Skip to content

Fenomenologija agregatnih stanja – Dio 2

 
GASOVITO i PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE
 
 
Gas
 
Rječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke rječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo - plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uslovima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu na snazi jedan ekstremno razuzdani kaos sa bezbroj kolizija. U ovoj činjenici se jasno vidi koliki jaz postoji između znanstvenog i fenomenalnog, objektivnog i neposredno doživljenog. 
S obzirom na njegovu opažajnost je gas najodsutniji od svih agregatnih stanja, iako je omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla). Zrak ne možemo direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije, zbog čega sve do 17. stoljeća nije važio kao materija. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina gasova su čulno potpuno nepristupačni: nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. Ove karakteristike djele sa drugim fluidom, sa vodom. Pored tih i još par zajedničkih karakteristika: ne odolijevaju silama deformacije, mješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvjek su u pokretu čak i kad preovladava bonaca.
Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor on ravnomjerno ispunja, pri čemu se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu kao što su kruti i tekući fenomeni je protivno njegovoj prirodi. Prirodna težnja gasa je uvjek u pravcu više razrijeđenja i nikad u pravcu zasićenja ili zgušnjavanja. Ako je i limitiran, kao npr. silom teže, i ne može ekspandirati, on onda radi na tome da se ravnomjerno rasprostre u nametnutim okvirima prostora. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, znači, sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, ali opet znatno gušći od interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Za razliku od krutih i tekućih tjela je volumen gasa senzibilan na toplinu - što više topline, to više ekspanzije. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom prostoru, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će razviti toliku snagu da će, ako ne nađe neko mjesto propustljivosti, razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog gasa je pod uslovima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći nego kruti ili tekući objekt iz kojeg je nastao. Ako gas i poznaje samo ekspanziju, on je ipak kompresibilan, tlačiv, dopušta se stisnuti u sebe. Za razliku od krutih tjela i tekućina, gas ulazi u kompromise sa silama koje mu reduciraju volumen. Iako ne odgovara faktičnom stanju, nameće se predstava da čestice imaju jedno elastično polje odbijanja oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga sadrži) možemo se automobilom voziti kao u lađi - zrak apsorbira sve udarce. Zato Gas ima i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno konvertiranje u mnoštvo malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i počne padati, velika je razlika ako padne na asfalt i na napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sila kolizije kroćena jer se sabrana sila ospe u bezbroj parcijalnih (ukljucujuci i elasticnost štofa). Kroćenje sile je jedno od osnovnih zadataka Zraka. Gas je dakle i elastičan. Dok jedno krto tjelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tjelo im se povinjava, sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. On se uvjek brine da prostori budu uravnoteženo ispunjeni. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura stvori se tenzija i istovremeno volja za rasterećenjem do potpune homeostaze. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvanu gustoću, isto tako "puštanje vjetrova" nastaje niveliranjem gustoće, pod težnjom zraka unutra da se izjedna sa onim napolju. Zrak je generalno hipersenzibilnost na najtananije anomalije i njihovo hitro otklanjanje.
Gas je lagan zbog asocijalnosti čestica u tom modusu, odnosno zbog umanjene gustoće, u odnosu na tekuće i kruto stanje. Rekosmo gore da ista masa gasa kao masa jednog tekućeg ili krutog tjela potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen; ili isti volumen gasa kao volumen jedne porcije krutog ili tekućeg je nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova pod vodom ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Vjetrovi nastaju iz istog razloga: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tjela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili minornom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Banalna činjenica da je gas kakvog neposredno znamo masivno prisutan među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije je vrijedna svakog čuđenja. Tek u plavoj boji neba, sa zemlje gledano, se očituje jedna njegova blaga disperzija. Ako je gasovima i svojstvena boja, onda je uvijek u pitanju blijedi ton, bez ikakve saturacije, sasvim razumljivo s obzirom na njegovu gustoću.

 
 
 
Plazma
 

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega što svijetli je plazma. Rekosmo gore da je ovo modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da čak i struktura atoma izgubi stabilnost. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni djelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, onda on vezanom elektronu tog atoma dadne takav energetski kick da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje vraćanjem darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tjela su zvjezde, jer je gustoća plazme u njima neprejebiva. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.

