Skip to content

 

Uvod

 
Astrolozi koji su pristalice starog i jedinog mogućeg sistema domicila u kojem transsaturnske planete (Uran, Neptun i Pluton) ne igraju nikakvu ulogu, ili su zbunjeni ili buncaju kad treba navesti karakteristike koje Vodenjak i Jarac dijele preko njihovog zajedničkog vladara Saturna. Zato ću u narednom pokušati razjasniti što je zajedničko ovim dvjema znakovima, da bi istovremeno izoštrio sliku domicilnog sistema Zodijaka koju sam ovdje prezentirao - i naravno da bi dobili jedan jasniji ekstrakt Saturna.

Krećem od dijametralnih oponenata saturnovskim znacima - Lava i Raka. Domicili ova dva znaka - Sunce i Mjesec - su planete unutrašnjosti, dijametralni oponenti Saturnu, planeti vanjskosti. Zašto je Mjesec unutrašnjost sam već iscrpno objasnio. Međutim, kad se za Sunce kaže da je unutrašnjost, onda unutra znači u centru, jer Sunce je kako znamo središte, srce ili srž sustava. Srž je unutra pozicionirani supstancijalni dio. Na njemačkom se za srž koristi izraz špica=Kern, znači ono najsadržajnije unutar ploda. Mi koristimo za to i izraz srce ("srce sustava") što je opet onaj unutra, u središtu pozicionirani ključni dio. Vidimo da Sunce označava unutrašnju supstancijalnu punoću, dok je Mjesec unutrašnjost u smislu neosvjetljene šupljine. Sunce znači javno, izloženo, do te mjere puno da isijava, Mjesec privatno, intimno, skriveno, zatvoreno. Ovim znakovima je i zajedničko da nisu dovoljni sami sebi, da svatko od njih suštinski treba kako jedno središte i odredište, tako i referencijalnu okolinu. Da posjetim da se nalazimo u dolje pozicioniranoj, unutarnjoj zoni Zodijaka koju karakterizira centripetalnost (vidi prethodni post). Centripetalni pokret je kod Lava izveden punoćom, kod Raka prazninom. Prvi vuče na sebe, drugi u sebe. Svako od ovo dvoje to izvodi u duhu svog Elementa. Lavov Element Vatra je rekosmo Element intenziteta, sažimanja u jednu točku i centraliziranja, dok je Rakov Element Voda Element stapanja, ukidanja granica i kontura.       

                        

Sunce

 
 
Osnovna karakteristika Sunca je njegova centralnost. Međutim u infantilno-egocentričnom sistemu klasične astrologije Sunce nema centralnu poziciju kao u objektivno-znanstvenom solarnom sustavu, nego je samo jedan od zemljinih "satelita". Ipak je u redu tih "satelita" (kaldejskom redu) Sunce centralno pozicionirano među 3 vanjske i 3 unutarnje planete i kao takvo je os simetrije ili pregibna točka planetarnih polarnosti. Centralizirajući karakter Suncu daje i činjenica da je isijavajuće, svijetleće nebesko tijelo, zbog čega je i jedino među nebeskim tjelima koje reprezentira svjetlo po sebi i stoji u izravnoj vezi sa njegovom semantikom. Svjetlosni izvor je uvijek objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Njegova radialnost, gradijentalnost osutog svijetla po receptorima svjetla i okrenutost osvijetljene strane ovih objekata upućuju na izvorište i prostoru daju centralnu intenciju (vidi ovdje). Zato astrološko Sunce u izvjesnom smislu pokušava konstituirati stvari po uzoru na solarni ili zvjezdani sistem.
 
 

Rak i Mjesec

 
 
Isto kao što Sunce zrači od sebe, ali vuče na sebe, tako i Mjesec u izvjesnom smislu “zrači” i vuče na sebe, ali onda u duhu elementa Voda - impregnacija, navodnjavanje, stapanje. Da pogledamo to izbliza. Rekoh već da je Rak pokret ka unutra, što bi ovdje značilo da ovaj internalizira svoju okolinu. Internalizacija je pojam koji je već zauzet psihoanalitičkim sadržajima i u istim podrazumijeva tri vrste ili faze - inkorporacija, introjekcija, identifikacija. Projekcija tu ne spada, ona je obuhvaćena tzv. "eksternalizacijom" i suprotna je introjekciji utoliko što je to rasterećivanje od vlastitog psihičkog smeća na način da se ovo nakači na nekog drugog (psihologija žrtvenog jarca), dok introjekcija podrazumijeva posvajanje nečeg što je vanjsko ili strano, po uzoru na apsorbciju hrane. Ja bi međutim za svrhu opisa Raka svjesno zbrkao ovaj komlicirani pojmovni instrumentarij: izdvojio bi izraze introjekcija i projekcija i banalizirao ih na jedan jedini mehanizam koji rastače konture jastva. Tako bi projekcija bila “punjenje” vanjskog mojim unutrašnjim ili oslikavanje sebe napolje, što Sandor Ferenczi naziva “širenjem jastva”. Međutim ovo unutra→van je istovremeno i van→unutra, odnosno introjekcija, "punjenje" unutrašnjeg vanjskim. Izraz introjekcija potječe od latinske riječi intro-iacere što znači “ubaciti unutra”, vanjsko se “vari i utjelovljuje” (Fritz Perls). I sociologija koristi izraz introjekcija i pri tom misli na internalizaciju društvenih normi ili vrijednosti. Ako se nešto van mene sa mnom takoreći "ojastvilo" da se prepoznam u tome, onda sam se ja takoreći proširio, ali isto tako i vanjsko učinio unutarnjim, smjestio ga u posudu mog jastva. Na njemačkom postoji i jedan nešto difuzniji izraz za to - “verinnerlichen” - što bi značilo “pounutrašnjiti”, a mi ga prevodimo sa “posvojiti”, ali ovdje onda “svoje” ovog po-svoj-enja ne stoji u odnosu na imetak, nego u odnosu na sopstvo.
Ali kad smo već kod njemačkih izraza, za ovu svrhu se možemo najbolje poslužiti izrazom koji isto tako nema odgovarajući ekvivalent na našem jeziku, naime “beseelen” - što bi doslovno prevedeno značilo “po-duševiti”, projicirati dušu u nešto, u stilu primitivnih animista (anima = duša) ili male djece, gdje se stvarima upuhne, ili bolje rečeno utoči duša, natopi ih se dušom. Taj beseelen je dakle ta vodena impregnacija o kojoj tupim i tupit ću dalje, koja "omekšava" fenomene. Zanimljivo je da je po germanskoj mitologiji seele=duša stanovnik mirnih voda i zato je See (mirne vode) ugrađena u riječ Seele (duša). Da sve ovo podbočim sa par banalnih primjera: za neke nove ili strane ambijente se kaže da “nemaju dušu”. Time smo u velikom broju slučajeva izrazili da ih nismo (asocijativno) po-duševili dušom svojom, pa nema suptilnog samoprepoznavanja u tome. Ako smo se pointimili s tim tako što se prepoznajemo u tomu, onda koristimo metafore “toplina” ili “blizina”, u širem smislu tolika "blizina" da nas "dira". Ono što ima dušu nas dira, ali u duši, i ne u tijelu. Zato se za soul muziku (soul = duša), koja ima svoju povijest u spiritualnim vapajima (gospel) i koja preferira emocionalnu dramatiku, kaže da ima dušu, dok se za npr. techno muziku kaže da je bezdušna jer, osim što je zvuk forsirano minimalan i sintetičan (škrto prijemčiva asocijativna masa) i što je u izvjesnom smislu neponovljiv, svojom rezonancom zaobilazi ono što se slovi kao duša i zahvata uglavnom tijelo. Ali nema toga što se ne može po-duševiti ako se dovoljno učestalo konzumira. Kad su sintesajzeri stupili na muzičku scenu, svatko tko je bio fan autentičnosti se zgražao nad sintetikom zvukova. Međutim, nije prošlo dugo da su se i sintetički zvukovi sentimentalizirali tako da je i u svijetu same electro-muzike osvanula retro faza. U toj fazi su se onda preferirao zvuk analognih "toplih", "nečistih" sintesajzera u odnosu na digitalne koji su važili kao matematički jasni, hladni i sterilni, nisu imali asocijativnu “punoću”. Isto tako su se piskutavi, ružni zvukovi MIDI-music prvih računala estetski recikliraju, jer evociraju ozračje koje se vremenom nataložilo u njima. 
Svo to “animističko” poduševljavanje nastaje golom asocijacijom dodira (association by contiguity), znači učestalim ponavljanjem, koje ima efekt da nakon izvjesnog vremena jedno zove drugo, i gdje se asocirani objekt vremenom sve više subjektivira, "tone" sve dublje u dušu - dok se u njenim dubinama ne počne sakralizirati, postajati spiritualni simbol - za one koji imaju dušu. Tako imamo slobodno zidarstvo koje je škvaru, špahtlu i matun "poduševilo" u uzvišene simbole, u duševni alat kojim se duša može "nadograditi". Isto tako astronomske datosti (astrologija), kemijske (alkemija) i diverzni alfabeti koji su sublimirali u spiritualni sistem kao npr. hebrejski ili sanskrit. Moglo bi se načelno reći, ne samo da se duša revitalizira preko po-duševljenih fenomena, nego i da se pokušava izbaviti preko njih. Sve počinje sa slabljenjem faktičnosti u korist simboličnosti, što je u stvari rastakanje, razvodnjavanje tekućeg Elementa o kojem stalno tupim. Danas je u uvjetima strmoglavog progresa, mobilnosti, konzumerizma ili sažeto rečeno "fluidiziranja subjekta" (Baumann) obitavanje jednog predmeta ili miljea uz nas često kraće nego što ih je moguće po-duševiti, tako da smo uglavnom okruženi bezdušno-faktičnim koje u nama nikad ne zaživi, i pri tom i nas same "obesdušuje". Ovo odsustvo trajanja i kontinuiteta je jedan od razloga pomjeranja težišta sa srca na glavu u velegradskim sredinama.
Rak je dakle znak koji „guta“, „vari“, razvodnjava i „inkorporira“ ono okolo, ali se i sam gubi u tome - što je, razumije se, smisao njegovog vodenog Elementa. Ne pada mi na pamet ni jedan podesniji izraz za to od „participation mystique“. Mystiq..what? „Participation mystique“ je izraz etnologa Levi-Bruhl-a, kojim je ovaj pokušao jasno razgraničiti mentalitet primitivca od mentaliteta modernog čovjeka. “Mistično učešće” primitivca se odnosi na njegovu duboku, arhajsku utkanost u svoj kulturni i prirodni milje, u svoje pleme i familiju itd. U ovom primordijalnom stanju subjekt ne egzistira sam za sebe, kao što to radi trijezni velegrađanin današnjice. "Primitivac" ne objektivira svijet, njegovo sopstvo se ne povlači iz svijeta, nego “vari” i inkorporira svoj milje, gustim čuvstvenim nitima se uprede u objekt, i tako je čovjek postane dremljiva prirodna ili kulturna silina. Arhajskom čovjeku sve oko njega ima njegovu rezonancu i to je sva njegova vitalnost i supstanca. Nije ni čudo da je psihoanaliza našla inspiraciju i u ovom i prepoznala ga u ontogenezi čovjeka - i nazvala to “primarnom narcisoidnošću”. Neki su je zvali i “ouroboroska faza” po zmiji koja se grize za vlastiti rep ili “simbiotička faza” (ali ne samo psihoanaliza, nego se i Jean Piaget poslužio s ovim u njegovoj razvojnoj psihologiji). “Primarni narcizam” je od strane Freuda pozicioniran u ranu, “oralnu” fazu dojenčeta i karakterizira ga djetetovo poistovjećivanje majke (sise) sa samim sobom, znači subjekt=baby i objekt=majka su, iako već tjelesno odvojeni, još uvijek jedno, tako da je libido usmjeren na samog sebe. Erich Neumann je ovo stanje nazvao stanje totalne „participation mystique“ - najdublja rakova čežnja!                 

 

Vodenjak i Jarac

 

Što imamo onda na drugoj strani? Ako su Rak i Lav znakovi ovakve ili onakve narcisoidnosti ili egocentričnosti, što je obuhvaćeno pojmom centripetalnost, onda su Jarac i Vodonoša centrifugalna intencija. Centifugalnost ovih znakova se kao prvo pokazuje u disocijaciji, emancipaciji, autarkiji - biti odvojeni, vanjski ili udaljeni, izvan sumirajućih snaga. Dakle ot-kačeni - ne kače se ni na šta; neovisni - ne vise ni na čemu; svoji - ne pripadaju nikom, nisu “posvojeni”, niti oni “posvajaju”; otuđeni - suštinski su tuđi ili ničiji. Latinska riječ emancipatio znači otpuštanje sina iz očeve vlasti, početak punoljetnosti, napuštanje kuće - što odgovara Vodenjaku, ali majka svih emancipacija je emancipacija od majke, prekid uteralnog i početak postuteralnog života - što odgovara Jarcu. Kako znamo, uvijek je Sunce reprezentiralo Oca i Mjesec majku. Jarac je, rekosmo, Saturnovac koji ne visi pupčanom vrpcom ni na čemu, niti bilo gdje “mistično participira”. Kao što Rak simulira uvjete uteralnog života (biti unutra), tako i Jarac simulira akt otkačenja od jaja koje ga je čuvalo i othranilo (biti vani) - svoj, otuđen, uvijek na distanci, u solo(ipsističkom) modusu. Vodenjak je isto tako odmetnuti Saturnovac:  otisnut ili otkačen, ali rekosmo od oca i njegove vlasti, što se u prvom redu odnosi na vrijednosni ustroj. Sistemi od kojih je Vodenjak otkačen su uvijek oni u kojima postoji rang vrijednosti, znači vertikalni ili centralni sistemi - svejedno dali je u pitanju centralni ili vertikalni sistem ličnosti ili isti takav društva. Lav je čovjek koji glatko internalizira vrhunske norme i njihovo ospoljavanje, jer za njega je društveni ideal ionako odijelo koje mu savršeno pristoji. To je čovjek atrakcije, kao emitirajući objekt, rado izložen, na izloženim mjestima, on se prezentira, važan mu je image, (re)prezentacija, show-efekt (pa ipak je centripentalni znak). Ali ako je Lav u tom svom biti-za-druge, uvijek jedna utjelovljena općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna ličnost. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko, opće, ne pogađaju mu rezonancu nikakav eksterni sistemi vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije centrirana ili vertikalno konstituirana, pa posjeduje imunitet na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, ne vata se ništa na njega, ne identificira se ni sa čim. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti u interesu nekog ideala. Kako ovaj ne poznaje vertikalnost, ništa tu nije rangirano, “niže” ili “više” ne postoji u njegovoj egalitarnoj konstituciji. Njegova odluka, ako je uopće odluka, nije iz neke općosti, nego je ili jedna akutna sila kojoj se iznutra ništa nije protivilo ili koja je kao majoritet demokratski “izglasana”, nešto kao rezultat adiranja i substrahiranja unutrašnjih previranja, znači elastičan kao i svaki zračni znak, nedosljedan ili u vlasti momenta. On ne visi na odluci, ne da se zavesti idealom, ne robuje idejama, ravnodušan prema perfekciji - dakle vjetropirast kao i svi zračni znakovi. Zato je on out-sider, out-of-law, od-metnik, Saturnovac sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, vagabund, punk, heretičar, disident, cinik, izgnanik iz staleškog ustroja, općenito ljudski od-pad. Skoro isto što i njegov brat po planetu, koji je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, flaneur, čovjek na kojeg se ne vataju identiteti (ja=x), sve je od-reflektirano, prema svemu je zauzeto rastojanje. Vodenjačka populacija bi bili putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, niti imaju udjela u opće-društvenom sistemu vrijednosti; ali i isto tako reprezentanti underground kultura, do kojih ne opire svjetlo javnosti.
Sublimni ideal Vodenjakova opozita Lava je biti svjetlosno, isijavajuće biće. Tokom cijele povijesti astrologije je postojao konsens da Sunce reprezentira svjetlo, sjaj i veličanstvo (Abu Masar), također i aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti (Vettius Valens). Ne čudi da se za izuzetno utjecajne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju reputacijom, karizmom, glamourom, staležom, statusom, influencstvom ili profesionalnom briljantnošću (briljantnost = svjetlosna metafora) koristi metafora - stars! Popularni ljudi imaju svoj populus, publiku, fan-club, mase koje su zaslužne za inflaciju njihove karizme, kao što mase trebaju jedan zračeći uzor. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, kao nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog (vidi slike dolje).
 
