Skip to content

Po cemu su Vodenjak i Jarac saturnovci?

 
Astrolozi koji su pristalice starog i jedinog mogućeg sistema domicila u kojem transsaturnske planete (Uran, Neptun i Pluton) ne igraju nikakvu ulogu, ili su zbunjeni ili buncaju kad treba navesti karakteristike koje Vodenjak i Jarac dijele preko njihovog zajedničkog vladara Saturna. Zato ću u narednom pokušati razjasniti što je zajedničko ovim dvjema znakovima, da bi istovremeno izoštrio sliku domicilnog sistema Zodijaka koju sam ovdje prezentirao - i naravno da bi dobili jedan jasniji ekstrakt Saturna.

Krećem od dijametralnih oponenata saturnovskim znacima - Lava i Raka. Domicili ova dva znaka - Sunce i Mjesec - su planete unutrašnjosti, dijametralni oponenti Saturnu, planeti vanjskosti. Zašto je Mjesec unutrašnjost sam već iscrpno objasnio. Međutim, kad se za Sunce kaže da je unutrašnjost, onda unutra znači u centru, jer Sunce je kako znamo središte, srce ili srž sustava. Srž je unutra pozicionirani supstancijalni dio. Na njemačkom se za srž koristi izraz špica=Kern, znači ono najsadržajnije unutar ploda. Mi koristimo za to i izraz srce ("srce sustava") što je opet onaj unutra, u središtu pozicionirani ključni dio. Vidimo da Sunce označava unutrašnju supstancijalnu punoću, dok je Mjesec unutrašnjost u smislu neosvjetljene šupljine. Sunce znači javno, izloženo, do te mjere puno da isijava, Mjesec privatno, intimno, skriveno, zatvoreno. Ovim znakovima je i zajedničko da nisu dovoljni sami sebi, da svatko od njih suštinski treba kako jedno središte i odredište, tako i referencijalnu okolinu. Da posjetim da se nalazimo u dolje pozicioniranoj, unutarnjoj zoni Zodijaka koju karakterizira centripetalnost (vidi prethodni post). Centripetalni pokret je kod Lava izveden punoćom, kod Raka prazninom. Prvi vuče na sebe, drugi u sebe. Svako od ovo dvoje to izvodi u duhu svog Elementa. Lavov Element Vatra je rekosmo Element intenziteta, sažimanja u jednu točku i centraliziranja, dok je Rakov Element Voda Element stapanja, ukidanja granica i kontura.       

                        

Sunce

 
 
Osnovna karakteristika Sunca je njegova centralnost. Međutim u infantilno-egocentričnom sistemu klasične astrologije Sunce nema centralnu poziciju kao u objektivno-znanstvenom solarnom sustavu, nego je samo jedan od zemljinih "satelita". Ipak je u redu tih "satelita" (kaldejskom redu) Sunce centralno pozicionirano među 3 vanjske i 3 unutarnje planete i kao takvo je os simetrije ili pregibna točka planetarnih polarnosti. Centralizirajući karakter Suncu daje i činjenica da je isijavajuće, svijetleće nebesko tijelo, zbog čega je i jedino među nebeskim tjelima koje reprezentira svjetlo po sebi i stoji u izravnoj vezi sa njegovom semantikom. Svjetlosni izvor je uvijek objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Njegova radialnost, gradijentalnost osutog svijetla po receptorima svjetla i okrenutost osvijetljene strane ovih objekata upućuju na izvorište i prostoru daju centralnu intenciju (vidi ovdje). Zato astrološko Sunce u izvjesnom smislu pokušava konstituirati stvari po uzoru na solarni ili zvjezdani sistem.
 
 

Rak i Mjesec

 
 
