Skip to content

Iako se Zodijak prvobitno koristio u kalendarske svrhe, ono što zodijačke znakove suštinski određuje je statični red bez faktora vrijeme, bez ciklusa i faza - naime domicilni red, i to isključivo ovaj. Suštinski određen znači: zodijački znakovi nisu samo prostori gdje je planet dobro udomaćen, nego su ovi od istog materijala kao i odgovarajuće planete (+ Element). Astrologija poznaje niz drugih odnosa planeta sa zodijačkim znakovima, ali svaki je evidentno besmislen, po svemu sudeći, nastao iz opsesivnog odnosa antike prema planetarnom redu i prinude da se u svakom, i najmanjem, kantunu Zodijaka nalijepi neki planetarni red. Istu prinudu razuzdanog korespondiranja srećemo i u modernoj ezoterici. Fascinacija domicilnog reda je između ostalog i u tome što geocentrični ili kaldejski red planeta, koji inače prelomljen preko centralnog Sunca daje njihov polarni red (Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars, Sunce u središtu), rasprostrt preko Zodijaka daje istu tu planetarnu polarnost (izuzev Sunca).
 
 
 
Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane i "polarizirane" Planete na krug, nego na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). Zanimljivo je da se iz vizuelnih simbola zodijačkih znakova može nazrijeti komad elementarnog reda (ali i domicilnog): borbeni karakter vatrenih simbola; pretežno vodena bića kod vodenih - Rak i Ribe; pretežno bića koja žive po rupama i pukotinama - Rak i Škorpija; vodeni znakovi imaju problema sa jasnoćom, njihov je svjet ogrnut u sumrak, noć ili maglu; Škorpion je aktivan samo noću; Ribe su skoro sva fenomenologija podmorskog, mutni, nejasni svjet dok je Djevica znak (moralne) čistoće, pa valjda i jasnoće; zračni znakovi nisu životinje; vatrenom Ovnu je suprostavljen simbol balansiranja, a balans je suština gasovitog agregatnog stanja; Jupiterovci su životinje, dok su Merkurovci (mladi) ljudi, itd. Banalno ali istinito: u određenju znaka sudjeluju samo planetarni i elementarni sadržaji, nikakvi parametri cikličko-astronomske prirode kao što su kvaliteti, kardinalnost, fiksnost, promjenjivost. Moglo bi se reći da su zodijački znakovi planetarni aspekti jednog elementa, ali i obrnuto, da su elementarni aspekti jednog planeta. Shodno ovom redu, planete imaju svoju dvo-elementarnu prirodu (izuzev luminara), koja se opet pokazuje kroz zodijačke znakove. Žilavo se npr. držalo i održalo mišljenje da je Jupiter zračne naravi, jedna od brojnih istorijskih nasukavanja na besmislicama - Jupiter je evidentno vatrene i vodene naravi, jer se svojom sintetičkom prirodom samo ovdje može elementarno ospoljiti, s time što pod ospoljiti ne mislim na gluposti horoskopije. Zodijak je dakle po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski i astronomski ciklusi. Na taj način se problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, pokazuje kao fatamorgana. Kao što rekoh, krug se može koristiti kao model za prikaz ciklusa, ali i kao model za prikaz polarnosti - samo ovo potonje je Zodijak. Sve u svemu, ravnodnevnice i solsticiji nisu međe podjele Zodijaka (na polovine, kvadrante ili sl.), nego odlučujuće linije njegove podjele izgledaju ovako:
 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se djele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje) - jako bitno! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Te karakteristike znakova definiraju Planete po njihovim unutra i izvana. Unutra i izvana planeta se definira geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sfera, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane sunčeve sfere, kao na slijedećoj slici:
 
 
 
Sve bi ovo bilo isprazno imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov stvarni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, poza zodijaka kao na prvoj slici je određujuća za smisao znakova. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi sadrže u sebi izvjesnu centrifugalnu i donji/unutarnji centripetalnu tendencu. U ovom poglavlju sam ovu "centrifugalnost" i "centripentalnost" jasno demonstrirao na kardinalnom križu, gdje su gornji kardinalni znakovi Ovan i Jarac istureni i falusoidni, dok su donji kardinalni znakovi Rak i Vaga uvučeni ili vaginoliki.
Kako je moguće da nešto tako infantilno ima smisla? Moguće je u najmanju ruku zbog toga što kompletna Astrologija ima jedan infantilni karakter i što apelira na naše skrovito atavističko jastvo. Svi ti atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha konceptualiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim. Kako sad metafore? Metafore, kao prvo, iz banalnog razloga što su one samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i kao drugo, svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. su bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu su ove moje studije dobrim djelom "arheologija" jezika i traženje "kosmičkih" struktura u njemu. Ali završni cilj bi bio opipati arhajsko jastvo čovjeka koje se služi ovim jezikom, koji je neka vrsta našeg "nevidljivog" dvojnika.
 
