Stoicizam
Stoicizam je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokušava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, u svrhu autarkije, slobode od svake ovisnosti. Ne sredina između suprotstavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika u svakom slučaju nešto vanjsko, nepoželjno, kao neki zli došaptači koji stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano, do Boga visoko dobro stoičara. Tu onda imamo jednu ekstremističku konstelaciju: čovjek vođen srcem je zaglavio u mraku i ludilu, razuman čovjek obitava u božanskim sferama. Razum je za stoika non plus ultra, jer to je upravo komad ekskluzivne božanske "vatre" u čovjeku. Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek odslik makrokosmosa, prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom. Kad čovjek dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu "slobode" da ispunja božansku ili kosmičku misiju, što je u stvari trip samoodricanja - "boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću" (Epiktet) ili "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasno ni prerano" (Marko Aurelije). Stoičar polaže pravo na "prirodnost čina", a prirodan čin je suštinski razuman čin. Razuman čovjek je prirodan čovjek jer je suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum dakle nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je lociran posred prirode - takoreći, priroda prirode je razum. Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Time su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama godina bilo srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je uvijek samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kozmičkog razuma. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, to nebesko pravo zablista samo od sebe - i to svakom čovjeku. Kako je ta božanska potencija razum zajednički nazivnik svim ljudima, svi su božja djeca, ne postoje bogom legitimirani izuzeci, morala je onda nastati i ideja humanosti i ravnopravnosti svih ljudi. Kad je stoicizam u starom Rimu postao trend, zakoni su se počeli humanizirati, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. čak robovi mogli tužiti svog gospodara. Uz humanizam je nastala i ideja svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva - kozmopolitski svjetonazor koji je u starom Rimu, sa poodmaklošću imperija, uzimao sve više maha. Humanizam je i jedan od razloga što vrli gard samodovoljnosti stoika ne rezultira etičkom indiferntnošću i što ne ostaje strogi via contemplativa nego podrazumijeva i društveni angažman. Najimpresivniji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Stoičar nije bio fokusiran ni na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama, što se ogleda i u kritici tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog. On je čovjek strogog morala dužnosti, volje, napora i napregnutosti, borbe, "sokratovske snage" i kiničarskog ponosa, zbog čega je pored Sokrata i Herkul bio njihov uzor. Forsirana oskudica emocija od stoičara čini realista koji može trijezno procijeniti, te čvrsto odlučiti i odlučno izvesti. Dosljednost odlukama je bila rigorozna do kategoričkog odbacivanja kajanja. Kao čovjek čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuvjetnog ispunjenja dužnosti je stoik imponirao ne samo rimljanima, nego i njemcima, pruskim vladarima i Kantu, rigidnom etičaru dužnosti. Stoičar je svoj karakter bildao imperativom izdržljivosti - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se". Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima. Vanjski usud stoičar sreće naravno sa stoičkim mirom. Utoliko prije što su mu sva vanjska dobra adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - he doesn't give a shit - sve samo umišljaji nastali pod čuvstvenim isparenjima. Unutrašnja dobra! - to je jedino što je zaslužilo njegu i pažnju. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar ukliješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život i okrunili samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes, Seneca. Kako je dakle osjećanjima oduzeta moć obuzimanja i stvoren imunitet na usud, ostaje se fokusirati samo na ono što je u domenu moći; dok se sve ono što je van moći, što ne ovisi o nama, uključujući i smrt, uzima potpuno relaxed. Tako je stoik u posjedu ekskluzivne slobode, bogat je, sretan, suveren, istinski kralj, ili još bolje, Bogovima ravan..ma šta Bogovima? i ove premašuje kad je u stanju istrpiti i zlo, što Bog nije u stanju.
Kinizam
Kinizam se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. i imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to njima favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Jer kiničari su radikalni etički individualisti i vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Stou drži kinčar nedosljednom jer društvenom životu žrtvuje autarkiju, dok Stoa drži kinizam nedosljednim jer apstiniranjem od društvenog života bježi od odgovornosti služeći brigama i strahovima.