 
Aristokratska kragna španskog dvoraVeć sam na drugom mjestu razložio da ikonografski ono što važi kao značajno tendira dobiti svjetlosnu koronu, jer se infantilnom biću u nama pokazuje sjajućim. Kraljevi su se često vidjeli kao reprezentanti Sunca. Luj XIV je imao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem u dvorskim ceremonijama još od djetinjstva. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju u stvari svjetlosne zrake. Izraz kruna, crown, die Krone je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna - pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati - blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu", ali i zasljepljuje, oduzima nam sposobnost vizualnog "suda" (blenden). Za showbusiness je ovaj schein jedina relevantna stvar i zove se image, i može posve odudarati od nosioca schein-a. Život na dvoru Luja XIV je bio jedna gigantomanijska parada schein-a majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti često kite tuđim svjetlom, do iste one zasljepljivosti kao i sam izvor. Drugim riječima, uz svjetlo uvijek postoji problem autentičnosti, originala i kopije, iluzije, varke, zavođenja, očaranja, neistine. Vodenjak je kao suprotnost ovoj zasljepljujućoj atraktivnosti repulzija; on je izvan light-sharing-a, svjetlo niti isijava niti reflektira, prije ga osipa ili guta kao crna rupa, ne šalje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv, ne dopušta se njime "oplemeniti". On je zagasit, suh (kao što je i njegov brat po Saturnu suh, dakle bez vlage koja bi reflektirala i emitirala sjaj) hrapav, bezbojan, siv, crn, imun na svijetlo, toliko bez karizme da je umalo karizmatičan. Već samo u ovom odsustvu schein-a i imunitetu na svjetlosne podražaje leži uvjet autentičnosti Vodenjaka, što se opet podudara sa gorespomenutim imunitetom na eksterne vrijednosti. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za utisak, za to kako je reflektiran, i za to kako se reflektira "svjetlo" koje ga dosegne, to je što mu je bogom dano, lijepo ili ružno, dobro ili loše, razumno ili nerazumno, i u neposrednosti odnosa sa tim sirovim materijalom je on suštinski autentičan, prostodušna "sirovina" bez samocenzura, sve "na izvol'te". Vodenjak je čovjek koji neumorno pokušava izvojevati slobodu nad vanjskim i unutarnjim prinudama, daleko od idolotarije, simuliranja, tup na zov vrijednosnih normi, društvenih ideala, statusnih simbola; razularen, raspojasan, nekompatibilan, znači slobodan kao svrljajuća čestica u gasovitom agregatnom stanju. Kako je ovaj saturnovac predaleko od dosega gravitativne snage centra sistema, u njemu se u miru ispunja individuacija. Vodenjak je dakle potpuni individuum koji samo sebe samog reprezentira.
Individuiran i oštro konturiran je i Jarac, ali ne u ovom "egološkom", vatro-zračnom smislu, nego kao "ekscentrično pozicionirani subjekt" (Helmuth Plessner), znači izvan svega pa i sebe samog. Uz njega ne prijanja ništa, on se ne pripija ni uz šta, niti išta uz njega, njegovo „okorjelo“ ili „otvrdnulo“ srce nema vlage i mekoće koje bi omogućile prijanjanje i apsorpciju. Jarac je vrhunac ljudske trijeznoće, čovjek koji brižno pazi da očuva svoje konture, da se ne izgubi u nečemu. Ne razmjenjuje se ni sa čim, ne prima tuđe rezonance - obratimo pažnju na "agregatne" metafore koje mu se inače pripisuju: zatvoren, okorjeo, tvrdokoran, tvrdica
Po čemu je Jarac suprotnost gorespomenutim mjesečevim refleksima: internalizacijama, projekcijama, introjekcijama, poduševljavanjima i posvajanjima? Suprotnost je opredmećenjem. Koji je moj sad opredmećenje? Skroz jednostavno: opredmetiti znači uraditi predmet (ili stvar) od nečega sto to nije. Što je predmet? Predmet je kako samo ime kaže pred-met(nuti), pozicioniranost pred nama. Na njemačkom je to Gegenstand, u prijevodu pozicioniran-naspram (nas). Naspram nas ili pred nas ne označava blizinu stvari, nego upravo distancu u odnosu na nas, u stvari njenu ospoljenost ili izloženost općoj vidljivosti, općem sudu. Fenomen postaje opće (dobro), nije naše ili ne ovisi više o nama, nego je samo ono razosobljeno, što znači ukrućeno u smislu potvrđeno, utvrđeno (podudareno). Sve što Rak po-duševi, Jarac hoće "raz-duševiti", sneno i opajajuće zagušiti i otrijezniti, sentimente rastjerati, sastrugati navatanu asocijativnu patinu dok ne zablista gola faktičnost. Dakle, dok Rak asocira, Jarac disocira. On uzima rakov subjektivirani fenomen i objektivira ga, obicere = baca napolje, pred nas, u smislu: tu je svima vidljiv, nije više u vlasti privatne uobrazilje, nego se sad predstavlja za opći konsens (analogno novorođenču koje više nije unutra, dio majčinog tijela). Riječ opredmećenje (na njemačkom su ovim obuhvaćeni kako Verdinglichung tako i Vergegenständlichung) se ne koristi samo kad se ljudi dehumaniziraju i umjesto netko postanu nešto, nego i kad se instrumentalnim razumom stvarima "oduzme duša" i svede ih se na golu faktičnost ili funkcionalnost, kao kad npr. netko otvara flašu nekom relikvijom. Opredmećenje je imanentno našoj svijesti, sama naša svjesnost baca predmete iz nas pred nas, ili suprotno, izbacuje Ja iz struje doživljaja, pravi distancu, radi protiv "mistične participacije" i diverznih projekcija i introjekcija, znači refleks suprotan internalizaciji. Fenomenološki rečeno: naša svijest ima intencionalni karakter, što bi značilo da bez predmeta ili objekta nije ništa (kao i obrnuto). Po Max Scheleru i Helmuth Plessneru je to zauzimanje distance i postavljanje izvan struje doživljaja antropološka esenca čovjeka. Dok se kod Raka jastvo vata po stvarima i stvari po jastvu, kod Jarca se jastvo rasterećuje i emancipira od stvari. Druga stvar kojom stvaramo jedan higijenski odnos sa svijetom je pojam. Na njemačkom se za pojmiti koristi riječ “begreifen”, što znači zagrabiti, zahvatiti, uzeti u ruku. Da bismo nešto zahvatili mora biti u krutom agregatnom stanju (ne treba nas prožimati ili se upiti u nas). To kruto stanje stvara naš duh aktom apstrakcije (latinski abs-trahere = odstraniti‚ oduzeti), znači ljušćenjem svega "mekog", auratskog (promjenjivog, slučajnog) na fenomenima, doživljajnog, čulnog, slikovitog jednog fenomena, svega onog što nas dira - i njegovo formaliziranje (Saturn). Ili drugim riječima, poimanje je zamrznuće, kristalizacija ili okorjevanje živog doživljaja u jednu mrtvu, formalnu sumu. Osim toga je pojam jedan sasvim praktični alat, kojim takoreći svijet činimo "pri-ručnim", dohvatljivim, raspoloživim.     

                            

 Apátheia

 
 
Što je uvjet saturnovske autarkije? Ono što su stari zvali apátheia! - saturnovski modus par excellence i zajednička srž ova dva znaka. Točno, apátheia znači apatija, samo što je i pored sličnosti značenja ova dva izraza moguće oštro razgraničiti, u smislu prvi aktivni i drugi pasivni gard. Dok se izraz apatija danas uzima kao stanje tupila, mrtvila ili kao patološki fenomen, apátheia antičkog doba je važila kao vrijedna svakog stremljenja, u smislu aktivnog držanja autonomne individue koja odbija biti dirnuta, pogođena, ponešena, koja se ne dopušta preplaviti ili zaposjesti osjećanjima, koja je pri-sebna, ostaje pri sebi ili kod sebe. Apátheia je negacija od pátheia što znači iskusiti, doživjeti, ali sa akcentom na osjetiti na sebi, odtrpiti, podnijeti, biti pasivni receptor za nešto događajuće. Očigledno naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju.
U Aristotelovoj teoriji drame pathos označava bol koji tragični konflikt izaziva kod publike i koji je priprema za katharsis (oplemenjivanje duše, čišćenje od određenih afekata). U klasičnoj retorici je pathos jedan od tri stredstva ubjedljivosti govora. Dok je ethos snaga ubjeđivanja integritetom govornika i prágmata snaga argumenata, pathos je emocionalni apel na publiku, koji se doseže emocionalizirajućim figurama, smjelim metaforama itd. Patetični retoričar je u zanosu svečanosti, veličine ili tragike momenta, u stanju blagog transa, afektivno pogođen i pogađa, kao opsjednut u smislu "zauzet", što bi se reklo - nije sasvim priseban, nije pri sebi. Jedan demagog u modusu pathosa je po pravilu afektivno "zarazan", "zahvaća" auditorium, zavodi ga, "obrađuje" ga, prenosi mu rezonancu blagog transa, čini ga pogođenim pa podložnim - podriva mu takoreći autarkiju ili suverenost.
U riječniku starije njemačke karakterologije je postojao i izraz pathisch s kojim je mišljeno jedno pasivno-receptivno sopstvo, golo doživljavajuće, "trpeći" predano nečemu. "Patičari" su shodno tomu gonjeni umjesto goniči; figure suprotne herojima čina, maherima, ili onima koji se lako saberu u volji, ali zato sa tananom prijemčivošću.
Pátheia prevedena na ljudske tipove daje patetičara i patičara. Prvi odgovara fenomenologiji vatrastog, u ovom slučaju tipu Lava i drugi je tekući tip, znači Rak. Oba su u metaforičkom miljeu srca, prvi u smislu srčanosti, drugi u smislu duševnosti. Kao što sam već ovdje naveo, Rak je "mistični participator" izloženih, receptivnih kontura, koji se utiskuje i biva utisnut, projiciran i introjeciran, čovjek od tekućeg materijala. U kom smislu je onda pathos pripadajući Lavu i suprotnost apáthosu njegova oponenta Vodenjaka? Lav je royality, glamurozni, barokni znak, dakle znak kod kojeg su najjasnije isprofilirani vatreni akcenti kao predimenzioniranost, grandioznost, svečanost - sve ono sto stoji u asocijativnoj blizini svijetla - a pathos je usko vezan uz predimenzioniranosti, budi se kad se stvari ogrnu u veličinu i svečanost, dobiju pijetet, ozbiljnost, (dramsku) težinu, uzvišenost. To je osjećaj inflacije koji stvara tenziju, napetost "oteknutosti". Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od schwellen=oteknuti. Ako planetarni red uzmemo kao dramu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili središte amfiteatra, scena u koju su uperena svjetla pozornice i gdje se odvija patetična drama, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire.
Da ovom prilikom napravim jedan kratki ekskurs o odnosu pathosa Vatre sa Zrakom. Ako veličanstvenost i ozbiljnost momenta kojeg inscenira jedan zanešeni govornik nema efekt, ne pogađa auditorij i ostavi ih trijeznim ili pri-sebnim, akumulira se latentna komika u prostoru, dok sve ne prasne, kao u sceni kad nestašni mulac prdne popu u propovijed i jednom malom gestom ukaže na "oteknuće" situacije. Komično koje se strukturalno nalazi u zoni elementa Zraka - što ću kasnije pokazati iscrpnije - je u svojoj suštini izvjesni “prasak” u momentu kad je jedna tenzija osjećanja iznenada iznevjerena ili Kantovim riječima: "iznenadni preobražaj jednog napetog očekivanja u ništa" (najjasnije očito u vicu), kad se pokaže da je "oteklina" šuplja, puna zraka umjesto solidnog sadržaja, isto kao što je i sam smijeh u tendenci prasak. Element Zrak se na vlastitoj koži najbolje osjeti u momentu kad popusti stega ili tenzija, kad se čovjek iznenada rastereti, npr. sile teže kod skoka u more, kad svuče sa sebe neko tijesno poslovno odijelo, kad se okonča neka opterećujuća veza ili kad poklopac tegle sa kiselim krastavcima odjednom popusti - uvijek osjećaj levitacije, slobode, lakoće i vedrine koja to poprati. Gasovito agregatno stanje ili element Zrak rekoh ne podnosi nikakve napetosti, zgusnutosti na jednom mjestu, hoće sve odmah ekstenzirati, izravnati i izbalansirati, sve sile na elegantan način svesti na nulu, sve zgusnuto razrijediti, sve teško olakšati, sve veličanstveno prizemniti, veliko smanjiti, prevesti u malo ili raspršiti (kako je to hipersenzibilan element koji reagira na svaku tenziju, on nije stanje mira, nego je naprotiv permanentno u modusu pokreta ili nemirnog balansiranja). Zato se u njemu nikako ne ispunja emocija gustoće, težine, veličine, kao i tenzija koja ide uz to. Ovdje bi kao primjer naveo jedan posebno zahvalan kulturno-povijesni fenomen, naime moment kad epoha vatrenog baroka "izduši" u onu zračnu galantnog stila i rokokoa, o čemu ću u jednom od narednih postova pisati iscrpno, dakle prelaz sa "oteknutog", glomaznog, velikog, svečano-veličanstvenog, dvorsko-reprezentativnog, heroičnog, nabijenog patosom, težinom, dramski ozbiljnog - Baroka - ka intimnom, minijaturnom, vedrom, opuštenom, dopadljivom, krhkom, ljupkom, čulnom, šaljivom, ironičnom, kapricioznom, frivolnom, punog razigrane lakoće, elegancije, gracije - Rokokoa.
 
Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti ili potreba, ali kao što rekoh ne u smislu apatije današnjice, nego ponosna apátheia, uz koju ide i coolness, mir, bezbrižnost, opuštenost, kao i puna aktivnost. Ako smo dosegli ovaj level, onda smo u posjedu vrhunske vrline - ataraxie - neoborivosti, stabilnosti karaktera, njegove imunosti na unutrašnje i vanjske uplive. Riječima imperatora i stoika Marka Aurelija: "Valja biti kao hridina na kojoj se valovi lome i pjenušanje utihne pred njenim nepomućenim otporom." S time smo i u konačnom posjedu autarkie - onog o čemu gore pisah, emancipiranosti i samodovoljnosti. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila im je kao stanje koje karakterizira mudraca, sophos-a, ali i isto tako Boga samog. I sad ono bitno: svaka od ove dvije škole nosi duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Pri tom naravno ne želim reći da se filozofija življenja ovih škola može 1:1 preslikati na istu ovih znakova, ali je stvar u korijenu ista.             

