Skip to content

Domicilni red

 

Još jednom: iako je Zodijak nastao u kalendarske svrhe i koristi se kao dinamički sistem, ono što njegovih 12 isječaka suštinski osmišljava je statični red bez faktora vrijeme, bez ciklusa i faza - naime domicilni red + 4 elementa. Domicilni red je povezanost 12 isječaka Zodijaka sa planetama, logikom tzv. "kaldejskog reda" ili reda brzina kretanja planeta iz geocentrične perspektive (vidi sliku dolje).

Kaldejski red u odnosima polarnosti

Fascinacija domicilnog reda je u tome što taj "kaldejski red" planeta, koji inače "preklopljen" preko centralnog Sunca daje njihov polarni red (Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars, Sunce u središtu), rasprostrt preko Zodijaka daje iste polarne relacije (izuzev Sunca). Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane i "polarizirane" Planete na krugu, nego i na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red - po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). Četiri elementa tradicionalne astrologije se kose sa tom elegantnom stoičkom dijametralnošću zodijačkog kruga jer aristotelovim haptičkim kvalitetama tvore besmislene elementarne polarnosti Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda i time su neka vrsta su paralelnog sustava elemenata. Isto tako su i planete definirane preko ovih haptičkih kvaliteta zbog čega postoje brojni problemi kompatibilnosti. Netko od tih ranih astroloških autoriteta je bio baš revnosan u utrpavanju što više Aristotela u Astrologiku. U određenju znaka rekosmo sudjeluju samo planetarni i elementarni sadržaji, nikakvi parametri cikličko-astronomske prirode kao što su modaliteti, godišnja doba i sl. 12 zodijačkih znakova su jedna banalna kombinatorika 7 planeta i 4 elementa. Ako izuzmemo luminare (Sunce i Mjesec), planete imaju dvo-elementarnu narav. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi - jer se svojom sintetičkom prirodom može samo ovdje elementarno "ospoljiti" - i nema u sebi ništa od tradicionalno mu pridodanog zračnog ili sangviničnog elementa po kvalitetama topal-vlažan, što je pretpostavljam nastalo iz loše osmišljenog sinkretizma, iako su od samih početaka dio helenističke astrologije. Kako je Zodijak po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski, astronomski i sl. ciklusi, problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, se pokazuje kao fatamorgana (Ako je Jarac znak zime, što je onda sa južnom hemisferom?). Kao što rekoh, krug se osim kao demonstrativni obrazac za prikaz ciklusa može koristiti isto tako eficijentno i za prikaz polarnosti, što je ovdje jedino od važnosti. Tako se može reći da ekvinociji i solsticiji nisu bitni za sadržajnu podjelu Zodijaka, nego je red kaldejske poslaganosti planeta ključni faktor. Osnovna podjela Zodijaka bi onda izgledala ovako:

 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje)! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Te karakteristike znakova definiraju Planete po njihovim unutra i izvana. Unutra i izvana planeta se definira geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sphaera mundi, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:
 
 
 
Sve ovo bi bilo isprazno imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov stvarni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, poza zodijaka kao na prvoj slici osmišljava znakove. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli - uvijek je u pitanju jedna infantilna fenomenologija. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi dakle sadrže u sebi izvjesnu centrifugalnu i donji/unutarnji centripetalnu tendencu. Kako je uopće moguće da nešto tako primitivno ima smisla? Astrologija se obraća jednom infantilnom ili atavističkom biću u nama, kao kakvom mitskom čovječuljku koji svašta nešto može transmutirati. Svi ti atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje bitne jer su s jedne strane samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt "arheologije" jezika i traženja "kosmičkih" struktura u njemu, i preko toga pokušaj ocrtavanja jednog skrovitog, infantlnog jastva u nama koji je glavni protagonist svega ovog.
 
 
 
 

