkura na Zrak i Zemlju. Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.

 
 

Mars i Venera

 

Ako su dva djeteta na svakoj strani jedne klackalice iste težine i nikakve dodatne sile nisu na djelu, onda klackalica miruje. Generalno, ako je summa svih na tjelo djelujućih sila = 0, onda vlada mir, tjelo je izbalansirano. Ravnoteža je dakle odsustvo pokreta. Tjelo koje miruje uslijed međusobno neutraliziranih sila može se ili tvrdoglavo opirati okončanju tog balansa, ili ga je vrlo lako prenijeti u pokret. Prvo stanje se zove stabilno, znači, potrebna je veća investicija energije za njegovu promjenu, dok je drugo labilno i dovoljna je već neznatna sila da tjelo prenese u pokret. Zato stabilno stanje ima nisku i labilno visoku potencijalnu energiju. Ako je mir stanje ravnoteže onda je ravnoteza unutar jednog krutog tijela zavrijedila pažnju, a posebice stabilnost te unutrašnje izmirenosti čestica. Dok struktura jednog krutog tijela ostaje beskompromisno dosljedna samoj sebi, ne haje za eksterne sile, struktura tekućine je sušta labilnost, hipersenzibilna na najtananiju silu, uvijek u pokretu. U krutom, uravnoteženom tjelu je energija takoreći "vezana", u tekućem je "slobodna" u flowu. Kao što je sigurno već netko naslutio, ovdje je već ocrtan Mars u vodenom i Venera u njenom zemaljskom kontekstu. Venera sa zemaljskim akcentom (Bik) je zadužena za mir, ravnotežu i stabilnost, Mars za nemir, tenziju, pokret, oslobođenu energiju. Mars ima na viziru stabilizirane strukture, po mogućnosti glavne držače. Sve što on hoće je ekstaza oslobođene energije, najintenzivnije ostvarena u koliziji i destrukciji. Venera suprotno tomu želi vezati energiju u samodovoljnu, stabilnu strukturu. Možemo uzeti za primjer stabilni mir dva megalita Stonehengea koja su naslonjena jedno na drugo prkosila vjekovima, ali još bolji primjer su masne naslage na tjelu. Energija se veže u mesu, ali najbolje u masnom tkivu. Masti su prava energetska skladišta, sadrže 2,5 puta više energije nego ugljeni hidrati i bjelančevine. To skladištenje i rast tjela se zove anabolizam, materijalizacija energije i stvaranje bio-mase i očigledno je domena "hyle-ične" Venere (ako izuzmemo luminare, svaki planet ima jednog domicila u hyle-ičnom, tvarnom i u jednom pneumatičnom elementu). Suprotno tomu, kad tjelu pomanjka raspoložive energije onda razgrađuje samog sebe tj. aktivira se katabolizam, fatburnning, "sagorijevanje" masnog tkiva. Sagorijevanje nije proizvoljan izraz, u pitanju stvarna oksidacija i se odvija u mitohondrijima stanica uz pomoć O2 i zato se zove "stanično disanje". Ista priča ali bez učešća O2 se zove vrenje, neka vrsta disanja bez kiska i iz istog razloga manji ulov energije. Ako glukoza može oksidirati onda je ATP bogato eksploatiran, u protivnom slabo. Fatburnning je kad masna kiselina oksidira. Oznaka vrenje je prvobitno primjenjena na sve prepoznatljive promjene biotičkih materijala - Promjene u masi u vezi sa ključati, gasbildung, zagrijavanje, ili Zersetzung, ali bez nastanka mirisa truleži.

Energija za rad mišića se dobija izgaranjem ugljikohidrata i masti. Aerobe dobitak energije nastaje u crvenim Muskelfasern, jer jedino ovi izimaju kisik. Kod manje intenzvnih Training-Belastungen je dovoljno ovo. Kad se trening intenzivira ne moze se pribaviti dovoljno energije preko aeorobnog Stoffwechsel-a. Pri tom pretvara tjelo ugljikohidrate kroz Milchsäure-vrenje u energiju, pri öemu nastaje laktat. U aneorobnom Stoffwechsel tjelo uostalnom ne moze fette verbrennen, za to je potreban O2. Aneorobni dobitk energije se odvija u bjelom misicnom tkivu, ovo moze püovecati svoj volumen. Dobivena energija je kod ovog anaerobnog Stoffwechsel znatno manja nego kod aerobnog i tjelo n emoze na duze staze dobiti dovoljno energije. Uz to anfallende Laktat vodi kao übersäurung der Muskel. Tako Leistung fällt ab.