Isto kao što Sunce zrači od sebe, ali vuče na sebe, tako i Mjesec u izvjesnom smislu “zrači” i vuče na sebe, ali onda u duhu elementa Voda - impregnacija, navodnjavanje, stapanje. Da pogledamo to izbliza. Rekoh već da je Rak pokret ka unutra, što bi ovdje značilo da ovaj internalizira svoju okolinu. Internalizacija je pojam koji je već zauzet psihoanalitičkim sadržajima i u istim podrazumijeva tri vrste ili faze - inkorporacija, introjekcija, identifikacija. Projekcija tu ne spada, ona je obuhvaćena tzv. "eksternalizacijom" i suprotna je introjekciji utoliko što je to rasterećivanje od vlastitog psihičkog smeća na način da se ovo nakači na nekog drugog (psihologija žrtvenog jarca), dok introjekcija podrazumijeva posvajanje nečeg što je vanjsko ili strano, po uzoru na apsorbciju hrane. Ja bi međutim za svrhu opisa Raka svjesno zbrkao ovaj komlicirani pojmovni instrumentarij: izdvojio bi izraze introjekcija i projekcija i banalizirao ih na jedan jedini mehanizam koji rastače konture jastva. Tako bi projekcija bila “punjenje” vanjskog mojim unutrašnjim ili oslikavanje sebe napolje, što Sandor Ferenczi naziva “širenjem jastva”. Međutim ovo unutra→van je istovremeno i van→unutra, odnosno introjekcija, "punjenje" unutrašnjeg vanjskim. Izraz introjekcija potječe od latinske riječi intro-iacere što znači “ubaciti unutra”, vanjsko se “vari i utjelovljuje” (Fritz Perls). I sociologija koristi izraz introjekcija i pri tom misli na internalizaciju društvenih normi ili vrijednosti. Ako se nešto van mene sa mnom takoreći "ojastvilo" da se prepoznam u tome, onda sam se ja takoreći proširio, ali isto tako i vanjsko učinio unutarnjim, smjestio ga u posudu mog jastva. Na njemačkom postoji i jedan nešto difuzniji izraz za to - “verinnerlichen” - što bi značilo “pounutrašnjiti”, a mi ga prevodimo sa “posvojiti”, ali ovdje onda “svoje” ovog po-svoj-enja ne stoji u odnosu na imetak, nego u odnosu na sopstvo.
Ali kad smo već kod njemačkih izraza, za ovu svrhu se možemo najbolje poslužiti izrazom koji isto tako nema odgovarajući ekvivalent na našem jeziku, naime “beseelen” - što bi doslovno prevedeno značilo “po-duševiti”, projicirati dušu u nešto, u stilu primitivnih animista (anima = duša) ili male djece, gdje se stvarima upuhne, ili bolje rečeno utoči duša, natopi ih se dušom. Taj beseelen je dakle ta vodena impregnacija o kojoj tupim i tupit ću dalje, koja "omekšava" fenomene. Zanimljivo je da je po germanskoj mitologiji seele=duša stanovnik mirnih voda i zato je See (mirne vode) ugrađena u riječ Seele (duša). Da sve ovo podbočim sa par banalnih primjera: za neke nove ili strane ambijente se kaže da “nemaju dušu”. Time smo u velikom broju slučajeva izrazili da ih nismo (asocijativno) po-duševili dušom svojom, pa nema suptilnog samoprepoznavanja u tome. Ako smo se pointimili s tim tako što se prepoznajemo u tomu, onda koristimo metafore “toplina” ili “blizina”, u širem smislu tolika "blizina" da nas "dira". Ono što ima dušu nas dira, ali u duši, i ne u tijelu. Zato se za soul muziku (soul = duša), koja ima svoju povijest u spiritualnim vapajima (gospel) i koja preferira emocionalnu dramatiku, kaže da ima dušu, dok se za npr. techno muziku kaže da je bezdušna jer, osim što je zvuk forsirano minimalan i sintetičan (škrto prijemčiva asocijativna masa) i što je u izvjesnom smislu neponovljiv, svojom rezonancom zaobilazi ono što se slovi kao duša i zahvata uglavnom tijelo. Ali nema toga što se ne može po-duševiti ako se dovoljno učestalo konzumira. Kad su sintesajzeri stupili na muzičku scenu, svatko tko je bio fan autentičnosti se zgražao nad sintetikom zvukova. Međutim, nije prošlo dugo da su se i sintetički zvukovi sentimentalizirali tako da je i u svijetu same electro-muzike osvanula retro faza. U toj fazi su se onda preferirao zvuk analognih "toplih", "nečistih" sintesajzera u odnosu na digitalne koji su važili kao matematički jasni, hladni i sterilni, nisu imali asocijativnu “punoću”. Isto tako su se piskutavi, ružni zvukovi MIDI-music prvih računala estetski recikliraju, jer evociraju ozračje koje se vremenom nataložilo u njima. 
Svo to “animističko” poduševljavanje nastaje golom asocijacijom dodira (association by contiguity), znači učestalim ponavljanjem, koje ima efekt da nakon izvjesnog vremena jedno zove drugo, i gdje se asocirani objekt vremenom sve više subjektivira, "tone" sve dublje u dušu - dok se u njenim dubinama ne počne sakralizirati, postajati spiritualni simbol - za one koji imaju dušu. Tako imamo slobodno zidarstvo koje je škvaru, špahtlu i matun "poduševilo" u uzvišene simbole, u duševni alat kojim se duša može "nadograditi". Isto tako astronomske datosti (astrologija), kemijske (alkemija) i diverzni alfabeti koji su sublimirali u spiritualni sistem kao npr. hebrejski ili sanskrit. Moglo bi se načelno reći, ne samo da se duša revitalizira preko po-duševljenih fenomena, nego i da se pokušava izbaviti preko njih. Sve počinje sa slabljenjem faktičnosti u korist simboličnosti, što je u stvari rastakanje, razvodnjavanje tekućeg Elementa o kojem stalno tupim. Danas je u uvjetima strmoglavog progresa, mobilnosti, konzumerizma ili sažeto rečeno "fluidiziranja subjekta" (Baumann) obitavanje jednog predmeta ili miljea uz nas često kraće nego što ih je moguće po-duševiti, tako da smo uglavnom okruženi bezdušno-faktičnim koje u nama nikad ne zaživi, i pri tom i nas same "obesdušuje". Ovo odsustvo trajanja i kontinuiteta je jedan od razloga pomjeranja težišta sa srca na glavu u velegradskim sredinama.
Rak je dakle znak koji „guta“, „vari“, razvodnjava i „inkorporira“ ono okolo, ali se i sam gubi u tome - što je, razumije se, smisao njegovog vodenog Elementa. Ne pada mi na pamet ni jedan podesniji izraz za to od „participation mystique“. Mystiq..what? „Participation mystique“ je izraz etnologa Levi-Bruhl-a, kojim je ovaj pokušao jasno razgraničiti mentalitet primitivca od mentaliteta modernog čovjeka. “Mistično učešće” primitivca se odnosi na njegovu duboku, arhajsku utkanost u svoj kulturni i prirodni milje, u svoje pleme i familiju itd. U ovom primordijalnom stanju subjekt ne egzistira sam za sebe, kao što to radi trijezni velegrađanin današnjice. "Primitivac" ne objektivira svijet, njegovo sopstvo se ne povlači iz svijeta, nego “vari” i inkorporira svoj milje, gustim čuvstvenim nitima se uprede u objekt, i tako je čovjek postane dremljiva prirodna ili kulturna silina. Arhajskom čovjeku sve oko njega ima njegovu rezonancu i to je sva njegova vitalnost i supstanca. Nije ni čudo da je psihoanaliza našla inspiraciju i u ovom i prepoznala ga u ontogenezi čovjeka - i nazvala to “primarnom narcisoidnošću”. Neki su je zvali i “ouroboroska faza” po zmiji koja se grize za vlastiti rep ili “simbiotička faza” (ali ne samo psihoanaliza, nego se i Jean Piaget poslužio s ovim u njegovoj razvojnoj psihologiji). “Primarni narcizam” je od strane Freuda pozicioniran u ranu, “oralnu” fazu dojenčeta i karakterizira ga djetetovo poistovjećivanje majke (sise) sa samim sobom, znači subjekt=baby i objekt=majka su, iako već tjelesno odvojeni, još uvijek jedno, tako da je libido usmjeren na samog sebe. Erich Neumann je ovo stanje nazvao stanje totalne „participation mystique“ - najdublja rakova čežnja!                 