 
Saturn i Mjesec
 
Za jasnije predočenje smisla ovog sistema uzmimo moj sporni primjer opisa Raka sa "Astroloskih dijaloga", kojeg ću u iscrpnijoj formi uskoro publicirati ovdje na blogu, kao stanovnika rupa (plodnih kotlina) vs Jarca kao stanovnika planinskih vrhova iz čega proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Gdje se bolje pokazuje smisao zodijačkih simbola nego ovdje? Kad smo već kod Raka da iskoristim priliku i na ovom mjestu demonstriram tupavost tradicionalista time što ću navesti jednu opaku glupost koju je na jednom mjestu prof. Karalić-Koprivica napisala odnosno prepisala iz neke antikvarne knjige: kao, zbog njegovih mjena je Mjesec planet vagabundstva, ćudljivosti ili "vječitih promjena", pa onda još kao podporu citira i nekog Branka Ćopića koji je Mjesec prekrstio vagabundstvom. Mjesec je upravo suprotno! Kao prvo, mjesečeve mjene nisu nikakvi hirovi nego jasno predvidljivi ciklusi, ponavljanja istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus). Kako je Mjesec planet onog unutra ili iznutra par excellence, dakle kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla - uterusa - koji je, gle čuda, izvorište menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinhroniziranih sa mjesečevim mjenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako mjesečev čovjek ili Rak traži ili nalazi ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva, život mu dođe kao ublažavanje štete izgona iz uteralnog raja kompenzacijama istog - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se bilda opet ciklusima kao što su rituali i običaji, i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Taj izgon iz rajskog parazitizma nije nadomješten samo domom ili domovinom, nego je čovjek Rak tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, rastače je (Element Voda) i internalizira golom asocijacijom dodira (koja opet podrazumjeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje se svjesnost (svjetlost) svede na minimum i čovjek bude u slobodnom, nesvjesnom flow-u. Znači, mjesečeve mjene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mjene uterusa i plodnih kotlina sa njihovom seoskom ritualistikom obrade, kao i mnogočemu što podlijeze ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mjenama su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva ruine, potonula sjećanja čovječanstva.
Iz svega ovoga je već trebala osvanuti misao i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnjezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje napore svjesnosti. Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski početak i kraj, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjetlo i prosvjetiteljstko, nikakva mrčina.
 
Saturn je za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili periferije. On definira kod Vodenjaka njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom Saturnu dva planeta središnjice, prvi dnevne, drugi noćne, znam zvuči zbrkano i nategnuto, ali to je jedna zamorna priča koju cu ostaviti za naredno poglavlje.
 
 
Jupiter i Merkur
 
 
"Opet, zbog čega su kuće Hermesa nasuprot kućama Zevsa, i kuće Zevsa nasuprot kućama Hermesa? Mi kažemo da je to zbog toga što je Zevs čuvar imetka i izobilja, dok je Hermes uvijek gospodar debata. Moć intelekta je tako uvijek suprotna i gleda odozgo na želju za imetkom, a izobilje je u suprotnosti s onim što je razumno." - veli Antioh Atinski, i jasno pokaže da je tradicionalna astrologija bulaznila u sve šest. Što su ova dva planeta stvarno? Suština planeta Jupitera se može sumirati u slijedećem: daleko, visoko, veliko, pa i vanjsko, kao što je Suština Merkura najbolje obuhvaćena sa: blisko, nisko, malo. Rekosmo već ovdje da je Merkur posredništvo, razmjena, neposredni kontakt. Jupiterovo Veliko se nudi perspektivi distance, daljine ili visine. Zato što je veliko, Jupiter je i gore. Jer Veliko obuhvaća sve generalije, sve načelno, sveobuhvatno, u širokim okvirima, meta-perspektivama ili perspektivama daljine - što je metaforički pozicionirano gore. Isto tako i ono što je društveno gore kao sudstvo, vlasti, inteligencija, crkva, sve ono što postulira istinu, opća načela, određuje društveni ustroj je također Jupiter. Jupiterovci tradicionalno važe kao vlastodršci, sudci, svećenici, metafizičari upravo zato što se ovi bave sveopćim, načelnim, univerzalnim, što oni isto tako utjelovljuju institucije, nose teret nadljudske odgovornosti, imaju težište u superegu (über-Ich) itd., dakle sve ono GORE pozicionirano; dok su Merkurovci djeca, lopovi, kuriri, piskarala, izvršitelji, praktičari, dakle ljudi sami za sebe, bez (reprezentativnog) garda i bez supstance, općenito oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču. U vojnom sistemu postoji jasna vertikalnost pridodane odgovornosti, oni sa više su gore, oni sa manje su dolje. Filozofi, posebice meta-fizičari su majstori zauzimanja meta pozicija što je grčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja obuhvaća veće od onog čemu je nataknut taj prefiks ili koje ga subsumira. Opći pojmovi su također gore i konkretnosti dolje. Pojam tratinčica je SUBordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje, dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. Gustav Fechner je svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku u prvom poglavlju njegove "Pred-škola estetike" nazvao "odozdo na gore" (Poglavlje "Die Ästhetik von Oben und von Unten"), da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike, po kojoj je lijepo određeno "nebeskim" idejama, dakle odozgo. Jupiter je veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. malodušnost Djevice). Jupiter je i u vezi sa uzvišenošću, kako u karakternom tako i estetskom smislu kao suprotnost ljepom, posebice ljupkom i komičnom. Estetska uzvišenost (das Erhabene) je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen rječi latinska maiestas, što znači veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko", "koje ukazuje na manjkavost svake naše procjene veličine". Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od demosa prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvjek su to jupiterovski vs merkurovski procesi. Dakle, Jupiter kao veliko, u smislu veliko kao prvotno, sve malo izvodi iz velikog; dok Merkur kao malo, u smislu malo kao prvotno, sve veliko izvodi iz malog. Ovdje sam već demonstrirao uski odnos Merkura i tržišta, i na osnovu toga merkurovu dvojaku prirodu, zemaljsku i zračnu. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokratija i sl., koji inače povjesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički pripadajuće velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je takodjer i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu covjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguce previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta sintetička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnoso sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
 
Mars i Venera
 
 
Centrifugalni karakter Marsa i centripentalni Venere se pokazuju već u tome što prvi odvaja, rastura, udaljava, znaci hladan je, dok drugi spaja, gradi, zbližava; Mars funkcionira samo na frenkvenci grubosti, Venera finoće. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.
 