 

 

 Stoicizam

 
 
Stoicizam (rekosmo da je stoik prototip Jarca) je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokušava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, u svrhu autarkije, slobode od svake ovisnosti. Ne sredina između suprotstavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika u svakom slučaju nešto vanjsko, nepoželjno, kao neki zli došaptači koji stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano, do Boga visoko dobro stoičara. Tu onda imamo jednu ekstremističku konstelaciju: čovjek vođen srcem je zaglavio u mraku i ludilu, razuman čovjek obitava u božanskim sferama. Razum je za stoika non plus ultra, jer to je upravo komad ekskluzivne božanske "vatre" u čovjeku. Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek odslik makrokosmosa, prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom. Kad čovjek dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu "slobode" da ispunja božansku ili kosmičku misiju, što je u stvari trip samoodricanja - "Boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću" (Epiktet) ili "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasno ni prerano" (Marko Aurelije). Stoičar polaže pravo na "prirodnost čina", a prirodan čin je suštinski razuman čin. Razuman čovjek je prirodan čovjek jer je suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum dakle nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je lociran posred prirode - takoreći, priroda prirode je razum. Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Time su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama godina bilo srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je uvijek samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kozmičkog razuma. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, to nebesko pravo zablista samo od sebe - i to svakom čovjeku. Kako je ta božanska potencija razum zajednički nazivnik svim ljudima, svi su božja djeca, ne postoje bogom legitimirani izuzeci, morala je onda nastati i ideja humanosti i ravnopravnosti svih ljudi. Kad je stoicizam u starom Rimu postao trend, zakoni su se počeli humanizirati, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. čak robovi mogli tužiti svog gospodara. Uz humanizam je nastala i ideja svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva - kozmopolitski svjetonazor koji je u starom Rimu, sa poodmaklošću imperija, uzimao sve više maha. Humanizam je i jedan od razloga što vrli gard samodovoljnosti stoika ne rezultira etičkom indiferntnošću i što ne ostaje strogi via contemplativa nego podrazumijeva i društveni angažman. Najimpresivniji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Stoičar nije bio fokusiran ni na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama, što se ogleda i u kritici tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog. On je čovjek strogog morala dužnosti, volje, napora i napregnutosti, borbe, "sokratovske snage" i kiničarskog ponosa, zbog čega je pored Sokrata i Herkul bio njihov uzor. Forsirana oskudica emocija od stoičara čini realista koji može trijezno procijeniti, te čvrsto odlučiti i odlučno izvesti. Dosljednost odlukama je bila rigorozna do kategoričkog odbacivanja kajanja. Kao čovjek čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuvjetnog ispunjenja dužnosti je stoik imponirao ne samo rimljanima, nego i njemcima, pruskim vladarima i Kantu, rigidnom etičaru dužnosti. Stoičar je svoj karakter bildao imperativom izdržljivosti - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se". Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima. Vanjski usud stoičar sreće naravno sa stoičkim mirom. Utoliko prije što su mu sva vanjska dobra adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - he doesn't give a shit - sve samo umišljaji nastali pod čuvstvenim isparenjima. Unutrašnja dobra! - to je jedino što je zaslužilo njegu i pažnju. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar ukliješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život i okrunili samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes, Seneca. Kako je dakle osjećanjima oduzeta moć obuzimanja i stvoren imunitet na usud, ostaje se fokusirati samo na ono što je u domenu moći; dok se sve ono što je van moći, što ne ovisi o nama, uključujući i smrt, uzima potpuno relaxed. Tako je stoik u posjedu ekskluzivne slobode, bogat je, sretan, suveren, istinski kralj, ili još bolje, Bogovima ravan..ma šta Bogovima? i ove premašuje kad je u stanju istrpiti i zlo, što Bog nije u stanju.
Ono što je u svemu ovom bitno je agregatno stanje ovog učenja. Agregatno stanje učenja? Al' se ovdje trabunja! Netko je već "trabunjao" o (apsolutnim) metaforama kao okosnicama slike svijeta cijelog jednog vremena. Agregatna stanja su isto, samo ne za jedno nego za sva vremena, i ne samo za konstituciju svijeta nego i konstituciju subjekta. Dakle, ono što karakterizira stoičko učenje je sveobuhvatna rigidnost, čovjek se naprosto spotiče o zemljane asocijacije. Ovdje sam agregatna stanja fenomenološki doveo do toga da sama progovore o držanju i mišljenju čovjeka, pa ako je to netko pratio, sjetiti će se da su to u zemaljskom slučaju sve fenomenološke odlike krutog agregatnog stanja - forma, rigidnost, postojanost, samoidentičnost, izoliranost. Agregatni karakter stoicizma je otprilike i Schopenhaueru upao u oči kad je stoika opisao kao nekog pinokia, krutu, drevnu lutku bez gipkosti (mannequin), ili kao oklopljenog čovjeka ili čovjeka sa debelom korom navatanom oko srca, do kojeg ne stiže čuvstvena rezonanca. Po njemu autentični stoicizam nastaje u uvjetima hladnoće, bezosjećajnosti, manjka fluidne vitalnosti, fantazije (i on sve to usput prepoznaje u flegmi i turobnosti njemca). I Oswald Spengler je stoicizam uzimao za simptom ukrućenja (kulture). Stoičar sav svoj vitalni sistem, svoje strasti, potrebe, čuvstva pozicionira izvan sebe. Do tog materijala mu ne doseže identifikacija iako je sve to isključivo njegovo, ili pod njegovim, privatnim svjedočanstvom. Nije obuhvaćeno njegovim škrto definiranim sopstvom, nego je sve to povanjšteno i otuđeno, štoviše, nije samo nešto drugo, nego ga i ugrožava, permanentno vreba na njegovu volju, slobodu, suverenost, nenajavljeno dođe i oduzme mu autorstvo nad postupcima. Ta nenajavljenost, bezrazložnost, neosoljenost tih "demonskih" upliva u njemu, koja podmuklo izrone i preko njega nešto hoće bez da ga prethodno pitaju, je to čega se stoik grozi. Nema ni početka ni kraja, granice, čvrstoće i dohvatljivost - nema odgovarajuće agregatno stanje.
I s jednog drugog aspekta su emocije nepoželjne: emocije su energija i pokret (émouvoir = pokrenuti, baciti u modus pokreta) a u Stoi se svugdje ističe vrijednost samoidentičnosti, postojanosti, trajanja, oskudice pokreta. Spengler je to nazvao "mir jedne statue" ("die statuenhafte Ruhe"). Pokret koji dosegne stoika zariba na putu prema unutra, nije prenesen, ne producira valove, jer kruti modus se opire tome. Ataraxie kao nepodložnost uzburkanju, utisku, tvrdoća materijala u koji se ništa ne može utisnuti, ostaviti traga i héxis kao čvrstina ili rigidnost držanja su jednoznačnog agregatnog stanja. Za samoostvarenog stoika se koristi metafora hridine koja ne haje za divljanje valova (Marko Aurelije) ili mirne površine mora koje ne producira valove - nema pokreta (Seneca). O odsustvu pokreta govori i ključna metafora stoika - ravnodušnost, kao neka bonaca duše, koju je nemoguće uzburkati. Čak i u spoznajnoteoretskom smislu, naime u samom imenu poimanja kriterija istine je kod stoika rigidnost na djelu - katalepsis (katalepsijom se u medicini naziva takva ukrućenost mišića pacijenta, da ovaj ostaje kao smrznut, ukočen poput skulpture, u nekakvim bizarnim pozama). Uz ovo naravno idu i materijalizam i fatalizam stoika: suština bitka je tjelesnost ili prožetost, "prostornog" je karaktera. I samo vrijeme je prostornog karaktera: događanja su takoreći apsolutno rigidna jer su već zacrtana, odigrana i kad nisu, budućnost principijelno nije nepoznanica nego je već "zacrtana", vrijeme dakle ne "teče", ili teče samo u smislu da se događaji odvijaju po jednoj pretpostavljenoj strukturi, sve je dakle brutalno determinirano, unaprijed određeno, ništa se ne događa slučajno i nigdje nema kreativnog momenta, sve je podložno neumoljivom usudu kojem nitko ne može umaći (što je paradoksalno u svijetlu činjenice da je cilj stoika dosezanje unutrašnje slobode). Uz sve ovo se uklapa i apoteoza racia i njegova omniprezenca, ideal trijeznoće i hladnoće, bezvremenost zakona, specijalno bezvremenost prirodnog prava. Zanimljivo je da je prirodno pravo najradikalnije dovedeno u pitanje i potisnuto upravo u epohi romantike, u dobu koje se takoreći osjetilo zasićeno krutim i postuliralo metaforu tekućine - u prvom redu historizam, koji u duhu romantike preferira organsko naspram mehaničkog i u svemu vidi vremenitost, povjesni "organski rast" (sve je npr. običajno pravo) umjesto bezvremeno važenje, koje je kao stvoreno da bi se vjerovalo kodifikacijama prirodnog prava.                             

 

 Kinizam

 
 
Kinizam (rekosmo da kiničar odgovara Vodenjaku) se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. i imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to njima favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Jer kiničari su radikalni etički individualisti i vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Stou drži kinčar nedosljednom jer društvenom životu žrtvuje autarkiju, dok Stoa drži kinizam nedosljednim jer apstiniranjem od društvenog života bježi od odgovornosti služeći brigama i strahovima.
Za razliku od stoicizma je kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno uvjeriti, praksom i primjerom, činom umjesto riječju. Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarno-agresivnom pučkom tonu koji se pedagoški obraća širokoj publici sa moralno-filozofskom poukom (demonstracija prividnosti diverznih vrijednosti), skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor. Kiničar je čovjek, reče Habermas, koji se "isključuje iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja". Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu demonstrativne prostote nastupa ili nekulturnosti. Kiničar vodi život u njegovoj najprimitivnijoj, potpuno ogoljeloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza kinizma je ista ona kiničara Tylora Durdena iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." Ništa nije tako korumpirajuće kao posjed i zato je za volju autarkije od siromaštva učinjeno pravilo. Tako su kiničari bili neka vrsta propovijedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje. Ali poanta svega ovoga nije u bjegu ili odricanju od svijeta, nego upravo u samopotvrđivanju u svijetu neovisnošću o njemu. Kiničaru je etika jedina vodiljna nit, a piroda mu je jedini uzor. Priroda ovdje međutim nije prožeta Bogom ili uzvišenim logosom kao kod stoe, nego beštijom, koja je kiničaru magistra vitae. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu, status naturalis statusu civilis, izraslo napravljenom, divlje civiliziranom - tako se on posred polisa povlači iz građanskog života. Društvo je trulo, a njegovo spašenje je u povratku ka prvobitnom, anakronističkom, neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog suživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih morao biti antiheroj, ne nosioc baklje napretka nego jahač apokalipse. Ne drži kiničar samo teoretski sva kulturna dostignuća za ništavna, nego i živi dosljedno tom poimanju, štoviše, sa punom skandaloznošću demonstrira ethos "pravog" življenja: odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, potpuna razgoljenost, u bukvalnom i prenesenom značenju. Osjećaj užitka za kiničara nema neku vrijednost, niti je neka nužda, ali osjećaju seksualnog užitka ipak valja izići u susret da mu se nebi podlijeglo. Ali ljubav valja svakako zaobići, jer to je opasan osjećaj koji porobljuje, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako za "ljubavnu" praksu se ne nađe prilika onda je i onanija odlična nadoknada, pa, ako je napaljitis baš akutan, onda direktno u javnosti. Epiktet svjedoči za Diogena: "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće, u staroj grčkoj se nije jelo na javnim mjestima), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)". Štoviše, neki vele da je Diogen davao prednost onaniji, jer ova garantira autarkiju, pa kako je on često prinosio žrtvu bogu Onanu, jednom na vrhuncu mudrosti reče: "i trljanjem stomaka se može utoliti glad". U domeni "nomos-a", konvencije, je i sram, za kiničara krajnje egzotičan osjećaj, jer ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi, slabosti i poroci, dok su tijelo i njegove primarne potrebe s one strane srama. Legenda kaže da je Diogenovo skandalozno besramlje zaslužno i za ime "kinizam", iz psovke na njegov račun - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uzeta za ordenje, čak su mu kako vele na mjestu njegove sahrane podigli spomenik u obliku psa. A po jednoj drugoj legendi je preminuo je dosljedno autark, sam izabrao smrt umjesto ona njega, sa punim dostojanstvom odbio da diše prije nego mu je staračka iznemoglost ili bolest oduzela dostojanstvo. Po nekoj trećoj legendi su ga zvali psom i zato što je živio u nekoj vrsti neupotrebljive bačve za pričuvu, kakvih je bilo posvuda po gradu i koje su koristili psi kao utočište. Kad bi bio upitan čime je zaslužio da ga zovu psom, on bi odgovorio: "Onima koji su prema meni darežljivi mašem im repom, na škrtice lajem, nitkove ujedam." Ali rekosmo životinja je ne samo korijen imena ovog učenja, nego ista može biti i profesor struke življenja, jer Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. Tko se smanji na veličinu miša, može prkositi svakom gorkom usudu, reče jednom prilikom. Ako se od čovjeka izvlači pouka, onda od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva. A ako se od odraslih izvlači pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena (ako izuzmemo Prometeja). Može se reći, sve ono filogenetski ili ontogenetski prvobitno, primitivno, što još nije zadobilo kompleksnost je ono za čim se valja povoditi.

Vodenjak i Lav
"Čovjek treba toliko filozofirat, dok se vojskovođe ne počnu uzimati za goniče magaradi" - Diogen. 
Legendarnu anegdotu iz Diogenova života znaju mnogi: Aleksandar Veliki potraži i nađe čuvenog Diogena i predstavi mu se: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of universe". Ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Aleksandar: "Ima li što filozofe što mogu učiniti za tebe?" Diogen: "Da odjebeš sa Sunca". Odlična ilustracija osovine Vodenjak-Lav! Oba ova lika ilustriraju dva ekstrema ostvarenja individualne autarkije (nakon propasti polisa): Aleksandar putem što više slave, moći i bogatstva, Diogen putem što manje istog; prvi hoće rasti, drugi se smanjiti, prvi hrani svoje apetite, drugi ih anulira i tako doseže istinsku slobodu. Diogenski rečeno, bolje biti pas nego gospodar, jer gospodar robuje svom imageu, posjedu, moći - kyon anuliranih potreba je istinski gospodar. Tako je legenda darovala Aleksandru uvid: "Kad ne bi bio Aleksandar, bio bi Diogen".
 
Kao što sam kod stoe skrenuo pažnju na njen zemaljski karakter, tako ću u slijedećem ukazati na zračni (vodenjakov) duh kinizma. Kinizam je simptomatično jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da mu je na meti vertikalnost uopće, koja se ima demontirati, ili sve ono gore pozicionirano, dakle opsjena, bolest, perverznost ili sl., koje se ima utabati do ravnine. Ovaj svjetonazor je najprije u humanističkom duhu iziritiran sa svim što je društveno gore, više, uzvišeno, solidarizira se sa najcrnjim društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, teškim fizikalcima, robovima. Isto tako je iziritiran i sa svim onim što je ontološki gore pozicionirano, vrijednosti, ideje i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična, spekulativno i argumentativno filigrana filozofija bezvrijedna, jer sve što je vrijedno znati, može i prost čovjek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent. Ekscesivna dijalektika i koncept nebeskih ideja koje blistaju nad čulnim i vremenitim, kao i svjetlosne metafore koje su kasnije u neoplatonizmu postale paradigmatiski modeli, su za kiničara opasne degeneracije. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - irealan, nečulan, neuzemljen, uznesen u (platonska) nebesa. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svijetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko zračne naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" od bilo kakve ovisnosti, ne prijanja ni uz što, ne veže se, ne visi, ili kako bi rekao Epiktet - "sve na njemu samo visi".
 
I na kraju da se kratko se zaustavimo na Rafaelovoj slici "Atenska škola" (1510 g.). Tko je taj pizdun na slici koji ne haje za sklad i simetriju slike? Geometrijskim središtem slike su počastvovani Platon i Aristotel. Nad njihovim glavama kao kakva aura koncentrični lukovi sa opadajućim svjetlom, praznina pod njihovim stopalama, sve im to podcrtava centralnu važnost. Ali u toj praznini, na stepenicama, malo izvan fokusa, je indirektna zvijezda ove slike: jedna skurilna figura koja strši i smeta oku, jedina koja leži (ne želi biti uspravna), nezainteresirana, polugola i potpuno relaxed (samo što ne onanira), i umjesto svojom centričnom pozicijom u harmoničnom redu, ona svojom ekscentričnom plijeni pažnju - Diogen.
 