 

Vodenjak i Jarac

 

Što imamo onda na drugoj strani? Ako su Rak i Lav znakovi ovakve ili onakve narcisoidnosti ili egocentričnosti, što je obuhvaćeno pojmom centripetalnost, onda su Jarac i Vodonoša centrifugalna intencija. Centifugalnost ovih znakova se kao prvo pokazuje u disocijaciji, emancipaciji, autarkiji - biti odvojeni, vanjski ili udaljeni, izvan sumirajućih snaga. Dakle ot-kačeni - ne kače se ni na šta; neovisni - ne vise ni na čemu; svoji - ne pripadaju nikom, nisu “posvojeni”, niti oni “posvajaju”; otuđeni - suštinski su tuđi ili ničiji. Latinska riječ emancipatio znači otpuštanje sina iz očeve vlasti, početak punoljetnosti, napuštanje kuće - što odgovara Vodenjaku, ali majka svih emancipacija je emancipacija od majke, prekid uteralnog i početak postuteralnog života - što odgovara Jarcu. Kako znamo, uvijek je Sunce reprezentiralo Oca i Mjesec majku. Jarac je, rekosmo, Saturnovac koji ne visi pupčanom vrpcom ni na čemu, niti bilo gdje “mistično participira”. Kao što Rak simulira uvjete uteralnog života (biti unutra), tako i Jarac simulira akt otkačenja od jaja koje ga je čuvalo i othranilo (biti vani) - svoj, otuđen, uvijek na distanci, u solo(ipsističkom) modusu. Vodenjak je isto tako odmetnuti Saturnovac:  otisnut ili otkačen, ali rekosmo od oca i njegove vlasti, što se u prvom redu odnosi na vrijednosni ustroj. Sistemi od kojih je Vodenjak otkačen su uvijek oni u kojima postoji rang vrijednosti, znači vertikalni ili centralni sistemi - svejedno dali je u pitanju centralni ili vertikalni sistem ličnosti ili isti takav društva. Lav je čovjek koji glatko internalizira vrhunske norme i njihovo ospoljavanje, jer za njega je društveni ideal ionako odijelo koje mu savršeno pristoji. To je čovjek atrakcije, kao emitirajući objekt, rado izložen, na izloženim mjestima, on se prezentira, važan mu je image, (re)prezentacija, show-efekt (pa ipak je centripentalni znak). Ali ako je Lav u tom svom biti-za-druge, uvijek jedna utjelovljena općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna ličnost. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko, opće, ne pogađaju mu rezonancu nikakav eksterni sistemi vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije centrirana ili vertikalno konstituirana, pa posjeduje imunitet na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, ne vata se ništa na njega, ne identificira se ni sa čim. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti u interesu nekog ideala. Kako ovaj ne poznaje vertikalnost, ništa tu nije rangirano, “niže” ili “više” ne postoji u njegovoj egalitarnoj konstituciji. Njegova odluka, ako je uopće odluka, nije iz neke općosti, nego je ili jedna akutna sila kojoj se iznutra ništa nije protivilo ili koja je kao majoritet demokratski “izglasana”, nešto kao rezultat adiranja i substrahiranja unutrašnjih previranja, znači elastičan kao i svaki zračni znak, nedosljedan ili u vlasti momenta. On ne visi na odluci, ne da se zavesti idealom, ne robuje idejama, ravnodušan prema perfekciji - dakle vjetropirast kao i svi zračni znakovi. Zato je on out-sider, out-of-law, od-metnik, Saturnovac sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, vagabund, punk, heretičar, disident, cinik, izgnanik iz staleškog ustroja, općenito ljudski od-pad. Skoro isto što i njegov brat po planetu, koji je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, flaneur, čovjek na kojeg se ne vataju identiteti (ja=x), sve je od-reflektirano, prema svemu je zauzeto rastojanje. Vodenjačka populacija bi bili putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, niti imaju udjela u opće-društvenom sistemu vrijednosti; ali i isto tako reprezentanti underground kultura, do kojih ne opire svjetlo javnosti.
Sublimni ideal Vodenjakova opozita Lava je biti svjetlosno, isijavajuće biće. Tokom cijele povijesti astrologije je postojao konsens da Sunce reprezentira svjetlo, sjaj i veličanstvo (Abu Masar), također i aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti (Vettius Valens). Ne čudi da se za izuzetno utjecajne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju reputacijom, karizmom, glamourom, staležom, statusom, influencstvom ili profesionalnom briljantnošću (briljantnost = svjetlosna metafora) koristi metafora - stars! Popularni ljudi imaju svoj populus, publiku, fan-club, mase koje su zaslužne za inflaciju njihove karizme, kao što mase trebaju jedan zračeći uzor. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, kao nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog (vidi slike dolje).
 