 

Ovdje ću na osnovu primjera elemenatrne osovine Zrak vs Vatra demonstrirati očitovanje Elemenata u društvenim fenomenima. Akcent će biti na slijedećim aspektima polarnosti ovih Elemenata - centrirano (Vatra) vs decentrirano (Zrak).
Što su najprije Vatra i Zrak ovako atribuirani?
Ako jednu amorfnu masu čestica prožmemo Vatrom, na snagu stupaju sile analogne onim geneze zvjezdanog sistema, naime kad se iskonska magla zgusne do gravitacijskog kolapsa, kad se fuzija zakurbla, masa razgori i počne emitirati svjetlo. U uslovima ovog elementa se neminovno formira prostorna os oko koje se konstituira jedna centralna, atraktivna masa, koja se toliko naždere “materije” da se razgori i okruni svjetlošću. U jednom ovatrenom prostoru se takoreći pokušava konstituirati Apsolut - bezuslovno koje sve uslovljava (za Stoike je usput ovaj Element imao božanski karakter). Ne samo da je to zgusnuće već svojom gravitativnom snagom postalo centar sistema, nego i svojom masivnom emisijom svjetla reklamira svoj inkrement moći, snage i glorije; postaje egzemplarani, vrijednosni centar za sve što se grije njegovim svjetlom. Rastom svoje mase i svjetlosne krune ovo zgusnuće sve više uvećava svoje majestetstvo koje okolina slavi i oponaša (reflektira ga) u bezgranično. Zato je Vatra ratno stanje, jer čestice se u tendenci (kon)centriraju i grupiraju, i onda se ove grupe bore za centralističku prevagu, pokušavaju voljom za moći asimilirati jedna drugu.