Atenska škola
 

Još par adjektiva

 
Jarac i Vodenjak se mogu također precizno opisati i sa izrazom coolness. Povoljno je da je da je ovaj izraz dvoznačno akcentuiran, i ta dva akcenta se nude za elementarnu stilizaciju: izraz coolness udomaćuje s jedne strane zemaljske karakteristike tipa distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge strane zračne karakteristike kao nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. Jürgen Trabant, renomirani filozof jezika poistovjećuje coolones sa sprezzatura, široko rasprostranjenim izrazom renesansnih dvorova Europe, koji je označavao umjetnost kamuflaže truda ili prezentacije lakoće i gracije (o čemu će kasnije biti riječi u kontekstu Zraka/gasa). Naglašavao sam u više navrata da su oba ova znaka nedodirljiva, Jarac u smislu da se ne da dirnuti čuvstvenim podražajima, da ga je teško prenijeti u stanje ganutosti, ne pogađaju ga rezonance ljudi i ambijenata, da se ne su-osjeća, sa-žaljeva, su-življava itd. dok je Vodenjak "vertikalno" nedodirljiv prije svega u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Rekosmo da je ovaj zodijački znak znak egalitarnosti, ravnine, te ga u tom smislu krasi ravnina duše ili ravno-dušnost u smislu da njegov kinični duh ponižavajuće ne tanga pošto mu je vlastiti odjek nevažan. On je analfabet za jezik vrijednosnih rangiranja, zato uvijek pribran u situacijama gdje drugi gube prisebnost zbog nagaženog ega. Ako se pod izrazom "ego" misli na "organ" koji stremi inflaciji, koji želi rasti u smislu važnosti, ili kojeg deflacija boli, onda je ovaj organ kod Vodenjaka samo jedan kržljavi patrljak. On je onaj za kog se kaže da "nema ego", jer su svi ataci na njega izgubljeni u zrakovitoj praznini - što nikako ne mora značiti da njegova indolencija potpuno isključuje samopoštovanje. Ako se sadržaj izraza coolness dalje prati u zrakovitom smjeru, stižemo do izraza koji Vodenjaka još precznije opisuje - nonšalancija. Nonšalancija potječe od francuske riječi nonchalance što znači opet bezbrižnost i ravnodušnost u jednom. Osim toga, starofrancuski chaloir znači biti važan ili vrijedan, a latinski calere znači biti topao, vruć, rasplamsan. Dakle, Vodenjaku kao nonšalantnom tipu ništa nije vrijedno uzbuđenja, teško mu je podići temperaturu, da ne kažem rasplamsati ga, on uvijek ostaje cool. Valja i skrenuti pažnju na činjenicu da je dobar dio sinonima izraza coolness na njemačkom jeziku zračna metafora: lässig (opušten, nehajan), gelassen (ravnodusan, opušten), locker (labav, opušten, raskliman), leger (ležeran, korijen u latinskoj riječi levis ili leviarius sto znači biti lak, lebdjeti), i izravni izraz luftig koji znači zrakovit ili zračan. Suština Elementa Zrak je, da naglasim još jednom, odsustvo stege, pritiska, uključujući i gravitacionog (lakoća), oveći orbis ili tolerancija kretanja, labavost i rasklimanost (vidi ovdje).
Saturn je najkasnije od 16. stoljeća postao i dio diskursa melankolije (crna žuć), s čime ne želim tvrditi da je melankolija odlučujuća za Saturn, ali neke njene implikacije odlično pogađaju stvar, kao npr. outsiderstvo melankoličara. Skoro svakom piscu kasnog srednjeg vijeka i renesanse je melankolija važila kao domena Saturna i u prvom redu kao bolećivo odsustvo vitalnosti, koje čovjeka tjera sa trgova u zapizdinu. Jarac i Vodenjak su faktički znakovi daleko od vitalnosti, od supstancijalnog središta, od srca, periferni, neogrijani, sivi, suhi, banalni, bez pulsa. Nekom će sigurno zvučati neobično, ali oba ova znaka su i ljudska, utoliko što su "excentrično pozicionirani" (Plessner), imaju težište iznad vitalnih slojeva, Jarac iznad animus-a, Vodenjak iznad animalnosti ili vitalnosti shvaćene u biosocijalnom smislu, kao volja za moći, za rangom, za updateom gena. Filozofsko-antropološki uzeto je Jarac u odnosu na nesvjesni, nepodijeljeni život, otuđeni duh čovjeka i njegova otvorenost prema svijetu. Dok je Jarac emocionalni invalid, tup na sentimente; Vodenjak je tup na vrijednosti i statusne aspekte čuvstava. Ni jedan ni drugi nemaju nikakvog schein-a, ništa svjetlucavo, sjajno, ni traga lux-uza, raskoša, opulencije, čarolije, iluzije. 
Kao deziluizionirani stoički ili kinički tipusi koji žive out-of-matrix, oni favoriziraju ogoljelo i sirovo, nepodložni su varkama i opsjenama, oboje su hard core realisti, ali i ovdje opet sa različitim akcentima: Jarac kao princip realnosti (naspram princip gušt) gdje se datosti procesiraju racionalno, ali isto tako i habitus urbanog "novog realizma", dok Vodolija korespondira sa načelima epohe "realizam" ili "naturalizam", kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne uzvišena dramatika heroja i bogova.

 

 

 

 

Uvod

 

Kakvu važnost domicilni red ima za astrologiju se može iščitati iz rasprostranjenog toposa helenističke astrologije - thema mundi - mitskom horoskopu nastanka svijeta. U tom horoskopu je konstelacija planeta upravo domicilni red, 7 planeta  ukućenih u dvanaestodjelnim isječcima Zodijaka, koji bi onda bili izvorišta, mjesta porijekla ili domovi tih planeta. Porfirije Tirski (233g. - 309g.) definira zodijački znak (=zōidion) kao dom (=oikos), znači obitelj ili mjesto življenja. U ranoj astrologiji se preferiralo imenovati zodijačke znakove domovima planeta, tipa "Jupiter se nalazi u domu Marsa" (i ne u znaku Škorpije). Povijesno jezikoznanstvo upućuje i na istoznačnost grčkog izraza oikos i latinskog domus. Izraz "Domicil" je sastavljen iz indoevropskog korijena dom (tj. dem) i koristi se na isti način kao u slavenskim jezicima = ono otkuda se potječe; obitelj, zavičaj, rodni kraj. Istog korijena su i grčki domos i latinski domusZodijački znaci su dakle domovi planeta, kao izvorište, mjesto porijekla, u tom smislu i srodnost.

Kaldejski red polarnost
Kaldejski red u odnosima polarnosti

Osnovna karakteristika tog domos-icilnog reda je redo-slijed, stručno imenovan kao kaldejski red, naime redoslijed brzine kretanja planeta iz geocentrične perspektive - 1.Mjesec 2.Merkur 3.Venera 4.Sunce 5.Mars 6.Jupiter 7.Saturn. Druga stvar je da unutar tog reda postoji i jedan red polarnih relacija: Sunce je u središtu, nema svog polarnog oponenta i služi preostalim planetama kao os simetrije preko koje se ove preklapaju u polarni odnos - Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars (vidi sliku gore). Treća stvar koja određuje domicilni red je rasprostrtost tog kaldejskog redoslijeda planeta preko Zodijaka duž osovine ljeto-zima sjeverne zemaljske polutke, čime su iste te polarne planetarne relacije ostale važeće (s tom razlikom što Sunce dobija svog oponenta). Domicilni redAli zodijački znakovi nisu samo projicirane polarnosti planeta na krug, nego i na sređeni elementarni karakter ovog kruga u polarnom duhu stoičara, gdje su vatreni znakovi dijametralno suprotstavljeni zračnim, kao i zemljani vodenim. Taj stoički "triplicitetni red" po elementima je uziman sa rezervom sve do srednjeg vijeka, iako je poznat još u vrijeme Ptolomeja. U prvom planu su bile aristotelove bipolarne "primarne kvalitete" - vlažno-suho i toplo-hladno. One su uzimane ne samo kao srž elemenata, nego su osute posvuda po sustavu tradicionalne astrologije, po spolovima, planetama, mjesečevim mijenama, temperamentima itd. i odgovorne su za brojne disonance. Npr. hladni i suhi Saturn je domicilni vladar zračnog znaka (Vodenjaka) i egzaltiran je u zračnom znaku (Vaga), a Zrak je po aristotelovom sustavu upravo suprotnih kvaliteta, vruć i vlažan (dok je po stoičkom jednostavno hladan). Te aristotelovske "primarne kvalitete" tvore elementarne polarnosti Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda i kose se sa dijametralnom (stoičkom) polarnošću elemenata na zodijačkom krugu - Zemlja vs Voda i Vatra vs Zrak. Stoici su za razliku od Aristotela elementima pripisivali svakom po jedan haptički kvalitet, jasno i elegantno - Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan - i to se po elementarnosti znakova podudara sa dijametralnom logikom zodijačkog kruga. U Anthologiae (između 150 i 175 g.) Vettius Valenta, suvremenika Ptolomeja (važan promoter Aristotela), su prvi put zodijačkim triplicitetima pridodani elementi i istovremeno u 9 tomova ovog djela nije bilo ni spomena aristotelovih "primarnih kvaliteta". Te haptičke kvalitete su pridodane i planetama, i opet po jednoj logici reda koja je disonantna sa domicilnom. Imenujmo provizorno gorepomenuti polarni sustav kaldejskog reda "solarnim" (neutralno Sunce u centru) i ovaj drugi "merkurovski" (neutralni Merkur) ili po F. Rochberg "Babylonian Horoscope" "babilonski". Po logici ovog "babilonbskog" reda je Merkur neutralna ili androgina planeta bez polarnog oponenta i ne Sunce (kao u polarnosti kaldejskog reda) koje je ovdje oponent Mjesecu. Zatim su benefični Jupiter i malefični Saturn oponenti, kao i benefična Venera i malefični Mars. Dok se "solarni" polarni red bazira na brzini kretanja planeta u odnosu na Zemlju, ovaj "babilonski" bi se mogao bazirati na magnitudi planeta (njihov vizuelni intenzitet), iz koje se onda izvlače karakteristike benefičnost i malefičnost. Tako su najsvjetlije planete na nebu Jupiter i Venera benefične, dok su najmanje vidljivi, turobni Saturn i krvavo crveni Mars malefične planete. Merkur koji je uvijek u društvu Sunca, u relativno kratkim intervalima vidljiv prije njegova izlaska i zalaska, je bio posrednik između nebeske i podzeme zone. Zagovornik tradicionalne astrologije će benefičnost/malefičnost planeta zasnovati i na aspektima njihovih domicilnih pozicija prema luminarima (Suncu i Mjesecu). Ali tu postoji problem da zodijački krug podjeljen na solarnu i lunarnu polutku ne pali kod Saturna: Saturn solarne polutke nije u aspektu sa Suncem i lunarne nije u aspektu sa Mjesecom (150° umjesto 180°). Ovo "babilnosko" strukturiranje planeta po svemu sudeći nije potpuni trash (Jupiter nije nikakvo party ozračje ali jeste velikodušnost, kao što je Saturn škrtost i izolacija) ali mu je smisao i važnost očigledno distorzirana, pogotovo uz distorzer aristotelovih "primarnih kvaliteta" koje su nakačene na planete tako da je Saturn hladan i suh, njegov oponent Jupiter topao i vlažan; Mars topao i suh i njegov oponent Venera hladna i vlažna; Sunce je toplo i suvo i Mjesec hladan i vlažan. Dualizam Sunca i Mjeseca, kao i "androgini" karakter Merkura nas navodi na pomisao da je u pitanju spolna polarnost, međutim, iako su Sunce vs Mjesec i Mars vs Venera u odnosu muško vs žensko, Saturn i Jupiter su oboje muško, da bi se opet poslužila neka treća logika. Ova zbrka ima svoj daleki odjek i u astrološkoj lektiri današnjice koja vrvi od disonantnih opisa planeta ili zodijačkih znakova, posebno kod opisa Jupitera i Merkura i pripadajućih im znakova po domicilnoj logici. Služeći gorepomenutoj logici je stara astrologija npr. Jupiteru dodjelila zračnu prirodu ili prirodu sangvinika (pozitivne kvalitete toplo i vlažno) i izrazitu benefičnu prirodu, suprostavljenu turobnom, malefičnom Saturnu. Jupiter rog obiljaSangvinična i benefična priroda Jupitera se pokazuje i u izrazu "jovialan" koji je iznjedrila srednjovijekovna Astrologija i znači vedar, zabavan, dobronamjeran a odnosi se na latinskog Iuppiter-a kojemu je genitiv Iovis, dok je Satrun bio vezan uz turobnost i melankoliju. Tako je Bog namrgođenog neba, groma i munje isti onaj i vedrine; i stoji za sve ono gdje je jovijalnost, vedrina, zabava itd. potpuno nepoželjna - katedre, vrhovne sudove, crkvene i političke dostojanstvenike, vlastodršce, filozofe, ideologe, misionare, fanatike itd. Za ljude koji nose obilat teret odgovornosti, reprezentiraju institucije ili su okorijeli u jednoj ideologiji je sigurno najnepodesniji sangvinični temperament i humor im dođe kao nešto subverzivnog karaktera. Štoviše vedrina, zabava, veselje itd. su karakteristike ne samo daleko od Jupitera, nego se kao pripadajuće njegovom domicilnom opozitu Merkuru očigleno dijametralno kose s njim. Merkur je i Bog "snalažljivih", lopova i trgovaca, zato Jupiter mora biti heroja i dostojanstvenika, svih onih koji rade za veće od sebe. U naporima isticanja njegove benefičnosti je Jupiter toliko iščašen da se uzima čak i za signifikatora materijalne imućnosti. Može se reći da ovdje imamo 2 Jupitera zbrkana u jednom - jedan kao Saturnov i drugi kao Merkurov opozit. Iako je ta aristotelova logika "primarnih kvaliteta" i "babilonski" red planeta u povijesnim dubinama astrologije, velika je smetnja u dobijanju koherentne slike. U svijetlu ovog se stara astrologija doima kao dva loše nakalamljena simbolična sustava, a nova ne kao astrologija koja je lijena misliti pa je odstranila sve zamršeno, nego kao astrologija u čijem pojednostavljenju postoji sistem: sve ono što je moderna astrologija pokušala otkantati je u tendenci taj red aristotelovih haptičkih kvaliteta i "babilonski" red u kojem su Sunce i Mjesec (dan i noć) baza polarnosti. Zato je sa scene nestala benefičnost-malefičnost, "primarne kvalitete", dnevni i noćni horoskopi i sva ona dostojanstva koja se baziraju na ovom, tripliciteti, granice itd. Whatever, dvanaest zodijačkih znakova nisu ništa drugo nego jedna banalna ali genijalno osmišljena kombinatorika 7 planeta i 4 elementa, utoliko prije što planete i elementi nisu jedno drugom samo adirani, nego su u odnosu srodstva. Planete dakle imaju elementarnu narav, ali nikako po (ne)logici "primarnih kvaliteta" nego prosto po domicilnoj. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi - jer svojom sumirajućom, sintetičkom naravi samo ovdje može biti udomaćen i ne posjeduje apsolutno ništa od tradicionalno mu dodijeljene zračne ili sangvinične naravi (vidi dolje).