 
Aristokratska kragna španskog dvoraVeć sam na drugom mjestu razložio da ikonografski ono što važi kao značajno tendira dobiti svjetlosnu koronu, jer se infantilnom biću u nama pokazuje sjajućim. Kraljevi su se često vidjeli kao reprezentanti Sunca. Luj XIV je imao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem u dvorskim ceremonijama još od djetinjstva. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju u stvari svjetlosne zrake. Izraz kruna, crown, die Krone je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna - pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati - blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu", ali i zasljepljuje, oduzima nam sposobnost vizualnog "suda" (blenden). Za showbusiness je ovaj schein jedina relevantna stvar i zove se image, i može posve odudarati od nosioca schein-a. Život na dvoru Luja XIV je bio jedna gigantomanijska parada schein-a majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti često kite tuđim svjetlom, do iste one zasljepljivosti kao i sam izvor. Drugim riječima, uz svjetlo uvijek postoji problem autentičnosti, originala i kopije, iluzije, varke, zavođenja, očaranja, neistine. Vodenjak je kao suprotnost ovoj zasljepljujućoj atraktivnosti repulzija; on je izvan light-sharing-a, svjetlo niti isijava niti reflektira, prije ga osipa ili guta kao crna rupa, ne šalje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv, ne dopušta se njime "oplemeniti". On je zagasit, suh (kao što je i njegov brat po Saturnu suh, dakle bez vlage koja bi reflektirala i emitirala sjaj) hrapav, bezbojan, siv, crn, imun na svijetlo, toliko bez karizme da je umalo karizmatičan. Već samo u ovom odsustvu schein-a i imunitetu na svjetlosne podražaje leži uvjet autentičnosti Vodenjaka, što se opet podudara sa gorespomenutim imunitetom na eksterne vrijednosti. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za utisak, za to kako je reflektiran, i za to kako se reflektira "svjetlo" koje ga dosegne, to je što mu je bogom dano, lijepo ili ružno, dobro ili loše, razumno ili nerazumno, i u neposrednosti odnosa sa tim sirovim materijalom je on suštinski autentičan, prostodušna "sirovina" bez samocenzura, sve "na izvol'te". Vodenjak je čovjek koji neumorno pokušava izvojevati slobodu nad vanjskim i unutarnjim prinudama, daleko od idolotarije, simuliranja, tup na zov vrijednosnih normi, društvenih ideala, statusnih simbola; razularen, raspojasan, nekompatibilan, znači slobodan kao svrljajuća čestica u gasovitom agregatnom stanju. Kako je ovaj saturnovac predaleko od dosega gravitativne snage centra sistema, u njemu se u miru ispunja individuacija. Vodenjak je dakle potpuni individuum koji samo sebe samog reprezentira.
Individuiran i oštro konturiran je i Jarac, ali ne u ovom "egološkom", vatro-zračnom smislu, nego kao "ekscentrično pozicionirani subjekt" (Helmuth Plessner), znači izvan svega pa i sebe samog. Uz njega ne prijanja ništa, on se ne pripija ni uz šta, niti išta uz njega, njegovo „okorjelo“ ili „otvrdnulo“ srce nema vlage i mekoće koje bi omogućile prijanjanje i apsorpciju. Jarac je vrhunac ljudske trijeznoće, čovjek koji brižno pazi da očuva svoje konture, da se ne izgubi u nečemu. Ne razmjenjuje se ni sa čim, ne prima tuđe rezonance - obratimo pažnju na "agregatne" metafore koje mu se inače pripisuju: zatvoren, okorjeo, tvrdokoran, tvrdica
Po čemu je Jarac suprotnost gorespomenutim mjesečevim refleksima: internalizacijama, projekcijama, introjekcijama, poduševljavanjima i posvajanjima? Suprotnost je opredmećenjem. Koji je moj sad opredmećenje? Skroz jednostavno: opredmetiti znači uraditi predmet (ili stvar) od nečega sto to nije. Što je predmet? Predmet je kako samo ime kaže pred-met(nuti), pozicioniranost pred nama. Na njemačkom je to Gegenstand, u prijevodu pozicioniran-naspram (nas). Naspram nas ili pred nas ne označava blizinu stvari, nego upravo distancu u odnosu na nas, u stvari njenu ospoljenost ili izloženost općoj vidljivosti, općem sudu. Fenomen postaje opće (dobro), nije naše ili ne ovisi više o nama, nego je samo ono razosobljeno, što znači ukrućeno u smislu potvrđeno, utvrđeno (podudareno). Sve što Rak po-duševi, Jarac hoće "raz-duševiti", sneno i opajajuće zagušiti i otrijezniti, sentimente rastjerati, sastrugati navatanu asocijativnu patinu dok ne zablista gola faktičnost. Dakle, dok Rak asocira, Jarac disocira. On uzima rakov subjektivirani fenomen i objektivira ga, obicere = baca napolje, pred nas, u smislu: tu je svima vidljiv, nije više u vlasti privatne uobrazilje, nego se sad predstavlja za opći konsens (analogno novorođenču koje više nije unutra, dio majčinog tijela). Riječ opredmećenje (na njemačkom su ovim obuhvaćeni kako Verdinglichung tako i Vergegenständlichung) se ne koristi samo kad se ljudi dehumaniziraju i umjesto netko postanu nešto, nego i kad se instrumentalnim razumom stvarima "oduzme duša" i svede ih se na golu faktičnost ili funkcionalnost, kao kad npr. netko otvara flašu nekom relikvijom. Opredmećenje je imanentno našoj svijesti, sama naša svjesnost baca predmete iz nas pred nas, ili suprotno, izbacuje Ja iz struje doživljaja, pravi distancu, radi protiv "mistične participacije" i diverznih projekcija i introjekcija, znači refleks suprotan internalizaciji. Fenomenološki rečeno: naša svijest ima intencionalni karakter, što bi značilo da bez predmeta ili objekta nije ništa (kao i obrnuto). Po Max Scheleru i Helmuth Plessneru je to zauzimanje distance i postavljanje izvan struje doživljaja antropološka esenca čovjeka. Dok se kod Raka jastvo vata po stvarima i stvari po jastvu, kod Jarca se jastvo rasterećuje i emancipira od stvari. Druga stvar kojom stvaramo jedan higijenski odnos sa svijetom je pojam. Na njemačkom se za pojmiti koristi riječ “begreifen”, što znači zagrabiti, zahvatiti, uzeti u ruku. Da bismo nešto zahvatili mora biti u krutom agregatnom stanju (ne treba nas prožimati ili se upiti u nas). To kruto stanje stvara naš duh aktom apstrakcije (latinski abs-trahere = odstraniti‚ oduzeti), znači ljušćenjem svega "mekog", auratskog (promjenjivog, slučajnog) na fenomenima, doživljajnog, čulnog, slikovitog jednog fenomena, svega onog što nas dira - i njegovo formaliziranje (Saturn). Ili drugim riječima, poimanje je zamrznuće, kristalizacija ili okorjevanje živog doživljaja u jednu mrtvu, formalnu sumu. Osim toga je pojam jedan sasvim praktični alat, kojim takoreći svijet činimo "pri-ručnim", dohvatljivim, raspoloživim.     

                            

 Apátheia

 
 