Ako bi ovaj majestetski red odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetrometini. Sve bi se izniveliralo kao da ničeg nije ni bilo. Čvorovi bi bili raščvorani, zgusnuća raspršena, izolacije otvorene. U uslovima zrakovitosti se sastavni djelovi i djelići više ne dopuštaju uniformirati i pozicionirati oko jednog normirajućeg središta. Element Zrak je ekstenzivna sila: intencija relativiranja, otvaranja, labavljenja, demontiranja, raspršenja, individualiziranja, atomiziranja, anarhiziranja svakog reda jedinstva. Pod ovakvim okolnostima ni jedna čestica ne stoji više u jednostranoj ovisnosti o drugoj, ni jednoj više nije središte van nje nego u njoj samoj. Ovdje dakle vlada opća relativnost - individualizam, pluralizam, opća sloboda - pa ipak! nitko svoju putanju ne definira potpuno autonomno nego uvjek u relaciji s drugim (relativizam vs apsolutizam), svatko je dostojan korekture, svatko neminovno ulazi u kompromise, balansira se s drugim. Jer težišta čestica koja su u procesu zračne decentralizacije pomjerena iz jednog vanjskog, opće-sumirajućeg, za-sve-važećeg središta svakoj ponaosob u vlastito središte, ne trpe više ni fiksnost pozicioniranosti, nego su labilno centrirana u česticama, znači mogu uvijek privremeno napustiti središte i elastično se vratiti u njega. 
Zrak je dalje suptilno pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije, decentrirani sharing-sistem po uzoru na delleuzeov rizom, vrijednosno neutralna i pluralistička konstelacija, svjet bez supstancijalnosti, gdje ništa ili nitko nije bezgranično određen sam iz sebe nego se uvjek naštimava prema drugom. Ovo je dakle svjet slobode i slučajnosti, i ne determiniranosti iz jedne točke. Sve je u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez stožera i sidrišta. Napeto gomilanje i podruštvljavanje je ovdje smetnja, ali su ipak partikli jedno prema drugom afirmativno postavljeni; svaki ima jedno balansirajuće, elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji težećem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego se subtrahiraju jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se rafinirano naštimava, u protivnom svatko po svom. Ako bi jedan smjer volje pokušao “tvrdo”, bez naštimavanja utjecati na drugi, već to bi bila iskra vatrenog autoritarizma. Lakoća bezvoljnosti i nenasilnosti, odsustvo napetosti bi bilo načeto. 
Kao što rekoh u prethodnom postu, vatreni element se pokazuje tamo gdje je nagomilana i zgusnuta energija vrijednosti ili važnosti, intenzitet prezence. Traži mjesta gdje se investira energija javne pažnje -  trgove, bine, arene, medije, vlade, tronove, hramove itd. Uzmimo za primjer jednu kontrasnu ilustraciju zgusnute mase vrijednosti/važnosti/značaja: jedan faraon dođe u provinciju gdje ga čeka prijem sa pompeznim ceremonijama dobrodošlice. Jedan slučajno izabrani rob iz klanjajuće mase dobije izuzetnu čast doći na audijenciju kod faraona. U monumentalnoj hali stoje dva čovjeka jedno nasuprot drugom, potpuno neproporcionalna u pogledu javnog vrednovanja - na jednoj strani majestas i na drugoj jedna iz osjećaja sopstvene ništavnosti u sebe skvrčena kreatura, koja pred zasljepljućim prizorom bogočovječne važnosti žmirka i drhti. Ovaj omjer veličine gdje jedan u sebi ima zgusnutu energiju javne vrijednosti i koju kao majestet isijava natrag; i drugi, bezvrijedna individua koja pred veličanstvom faraona tone u ništavnost, je čisti vatreni odnos. 
Gasovitom čovjeku je ovo užasavajući prizor koji vapi za balansom. Jer zračni Element je automatizam niveliranja, opušteni odnos koordiniranosti umjesto subordiniranosti. Pod vladavinom zračnog elementa su plameni centri ugašeni, vertikalni ustroji egalizirani. Zrak je jedan bez-vrijedan, demokratski element koji monopole rasipa, sve neravnine pegla. Zato bi u ovoj iskarikiranoj situaciji rob, koji je uzmimo svojom naravi u jednom stopostotnom gasovitom agregatnom stanju, bio toliko opskrbljen imunitetom na imponirajuću silinu da bi se sagnuo ne da se pokloni nego da se počeše po testistima za vrijeme ceremonijalnog obraćanja. Vrhunac vatrenog zgušnjavanja vrijednosti je fenomen svetog. Fenomenolog religija Mircea Eliade opisuje jedno sveto mjesto kao centralističku distorziju prostora. Za religioznog čovjeka postoji jedno “stvarno” mjesto sa posebnim intenzitetom značenja u odnosu na preostali homogeni, vrijednosno-neutralni prostor. U jednom prostoru ispunjenom numinoznim, gdje se npr. odigrala hijerofanija, je nastao jedan “otvor” koji povezuje različite dimenzije - nebo, zemlju i podzemlje (npr. zigurat kao kosmički brijeg ili oltar koji osigurava vezu sa bogovima) i gdje je prostor zakrivljen kao oko zvjezde. Vjernik usmjerava svoje molitve prema svetištu, koje je na jednom dubljem nivou axis mundi, pupak zemlje, središte svjeta. Svugdje tamo gdje su prisutne vrijednosti u jednoj visokokoncentiranoj, numinoznoj formi - od relikvija do epifanija “gorućeg žbunja” - prostor se krivi i gubi svoju sterilnost. Jedan od optički najimpresivnijih primjera apsolutnog prostornog sidrišta je kaaba okružena hadžijama. Kaaba važi kao “kuća Boga” prema kojoj su usmjerene molitve vjernika, svejedno u kom se djelu svjeta vjernik nalazi. Hipnotički intenzitet koji poziva na glorifikaciju i prostor (kon)centrično organizira je jasno ospoljenje vatrenog elementa. Sve što ima punoću vrijednosti svjetli “unutarnjem oku”, oteknuto je i pozlaćeno. Već samo jedna stvar puna pijeteta, ispunjena dirljivim sjećanjima (npr. Butch-ov džepni sat iz filma “Pulp fiktion”), jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, heroja ili svetca, ili jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima imaju u našem iskonskom osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobražnog svjetla. Kad su u pitanju ljudi, onda još jedan level više: samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem atavističkom iskustvu izvjesnu zračeću gloriju, dok se s druge strane naznačava vlastita kreaturnost (Creep). Postoji bezbroj primjera iz povjesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju sa svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosnu snagu i kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući. Već smo rekli da je u optičkoj metaforologiji svjetleće producent bivstva, dok je sve bivstvujuće samo kao “emanirano” prisutno. Zračeće “jedno” jest bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. Sve što je svjetlu bliže ima veću punoću bivanja, dok je sve ono što mu je dalje ništavilu bliže. U neoplatonskoj metafizici svjetla zlo raste sa udaljenošću od svjetlosnog izvora, objekt se gubi u etičkoj tmini. U ponašanju svjetla leži još jedna značajna simbologika. Predmeti koji sami od sebe ne emitiraju svjetlo nego ga samo odslikavaju su njegovi simulatori, kao u primjeru punog Mjeseca koje "oponaša" Sunce. Ne samo da svjetlosni izvor uni-formira svoju okolinu svojim svjetlom i da osvjetljeni predmeti dobivaju svjetleću uniformu, nego i sav prostor dobija centralistički ustroj, poruka se misonarski prenosi dalje iz jednog izvorišta.