Zodijak sa svojih 12 zodijačkih znakova je ovdje statični sistem polarnosti kojeg ne interesiraju botanički, klimatski, astronomski i sl. ciklusi, otprilike isto kako ga je uzimao i francuski matematičar Jean-Baptiste Morin (1583-1656), naime kao potpuno neovisnom o godišnjem solarnom ciklusu (jer je fiksiran na primum mobile). Tako se vjekovni problem sa južnom hemisferom (zodijački znak na južnoj heimsferi gubi svoju specifičnu suštinu?) pokazuje kao fatamorgana. Kao što rekoh, krug se osim kao demonstrativni obrazac za prikaz ciklusa može koristiti isto tako eficijentno i za prikaz polarnosti, i to je ovdje jedino od važnosti. Tako se može reći da ekvinociji i solsticiji nisu bitni za sistematiziranje Zodijaka, nego je red kaldejske poslaganosti planeta preko Zodijaka ključni faktor. Osnovna podjela Zodijaka bi onda izgledala ovako:

 
 
Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete - na unutarnje (donje) i vanjske (gornje). Tako su oni ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Znači, priroda znakova polaže račun kosmološkoj formi sphaera mundi, unutrašnje i vanjsko u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:
 
 
 
Sve ovo bi bilo šuplje imenovanje koje nije zavrijedilo pomena, da izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove nije njihov direktni opisni atribut, u smislu da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo suštinski vanjski, nego u izvjesnom smislu i gornji, daleki, hladni; i ne samo unutarnji nego i donji, bliski, topli - uvijek u duhu jedne infantilne fenomenologije. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:
 
Gornji/Vanjski znakovi su dakle centrifugalnog karaktera, prema-vani (= lat. centri-fugere) usmjereni i donji/unutarnji centripetalnog karaktera, prema-unutra (= lat. centri-petere) usmjereni. Kako je uopće moguće da nešto ovako infantilno ima smisla? Astrologija se načelno obraća jednom infantilnom biću u nama, nekakvom mitskom čovječuljku koji se nalazi u srcu naše vitalnosti. Svi navedeni atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje bitne jer su s jedne strane samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt "arheologije" jezika i traženja "kosmičkih" struktura u njemu, i preko toga pokušaj osvjetljavanja tog vitalnog, infantlnog jastva u nama koje je glavni sudionik u svemu ovom.
 
 
 

Saturn vs luminari

 

Već u simboličkom prikazu Jarca i Raka, kao i apstrahiranoj suštini ove osovine, gdje je stanište prvog u čošku, grotlu, brlogu, guduri, plodnoj kotlini i drugog na golim planinskim vrhovima, se očituju polarni atributi goreprikazane poze Zodijaka - dolje vs gore, toplo vs hladno, unutra vs napolju, blizu vs daleko. Mjesec je jedino nebesko tijelo kojemu je očigledno pored cikličkog kretanja i oblik ciklički mjenjan. U simbologiji starih astrologa i njihovih zagovornika faktor cikličnost nema učešća u ovom simbolu, mijene su jednostavno pro-mijene pa je Mjesec prosto planet labilnih prilika, kronične zasićenosti, nepredvidljivosti, promjenjivosti, vagabundstva, hirovitosti - definitivno pogrešan analogon! Mijene su ovdje kako faktički tako i simbolički ustaljeni ciklusi i ne averzija prema ustaljenošću, ne stalno nešto drugo nego stalno isto. U pravcu mijena (i ne promjena) se sve fino posloži kad se pođe od gorenavedene vizije Mjeseca, planeta onog unutra, kotlina, gudura, rupa, "stomaka i uterusa prirode" kako reče Dorneus. Samo činjenica da je "grotlo" žene, njen porođajni instrumentarij, mjesto perioda ili ciklusa mjesečnice skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (i usput: u sebi skvrčen fetus u formi  polumjeseca) govori za sebe. Tako je životna misija mjesečeva čovjeka ili Raka tražiti i nalaziti ultimativnu rupu, jazbinu, potpuno suprotno od vagabundstva: ne bježati od pointimljenog nego naprotiv producirati intimu i ušuškati se u njoj. Njegov život je kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenjem, udomaćenjem, ugnježđenjem - koje se opet bilda ponavljanjem, ciklusima rituala (rītuālis=ponavljanje) i običaja (ob-vičaj=vyčьnъ=navika). Svako ponavljajuće iskustvo teži izmaći pratnji svijesti, "tone" u čovjeka, intro-verc, u njegovu dušu/tjelo, "poduševi" se postajući jedno unutra ili "pritjelovi" kao refleks - kad se npr. jedna živa metafora skori u nesvjesni jezični automatizam ili kad nam automobil postane produžetak tijela. U tom smislu je Mjesec napor prešaltavanja sa modusa pilota na onaj autopilota, gdje nesvjesno okupira prostor svjesnog, namjernog, voljnog i čovjek postaje poput mjesečara. Mjesečev znak Rak je vodeni znak, dakle znak koji čezne za nepodijeljenošću i zato je on uz njegovu metaforičnu toplinu, blizinu, srastanja srdašaca itd. i znak besvješća, dok je njegov zemljani oponent Jarac kako podvajanje i odvajanje, tako i vrhunac lucidnosti. Ali to besvješće nije tupilo jedne cigle, nego je to agirajuće i reagirajuće besvješće živog. Da ne ispadne da predem neku svoju proizvoljnu priču: i veleuvaženi Ibrahim Izz al-Din veli da su kosmološki ekstremi Mjesec i Saturn ekstremi čovjeka, na strani prvog planeta Mjeseca duša ili životni princip i na strani zadnjeg planeta Saturna duh ili um (Alchimie 1974). Oživljavajuću misiju Mjeseca valja proširiti i na metaforičko oživljavanje. Naime, nezreli um sa njegovom primordijalnom asocijacijom dodira je taj koji po-duševljava u animističkom stilu (lat. animus = duša). Jer ako je Rak "baby" onda mu je i mentalni sklop bejbolik, infantilan, dakle animisitički, po-duševljavajući, oživljavajući (“preoperationalni stadij” - Piaget), koji stvarima daje jedno unutra (Mjesec/Rak = stvaranje šupljine, "nutrine"), dušu, životnu silu. Svijet je tako oživljen, mek, bez krutog shematizma uma, kauzalnosti, snovolik, po logici sna. Ako netko nije ubra poantu gorepomenute volje elementa Voda za nepodijeljenošću sad bi se moralo jasnije vidjeti. Svijet ontogenetskog ili filogenetskog početka - djeteta i primitivca - nema autonomiju, nije za sebe, nije tamo nego ovdje, na njemu se "mistično participira", kako bi to nazvao etnolog Lévy-Bruhl, bolje rečeno, nema ga, sve je duša. Psihoanalitičari bi rekli, u primitivnom stadiju nema ni majke - "primarni narcizam" - majka to sam ja. U "oralnoj", "simbiotičkoj" ili fazi "ouroborosa" (zmija koja se grize za vlastiti rep u formi kruga), kako oni to nazivaju, je djete takoreći još uvijek unutra iako je napolju, u stanju "totalne participation mystique“ kako bi rekao psihoanalitičar Erich Neumann. Svijet stiže tek sa sviješću, kad se odraste, otrijezni i zauzme distanca. I svijet i svijest su izrazi koje svoje korijenje imaju u izrazu svijetlo (kao i lucidnost od lux=svijetlo, conscious=lat. concire=lat. scire=vidjeti ili grčki syneidos=εἶδος eîdos = za vidjeti). Osviješćivanjem se dakle simbolički još jednom izlazi iz mraka na svijetlo ("živote moj, dva put san iziša" što bi reka Oliver), samim aktom svijesti dobijamo svijet. Saturn je planet zadužen za osvjetljenje odnosno osvješćenje time što opredmećuje ili objektivira. I opredmećenje i objektiviranje su riječi koje znače postaviti napolje, pred nas, pred-metnuti i izbaciti napolje = lat. obicere. Opredmećenje je to što je sadržano već u samom aktu svijesti, naime staviti se u distancu, odvojiti se, otisnuti, udaljiti, ili se iz primordijalne subjekt-objekt supe izdvojiti kao jedno Ja, čime se i pred-met artikulira. Tako dospijevamo u svijet stvari, duše nigdje više na vidiku, sad relikvijom možemo otvarati flašu. Kad je sve fino podvojeno na snagu stupa efektivna alatka daljnjeg raščlanjivanja, ali i "zanatlijske" djelatnosti - pojam. Na njemačkom je riječ pojam (Begriff) posuđena iz doslovnog uhvatiti, zgrabiti ili uzeti u ruku (greifen) i prenesena na duhovno pojmiti. Ali i naš izraz "pojam" odnosno "po-imati" ima sličan posesivni prizvuk. Da bi se nešto zgrabilo ili uzelo u ruku potrebno je kruto agregatno stanje. U stanju ukrućenog objekta je uvijek i ukrućeni subjekt. Samoj svijesti je imanentan čin podvojenja i "ukrućenja" ili ukinuća prožimljivosti fenomena (Voda), poput mitološke meduzine glave. Akt apstrakcije je takoreći iznenadni pad temperature - promjena agregatnog stanja iz tekućeg kruto. Sve ono čulno, slikovito, jedinstveno, fluidno, tekuće iz neposredne zornosti koje nas zove, izaziva, obraća nam se zato što ne poštuje granice, je kod akta poimanja dobilo granice i prvobitna živost je iščezla. Pojam je stvar bez lica, prazan, kao skorena kontura jednog fenomena, njegovo rožnato tkivo takoreći, koje ga izvana zatvori. Za razliku od neposrednih fenomena koji su zasićeni dirljivom slikovitošću, opojmljeni svijet nas ne dira, ne odgovara nam, ne obraća nam se, ne dijeli rezonancu sa nama. U tom pojmiti je dakle jarčev bazni refleks, ovanjštiti, postaviti napolju. Pojmovi stoje u i analogiji sa prostorom i prostornim odnosima jedno-pored-drugog, uključivanja i isključivanja, dakle zemaljskog elementa, dok rakovi po-duševljeni fenomeni stoje u analogiji sa vremenskim odnosima jedno-u-drugom. Zato bi se za vrhunac zemljanog Saturna mogle uzeti form-alne nauke kao matematika, logika, teoretske informatika, opća lingvistika, pa i pravne nauke, sve visoko-apstraktno gdje se operira sa bezvremenim formama ili relacijama, kao kod kristalografije.

Mjesec je shodno ovom i mjesto izmirenja prirode i kulture, ali onda kulture u smislu protupola civilizaciji - i jedno i drugo su organskog karaktera i opstaju kroz cikluse. Forma Mjeseca je u-turn, savijeno, skupljeno, kružno, cikličko, ponavljajuće i to je totalna karakteristika svega obilježenog ovim planetom. I duša i tjelo Raka su rikverc i intro-verc usmjereni, prema sebi okrenuti, u sebe skvrčeni, poput fetusa. Nasuprot ovom kružnom pokretu i zaokretu, ponavljajućem i preživajućem, je postavljena vremenska linearnost Jarca, potpuna ravnodušnost prema proteklom i okrenutost dalekom, otvorenom, čuvstveno nekontaminiranom - kao kod perspektive suvog, artrotičnog, žilavog brđanina. ArtemidaMože se reći da egzistencijalna manjkavost koja proishodi iz životne teme rakolikog čovjeka - izgnanstvo iz simbiotičkog "rajskog vrta" - ne samo da ga tjera da traži dom nego i da ga permanentno stvara. On je naime tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, "mekša", "rastače" je (Element Voda) i na kraju internalizira (zato korespondira sa probavnom aparaturom). Za to je zadužen njegov težišni psihički mehanizam association by contiguity (koja ne radi bez ponavljanja), koji od vanjskog čini unutarnje, ali i od hladnog toplo, od tvrdog meko itd. po mogućnosti do one mjere gdje je svjesnost minimirana na goli flow doživljajnosti bez svjedoka - uzmimo to kao rekonstrukciju uterusa. Ali mjesečeve mijene nisu samo mijene uterusa, nego i mijene plodnih kotlina sa njihovom težačkom ciklikom obrade, kao i mnogočim što je uslovljeno ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu Mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama (npr. rakovi) su u duhu Mjeseca, nego i sama terra mater odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po cikličkom diktatu Sunca) i uzima natrag, i koja pored toga u sebi čuva minulo, relikte, ruine, potonule civilizacije.

Dio ovog asocijativnog polja je i početak i kraj sveg živog: Rak-Mjesec označava meki i vlažni početak života, vrhunac sila plodnosti i rasta, Jarac-Saturn s druge strane okoštalost i mumificiranost kraja. Ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na dojci; dok je Jarac ne samo otegnuće papaka, nego i uvertira toga, pocetak kraja, apatično, uvenulo, dehidrirano, okorjelo starosti. Dio te priče je i početak i kraj jedne kulture u kulturno-cikličkom (spenglerovskom) smislu, njeni somnabulni vitalni počeci i okončanje u "barbarstvu refleksije" (Vico) ili "mineralizaciji" u armirani-beton metropola koje čovjeka čupaju iz zemlje (Spengler). Rimski Saturnus je važio kao Bog žetve i bio prikazivan kao starac sa kosom ili srpom (kojim je kastrirao vlastitog oca Urana) i zato ne čudi da se ovakva vizija Saturna sa njegovim equipmentom plus smiksana sa predstavom orfejskog Boga vremena (Chronos i ne Kronos, Zeusov ćaća), u srednjem vijeku slila u personifikaciju smrti. Očigledno je i mitološka slika Saturna sa tim njegovim alatom vezana uz kraj, naime jednog vegetacijskog ciklusa - žetva, dok je Mjesec njegov početak - sjetva, odnosno početak rasta u mjesečevim uslovima, naime vlage i topline. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli mogu vidjeti na istom mjestu - oba znaka, i Jarac i Rak, na momentu rođenja. Kako Jarac označava "ovanjšćenje", klaustrofobični impuls izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, on je i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja prenatalnog ili uteralnog života - napuštanje apsolutnog komfora, mračnog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, suhi, jasni, osvjetljeni svijet koji iziskuje grč svjesnosti. Ovako uzeto bi Saturn bio početak i kraj, da ne kažem alfa i omega.

Saturn
Saturn

Saturn je dakle vanjski planet i pravac mu je "centrifugalan", zbog čega mu je domicil u ekstenzivnom Zraku/gasu i disocijativnoj Zemlji/krutom tjelu. Po njegovoj kosmološkoj logici - zadnja vanjska sfera - mu je suština ovanjšćivanje, udaljavanje i od-vajanje (cut pupčane vrpce), od-metništvo, od-tisnutost, od-kačenost, od-tuđivanje, izgnanstvo, izoloacija, zahlađenje, ili po istoj liniji - emancipacija ili autarkija. Saturn je dakle preći i ne udariti u granicu kako ga astrolozi inače složno vide, kao oponent Jupiteru koji kako vele otvara granicu i popušta stege (z.B. Robert Hand). Ovdje valja napomenuti da su sva tri vanjska planeta (Saturn, Jupiter i Mars) usmjerena prema-vani i svaki od njih se pomjera van zacrtanih granica na sebi sopstven način. Sagledajmo to Saturnovo "ovanjšćivanje" u kontekstu njegovih domicilnih oponenata Sunca i Mjeseca. Sunce tradicionalno stoji za oca i Mjesec za majku. Saturn u zračnom domicilu, dakle Vodenjak i kao takav oponent ocu-Suncu, označava emancipaciju u prvobitnom značenju te riječi: emacipatio = ex-manci-pater = napuštanje očeva doma. Saturn u zemljanom domicilu, dakle Jarac i kao takav oponent majci-Luni, je napuštanje majčina “doma” (lat. exsistere). Napuštanje majčina “doma” je napuštanje uteralnog komfora i dolazak u svjet i svjesnost - rječi koje svoje izvorište imaju u riječi svjetlo, i istovremeno pojmovi koji stoje za podvojenost. Napuštanje očeva doma znači od-metnuti se od stega očevih vrijednosti, koje “izvode na pravi put”, pripremaju za ugled i status, ali i za društveni komfor, ako treba i batinom. Kao Vodenjak je to uživanje friško stečenog posjeda sloboda, najbolje kao vagant ili vagabund, od lat. vagare = besiljno skitati, daleko od stega društva, ili pak kao lutalica u duhu prosvjetiteljskog Bildungsroman-a gdje su reset-irane kućne vrijednosti i osobnim iskustvom se grade nove (Vodenjak=individuacija). Još jednom: Saturn "pušta" i ne "drži", kako mu se inače pripisuje: pušta na "tržište", ako uzmemo da su mu otac i majka nešto kao fabrika kovanica, gdje majka iz svog "kotla" izbaci mali metalni disk, otac mu udara vrijednosni žig.