Što je uvjet saturnovske autarkije? Ono što su stari zvali apátheia! - saturnovski modus par excellence i zajednička srž ova dva znaka. Točno, apátheia znači apatija, samo što je i pored sličnosti značenja ova dva izraza moguće oštro razgraničiti, u smislu prvi aktivni i drugi pasivni gard. Dok se izraz apatija danas uzima kao stanje tupila, mrtvila ili kao patološki fenomen, apátheia antičkog doba je važila kao vrijedna svakog stremljenja, u smislu aktivnog držanja autonomne individue koja odbija biti dirnuta, pogođena, ponešena, koja se ne dopušta preplaviti ili zaposjesti osjećanjima, koja je pri-sebna, ostaje pri sebi ili kod sebe. Apátheia je negacija od pátheia što znači iskusiti, doživjeti, ali sa akcentom na osjetiti na sebi, odtrpiti, podnijeti, biti pasivni receptor za nešto događajuće. Očigledno naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju.
U Aristotelovoj teoriji drame pathos označava bol koji tragični konflikt izaziva kod publike i koji je priprema za katharsis (oplemenjivanje duše, čišćenje od određenih afekata). U klasičnoj retorici je pathos jedan od tri stredstva ubjedljivosti govora. Dok je ethos snaga ubjeđivanja integritetom govornika i prágmata snaga argumenata, pathos je emocionalni apel na publiku, koji se doseže emocionalizirajućim figurama, smjelim metaforama itd. Patetični retoričar je u zanosu svečanosti, veličine ili tragike momenta, u stanju blagog transa, afektivno pogođen i pogađa, kao opsjednut u smislu "zauzet", što bi se reklo - nije sasvim priseban, nije pri sebi. Jedan demagog u modusu pathosa je po pravilu afektivno "zarazan", "zahvaća" auditorium, zavodi ga, "obrađuje" ga, prenosi mu rezonancu blagog transa, čini ga pogođenim pa podložnim - podriva mu takoreći autarkiju ili suverenost.
U riječniku starije njemačke karakterologije je postojao i izraz pathisch s kojim je mišljeno jedno pasivno-receptivno sopstvo, golo doživljavajuće, "trpeći" predano nečemu. "Patičari" su shodno tomu gonjeni umjesto goniči; figure suprotne herojima čina, maherima, ili onima koji se lako saberu u volji, ali zato sa tananom prijemčivošću.
Pátheia prevedena na ljudske tipove daje patetičara i patičara. Prvi odgovara fenomenologiji vatrastog, u ovom slučaju tipu Lava i drugi je tekući tip, znači Rak. Oba su u metaforičkom miljeu srca, prvi u smislu srčanosti, drugi u smislu duševnosti. Kao što sam već ovdje naveo, Rak je "mistični participator" izloženih, receptivnih kontura, koji se utiskuje i biva utisnut, projiciran i introjeciran, čovjek od tekućeg materijala. U kom smislu je onda pathos pripadajući Lavu i suprotnost apáthosu njegova oponenta Vodenjaka? Lav je royality, glamurozni, barokni znak, dakle znak kod kojeg su najjasnije isprofilirani vatreni akcenti kao predimenzioniranost, grandioznost, svečanost - sve ono sto stoji u asocijativnoj blizini svijetla - a pathos je usko vezan uz predimenzioniranosti, budi se kad se stvari ogrnu u veličinu i svečanost, dobiju pijetet, ozbiljnost, (dramsku) težinu, uzvišenost. To je osjećaj inflacije koji stvara tenziju, napetost "oteknutosti". Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od schwellen=oteknuti. Ako planetarni red uzmemo kao dramu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili središte amfiteatra, scena u koju su uperena svjetla pozornice i gdje se odvija patetična drama, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire.
Da ovom prilikom napravim jedan kratki ekskurs o odnosu pathosa Vatre sa Zrakom. Ako veličanstvenost i ozbiljnost momenta kojeg inscenira jedan zanešeni govornik nema efekt, ne pogađa auditorij i ostavi ih trijeznim ili pri-sebnim, akumulira se latentna komika u prostoru, dok sve ne prasne, kao u sceni kad nestašni mulac prdne popu u propovijed i jednom malom gestom ukaže na "oteknuće" situacije. Komično koje se strukturalno nalazi u zoni elementa Zraka - što ću kasnije pokazati iscrpnije - je u svojoj suštini izvjesni “prasak” u momentu kad je jedna tenzija osjećanja iznenada iznevjerena ili Kantovim riječima: "iznenadni preobražaj jednog napetog očekivanja u ništa" (najjasnije očito u vicu), kad se pokaže da je "oteklina" šuplja, puna zraka umjesto solidnog sadržaja, isto kao što je i sam smijeh u tendenci prasak. Element Zrak se na vlastitoj koži najbolje osjeti u momentu kad popusti stega ili tenzija, kad se čovjek iznenada rastereti, npr. sile teže kod skoka u more, kad svuče sa sebe neko tijesno poslovno odijelo, kad se okonča neka opterećujuća veza ili kad poklopac tegle sa kiselim krastavcima odjednom popusti - uvijek osjećaj levitacije, slobode, lakoće i vedrine koja to poprati. Gasovito agregatno stanje ili element Zrak rekoh ne podnosi nikakve napetosti, zgusnutosti na jednom mjestu, hoće sve odmah ekstenzirati, izravnati i izbalansirati, sve sile na elegantan način svesti na nulu, sve zgusnuto razrijediti, sve teško olakšati, sve veličanstveno prizemniti, veliko smanjiti, prevesti u malo ili raspršiti (kako je to hipersenzibilan element koji reagira na svaku tenziju, on nije stanje mira, nego je naprotiv permanentno u modusu pokreta ili nemirnog balansiranja). Zato se u njemu nikako ne ispunja emocija gustoće, težine, veličine, kao i tenzija koja ide uz to. Ovdje bi kao primjer naveo jedan posebno zahvalan kulturno-povijesni fenomen, naime moment kad epoha vatrenog baroka "izduši" u onu zračnu galantnog stila i rokokoa, o čemu ću u jednom od narednih postova pisati iscrpno, dakle prelaz sa "oteknutog", glomaznog, velikog, svečano-veličanstvenog, dvorsko-reprezentativnog, heroičnog, nabijenog patosom, težinom, dramski ozbiljnog - Baroka - ka intimnom, minijaturnom, vedrom, opuštenom, dopadljivom, krhkom, ljupkom, čulnom, šaljivom, ironičnom, kapricioznom, frivolnom, punog razigrane lakoće, elegancije, gracije - Rokokoa.
 
Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti ili potreba, ali kao što rekoh ne u smislu apatije današnjice, nego ponosna apátheia, uz koju ide i coolness, mir, bezbrižnost, opuštenost, kao i puna aktivnost. Ako smo dosegli ovaj level, onda smo u posjedu vrhunske vrline - ataraxie - neoborivosti, stabilnosti karaktera, njegove imunosti na unutrašnje i vanjske uplive. Riječima imperatora i stoika Marka Aurelija: "Valja biti kao hridina na kojoj se valovi lome i pjenušanje utihne pred njenim nepomućenim otporom." S time smo i u konačnom posjedu autarkie - onog o čemu gore pisah, emancipiranosti i samodovoljnosti. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila im je kao stanje koje karakterizira mudraca, sophos-a, ali i isto tako Boga samog. I sad ono bitno: svaka od ove dvije škole nosi duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Pri tom naravno ne želim reći da se filozofija življenja ovih škola može 1:1 preslikati na istu ovih znakova, ali je stvar u korijenu ista.             

 

 

 Stoicizam

 
 