~o~

 

Kako dalje izgleda ta čulna fenomenologija u kojoj se pokazuju zračno i vatrovito stanje u njihovom polarnom odnosu?
Prije nego se okrenem polarnosti gasa i plazme, par rječi o suptilnijoj fenomenologiji gasa, pored konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, o čemu se uostalom možemo osvjedočiti samo iskustvom sa napuhanim balonom.
Ta suptilnija iskustva se opiru artikulaciji i osvješćena su najbolje u kontemplacijama literata. Postoje usput iscprne studije elementarnosti u literalnim ospoljavanjima iz pera Gaston Bachelarda koje ću za sada ostaviti netaknutim, jer se tomu nisam posvetio.
Dakle ovako. 

Zrak je ćudljiv u svojoj pojavnosti. Kad se pokaže, onda se pokaže i njegov goli događajni karakter - nestalanost, prolaznost, odsustvo supstancijalnosti. Javi se iznenada, dodirne i nestane kao nestašno djete. Nema kontinuitet bivanja koji inače karakterizira tvari i stvari, dolazi i odlazi, ne odaje ni odkuda ni kamo. Nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret koji nema svoj fokus, nije usmjeren, ništa ne želi doseći osim balansa ako je narušen.

Zavijajući, bučeći vjetre!
Tamo i ovdje!
Odakle si, reci mi!

 
ORIGINAL:
Sausewind, Brausewind!
Dort und Hier!
Deine Heimat sage mir!
 
Eduard von Mörike, inače zapažen kao pjesnik elemenata, u njegovoj "Pjesmi o vjetru".
 

Ili Karin Anna Schrupp – "Usput sa vjetrom" (Unterwegs mit dem Wind)

Vjetar mi se u lice smijao
uzbuđen mi kose milovao
brige moje raspršio
oči moje razbistrio
srce moje razbudio
pore mi daljini otvorio
glas mi raspjevao 
i plesne mi papuče obukaoORIGINAL:

Der Wind hat mir ins Gesicht gelacht
meine Haare aufgeregt gestreichelt
meine Sorgen über die Berge gefegt
meine Augen klargeputzt
mein Herz aufgeruttelt
meine Poren weit geoffnet
meine Stimme zum Singen gebracht
und mir Tanzschuhe angezogen
 
U ovoj pjesmi je zračni element skoro u cjelosti iscrpljen. Izraz “vjetar mi se u lice smijao” poet ne koristi samo da bi ukazao na vedrinu i prijatnost povjetarca, nego asocijativnom aurom smjeha dodiruje elementarnu zrakovitost. Isto tako i milovanje povjetarca i otpuhane brige. Vjetar se poigrava nježno sa subjektom, bistri ga, prozračuje, rasterećuje, oslobađa tenzije, širi ga tjelesno, otvara mu pore i mami ga okrenuti se zovu prostranosti i izgubiti se u njoj plešući i pjevajući.
Zrak je umalo pa ništa, materijal nestajanja (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo"). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala, kroz cviljenje ili hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu sasvim diskretno. Iako je sveprisutan i svaku stvar obavija, on se svakoj i elegantno sklanja, i ako je ova u pokretu, u pirueti zauzima prostor iza nje, uvijek sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Zrak je sterilni štof koji zauzima prostor među stvarima ali se sklanja svjetlu, ne smeta pogledu; nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše, on je dakle medijalnog karaktera, posreduje bez da učestvuje.
Zrak se doima kao supstanca kojoj svaki od partikla ima jedan elastični nimbus odbijanja oko sebe: čestice su slobodne, individualizirane, protive se grupnim normama, slijede svaka svoju putanju, ali u zonama moguće kolizije uvjek među sobom nalaze perfektni kompromis.
Priroda Zraka je blagost, mekoća, nečujnost. Ilustrirajmo to djecom koja se igraju balonom u porculanskoj radnji: sve kolizije su amortizirane, nema buke, tragova, nikakve štete. Balon se odupire silama teže i inercije, zato mu otpor zraka oduzima istrajnost pokreta. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspjevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvjek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće. Ako i postoji nešto što se zove "oštrina" vjetra, onda samo u odnosu na njegovu intenzivnu hladnoću, dakle na sekundarne karakteristike. Valja pri tom imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj podivljali, u službi niveliranju gustoće. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uslovima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša. Dašak vjetra na koži je milovanje, odnosi se ne samo afirmativno prema subjektu, nego i djeluje ekspandirajući na tjelo, kao što reče pjesnik: kao dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom poput zvuka sirena, da se otvorimo, proširimo, oslobodimo tjesne opkoljenosti tjelom i ospemo u daljinu. Zrak dakle ima opuštajuću, otvarajuću, ekstenzivnu, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. To je agregatno stanje koje generalno ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. Kad podivlja huče i zavija ali ne prouzrokuje kompaktne i oštre zvukove kolizije i trenja. Zrak je i uslov zvuka, njegov medijalni vehikel, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd.
Zrak je i element finoće, ekstremo rafinirani medium. Njegova suptilnost se pokazuje ne samo u činjenici da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego još impresivnije u tome da do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine. Ali uz ovo je bitno napomenuti da ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodreo, kao što to tekućina radi koja natapa, apsorbira, upija se. Ako se krutom ili tekućem ubrizga zračna komponenta, znači, stvori se pjena ili pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Sve pjenušavo, uspjenjeno, spužvasto se sastoji od šupljina ispunjenih zrakom. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora za nepostojanost i odsustvo supstance. Sloterdijk je naziva "subverzija supstance". Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, "vazdušasti", dobijaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad se more zapjeni onda nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. To je vrhunac fragilonsti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir u jednom treptaju ukida svoje bivstvo.
Simbol najzasićenijii ovim elementom je pero. Pero je produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odjelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. I batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena.
Jastuci su se punili perjem, odnosno njihovim paperjastim djelom, da bi bili laki isvileno meki, kao što je i ovaj element.Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama - priroda piše rado po njima. A i čovjek je kako znamo masivno koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišćeno i tamo gdje sporazumjevanje više nije koristilo - da bi izbalansiralo let strijele.
Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, andjeli se uvjek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i prožetosti svjetlom (translucencija). Na njemačkom se adjektiv svjetao ("licht") koristi i za prorjeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. "svjetla" šuma ("ein lichter Wald"). 
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine. Pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. znači sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina, stoji u intimnoj vezi sa ovim elementom. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su impozantni konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim djelom praznina: 