Uz činjenicu da su Mjesec i Saturn kako bukvalno kosmosloški (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjētlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, u mrčini - zemaljski aspekt Saturna je svjētlo i prosvjetiteljsko, nikakva mrčina kako mu se inače pripisuje. Saturn je za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, granice ili krajnje periferije, i u ovom hyle-atičnom ili vodeno-zemljanom sustavu je svjetlo gore i vani, glava, tavan, terasa, vrh izložen svjetlu ili rub planetarnih sfera izložen svjetlonosnom Empyreum-u, završnoj sferi Boga ili aristotelovog etera (kod pneumatičnog para elemenata Vatra vs Zrak važi model po kojem je svjetlo unutra, u središtu, dok je na periferiji odsutnost svijetla). Kod Vodenjaka Saturn određuje njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizmu Lava), na rubu ili van sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica slikovito uzeto goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim, tuđim, dalekim (i ne "limitirati" ili "postaviti granice" kako fantazira astrolog).

Rekosmo da Saturn kao zadnji, vanjski planet ima “eksternalizirajuću” misiju i stoji za sve vanjsko. Znamo i da je Mjesec, kao prvi, prema unutra okrenuti planet, njegov oponent i da stoji za sve unutra. Saturnu je kako znamo pored Mjeseca i Sunce oponirajući planet, i isto tako označava ono unutra. Međutim to sunčevo unutra nije šupljina bez sadrzaja kao ona mjesečeva, nego je to naprotiv supstancijalna punoća središta, srce, srž, špica. Sunce znači centralnost, kako kosmološki odnosno aristotelovsko-sferološki, tako i fenomenološki. U polarnom sustavu kaldejskog reda je ono ne samo jedino bez polarnog oponenta, nego je i os simetrije svih polarnosti. Kod nekih astro-kozmologa i alkemičara je ova centralnost Sunca proširena i na cjelokupni ezoterični univerzum - takoreći sveobuhvatni heliocentrični sustav posred geocentričnog. Sunce je dakle u kaldejskom redu nešto kao nebeski igrač s one strane dualnosti, ne treba oponenta za ravnotežu jer je sam u sebi uravnotežen i drugima služi kao os ravnoteže. Uz taj specijalni ravnateljski status ide i specijalna čast "svjetlodarja". Međutim u svijetlu činjenice da je isijavajuće, svijetleće tjelo, se njegov smisao pomjera sa egalitarnog na elitarno, (svi jednaki samo ja jednakiji, kako reče Orwel) i Sunce je sad majestas koji stoji za moć i gloriju. Za egalitarnost je upravo zadužen njegov otrežnjujući zračni oponent Saturn: ex-centra i decentralizator ili još bolje utabač, egalitator, ravnatelj do nastanka bezlične mase (gas), ali i ravnatelj duše (ravno-dušnost). Fenomenološki je Sunce neponovljiva svjetleća raskoš, jedino isijavajuće nebesko tijelo, i zato jedino koje stoji u izravnoj vezi sa semantikom samog svjetla. Svjetlosni izvor je uvijek objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac vizuelnog intenziteta jednog prostora. Radialnost svjetlosnog izvora, gradijentalnost njegova svijetla osutog po objektima i okrenutost osvijetljene strane ovih objekata ka izvorištu - prostoru uvijek daju centralnu intenciju, navodi oko da potraži izvor. Tokom cijele povijesti astrologije nije postojala dvojba da Sunce reprezentira “svjetlo, sjaj i veličanstvo” (Abu Masar), "aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti” (Vettius Valens). Dodao bi još i glamour, pompu, luksuz, pathos svečanosti i sl. Rekoh već da se važno kiti svijetlom, kako u dubini naše impresije, za naše “unutrašnje oko”, tako i ospoljavanju onog što hoće imponirati. Vlastodršci su se vrlo često stilizirali kao reprezentanti Sunca. Luj XIV je svjesno odabrao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem već u sunčanim dvorskim ceremonijama ranog djetinjstva. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju svjetlosne zrake. Izraz kruna, crown, die Krone je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Ljudi od statusa i slave su se uvijek kitili blistavim, sjajnim, svjetlucavim, posebno na izloženim mjestima ili situacijama koje plijene pažnju i zovu publikum. Prominencija uvijek koketira sa glamour-om i preferira medijima popraćenu pompu svečanosti, gdje onda paradiraju u najboljem “sjaju”, „in glanz & gloria“, što bi rekli njemci, obje svjetlosne metafore. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog. I  svjetlosna metafora star se odnosi na slavne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju izuzetnom reputacijom, karizmom, glamourom, izuzetnim staležom, statusom, influencstvom.

Međutim svjetla pozornice uvijek prati problem autentičnosti. Već u fenomenu svijetla je sadržana iluzija, varka, čar(olija). Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati - blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu". Isto tako zasljepljuje, oduzima sposobnost vizualnog "suda" (blenden). Za showbusiness je schein odlučujuća stvar i zove se image, i sasvim je nevažno dali se podudara sa nosiocom schein-a. Isto tako i za vlastodršce i njihovu reprezentaciju. Život na dvoru Luja XIV je npr. bio jedna gigantomanijska parada schein-a njegova majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti kite tuđim svjetlom, skoro do iste one zasljepljivosti kao i sam izvor. Glatko je fino i što finije to se svijetlo na to lakše vata i širi (sjaj ili refleksija). 

Saturn kao planet otisnuća ili odmetništva je izvan svog tog pathosa. Njegov zračni domicil Vodenjak je suprotnost zasljepljujućoj atraktivnosti i nalazi se van light-sharing-a. On svijetlo ne reflektira, on ga naprotiv disperzira (hrapavo) ili apsorbira (crno), u svakom slučaju, ne posreduje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv. Ovaj zračni saturnovac, kojeg stari astrolozi iritirajuće nazivaju "dnevni" (za razliku od "noćnog" Jarca koji se kupa u svijetlu) je upravo imun na svijetlo, zagasit, hrapav i suh (ne reflektira kao što to radi glatko i vlažno) bezbojan je, siv ili crn, toliko bez karizme da je karizmatičan, svakako onima koji čeznu za autentičnošću. Vodenjak je sirovo, nepatvoreno, autentično, odsustvo taštine, idolotarije, simuliranja, schein-a, već sami imunitet na svjetlosne podražaje nudi perfektne uvjete za to. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za to što reflektira niti kako je reflektiran, to je "što mu je bogom dano", raspojasan, nekompatibilan, slobodan kao gas, potpuno tup na zov općih ideala i statusnih simbola. On je rekosmo dezerter od stega očevih vrijednosti, od Boga, časti i svih centralno ustrojenih, vertikalnih sustava, u kojima postoji rang vrijednosti. Isto važi i za sustav njegove ličnosti. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti za volju nekog općeg ideala. Tenzije i napetosti su ovdje odsutne, sve je cool i relaxed (element Zrak), odluke su demokratski izglasane, nema silovanja. Njegov oponent Lav je bogati investment u image, kroćenje i natezanje do ispunjenjea društvenih stremljenja, na kraju stoji karizmatični heroj ranga i statusa, emitirajući čovjek rado izložen na javnim mjestima, koji ima što pokazati. Ali ako je Lav u tom svom biti-za-druge uvijek jedna reprezentirana općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna, slučajna ličnost. Kako je predaleko od dosega gravitativne snage centra, u njemu se u miru ispunja individuacija koja rezultira zaokruženim individuumom koji samo sebe samog reprezentira. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko i opće, ne pogađaju mu rezonancu nikakave eksterne, općevažeže vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije naštimana na to, nije centralno ili vertikalno ustrojena, on je kao neki lumpen-proleter, komunjara, koji je imun na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, jednostavno, ne vata se ništa na njega, ne identificira se ni sa čim, slično kao i kod brata po planetu Jarca. Zato je Vodenjak out-sider, out-of-law, od-metnik, izgnanik iz staleškog sustava, luzer sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, boem, punk, heretičar, disident, cinik, pučki prostak, prdonja, seljačina, općenito ljudski od-pad (Jarac je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, blazirani i distancirani flaneur, čovjek na kojeg se ne vataju identiteti, sve od-reflektirano, prema svemu zauzeto rastojanje); Vodenjačka populacija su putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti i studenti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, ispljunuti iz društva jer nisu u škvari; ali i isto tako reprezentanti underground ili sub-kultura.

Bazno stanje saturnovog tipa (Jarca i Vodenjaka) nije melankolija kako se forsiralo u doba renesanse (vidi Ficino) nego apátheia. Dok se izraz apatija danas koristi kao stanje pasivnosti, tupila ili mrtvila, apátheia antičkog doba je važila kao aktivni gard suverene, trijezne individue koju krasi coolness (nonšalancija+hladnoća) ili nedodirljivost, stran joj je svaki zanos, ne dopušta se zaposjesti osjećanjima, uvijek ostaje pri-sebna, pri sebi ili kod sebe. Saturn je rekosmo "ravnatelj" pa je tako i duša ovdje izravnata (ravnodušnost), neda se uzburkati. Apátheia je suprotnost pátheia što znači iskusiti ili doživjeti u smislu pasivno podnijeti ili odtrpiti, biti pasivna masa za u-tisak ili impresiju. Očigledno i naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječju. Pathos u retoričkom smislu je usmena produkcija uzvišenosti ili veličine (svečano, tragično) i retor koji operira ovom tehnikom nije sasvim "priseban", pri-sebi, "ponešen" je ili extatičan od lat. exstasis = van sebe, i istovremeno time i publici podriva suverenost ličnosti, motivira ih se ne glavom nego srcem. Lav i Rak su pátheia znakovi, prvi patetičar, drugi patičar u impresionističkom smislu. Lav je rojalan i barokan, idealno-tipično sav u okrilju veličine, grandioznosti, oteknutosti. Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od schwellen=oteknuti. Ako planetarni red uzmemo kao neku kosmološku dramu u amfiteatru, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili osvjetljena scena i drama u njoj, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire. Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti, coolness, mir, bezbrižnost, opuštenost, autarkija. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kiničke - i važila im je kao stanje vrijedno svakaog stremljenja, stanje mudraca, sophos-a, štoviše i Boga samog. Svaka od ove dvije škole nosi i duh jednog od saturnovskih znakova - stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov.

 

 

Jupiter vs Merkur

 

Diverzni prikazi Merkura

Za razliku od likovnih prikaza Jupitera, očinskog, zrelog muškarca naboranog čela i bujne brade (iz koje je usput rođena Minerva), Merkur je (skoro) uvijek prikazivan je kao golobradi mladić. U Homerovoj “Himne Bogovima” je Merkur dječak vješt u lopovluku, lukavstvu, trgovini. Ali prije svega je važio kao kurir, povezna karika Bogova i ljudi. Imaginirajmo ga kao ratog kurira - frz. courrier = skoroteča ili skorotrča, izvedeno iz starofrancuskog courir i italijanskog correre što znači trčati, žuriti - brz, malen, neupadljiv, spretan, zna vješto zavarati, hita od komandne centrale ka frontu sa viješću, šunja se i provlači pored patrola i straža neprimjetno kao zrak. Hermesovi rekviziti su putnička kapa sa krilcima ili maskirna kapa za skrivenost od pogleda (poklon od Hadesa), patike s istim, u ruci kaducej ili hermesov štap. Još u ranoj antici je Hermes oslikan na vazama imao štap u ruci čiji kraj je krasio krug sa polumjesecom. To je do danas ostalo nepromijenjeno na simbolu Merkura. Krug i polumjesec su označavali Sunce i Mjesec, a Merkur kao ujedinitelj ili neutralizator ova dva principa spolnu neopredjeljenost ili hermafrodizam (gr. od Hermes i Afrodita). Kasnije je štap dobio i dvije uvijene zmije i legendu uz to koja glasi: Hermes zateče dvije zmije u borbi i izmiri ih olivinom grančicom, nakon čega su mu ove iz zahvalnosti postale dekor štapa u pozama okrenutosti jedna drugoj u ljubavi. Tako je simbolici kaduceja uz čarobnjaštvo, trgovinu i promet, pridodano i mirotvorstvo. Kaducej je bio prikazivan i uz boginju Iris koja je u Homerovoj Ilijadi (u Odiseji samo Hermes) olimpijski glasnik. Između ostalog je ona i personifikacija duge koja samo svojim lukom sugerira premošćenost daljine. Kaducej su nosili i heraldi, stvarni poštari i diplomate starog vijeka, i služio im je kao znak imuniteta odnosno neutralnosti. Simbolički je neutralnost pomenuta "androginost", ali nudi se i kao sloboda od opredjeljenosti, nevezanost (da bi mogao povezati), neobuhvaćenost većim, biti sam za sebe, solo izvođač bez tima. Među astrolozima i šire ne postoje dvojbe o značenju planete Merkur - jezik, pismo, znak, signal, ali i transport, promet, novac, trgovina, pošta, misionarstvo, kurirstvo, diplomatska služba, pa i divinacija itd. drugim rječima svi alati razmjene, posredništvo, medijalnost (zbog čega mu je domicil u medijalnom Zraku). Kad su u pitanju dvije zaraćene strane, onda je Merkur svojim posredništvom i mirotvorac. Valja opet napomenuti da mirotvorne planete Merkur i Venera imaju svoje kućište u mirotvornom elementu Zrak, jer fenomenološki je gas stanje blagosti, balansa, amortizacije, niveliranja.

Iz svega ovog se može očigledno ekstrahirati smisao Merkura kao planeta onog između (kao i medijalni element “gas”), koji povezuje, preovladava daljinu i simulira blizinu prostorno dalekog ili udaljenog, omogućava indirektno prisustvo neprisutnog. Time što je daleko osobno upoznao izbliza - dođoh, primih, odoh - on takoreći neutralizira daljinu i servira blizinu. To "prirođeno" operiranje sa blizinom polaže na dubljem levelu račun gorepomenutoj banalnoj činjenici: Merkur je planet kosmološke blizine. U ptolomejsko-aristotelovoj kosmologiji, aksiomatici astrologije, je Merkur unutarnji, "centripetalni" planet, znači planet blizine. Po tom redu nam je samo sfera Mjeseca bliža od Merkurove. Mjesečeva blizna je  metaforička bliskost, Merkurova blizina je u prvom redu perspektiva blizine, zoom-iranja i time svjet univerzalno malog. Kako je u astrologiji na snazi simbolički totalitarizam i sam Merkur je kao dio tog svijeta juvenilan, gracilan, sitan, malen. Merkur je i čisto astronomski najmanji (i najbrži) planet sunčeva sustava i Jupiter najveći. Kako kaldejski red planeta od Mjeseca do Saturna simbolizira i razvojni tok čovjeka od nastanka do nestanka, Mjesec i Merkur stoje i za djetinjstvo, friškost života - Mjesec dob dojenča, Merkur djeteta (kao što njihovi oponenti Jupiter i Saturn označavaju pozniju fazu života, Jupiter roditeljstva, Saturn starosti).

