Skip to content

Stoički red Elemenata

 

Elementi i metafore

 
Elementi su nešto kao duhovni odslici agregatnih stanja. Zvuči kao ezoterični bullshit, ali ta sublimna forma agregatnih stanja se može opipati već preko jezika. Kad kažem "duhovni odslici" ne mislim ništa nadnaravno, nego možda isti onaj "prostor" u koji metafora prenosi nešto iz čulnog. Skoro da ne postoji ni jedna osjetilna senzacija koja nije prenešena (prenos = μεταφορά, metaphorá) u imaterijalne sfere:
 
TJELESNO DUHOVNO
toplo - hladno čovjek, prostor, pogled, odnos, postupak, ambijent
grubo - fino čovjek, manir, odnos, postupak, “grubijan”
bolno duša, srce
oštro - tupo karakter (psa), postupak; "oštro postupiti", “oštroumnost”, „tupilo
tvrdo - meko

tvrdo = žestoko (praslavenska riječ *žestokъ, žestъ znači tvrdo)

srce, pogled, karakter, „tvrdica“, „tvrdokornost

karakter, postupak

 

čvrsto - slabo
karakter, moral, držanje
kruto postupak, čovjek, moral, držanje
teško - lako karakter, radnja, postupak, moral, "lakomislenost", "laka djevojka"
ljuto čovjek; “naljutiti se“
slatko izgled, osoba u cjelini
gorko doživljaj, iskustvo; “pun gorčine”
slano i kiselo
interesantno bi bilo znati zašto se na slavenskim jezicima slano i kiselo ne prenosi. na njemačkom jeziku je kiselo ("sauer") prenešeno na duševno stanje i znači ogorčen ili ljut; iskustvo ili čovjek mogu biti "ätzend" = nagrizajuće.
veliko - malo čovjek, karakter, postupak, prizor, situacija; "velikodušnost", "malodušnost", "sitna duša", "veličanstveno"
visoko - nisko čovjek, karakter, moral, prizor; ”uzvišeno”, “moralna visina" ili "uzvišenost”, „niskost
široko - usko vidici, pogled ili gledište, čovjek i njegova širina; "širokogrudnost", "uskogrudnost"
daleko - blizu odnos, čovjek; ”bliskost”, “daljina”, “distanca
relaksiran, opušten

napet

čovjek, stanje, situacija, atmosfera

 

fleksibilan isto
konfuzan con-fusion, mentalno stanje
stabilnost - labilnost čovjek, karakter, okolnosti
sjajno/briljantno/zračeće

mračno

čovjek, postupak, rezultati, atmosera, "mračan pogled"

 

sabran, fokusiran
rasijan, rastresen
čovjek, pažnja, pogled

 

Iako agregatna stanja sama nisu neposredne osjetilne impresije ona ipak imaju svoj ekvivalent u imaterijalnom. Ono što je u ovom bitno je da bukvalna agregatna stanja koja su source "prenešenim" nisu sasvim bukvalna: to nisu znanstveni modeli nego njihova nereflektirana, čulna recepcija. Zodiak, koji će ovdje u svijetlu elementarnosti biti tematiziran, je sam jedan infantilni antropocentrični "konstrukt" i u tom smislu su i Elementi strukture koje korespondiraju sa životno-svjetovnom, primitivnom ili "originarnoj" (fenomenologija) doživljajnošću, nego što bi to bili kosmološki odslici suhoparne fizike agregatnih stanja. Oni koji znaju što je to "konceptualna metafora", znaju i da metafore nisu samo stilski prenos smisla, nego da pojedinačne metafore često slijede jedan koncept, znači "funkcioniraju" sređeno, u izvjesnom "snopu" koji u stvari odaje pokušaj konceptualizacije svjeta. Metafora (μεταφορά = prijenos) je uvijek prijenos banalnog na kompleksno iskustvo, gdje onda prvo strukturira drugo. Ta primitivna iskustva koja su uzor kompleksnim su po pravilu fizička, tjelesna ili čulna. Čulnost je takoreći kompas nadčulnom. Kako su brojne konceptualne metafore fizičkog porijekla, nisu daleko i od agregatnih stanja, fenomenološki recipiranih. Tako ćaskanje o našim rafiniranim karakterološkim opažanjima može zvučati kao da se radi o baušteli - kruti, čvrsti, tvrdi, hladni, grubi, tupi, veliki, široki, daleki, visoki, napeti, fleksibilni, stabilni, sjajni, sabrani sl. ljudi. Ono što je važno napomenuti je da kad jedno iskustvo X hoće biti imenovano, onda sigurno ne proizvoljno nego imenom iskustva u analognoj vezi. Ta su imenovanja odnosno prepoznavanja uvijek infantilna, primitivna, čak ih dijelimo i sa jednim djelom faune. Npr. kad je nešto posebno značajno, sveto, od izuzetne važnosti, onda to naše duboko pozicionirano, animalno jastvo vidi kao veliko, teško ili zračeće, što se može iščitati ne samo iz starih, utabanih, duboko u jeziku utkanih metafora nego i iz ikonologije primitivnije umjetnosti. Ako ćemo malo pretjerati, moglo bi važiti da astrologija ne apelira na neki viši instrumentarij u čovjeku, na rafinirani spirit, božansku intuiciju, ili viši racio - nego na životinju u njemu.