 

Zrakovitost i vatrovitost društva 
 
 
Ovo vatreno sabiranje i centriranje versus zračno decentriranje i raspršenje se preglednije ospoljava u konstitucijama duštva nego u konstitucijama karaktera. Zato ću prvo pokazati što je to zračno i vatreno društvo, pa ću nešto kasnije istu strukturu demonstrirati na konstitucijama zračne i vatrene individue. Kao što se već može naslutiti, element Vatra je između ostalih koncentracija i koncentracija moći, a element Zrak disperzija istog. Autonomnost individue ili nekog segmenta društva je u vatrenom elementu ukinuta u korist uniformirajućih centara moći koji mogu biti pojedinci, grupe, institucije, ali i ideje; dok mu zračni element oponira barikadama, barjacima slobode, dakle anarhiziranjem društva i naporima da se moć ne zgusne na jednom mjestu. Društva u kojima se moć gomila na jednom mjestu su monolitna, zatvorena društva, dok su društva koja osipaju moć pluralna, otovrena društva. 
Otvorena društva su nam znana već kao suvremena zapadnjačka ili po zapadnjačkom uzoru konstituirana društva, ali u tendenci važi da se svako društvo otvara onoliko koliko tržištu daje prostora i koliko životni gard trgovca postaje normativni model. Na tržištima su uvjek rasli gradovi i s njima građanstvo. U tom smislu vrline bourgeois-a, trgovca i vrline heroja nesumnjivo spadaju pod dijalektiku ove osovine. 
Ali prije nego se okrenem tržištu, da vidimo što još sačinjava "gasovitost" otvorenih društava osim činjenice da gas ne voli zatvorenost (kao npr. gasovi debelog crijeva). Otvorena društva su po definiciji društva bez određenog kursa i oblika, bez supstance, "porozna", fleksibilna, uvjek u dinamičnom modusu naštimavanja na nove izazove. Idejno jezgro otvorenih društava je bezidejnost. To su svjetonazorno neutralna društva, ideološki decentrirana, ne znaju ni za istinu, ni za tabue ni svetinje, otvorena su za sve diskurse. Znači, uvjek ostaju u modusu besformonosti, ne zauzimaju gard nego improviziraju i naštimavaju se prema novim konstelacijama, spontano se deorganiziraju i organiziraju po trial & error principu. Dakle, dinamično, fleksibilno, samoorganizirajuće društvo, bez inercije, stalno u pokretu, naštimavanju, sharing-u, reformiranju ima očigledno karakteristike gasovitog agregatnog stanja. Prenešeno na individualni karakter je to tip jebivjetra, vjetropira, utoliko prije što takva društva produciraju upravo takav tip čovjeka. Rekosmo već da su pod otvorena društva subsumirana tržišna društva, dakle liberalna, ali isto tako i demokratska društva, drugim rječima, sva ona pokretljiva, bottom-up društva, koja se uvjek iznova sama od sebe izbalansiraju, ona kojima je težište na checks & balances i laissez-fair. U demokratskim društvima je svaka vlada sastavljena odozdo na gore i uvjek je kliska u svom ležištu, može sa lakoćom i bez ikakvog trenja biti demontirana ako uradi jedan kiks koji narodnom suverenu ide na keks (osim ako se ne radi o balkanskom modelu demokratije). Moć je u jednom otvorenom društvu svjesno rasparčana na diverzne oblasti - checks & balances - počev od tzv. diobe vlasti na legislativu, judikativu i egzekutivu, zatim na partije, na zastupnike u parlamentu, na bezbroj interesnih grupa koje participiraju u formiranju političke volje, pa sve do prostog pojedinca sa njegovim lepršavim glasovnim listićem (već samo ime checks & balances ukazuje na gasovitost modusa). I onda se svi, u gasovitom agregatnom duhu, u okrilju čitavog obilja sloboda - misli, govora, štampe, demonstriranja, itd. - javno naštimavaju do formiranja jedne sveobuhvatne odluke. Važno je da se parla (zato se zove parlament, a odgovarajuća vlada government by discussion), debatira, polemizira da bi se na kraju izdiskutirala intencija majoriteta. Nema veze što praksa otvorenih društava u krajnjoj tendenci nagriza vlastita vezivna tkiva kao što je npr. tradicija i što je takvo društvo u svojoj otvorenosti za sve, otvoreno i za samouništenje (npr. kraj vajmarske republike). Pošto se ovakva društva ne žele zatvarati, svi vidovi granica su propustljivi: granice za ljude, informacije, stavove. Gasovito agregatno stanje ne voli zatvorene prostore, želi permanentnu cirkulaciju i razmjenu, zato je ovdje u krajnjoj liniji idealan građanin upravo građanin svjeta, kozmopolit, čovjek lišen svakog identiteta, radikalno tolerantna individua, otvorena prema svemu i svačemu - dakle jebivjetar. Nacionalna država je pod ovakvim okolnostima nužno zlo i globalizacija nužan ishod, podsticana i time što tržišta kronično pate pod klaustrofobijom.  
Drugo ime za taj zračni princip samoregulacije je laissez-faire. Laissez-faire u prevodu znači ne mješati se, prepustiti stvari samima sebi, pošto se, kako se misli, na kraju sve samo izbalansira u plodonosni red. Npr. na planu odgoja laissez-faire znači odreći se odgoja, pustiti djete da neometano pravi štetu sebi i drugima. U privredno-političkom smislu, dakle u smislu u kojem se ovaj izraz inače koristi, laissez-faire svoje ispunjenje nalazi u idealno-tipičnom, do kraja mišljenom liberalizmu, znači, manchester-liberalizmu, libertarizmu ili anarho-kapitalizmu. Ovdje je država smanjena na patuljka da joj ruka nebi dosezala do privrede, koja onda prepuštena sama sebi kao kolateralnu korist garantira opće blagostanje. Kod zatvorenih ekonomskih sistema kao što su merkantilizam, državni korporatizam ili planska privreda se stihija tržišta strogo kroti. U modusu planske privrede partija iz jednog centra određuje šta će se producirati, kako će se raspodjeljivati i koliko će koštati. Kod dileme država ili tržište je tržište ovdje izraziti loser. 
Natrag ka tržištu. U zračnom modusu sve tendira postati tržište, jer princip tržišta je upravo samo po sebi zrakovitost u svim svojim karakteristikama. Jer ako je, malo iskarikirano rečeno, vatreni gard suprotnost od balansa i finog naštimavanja, ako je naime rizik, heroizam, rat i nasilničko izrabljenje vatreni gard, uzeti na silu koja je iznad morala, tko šta porobi i zaslužio je to jer je moral samo konsens slabosti - onda je zračni gard trgovinski, odnos razmjene, naštimavanja, uravnoteživanja interesa, faierness-a, traženje win-win momenta, gdje je na kraju konflikt riješen bez losera i gdje je svatko istrgovao neku svoju malu korist. Zato je važna izniveliranost partnerstva, proporcionalna raspoloživost moći. Onoliko koliko tržišta dobijaju na prostoru toliko društva dobijaju na dinamici, raste im socijalna mobilnost. Tržište podstiče slobode, izravnava odnose, ne pita za porijeklo. Tako je Liberalizam nastao kao oponent feudalizmu i njegovoj statici staleškog ustroja. Da bi se društvo temeljito izniveliralo, trebalo je izravnati i onostrano, ukloniti centralnu instancu univerzuma koja je legitimirala staleški režim.
Tržišta sama su uvjek u jednom dinamičnom stanju balansiranja, destabilizacije i ponovne stabilizacije, egzaktno kao i gasovito agregatno stanje. Suština elementa Zrak je elastičnost - suptilna labilnost ili suptilna reakcija na najfinije uplive i hitro balansiranje istih do prvobitne ravnoteže - upravo ono što karakterizira tržište. Nemirna linija burzovnog kursa kojoj je u pozadini suptilni sezmiograf koji oslikava labilnost procjene vrijednosti dobra na burzi od strane tržišnih aktera u mahu ponude i potražnje, je sasvim opipljivi prikaz elementa Zrak. “Nevidljiva ruka” Adam Smitha je metafora za emergentske tržišne procese gdje ukupni postupci mase tržišnih sudionika svaki nastali kaos spontano izbalansiraju u red. Tržište je čisti elasticitet - njegov ekvilibrium je permanentno narušen i opet uspostavljen. Samostabilizirajuće usklađivanje prirodnih sila koje znamo iz zvjezdanih ili planetarnih sistema važi i za privredu. Energija kretanja bi bile želje i interesi privrednih sudionika, dok bi kontrolirajuća protusila bila konkurencija interesa. Tržište je dakle jedna dinamična samorganizacija koja dopušta anomalije u većoj mjeri, ali im ne dopušta da eskaliraju. Iznimka koja potvrđuje pravilo je neravnoteža koja se sama razmaše, iz sebe same pojačava (npr. panika na burzama).