Stoicizam (rekosmo da je stoik prototip Jarca) je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokušava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, u svrhu autarkije, slobode od svake ovisnosti. Ne sredina između suprotstavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika u svakom slučaju nešto vanjsko, nepoželjno, kao neki zli došaptači koji stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano, do Boga visoko dobro stoičara. Tu onda imamo jednu ekstremističku konstelaciju: čovjek vođen srcem je zaglavio u mraku i ludilu, razuman čovjek obitava u božanskim sferama. Razum je za stoika non plus ultra, jer to je upravo komad ekskluzivne božanske "vatre" u čovjeku. Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek odslik makrokosmosa, prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom. Kad čovjek dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu "slobode" da ispunja božansku ili kosmičku misiju, što je u stvari trip samoodricanja - "Boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću" (Epiktet) ili "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasno ni prerano" (Marko Aurelije). Stoičar polaže pravo na "prirodnost čina", a prirodan čin je suštinski razuman čin. Razuman čovjek je prirodan čovjek jer je suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum dakle nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je lociran posred prirode - takoreći, priroda prirode je razum. Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Time su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama godina bilo srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je uvijek samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kozmičkog razuma. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, to nebesko pravo zablista samo od sebe - i to svakom čovjeku. Kako je ta božanska potencija razum zajednički nazivnik svim ljudima, svi su božja djeca, ne postoje bogom legitimirani izuzeci, morala je onda nastati i ideja humanosti i ravnopravnosti svih ljudi. Kad je stoicizam u starom Rimu postao trend, zakoni su se počeli humanizirati, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. čak robovi mogli tužiti svog gospodara. Uz humanizam je nastala i ideja svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva - kozmopolitski svjetonazor koji je u starom Rimu, sa poodmaklošću imperija, uzimao sve više maha. Humanizam je i jedan od razloga što vrli gard samodovoljnosti stoika ne rezultira etičkom indiferntnošću i što ne ostaje strogi via contemplativa nego podrazumijeva i društveni angažman. Najimpresivniji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Stoičar nije bio fokusiran ni na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama, što se ogleda i u kritici tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog. On je čovjek strogog morala dužnosti, volje, napora i napregnutosti, borbe, "sokratovske snage" i kiničarskog ponosa, zbog čega je pored Sokrata i Herkul bio njihov uzor. Forsirana oskudica emocija od stoičara čini realista koji može trijezno procijeniti, te čvrsto odlučiti i odlučno izvesti. Dosljednost odlukama je bila rigorozna do kategoričkog odbacivanja kajanja. Kao čovjek čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuvjetnog ispunjenja dužnosti je stoik imponirao ne samo rimljanima, nego i njemcima, pruskim vladarima i Kantu, rigidnom etičaru dužnosti. Stoičar je svoj karakter bildao imperativom izdržljivosti - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se". Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima. Vanjski usud stoičar sreće naravno sa stoičkim mirom. Utoliko prije što su mu sva vanjska dobra adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - he doesn't give a shit - sve samo umišljaji nastali pod čuvstvenim isparenjima. Unutrašnja dobra! - to je jedino što je zaslužilo njegu i pažnju. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar ukliješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život i okrunili samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes, Seneca. Kako je dakle osjećanjima oduzeta moć obuzimanja i stvoren imunitet na usud, ostaje se fokusirati samo na ono što je u domenu moći; dok se sve ono što je van moći, što ne ovisi o nama, uključujući i smrt, uzima potpuno relaxed. Tako je stoik u posjedu ekskluzivne slobode, bogat je, sretan, suveren, istinski kralj, ili još bolje, Bogovima ravan..ma šta Bogovima? i ove premašuje kad je u stanju istrpiti i zlo, što Bog nije u stanju.
Ono što je u svemu ovom bitno je agregatno stanje ovog učenja. Agregatno stanje učenja? Al' se ovdje trabunja! Netko je već "trabunjao" o (apsolutnim) metaforama kao okosnicama slike svijeta cijelog jednog vremena. Agregatna stanja su isto, samo ne za jedno nego za sva vremena, i ne samo za konstituciju svijeta nego i konstituciju subjekta. Dakle, ono što karakterizira stoičko učenje je sveobuhvatna rigidnost, čovjek se naprosto spotiče o zemljane asocijacije. Ovdje sam agregatna stanja fenomenološki doveo do toga da sama progovore o držanju i mišljenju čovjeka, pa ako je to netko pratio, sjetiti će se da su to u zemaljskom slučaju sve fenomenološke odlike krutog agregatnog stanja - forma, rigidnost, postojanost, samoidentičnost, izoliranost. Agregatni karakter stoicizma je otprilike i Schopenhaueru upao u oči kad je stoika opisao kao nekog pinokia, krutu, drevnu lutku bez gipkosti (mannequin), ili kao oklopljenog čovjeka ili čovjeka sa debelom korom navatanom oko srca, do kojeg ne stiže čuvstvena rezonanca. Po njemu autentični stoicizam nastaje u uvjetima hladnoće, bezosjećajnosti, manjka fluidne vitalnosti, fantazije (i on sve to usput prepoznaje u flegmi i turobnosti njemca). I Oswald Spengler je stoicizam uzimao za simptom ukrućenja (kulture). Stoičar sav svoj vitalni sistem, svoje strasti, potrebe, čuvstva pozicionira izvan sebe. Do tog materijala mu ne doseže identifikacija iako je sve to isključivo njegovo, ili pod njegovim, privatnim svjedočanstvom. Nije obuhvaćeno njegovim škrto definiranim sopstvom, nego je sve to povanjšteno i otuđeno, štoviše, nije samo nešto drugo, nego ga i ugrožava, permanentno vreba na njegovu volju, slobodu, suverenost, nenajavljeno dođe i oduzme mu autorstvo nad postupcima. Ta nenajavljenost, bezrazložnost, neosoljenost tih "demonskih" upliva u njemu, koja podmuklo izrone i preko njega nešto hoće bez da ga prethodno pitaju, je to čega se stoik grozi. Nema ni početka ni kraja, granice, čvrstoće i dohvatljivost - nema odgovarajuće agregatno stanje.
I s jednog drugog aspekta su emocije nepoželjne: emocije su energija i pokret (émouvoir = pokrenuti, baciti u modus pokreta) a u Stoi se svugdje ističe vrijednost samoidentičnosti, postojanosti, trajanja, oskudice pokreta. Spengler je to nazvao "mir jedne statue" ("die statuenhafte Ruhe"). Pokret koji dosegne stoika zariba na putu prema unutra, nije prenesen, ne producira valove, jer kruti modus se opire tome. Ataraxie kao nepodložnost uzburkanju, utisku, tvrdoća materijala u koji se ništa ne može utisnuti, ostaviti traga i héxis kao čvrstina ili rigidnost držanja su jednoznačnog agregatnog stanja. Za samoostvarenog stoika se koristi metafora hridine koja ne haje za divljanje valova (Marko Aurelije) ili mirne površine mora koje ne producira valove - nema pokreta (Seneca). O odsustvu pokreta govori i ključna metafora stoika - ravnodušnost, kao neka bonaca duše, koju je nemoguće uzburkati. Čak i u spoznajnoteoretskom smislu, naime u samom imenu poimanja kriterija istine je kod stoika rigidnost na djelu - katalepsis (katalepsijom se u medicini naziva takva ukrućenost mišića pacijenta, da ovaj ostaje kao smrznut, ukočen poput skulpture, u nekakvim bizarnim pozama). Uz ovo naravno idu i materijalizam i fatalizam stoika: suština bitka je tjelesnost ili prožetost, "prostornog" je karaktera. I samo vrijeme je prostornog karaktera: događanja su takoreći apsolutno rigidna jer su već zacrtana, odigrana i kad nisu, budućnost principijelno nije nepoznanica nego je već "zacrtana", vrijeme dakle ne "teče", ili teče samo u smislu da se događaji odvijaju po jednoj pretpostavljenoj strukturi, sve je dakle brutalno determinirano, unaprijed određeno, ništa se ne događa slučajno i nigdje nema kreativnog momenta, sve je podložno neumoljivom usudu kojem nitko ne može umaći (što je paradoksalno u svijetlu činjenice da je cilj stoika dosezanje unutrašnje slobode). Uz sve ovo se uklapa i apoteoza racia i njegova omniprezenca, ideal trijeznoće i hladnoće, bezvremenost zakona, specijalno bezvremenost prirodnog prava. Zanimljivo je da je prirodno pravo najradikalnije dovedeno u pitanje i potisnuto upravo u epohi romantike, u dobu koje se takoreći osjetilo zasićeno krutim i postuliralo metaforu tekućine - u prvom redu historizam, koji u duhu romantike preferira organsko naspram mehaničkog i u svemu vidi vremenitost, povjesni "organski rast" (sve je npr. običajno pravo) umjesto bezvremeno važenje, koje je kao stvoreno da bi se vjerovalo kodifikacijama prirodnog prava.                             

