Skip to content

It’s the astrology, stupid (1. dio)

Hidrodinamika novca

 

Dok smo mi mularija iz ulice kockali u stripove, jedan od moje braće je kockao u lovu. Tu je pored hladnokrvnosti pokazao i malo više nivoa od nas, mi smo igrali topavalo a on šah. Protivnik za tablom mu je bio jedan dobro situirani lik kojeg i nakon dugog niza poraza nije napuštalo uvjerenje da će se igra okrenuti njemu u korist. Što ga je na kraju skupo došlo. Dug se nagomilao i istekao rok isplate, tako da sam jednog dana bio pozvan da pripomognem došlepati kući kišu stvari od vrijednosti. Među tim stvarima je bio i commodore 64, rijedak posjed u to vrijeme. Šlepalo se naravno jer taj momak nije bio pri likvidnim sredstvima, vrijednost duga se nije mogla ponijet u takuinu nego se morala transportirat. Eto..o tome će ovdje biti riječ. O čemu..?..o commodore 64? Ma ne..iako sam zbog commodore bio posebno happy..nego o metafori likvidnost..iii.. Metafuri?!....Aaje jeb.... 

Sigurno je među zaplijenjenim stvarima bilo i nešto likvidnijih od ormara sa ugrađenim computerom i video-rekorderom, kakav ručni sat koji se glatko preselio sa ruke na ruku, ali prava likvidnost je na snazi kad se glatko seli iz ruke u ruku. Lova je likvidno sredstvo utoliko što joj je svrha elegantna selidba od posjednika do posjednika. Skladištenje u zakatančenom trezoru joj je samnica. Ona je i sama skladištar, pohranitelj vrijednosti, ali onda ne kao kovčeg u podrumu nego kao kofer spreman za put. Da je napravljen za skladištenje novčić bi bio pravokutan, ali ištancan je okrugao jer je valjda važnije da ne zapinje pri protoku. Može se reći da što se lova više skladišti, to više raste "hidraulički pritisak" na zidove trezora. Novčić hoće napolje, u vrevu i galamu tržnice, da se trlja o dlanove, da bude dio “prometa” i “obrta”. Što se više obrće to i gospodarstvo više cvijeta. Zato, ako je i lijepo kad blista, ljepše je kad se na njega navata patina s ruku. I pere ga se samo da se ne bi morao skrivati pred poreznom upravom. Novac je dakle tu da teče, da bude likvidan. Izraz likvidnost potječe od latinske riječi liquidus = tekući. Cash teče (“cash flow”), biva ušprican („cash injection“), curi, kapa („cash leakage“), preplavljuje ("flood of cash"). Kako bi uostalom Dagobert Duck plivao u masi njegova casha da ovaj nije tečan? Ili kako bi se riđobradi gusar umivao dukatima dok mu ovi niz bradu i kuku cure u rukav?

 

Sad suhoparniji dio. Metaforom likvidnost se označava brzina raspoloživosti tekućih sredstava jednom privrednom subjektu - privatnoj osobi, firmi, kreditnom institutu, državi - i brzina rastakanja jednog privrednog objekta u cash - dobra, dugovi, kapitalna imovina itd. Dok se fiksne vrijednosti kao npr. mirovinsko osiguranje ili nekretnine ne dopuštaju tako lako pretočiti u fluidnu vrijednost, gotovina u džepu je likvidnost sama, free flow vrijednosti, najbolje još ako se nalazimo na starom pazaru. Na istom nam žiralni novac obično nije puno od koristi ali zahvaljujući modernim payment sistemima je u mnogo čemu drugom eficijentniji od čulnog novca, npr. ne mora se transportirati nego prosto teleportirati. Bankovni računi kao tekući ili žiro račun su već samo sugestijom imena niže viskoznosti. Izraz "žiro" se oslanja na riječ “ražanj”, gyros, giro = okretanje, cirkulacija. Kako stvari stoje, jedini bankovni depozit u čvrstom agregatnom stanju je "freeze bank account", kad npr. operemo nešto novca ili odemo predaleko u minus, sve ostalo je ili tečno ili disfunkcionalno. Štedni račun, koji je prvobitno zamišljen tako da na njemu lova plodonosno miruje kao kvočka na jajima, je dobrim djelom iznevjerio svoju plodonosnu svrhu. Račun za štednju po viđenju ili njemački "tagesgeldkonto" je slobodno rastočljiv i zato niskokamatan. Dok je klasični račun za oročenu štednju ili njemački "festgeldkonto", koji nazivom sugerira da je fest = krut, teško rastočljiv - čvrsta kamata ("Festzins") na čvrsto vrijeme ("feste Zeitraum") i čvrsta vezanost ("feste Bindung") - u vremenima pritiska na kamatu do njene negativnosti (i oveće inflacije) potpuno izgubio smisao. Tako da bankovni službenik i malom štediši običava preporučiti "depotkonto" ili namjenski račun za trgovanje vrijednosnim papirima - dionice, obveznice, investicijski certifikati, sirovine - ne samo zbog veće kamate nego i zbog visoke likvidnosti. Čak i industrijske ili državne obveznice, koje važe kao stabilni investment s kontraktom u trajanju i od pola života, preko obvezničke burze se relativno lako likvidiraju. Svi vrijednosni papiri se dopuštaju rastočiti otprilike u trajanju jedne bankovne transakcije, jer svi imaju svoje tečne burze. Dionice i posebno derivati (otprilike terminski ugovori po posebnoj cijeni na neki budući datum) imaju najvoluminoznija tržišta i svim vrijednosnicama prednjače u likvidnosti. “Daytrader” npr. nekad kupi i proda jednu dionicu ili “future” u samo par minuta, a pred zatvaranje burze likvidira svoj kapital, tj. cijelim se kapitalom vrati u cash. Kad se ulagači skinu sa dionica i pređu na stabilan investment sa kratkovalnim kursom kao zlato, obveznice, nekretnine (sa mobilije u imobilije), oni onda po burzovnom žargonu svoj kapital “uzemljuju” (“das Erden”), kao kad se siđe sa brodice nakon plovidbe podivljalim morem. Ali ovdje kao suprotnost “uzemljenom” kapitalu nije mišljen modus likvidnosti nego nemirna valovitost (volatilnost) vrijednosti na burzi. Agregatno stanje je izmijenjeno, sa turbulentnog modusa karakterističnog za fluide se prešlo na modus čvrstoće i trajne stabilnosti.