 

I formiranje cjena kod slobodnog tržišta je zračni laissez-faire. Cjene nisu isklesane u kamenu kao po petogodišnjem planu narodnog gospodarstva socijalista, nego našvrljane nabrzaka na papirićima koji se zgužvaju i bace. Ali ne samo da je u slobodnom tržištu cjena vjetrovito slobodna, neometano varira u ovisnosti o ponudi i potražnji, što je odlično ilustrirano labilnim krivuljama akcionih kurseva, nego ni to ne radi rigidno već elastično. U egzaktnoj ekonomiji postoji mjera elastičnosti, kojom se mjeri senzibilnost cjene, ponude i potražnje. Npr. elastičnost cjene pokazuje koliko osjetljivo potražnja reagira na promjenu cjene - kod neodrecivih produkata malo, kod luksuznih puno. 

KRATKI EKSKURS:
Tko je začetnik tržišta? Već u prvim pisanim dokumentima okcidentalne kulture, u homerovoj “Himne Bogovima”, važi da je Hermes odnosno Mercurius taj. Pa veli, odmah po rođenju je direktno iz kolijevke krenuo u vagabundiranje, usput razvalio kornjaču i od nje sastavio liru, odmah bez ikakve poduke virtuozno ovladao tim muzičkim instrumentom, onako još u pelenama, zatim pokrao stoku bogu Apolonu, i nakon što je bio raskrinkan od istoga, zapimplao mu po liri tako očaravajući da je - i ovo je sad najvažnije - plijen odmah bio iskupljen lirom - interesi su bili uštimani i postulirano je slobodno tržište aktom robne zamjene. Hermes je dakle Bog razmjene, ne samo informacija kao božiji vjesnik sa krilcima na nogama i mediator, nego i posjeda (robe). Merkur za astrologe znači upravo to što se može subsumirati pod pojam razmjena. U vezi je sa Elementom Zrak utoliko što je to planet kojemu je kućište u zračnim Blizancima - vagabund, lopov, trgovac. Međutim, po sistemu kaldejskog reda, kojeg smo upoznali u uvodnom djelu, planete koje vladaju zračnim znakovima, vladaju isto tako i zemljanim znakovima, zbog čega Merkur ima i jedno drugo, zemaljsko stanište - Djevica.