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno uvjeriti, praksom i primjerom, činom umjesto riječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Kiničar je čovjek, reče Habermas, koji se "isključuje iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu demonstrativne prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimitivnijoj, potpuno ogoljeloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza kinizma je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari bili neka vrsta propovijedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Ali poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svijeta, nego upravo u samopotvrđivanju u svijetu neovisnošću o njemu. Kiničaru je etika jedina vodiljna nit, a piroda mu je jedini uzor. Priroda ovdje međutim nije prožeta Bogom ili uzvišenim logosom kao kod stoe, nego beštijom, koja je kiničaru magistra vitae. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu, status naturalis statusu civilis, izraslo napravljenom, divlje civiliziranom - tako se on posred polisa povlači iz građanskog života. Društvo je trulo, a njegovo spašenje je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog suživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih morao biti antiheroj, ne nosioc baklje napretka nego jahač apokalipse. Kiničaru kulturna dostignuća naravno nisu samo teoretski ništavna, on živi sasvim dosljedno tom poimanju, sa punom skandaloznošću demonstrira ethos "pravog" življenja: odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka ovdje nema neku vrijednost, niti je neka nužda, ali osjećaju seksualnog užitka ipak valja izići u susret da mu se nebi podlijeglo. Ali ljubav se treba svakako zaobići, jer to je opasan osjećaj koji porobljuje, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se za "ljubavnu" praksu ne nađe prilika onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis baš akutan, onda i u javnosti. Epiktet svjedoči za Diogena: "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće, u staroj grčkoj se nije jelo na javnim mjestima), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)". Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer ova garantira autarkiju, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom na vrhuncu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". U domeni "nomos-a", konvencije, je i sram, za kiničara inače krajnje egzotičan osjećaj, jer ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi, slabosti i poroci, dok su tijelo i njegove primarne potrebe s one strane srama. Legenda kaže da je Diogenovo skandalozno besramlje zaslužno i za ime "kinizam", iz psovke na njegov račun - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uzeta za ordenje, čak su mu kako vele na mjestu njegove sahrane podigli spomenik u obliku psa. A po jednoj drugoj legendi je preminuo je dosljedno autark, sam izabrao smrt umjesto ona njega, sa punim dostojanstvom odbio da diše prije nego mu je staračka iznemoglost ili bolest oduzela dostojanstvo. Po nekoj trećoj legendi su ga zvali psom i zato što je živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan čime je zaslužio da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam." Ali rekosmo, životinja je ne samo korijen imena ovog učenja, nego ista može biti i profesor struke življenja, jer Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, reče jednom po nekom svjedočanstvu. Ako se pak od čovjeka izvlači pouka, onda od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva. A ako se od odraslih mora izvlačiti pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja). Može se reći, sve ono filogenetski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, što još nije zadobilo kompleksnost je ono za čim se valja povoditi. Legendarnu anegdotu iz Diogenova života znaju mnogi: Aleksandar Veliki potraži i nađe čuvenog Diogena i predstavi mu se: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Aleksandar: "Ima li što filozofe što mogu učiniti za tebe?" Diogen: "Da odjebeš sa Sunca". Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema ostvarenja individualne autarkije (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hoće rasti, drugi se smanjiti, prvi hrani svoje apetite, drugi ih anulira i tako doseže istinsku slobodu. Diogenski rečeno, bolje biti pas nego gospodar, jer gospodar robuje svom imageu, posjedu, moći - kyon anuliranih potreba je istinski gospodar. Tako je legenda darovala Aleksandru uvid: "Kad ne bi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
Kinizam je jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da mu je na meti vertikalnost uopće, koja se ima demontirati, ili sve ono gore pozicionirano, dakle opsjena, bolest, perverznost ili sl., koje se ima utabati do ravnine. Ovaj svjetonazor je najprije u humanističkom duhu iziritiran sa svim što je društveno gore, više, uzvišeno, solidarizira se sa najcrnjim društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, teškim fizikalcima, robovima. Isto tako je iziritiran i sa svim onim što je ontološki gore pozicionirano, vrijednosti, ideje i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična, spekulativno i argumentativno filigrana filozofija bezvrijedna, jer sve što je vrijedno znati, može i prost čovjek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent. Ekscesivna dijalektika i koncept nebeskih ideja koje blistaju nad čulnim i vremenitim, kao i svjetlosne metafore koje su kasnije u neoplatonizmu postale paradigmatiski modeli, su za kiničara opasne degeneracije. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - irealan, nečulan, neuzemljen, uznesen u (platonska) nebesa. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svijetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko “zračne” naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, ne prijanja ni uz što, ne veže se, ne visi, ili kako bi rekao Epiktet - "sve na njemu samo visi".