Kao svi mediji pohranjivanja vrijednosti tako i sama tržišta imaju svoju mjeru likvidnosti. Likvidnost tržišta nije njegova rastočljivost nego njegov volumen, jer se kod većeg volumena transakcija ponuda i potražnja tečnije nalaze. Ilikvidna tržišta su "grubo-zrnata", likvidna su “navlažena” i tom "vlagom" se održava "gipkost" formiranja cijene. Po istim kriterijima je i likvidnost samog vrijednosnog papira ovisna o tekućoj masi ponude i potražnje. Zato dioničari običavaju reći “suvo tržište je skupo tržište”. Jedna od karakteristika likvidnog tržišta je i njegova resiliancy = elastičnost, sposobnosti da se tržišne anomalije ili odudaranja od unutrašnje vrijednosti jednog tržišnog objekta brzo izbalansiraju. Što je sad iritantno za ovaj misaoni tok jer elastičnost nije karakteristika tekućine nego gasa, ali uzmimo za sada da je imaginacija kao analogiju uzela težnju tekućine da kod odsustva eksternih sila uradi bonacu. 

Rekosmo da je pokretljivost žiralnog novca top likvidnost, ali upravo jedan novi novac dobiva obrise, optimiran na realtime (sad poslato sad primljeno) - digitalni novac. Zar digitalni novac nije već depozitni novac? Depozitni novac je samo obećanje banke da će nam posredovati cash koji se nalazi kod središnje banke. Dok je digitalni novac - CBDC = Central Bank Digital Currency ili digitalna valuta središnje banke - stvarni novac, u stvari stvarna digitalna gotovina na računu direktno kod središnje banke. Gotovina zato što se navodno može koristiti offline i što je anonimna. Drugi tip super-likvidnog digitalnog novca je kripto-novac koji postoji već preko jedne decenije i koji se konceptom znatno razlikuje od CBDC-a. Dok ključ trezora u kojem držimo CBDC dijelimo sa središnjom bankom, ključ kripto-trezora (wallet) posjedujemo samo mi. Nitko nam ne može freeze-irati, limitirati ili anulirati account. Kod kriptovalute također ne postoji nikakvo posredništvo, transakcije se odvijaju direktno, "peer to peer", bez svjedoka koji nas protokolira. Ali upravo zbog te decentralnosti i odsustva kontrole se vrijednost kriptovalute definira isključivo preko kripto-burze, dok vrijednost CBDC-a definira središnja banka instrumentima stabiliziranja.

Digitalizacijom nije samo novac postao tečniji nego i najnelikvidnija imovina tipa kuća, zemlja, kolekcionarske vrijednosti itd. Postupak kojim se ostvaruje mogućnost brze likvidacije ilikvidne imovine se zove tokenizacija. Tokeniz..? Token je jedna specifična vrsta vrijednosnog papira baziranog na blockchainu kojim se garantira udio u nekoj imovini. Blockch..wtf? Blockchain, poznat kao srce kriptovaluta, omogućava nešto što je neuobičajeno u digitalnom svijetu, naime signiranje i time i posvajanje digitalne imovine. Otprilike kao kad se konju utisne žig užarenim željezom da bi se znalo kome pripada. Samo što je tokenizacijom omogućen i digitalno signirani posjed upravo i tog konja, grivom i kopitom. Tokenizacija dakle ide korak dalje od signiranja digitalne imovine, ona omogućava digitalno signirani posjed analognog, tj. materijalne imovine. To je iznimno praktično upravo za imovinu koja jako tromo mijenja posjednika, konkretno nekretnine, fizička umjetnička djela, rariteti tipa oldtimer-automobili, nogometni klubovi, kolekcionarska imovina uopće, pa i taj konj od krvi i mesa. Dakle sva ova imovina se najprije emitira "na prodaju" ali tako što se digitalno fragmentira i svaki od fragmenata ili tokena je raspoloživ kao posjed. Nema veze ako od konja posjedujemo samo lijevo, prednje kopito, dobije li ovaj na vrijednosti, ko te pita, eto profita iz kopita. 2021 je prvi put vlasništvo nad jednom slikom preneseno s banke na javni blockchain. Picassova fizička slika "Fillette au béret" je raspoloživa i razmjenjiva ulagačima u fragmente te slike, uključujući i one koji su slabiji pri džepu. Zadnja istrgovana vrijednost slike je 4 milijuna CHF. Ulagači mogu kupiti 4.000 tokena po cijeni svakog od 5.000 CHF i trgovati njima na odgovarajućoj burzi. Tokeni se uzimaju u posjed putem digitalnih ugovora, tzv. "smart contracts", pohranjenih na blockchainu. Tim kontraktom je adresi vlasnika na blockchainu dodijeljen tokenizirani posjed, koji se odmah može likvidirati na decentralnoj burzi, ako je npr. investor sit narasle vrijednosti umjetnine. Čar je u tome što se procesi izvode automatski, bez administrativnih zavrzlama i bez posrednika kao banke, osiguravajućih društva i sl. što je jedan revolucionarni korak u procesu fluidizacije (teže rastvorljive) imovine.