Što se može reći o srži Merkura? Kad se sagledaju značenja Merkura, kao što su mediji, transport, divinacija, komunikacija, jezik, promet, trgovina, onda se doima kao da je ovaj u svojoj suštini posrednik koji stupa u neposrednost sa stranama koje hoće biti posredovane - dakle medijalni planet povezivanja, dodira, zbližavanja. Ali Merkur je u svom najintimnijem značenju planet blizine (ne i bliskosti) i u jednom dubljem smislu - biti blizu pozicioniran ili fokusiraan samo na blizinu. Otprilike kao objektiv sa kratkim depth of field koji fokusira samo blizinu, dok je daljina eliminirana kroz blurriness i umanjenost. Zato je Merkur sa kućištem u Zraku (Blizanci), žablja perspektiva, neposredno bivstvo među stvarima, u mnoštvu malog, konkretnog, praktičnog, svakodnevnog, posred struje života, école dure de l'économie sans entrailles umjesto via conteplativa; dok je Merkur sa kućištem (domicil) u Zemlji (Djevica) ono čto navodi trivijalna astrologija kad opisuje zodijački znak Djevica: diferenciranost onog blizu, jasnoća iz perspektive blizine, shodno tome odvojenost, izoliranost pojedinačnog, zrnatost koju smo spominjali kod fenomenologije krutog. Merkurov opozit Jupiter je suprotno tomu “teleobjektiv” koji ima dugi fokus, podešen samo za daljinske objekte, za sveobuhvatno veliko, dok je blizinsko defokusirano. To je perspektiva giganta, pozicioniranost iznad ili daleko od predmeta, pogled iz daljine, visine, panoramska perspektiva kojoj se sve pokazuje sumirano u okrilju veličine i koja iščitava sveobuhvatne sadržaje. Iz istog razloga je Merkur planet usitnjenosti, minijaturnosti, dječačke malenkosti (lukavo novorođenče), dok je oponirajući Jupiter planet daljine, veličine, grandioznosti, imperatorske gigantomanije. Zato je Jupiter sa kučištem u Vatri (Strijelac) - otjelovljena ideja, meta-perspektiva, svjetonazorna centriranost, a vodeni (Ribe) difuzionira pojedinačno u viši smisao, malo konvertira u veliko rastakajućim silama. Zanimljivo je i da je Merkur najmanji i Jupiter najveći planet našeg planetarnog sustava.
Tu elementarnu dvojakost Merkura - zračna i zemljana - možemo najbolje ilustrirati samim tržištem, odnosno društvom koje se načelno ravna prema tržištu. Tržište je mjesto miroljubivog naštimavanja interesa ljudi (Zrak) - to smo već gore konstatirali - ali tržište je i mjesto konkurentskog odnosa (Zemlja), koji je negativ solidarnom. Liberalizam je u svojoj ranoj fazi imao integrativni efekt, pozitivna etička i društvena djestva, moralno uzdizanje, humanizaciju, u najmanju ruku u viđenjima njegovih zagovornika, ali onda samo u duhu protestantskog tj. kasno-kalvinističkog božijeg plana, gdje je uspjeh u konkurentskoj borbi važio kao izvjesnost da je netko božiji izabranik. Kad je religiozni žar splasnuo i tržište postalo gola, anonimna mašinerija, princip konkurencije kao pokretačka snaga društva je počeo uništavati njegovu koherentnost. Sad slijediti samo osobni interes ne može niti indivdiualno oplemeniti niti društveno integrirati. Egoista koji akomulira kapital samo u svom interesu nije više heroj općeg dobra; niti kupo-prodaja, koja u utilitarističkoj viziji diže nivo općeg blagostanja, nije više moralno superiorna činu poklanjanja. Znači ovdje su na snazi izolirajuće i dezintegrirajuće sile, koje osiguravaju privatnost pojedinca, čine ga okorjelim, dakle iste one o kojima sam pisao na temu kruto agregatno stanje - za razliku društava koja podruštvljavaju svojinu, apeliraju na osjećanja solidarnosti, ali su privredno jalova. I ovdje se već ocrtava hladnoća i distanca kako tržišta, tako i Merkura, sa njegovog zemaljskog aspekta. Da bi smo taj njegov aspekt zaključno utvrdili, potrebno je prizvati u sjećanje da je “totalitarizam” tržišta nastao u uslovima buđenja prosvjetiteljstva odnosno instrumentalnog razuma, što je rezultiralo idealom bešćutnog homo oeconomicus-a. Charles Dunoyer je svoju brahial-liberalnu školu ekonomije zvao “Škola tvrde ekonomije bez srca” (“école dure de l'économie sans entrailles”). Ayn Rand je sve ono što je bilo na kritičkoj oštrici marxovih analiza neljudskosti kapitalizma pokušavala prevrednovati u plemeniti ideal. Liberalizam je suprotnost od komunitarističke solidarnosti i ideje zajedništva, podstiče egoističku tvrdokornost i socijalnu hladnoću. Zato se fino podudara i da je najstrastvenija kritika liberalizma postojala upravo u vrijeme "vodenastih" iracionalizama, kao npr. kod neoromantičarskih “konzervativnih revolucionara” koji su liberalizam diskreditirali u okviru sheme organsko-mehaničko (sjetimo se krutog i tekućeg agregatnog stanja) i držali ga za degeneraciju društva njegovom pogubnom mehanizacijom. Netko od kritičara kojem sam zaboravio ime je napisao da je kapitalističko društvo kao neka centrifuga koja individue vrca dalje jedne od drugih, što se usput fino uklapa i u gorepomenutu predstavu Zraka kao raspršavajućeg elementa. Za Adorna je opći princip kapitalizma izolacija, osama. Tržište je često trpano u darvinistički koncept survivel of the fittest, nazivano molohom, monstrumom, infernalnom mašinom; pripisivani mu atributi despotizma, barbarizma, totalitarizma, hladnoće i anonimnosti koja podriva nacije, tradicije, kulture i svaku ljudskost, koja od individua pravi “drhteće atome u hladnoći tržišta”, što bi rekli komunitaristi.
Merkur je osim toga planet koji uvijek gradi odozdo na gore, polazi od pojedinačnog i svaku općost vidi kao sastavljenu, kao čto je demokratsko-liberalna vlast koja se formira bottom-up, utilitarizam koji zbraja opću korist ili kao empirizam koji u umu ne vidi ničta drugo nego pojedinačno; dok Jupiter suprotno tomu diktira samo odozgo na dolje, vidi samo generalije kao prvotno i djelove kao gole sudionike cjeline.
Summa summarum, merkurijansko društvo je demontirano na sastavne čestice (atomizam), gdje svaka ima elastično polje odbijanja oko sebe. Svatko protiv svakoga, ali ne kolizijom nego elasticitetom, kao kod igre. Naglasak na konkurentskom nadjačavanju i zakukuljivanje u privatnost je tipični gard krutog agregatnog stanja. Tako dođosmo do elementarne ambivalentnosti Merkura koja se sastoji i u zračnoj atrakciji i u zemaljskoj repulziji.