Saturn i Mjesec

 
Za predočenje smisla ovog nacrta, zamislimo si ilustraciju osovine Rak-Jarac, u kojoj je prvi stanovnik rupa (plodnih kotlina) i drugi planinskih vrhova, iz čega onda proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Da ovom prilikom pored demonstarcije gore nabrojanog, istovremeno skrenem pažnju i na jalovost nekih tradicionalnih osmišljavanja. Za stare astrologe i njihove zagovornike je Mjesec planet vagabundstva, nestalnosti ili "vječitih promjena" zato što zbog svojih mijena nema stabilni oblik. Kao prvo, mjesečeve mijene nisu nikakvi hirovi iz brze zasićenosti, nego jasno predvidljivi ciklusi. Ne "vječita promjena" nego vječito ponavljanje istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus). Kako je dakle Mjesec planet onog unutra ili iznutra par excellence, kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla uterusa, koji je i mjesto menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako je i misija mjesečeva čovjeka ili Raka tražiti i nalaziti ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva. Život ovog čovjeka mu dođe kao kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se opet bilda ciklusima kao što su rituali i običaji, i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Taj izgon iz "rajskog vrta" se ne nadomješćuje samo domom ili domovinom, nego je i čovjek Rak tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, mekša, rastače je (Element Voda i u tom smislu "vječita promjena") i internalizira sa association by contiguity (koja opet podrazumijeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje je svjesnost (svjetlost) svedena na minimum i ostaje samo nesvjesni ili polusvjesni flow. Znači, mjesečeve mijene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mijene uterusa i ciklusi plodnih kotlina sa njihovom zemljoradničkom ritualistikom obrade, kao i mnogočim što je uslovljeno  ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva relikte, ruine, potonule civilizacije.
Iz svega ovog proishodi i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje grč svjesnosti. Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski početak i kraj, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni "meki" mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjetlo i prosvjetiteljstko, nikakva mrčina. Saturn je za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili periferije. On definira kod Vodenjaka njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom, vanjskom Saturnu dva planeta unurašnjosti, s time što je sunčevo unutra centralnost, izloženost svijetlu, dok je Mjesec mračna nutrina.
 
 

Jupiter i Merkur

 
Suština planeta Jupitera se može sumirati u sljedećem: daleko, visoko, veliko, teško, pa i vanjsko, kao što je Suština Merkura najbolje obuhvaćena sa: blizu, nisko, malo, lako. Rekosmo već ovdje da je Merkur posredništvo, razmjena, neposredni kontakt, dakle planet blizine. On je i zoom-iranje, dostupnost blizine. Jupiterovo velikose nasuprot tomu nudi perspektivi distance, daljineili visine. Da bi smo pogledom obuhvatili moramo se udaljiti. Zato što je veliko, Jupiter je i gore. Jer velikoobuhvaća sve generalije, sve načelno, sveobuhvatno, u širokim okvirima, meta-perspektivama ili perspektivama daljine - što je metaforički pozicionirano gore. Isto tako i ono što je društveno gore kao sudstvo, vlasti, inteligencija, crkva, sve ono što se bavi sveobuhvatnim, što postulira istinu, opća načela, određuje društveni ustroj je također Jupiter. Jupiterovci tradicionalno važe kao vlastodršci, sudci, svećenici, metafizičari upravo zato što se ovi bave sveopćim, načelnim, univerzalnim, što oni isto tako utjelovljuju institucije, nose teret nadljudske odgovornosti, imaju težište u superegu (über-Ich) itd., dakle sve ono gore pozicionirano; dok su Merkurovci djeca, lopovi, kuriri, piskarala, izvršitelji, praktičari, dakle ljudi u dimenzijama malog, sami za sebe, bez (reprezentativnog) garda i bez supstance, općenito oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču. U vojnom sistemu postoji jasna vertikalnost pridodane odgovornosti, veća je gore, manja je dolje. Filozofi, posebice meta-fizičari su majstori zauzimanja meta perspektiva što je grčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja obuhvaća veće od onog čemu je nataknut taj prefiks ili koje ga subsumira. I opći pojmovi su također gore, dok su konkretnosti dolje. Pojam tratinčica je subordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje, dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U njegovoj "Predškoli estetike" je Gustav Fechner svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore" (Poglavlje "Die Ästhetik von Oben und von Unten"), da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike, po kojoj je lijepo određeno "nebeskim" idejama, dakle odozgo. Jupiter je veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. malodušnost Djevice). Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao ljudsku veličinu ili kao nekog velikodušnog ili sa velikim srcem, dok je Merkura opisao više kongitivno, ali i kao okretan, elastičan karakter. Zanimljivo je i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male. Jupiter je i u vezi sa uzvišenošću, kako u karakternom tako i estetskom smislu kao protupol lijepom, posebice ljupkom i komičnom koje važe kao estetika malog. Estetska uzvišenost (das Erhabene) je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen riječi latinska maiestas, što znači veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko", "koje ukazuje na manjkavost svake naše procjene veličine". Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od demosa, dakle odozdo prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvijek su to jupiterovski vs merkurovski procesi. Dakle, Jupiter kao veliko, u smislu veliko kao prvotno, načelno sve malo izvodi iz velikog; dok Merkur kao malo, u smislu malo kao prvotno, sve veliko izvodi iz malog. Ovdje sam već demonstrirao uski odnos Merkura i tržišta, i na osnovu toga merkurovu dvojaku prirodu, zemaljsku i zračnu. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički pripadajuće velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je također i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu čovjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguće previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta holistička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
 

Mars i Venera

 
Centrifugalni karakter Marsa i centripetalni Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, nije fin nego funkcionira samo na frenkvenci grubosti, operira sa velikim, samo u krupno; Venera je planet rafiniranosti, finoće, finese, sve u sitno. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.
 
 
Share via
Copy link
Powered by Social Snap