Lihvaru je od interesa da njegov “do guše” zaduženi klijent bude na životu, ali dogodi se i da zbog beznadežne ilikvidnosti bude likvidiran. Dok institucionalni dužnici odapnu uvijek ako nisu uspjeli odapeti likvidna sredstva nakon pokušaja saniranja. Onda im sudski egzekutor preko postupka likvidacije poduzeća, popiše i likvidira sav raspoloživi posjed i raskomada duž vjerovničkih tražbina. Ali u vremenima jeftinog novca za tvrtke postoji i "zombi" modus koji traje sve dok ih monetarne banke ne dokrajče smrtonosnom dozom kamatne stope. I kreditni instituti, iako od sustavne važnosti i pod pokroviteljstvom monetarne banke, bivaju likvidirani kad im presahne likvidnost. Osim ako su "too big to fail", pa im narod silom države dolije malo. Tekućina je kako izgleda život kako za biološke tako i za ekonomske organizme. Kao što biološki organizmi potrebuju izvjesnu “likvidnost” za diverzne tjelesne “transakcije”, tako i privredni “organizmi” za vitalnost potrebuju izvjesnu dozu “vlažnosti”. Bilje npr. u poznim godinama pati od manjka likvidnih sredstava i umire tamo gdje je dehidriralo, ili uvene da bi se na kraju lešina rastvorila i vratio sav beskamatni dug majci prirodi da bi ova mogla opet reinvestirati. Sam izraz “insolvencija” znači otprilike rastvaranje, od latinskog solvere=rastočiti, razlučiti. Za razliku od poduzeća i kreditnih instituta, država ako i može bankrotirati, ne da se rastvoriti. Ne postoji međunarodno pravo koje bi sililo države da se “rastoče” kao što se radi sa poduzećima. Ali zato država može biti zombi koji miriše na lešinu, pa ih oblijeću lešinarski fondovi ("vulture funds") koji kupuju njihove obveznice (dužnički papiri) u četvrt cijene i juristički iznude punu nominalnu vrijednost. Kad država službeno proklamira bankrot, ruši se kao kula od karata: bonitet padne pa obveznice više ne nalaze kupce; banke padnu pa im klijenti jurišaju na šaltere; firme padaju jer ostaju bez investicionih kredita; konzum pada jer su konzumenti masovno otpušteni; subvencije padaju; i na kraju vrijednost novca pada jer se njegovim masovnim štampanjem pokušava amortizirati pad.

Pneumatika novca

 

Jedini nepresušno vitalni entitet je monetarna banka. Čak i ako je preuzela dugove insolventne države i ima negativan saldo, ne može joj se dogoditi da bude nesposobna izravnati dugove. Jer monetarna banka ima nadnaravni skill stvaranja vrijednosti iz ništavila. Nekad su banke polagale račun pohranjenom zlatu u svojim trezorima. Novca je moralo biti uvijek koliko i zlata u njihovim trezorima. Papirna one dollar novčanica je bila samo certifikat koji garantira posjedovanje jednog fiksnog dijela zlata.

Ten dollars in gold coin

Kad je pod uplivom novih ekonomskih strategija “zlatni standard” bio ukinut i monetarna banka dobila "licence to print" bez reference, onda je taj money postao “fiat money” po uzoru na božanski akt stvaranja svijeta iz ništavila, “fiat lux” = neka bude svjetlo, dakle ”neka bude lova”. Još su kasnoantički metafizičari, dok su gladili svoju sijedu bradu, govorili da je monetarna banka entitet iz transcendentnih sfera, demijurg currency univerzuma koji stvaralačkim aktom - “fiat money!” - emanira (lat. emanare = istjecati, izvirati) “monetu mundi” iz ništavila u poslovne banke koje kao kakvi “sefiroti” opet taj fini štof dalje posreduju na recipijente kredita, da bi na kraju stvaralačka sila u nižim sferama primila grublju frekvenciju i materijalizirala se u imanjima čulnog svijeta. Novčana supstanca, iako toliko sitna da sva stane u šaku (u međuvremenu digitalizacijom čak povučena iz čulnog svijeta, downsized do imaterijalnosti) je dakle moćna stvaralačka energija koja kolosalne stvari postavlja na noge. Ali monetarni demijurg je i balanser koji se brine o ekvilibrijumu svijeta pa nije odgovoran samo za emanaciju novca nego i za njegovo povlačenje iz grubo-vibrirajućeg svijeta natrag u transcendentne sfere. On to radi pulsirajući, periodično ekspandira i kontrahira, preplavi niže sfere stvaralačkom supstancom i opet je kontrahirajući isuši natrag, da se od previše bujanja ili previše oskudice ne aktiviraju mehanizmi degeneracije.