 

Kratka povijest 4 elemenata

 

Otac doktrine četiri Elementa je Empedoklo  (oko 490. pr. Kr. - 430. pr. Kr.), jedan karizmatični starogrčki filozof i liječnik, za kojeg legenda kaže da je svoj život okončao bacivši se u vulkan. Na ondašnje opsesivno pitanje starih grka o archḗ-u ili prapočelu, ili što je fundament stvarnosti?, Empedoklo odgovora kompilacijom prapočela njegovih prethodnika. Vodi Thalesa, Zraku Anaximena, Vatri Heraklita je pridodao Zemlju i postulirao jedan šturi kvartet prapočela. Za razliku od učenja ovih prvih ontologa kojima su prapočela koketirala sa agregatnim stanjima (npr. iz anaximenovog archḗ Zrak se zgušnjavanjem dobija Voda i Zemlja, a razrijeđivanjem Vatra), Empedoklova elementarna metafizika se udaljila od agregatnih stanja i približila elementima u modernom smislu periodnog sustava elemenata. Empedoklo je očigleno bio eklektičar koji nije samo sumirao naslijeđe metafizike archḗ-a, nego ga je eklektirao i sa pitagorejskim svetim četvorstvom. Elementi su po njegovom učenju postojali svaki za sebe, neprevodivi jedan u drugi, svaki od njih je bio vječna i nepromjenjiva bazna supstanca (koje je on u nekim djelovima njegovog eposa “O Prirodi” nazivao i Bogovima) i svjet je počivao na omjerima njihove izmješanosti. Empedoklova doktrina je bila izuzetno utjecajna i dala je posebnog ploda u medicini. Naime, preko učenja Filistiona i Hipokrata, i kasnije sumirana kod Galena, o zdravlju kao ravnoteži elemenata odnosno bolesti kao neravnoteži je zasnovana humoralna patologija (kao i sistem temperamenata) koja danas nikom ništa ne govori, a bila je milenijumska medicinska paradigma, sve do 19. stoljeća kad je smjenjena celularnom patologijom. Učenje Empedokla je očigledno toliko okorjelo u dogmu da je i temeljiti Aristotel (384 pr. Kr. - 322 pr. Kr.) četri Elementa ugradio u njegovu fiziku, meteorologiju i biologiju. Ovdje su se Elementi opet približili agregatnim stanjima, znači postali su prevodivi jedno u drugo i dobili težnju "prirodnog kretanja" - Zemlje i Vode na dolje (prema centru univerzuma) i Zraka i Vatre na gore, prema sloju etera koji je svojim kretanjem opisivao božansku kružnicu. Elementi se nisu javljali u čistom obliku nego su bili izmiksana građa stvarima. Osim toga, ovdje Elementi nisu prvotna, kompaktna počela nego su sami sastavljeni od "primarnih" ili taktilnih kvaliteta: vlažno-suvo i toplo-hladno. Na osnovu tih dipolnih kvaliteta i njihovog kombiniranja su mogli prelaziti jedno u drugo, i to ciklički - zadnji element u redu je npr. mogao preći u prvi ili obrnuto.