 

DIverzni prikazi Jupitera

Jupiter je najveći i imenom - Iuppiter Optimus Maximus - kako je često označavan (IOM u starim spisima). Ako je Merkur mali, nestašni dječak onda je Jupiter veliki, veleuvaženi otac, ono dakle što je sadržano u njegovu prvobitnom imenu Diēspiter, sastavljeno iz imena dieis=dan i pater=otac, nebeski otac (Dyaus pitar, nebeski otac Rgveda). Njegova nebeska priroda po svemu sudeći polaže račun i arhajskoj klasifikaciji božanstava na uranska=nebeska vs ktonička=zemaljsko-podzemna. Ali slijedeći ponuđene analogije ovog optimusa maximusa, svevišnjeg i veličanstvenog nebeskog oca koji je usput često prikazivan sa jastrebom na ruci, uzeti ćemo ga kao biće visine i daljine i pridodati mu nebesku, panoramsku teleperspektivu giganta, kojoj se ocrtava veliki, nadređeni smisao, cjelina mozaika, sve ono suprotno Merkurovoj perspektivi. U perspektivi giganta se ocrtava veliki, nadređeni smisao, cjelina mozaika. Jupiter je dakle planet velikog, sve ono voluminozno sumirano, sveobuhvatno, sadžajno bogato, prvotno. Tako je sa spoznajnog aspekta Jupiter vezan uz ono što se prije zvalo “intellectus”, nešto kao viši spoznajni skill u smislu intuitivnog prevođenja iskustvenog materijala u "big picture" i isto tako jedan zaokruženi životni gard, dok je Merkur vezan uz “ratio”, "nižu" intelektualnu, diskurzivnu, analitičku, tehničku spoznajnu sposobnost, našiljenu za detalje i praktičnu izvedbu. Jupiter je glomazni materijal uma - generalije, kategorije, principi, aksiomi - sve ono do čega se stiže intenziviranjem refleksije. Ne samo da je sve to dano pogledu sa oservation-towera, nego je to opet konceptualno-metaforički pozicionirano gore. Općosti su načelno gore, konkretnosti dolje. Pojam ruža je sub-ordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje (veliko definira malo), dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore (malo definira veliko). Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U "Predškoli estetike" Gustava Fechnera, poglavlje "Estetika odozdo i odozgo", je ovaj svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore", da bi se oštro ograničio od Hegelove “nebeske”, idealističke estetike (podsjetimo se usput da je ga je i Marx uzemljio sa glave na noge i od toga napravio pičvajz). Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa najvoluminoznijim pojmovima i majstori su u operiranju sa meta perspektivama. Meta je starogrčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", pa se tako filozofi međusobno nadvisuju svojim megalomanskim pozama. I sama refleksija, kod filozofa jedan također napeti tik, je zauzimanje perpektive izvana ili van kompaktne struje svijesti, i ujedno svakim aktom pomjeranje horizonata. Ista rekosmo krasi i drugog dalekog planeta Saturna (ali ne stimulira nego inhibira) - oba ova vanjska planeta imaju kosmo-logikom stvari otuđujuću, ovanjščujuću prirodu.

Isto kao što je Jupiter, kao nekakav nezgrapni intelektualni troll bez smisla za detalje, zadužen samo za grubu aparaturu intelekta i njegov glomazni materijal, tako je predisponiran i samo za onaj najvoluminozniji društveni materijal, za “aksiome” društva. Jupiter je tako nastanjen kako u statutima, ustavima, preambulama, tako i u samim dostojanstvenicima društva. Oni koji su upućeni u astrološku pojmovnost, znaju da su Jupiterovci uvijek bili ljudi od majestetstva i visočanstva, generali, diverzni vlastodršci, sudci, monarsi, dekani, intelektualci, svi oni "krupnog zrna" kojima misli ili odluke imaju najširi efekt, koji su reprezentatni društvenih "aksioma", utjelovljuju institucije, nose teret nad-individualne odgovornosti, imaju težište u super-egu (über-Ich) itd. - dakle, kao i kod misaonog instrumentarija - sve ono gore pozicionirano. Dok su Merkurovci "mali čovjek", pero kategorija, ljudi koje ne terete odgovornosti, neobavezne individue "bez supstance" koje reprezentiraju samo sebe samog; zatim oni na dnu lanca odluka, izvršitelji koji "materijaliziraju" koncepte, praktičari (Merkur je i Bog zanatlija) koji se bave samo tehničkim pitanjima inklusive i STEM fields, logističare, inžinjere, matematičare, predstavnike egzaktnih znanosti, visoko-inteligentnu populaciju koja se ne ubraja među intellectus-alce. 

Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao “ljudsku veličinu” ili kao nekog “velikodušnog” ili “sa velikim srcem”, dok je Merkura opisao više kognitivno, ali i kao okretnog, elastičnog karaktera (možda je zavrijedilo pažnje i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male). Jupiter je očigledno voluminoznost i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog. Jupiter sa vatrenim akcentom (Strijelac) je veličina karaktera, sa vodenim (Ribe) veličina duše. Veličina karaktera je i visina karaktera. Vatroviti Jupiter je uspravan kao plamen i prije će se izgasiti nego povinuti. Takav "plamenit" je i plemenit, nekvarljiv, čist, moralno autark, slično kao i njegov susjed vanjske zone, Saturn. Posrne li izvana - nevažno, važno da nije iznutra posrnuo. Time je Jupiter čisto dostojanstvo, a dostojanstvo je čisto gore: biti na visini, uzvišen, sa srcem u višim sferama ili “uzdigunta srca”, imati nivo ili ne upuštati se u nešto ispod svog nivoa, jasan limit na dolje; nepotkupljiv, ne cima ga komerc, nemoguće ga je po-niziti jer radije crkne nego se pogne, pa sve do donkihotovske rigidnosti i odsustva takta. Jupiteroliki čovjek je samo tjelesnim gardom nategnuto uspravan, ispršen, dignutog nosa, pun visinskog pathosa, kao da sugerira: nikad pod-lijeći ili pod-činiti se ili savinuti se, ili ne biti mlohav nego erigiran kao falus. Društveni “dostojanstvenici” su nosioci vanjskog dostojanstva, naime onog službe, i oni su zajedno sa njihovim službama gore pozicionirani; njihove znamenite javne profesije ih automatski opasaju dostojanstvom, kojeg oni onda moraju opravdati odgovarajućim habitusom. Sve ovo važi za vatreni kontekst Jupitera - Strijelca. Što je onda sa vodenim Jupiterom - Ribama? Već se vidi da Jupiter uopće nije načisto sa sobom, gleda da se pozicionira izvan sebe, da se prevaziđe. Ali dok se vatreni Jupiter prevazilazi u pravcu iznad sebe, predajom nečem nadindividualnom, većem ili višem od sebe - transcedentnim entitetima, idealima, idejama, utopijama, općim principima, zakonima, institucijama - čime se u krajnjem efektu uzdiže, pa i bere počasti, dobija na važnosti (što je rekosmo smisao vatrenog elementa), onaj vodeni se prevazilazi obrnuto - odricanjem od svake važnosti. Dok je prvi vatrovito vertikalan, istegnut, rigidno ispršen, drugi je klonut i mnogo što vezano uz riječ klon - naklonost, sklonost, pokloniti, prikloniti ili pokloniti se - dakle, predimenzionirani čovjek velike duše, široke ruke i širokih grudi, poklanja kao da ga nema, što god stigne, materijalna dobra, pažnju, povjerenje, samog sebe, pa i kad završi u naivnost i servilnost. Dok se vatreni Jupiter uveliča uzvišenjem, vodeni se uveliča poniženjem, odricanjem od vanjske veličine stiče unutarnju. Tu vidimo askete, bogobojažljive mazohiste, krščane bačene lavovima i Sponge Bob-a.

Što je sa Merkurom i metaforičnim proporcijama njegove duše? Jasno je, ako je Jupiter čovjek voluminozne duše, onda je Merkur onaj male duše. Izraz "malodušnost" očigledno nije mišljen kao recipročnost "velikodušnosti", jer ovim se ne označava netko tko nije vičan darovanju, nego netko koga je lako obeshrabriti, nije istrajan, lako posrne pred teškoćama ili ne donosi čvrstu odluku jer joj ionako ne može biti vjeran. Ali opet se može reći da velika duša radi sve na veliko, mala zapinje na malom. Ako posustajanje pred teškoćama ne podrazumjeva odustajanje i gubitak morala nego odustajanje i traženje elegantnije alternative, ili ako postoji nesklonost kaljenju čvrstih odluka zbog povjerenja u vještinu improvizacije, onda takva malodušnost nebi bila daleko od Merkura, ali sigurno ni preblizu, jer pod malodušnost sigurno nije mišljena agilnost. Ali zato postoje povoljnije metafore za male dimenzije karaktera. Nasuprot jupiterovske širokogrude nesebičnosti ili majestetskog viteštva se nalazi čovjek "sitne duše". Sitna duša je čovjek suviše "blizu" samom sebi, utkan u svoje interese, trgovac, muljator iz lične koristi, beskičmenjak. Minijaturne karakterne dimenzije označavamo sa "gnjida", njemci za isto kažu “wicht” = (moralni) patuljak, čovječuljak ili “krämer” = trgovac sitnom robom. Ali sitničar je i pretjerano uredan čovjek, pedant, formalist, koji zapinje na sitnicama, ne radi ništa u velikim potezima iz straha od gubitka kontole, ništa u zanosu nego uvijek proračunato, čime je u izvjesnom smislu i malodušan, dok jupiterolikog čovjeka kamenčić u cipeli ne žulja jer je "glavom u oblacima", iznad konkretnog svijeta. Za sitnu dušu se opet u metaforama volumena kaže i da je uska. Uskogrudan je onaj čovjek koji slijedi samo svoje sitne interese. Na drugoj strani je rekosmo širokogrudan čovjek, onaj sa dovoljno komfora u grudima i za druge, reklo bi se uvećano/augmentativno “ljudina”, čovjek "široke ruke" i "velikog srca". Ali uskorgrudnost ne označava samo etičke deficite nego i deficite prespektive, skučenost pogleda, kad netko nije spreman reflektirati svoju ograničenu perspektivu. Na engleskom se koristi izraz "small-minded" ili „narrow-minded“ i na njemačkom "kleingeistig" (malog duha) „engherzig“ (uskog srca) ili „engstirnig“ (uskog čela), ali i izraz „borniert“ koji potječe iz francuskog borner i znači ograničen, limitiran. Englezi za sitničarstvo koriste adjektiv „petty“ koji potječe iz francuskog petit = malen. U njemačkom jeziku se za sitničarski duh koristi izraz „kleinlich“ (sitničav) ili „kleinkariert“ (sitno-karirani), u istom smislu: kad netko prevrednuje sitnice, ostane visiti na malenkostima, kad je pedantan i ništa se s njim ne može uraditi poletno (čime je upravo opisan i njemački mentalitet). "Kleinlich" je adjektiv koji ide uz nepovjerljivost ("kleinliches Misstrauen"), jer se i povjerenje "poklanja". I uz osvetu isto tako ("kleinliche Rache"), u smislu, čovjek je preblizu samom sebi, svoju situaciju uzima prevažnom, nije u stanju da se prevaziđe, dok "velika srca" opraštaju, kao što i sam oprost veliča dušu. Također i uz interes ide adjektiv "kleinlich" ("sein kleinliches Interesse"), kad netko nije dovoljno velik da pređe preko svojih "malih interesa“ zarad većih, zajedničkih.

Sad kad se sve ovo sagleda, strši izvjesna nesrazmjernost vrijednosti - na jednoj strani uvaženi lifestile, na drugoj nešto što nikom nije ideal i čega bi se svatko postidio kad bi u tome bio zatečen. Metafora velikog je generalno metafora pozitivnog, metafora malog se koristi pretežno negativno. Sa metaforama malih dimenzija kao “sitničar”, “uskogruda” osoba, “sitna” ili pak “niska” duša, “gnjida”, “wicht” sigurno nije iscrpljen Merkur, ali mu je pogođena rezonanca, kako njegove zemljane (Djevica) tako i zračne strane (Blizanci). Merkur rekosmo nije planet majestetičnosti, on je izgubljen u malim okvirima svakodnevnice, mitološki je prisniji ljudima nego Bogovima; nije ni visine i uzvišenosti, u spharea mundi je samo Mjesec niže pozicioniran od njega, dakle niskoletač je (makar i u vrijeme ferija otputovao na rodno selo Olimp), planet kontakta i blizine, žablje perspektive (naspram jastrebovske Jupiterove), prizemnosti i trijeznoće. Tu je na snazi instrumentalni ratio, utilitarističke ili pragmatičke životne maksime, koje se interesiraju za efekt i ne za vrijednosti, znači više tehnika nego filozofija življenja. Svakodnevni pragmatičar ne vjeruje u univerzalnu ideju vodilju nego kalkulira korist, ali i filozofskom pragmatičaru je sinonim za istinu korist, "cash value" kako bi je nazvao pragmatičar W. James. I trijezna, ekonomska etika utilitarizma isto tako kalkulira samo efekt, samo ime joj veli da je korist centralna misao - lat. utilitas=korist - jer shodno ovom čin ne može biti dobar sam po sebi, nego samo u odnosu na sumu ukupnog dobra kojeg producira. U zemlji Merkuriji se uvijek kreće odozdo, kalkulira se trijezno odozdo na gore, empirijski. Ništa nije iz jednog komada, nego uvijek sklepano iz djelova. Principi ovdje nisu otkrovenja za sva vremena nego su varijabilni ekstrakti iskustva. Ali nije uvijek sve tako trijezno kod Merkura, tehnike življenja su i umjetnosti življenja, ars vivendi, savoir-vivre, vještina surfanja na valovima života, visoka umjetnost improvizacije, to je također oblast male duše u nešto proširenom značenju, gdje karakter ne stoji u prvom planu nego vještina življenja i preživljavanja. Hermes je zaštitni Bog lopova i iluzionista, "prefrigani lupež" (Walter F. Otto, ) i nadimci su mu bili "lukav", "opsjenar", "akrobat". Živa, lat. mercurius je metal Merkura i stoji za njegovu živost i okretnost. Ali Merkur je isto tako i nepotkupljiva, slobodarska duša sa dovoljno ljekovitog cinizma da ga ideologije ne mogu zavesti i sa dovoljno imunosti na svakojake fundamentalizme, jer se ravna samo na mjerilima života ili faktičnosti. Pragmatična maxima svakako postoji kao vrijednost, ideal ili ideja vodilja. Ayn Rand, spisateljica koja je osnove moralnosti vidjela u racionalnom samointeresu već dugo fascinira mnoge ljude i uživa nesmanjeni kult status. Filozofija pragmatizma ima pregršt dobrih razloga da savija istinu preko koristi, odbacuje nepromjenjive principe i život želi zasnovati na situativnim datostima. Odsustvo viših sfera i trijezna prizemnost su nesumnjivo vrline, posebno za znanstvena mjerila i još više u vremenima eskalacije ideološkog ludila. Pragmatična anglo-saxonska kultura je već dugo najuspješnija na globusu. Uz to ide i činjenica da kod njih totalitarizmi nikad nisu imali šanse. Također svi djelovi svijeta koji su dosegli opće blagostanje su to uspjeli zato što su isticali vrline trgovca, tj. što im je sugerirano slijeđenje svojih sitnih interesa (Liberalizam), pa se sad siti i namireni mogu posvetiti i bezgraničnim humanističkim utopijama.

Ako postoji kognitivni, etički, karakterni fenomen jupiterovske veličine, mora postojati i estetski, i taj se zove uzvišenost. Kantova "Analitika uzvišenog" počinje rečenicom "Uzvišenim nazivamo sve ono, što je naprosto veliko". Fenomen uzvišenog je tematiziran još u antičkoj retorici kao grandis ili gravis stil ("odjek velike duše" - Pseudolonginus), od 17. stoljeća je postao opći estetski fenomen (Boileau), gdje je dalje uziman kao protupol lijepog, posebice šarmantnog, ljupkog, komičnog, idiličnog, koje u retorici i poetologiji važe kao „estetika malog“. Uzmimo za primjer uzvišenost u glazbi. Ovdje je voluminoznost u prvom redu jednostavnost: jednostavna ritmična i tonska struktura muzičkog djela, jednostavan ritam bez tema i skokova, cjele note, dugi tonovi, jednostavne proporcije, samo kvarte, kvinte, oktave, npr. Straussov C-G-C u startu Zaratustre, kao kakav mitos stvaranja, ili majestetični motiv vrha "Alpske simfonije" - sve u svrhu dočaravanja grandioznosti. Sve ovo evocira sirovu arhitekturu, golu konstrukciju bez nadgradnje i dekoracije. Fiziognomija zvuka mora također zvučati voluminozno, nikakvi kričavi, ekstatični, "tanki" instrumenti poput piccola ili harfe, nego "puni" puhački instrumenti ili rogovi, fanfare i timpani. Što netko reče, oluja ne huči preko trokuta, niti celesta ne izaziva zemljotres. Isto tako i voluminoznost samog  ansambla i suma raspoloživih instrumenata. Ogromni hor ili simfonijski orkestar i optički i akustički, silinom decibela, zastraše i umanje konzumenta. Ako jedan veliki simfonijski orkestar u fortissimo modusu može producirati decibela kao let borbenog aviona u blizini, onda sigurno nitko u distanci i mirnoj kontemplaciji ne uživa u muzici kao kod kamernog orkestra, nego mu se u estetski doživljaj mješa afekt i potrešenost.