 

 Kinizam

 
 
Kinizam (rekosmo da kiničar odgovara Vodenjaku) se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. i imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to njima favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Jer kiničari su radikalni etički individualisti i vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Stou drži kinčar nedosljednom jer društvenom životu žrtvuje autarkiju, dok Stoa drži kinizam nedosljednim jer apstiniranjem od društvenog života bježi od odgovornosti služeći brigama i strahovima.
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno uvjeriti, praksom i primjerom, činom umjesto riječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Kiničar je čovjek, reče Habermas, koji se "isključuje iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu demonstrativne prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimitivnijoj, potpuno ogoljeloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza kinizma je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari bili neka vrsta propovijedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Ali poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svijeta, nego upravo u samopotvrđivanju u svijetu neovisnošću o njemu. Kiničaru je etika jedina vodiljna nit, a piroda mu je jedini uzor. Priroda ovdje međutim nije prožeta Bogom ili uzvišenim logosom kao kod stoe, nego beštijom, koja je kiničaru magistra vitae. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu, status naturalis statusu civilis, izraslo napravljenom, divlje civiliziranom - tako se on posred polisa povlači iz građanskog života. Društvo je trulo, a njegovo spašenje je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog suživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih morao biti antiheroj, ne nosioc baklje napretka nego jahač apokalipse. Ne drži kiničar samo teoretski sva kulturna dostignuća za ništavna - uključujući i tabue kao incest, kanibalizam, odbijanje vlastite sahrane itd. - nego i živi dosljedno tom poimanju, štoviše, sa punom skandaloznošću demonstrira ethos "pravog" življenja: odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka za kiničara nije posebno vrijedan i ne nešto nužan, ali seksualni užitak je neminovnost kojoj valja izići u susret da joj se nebi podlijeglo. Ljubav je opasan osjećaj koji guši slobode, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se ne nađe prilika za "ljubavnu" praksu onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis baš akutan, onda direktno u javnosti. "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)" - veli Epiktet za najprominentnijeg predstavnika Diogena (u staroj grčkoj je bilo i nepoželjno jesti u javnosti). Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer ova garantira autarkiju, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom na vrhuncu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". U domeni "nomos-a", konvencije, je i sram, za kiničara krajnje egzotičan osjećaj, i ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi, slabosti i poroci, dok su tijelo i njegove primarne potrebe s one strane srama. Legenda kaže da ime "kinizam" potječe od psovke upućene Diogenu zbog njegovog skandaloznog besramlja - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uskoro uzeta za ordenje, čak su mu navodno na grobu podigli spomenik u formi psa. A preminuo je dosljedno autark, shodno jednoj legendi, sam izabrao smrt umjesto ona njega, sa punim dostojanstvom odbio da diše prije nego mu je staračka iznemoglost ili bolest oduzela dostojanstvo. Psom su ga zvali valjda i zato što je, kako veli legenda,  živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan što on to čini da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam." Ali, kao što rekoh, životinja je ne samo korijen imena ovog učenja, nego ista može biti i profesor struke življenja. Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, reče jednom prilikom. A ako se pak od ljudi ima što učiti, onda od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva. A ako se od odraslih izvlači pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja). Sve ono filogenetski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, što još nije zadobilo kompleksnost je ono za čim se valja povoditi.

Vodenjak i Lav
"Čovjek treba toliko filozofirat, dok se vojskovođe ne počnu uzimati za goniče magaradi" - Diogen. 
Čuvenu anegdotu iz Diogenova života znaju mnogi: Aleksandar Veliki potraži i nađe čuvenog Diogena i predstavi mu se: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Aleksandar: "Ima li što filozofe što mogu učiniti za tebe?" Diogen: "Da odjebeš sa Sunca". Odlična ilustracija osovine Vodenjak-Lav! Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema kretanja prema individualnoj autarkiji (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hoće rasti, drugi se smanjiti, prvi hrani svoje apetite, drugi ih anulira i tako doseže istinsku slobodu. Po Diogenu je van svake sumnje bolje biti pas nego gospodar, jer i gospodar je krajnjoj liniji potčinjen (svom imageu, posjedu ili moći), dok je kyon istinski gospodar. Tako je legenda darovala Aleksandru uvid: "Kad ne bi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
 
Kao što sam kod stoe skrenuo pažnju na njen zemaljski karakter, tako ću u slijedećem ukazati na zračni (vodenjakov) duh kinizma. Kinizam je simptomatično jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da mu je na meti vertikalnost uopće, koja se ima demontirati, ili sve ono gore pozicionirano, dakle opsjena, bolest, perverznost ili sl., koje se ima utabati do glatke ravnine. Ovaj svjetonazor je najprije u humanističkom duhu iziritiran sa svim što je društveno gore, više, uzvišeno i solidarizira se sa najcrnjim društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, teškim fizikalcima, robovima. I isto tako je iziritiran i sa svim onim što je ontološki gore pozicionirano, vrijednosti, ideje i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična, spekulativno i argumentativno filigrana filozofija bezvrijedna, jer sve što je vrijedno znati, može i prost čovjek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent. Ekscesivna dijalektika i koncept nebeskih ideja koje blistaju nad čulnim i vremenitim, kao i svjetlosne metafore koje su kasnije u neoplatonizmu postale paradigmatiski modeli su za kiničara opasne degeneracije. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - irealan, nečulan, neuzemljen, uznesen u (platonska) nebesa. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svijetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko zračne naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, ne prijanja ni uz što, ne veže se, ne visi, ili kako bi rekao Epiktet - "sve na njemu samo visi".
 