Stoljeće kasnije je na temelju Aristotelovog učenja razvijena, za ovu svrhu odlučujuća, stoička elementarologija, uglavnom od strane Hrizipa (281 pr. Kr. -208 pr. Kr.), koji je shodno legendi svoj život okončao time što je doslovno "umro od smija" na vlastiti vic. Ono što je ovdje važno, je da su u ovom učenju Elementi pomjereni još bliže agregatnim stanjima. Za razliku od Aristotela, stoici su svakom Elementu pripisali po jednu taktilnu kvalitetu, zbog čega je ovdje aristotelov ciklički sistem smjenjen linearnim. Vatra kao zadnji u redu Elemenata nije mogao biti konvertiran u Zemlju kao prvi u redu Elemenata, nego se u procesu "atrakcije" i "repulzije", dviju sila koje posreduju to konvertiranje, mogla vratiti samo u susjedni Zrak, u čemu se posebno očituje pomak ka sustavu agregatnih stanja. Elementi su između ostalog dobili i karakter dva para polarnosti, gdje su hladni Zrak i vruća Vatra bili u odnosu polarnosti, i isto tako suva Zemlja i vlažna Voda. 


Kao što je u doktrinarnoj pozadini stare astrologije fatalizam Stoe, tako je i stoički red elemenata ujedno i red elemenata na Zodijaku - svi vatreni znakovi su na Zodijaku dijametralno (180°) postavljeni isključivo zračnim, kao i svi zemljani isključivo vodenim. Signiranje tripliciteta elementima nije bilo uvijek samorazumljivo, štoviše, velika većina helenističkih i kasno-antičkih astrologa je u triplicitetaima vidjela npr. samo 4 vjetra ili 4 strane svijeta i rijetko elemente. Tek u srednjem vijeku je nastao konsens elementarnosti tripliciteta, vjerovatno rastom važnosti aristotelizma u srednjovijekovnoj slici svijeta, zbog čega je i dominirao njegov model elemenata po dvostrukim "primarnim kvalitetama", po kojem su Vatra vs Voda i Zrak vs Zemlja bili u komplementarnim odnosima, što proturiječi stoičkom konceptu dijametralnosti na Zodijaku. Kao što rekoh, za razliku od empedoklove ili aristotelove elementarologije, stoička je po svojim svojstvima znatno bliža agregatnim stanjima. Stoici su iz fenomenologije agregatnih stanja i iz čuvenog učenja Aristotela o hyle i morphe (materija i forma), izveli grupiranje Elementa i njihove polarnosti na taj način da su Voda i Zemlja postali jedna zasebna grupa i Vatra i Zrak druga. Prva grupa odgovara aristotelovom hyle, dok je druga otprilike odgovarala aristotelovom morphe, ali se nije zvala morphe nego pneuma (duh, spirit), inače značajan pojam stoičke doktrine. U okviru svake od te dvije grupe važi odnos polarnosti: Voda kao vlažno i tekuće naspram krute i suhe Zemlje; i na drugoj strani hladni Zrak naspram vruće Vatre. Vatra i Zrak su važili kao “pneumatični” - aktivni i pokretni, fini, bestežinski, na gore stremeći - s čime očigledno korespondiraju sa "imaterijalnom" pojavnošću odgovarajućih agregatnih stanja; Voda i Zemlja su uzeti u smislu “hyle” - pasivni, gusti, tromi, teški, padajući na dolje, stremeći ka središtu univerzuma.
Koncept kojeg ja ovdje promoviram je u duhu Stoe, kako zbog reda Elemenata, tako i blizine agregatnim stanjima. U postu koji slijedi ću opisati agregatna stanja kako znanstveno-objektivno tako i fenomenološki-deskriptivno. Ovo potonje je rekoh ono odlučujuće, dok fizikalni opis služi samo sređivanju fenomenološkog pristupa i nije mjerodavan za određenje Elemenata.

Kod krutog i tekućeg agregatnog stanja ne postoji divergenca znanstvenog i fenomenološkog pristupa u toj mjeri kao kod gasovitog i plazmatičnog; ako se, međutim, plazma i gas izdvoje iz općeg reda agregatnih stanja i zasebno tretiraju kao "pneumatski" fenomeni, već se naznačuje njihov polarni odnos, u smislu potpuno odsutnog (gasovito) i intenzivno prezentnog gasa (plazmatično). Ako dakle agregatna stanja uzmemo, ne po znanstvenom modelu, kao kontinuitet rasturanja materijalne strukture toplinom ili pritiskom, nego sa pozicije njihove pojavne materijalnosti, onda se dopuštaju grupirati po dva, analogno stoičkoj doktrini. 