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno uvjeriti, praksom i primjerom, činom umjesto riječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Kiničar je čovjek, reče Habermas, koji se "isključuje iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu demonstrativne prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimitivnijoj, potpuno ogoljeloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza kinizma je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari bili neka vrsta propovijedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Ali poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svijeta, nego upravo u samopotvrđivanju u svijetu neovisnošću o njemu. Kiničaru je etika jedina vodiljna nit, a piroda mu je jedini uzor. Priroda ovdje međutim nije prožeta Bogom ili uzvišenim logosom kao kod stoe, nego beštijom, koja je kiničaru magistra vitae. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu, status naturalis statusu civilis, izraslo napravljenom, divlje civiliziranom - tako se on posred polisa povlači iz građanskog života. Društvo je trulo, a njegovo spašenje je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog suživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih morao biti antiheroj, ne nosioc baklje napretka nego jahač apokalipse. Kiničaru kulturna dostignuća naravno nisu samo teoretski ništavna, on živi sasvim dosljedno tom poimanju, sa punom skandaloznošću demonstrira ethos "pravog" življenja: odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka ovdje nema neku vrijednost, niti je neka nužda, ali osjećaju seksualnog užitka ipak valja izići u susret da mu se nebi podlijeglo. Ali ljubav se treba svakako zaobići, jer to je opasan osjećaj koji porobljuje, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se za "ljubavnu" praksu ne nađe prilika onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis baš akutan, onda i u javnosti. Epiktet svjedoči za Diogena: "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće, u staroj grčkoj se nije jelo na javnim mjestima), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)". Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer ova garantira autarkiju, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom na vrhuncu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". U domeni "nomos-a", konvencije, je i sram, za kiničara inače krajnje egzotičan osjećaj, jer ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi, slabosti i poroci, dok su tijelo i njegove primarne potrebe s one strane srama. Legenda kaže da je Diogenovo skandalozno besramlje zaslužno i za ime "kinizam", iz psovke na njegov račun - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uzeta za ordenje, čak su mu kako vele na mjestu njegove sahrane podigli spomenik u obliku psa. A po jednoj drugoj legendi je preminuo je dosljedno autark, sam izabrao smrt umjesto ona njega, sa punim dostojanstvom odbio da diše prije nego mu je staračka iznemoglost ili bolest oduzela dostojanstvo. Po nekoj trećoj legendi su ga zvali psom i zato što je živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan čime je zaslužio da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam." Ali rekosmo, životinja je ne samo korijen imena ovog učenja, nego ista može biti i profesor struke življenja, jer Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, reče jednom po nekom svjedočanstvu. Ako se pak od čovjeka izvlači pouka, onda od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva. A ako se od odraslih mora izvlačiti pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja). Može se reći, sve ono filogenetski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, što još nije zadobilo kompleksnost je ono za čim se valja povoditi. Legendarnu anegdotu iz Diogenova života znaju mnogi: Aleksandar Veliki potraži i nađe čuvenog Diogena i predstavi mu se: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Aleksandar: "Ima li što filozofe što mogu učiniti za tebe?" Diogen: "Da odjebeš sa Sunca". Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema ostvarenja individualne autarkije (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hoće rasti, drugi se smanjiti, prvi hrani svoje apetite, drugi ih anulira i tako doseže istinsku slobodu. Diogenski rečeno, bolje biti pas nego gospodar, jer gospodar robuje svom imageu, posjedu, moći - kyon anuliranih potreba je istinski gospodar. Tako je legenda darovala Aleksandru uvid: "Kad ne bi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
Kinizam je jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da mu je na meti vertikalnost uopće, koja se ima demontirati, ili sve ono gore pozicionirano, dakle opsjena, bolest, perverznost ili sl., koje se ima utabati do ravnine. Ovaj svjetonazor je najprije u humanističkom duhu iziritiran sa svim što je društveno gore, više, uzvišeno, solidarizira se sa najcrnjim društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, teškim fizikalcima, robovima. Isto tako je iziritiran i sa svim onim što je ontološki gore pozicionirano, vrijednosti, ideje i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična, spekulativno i argumentativno filigrana filozofija bezvrijedna, jer sve što je vrijedno znati, može i prost čovjek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent. Ekscesivna dijalektika i koncept nebeskih ideja koje blistaju nad čulnim i vremenitim, kao i svjetlosne metafore koje su kasnije u neoplatonizmu postale paradigmatiski modeli, su za kiničara opasne degeneracije. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - irealan, nečulan, neuzemljen, uznesen u (platonska) nebesa. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svijetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko “zračne” naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, ne prijanja ni uz što, ne veže se, ne visi, ili kako bi rekao Epiktet - "sve na njemu samo visi".