Federal Reserve Bank

Monetarna politika ekspandiranja i kontrahiranja postoji otkad je središnja banka postala “notenbank” i štamparija postala njen sanktuarij. Njemački izraz “notenbank” otprilike znači “banka novčanica”, jer je ova u posjedu privilegije tiskanja “banknoten”=novčanica. Da bi novac ekspandirao i kontrahirao mora biti mek, "soft currency", a omekšao je okončanjem ere “zlatnog standarda” ili "hard currency" ere. Tako da je sad novčana masa kao tijesto pizze, dopušta se stiskat i u tanko razvlačit, kao što su se kroz povijest coins od strane krune ilegalno razvlačili i štancali u tanko kad je npr. trebalo financirati ratove. U novije vrijeme se iz programersko-kriptografskih podruma iskobeljao jedan produkt koji sadrži obećanje povratka tvrdom novcu - kriptovalute ili preciznije bitcoin. Bitcoin je količinski limitiraniji (skladišljiviji, trasportljiviji i dijeljiviji također) i od samog zlata, a sigurnost koda mu je garantirana anonimnošću i transparentnošću - ne postoji centralno mjesto koje ga može reprogramirati ili manipulirati, on je open source i samoupravljan od community. Time je taj dijamantsko tvrdi novac stvarni posjed čovjeka i uz to pohranitelj vrijednosti osigurane među zidovima digitalnog trezora u mreži, od enormnog energetskog “materijala” (mining). Za sada su na njemu armije spekulativnih ulagača i urokljive oči država, monetarnih banaka, međunarodnog monetarnog fonda, pa mu periodično pola vrijednosti ishlapi, ali dugoročno ima top uzgon i po svemu sudeći će se stabilizirati tj. biti bliže ideji pohranitelja vrijednosti, kad mu se uveća tržišna kapitalizacija.

Ekspanzija novčane mase je sredstvo tzv. “ekspanzivne monetarne politike”, dok je kontrakcija istog stvar “kontraktivne monetarne politike”. Tako se poslovnim bankama diže ili spušta likvidnost, pa se preko toga kontroliraju potrošnja i plođenje kapitala (svrha: stabilnosti cijena). Za to stoje tri monetarne poluge na raspolaganju. Prva regulira tzv. “reserve requirement” preko kojeg monetarne banke, kod kojih inače poslovne banke drže svoj depozit, kao kakav staratelj daju ovima “džeparac” u iznosu koji priliči konjunkturnoj situaciji. To je najjednostavniji način kontrole količine novca. Pošto poslovne banke sprčkaju sav raspoloživi “džeparac” one se onda zadužuju kod “staratelja”. Koliko će to zaduživanje koštati određuje druga poluga. S ovom polugom monetarna banka diže ili spušta referentnu kamatnu stopu tj. kondicije po kojima si poslovne banke mogu pribaviti likviditet. Spusti li monetarna banka kamatnu stopu, uvjeti zaduživanja postaju atraktivni, poslovne banke dobivaju jeftinu lovu koja potom dospije u circular flow of income, preplavi gospodarske prostore, čime preko investicija i konzuma  gospodarstvo postane čilo i orno. Dizanje referentne kamatne stope s druge strane poskupljuje nabavku likvidnosti, pa banke prenose povišenu cijenu posudbe novca na svoje mušterije. Zato se lova ne posuđuje više od banke, nego se posuđuje banci, privredni subjekti sad uzemljuju svoj kapital i opća likvidnost slabi. Za trećom polugom, tzv. “open market operation”, se obično poseže kad je i druga poluga povučena do ne može više (kao npr. sad za vrijeme pandemije). U svrhu stimulacije gospodarstva na snagu stupa jedna monetarna mjera riskantna kao operacija srca - “quantitative easing”- naime štampanje novca u masama da bi se kupile uglavnom dugoročne obveznice na otvorenom tržištu i uglavnom od poslovnih banaka. Ova “loose monetary policy” ne stimulira samo poplavom novca poduzetničke fantazije investora i potrošačke konzumenta, nego se kupnjom obveznica na slobodnom tržištu smanjuju i troškovi posudbe novca. Jer masa kupljenih obveznica simulira rast njihove potražnje, dakle diže im cijenu, čime opet spušta opću tržišnu kamatu. Ako ova monetarna mjera digne konzum a ne uspije dići i produktivnost, višak potražnje diže cijene, pa se nastala inflacija mora krotiti obrnutom mjerom - sad središnja banka prodaje obveznice bankama - "quantitative tightening" - i opet guši likvidnost i diže kamatnu stopu itd. Banke naravno ne kupuju i prodaju obveznice zato što to banka nad bankama hoće, nego zato što su im kondicije povoljne, što znači da profitiraju kako se god okrene.

