Skip to content

 

Još jednom: iako je Zodijak nastao u kalendarske svrhe i koristi se kao dinamički sistem, ono što njegovih 12 isječaka suštinski osmišljava je statični red bez faktora vrijeme, bez ciklusa i faza - naime domicilni red + 4 elementa. Domicilni red je povezanost 12 isječaka Zodijaka sa planetama, i to po redu brzine kretanja planeta iz geocentrične perspektive (Mjesec-Merkur-Venera-Sunce-Mars-Jupiter-Saturn), ili, drugim riječima, logikom tzv. "kaldejskog reda".

Kaldejski red u odnosima polarnosti

Fascinacija domicilnog reda je u tome što taj "kaldejski red" planeta, koji inače "preklopljen" preko centralnog Sunca daje njihov polarni red (Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars, Sunce u središtu), rasprostrt preko Zodijaka daje iste polarne relacije (izuzev Sunca). Ali zodijački znakovi nisu samo projicirane i "polarizirane" Planete na krugu, nego i na sređeni elementarni karakter ovog kruga, koji je opet polarni red - po uzoru na stoičko učenje (vatreni vs zračni znakovi, zemljani vs vodeni znakovi). Četiri elementa helenističke ili tradicionalne astrologije, koja operira sa aristotelovim haptičkim kvalitetama (vlažno-suho i toplo-hladno), se kose sa tom elegantnom stoičkom dijametralnošću zodijačkog kruga. Sa tim tzv. "primarnim kvalitetama" tvore iščašene elementarne polarnosti - Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda - koje nemaju nikakvog smisla. Ali ne samo elementi, nego i planete su kontaminirane principom ovih haptičkih kvaliteta, zbog čega postoje brojni problemi kompatibilnosti.

Tako su dvanaest zodijačkih znakova jedna banalna kombinatorika 7 planeta i 4 elementa, utoliko prije što planete i elementi nisu jedno drugom samo adirani, nego su u odnosu srodstva. Tako, ako izuzmemo luminare (Sunce i Mjesec), planete imaju dvostranu narav u skladu sa domicilnim elementima. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi - jer je svojom sintetičkom prirodom samo ovdje udomaćen i ne posjeduje ništa od tradicionalno mu dodijeljene zračne ili sangvinične naravi. Da mu je tradicionalna astrologija ipak dodjelila zračnu prirodu ili prirodu sangvinika odnosno pozitivne kvalitete toplo i vlažno najvjerovatnije počiva na jednom paralelnom, "atavističkom" sustavu planetarnih polarnosti u kojem je benefik Jupiter polarno postavljen malefiku Saturnu (vidi sliku lijevo).

Kako je Zodijak po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički, klimatski, astronomski i sl. ciklusi, problem sa južnom hemisferom, koji stoljećima astrolozima zadaje glavobolje, se pokazuje kao fatamorgana (Ako je Jarac znak zime, što je onda sa južnom hemisferom?). Kao što rekoh, krug se osim kao demonstrativni obrazac za prikaz ciklusa može koristiti isto tako eficijentno i za prikaz polarnosti, i to je ovdje jedino od važnosti. Tako se može reći da ekvinociji i solsticiji nisu bitni za sistematiziranje Zodijaka, nego je red kaldejske poslaganosti planeta preko Zodijaka ključni faktor. Osnovna podjela Zodijaka bi onda izgledala ovako:

 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje)! Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Unutra i izvana planeta je određeno samo kaldejskim, geocentričnim redom planeta (po brzini kretanja) ili još bolje u duhu aristotelovih sphaera mundi, u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:
 
 
 
Sve ovo bi bilo šuplje imenovanje koje nije vrijedno pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov direktni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Znači, samo poza zodijaka kao na slici sa crvenom linijom već osmišljava znakove. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli - uvijek u duhu jedne infantilne fenomenologije. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi su dakle centrifugalno i donji/unutarnji centripetalno usmjereni. Kako je uopće moguće da nešto tako primitivno ima smisla? Astrologija se obraća jednom infantilnom ili primitivnom biću u nama, kao kakvom mitskom čovječuljku koji se nalazi u srcu naše vitalnosti. Svi navedeni atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje bitne jer su s jedne strane samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt "arheologije" jezika i traženja "kosmičkih" struktura u njemu, i preko toga pokušaj osvjetljavanja tog vitalnog, infantlnog jastva u nama koje je glavni sudionik u svemu ovom.
 
 
 
 

Saturn i Mjesec

 
Za predočenje smisla ovog nacrta, predstavimo si ilustraciju osovine Rak-Jarac, u kojoj je prvi stanovnik rupa (plodnih kotlina) i drugi planinskih vrhova, iz čega onda proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam gore izveo iz domicilne poze Zodijaka. Ovom prilikom bi skrenuo pažnju i na jalovost nekih tradicionalnih osmišljavanja. Za stare astrologe i njihove zagovornike je Mjesec planet vagabundstva, nestalnosti ili "vječitih promjena" zato što zbog svojih mijena nema stabilni oblik. Kao prvo, mjesečeve mijene nisu hirovitosti nego jasno predvidljivi ciklusi. Ne "vječita promjena" nego vječito ponavljanje istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus): kako je Mjesec planet onog unutra par excellence, kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla uterusa, koji je i mjesto menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako je i misija mjesečeva čovjeka ili Raka tražiti i nalaziti ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva: ne bježati od uvriježenog, pointimljenog nego sasvim suprotno - producirati intimu. Život ovog čovjeka mu dođe kao kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se opet bilda ponavljanjem, ciklusima rituala (rītuālis=ponavljanje) i običaja (ob-vičaj=vyčьnъ=navika) i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Ta životna tema izgona iz "rajskog vrta" ga ne navodi samo da traži dom nego i da ga permanentno stvara. Rak je naime tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, mekša, rastače je (Element Voda i u tom smislu "vječita promjena") i internalizira sa association by contiguity (koja opet podrazumijeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje je svjesnost (svjetlost) svedena na minimum i ostaje samo nesvjesni ili polusvjesni flow. Znači, mjesečeve mijene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mijene uterusa i ciklusi plodnih kotlina sa njihovom zemljoradničkom ritualistikom obrade (po dogmi tradicionalista je Saturn zadužen za zemljoradnju), kao i mnogočim što je uslovljeno ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama (npr. Rakovi) su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva relikte, ruine, potonule civilizacije.
Iz svega ovog proishodi i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje grč svjesnosti. Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski početak i kraj, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni "meki" mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler).  Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjētlo i prosvjetiteljsko, nikakva mrčina (ili zemljoradnja). Saturn je dakle za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili periferije, i u ovom vodeno-zemljanom sustavu je svjetlo gore i vani, glava, tavan, vrh izložen svjetlu. Kod Vodenjaka Saturn određuje njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom, vanjskom Saturnu dva planeta unurašnjosti, s time što je sunčevo unutra svjetlonosna centralnost, dok je Mjesec mračna nutrina.
 
 

Jupiter i Merkur

 
Suština planeta Jupitera se može sumirati u sljedećem: daleko, visoko, veliko, teško, pa i vanjsko, kao što je Suština Merkura najbolje obuhvaćena sa: blizu, nisko, malo, lako. Rekosmo već na jednom drugom mjestu da je Merkur posredništvo, razmjena, neposredni kontakt, dakle planet blizine. On je i zoom-iranje, dostupnost blizine. Jupiterovo veliko se nasuprot tomu nudi perspektivi distance, daljine ili visine. Da bi smo pogledom obuhvatili širi, cjelovitiji smisao moramo se udaljiti. Zato što je veliko, Jupiter je i gore. Jer veliko obuhvaća sve generalije, sve načelno, sveobuhvatno, u širokim okvirima, meta-perspektivama ili perspektivama daljine - što je metaforički pozicionirano gore. Isto tako i ono što je društveno gore kao sudstvo, vlasti, inteligencija, crkva, sve ono što se bavi sveobuhvatnim, što postulira istinu, pravila igre, određuje društveni ustroj je također Jupiter. Jupiterovci tradicionalno važe kao vlastodršci, sudci, svećenici, metafizičari upravo zato što se ovi bave sveopćim, načelnim, univerzalnim, što oni isto tako utjelovljuju institucije, nose teret nad-ljudske odgovornosti, imaju težište u super-egu (über-Ich) itd., dakle sve ono gore pozicionirano; dok su Merkurovci djeca, lopovi, kuriri, piskarala, izvršitelji, praktičari, dakle ljudi u dimenzijama malog, sami za sebe, bez (reprezentativnog) garda i bez supstance, općenito oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču. U vojnom sistemu postoji jasna vertikalnost pridodane odgovornosti, veća je gore, manja je dolje, oni gore se karakteriziraju sa kategorijama veličine major ili general. Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa generalijama i majstori su zauzimanja meta perspektiva što je grčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja obuhvaća veće od onog čemu je nataknut taj prefiks ili koje ga subsumira. I sama refleksija je zauzimanje perpektive izvana. I opći pojmovi su također gore, dok su konkretnosti dolje. Pojam tratinčica je subordinirana pojmu cvijet. Naslovi poglavlja u knjigama su većeg fonta nego sam tekst, jer su reprezentativni za cjeli tekst. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje, dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U njegovoj "Predškoli estetike" je Gustav Fechner svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore" (Poglavlje "Die Ästhetik von Oben und von Unten"), da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike, po kojoj je lijepo određeno "nebeskim" idejama, dakle odozgo. Jupiter je veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. malodušnost Djevice). Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao ljudsku veličinu ili kao nekog velikodušnog ili sa velikim srcem, dok je Merkura opisao više kongitivno, ali i kao okretan, elastičan karakter. Možda je zavrijedilo pomena i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male. Jupiter je i u vezi sa uzvišenošću, kako u karakternom tako i estetskom smislu kao protupol lijepom, posebice ljupkom i komičnom koje važe kao estetika malog. Estetska uzvišenost (das Erhabene) je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen riječi latinska maiestas, što znači veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko", "koje ukazuje na manjkavost svake naše procjene veličine". Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od demosa, dakle odozdo prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvijek su to jupiterovske vs merkurovske perspektive ili procesi. Jupiter je dakle veliko, u smislu veliko kao prvotno, načelno sve malo izvodi iz velikog, što se inače zove "downward causation"; dok Merkur kao malo, u smislu malo kao prvotno, sve veliko izvodi iz malog i naziva se "upward causation". Ovdje sam već demonstrirao uski odnos Merkura i tržišta, i na osnovu toga merkurovu dvojaku prirodu, zemaljsku i zračnu. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički pripadajuće velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je također i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu čovjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguće previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta holistička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
 

Mars i Venera

 
Centrifugalni karakter Marsa i centripetalni Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, nije fin nego funkcionira samo na frenkvenci grubosti, operira sa velikim, samo u krupno; Venera je planet rafiniranosti, profinjenosti, finoće, finese, sve u sitno. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna. Centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.
 
 

 

Što su sastojci jednog zodijačkog znaka?

 
Počinjem od zodijačkog kruga. Bazni krug Zodijaka je ekliptika ili krug koji tvori prividno kretanje Sunca iz geocentrične perspektive gledano, i koje na svoju startnu poziciju ponovno stiže u vremenu od jedne godine.
 

Na tom krugu postoje 4 markantne astronomske pozicije Sunca u odnosu na nebeski ekvator, koji su ujedno i počeci godišnjih doba: solsticiji ili suncostaji kao počeci ljeta i zime; ekvinociji ili ravnodnevnice kao počeci proljeća i jeseni. Astronomski je to s jedne strane najviše i najniže rastojanje Sunca od nebeskog ekvatora - solsticij - i s druge strane njegova pozicija u ravni nebeskog ekvatora - ekvinocij (vidi gore). Proljetni ekvinocij služi kao 0° Zodijaka.
 
 
Sad imamo 4 isječka kruga, ali kako stići do 12? Ako nije samo prenos duodecimalnog standarda (brojčani sistem na bazi 12 umjesto 10) iz vremena nastanka Zodijaka, onda se siguno radilo o sinkronizaciji mjesečevog ciklusa (29,5 dana ≈ 30 dana) sa sunčevim (365 dana) koji rezultira sa 12. Postoji uostalom i jedna logika koja se odnosi na relativne odnose brzina planeta (Kad Saturn pređe 1°, onda Sunce pređe 30°, Jupiter 2,5°, Mars 15° itd.) i koja odgovara tradicionalnim osnovnim podjelama zodijačkog kruga. Whatever, taj dvanaesterac se onda štima na gore-pomenute 4 markantne pozicije Sunca i tako dobijamo tzv. prototip tropičkog Zodijaka kojeg karakterizira naštimanost na astronomske datosti i ne na sazviježđa. Istina, u 12 je već sadržana podjela na 4, ali bez ovih orijentaiconih točaka krug nije nakačen na nebesku mehaniku.

Ovom dvanaestodjelnom formalnom krugu se potom pridodaju sadržaji time što se njegovih 12 isječaka ravnomjerno strukturiraju sa svim raspoloživim divizorima - na 2, 3 i 4 - čime dobijamo grupe na bazi svakog drugog, svakog trećeg i svakog četvrtog isječka. Prvi su spolovi, drugi modaliteti i treći elementi.

Najgrublja podjela Zodijaka je ona prema spolu, muško-žensko, plus-minus, aktivno-pasivno, znači na po 6 znakova u 2 grupe. Ti spolovi alterniraju kao polja šahovske table - svaki drugi isječak je jedan spol:

 
Drugo grupiranje je prema kvadriplicitetu. Jedna kvadriplicitetna grupa je svaki treći isječak na Zodijaku. Znači na po 4 znaka u 3 grupe. Te 3 grupe su 3 modaliteta zodijačkih ("križeva") znakova koji se zovu kardinalni, fiksni i promjenjivi:
 
 
Treće grupiranje je prema triplicitetu. Jedna triplicitetna grupa je svaki četvrti isječak na Zodijaku i odnosi se na Elemente. Znači na po 3 znaka u 4 grupe. Te 4 grupe su 4 Elementa - vatreni, zemljani, zračni i vodeni:
 
 

Ovim smo već stigli do jedne kombinatorike koja daje 12 kvalitativno različitih sadržaja. Svaki od 3 isječka jednog elementa dobija po jedan od 3 modaliteta. Tako bi npr. kod 3 vatrena znaka kardinalna Vatra bila Ovan, fiksna Vatra Lav i promijenjiva Strijelac. Ako smo međutim jednom isječku Zodijaka i iznašli njegov triplicitetni i kvadriplicitetni "identitet", još uvijek nemamo plastičnost opisa kakav znamo iz astrološke literature. Promijenjiva, labilna Vatra nam još uvijek ne daje Strijelca.

Za to nam je potreban još jedan vrlo bitan sastojak - Planet! Planet odlučujuće definira jedan isječak zodijačkog kruga. Kako znamo koji planet za koji isječak? Za to su zadužena tzv. "domicilna dostojanstva" ili "vladarstva", koji opet polažu račun tzv. "kaldejskom redu". Kaldejski red nije ništa drugo nego raspored oku vidljivih nebeskih tijela po brzini, iz geocentrične perspektive - 1. Mjesec, 2. Merkur, 3. Venera, 4. Sunce, 5. Mars, 6. Jupiter, 7. Saturn - koji je ujedno i kosmološki red aristotelove sferlogije:

 
 
Ako sad tzv. "luminare" ili 2 velika svjetleća tijela - Sunce i Mjesec - posadimo na ljetni dio ekliptike, Sunce na onaj isječak koji inače zovemo Lav i Mjesec na onaj koji zovemo Rak, i ostatak planeta poslažemo kaldejskim redom po preostalim isječcima (Sunce je već zauzeto), dobijamo domicilnu posloženost planeta na Zodijaku, znači 5 planeta sa po 2 domicila i "luminare" sa po jedan:
 
Sad kad su planete prilegle u svoje domove ili domicile, može reći da je zodijački znak potpun. I tako je sa Saturnom finalizirana Vodolija i Jarac, Jupiterom Ribe i Strijelac, Marsom Ovan i Škorpija, Venerom Bik i Vaga, Merkurom Blizanci i Djevica, Suncem Lav i Mjesecem Rak. Valja primijetiti da su "dvo-domske" planete uvijek udomaćene u jednom hyle-ičnom (hyle=materija), tvarnom ili pasivnom elementu (Zemlja i Voda) i u jednom pneuma-tičnom (pneuma=duh), netvarnom ili aktivnom elementu (Zrak i Vatra).
Međutim, ta sređena simetrična posloženost važi samo za 7 vidljivih, pokretnih nebeskih tijela, a (moderni) astrolozi operiraju sa 10. S obzirom da je astrologija nešto poslije otkrića Urana bila upravo probuđena iz kome (stoljeće ipo izgnanstva pod diktatom prosvjetiteljstva), sa ovećom amnezijom, astrolozi su podlijegli iskušenju domicilne integracije novopridošlica (Uran, Neptun i Pluton) nauštrb postojećeg reda, nadajući se i da će se sa daljnjim otkrićima složiti još bolji red. Ove nove planete su nakačene na Znakove koji su domicili "vanjskim" planetama (Vodolija, Ribe, Škorpija) ne obazirući se na kosmološki kontekst i naslijeđenu sistemsku zatvorenost. Tako je npr. zaokružena unutarnja polarnost kaldejskog sustava prilično dekonstruirana stršećim transsatunrskim planetama bez polarnih oponenata:
 
Kako su asocijativni mehanizmi jednog astrologa posebno napeti, neki noviji astrolozi su sadržaje zodijačkih znakova kontaminirali i tzv. mundanim kućama. Jer kuće su isto tako podjela neba na 12 isječaka, dovoljan trigger za poistovjećivanja, iako je razlika u astronomskom backgroundu 12 zodijačkih znakova i 12 mundanih kuća radikalna: dok Zodijak polaže račun prividnom kretanju Sunca u ciklusu od jedne godine, kuće polažu račun okretanju zemlje oko svoje osi, znači odnose se na 365 puta brži, dnevni ciklus. Svaki od tih mundanih isječaka se odnosi na sasvim konkretne životne sfere kao što su prijatelji, kratka putovanja, zatvori, brak i sl. Bojanje zodijačkih znakova sadržajima kuća je išlo jednostavnim slijedom - broj znaka = broj kuće - pa se tako npr. 11. znaku Vodenjaku pripisuje i druželjubivost jer 11. kuća označava i prijateljstva. Takvo projiciranje konkretnih značenja kuća na zodijačke znakove je svakako besmislica, iako se apstrahirana značenja (nekih) kuća kao polarnih osovina nude za analogiziranje sa zodijačkim znakovima, bar onako kako ih opisuje moderna astrologija, ali ne kao neka nadgradnja znaka nego samo kao odslik već postojećeg reda.
Uz sve ovo, neki se astrolozi kod opisa jednog zodijačkog znaka oslanjaju i na mitologiju i simboliku, kao i na personificirane klimatske prilike.
 
 

Tradicionalna i moderna astrologija

 
To sve je otprilike stav moderne astrologije. Zašto adjektiv "moderna"? Zašto ne samo astrologija? Ako je astrologija ono na što nailazimo u astrološkoj štampi, onda moderna astrologija i jest samo astrologija. Adjektiv "moderna" je prilično frišak,  nastao je nakon osvješćenja posebnosti predprosvjetiteljske astrologije i služi da se naglasi friškost mainstream astrologije na sceni ili da se ukaže na jedan prijelom u povijesnom kontinuitetu. Ako je stara astrologija predprovjetiteljska, onda je moderna postprosvjetiteljska, preciznije, nova astrologija datira otprilike od druge polovine 19. stoljeća i predstavlja nešto kao instant verziju predprosvjetiteljske astrologije koja je na sceni bila 10 puta duže od moderne. Odsustvo kontinuiteta astrologije će posebno naglašavati pristalice stare škole, jer sebe vole vidjeti kao slijedbenike autentičnog naslijeđa, a ove druge kao fantaste. Dok modernjaci svoju astrologiju nazivaju "revidirana", u smislu očišćena od taloga proizišlog iz nezrele, predprosvjetiteljske svijesti, tradicionalisti istu nazivaju "kastrirana" ili „degenerirana“. Činjenica je da je astrologija pred trijumfom siècle des lumières istjerana sa univerziteta, i kao kakva trnoružica utonula u stogodišnji san, i kad se probudila nije više znala ni tko je ni odakle je. Prije te kome je bila uvažena univerzitetska znanost, poslije je u pokušaju da se znanstveno rehabilitira podlijegla "psychological turn"-u i dosegla ne više od stausa popularno-psihološke razbibrige. Dakle, cijela dva milenijuma prije nastanka moderne astrologije je na sceni bila jedna kompleksnija i metafizički bolje osoljenija astrologija helenističkog porijekla. Ali 90-tih godina prošlog stoljeća je i ta helenistička pra-astrologija reanimirana i sad obitava uglavnom sektaški nepomirljiva prema modernoj. Američki astrolozi, u ruhu filologa, hermeneutičara i jezikoznanaca su naime 1992 osnovali tzv. "Projekt Hindsight" koji je sebi postavio cilj da prevede i iznova interpretira sav opus zaboravljene astrološke literature napisane na starogrčkom i latinskom. Rezultat ovih prevoda i interpretacija je neka vrsta zakašnjele renesanse, gdje je astrologija zablistala u "novom" starom izvornom svijetlu, znatno koherentnija nego se vjerovalo. Kao takva je osvojila mnoge astrološke krugove koji su onda odlučno okrenuli leđa modernoj astrologiji. Ovi "postmoderni" astrolozi revnosno rade na rehabilitaciji stare astrologije i uspjevaju je sve prominentnije medijalno pozicionirati nauštrb moderne astrologije. Ali kao što moderni astrolozi imaju tik da u sistem oduševljeno uguravaju novootkrivene astronomske fakte kao planetoide, asteroide i sl. nebi li proširili umišljeno polje djelovanja, tako i sljedbenici stare škole astrologije hermeneutički zadubljeni oprobavaju novoprevedene aforizme starih majstora astrologije, nebi li i oni tobože profinili prognoze ili još bolje zavarali zasićenost. Ako je tradicionalna astrologija i znatno koherentnija, kad se baci oko na njenu praksu, pokazuje se kao štura, fatalistička, dogmatska, tehnokratska i potpuno fiksirana na konkretne događaje - jedan odlučan korak natrag ka gatarstvu. A i njeni zagovornici se doimaju kao da su potpuno intelektualno zamukli pred aurom starina, i mentalitetom u najboljem slučaju liče na okorjele skolastičare koji kao muve kruže oko dogmatske buđi. Ali kao što rekoh, opet valja napomenuti da je ova astrologija metafizički osoljenija i konsistentnija (u uskoj vezi sa aristotelovom kosmologijom) od moderne. Moderna astrologija se doima kao čovjek koji je pretrpio ozbiljnu amneziju i izgubljeni identitet si preparirao fikcijama.
 
Za razliku od zodijačkog znaka nove astrologije, zodijački znak stare se doima kao tijesan kofer u kojeg je svašta nogama nagurano: ne samo spolovi, elementi, modaliteti i domicilne planete itd. nego i godišnja doba, cijeli paket tzv. "esencijalnih dostojanstava": planete egzaltacije, triplicitetni vladari, termini, dekani, nema što nema. "Esencijalna dostojanstva" su inače zone zodijaka koje planetama daju kick kad u njih zagaze, kao u kakvoj computer igrici. Ona se baziraju uglavnom na kompulzivnom tiku (neo)pitagorejskog uma da zodijačke znakove ili sam Zodijak sjecka kao peršin, po svim zamislivim divizorima, i svaki od nastalih komadića signira planetarnim kvalitetama ili kvalitetama samih zodijačkih znakova (i sam Pitagora je prije bio "ezoteričar" nego matematičar). Kod tzv. "dodekatemorija" npr. postoji isjeckanost u fraktalnom modusu, naime u vidu minijature Zodijaka (sa znakovima po svakih 2,5°) u Zodijaku na rasponu jednog zodijačkog znaka. Ili još bizarnije, kod tzv. "miriogeneza" je čak svakoj od lučnih minuta Zodijaka, kojih ima 60 x 360, pridodano neko značenje. Tradicionaliste  naravno ovakve gluposti neće otrijezniti nego će to naprotiv oduševljeno prihvatiti kao značajan prirast znanja. Slijedom ovih esesijalnih dostojanstva je za slijedbenike stare astrologije npr. zodijački znak Rak “pokretni, puteni bonvivan velikih žudnih i životnih apetita jer je Mesec simbol tela i vitalnosti”, ali kako je u Raku egzaltiran i Jupiter mora mu se pridodati i "ekstenzivnost principa, pa je čovek jos više žudan za svim onim sto Mesec esencijalno jeste”, pa onda Venera i Mars nadopunjuju portret preko vodenog tripliciteta, pa dekanati svaku trećinu posebno bojaju itd. itd. U tradicionalnoj astrologiji zodijački znakovi ne participiraju na elementima samo po triplicitetu, nego i po godišnjim dobima, pa je Jarac ne samo zemljan, nego i voden, jer pripada zadnjem "vodenom" godišnjem kvartalu koji se zove Zima. Osim toga, zodijački znakovi se po helenističkoj tradiciji svakojako kategoriziraju, pa mogu biti: zvučni, bezvučni, poluzvučni; dovršeni ili nedovršeni; kopneni, vodozemski, morski; plodni, neplodni, slabo plodni; slobodni ili ropski; građanski, javni, ruralni, zemljoradnički, zatim uslužni, vladajući, kraljevski itd.

Da ne ispadne da pravim satiru od stare astrologije, valja napomenuti da su stari astrolozi zodijačke znakove drugačije tretirali nego moderni. Zodijak je bio metafizički uglavljen u aristotelovoj sferologiji kao zadnja, nevidljiva, nemanifestirana sfera "Bogu iza nogu". Pošto je s one strane zvjezdanog firmamenta, bio je "maćehinski" tretiran. Antioh i Porfirije, astrolozi starije tradicije u svojim djelima čak ne daju nikakve zasebne opise znakova, kod Ptolemeja, "oca astrologije" su samo shematski spomenuti. A i u summi summarum cijele starovjekovne astro-literature u kojoj su postojali karakterološki opisi znakova, ovi porterti, čim su napuštena shematska nabrajanja, izgledaju kao da se netko najeo gljiva ludara, banalni, zbrkani, proturiječni, zlonamjerni, često samo kao neka konkretna predskazanja. Zanimljivo je da su stari bili škrti u karakterološkim ali velikodušni u fiziognomskim opisima zodijačkih znakova. Generalno je opis jednog zodijačkog znaka u staroj astrologiji znatno varijabilniji u ovisnosti o konstelaciji nego je to slučaj u modernoj astrologiji gdje su znakovi u svojoj općosti u prvom planu. Tradicionalni astrolozi su fiksirani na dinamiku zodijaka, na mundane kuće i planete koje stavljaju na zlatnu vagu dostojanstava. Ali valja napomenuti da nije ni svaka stara astrologija tretirala zodijačke jedinice maćehinski: naime, astrologija starija od stare, staro-egipatska, tzv. dekanska astrologija (36 jedinica) je svoje dekane opisivala na sličan način kao što moderna astrologija opisuje svoje zodijačke znakove, esencijalistički i psihologistički, bili su nešto kao žive duše bogova dekada.

 

Što je onda zodijački znak?

 

Za to valja stvari premotati na početak. Zodijački znak je sastavljen iz samo dvije komponente s početka ovog teksta: iz domicilnog planeta i elementa! Ništa više. Znači ovdje je manje gradivnih komponenti i od redukcionističkog modela moderne astrologije. Samo na osnovu ova dva parametra se može rekonstruirati čitava zodijakalna tipologija, koja nepromijenjena egzistira još od druge polovine 19. stoljeća (ali i kod starih astrologa je postojala u rudimentarnoj formi, pogotovo kao kao fiziognomska tipologija). Većina modernih astrologa se i nehotice oslanja samo na ova dva parametra, ako nije u pitanju samo odjek dogmi prvih teozofskih astrologa. Ovo naravno ne dotiče astrologiju kakvu prakticiraju tradicionalni astrolozi, jer njihova je karakterologija ili škrta i konfuzna, ili su njihovi astrolozi do te mjere revnosni u sporenju moderne astrologije da zodijačku karakterologiju demonstrativno ignoriraju i glumeći starovjekovne mudrace rekonstruiraju karakter isključivo na osnovu tabela temperamenta, vladara ascendenta, mjeseca i sl.

Bitno je napomenuti da dvanaestodjelna zodijakalna tipologija nije šuplja predaja bez osnove u realnosti, već naše tipizirajuće iskustvo naginje "destilaciji" ovakvih karakternih obrazaca (neovisno o poziciji Sunca). Tako astrolog može spekulirat koliko hoće, prema ovoj prirodnoj tipologiji će tendencijelno uvijek biti uštimavan, pod uslovom da mu je dano nešto od tipologizirajuće intuicije i zdravog kritičkog garda. Da je smislena, svjedoče nebrojeni psiho-portreti najvećih karakterologa i talenata tipiziranja, naime beletristički literati (to je zavrijedilo jednu posebnu knjigu). Ali i jungovi obrasci introverzija/ekstroverzija, kao i učenje o temperametima koje se bazira na 4 Elementa, koji se i danas koriste u diferencijalnoj psihologiji, coaching-u i upravljanju ljudskim resursima, je solidan pokazatelj u ovom pravcu. Ovdje bi naveo još jednu osobnu zanimljivost, naime otkriće da se moje dokoličarske fiziognomske skice zodijačkih tipova frapantno podudaraju sa fiziognomskim crtežima ili opisima zodijakalnih tipova ranijih stoljeća. To može značiti ili da ljudi imaju neobično srodne fiziognomske vizije pri portretiranju karaktera čovjeka, što je već dovoljno bizarno, ili da su ti fiziognomski nalazi dio karakterološke kvintesence iskustva - ja bi se kladio u ovo potonje.

Za ovako pojednostavljenu građu zodijačkog znaka se sve dinamičko na Astrologiji stavlja u zagrade, njen horoskopski, kalendarski itd. aspekt. Mundane kuće su ovdje balast, planete se uzimaju također samo statično, kao osmišljavajuća okosnica Zodijaka. Pod to spada i kretanje Sunca koje inače definira "what is your star sign?". Znači, samo je u fokusu statični, bezvremeni aspekt Zodijaka - i to samo onaj polarnog karaktera! Zodijačka polarnost je demonstrirana krugom i to samo njegovim dijametralnim aspektom. Prirodom stvari krug naime nudi dvije demonstrativne mogućnosti: 1. dinamičku - objekt koji se kreće linijom kruga neminovno stiže na startnu poziciju i ovim služi prikazu ciklusa; 2. statičnu - jedna točka na krugu neminovno ima svog dijametralnog oponenta (180°) i ovim služi prikazu polarnosti. Ovo potonje je jedino što je ovdje od interesa. Kao praksa se astrologija služi prvenstveno dinamičkim aspektom kruga, dok je teorija zasnovana pretežno na statičnim shemama kao što je polarnost. Tako polarnost može služiti i za teoretsko uštimavanje. Sve bazne komponente astrologije su po svojim sadržajima već polarnog karaktera: spolovi i elementi na krugu, zatim kaldejski red sam po sebi ako izuzmemo Sunce koje služi kao os simetrije, potom kaldejski red domicilno poslagan preko kruga Zodijaka, s time što ovdje i Sunce ima oponenta, i na kraju su i kuće sistem polarnosti ako im se apstrahiraju sadržaji - samo su zodijački znakovi u ovom nedosljedni i pored njihove jasne intencije ka polarnosti! Usput budi rečeno, elementi su za tradicionalnog astrologa sastavljeni iz aristotelovih haptičkih kvaliteta (suho-vlažno i toplo-hladno) koje su u takvim odnosima da proturječe općeprihvaćenom elementarnom redu Zodijaka. Tako je npr. ovdje element Zemlja (hladno i suho) suprotstavljen elementu Zrak (toplo i vlažno) što je prilično besmisleno u svjetlu dijametralnosti elemenata na Zodijaku.

 

Esencijalna dostojanstva

 

Kao što rekoh, zodijački znak tradicionalne astrologije se doima kao nekakav deponij u koji je svašta nasumice bacano. Da bi se oslobodili tog balasta koji stvara disonance, valja odstraniti sve što nema polarnu narav. Srećom, tu i nemamo neke velike otpore. Mnoge stvari otpadaju same od sebe. Još jednom, Zodijak je po spolu, domicilnim planetama i po elementima prefektan polarni konstrukt, sve štima kao simfonija. Ali kad se preostala "esencijalna dostojanstva" stave na ispit dijametralnog odnosa, dobijemo škripu i buku. Tako je u Raku egzaltiran Jupiter, dok je u njegovom dijametralnom opozitu Jarcu egzaltiran Mars; u Biku je egzaltiran Mjesec, dok u dijametralno postavljenom Škorpionu nema ničega; triplicitetni vladar Raka je Mars, dok je vladar njegova opozita Jarca doduše Venera, ali samo ako je dnevni vladar, inače Mjesec; srednji dekan Raka je Merkur, dok je srednji dekan Jarca Mars itd. itd. Reklo bi se da ova dostojanstva nisu ni zamišljena da definiraju zodijačke znakove, nego su samo konstrukti horoskopije. Esencijalna dostojanstva s one strane domicila - egzaltacije, granice, dekani, lica - su i sama po sebi prilično konfuzni koncepti. To je i jedan od razloga, zašto ih moderni astrolozi ne koriste, u najboljem slučaju samo egzaltacije, što je dogmatskim tradicionalistima znak diletantizma. Međutim, čak i od tradicionalista veleuvaženi Jean-Baptiste Morin (1583-1656) u uvodu njegove “Astrologia Gallica” kategorički odbacuje granice, dekane i lica, kao bezvrijedni talog egipćana, arapa i kaldejaca, i koji su nošeni samo inertnom silom tradicije, što ga takoreći čini protomodernistom. Jednom astrologu je ionako nemoguće procesirati inflaciju značenja koja proishodi iz mase esencijalnih dostojanstava, pa se koriste tabele koje planete samo kvantitativno sumiraju i osiguravaju mozak od preopterećenja - ali kad prognoza omaši onda su sasvim podesna za racionaliziranje neuspjeha.

Da vidimo što škripi kod tih dostojanstava. Egzaltacije su nešto kao povijesni atavizam kojem nitko ne zna porijeklo. Neki misle da je to import iz jednog drugog inkompatibilnog sistema. Ovdje se radi o raspodjeljenosti planeta preko Zodijaka slično domicilnoj, samo bez logike, drugim riječima, nema ni traga od one začuđujuće koherentnosti domicilnog sistema. I pored par modela njihove logike, egzaltacije ostaju neriješeni misterij. U tome je najveći misterij da su mjesta egzaltacije u stvari stupnjevi Zodijaka - Sunce na 19° Ovna, Mjesec na 3° Bika, Satrun na 20° Vage itd. Neki misle da su ovo bile pozicije nekih bitnih fiksnih zvijezda, drugi da je to bila konstelacija planeta u momentu osnivanja nekog hrama, što im sveukupno prije daje zvjezdovračarsku notu nego jasnu osmišljenost kojoj se teško oteti. Pored toga postoji i problem nekompaktibilnosti tradicionalne prirode planeta sa njihovim znakovima egzaltacije, npr. hladni i suhi Saturn je egzaltiran u toplom, vlažnom, plodnom znaku Vaga ili vrući Mars u ledenom Jarcu. Sve u svemu, modernom astologu nikako nije za zamjeriti ako je ovo bacio preko palube. I za tzv. granice može važiti isto. Kao i kod egzaltacija im je logika zbrkana i izvorišta su izgubljena u povijesnom mraku. Ni "ocu astrologije" Ptolemeju nije bilo poznato njihovo porijeklo, niti im je uspio dokučiti logiku (kad npr. njegovim pokušajima rješenja graničnih stupnjeva stvori više problema nego ih je bilo) iako im u svom "Tetrabiblosu" posvećuje više prostora nego domicilima i egzaltacijama. Postoje egipatska i kaldejska tabela granica koje se u polovici znakova razlikuju. I oko tripliciteta vlada poprilična konfuzija. Nekoliko primjera: Ptolomej je za Vatrene znakove koristio samo 2 vladara, Sunce dnevni i Jupiter noćni (Mars za vodene i za dan i za noć); za Dorotheusa su vatreni vladari bili Sunce dnevni, Jupiter noćni i Saturn za oboje; za Schönera su bili Sunce dnevni, Jupiter noćni i Mars za oboje; za Morina Sunce dnevni, Mars noćni i Jupiter za oboje. Kod Lillya imamo samo dva vladara po Elementu. Kod Antioha i Porfirija nema ni spomena tripliciteta itd. Lica ili dekani do srednjeg vjeka nisu ni važili kao dostojanstva. Oni su, vele, neki talog drevne egipatske tradicije. Postoje sačuvani opisi u kojima svaki dekan nosi misteriozna egipatska imena koja služe mađiji ili teurgiji. Osim toga, ni ovdje ne vlada konsens: vladari bikovih dekana su za moderniste Venera, Merkur i Saturn; za kaldejce su to Merkur, Mjesec i Saturn; a za Maniliusa planete ne igraju nikakvu ulogu, već su znakovi odgovorni (Rak, Lav i Djevica). Kad se sva ova dostojanstva uzmu u cjelini, nastaje poprilična zbrka: Saturn je u Ovnu i u padu i u triplicitetu; Mars u Raku isto, Mjesec u Škorpionu itd. I kad se još monomorije, lica i granice nabace preko znakova nastaje zbrka koju nitko ne može mentalno procesirati osim da bi napaljeni astrolog mogao post festum naći neku "previđenu" determinantu za neki slučaj.

 

Spolovi

 

Spolovi su također suvišni, iz prostog razloga što je ova podjela već sadržana u elementima. Muško i žensko je samo imenovanje elementarne spolnosti - Zemlja i Voda su ženskog, Zrak i Vatra muškog spola. Ovom je izvorište aristotelovo učenje o "prirodnim mjestima" elemenata, koji se očigledno odnose na fenomenologiju agregatnih stanja - kruto i tekuće streme prema dolje (prema središtu univerzuma), zrak i plamen prema gore. Osim toga su prva dva opipljivog, tvarnog, tromog karaktera, dok su druga dva takoreći fino-materijalna, bez inercije, zbog čega su prvi kod stoika korespondirali sa hyle (materija) i drugi sa pneuma (duh ili duša). I to je sve. Nezgrapnost imenovanja ove kategorizacije sa "muško" i "žensko" mogu samo astrolozi previdjeti. S druge strane, valja pokazati i razumijevanja da je nemoguće bilo oduprijeti se iskušenju spolne asocijacije i njenom etabliranju. Tradicionalna astrologija sva vrvi od spolnosti, prilično nemarno nabacano, elementi, planete, kuće, godišnja doba, faze mjeseca, dan i noć, i to uvijek po aristotelovim ili anaksimandrovim kombinacijama haptičkih kvaliteta, koje je vjerovatno Ptolomej kačio gdje je stigao. Tako su po tim kvalitetama 4 planete - Saturn, Jupiter, Mars i Sunce - muške, dok su samo 2 planete - Venera i Mjesec - ženske (Merkur je hermafrodit). Međutim po kriteriju tzv. "sekti" Mars nije više muško (dan), nego seli u žensku (noćnu) sektu. Osim toga, Mjesec koji je načelno ženski (hladan i vlažan) i Sunce muško, kroz svoje 4 faze uzimaju spolove kvadranta, pa u nekim postaju hermafroditi. Generalno, ovaj koncept haptičko-kvalitativne spolnosti donosi kišu disonanci u priču o Zodijaku.

 

Modaliteti

 

Slijedeći parametar koji isključujemo iz građe zodijačkog znaka su modaliteti. Kad bacimo oko na domicilne planete primjetit ćemo da nisu nešto prosto adirano elementima, nego fino harmoniraju sa njima. Venera koja ima zadatak da izmiri ili sile svede na 0, paše kao prst u oko balansirajućem Zraku (Vaga) i stabilizirajućoj Zemlji (Bik). Uz to obe Venere imaju oponenta Marsa na drugoj strani, kao što i elementi u kojima su ove udomaćene imaju svoje oponente. Modalitet suprotno ovom ne harmonira ni sa elementima, ni sa planetama, niti ima dijametralnog oponenta na drugoj strani. To su "križevi" sa po dva dijametralna para gdje su svi isto atribuirani (npr. i Lav i njegov oponent Vodenjak su fiksni), što bi značilo da nisu konstitutivni za znak, nego u najboljem slučaju samo navode "temu" jednog četvorstva znakova. Modaliteti su osim toga, za razliku od domicilnih planeta i elemenata, vremenski, dinamički aspekt Zodijaka/godine, 3 faze unutar kvadranta jedne solarne godine ili godišnjeg doba, početni, stabilizirani i završni. Osim toga, ne postoji potpuna suglasnost oko toga što je modalitet uopće u odnosu na znak, još manje što svaki od njih troje radi sa znakom. Za Sephariala su npr. ove tri kvalitete movable-fixed-flexed; za Frowley-a otvorenost-ekspanzija-povratak; za Patrice Guinard uvod-stabilizacija-distribucija; za Wikipediju jak-osrednje jak-slab ili aktivno-pasivno-reaktivno; za Oscar Schmitz-a rajas-tamas-sattvas, za Hans Stein-a vodeće-sprovodeće-višestrano itd. Astro-Wiki dalje ovom trojstvu pripisuje i planete, kardinalnim Jupitera, fiksnim Saturna i promjenjivim Merkura, zatim se ubacuju korespodentna božanstva kao Brahma, Vishnu i Shiva ili čak Otac, sin i sveti duh i sl. trash. Manilius ove tri kvaltitete pripisuje čak dekanima znakova. Kako kardinalnost istovremeno znači i "pokretan" i "preokretan" i "otvoren" i "uvodni" i "jak" itd., ne doima se kao nešto nastalo iz logičke prinude. Osim toga, latinski cardo (kardi-nalno) i grčki tropikos koji označavaju prvi, kardinalni stadij, u prevodu znače "promjenjiv", u starijoj literaturi tako i imenovano, međutim, danas je promjenjiv ime i atribut zadnjeg stadija (uzmimo da je pod promjenjivo mišljeno "obratno" ili "preokretno"). Mnogi autori vele da kardinalnost donosi jasno stremeći karakter koji sve izboksa što poželi; ili koji je pun inicijative i angažmana (dok se kao fiksni "rotiraju oko sebe"); ili je to impulsivnost u smislu brzo planuti i izgastiti se; ili je to kompulzivno akcionarstvo; ili su to inicijatori, motori, stimulatori itd. Sve ovo izgleda kao da su se autori malo zanijeli u imaginiranju Ovna, pa bi sigurno koštalo podosta truda naći nekoga tko je defanzivnu Vagu opisivao po ovoj normi. Ne postoji astrološki udžbenik koji modalitete ne navodi kao konstitutivni dio znaka, ali kad se analiziraju konkretni opisi znakova, ako podudarnost nije slučajno tu (npr. fiksni Bik, promjenjivi Blizanci itd.), skoro je nemoguće naći mjesto gdje se ovo pokazuje kao dio karakternog ustroja. Astrolozi ih pri sistematskom opisu jednostavno smetnu s uma, ne uzimaju ih kao mjerodavne. Primjerice, Strijelac u opisima skoro nikad nije prikazan kao "promjenjiv" u naravi, Vodolija kao "fiksne" ili "stabilne" naravi, i Vaga kao prodorna i impulsivna itd. Ali ni laici, koji se interesiraju za svoj znak, ascendent i element, ne pitaju nikad jesu li kardinalni, fiksni ili promjenjivi. Modalitet je sve u svemu kao jedan neizostavni sastojak na listi namirnica nekog jela, kojeg nitko ne stavlja u lonac.

 

Godišnji ciklus prirode

 

Kakvog se još balasta valja riješiti? Prirodni godišnji ciklus! Rekosmo da zodijački znakovi načelno ne polažu račun faktoru vrijeme. Pogotovo se ne mogu opisivati procesualno, kao dio jedne vremenske dinamike gdje je svaki "razvijen" iz prethodnog. Zodijački znakovi nisu odslici ponašanja prirode (ili nebeske mehanike) tokom godine niti korespondiraju s ovim, makar i postoje dodiri sa epizodama godine, kod npr. Vage, znaka jesenjeg ekvinocija, kojoj se simbol podudara sa imenom ekvinocij (lat. aequus = isto i nox = noć), kao i ravnodnevnica; ili Lava i Raka, dvoje ljetnih znakova, kojima su domicili nebeska tjela koja korespondiraju sa toplinom (za tradicionaliste je doduše Mjesec hladan), dok je njihov hladni oponent Saturn udomaćen u zimskim znakovima. Napisane su kiše tekstova u kojima opis znaka počinje sa odgovarajućim godišnjim ciklusom vegetacije, Ovan kao proboj pupoljka kroz koru grane ili klice kroz koru zemlje, Bik je vezan uz rast i bubrenje, Blizanci uz cvjetanje itd. Problem je da se fenološki ( fenologija = nauka o stadijima životnih ciklusa biljaka) i astronomski kalendar ne podudaraju: ne samo da za one koji se sistematski bave uzgajanjem bilja postoji 10 umjesto 4 godišnjia doba, nego i tih 10 nisu astronomski fiksirani nego variraju u ovisnosti o promjenjivim stadijima razvoja biljaka, kao i o regionima gdje rastu. Prvih 5 fenoloških godišnjih doba su markirani vremenima cvjetanja mjerodavnih biljaka, i te faze cvjetanja imaju raspon od sječnja (Lijeska) do kraja rujna (Divlji pelin) a između toga masa različitih termina cvjetajućeg bilja. U svjetlu ovog očigledno nema puno smisla spajati znak Blizanci sa fazom cvjetanja, kao i sve ostalo. Te korespodence su očigledne konstrukcije.

 

 

Potrebno je samo okom krznut svo astrološko štivo na ovu temu da bi se stekla izvjesnost da se ovdje stvari razvlače kao žvake dok sve ne sjedne. Ali ni ne sjedne sve kako je zamišljeno. Nitko od pristalica tog modela nije uspio konzekventno izgurati stvar. Kad se stigne do 100 i par dana biljnog "zimskog sna", gdje se ništa ne događa, počinje muljaža: ili se negdje drugo traže korespodence ili se jednostavno preskoči tema. Valja i naglasiti da odbacivanjem korespodenci znakova i godišnjeg ciklusa prirode dobijamo univerzalnost Zodijaka koji važi i za južnu zemljinu hemisferu. Tako je Strijelac i u Melbourneu isti kao i onaj u Londonu.

Da zaključim: 12 zodijačkih znakova nisu ništa drugo nego takoreći 4 preko prizmi planeta "disperzirana" elementa! Ili 7 planeta različito "inflektiranih" preko elemenata. Ova tipologija se može uzeti kao konzekventni nastavak redukcionizma moderne astrologije, s time što je zadržan domicilni sistem stare.