Da se srž jednog čovjeka doživljava kao pripadajuća određenom agregatnom stanju, pokazuje se u jezičnom blagu. U metaforama koje se koriste za opis ličnosti nekog čovjeka ili njegova ponašanja se jasno nazire elementarna karakterologija, bez da je eksplicitno mišljena (o tome kasnije). Ali nigdje agregatna stanja nisu tako neposredno prenešena kao na zračni tip čovjeka. U Dalmaciji se kaže za ljude koji žive bez ikakvog sidrišta, hirovite, nestalne, lakomislene da su “promaja”. Isto tako, za čovjeka bez supstance ili za šarlatana postoji izraz “jebivjetar”, "vjetropir" ili "vjetrogonja". Na njemačkom se isto opisuje pridjevom “windig”(vjetrovit), "flaterhaft" (leprša, vijori) "Luftikus" (zrakoviti). Čovjek čiji su iskazi provjereno šuplji, bez supstance, je “Luftpumpe” (zračna pumpa). Takav onda naginje “Schaum schlagen” (udaranju pjene) ili “blubbern” (puštanju mjehurića). Zrak je uvjek šuplje i nestalno, ali i brzo, okretno i virtuozno.

 

I napokon polarnost zračnog i vatrovitog:

Ono što plamen, onako crven, nervozan, zračeći, signalizira je žderanje, destrukcija, transformacija, zona opasnosti - kao neka opasna zvjer koja diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ali prije svega je to intenzitet prisustva, majestetstvo, tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Kao što plamen sve guta našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, nema ničeg za fokusiranje, sa svim je u dodiru ali ne dira ništa, sveprisutan je ali se stidi naznačiti svoje prisustvo, samo fino balansira, sa samim sobom i svim drugim, kao da mu je prezentnost bolna. Vatreni fenomeni su suprotno tomu suštinski svjetlosni fenomeni: naznačuju svoje pristustvo intenzivno, impresioniraju, zovu, mame, uvjek su skupljeni na jednom mjestu za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. Samo karakter radialnosti zračečih linija svjetlosnog izvora jasno ukazuje na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svako izvorno, nereflektirano svjetlo je punktalno. Površinsko svjetlo, ako nije samo reflektirano, je u osnovi samo površinsko zbirište pojedinačnih punktualnih svjetala. Svjetlo je fizikalno viđeno višak energije kojeg se materija rasterećuje i koje se od energetiziranog atoma kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Ako je onda vatrovitost radijalno zračeća punktualnost sa nepomućenim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina i grozi se zatvorenosti. Objektivno uzeto su zrake jednog svjetlosnog izvora također ekspanzivog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju - i to je ovdje odlučujuće! - zrake svjetloznog izvora ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno - centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači,ako Zrak uzmemo intencionalno, onda je to intencija gubljenjafenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti. Vatra je onda suprotastavljena intencija sažimanja u jednoj točki, rasta prezence, intenziteta.