Kad je pojavom covida bilo konstatirano pandemično stanje, FED i EZB su preko kupnje obveznica "kvantificirali" enormnu masu novca i panično je trpale u ralje poslovnih banaka. Ali banke tu masu nisu baš revnosno posredovale poduzetniku i konzumentu, nego su radije same investirale u kapitalna tržišta, što je znatno diglo potražnju i time kursove dionica. Zato je jedan dobar dio inflacije izbio na kapitalnom tržištu, naime cijene dionica su ispalile u visinu, što se odmah vidi kad se samo baci oko na kursove svih burzovnih indeksa. Pored toga je monetarna banka samo masom kupovine obveznica pritiskala efektivnu kamatu istih na dolje (i usput monetarizirala državni dug), zbog čega su dioničari opet trljali ruke jer su dionice ostale bolja alternativa obveznicama. Ovaj put nisu samo hedgefond-aši, investicijski bankari i mešetari ritualno snifali svoje zmijice, nego su se i burze dobro nasnifale droge “cheap money”, tako da važi - corona time je za financijsku elitu bio nezapamćeni party time. Sad kad federalna banka vrši “detoksikaciju” narkomana tj. reducira kupnju obveznica (tapering) ili ih prodaje natrag (tightening) pokušavajući krotiti inflaciju, radi to najprije s posebnim obzirima prema kapitalnom tržištu, da se moguli i magnati ne bi mrštili, ali i da oteknuta mješina ne bi pukla.

Formula koju slijede monetarne banke je monetaristička "kvantitativna jednadžba", koja otprilike glasi: količina love x količina brzine njene cirkulacije = količina BIP-a x količina cijene. Pojednostavljeno prevedeno znači da su masa likvidnih sredstava i živost njihove cirkulacije humus vrijednosti. Ali ako taj koncentrat likvidnosti ne digne output tj. realnu vrijednost, onda je povišena vrijednost samo tržišna odnosno potražnja je porasla bez da je prati ponuda, što znači inflacija/porast cijena/pad vrijednosti novca. Grubo uzeto: kad se “ekstenzivnom monetarnom politikom” masa razvuče kao tijesto pizze, kad joj je količina “increased” ali na istu vrijednost, onda se novčana masa i ne ponaša kao tekućina. Kao kad se tijesto oklagijom izvalja i jedan ištancani dio ispadne tanak, tako i kod jedne ekstendirane novčane mase jedna novčana jedinica izgubi na supstanci. Tako se kroz povijest prevarom razvlačila masa plemenitog metala i štancala u tanko ili se u nju dolijevali manje plemeniti materijali.

 

Fizika fluida

 

Ako uradimo kratku inventuru ključnih metafora - “quantitative easing”, "quantitative tightening", “loose” ili “expansionary monetary policy”, “contractionary monetary policy”, “resiliancy”, pa i “inflacija” - jasno je da ovdje na snazi nisu promjene viskoznosti tekućine, nego očigledno parametri gasa - elasticitet i balans (stabilnost cijena). Lova je dakle u monetarno-političkoj zoni prešla sa metaforologike tekućine - likvidna je, izvire, teče, upumpava se, curi, preplavljuje - na metarforologiku gasa - biti fleksibilan, stiskati se, kontrahirati, opustiti se, olabaviti, rasklimati, razvlačiti, balansirati, inflacionirati. 

Što je to gas? Da se gasa pita, on bi kao supstanca iščezao šireći se kozmičkim bespućima. Ali ne pita ga se, on je pod diktaturom gravitacije. S obzirom da je dovoljno masa, ova ga drži stisnutog za planetu kao atmosferu. Kad materija pređe iz tekućeg u gasovito agregatno stanje, čestice ne izgube samo kohezivnu snagu koja je svojstvena krutim tijelima i tekućinama, nego ove, potpuno site grupne koegzistencije, hitaju zauzeti što veću međusobnu distancu kao bračni par nakon rata ruža. Kako je gas kao zemljin omotač uvijek “u zatvorenom” i slobodne čestice se ne mogu neograničeno distancirati, tom ekstenzivnom voljom se samo balansira gustoća, svaka čestica traži i izbalansira sa drugima stanje istog minimalnog pritiska. Ali ta ravnomjernost ili uravnoteženost pritiska je daleko od unutrašnje ravnomjernosti npr. jednog kristala, čestice su ovdje slobodne i tolerantne u relacijama, dakle u stanju elastičnosti. Na klimatskom planu npr. regionalna zgusnuća i razrjeđenja nastaju samo promjenom temperature zbog čega se aktiviraju sile balansa koje zovemo vjetar.