 

S jedne strane  kruto i tekuće agregatno stanje koji se doimaju kao tvarna, “materijalna”, voluminozna, teška i troma, prema dolje stremeća supstanca, dok se s druge strane gasoviti fenomeni - nevidljivi i svijetleći gas - pokazuju kao slobodni od volumena, tromosti, pod silom uzdignuća (plamen), “bestjelesni”, “imaterijalni”, takoreći nepripadajući opipljivom, tvarnom svijetu. Gas je do te mjere čulno odsutan da do 17. stoljeća nije važio kao materija. Čak i egzaktna fizika agregatnih stanja naginje ovoj podjeli kad kruti i tekući modus uzima zasebno, kao “kondenziranu materiju” koja interagira kao kolektiv, i odvaja ga od gasovitog i plazmatičnog koji su u potpuno demontiranom stanju, gdje je u izvjesnom smislu izgubljena njihova tvarnost.
Ako idemo redom od krutog do vatrovitog stanja, onda nam se agregatna stanja pokazuju kao intencija opadanja gustoće. Ako porciju krute i porciju gasovite materije uronimo u vodu, kruto će potonuti na dno (ako izuzmemo anomaliju vode), plinovito će isplivati na površinu. Ovaj vertikalni rang gustoće bi se po uzoru na aristotelovo učenje o prirodnim staništima elemenata mogao prenijeti i na planetarnu slojevitost stvari - zemlja kao baza, na njoj voda, iznad vode zrak i iznad zraka udaljeni plazmatični fenomeni kao munje, ionosfera, zatim zvijezde, zvjezdani vjetrovi, interstelarna materija. Po ovom slijedu imamo i pad optičkog i taktilnog intenziteta - ali naravno samo do plazmatičnih fenomena - najprije gubitak tjelesnog intenziteta, vidljivost i opipljivost opada, i onda kod zadnjeg elementa na vizuelnom planu nastupa drama, u svakom pogledu intenzivan, zrači, svijetli, grije, blješti oku i boli ruci, haptički se dopušta iskustiti ali kažnjava diranje, iako nije tvaran i dohvatljiv.
Ako sad odvojimo “materijalna” (hyle-ovska) i “imaterijalna” (pneumatska) agregatna stanja, onda imamo:
• s jedne strane kruto i vatreno koji su u izvjesnom smislu jasno prisutni, optički, pa čak i taktilno prezentni, usprkos "bestjelesnosti" vatrenog modusa. Po Aristotelu bi to bila dva suva elementa.
• i s druge strane dva fluidna, vodeni i zračni, plavkasto-transparentni fenomeni, bezotporni, nedohvatljivi, nedograbljivi, upadljivo medijalni, sa intencijom odsustva. Po Aristotelu su to dva tekuća ili vlažna elementa.
Znači kruti i vatreni modus bi bili nešto kao prezentni, pojavno intenzivni, otporni duet elemenata - ali onda kruto na “materijalni” (hyle) a vatreno na “imaterijalni” (pneuma) način: kruto ospoljava svoje bivstvo pasivno; vatreno ga ospoljava aktivno, kao čista ekspresija, može se reći “pneumatsko” ospoljenje bisvstva, kao zračeća prezentnost, svijetleće i grijuće, toliko intenzivno da izvor ne da da mu se priđe.
 
 
Ovaj red sigurno traži nešto koncentracije, ali uz malo istrajnosti ukazuje se njegova grandioznost. Znači imamo na jednoj strani “materijalne”, tvarne elemente Voda vs Zemlja, i na drugoj “pneumatične”, imaterijalne, Zrak vs Vatra, od kojih svaki u sebi sadrži polarnost. Tako stižemo do fundamentalne teme “materijalnih” modusa, prezenca u odnosu na formu - forma vs besformnost. Znači imamo štof koji se ospoljava time što zauzima formu ili ostaje u stanju latentnosti i suzdržava se od forme. I na drugoj strani imamo "bestjelesnu" “pneumu” ili “duh”, koji se ili intenzivno ospoljava kao zračeći centar ili se suzdržava od ospoljenja ekstenzirajući - intenzitet vs ekstenzitet.

Share via
Copy link
Powered by Social Snap