Slijedeća karakteristika zračnih društava je da su strukturalno ravna, horizontalna. Vatrena su, razumije se, vertikalno ustrojena. Kod vatrenih postoje klase, staleži, nivoi, leveli, rangovi, privilegije, kod gasovitih je sve popeglano. U pitanju su ne samo elitarna, staleška ili klasna društva u cjelini, nego i organizacije, specijalno vojne, crkvene, činovničke organizacije, kao i organizacije preduzeća. Smisao hijerarhije je u tome da kod obimnijih, nepreglednih društava najviše pozicionirana, centralna volja bude glatko prenošena u sve sfere, otprilike kao prenos inicijalne sile kod startnog udarca biljarske kugle, i za to se vrlinom poslušnosti stvara receptivnost odozgo na dolje. Što je struktura rigidnija, što su rangovi strožije definiraniji, to se startna volja bolje prenosi i društvo je kompaktnije, monolitnije, eficijentnije, što bi se reklo - funkcionira kao jedan. Zato je od različitih formi hijerarhije (činovništva, preduzeća, vojske, sudstva sa svojim instancama, crkve) vojna hijerarhija, sa njenim jasno definiranim činovima na ramenu i razrađenim ritualima prenosa naredbe odozgo na dolje, najreprezentantnija za vatreni element, može se reći - puno ostvarenje vatrenog reda. Generalno u organizacijama gdje je u pitanju odlučnost, brzina, koordinacija i eficijentnost jedne nepregledne grupe i gdje se radi o sudbonosnim odlukama (npr. ljudski životi) postoji veća potreba za nedemokratskim, ličnim sistemima odlučivanja. Vojska, policija, vatrogasci su uniformirane (raz-individualizirane) trupe koje ne operiraju sa nalogom nego sa naredbom, nema pogovora, diskusije, improvizacije.
Vertikalna struktura jednog društva je dakle uvjek u službi centrima. Tamo gdje postoji jedno normirajuće središte, tendenca je ka ustrojenju na levele. Crkva je isto tako hijerarhijski ustrojena jer ima posla sa centralnom instancom univerzuma. U pravoslavnoj crkvi se najviše instance već zovu hierarch (ono što se u katoličkoj crkvi zove ordinarius). Usput budi rečeno, vertikalna strukturiranost jednog društva nije specifično ljudski nego i životinjski fenomen, gdje postoje leveli od alfe do omege. 
 Za razliku od strme hijerarhije, jedna neoliberalna, moderna flat hijerarhija rasparčava odgovornost na više oblasti, smanjuje broj vertikalnih instanci i stavlja akcent na samoinicijativi i samoodgovornosti, i u tome je njena zrakovitost. Niže pozicionirani nisu samo primaoci naređenja nego sudjeluju u formiranju odluke. Takva organizacija je podesnija za manje grupe gdje postoji pregled nad zadacima i kompentencama. Moderna flat preduzeća, prije svega ona iz inovativne, digitalne branše, pokazuju gasoviti agregatni karakter ne samo u pseudo-egalitarnosti i fleksibilnosti organizacije, nego i topološki, u korištenju velikih, otovorenih prostornih površina sa mobilnim ustrojnim elementima, koje omogućavaju brzo formiranje grupa. U društvima koja su potpuno flat organizirana, odluke donose organi koji sumiraju grupna uštimavanja - gremiji, komisije, komiteti (o komunama kasnije).

 
Nastavlja se.