 

Da ilustriram sa dvije šprice kod kojih je u jednoj sadržana voda u drugoj zrak. Kod obje je klip povučen na pola. Ako uzmemo špricu u kojoj se nalazi tekućina, začepimo prstom njen vrh i povučemo klip prema vani, primijetiti ćemo da tekućina ovo povećanje volumena prostora neće pratiti, nego će indiferentno zadržati volumen i gustoću koji je i imala, a novonastali višak prostora će ostati prazan. Ako sad uzmemo drugu, praznu špricu i uradimo isto što smo maloprije uradili sa špricom ispunjenom  vodom, primijetiti ćemo..o.k., nećemo primijetiti, nego ćemo znati da će zrak koji se nalazi unutar šprice, za razliku od tekućine, povećati svoj volumen zajedno sa prostorom, zauzeti će svaki novonastali višak prostora i u istoj mjeri će izgubiti na gustoći. Ako sad i u prvom i u drugom slučaju pustimo klip on će se očigledno nastojati vratiti u prvobitnu poziciju. Sila koja ga u oba slučaja tjera u prvobitnu poziciju je pritisak ili tlak zraka koji nastaje iz njegove balansirajuće funkcije, naime zrak unutar šprice i onaj atmosferin zrak van šprice žele po svaku cijenu izjednačiti gustoću. Ako sad opet uzmemo špricu sa vodom, začepimo rupicu na vrhu šprice, i ovaj put guramo klip prema unutra, primijetit ćemo da će nam smanjivanje volumena prostora poći za rukom samo do onog volumena koji ima tekućina. Od te točke nam tekućina pruža odlučan otpor. Kod prazne šprice to nije slučaj, klip je moguće pritiskati i otpor će samo postepeno rasti. Zrak se za razliku od tekućine očigledno dopušta komprimirati (ali i razvlačiti kao u prvom slučaju), dok je tekućina inkompresibilna.

Gas fluid, teče, kompresibilan, rastezljiv, gustoća varijabilna i labilna, ali na kraju uvijek izbalansirana.
Tekućina fluid, teče, nekompresibilna, nerastezljiva, gustoća invarijabilna, konstantna.

Još jedan primjer tipa “na vlastitoj koži”. Ako smo skočili na napuhani madrac, ovaj će zahvaljujući kompresibilnosti zraka amortizirati koliziju. Ako smo s druge strane sa velike visine skočili u more "na prsa" i nakon praska poslali salve psovki u pravcu demijurga i njegovih krvnih linija, to je zato što voda, koja inače udar ne amortizira kompresibilnošću nego samo pokretljivošću, iz tromosti pokreta ne stigne amortizirati iznenadnu koliziju. Zbog nekompresibilnosti tekućine se uostalom hidraulične mašine u odnosu na pneumatične koriste tamo gdje je tražena velika snaga i preciznije kontrolirani pokret. Valja primijetiti i da je element Zrak u odnosu na element Vodu senzibilan i reagibilan. Možda ne bi bilo na odmet da se podsjetimo da iako Zrak hita ispuniti svaku i najmanju šupljinu (da bi izbalansirao pritisak), on kao element distance ne sudjeluje u apsorpcijama, ne ostavlja traga na stvarima (ako izuzmemo udio u oksidaciji), niti se stvari vataju na njega. Za apsorpciju je specijaliziran element Voda. Ako je ovaj hipnotički i imperijalni element ispunio stvar, ušao u pore i rupice, onda ju je intimno zaposjeo, natopio je (čak i rastvorio), apsorbirao se u nju i istu apsorbirao u sebe. I još jedna interesantna razlika: za razliku od flowa tekućine koji nije ništa više od pasivne promjene pozicije čestica, flow gasa uvijek polaže račun balansu gustoće, čestice hoće posvuda isto rastojanje. Pokret mu takoreći nije izazvan direktnim eksternim silama nego mu je ovim balansiranjem inherentan. Ovdje se jasno vidi zašto Zrak važi kao aktivan i Voda kao pasivan element.

 

Plinovitost tržišta

 

Tržište kao idila balansiranja i elasticiteta je osim pod pokroviteljstvom vjetrovitog ili zrakovitog Boga i pod pokroviteljstvom zrakovitog elementa. Plinoviti element je dijametralno suprotan vatrovitom koji je mobilizacija i orgijanje sile. Kod tržišta nema jurišanja jedno na drugo, nego se naprotiv sile povlače dok se interesi ne sretnu. Tržnica nije mjesto na kojem se viče, "daj sve što imaš inače plaćaš životom", nego, ako je i inicijalna misao, "daj sve što imaš, a ništa zauzvrat", završna je često, "kogajee..daj što daš". Idealno-tipični trgovac nema ništa od nasilnika ako i ima nešto od lopova i mutikaše..kod formiranja cijene je npr. blef od koristi (nije slučajno Merkur Bog kako trgovanja tako i kleptomanije). Tržnica je mjesto dobrovoljnosti i uzajamnosti, naštimavanja interesa. Spremnost na ustupke nije samo u tuđem nego i u vlastitom interesu. Za Adam Smitha je tržište nešto kao conditio humana - razmjenjujem dakle čovjek sam, i ne životinja. Element Zrak je uostalom čovjekov Element, njegov medijum, jedino agregatno stanje u kojem čovjek obitava (on je van Zemlje, van Vode i van Vatre). Na tržnici se dakle šake ne stišću nego otvaraju, evo ruka jedno drugom, i djetetu lizalica, zadovoljstvo istrgovanog se lijepo podijeli. Ali ako se posao i zaključi stisnutim rukama uz osmjeh, ne zaključi se nikad stisnutim tijelima. Jer to naštimavanje jedno na drugo je još uvijek jedno kontra drugo. Ljudi nisu došli na tržnicu sa socijalnim sentimentom, nego da se hladnim kalkulom izbore za najpovoljniju cijenu. Tako među štandovima uvijek pirka hladni vjetar poslovnosti koji neda da se među ljudima razvije toplina. Kad se hladnoća tržišta proširila i van tržnice i tržišna logika ušla dublje u pore društva, oglasili se komunitarci koji stiliziraju tržište tj. tržišna mjerila van tržišta u nekakvog "moloha", "despota", "infernalnu mašinu" (Bourdieu), podrivača ljudskosti i ravnopravnosti. Jer ovi bi najradije da se sve stavi na jednu hrpu i bude svačije, nikako da ništa nije svačije i da ljudi okreću leđa jedno drugom da bi u zaklonu ramena svatko za sebe prebrojao zaradu. Komunitarci, komunisti, socijalci, sindikalci i ostali neprijatelji atomizirane individue lijeve provenijencije mjere kvrgavu realnost s isuviše pravokutnom škvarom da bi ih zadovoljavala činjenica da je upravo tržišna logika ta koja je potisnula despote i infernalne mašine, kneževe i državine monopole i uvela red u društvo. Istina, u okviru tržišnog režima su "vlastiti interesi" vodili u teška izrabljivanja i legitimirane otimačine, ali potpunom bespravlju i despotskoj samovolji je ipak bio zabijen kolac u prsa. Tržište sigurno ne bilda čovjeka etički, ali ga uči pravilima, prosvjećuje ga, pa i kultivira. Tržište je temelj grada i tržišno društvo je građansko, civilizirano društvo. Počev sa raskrižjima, pa štand na njima, pa tržnica, pa trg na kojem se pored robe izmjenjivale i ideje (agora), pa naseobine oko trga, pa upravne zgrade, vijećnica, pa onda visoki arhitektonski i urbanistički standardi itd. Komercijalne zone grada su i danas uvijek na glavnim trgovima ili oko njih.