 

 

Disanje je oksidacija i oksidacija je očigledno marsovske prirode. Postoji oksidacija bez tvorbe plamena - hrdžati, vriti, truliti - i oksidacija sa plamenom - goriti, eksplodirati, detonirati.

 

 

 

 

E=mc²: Materie als geronnene Energie

E=mc²: Keine Spur von Chemie

Ein Kilogramm Materie birgt mit E=mc² soviel Energie in sich, wie bei der Verbrennung von 3 Millionen Tonnen Braunkohle frei wird. 3 Millionen Tonnen Kohle, das entspricht einem Kohleberg von der Größe der Cheopspyramide oder einem Güterzug mit einer Länge von über 700 Kilometern.

Bei der Fusion verlieren die Teilchen an Masse und Energie wird frei, genau hier wird Materie in Energie umgewandelt.

 

Zucker (Glucose) wird in jeder Zelle „verbrannt“ um Betriebskraft (Energie) für die Lebensleistungen zu gewinnen und den Körper zu erwärmen.

Die innere Atmung in den Mitochondrien nennt man auch Zellatmung, hierbei wird Glucose mit sind die Mitochondrien und die Bedingungen für die Zellatmung sind: 

  • Sauerstoff (Lunge/Blut)
  • Glucose (Dünndarm/Blatt)
  • optimale Temperatur (da Enzyme wirken)

Kod katabolnih (suprotno od anabolnih izgrađujućih) procesa (Abbau) kao što su stanično disanje i vrenje (Man unterscheidet Atmung (aerob) und Gärung (anaerob).) kojima je svrha Energiegewinnung. Glukoza je uz pomoć kisika u mitohondrijama "sagorila" u energiju. 

Assimilation = Aufnahme von körperfremden Stoffen und Umwandlung in körpereigene Stoffe

Im Rahmen der Dissimilation werden von einem Organismus angelegte Energiespeicher (zum Beispiel Fette oder die Kohlenhydrate Stärke oder Glykogen) abgebaut, wobei Energie freigesetzt wird.

 

--

Kad Mars stupi na scenu okončano je vrijeme sklonosti i naklonosti u korist averzije. Ne samo da ono što je najprije kooperiralo izgubi afinitet i počne se demontirati što je bilo strukturno ili funkcionalno jedinstvo, nego se povrh toga budi i animozitet, najbolje kad završi u razornoj koliziji, u negaciji do međusobne anihilacije.

Tako je zaljuljani pjenušac kojemu je gasom (CO2) narušena tekuća struktura u limitiranom prostoru energetiziran i nastaje tenzija koja se oslobađa tek u pokretu (čep leti u vis) ili čak u destrukciji. Ta destrukcija i demontaža koja je ovdje posljedica je često i uzrok, kao nekakav kružni tok, kako posljedica tako i uzrok aktualizirane energije na djelu. Ako flaša pukne, ona je samo izgubila svoju grubu strukturu, ali unutrašnja struktura je nedirnuta. Demontađe unutranje strukture su često izvor energije i pokreta. Ako je stabilnost mirno stanje izbalansiranih sila, neutraliziranih na nulu, kad se naruši tj. kad prevagne jedna od sila, onda je potencijalna energija aktualizirana u pokretu koji poduprt inercijom implicira nametanje i destrukciju. Ali postoji i drugi aspekt Marsa nije sveopća dezintegracija nego i integracija u svrhu akumuliranja sile, spremene za efektivnu koliziju - to onda kad je akcent vatreni. Volje ili potencijalne energije se predaju komandu centralne sile, skupljaju se i adiraju oko nje. Centrifugalni karakter Marsa i centripetalni Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, nije fin nego funkcionira samo na frenkvenci grubosti, operira sa velikim, samo u krupno; Venera je planet rafiniranosti, profinjenosti, finoće, finese, sve u sitno. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.

 
 
Share via
Copy link
Powered by Social Snap