I na kraju da se kratko se zaustavimo na Rafaelovoj slici "Atenska škola" (1510 g.). Tko je taj pizdun na slici koji ne haje za sklad i simetriju slike? Geometrijskim središtem slike su počastvovani Platon i Aristotel. Nad njihovim glavama kao kakva aura koncentrični lukovi sa opadajućim svjetlom, praznina pod njihovim stopalama, sve im to podcrtava centralnu važnost. Ali u toj praznini, na stepenicama, malo izvan fokusa, je indirektna zvijezda ove slike: jedna skurilna figura koja strši i smeta oku, jedina koja leži (ne želi biti uspravna), nezainteresirana, polugola i potpuno relaxed (samo što ne onanira), i umjesto svojom centričnom pozicijom u harmoničnom redu, ona svojom ekscentričnom plijeni pažnju - Diogen.
 

Atenska škola
 

Još par adjektiva

 
Jarac i Vodenjak se mogu također precizno opisati i sa izrazom coolness. Povoljno je da je da je ovaj izraz dvoznačno akcentuiran, i ta dva akcenta se nude za elementarnu stilizaciju: izraz coolness udomaćuje s jedne strane zemaljske karakteristike tipa distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge strane zračne karakteristike kao nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. Jürgen Trabant, renomirani filozof jezika poistovjećuje coolones sa sprezzatura, široko rasprostranjenim izrazom renesansnih dvorova Europe, koji je označavao umjetnost kamuflaže truda ili prezentacije lakoće i gracije (o čemu će kasnije biti riječi u kontekstu Zraka/gasa). Naglašavao sam u više navrata da su oba ova znaka nedodirljiva, Jarac u smislu da se ne da dirnuti čuvstvenim podražajima, da ga je teško prenijeti u stanje ganutosti, ne pogađaju ga rezonance ljudi i ambijenata, da se ne su-osjeća, sa-žaljeva, su-življava itd. dok je Vodenjak "vertikalno" nedodirljiv prije svega u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Rekosmo da je ovaj zodijački znak znak egalitarnosti, ravnine, te ga u tom smislu krasi ravnina duše ili ravno-dušnost u smislu da ga npr. ponižavajuće ne tanga pošto mu je vlastiti odjek nevažan. On je analfabet za jezik vrijednosnih rangiranja, zato uvijek pribran u situacijama gdje drugi gube prisebnost zbog nagaženog ega. Ako se pod izrazom "ego" misli na "organ" koji stremi inflaciji, koji želi rasti u smislu važnosti, ili kojeg deflacija boli, onda je ovaj organ kod Vodenjaka samo jedan kržljavi patrljak. On je onaj za kog se kaže da "nema ego", jer su svi ataci na njega izgubljeni u zrakovitoj praznini - što ne mora značiti da njegova indolencija potpuno isključuje samopoštovanje. Ako se sadržaj izraza coolness dalje prati u zrakovitom smjeru, stižemo do izraza koji Vodenjaka još precznije opisuje - nonšalancija. Nonšalancija potječe od francuske riječi nonchalance što znači opet bezbrižnost i ravnodušnost u jednom. Osim toga, starofrancuski chaloir znači biti važan ili vrijedan, a latinski calere znači biti topao, vruć, rasplamsan. Dakle, Vodenjaku kao nonšalantnom tipu ništa nije vrijedno uzbuđenja i teško mu je podići temperaturu, da ne kažem rasplamsati ga. Valja i skrenuti pažnju na činjenicu da je dobar dio sinonima izraza coolness na njemačkom jeziku zračna metafora: lässig (opušten, nehajan), gelassen (ravnodusan, opušten), locker (labav, opušten, raskliman), leger (ležeran, korijen u latinskoj riječi levis ili leviarius sto znači biti lak, lebdjeti), i izravni izraz luftig koji znači zrakovit ili zračan. Suština Elementa Zrak je, da naglasim još jednom, odsustvo stege, pritiska, uključujući i gravitacionog (lakoća), oveći orbis ili tolerancija kretanja, labavost i rasklimanost (vidi ovdje).
Saturn je najkasnije od 16. stoljeća postao i dio diskursa melankolije (crna žuć), s čime ne želim tvrditi da je melankolija odlučujuća za Saturn, ali neke njene implikacije odlično pogađaju stvar, kao npr. outsiderstvo melankoličara. Skoro svakom piscu kasnog srednjeg vijeka i renesanse je melankolija važila kao domena Saturna i u prvom redu kao bolećivo odsustvo vitalnosti, koje čovjeka tjera sa trgova u zapizdinu. Jarac i Vodenjak su faktički znakovi daleko od vitalnosti, daleko od supstancijalnog središta, od srca, periferni, neogrijani, sivi, suhi, banalni, bez pulsa. Nekom će sigurno zvučati neobično, ali oba ova znaka su i ljudska, utoliko što su "excentrično pozicionirani" (Plessner), imaju težište iznad vitalnih slojeva, Jarac iznad animus-a, Vodenjak iznad animalnosti ili vitalnosti shvaćene u biosocijalnom smislu, kao volja za moći, za rangom, za updateom gena. Filozofsko-antropološki uzeto je Jarac u odnosu na nesvjesni, nepodijeljeni život, otuđeni duh čovjeka i njegova otvorenost prema svijetu. Dok je Jarac emocionalni invalid, tup na sentimente; Vodenjak je tup na vrijednosti i statusne aspekte čuvstava. Ni jedan ni drugi nemaju nikakvog schein-a, ništa svjetlucavo, sjajno, ni traga raskoša, opulencije, čarolije, iluzije. 
Kao deziluizionirani stoički ili kinički tipusi koji žive out-of-matrix, oni favoriziraju ogoljelo i sirovo, nepodložni su varkama i opsjenama, oboje su hard core realisti, ali i ovdje opet sa različitim akcentima: Jarac kao princip realnosti (naspram princip gušt) gdje se datosti procesiraju racionalno, ali isto tako i habitus urbanog "novog realizma", dok Vodolija korespondira sa načelima epohe "realizam" ili "naturalizam", kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne uzvišena dramatika heroja i bogova.

 

 

 

Share via
Copy link
Powered by Social Snap