Merkur sa kesom punom novca, kovanica iz vremena 253–268 pr. Kr.

Još prije štandova su na raskrižjima bile postavljene herme - neka vrsta primitivnog putokaza od hrpe kamenja, kasnije perfekcionirano u kamene stele s bistama. Iz tog je izvedeno ime olimpijskog Boga Hermesa, koji je po mitološkoj ulozi sam neka vrsta putokaza(telja), posrednika (neba i zemlje, zemlje i podzemlja), kurira, i stoji generalno za posredničko, medijalno, znači pokrovitelja tržišta, često prikazivanog s atributom platnene kese pune novca koju drži u ruci (vidi novčić lijevo), kojeg je također pokrovitelj, jer oboje su sitni, okretni, medijalni, posrednički. Habitusom je to mladi, hitri, vješti, nestašni virtuoz s krilatim kaducejem, krilatom kacigom i krilatim patikama - sve klimatske izvedenice iz njegovog značenja iz teogonijskih davnina - Boga zraka i vjetra.  Rimski ekvivalent mu je Merkur čije ime potječe od latinske riječi merx = roba. U starom Rimu je postojao i ceh trgovaca čiji su se članovi zvali mercuriales. I danas se Merkurov kaducej koristi kao simbol slobodnog tržišta. Hermes/Merkur je i mitološki utemeljitelj tržišta. Prvi pisani dokument okcidentalne kulture, homerova “Himne Bogovima”, veli da je Hermes istog dana kad se rodio, direktno iz kolijevke krenuo u vagabundiranje, usput razvalio kornjaču i od nje sastavio liru, odmah bez ikakve poduke virtuozno ovladao tim muzičkim instrumentom, zatim pokrao stoku bogu Apolonu, i nakon što je bio raskrinkan od istoga, pokajnički mu zapimplao po liri tako očaravajući da je - i ovo je sad najvažnije - plijen odmah bio iskupljen lirom - interesi su bili uštimani i postulirano je slobodno tržište aktom robne zamjene.

Tržišno balansiranje počinje već na pazaru kad prodavač s jedne i kupac s druge strane tezge zatežu i popuštaju dok se cijena kao kakav visak ne "iznjiše" do smiraja. U širim okvirima je ovo "njihanje" kad se količina ponuđenog proizvoda i  količina traženog proizvoda balansiraju preko količine vrijednosti (cijene). Dok se ne izbalansira "tržišna ravnoteža" imamo suboptimalna stanja "njihanja" viška i manjka ponude i potražnje - previsoka cijena vodi ka nagomilavanju zaliha, preniska izaziva nestašicu. S tim ekvilibrijumom su tražena količina i isporučena količina jednake, sve što je proizvedeno je prodano, dosegnut je najveći mogući promet, nitko od sudionika nema više poticaja da promijeni ponašanje. Ali stabilnost tog sistema je, po uzoru na gas, neodrživa, ekvilibrium je labilne naravi, nije jednokratni akt tržišnog mehanizama, nego se pod utjecajem internih i eksternih sila uvijek iznova mora štimati. Ta reagibilnost tržišnih parametara ne stoji u šturoj kauzalnosti. Kod neophodnih dobara kao gorivo ili toaletni papir, ne postoji visoka reagibilnost na cijene, dok je kod luksuzne robe potražnja prilično senzitivna. Mjera za to se zove elastičnost i daje iskaz o senzibilnosti jedne varijable na upliv druge. U ekonomskim znanostima je isto kao i tržišna ravnoteža matematički formalizirana. Tako imamo "cjenovnu elastičnost" koja mjeri kakav utjecaj promjena cijene ima na ponudu i potražnju, "unakrsnu cjenovnu elastičnost" koja mjeri  ovisnost  o potražnji nekog drugog dobra, "dinamičku cjenovnu elastičnost", "dohodovnu elastičnost", "elastičnost prodajne vrijednosti" itd.