 

 
Pokret svjetla, njegove zrake imaju nedodirlljivu pravocrtnost, neumoljivu konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji suprotno svjetlu nigdje ne pokazuje konstantnost, istrajnost vektora pokreta, sve je lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike uvjek važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo. Tako je sve bivstvujuće samo emanacija veličanstvenog svjetlosnog izvora, ima samo darovano, sekundarno bivstvo kao pasivno reflektirajući odsjaj. 

Sve što je posebno važno, što se uzima kao istaknuti intenzitet bivanja, kao kraljevi, svetci, božanstva su ikonografski predimenzionirani ili svjetleći. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama. Sve što je predstavljeno sa takvim apstrahiranim zracima, tendira dobiti na značenju, upadljivosti, izdvojiti se u prostoru svojom važnošću. Nastaje jedan usmjeravajući utisak da zrake koje su uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan poslanički karakter tj. posreduju subjektivno optički suprotan smjer faktičnom - prema središtu i ne od središta, gdje onda zračeći objekt postaje optičko središte. Svjetlo dakle ima atraktivni karakter.
Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako je jedna cvjetna livada velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim "svjetlom" svojih karpela. Najraskošniji primjer ove zvjezdane mimeze bi bio suncokret.
Prostor oko tronova i oltara je često dekoriran sa radijalnim linijama koje podcrtavaju karizmatičnost prostora ili nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje - sveti duh). I kraljevska kruna sa svojom sunčevitošću ima istu funkciju. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekoga ili nečega, one na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju objekt. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zalijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije. Kao što rekoh, svjetlo i veličina su dva simbolična sredstva naglašavanja važnosti profanih ili sakralnih autoriteta i odgovaraju našim atavističkim intencijama.

 
 

Da rezimiram: najapstraktnija ili najsveobuhvatnija, mada još uvjek samo provizorna, formulacija polarnosti Zraka i Vatre je slijedeća:

 
Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet
 
U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo. Ako slijednimo formulu - što je moguće više u što je moguće manje - onda dobijamo na intenzitetu. Tamo gdje se sadržaj jednog prostora smanjuje ili tamo gdje se prostor koji nešto sadrži povećava, proporcionalno popušta intenzitet i raste ekstenzitet. Ekstenzitet je, što je moguće manje u što je moguće više. Element Zrak se intezivira kada povećamo sadržajne okvire sve do odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. Povatrenje se doseže time što se sužavaju okviri, do tenzije.
Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo, čestice ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu.
Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktuelan, dok je jedna svjetleća površina u izvjesnom smislu treba više da bi bila tako opisana. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktuelan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, "ostavlja dubok utisak", ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su djelotvornost, učinak, saturiranost ili zasićenost, prodornost, žestina, silovitost, pritisak, napetost. Svi ovi sinonimi se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvjezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvjezdu, koja onda majestetski zrači i savija prostor prema sebi, i koja se osim toga svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se mogu glatko izvesti daljnje karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost. Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, u ništavnu izmaglicu, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između - to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina i Zrak vedrina i lakoća postojanja. (zašto se između ostalog vatra pali u momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti?) Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak pamučan, blijed, svjetal, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže kao u momentu leta pri skoku u more. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija.
Kao što rekoh, ako pomenutu kvintesencu osovine Vatra vs Zrak - intenzitet i ekstenzitet - "izrolamo" u konkretnije atribute, onda stižemo do slijedećeg: centrirano vs kaotično; sabrano vs osuto; teško vs lako; homogeno vs heterogeno; grubo vs fino; oštro vs oblo; tvrdo vs meko; veliko vs malo; visoko vs nisko. Ovi pridjevi su inače osuti po jeziku kao metafore, koje ću kasnije pokušati skupiti i ukazati na blago nazirući elementarni red po kojem su složene.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *