Što su sastojci jednog zodijačkog znaka?

 

Počinjem od zodijačkog kruga. Bazni krug Zodijaka je ekliptika ili krug koji tvori prividno kretanje Sunca iz geocentrične perspektive gledano, i koje na svoju startnu poziciju ponovno stiže u vremenu od jedne godine.

 

Na tom krugu postoje 4 markantne astronomske pozicije Sunca u odnosu na nebeski ekvator, koji su ujedno i počeci godišnjih doba: solsticiji ili suncostaji kao počeci ljeta i zime; ekvinociji ili ravnodnevnice kao počeci proljeća i jeseni. Astronomski je to s jedne strane najviše i najniže rastojanje Sunca od nebeskog ekvatora - solsticij - i s druge strane njegova pozicija u ravni nebeskog ekvatora - ekvinocij (vidi gore).

 

 

Zodijački krug sa svojih 12 odjeljaka je sinkronizacija mjesečevog ciklusa (29,5 dana ≈ 30 dana) sa sunčevim (365 dana). Zodijački znak kao dvanaestodjelni isječak je dakle vrijeme i prostor po mjeri mjesečevog ciklusa (30°). Taj dvanaesterac se onda štima na gore-pomenute 4 markantne pozicije Sunca i tako dobijamo tzv. prototip tropičkog Zodijaka kojeg karakterizira naštimanost na astronomske datosti i ne na sazviježđa.

Ovom dvanaestodjelnom formalnom krugu se potom pridodaju sadržaji time što se njegovih 12 isječaka ravnomjerno strukturiraju sa svim raspoloživim divizorima - na 2, 3 i 4 - čime dobijamo grupe na bazi svakog drugog, svakog trećeg i svakog četvrtog isječka. Prvi su spolovi, drugi modaliteti i treći elementi.

Najgrublja podjela Zodijaka je ona prema spolu, muško-žensko, plus-minus, aktivno-pasivno, znači na po 6 znakova u 2 grupe. Ti spolovi alterniraju kao polja šahovske table - svaki drugi isječak je jedan spol:

 

Treće grupiranje je prema triplicitetu. Jedna triplicitetna grupa je svaki četvrti isječak na Zodijaku i odnosi se na Elemente. Znači na po 3 znaka u 4 grupe. Te 4 grupe su 4 Elementa - vatreni, zemljani, zračni i vodeni:

 

 

Ako sad tzv. "luminare" ili 2 velika svjetleća tijela - Sunce i Mjesec - posadimo na ljetni dio ekliptike, Sunce na onaj isječak koji inače zovemo Lav i Mjesec na onaj koji zovemo Rak, i ostatak planeta poslažemo kaldejskim redom po preostalim isječcima (Sunce je već zauzeto), dobijamo domicilnu posloženost planeta na Zodijaku, znači 5 planeta sa po 2 domicila i "luminare" sa po jedan:

 

Sad kad su planete prilegle u svoje domove ili domicile, može reći da je zodijački znak potpun. Sa Saturnom je finalizirana Vodolija i Jarac, Jupiterom Ribe i Strijelac, Marsom Ovan i Škorpija, Venerom Bik i Vaga, Merkurom Blizanci i Djevica, Suncem Lav i Mjesecem Rak. Valja primijetiti da su "dvo-domske" planete uvijek udomaćene u jednom hyle-ičnom (hyle=materija), tvarnom ili pasivnom elementu (Zemlja i Voda) i u jednom pneuma-tičnom (pneuma=duh), netvarnom ili aktivnom elementu (Zrak i Vatra).

Kao što vidimo, ta sređena simetrična posloženost važi samo za 7 vidljivih, pokretnih nebeskih tijela, dok (moderni) astrolozi operiraju sa 10. S obzirom da je astrologija nešto poslije otkrića Urana bila upravo probuđena iz kome (stoljeće ipo izgnanstva pod diktaturom prosvjetiteljstva), sa ovećom amnezijom, astrolozi su podlijegli iskušenju domicilne integracije novopridošlica (Uran, Neptun i Pluton) nauštrb postojećeg reda, nadajući se i da će se sa daljnjim otkrićima složiti još bolji red. Ove nove planete su nakačene na Znakove koji su domicili "vanjskim" planetama (Vodolija, Ribe, Škorpija) ne obazirući se na kosmološki kontekst i naslijeđenu sistemsku zatvorenost. Tako je npr. zaokružena unutarnja polarnost kaldejskog sustava nepromišljeno dekonstruirana stršećim transsatunrskim planetama bez polarnih oponenata:

 

Kako su asocijativni mehanizmi jednog astrologa posebno napeti, neki noviji astrolozi su sadržaje zodijačkih znakova kontaminirali i tzv. mundanim kućama. Jer kuće su isto tako podjela neba na 12 isječaka, dovoljan trigger za poistovjećivanja, iako je razlika u astronomskom backgroundu 12 zodijačkih znakova i 12 mundanih kuća radikalna: dok Zodijak polaže račun prividnom kretanju Sunca u ciklusu od jedne godine, kuće polažu račun okretanju zemlje oko svoje osi, znači odnose se na 365 puta brži, dnevni ciklus. Svaki od tih mundanih isječaka se odnosi na sasvim konkretne životne sfere kao što su prijatelji, kratka putovanja, zatvori, brak i sl. Bojanje zodijačkih znakova sadržajima kuća je išlo jednostavnim slijedom - broj znaka = broj kuće - pa se tako npr. 11. znaku Vodenjaku pripisuje i druželjubivost jer 11. kuća označava i prijateljstva. Takvo projiciranje konkretnih značenja kuća na zodijačke znakove je svakako besmislica, iako se apstrahirana značenja (nekih) kuća kao polarnih osovina nude za analogiziranje sa zodijačkim znakovima, bar onako kako ih opisuje moderna astrologija, ali ne kao neka nadgradnja znaka nego samo kao odslik već postojećeg reda.

Tradicionalna i moderna astrologija

Sve ovo gorenavedeno je grubi model moderne astrologije. Nekom adjektiv "moderna" sigurno zvuči zbunjujuće, jer je prilično frišak. Nastao je samo par decenija unatrag, nakon što je osvješćena posebnost predprosvjetiteljske astrologije i služi djelom da se naglasi neukorijenjenost mainstream astrologije ili da se istakne jedan prijelom u njenom povijesnom kontinuitetu. Ako je stara astrologija predprosvjetiteljska, onda je moderna postprosvjetiteljska, preciznije, nova astrologija datira otprilike od druge polovine 19. stoljeća i predstavlja nešto kao instant verziju predprosvjetiteljske astrologije koja je usput na sceni bila 10 puta duže od moderne. Odsustvo kontinuiteta astrologije će posebno naglašavati pristalice stare škole, jer sebe vole vidjeti kao slijedbenike autentičnog naslijeđa, a ove druge kao puke fantaste. Dok modernjaci svoju astrologiju nazivaju "revidirana", u smislu očišćena od taloga proizišlog iz nezrele, predprosvjetiteljske svijesti, tradicionalisti istu nazivaju "kastrirana" ili „degenerirana“. Činjenica je da je astrologija pred trijumfom siècle des lumières istjerana sa univerziteta, i kao kakva trnoružica utonula u stogodišnji san, i kad se probudila nije više znala ni tko je ni odakle je. Prije te kome je bila uvažena univerzitetska znanost, poslije je u pokušaju da se znanstveno rehabilitira podlijegla "psychological turn"-u i dosegla ne puno više od stausa popularno-psihološke razbibrige. Cijela dva milenijuma prije tog povijesnog prijeloma je na sceni bila kompleksnija i metafizički bolje osoljenija astrologija helenističke provenijencije. 90-tih godina prošlog stoljeća je ta "pra-astrologija" reanimirana i sad obitava uglavnom sektaški nepomirljiva prema modernoj. Američki astrolozi, u ruhu filologa, hermeneutičara i jezikoznanaca su naime 1992 osnovali tzv. "Projekt Hindsight" koji je sebi postavio cilj da prevede i iznova interpretira sav opus zaboravljene astrološke literature napisane na starogrčkom i latinskom. Rezultat ovih prevoda i interpretacija je neka vrsta zakašnjele renesanse, gdje je astrologija zablistala u "novom" starom izvornom svijetlu, znatno koherentnija nego se vjerovalo. Kao takva je osvojila mnoge astrološke krugove koji su onda odlučno okrenuli leđa modernoj astrologiji. Ovi staro-novi astrolozi revnosno rade na rehabilitaciji stare astrologije i pokušavaju je autoritetom Aristotela sve prominentnije medijalno pozicionirati nauštrb moderne astrologije. Pa kao što moderni astrolozi imaju tik da u sistem oduševljeno uguravaju novootkrivene astronomske fakte kao planetoide, asteroide i sl. nebi li proširili umišljeno polje djelovanja, tako i sljedbenici stare škole astrologije hermeneutički zadubljeni oprobavaju novoprevedene aforizme starih majstora astrologije, nebi li i oni tobože profinili prognoze ili još bolje zavarali zasićenost. Ako je tradicionalna astrologija i znatno koherentnija, kad se baci oko na njenu praksu, pokazuje se kao štura, fatalistička, dogmatska, tehnokratska i potpuno fiksirana na konkretne događaje - jedan odlučan korak natrag ka gatarstvu. A i njeni zagovornici se doimaju kao da su potpuno intelektualno zamukli pred aurom starina, i mentalitetom u najboljem slučaju liče na okorjele skolastičare koji kao muve kruže oko dogmatske buđi. Za razliku od zodijačkog znaka nove astrologije, zodijački znak stare se doima kao tijesan kofer u kojeg je svašta nogama nagurano: ne samo spolovi, elementi, modaliteti i domicilne planete itd. nego i godišnja doba, cijeli paket tzv. "esencijalnih dostojanstava": planete egzaltacije, triplicitetni vladari, termini, dekani, nema što nema. "Esencijalna dostojanstva" su inače zone zodijaka koje shodno tradiciji planetama daju kick kad u njih zagaze, kao u kakvoj computer igrici. Ona se baziraju uglavnom na kompulzivnom tiku (neo)pitagorejskog uma da zodijačke znakove ili sam Zodijak sjecka kao peršin, po svim zamislivim divizorima, i svaki od nastalih komadića signira planetarnim kvalitetama ili kvalitetama samih zodijačkih znakova (i sam Pitagora je prije bio "ezoteričar" nego matematičar). Kod tzv. dodekatemorija npr. postoji isjeckanost u fraktalnom modusu, naime u vidu minijature Zodijaka (sa znakovima po svakih 2,5°) u Zodijaku na rasponu jednog zodijačkog znaka. Ili još bizarnije, kod tzv. "miriogeneza" je čak svakoj od lučnih minuta Zodijaka, kojih ima 60 x 360, pridodano neko značenje. Tradicionaliste  naravno ovakve gluposti neće otrijezniti nego će to naprotiv oduševljeno prihvatiti kao značajan prirast znanja. Vrlinom ovih esesijalnih dostojanstva je za slijedbenike stare astrologije npr. zodijački znak Rak “pokretni, puteni bonvivan velikih žudnih i životnih apetita jer je Mesec simbol tela i vitalnosti”, ali kako je u Raku egzaltiran i Jupiter mora mu se pridodati i "ekstenzivnost principa, pa je čovek jos više žudan za svim onim sto Mesec esencijalno jeste”, pa onda Venera i Mars nadopunjuju portret preko vodenog tripliciteta, pa dekanati svaku trećinu posebno bojaju itd. itd. U tradicionalnoj astrologiji zodijački znakovi ne participiraju na elementima samo po triplicitetu, nego i po godišnjim dobima, pa je Jarac ne samo zemljan i "suh", nego i voden ili "vlažan" (Valent), jer pripada zadnjem "vodenom" godišnjem kvartalu koji se zove Zima. Osim toga, zodijački znakovi se po helenističkoj tradiciji svakojako kategoriziraju, pa mogu biti: zvučni, bezvučni, poluzvučni; dovršeni ili nedovršeni; kopneni, vodozemski, morski; plodni, neplodni, slabo plodni; slobodni ili ropski; građanski, javni, ruralni, zemljoradnički, zatim uslužni, vladajući, kraljevski itd.

Da ne ispadne da pravim satiru od stare astrologije, valja napomenuti da su u odnosu na moderne stari astrolozi zodijačke znakove načelno tretirali prilično maćehinski, već samo iz kosmoloških razloga. U aristotelovo-ptolomejskoj sferologiji je Zodijak bio metafizički uglavljen kao zadnja, nevidljiva, nemanifestirana sfera "Bogu iza nogu". Pošto je s one strane zvjezdanog firmamenta, zodijački znaci nisu mogli biti tako opipljivi kao danas kod modernista. Antioh i Porfirije, astrolozi starije tradicije u svojim djelima čak ne daju nikakve zasebne opise znakova, kod Ptolemeja, "oca astrologije" su samo shematski spomenuti. A i u summi summarum cijele starovjekovne astro-literature u kojoj su se astrolozi odvažili da znakove karakterološki opišu, čim su napuštena principijelna shematska nabrajanja, se ovi doimaju kao da ih je portretirao netko tko se najeo gljiva ludara - banalni, zbrkani, proturiječni, zlonamjerni, često samo u duhu nekih konkretnih predskazanja. Međutim, ako su zodijački znaci bili i škrti u karakterološkim opisima, bili su s druge strane neobično opiljivi u fiziognomskim opisima, čime nisu baš ostavljali utisak nečeg bezličnog iz transcendentnih sfera. Valja i napomenuti da je astrologija starija od stare, naime, staro-egipatska, tzv. dekanska astrologija (36 jedinica) svoje dekane opisivala esencijalistički ili psihologistički (duše bogova dekada), dakle isto kao što moderna astrologija opisuje svoje zodijačke znakove. Sve u svemu, opis jednog zodijačkog znaka u helenističkoj astrologiji je znatno varijabilniji u ovisnosti o konstelaciji nego je to slučaj u modernoj astrologiji gdje su znakovi u svojoj općosti u prvom planu. Tradicionalni astrolozi su fiksirani na pretskazanja, na dinamiku zodijaka, na mundane kuće i planete koje stavljaju na zlatnu vagu dostojanstava. Valja i napomenuti da je narativ pristalica helenističke astrologije - mi smo sljedbenici originalnog ili autentičnog sistema koji je odjednom nastao kao kakvo otkrovenje - prilično klimav. Astrologija je i u svojim starogrčkim počecima očigledno jedan kozmopolitsko-helenistički mix dekanske egipatske, omenske kaldejske, starogrčke i štajaznam kosmologije i zvjezdoznanstva, koji se ogleda u brojnim njenim disonancama. Dovoljno je baciti oko na prva pisana svjedočanstva astrologije u kojima su najveći astrološki autoriteti demonstrirali neupućenost u predaju, time što bi se s vremena na vrijeme, da prostiš, prosrali pri naprezanjima dešifriranja naslijeđa (Npr. "otac astrologije" Ptolomej se mukpotrpno rvao sa logikom egzaltacija i granica).

Što je onda zodijački znak?

Za to valja stvari premotati na početak. Zodijački znak je sastavljen iz samo dvije komponente s početka ovog teksta: iz domicilnog planeta i elementa! Ništa više. Znači ovdje je manje gradivnih komponenti čak i od redukcionističkog modela moderne astrologije. Samo na osnovu ova dva parametra se može rekonstruirati čitava zodijakalna tipologija, koja nepromijenjena egzistira još od druge polovine 19. stoljeća (ali i kod starih astrologa je postojala u rudimentarnoj formi, pogotovo kao kao fiziognomska tipologija). Većina modernih astrologa se i nehotice oslanja samo na ova dva parametra, ako nije u pitanju samo odjek dogmi prvih teozofskih astrologa. Ovo naravno ne dotiče astrologiju kakvu prakticiraju tradicionalni astrolozi, jer njihova je karakterologija ili škrta i konfuzna, ili su njihovi astrolozi do te mjere revnosni u sporenju moderne astrologije da zodijačku karakterologiju demonstrativno ignoriraju i glumeći starovjekovne mudrace rekonstruiraju karakter isključivo na osnovu dogmatskih tabela kojima adiraju/supstrahiraju temperament, vladara ascendenta, mjeseca itd.

Bitno je napomenuti da dvanaestodjelna zodijakalna tipologija nije šuplja predaja bez osnove u realnosti, već naše tipizirajuće iskustvo naginje "destilaciji" ovakvih karakternih obrazaca (neovisno o poziciji Sunca) što ću pokušati pokazati ovim blogom tj. knjigom. Tako astrolog može spekulirat koliko hoće, prema ovoj prirodnoj tipologiji će tendencijelno uvijek biti uštimavan, pod uslovom da mu tipologizirajuća intuicija nije zagušena raciom i zdravi kritički gard nije dogmama i sličnim izbačen iz stroja. Da je smislena, svjedoče nebrojeni psiho-portreti najvećih karakterologa i talenata tipiziranja, naime beletristički literati (to je zavrijedilo jednu posebnu knjigu). Ali i jungovi obrasci introverzija/ekstroverzija, kao i učenje o temperametima koje se bazira na 4 Elementa, koji se i danas koriste u diferencijalnoj psihologiji, coaching-u i upravljanju ljudskim resursima, je solidan pokazatelj u ovom pravcu. Ovdje bi naveo još jednu osobnu zanimljivost, naime otkriće da se moje dokoličarske fiziognomske skice zodijačkih tipova iz vremena kad nisam poznavao povjesni materijal frapantno podudaraju sa fiziognomskim crtežima ili opisima zodijakalnih tipova ranijih stoljeća. To može značiti ili da ljudi imaju neobično srodne fiziognomske vizije pri portretiranju karaktera čovjeka, ali nalazim vjerojatnijim da su ti fiziognomski nalazi dio karakterološke kvintesence iskustva.

Za ovako pojednostavljenu građu zodijačkog znaka se sve dinamičko na Astrologiji stavlja u zagrade, njen horoskopski, kalendarski itd. aspekt. Mundane kuće su ovdje balast, planete se uzimaju također samo statično, kao osmišljavajuća okosnica Zodijaka. Tu spada i kretanje Sunca koje inače definira "what is your star sign?". Znači, samo je u fokusu statični, bezvremeni aspekt Zodijaka - i to samo onaj polarnog karaktera! Zodijačka polarnost je demonstrirana krugom i to samo njegovim dijametralnim aspektom. Prirodom stvari krug naime nudi dvije demonstrativne mogućnosti: 1. dinamičku - objekt koji se kreće linijom kruga neminovno stiže na startnu poziciju i ovim služi prikazu ciklusa; 2. statičnu - jedna točka na krugu neminovno ima svog dijametralnog oponenta (180°) i ovim služi prikazu polarnosti. Ovo potonje je jedino što je ovdje od interesa. Kao praksa se astrologija služi prvenstveno dinamičkim aspektom kruga, dok je teorija zasnovana pretežno na statičnim shemama kao što je polarnost. Tako polarnost može služiti i za teoretsko uštimavanje. Sve bazne komponente astrologije su po svojim sadržajima već polarnog karaktera: spolovi i elementi na krugu, zatim kaldejski red sam po sebi ako izuzmemo Sunce koje služi kao os simetrije, potom kaldejski red domicilno poslagan preko kruga Zodijaka (opet sa izuzetkom Sunca), s time što ovdje i Sunce ima oponenta, i na kraju su i kuće sistem polarnosti ako im se apstrahiraju sadržaji - samo su zodijački znakovi u ovom nedosljedni i pored njihove jasne intencije ka polarnosti!  Čak i ako uzmemo da simbolički sadržaji Zodijaka analogiziraju sa godišnjim ciklusom Sunca sjeverne hemisfere, ne mora se raditi o jednom cikličkom kontinuitetu. Za ove analogije uzmimo Vagu kao primjer, znak pomirenja i balansa, koji se nalazi na poziciji ekvinocija ili ravnodnevnice (lat. aequus = uravnoteženo, jednako, ravno). Ili pak domicile Saturna - zimski znakovi Jarac i Vodenjak - planeta koji označava malaksavo, zgasito, suho, mrtvo, lapidarno, škrto kao sjeme biljke, i, s druge strane, domicile Mjeseca i Sunca - ljetni znakovi Lav i Rak - planete koje združene označavaju suprotno Saturnu, naime vitalno, bujno, proklijalo, čarobno, zavodljivo kao rascvijetalo bilje. Međutim, kod koncepta Rak=mrčina i Jarac=osvijetljenost je idila značenja narušena jer smo ovdje sa stanja prirodnog ciklusa prešli na astronomsku ravan - Rak kao znak ljetnog solsticija namie znači smrt svijetla u smislu početka njegove redukcije, zalaska, silaska u podzemlje, trijumfa sjenovitog; dok s druge strane Jarac kao znak zimskog solsticija znači rođenje svijetla, početak njegovog rasta, ili kao izlazak na svijetlo (vidi porijeklo božića kao rituala rođenja lučonoše). Na to uostalom ukazuju i vizualni simboli ova dva znaka - stanovnik rupa (Rak) i stanovnik osvijetljenih vrhova (Jarac). Međutim ako poslije Raka koji označava trijumf darkness nad svijetlom odmah uslijedi eksplozija svijetla u Lavu, onda je očigledno ideja kontinuiteta zodijačkog ciklusa izgubljena. Rak kao mrak i Lav kao svijetlo su po svemu sudeći dvije potpuno različite ravni, prva je nebeska (kosmička revolucija) druga je zemaljska u smislu neposrednijih datosti života, vrhunca izloženosti svjetlu i toplini, i svega vezanog uz to. Drugim riječima, Zodijak se ovdje opet koristi samo kao obrazac polarnosti i ne kao ciklički kontinuitet.

Esencijalna dostojanstva

Kao što rekoh, zodijački znak tradicionalne astrologije se doima kao nekakav deponij u koji je svašta nasumice bacano. Da bi se oslobodili tog balasta koji stvara disonance, valja odstraniti sve što nema polarnu narav. Srećom, tu i nemamo neke velike otpore. Mnoge stvari otpadaju same od sebe. Još jednom, Zodijak je po spolu, domicilnim planetama i po elementima prefektan polarni konstrukt, sve štima kao simfonija. Ali kad se preostala "esencijalna dostojanstva" stave na ispit dijametralnog odnosa, dobijemo škripu i buku. Tako je u Raku egzaltiran Jupiter, dok je u njegovom dijametralnom opozitu Jarcu egzaltiran Mars; u Biku je egzaltiran Mjesec, dok u dijametralno postavljenom Škorpionu nema ničega; triplicitetni vladar Raka je Mars, dok je vladar njegova opozita Jarca doduše Venera, ali samo ako je dnevni vladar, inače Mjesec; srednji dekan Raka je Merkur, dok je srednji dekan Jarca Mars itd. itd. Reklo bi se da ova dostojanstva nisu ni zamišljena da definiraju zodijačke znakove, nego su samo konstrukti horoskopije. Esencijalna dostojanstva s one strane domicila - egzaltacije, granice, dekani, lica - su i sama po sebi prilično konfuzni koncepti. To je i jedan od razloga, zašto ih moderni astrolozi ne koriste, u najboljem slučaju samo egzaltacije, što je dogmatskim tradicionalistima znak diletantizma. Međutim, čak i od tradicionalista veleuvaženi Jean-Baptiste Morin (1583-1656) u uvodu njegove “Astrologia Gallica” kategorički odbacuje granice, dekane i lica, kao bezvrijedni talog egipćana, arapa i kaldejaca, i koji su nošeni samo inertnom silom tradicije, što ga takoreći čini protomodernistom. Jednom astrologu je ionako nemoguće procesirati inflaciju značenja koja proishodi iz mase esencijalnih dostojanstava, pa se koriste stare tabele koje planete samo kvantitativno sumiraju i osiguravaju mozak od preopterećenja - ali kad prognoza omaši onda su sasvim podesna za racionaliziranje neuspjeha.

Da vidimo što škripi kod tih dostojanstava. Egzaltacije su nešto kao povijesni atavizam kojem nitko ne zna porijeklo. Neki misle da je to import iz jednog drugog inkompatibilnog sistema. Ovdje se radi o raspodjeljenosti planeta preko Zodijaka slično domicilnoj, samo bez logike, drugim riječima, nema ni traga od one začuđujuće koherentnosti domicilnog sustava. I pored par modela njihove logike, egzaltacije ostaju neriješeni misterij. U tome je najveći misterij da su mjesta egzaltacije u stvari stupnjevi Zodijaka - Sunce na 19° Ovna, Mjesec na 3° Bika, Satrun na 20° Vage itd. Neki misle da su ovo bile pozicije nekih bitnih fiksnih zvijezda, drugi da je to bila konstelacija planeta u momentu osnivanja nekog hrama, ili konstelacija horoskopa nastanka univerzuma, što im sveukupno prije daje zvjezdovračarsku notu nego osmišljenost kojoj se teško oteti. Pored toga postoji i problem nekompaktibilnosti tradicionalne prirode planeta sa njihovim znakovima egzaltacije, npr. hladni i suhi Saturn je egzaltiran u toplom, vlažnom, plodnom znaku Vaga ili vrući Mars u ledenom Jarcu. Sve u svemu, modernom astologu nikako nije za zamjeriti ako je ovo bacio preko palube. I za tzv. granice može važiti isto. Kao i kod egzaltacija im je logika zbrkana i izvorišta izgubljena u povijesnom mraku. Ni "ocu astrologije" Ptolemeju nije bilo poznato njihovo porijeklo, niti im je uspio dokučiti logiku (kad npr. njegovim pokušajima rješenja graničnih stupnjeva stvori više problema nego ih je bilo) iako im u svom "Tetrabiblosu" posvećuje više prostora nego domicilima i egzaltacijama. Postoje egipatska i kaldejska tabela granica koje se u polovici znakova razlikuju. I oko tripliciteta vlada poprilična konfuzija. Nekoliko primjera: Ptolomej je za Vatrene znakove koristio samo 2 vladara, Sunce dnevni i Jupiter noćni (Mars za vodene i za dan i za noć); za Dorotheusa su vatreni vladari bili Sunce dnevni, Jupiter noćni i Saturn za oboje; za Schönera su bili Sunce dnevni, Jupiter noćni i Mars za oboje; za Morina Sunce dnevni, Mars noćni i Jupiter za oboje. Kod Lillya imamo samo dva vladara po Elementu. Kod Antioha i Porfirija nema ni spomena tripliciteta itd. Lica ili dekani do srednjeg vjeka nisu ni važili kao dostojanstva. Oni su očigledno talog drevne egipatske tradicije. Shodno nekim sačuvanim opisima imena dekana služe teurgiji. Osim toga, ni ovdje ne vlada konsens: vladari bikovih dekana su za moderniste Venera, Merkur i Saturn; za kaldejce su to Merkur, Mjesec i Saturn; a za Maniliusa planete ne igraju nikakvu ulogu, već su znakovi odgovorni (Rak, Lav i Djevica).

Kad se sva ova dostojanstva uzmu u cjelini, nastaje poprilična zbrka: Saturn je u Ovnu i slab (u padu) i jak (u triplicitetu); Mars u Raku isto, Mjesec u Škorpionu itd. I kad se još monomorije, lica i granice nabace preko znakova nastaje jedan nerazmrsiv koncentrat značenja kojeg ni jedan um ne može procesirati, osim da bi napaljeni astrolog mogao naći neku "previđenu" determinantu za promašeno tumačenje.

Spolovi

Spolovi su podjela već sadržana u elementima. Muško i žensko je samo neprikladno imenovanje elementarne spolnosti - Zemlja i Voda su ženskog, Zrak i Vatra muškog spola. Ovom je izvorište aristotelovo učenje o "prirodnim mjestima" elemenata, koji se očigledno odnose na fenomenologiju agregatnih stanja - kruto i tekuće streme prema dolje (prema središtu univerzuma), zrak i plamen prema gore. Osim toga su prva dva opipljivog, tvarnog, tromog karaktera, dok su druga dva takoreći fino-materijalna, bez inercije, zbog čega su prvi kod stoika korespondirali sa hyle (materija) i potonji sa pneuma (duh ili duša). To je suština stvari i dodatno krakakteriziranje sa "muško" i "žensko" je ovdje potpuno suvišno. Iskušenje spolnog asociranja i njeno etabliranje je u doba nastanka astrologije bilo pozamašno. Tradicionalna astrologija sva vrvi od spolnih etiketa, prilično nemarno nabacano, elementi, planete, kuće, godišnja doba, faze mjeseca, dan i noć, i to uvijek po aristotelovim ili anaksimandrovim kombinacijama haptičkih kvaliteta, koje je vjerovatno Ptolomej kačio gdje je stigao. Tako su po tim kvalitetama 4 planete - Saturn, Jupiter, Mars i Sunce - muške, dok su samo 2 planete - Venera i Mjesec - ženske (Merkur je hermafrodit). Međutim po kriteriju tzv. "sekti" Mars nije više muško (dan), nego seli u žensku (noćnu) sektu. Osim toga, Mjesec koji je načelno ženski (hladan i vlažan) i Sunce muško, kroz svoje 4 faze uzimaju spolove kvadranta, pa u nekim postaju hermafroditi. Generalno, ovaj koncept haptičko-kvalitativne spolnosti donosi kišu disonanci u priču o Zodijaku.

Modaliteti

Slijedeći parametar koji isključujemo iz građe zodijačkog znaka su modaliteti. Kad bacimo oko na domicilne planete primjetit ćemo da nisu nešto prosto adirano elementima, nego fino harmoniraju sa njima. Venera koja ima zadatak da izmiri ili sile svede na 0, paše kao prst u oko balansirajućem Zraku (Vaga) i stabilizirajućoj Zemlji (Bik). Uz to obe Venere imaju oponenta Marsa na drugoj strani, kao što i elementi u kojima su ove udomaćene imaju svoje oponente. Modalitet suprotno ovom ne harmonira ni sa elementima, ni sa planetama, niti ima dijametralnog oponenta na drugoj strani. To su "križevi" sa po dva dijametralna para gdje su svi isto atribuirani (npr. i Lav i njegov oponent Vodenjak su fiksni), što bi značilo da nisu konstitutivni za znak, nego u najboljem slučaju samo navode "temu" jednog četvorstva znakova. Modaliteti su osim toga, za razliku od domicilnih planeta i elemenata, vremenski, dinamički aspekt Zodijaka/godine, 3 faze unutar kvadranta jedne solarne godine ili godišnjeg doba, početni, stabilizirani i završni. Osim toga, ne postoji potpuna suglasnost oko toga što je modalitet uopće u odnosu na znak, još manje što svaki od njih troje radi sa znakom. Za Sephariala su npr. ove tri kvalitete movable-fixed-flexed; za Frowley-a otvorenost-ekspanzija-povratak; za Patrice Guinard uvod-stabilizacija-distribucija; za Wikipediju jak-osrednje jak-slab ili aktivno-pasivno-reaktivno; za Oscar Schmitz-a rajas-tamas-sattvas, za Hans Stein-a vodeće-sprovodeće-višestrano itd. Astro-Wiki dalje ovom trojstvu pripisuje i planete, kardinalnim Jupitera, fiksnim Saturna i promjenjivim Merkura, zatim se ubacuju korespodentna božanstva kao Brahma, Vishnu i Shiva ili čak Otac, sin i sveti duh i sl. trash. Manilius ove tri kvaltitete pripisuje čak dekanima znakova. Kako kardinalnost istovremeno znači i "pokretan" i "preokretan" i "otvoren" i "uvodni" i "jak" itd., ne doima se kao nešto nastalo iz logičke prinude. Osim toga, latinski cardo (kardi-nalno) i grčki tropikos koji označavaju prvi, kardinalni stadij, u prevodu znače "promjenjiv", u starijoj literaturi tako i imenovano, međutim, danas je promjenjiv ime i atribut zadnjeg stadija (uzmimo da je pod promjenjivo mišljeno "obratno" ili "preokretno"). Mnogi autori vele da kardinalnost donosi jasno stremeći karakter koji sve izboksa što poželi; ili koji je pun inicijative i angažmana (dok se kao fiksni "rotiraju oko sebe"); ili je to impulsivnost u smislu brzo planuti i izgastiti se; ili je to kompulzivno akcionarstvo; ili su to inicijatori, motori, stimulatori itd. Sve ovo izgleda kao da su se autori malo zanijeli u imaginiranju Ovna, pa bi sigurno koštalo podosta truda naći nekoga tko je defanzivnu Vagu opisivao po ovoj normi. Ne postoji astrološki udžbenik koji modalitete ne navodi kao konstitutivni dio znaka, ali kad se analiziraju konkretni opisi znakova, ako podudarnost nije slučajno tu (npr. fiksni Bik, promjenjivi Blizanci itd.), skoro je nemoguće naći mjesto gdje se ovo pokazuje kao dio karakternog ustroja. Astrolozi ih pri sistematskom opisu jednostavno smetnu s uma, ne uzimaju ih kao mjerodavne. Primjerice, Strijelac u opisima skoro nikad nije prikazan kao "promjenjiv" u naravi, Vodolija kao "fiksne" ili "stabilne" naravi, i Vaga kao prodorna i impulsivna itd. Ali ni laici, koji se interesiraju za svoj znak, ascendent i element, ne pitaju nikad jesu li kardinalni, fiksni ili promjenjivi. Modalitet je sve u svemu kao jedan neizostavni sastojak na listi namirnica nekog jela, kojeg nitko ne stavlja u lonac. Što onda to jednostavno ne otkače? Zato što je bitna crta mentaliteta astrologa da ne posežu za sapere aude nego se samoobmanjuju autoritetom tradicije.

Godišnji ciklus prirode

Kakvog se još balasta valja riješiti? Prirodni godišnji ciklus! Rekosmo da zodijački znakovi načelno ne polažu račun faktoru vrijeme. Pogotovo se ne mogu opisivati procesualno, kao dio jedne vremenske dinamike gdje je svaki "razvijen" iz prethodnog. Zodijački znakovi nisu odslici ponašanja prirode (ili nebeske mehanike) tokom godine niti korespondiraju s ovim. Napisane su kiše tekstova u kojima opis znaka počinje sa odgovarajućim godišnjim ciklusom vegetacije, Ovan kao proboj pupoljka kroz koru grane ili klice kroz koru zemlje, Bik je vezan uz rast i bubrenje, Blizanci uz cvjetanje itd. Problem je da se fenološki ( fenologija = nauka o stadijima životnih ciklusa biljaka) i astronomski kalendar ne podudaraju: ne samo da za one koji se sistematski bave uzgajanjem bilja postoji 10 umjesto 4 godišnjia doba, nego i tih 10 nisu astronomski fiksirani nego variraju u ovisnosti o promjenjivim stadijima razvoja biljaka, kao i o regionima gdje rastu. Prvih 5 fenoloških godišnjih doba su markirani vremenima cvjetanja mjerodavnih biljaka, i te faze cvjetanja imaju raspon od sječnja (Lijeska) do kraja rujna (Divlji pelin) a između toga masa različitih termina cvjetajućeg bilja. U svjetlu ovog očigledno nema puno smisla spajati znak Blizanci sa fazom cvjetanja, kao i sve ostalo. Te korespodence su očigledno projicirane u svrhu održanja modela.

Potrebno je samo okom krznut svo astrološko štivo na ovu temu da bi se stekla izvjesnost da se ovdje stvari savijaju i razvlače dok sve ne sjedne. Nitko od pristalica tog modela nije uspio konzekventno izgurati stvar. Kad se stigne do 100 i par dana biljnog "zimskog sna", gdje se ništa ne događa, poseže se za torbom iluzioniste: ili se negdje drugo traže korespodence ili se jednostavno preskoči tema. Valja i naglasiti da odbacivanjem korespodenci znakova i godišnjeg ciklusa prirode dobijamo univerzalnost Zodijaka koji važi i za južnu zemljinu hemisferu. Tako je Strijelac i u Melbourneu isti kao i onaj u Londonu.