Efekt smirujućeg vala

Slobodno tržište je plinovita masa, labilna, "laissez-faire" idila samoregulacije, u kojoj su dopuštene svakojake anomalije, ali im je balansom uskraćena eskalacija. Ne postoje kolizije, svatko na svakog reagira senzibilno i elastično, štima se s njim, sve je puno "resiliancy", dinamike, strujanja. Adam Smith govori o "slobodnoj igri sila" ili “nevidljivoj ruci” koja svaki nastali kaos spontano izbalansira u red. Prizor kretanja kursova vrijednosnih papira na burzi fino ocrtava taj nemir tržišta i podcrtava analognu vezu sa plinovitom masom. Burza je valovita i producira mjehure. Valovi postoje u svim dimenzijama, valovi na valovima, primarni, sekundarni, tercijarni itd. Kad neka friška informacija izazove opći osjećaj rasta vrijednosti jedne dionice, najprije institucionalni investori prilagođavaju investment informaciji, odmah potom uslijede ulagači u roju (swarm), kao daytraderi, swing-traderi, hobby-traderi i sl. koji se ravnaju samo prema dinamici kursa i pokušavaju time okoristiti. Tako ta dinamika dobije inerciju koja vodi u pretjerivanje, pa potom uslijedi pretjerana reakcija na pretjerivanje itd. dok se "visak" ne iznjiše (vidi sliku gore). Tako otprilike nastaju veći valovi kod formiranja cijene. Cijena otekne i nastane "market bubble". Bubble znači da je samo jedan dio vrijednosti supstanca, drugi dio je zrak ili praznina. Pa kad izduši, to je kao kad ožednjeli na brzaka natočimo pivo i nakon što se pjena slegne ostane tanak "profit" u krigli. Tržište je puno zračnih artefakata u svim dimenzijama, "bubble-and-crash patterns", mikro-bubbles, makro-bubbles koje su nekad toliko makro da pucanjem sruše čitavu privredu ili nekad izazovu i internacionalnu ekonomsku krizu, kao 2008 Lehman Brother's real estate bubble. Na japanskoj burzi je krajem 80-tih prošlog stoljeća nastala jedna tolika bubble da kad je 1989 pukla ostavila takav krater praznine da se dioničari ni danas, trideset i pet godina poslije, nisu iskobeljali iz toga. Prazninu unutar vrijednosti dionice dioničari zovu "fantazijom". Fantastima i sanjarima kako znamo ćaća realist izvuče uši, nebi li im istisnuo mjehure iz glave. Isfantazirano važi da je ništa, praznina; protupol mu je punoća doživljenog ili produciranog. Lova dioničara je često uložena u isfantaziranu blaženu budućnost firme čime cijena otiče. Burza je uvijek odslik budućnosti pa tako može sva biti napumpana budućnošću. U njenim kursevima je budućnost "priced" i na stvarne događaje reagira samo ako nisu mogli biti isfantazirni. Tako bubble od fantazije amortizira realne događaje kao točak bicikla seoski put. Postoji kiša dionica koje su ispunjene zakopraznim pozitivnim očekivanjima, posebno u vremenima ekspanzije novčane mase i posebno u tehnološkom sektoru koji najviše operira sa inovacijama odnosno budućnošću. Pa kad monetarna banka kontrahira novčanu masu, onda tim stiskom najprije izduše te bubble dionice koje žive od posudbe novca jer je u tim fazama i posudba novca poskupila. Ali i to kontrahiranje može biti "priced" tj. biti u kursu prije monetarnog stiska. Dok ovaj monetarni “squeeze” dionicama "ispuše" vrijednost, postoji u oblasti spekulativnog ulaganja jedan “squeeze" koji dionicama istom silinom "upuše" vrijednost - “short squeeze”. Ulagač je “short” ako je pozajmio dionicu od brokera, potom je odmah prodao, i ako je vrijednost dionice pala do sitosti ulagača, ovaj je opet kupi i vrati po aktutalnoj, nižoj cijeni, i diferencu prodane i kupljene sume zadrži za sebe. Međutim ako vrijednost te dionice raste umjesto pada, onda je shorter prinuđen na kupnju dionice (da bi je vratio brokeru) jer gubici mogu opustošiti njegov depotkonto. Kad je masa shortera na jednoj dionici (npr. GameStop), obično u vidu hedgefond-ova, onda ova prinuđena masovna kupovina dionice ima efekt ubrizganog stereoida na rast kursa, squeeze-om je cijena stisnuta na gore. Ta cijena naravno nije izazvana potražnjom nego inercijom, i zato hedgefond-aši, ako nisu pukli, opet u short pozi zasurfaju na istoj dionici dok ova pušta zrak. Neke sorte hedgefond-aša su specijalizirane za squeeze-iranje dionica, opipavaju firme studirajući njihov ustroj, poslove i bilance, traže im meka mjesta, i ako ih nađu, samo jednim tweetom im istisnu zrak i shortom napune kasu.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Share via
Copy link
Powered by Social Snap