Summa summarum, Jupiter je "downward causation", veliko je prvotno i malo su izvedenice; dok je Merkur "upward causation", malo je prvotno i veliko samo sklepotina iz malog. Za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom se koristi metafora "top-down", dok je obrnuto imenovano sa "bottom-up". I demokratija se uzima kao bottom-up vlast, konstituirana od strane demosa, dakle odozdo, od pojedinačnog, prema gore itd. Izrazi "top-down" i "bottom-up" se uostalom korite i u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički u službi velikog kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga religijie, ideologije, despotizam, etatizam, apsolutizam, totalitarizam i sl. je Jupiterovsko.

Ako sad još jednom ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je kristalno jasno zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Taj holistički intellectus Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitički ratio Merkura na Zrak i Zemlju. Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata.

 
 

Mars vs Venera

 

Kad Mars svojom čizmom kroči na scenu, okončano je vrijeme sklonosti i naklonosti u korist averzije. Ne samo da sve ono što je bilo izbalansirano i fino kooperiralo izgubi afinitet, nego se razbudi i animozitet, najbolje kad završi u razornoj koliziji, u međusobnoj negaciji do potpune anihilacije. Za ovo se ne mora biti astrolog, svatko je ponešto načuo o ovom. Ali opis Marsa se može produbiti i profiniti uz pomoć domicilnog reda. Da bi pokazao ta dva domicilna lica Marsa i Venere (i svih ostalih planeta) moram najprije osvježiti lekciju o redu elemenata. Već gore sam pisao da se elementi djele na po 2 para i da je svaki par priča za sebe. Ja te parove nazivam hyle-atičnim i pneuma-tičnim (hyle=materija, pneuma=duh) - u duhu stoičkog učenja. Dok ne nađem podesnije izraze, ostat će ovako da se izbališ dok izgovoriš. Ova podjela se formalno podudara s onim što je do sada važilo: Voda i Zemlja su “pasivni”, Zrak i Vatra “aktivni”. Međutim, ovi parovi su znatno više od toga i znatno više među sobom različiti nego im je inače pripisano. Porijeklo te klasifikacije je aristotelovo učenje o “prirodnom stremljenju” elemenata koje se očigledno bazira na fenomenologiji agregatnih stanja: Tekuće i kruto “prirodno” (sila teže je bila nepoznanica) streme ka “centru univerzuma” (središte Zemlje), znači prema dolje, dok su gasovito i vatrasto fenomeni okrenuti ka gore, ka aristotelovom eteru. Kao što rekoh, hyle-atični i pneuma-tični parovi elementa su dvije potpuno zasebne stories, do te mjere zasebni da je svaki polaran u sebi - što je opet dio stoičkog učenja (i u fizici su tretirani odvojeno, vidi "kondenzirana materija"). Za razliku od aristotelovog, stoičko učenje primarne kvalitete postavlja upravo u duhu ovih polarnosti: Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan. Ništa drugačiji nije ni elementarni red zodijačkog kruga koji od davnina važi: svi zemljani znakovi su dijametralno (180°) suprostavljeni vodenim i svi zračni vatrenim. Znači, nudi se na tacni a cjelu istoriju astrologije ostade teoretski netaknuto. Suština zasebnosti ovih parova je u slijedećem: hyle-atični, "pasivni", tvarni, donji ili prema dolje stremeći Elementi - Voda i Zemlja - imaju utoliko “pasivni”, "statični" odnos prema svijetu što problematiziraju samo njegovu recepciju, nemaju takoreći voljni nego spoznajni odnos s okolinom (izolirati se od nje ili spojiti se s njom). Pneuma-tični, "aktivni", gornji ili na gore stremeći elementi - Zrak i Vatra - imaju aktivan odnos prema okolini u smislu da se ovdje postavlja pitanje sile, volje, akcije, reakcije, socijalne interakcije. Važno je napomenuti da u ovim parovima elemenata nema ni traga nekakvoj spolnosti. Opsesija signiranja spolovima je u vremenima nastanka astrologije bila kao nekakva pandemija i teško je bilo izbjeći da i elementi dobiju penis i vaginu. Pored svega ovog valja napomenuti da, ako izuzmemo luminare, po domicilnom redu svaki od planeta ima svoje kućište u u jednom hyle i jednom pneuma elementu. 

Što su onda hyle-atični Mars i Venera? Ako su dva djeteta na svakoj strani klackalice iste težine i nikakve dodatne sile nisu na djelu, klackalica miruje. Generalno, ako je summa svih na tjelo djelujućih sila = 0, onda vlada mir, tjelo je izbalansirano. Ravnoteža je dakle odsustvo pokreta ili odsustvo aktualizirane energije. Tjelo koje miruje uslijed međusobno neutraliziranih sila može se ili tvrdoglavo opirati okončanju tog balansa, ili ga je vrlo lako prenijeti u pokret. Prvo stanje se zove stabilnost i traži oveću investiciju energije da bi se promijenilo, drugo je labilnost i kod njega je dovoljna već neznatna sila da tjelo prenese u pokret. Zato stabilno stanje ima nisku i labilno visoku potencijalnu energiju. Ako je mir stanje ravnoteže onda je posbeno ravnoteza unutar jednog krutog tijela zavrijedila pažnju, a još posebnije stabilnost te unutrašnje izmirenosti čestica. Struktura jednog (idealnog) krutog tijela ostaje beskompromisno dosljedna samoj sebi, opire se eksternim silama i žigu vremena. Struktura tekućine je nasuprot tomu sušta labilnost, nemogućnost balansa, ona je hipersenzibilna na najtananiju silu, uvijek u pokretu i uvijek u kooperaciji s vremenom. Ne postoji ni jedan ponovljeni moment kao ni jedno stabilizirano mjesto na tekućini. U krutom, uravnoteženom tjelu je energija takoreći "vezana", u tekućem je "slobodna" u flowu. Možda je netko već naslutio: ovdje je skicirana Venera u njenom zemljanom i Mars u njegovom vodnom kontekstu. Venera sa zemaljskim akcentom (Bik) je zadužena za mir, ravnotežu i stabilnost, Mars sa vodenim (Škorpion) za nemir, tenziju, pokret, erupciju energije. Ovakav Mars ima na viziru stabilizirane strukture, po mogućnosti masivne glavne držače. Sve što on hoće je ekstaza oslobođene energije, najintenzivnije ostvarena u rušenju, razaranju, koliziji. Venera suprotno tomu želi vezati energiju u samodovoljnu, stabilnu strukturu, pretvoriti je u masu, materiju. Možemo uzeti za primjer stabilni mir dva megalita koja su naslonjena jedno na drugo prkosila vjekovima, ali još bolji primjer su masne naslage na tjelu. Energija se veže u mesu, ali najbolje u masnom tkivu. "Stomačina" je pravo energetsko skladište, sadrži 2,5 puta više energije nego ugljikohidrati i proteini na isti volumen. To skladištenje i rast tjela se zove anabolizam, materijalizacija energije i stvaranje bio-mase - domena "hyle-ične", tvarne Venere. Suprotno tomu, kad tjelu pomanjka raspoložive energije onda razgrađuje samog sebe, stručnim rječnikom, aktivira se katabolizam, konkretno u ovom slučaju "fatburnning", "sagorijevanje" masnog tkiva. Izraz sagorijevanje se može slobodno uzeti i bez navodnika: u pitanju je stvarna oksidacija koja se posredništvom O2 odvija u mitohondrijima stanica. Zato se zove "stanično disanje". Glukoza može samo uz učešće O2 (oksidacija) dati bogati urod ATP-a, univerzalnog nosioca energije u organizmima. Strogo znanstveno uzeto, disanje funkcionira i bez O2 i zove se vrenje, manje efektivna metoda ubiranja energie. Ali i kao energetski manje eficijentno disanje, vrenje može poslužiti tjelu onda kad su rezeorvari iscrpljeni. Kod manje intenzivnih naprezanja opskrba kisikom ne prelazi onu potražnje, međutim kad se naprezanje intenzivira i O2 pomanjka, tjelo pribjegava vrenju (mliječne kiseline), čime se iz ugljikohidrata ekstrahira energija. Problem je da pri tom nastaje i kolateralni produkt laktat koji mišiće prekiseli i izazove iscrpljenost. Vrenje znamo i iz produkcije alkohola (alkoholno vrenje), ali njegovu energetsku demonstraciju možemo opažati kod šampanjca (ispaljeni čep) čija je specifičnost da nastaje drugim vrenjem u samoj flaši kad se šečer posredstvom kvasca pretovi u ugličnu kiselinu. Sad kad znamo da je disanje oksidacija koja služi razgradnji tkiva u energiju, možemo i samu oksidaciju u širem smislu subsumirati pod vodeni Mars, dakle sve ono što nagriza i razgrađuje. Bez tvorbe plamena su to korozija (corrodere = nagristi, razgraditi, rastvoriti), zatim vrenje u širem značenju i truljenje kao prirodna forma vrenja; i uz plamen izgaranje, eksplozija, detonacija. Nadam se da nismo otišli predaleko u lakomislenu apstrakciju kakvu srećemo u brojnoj astrološkoj literaturi, ako kažemo da je u ovom hyle-atičnom smislu Mars=Energija i Venera=Materija. Znači ovdje idemo dublje od oksidacija, asimilacija i agregatnih stanja, u samo srce materije, u smislu "zgrušane" energije E=mc², gdje njen kilogram daje toliko energije koliko nastaje izgaranjem 3 000 000 tona lignita ili mrkog ugljena, što otprilike odgovara volumenu keopsove piramide.

Što bi onda bio pneuma-atični Mars i Venera? Taj aspekt Marsa, koji je takoreći u službi vatrenog elementa, nije sveopća dezintegracija kao kod gorepomenutog vodenog Marsa, nego je to naprotiv integracija. Ako je Element Vatra element in-tenzije, sažimanja, koncentriranja, centralizacije, onda ta integracija služi svrsi akumuliranja sile koja raste i istovremno se oštri za efektivnu udarnu snagu ili koliziju. Krajnji smisao toga je zauzimanje i porobljenje jedne druge konkurirajuće akomulirane sile. To znači mobilizacija i permanentno ratno stanje. Zato je pneumatični Mars militantnost, način njegove akomulacije je “gleichschaltung”, on homogenizira, hijerarhizira, steže, fokusira, oštri. Primjer marsovske homogenizacije je marširajuči (marš=marche=mars?) stroj na vojnoj paradi. U idealnim vojnim postrojbama su pojedinačne volje preko jasno profilirane hijerarhije bezrezervno predane komandnoj centrali - da bi perfektno koordinirane otišle u odlučujući boj protiv iste takve zgusnute siline sa ciljem sticanja raspoloživosti njihove volje. Pneumatični Mars tendira biti otporan, gust i oštar, što je ujedno i aspekt vatrenog elementa. On je kao heavy metal (gustoća veća od 5,0 g/cm³) od kojeg se prave mačevi i brijači, kojem je gustoća+čvrstoća takva da ga je moguće išlajfati do oštrine gdje se list papira sam cjepa na njemu. Čestice su ovdje izuzetno čvrsto zbijene na izuzetno malom prostoru, svrha je prodor. Na planu metafora je pogled prodoran ako je istrajan i “oštro” fokusiran. I karakter je prodoran iz istog razloga, neda se ničim potkupiti, dekoncetrirati, neumoljivo buža dok ne probije. Da bi karakter bio “prodoran”, prvo mora biti “hard” ili njemački “hart” = tvrd, po Dictionary "severe, rigorous, harsh, cruel", kao što i penis mora biti da bi prodrijeo. I isto tako je i (specijalna) vojna jedinica prodorna ako je koordinirana, svi neumoljivo istrajni, fokusirani na zadatak, rade kao jedan. Najtraženija vrlina je hrabrost, volja koja istraje i kad su šanse za porazom u blizini neminovnosti.

Da pod ovim marsovskim okolnostima nebi sve eskaliralo do totalnog rata i bjesomučnog samouništenja zadužena je pneuma-tična Venera. Ona je majstor kroćenja i blagosti. Ne upušta se u koliziju, ne razumije taj jezik, nego je upravo kroti slabošću. Osnovni zadatak joj je harmonizirati disharomnije, opustiti napeto, ali najpreciznije je formulirano ako kažemo da in-tenzije kroti ex-tenzijom, funkcionalnim smislom elemnta Zrak (osipanje, razrijeđivanje, amoritzacija). Venera dakle ne kleči i ne moli za mir, nego aktivno ex-tendira odnosno disperzira jednu koncentriranu silinu, otupljuje Marsovu fokusiranost. Kad jedna naoštrena, kompaktna silina kolidira sa mekim=elastičnim, nije nanešena šteta ni jednom ni drugom (kod koitusa Venera odgovara prodoru Marsa gostoprimljivom elastičnošću i vlaženjem). Agresivno suženi vektor sile dakle učešćem zračne Venere ne razvali ništa nego se ospe po zračnoj prostranosti, energija se raspodijeli ili rasprši na široko. Uzmimo za primjer dječiji kantun Ikee sa toboganom i morem šarenih loptica. Kompaktna energija djeteta koje sklizne niz tobogan u more loptica se rasprši u jedan široki lanac kolizija, gdje svaka od loptica preuzme na sebe dio energije padajućeg djeteta, i time rasprši energiju pada koja je sažeta u tjelu, tako da je na kraju djete amoritizirano (amortizacija = admortizare ≃ umrtviti). Znači, energija padajućeg djeteta nije udarila u čvrsti homogeni red, nego je prenešena na slobodne i nevezane loptice od kojih je svaka preuzela na sebe jedan dio siline. Ta sloboda i nevezanost je upravo priroda elementa Zrak. Ili drugi primjer: na slowmotion snimcima šamarčine se može vidjeti da kolizija rezultira valovima koji se šire preko lica. Kruto tjelo koje nije u stanju podržati ove valove strada, dok ih elastično fino posreduje i ostane čitavo. Nigdje nije valna narav tako izražena kao kod gasa koji rafiniranim prenosom zvukova može očitovati ljudski duh u njegovim finesama. Tekućina, koja je u svakodnevnom govoru asocijativno najbliža valovima (jer su vidljivi), u odnosu na gas djeluje tromo, grubo, guši samu sebe. Dakle zračna Venera ne veže energiju kao zemljana, nego je samo proslijedi u širinu ili je blago (pro)pusti dok se ne umiri, dok sile ne stignu do stanja = 0. Akcelerirane mase Venera uopćeno rečeno ne kroti otporom nego popustljivošću, bez učešća snage, takoreći aktivnom pasivnošću. Sve to uveliko liči na filozofije ili mistike dalekog istoka, po kojima je sve zrakovito, bez čvrstoće i istrajnosti, gdje sve podliježe promjenama i u promjenama svaka stvar ostvaruje svoje biće, svoj tao. Zato taoistička životna maksima glasi wu wei, ništa ne siliti. Ideal čovjeka je biti zrakovit, dakle prazan, mek, spontan, “činiti kroz ne-činiti”, nenasilnost i bezotpornost, isto kao gas. Mudrost je u slijeđenju intuicije koja osjeti i ispoštuje prirodni smjer događanja, tako da se "potporom univerzuma", relaxed i bez investicije, razvije velika snaga. Kad se taoizam spario sa budizmom, nastao je tzv. chan (od hinuističke dyana) budizam, koji je emigrirao u Japan kao zen. Tako je Tao postao Do - Budō, Kendō, Iaidō, Kyūdō, Aikidō, Jūdō, Sadō, Shodō, Kadō. Tipičan primjer ovog neagresivnog garda je borilačka vještina Judo, sa već indikativnim imenom - ju=popustljiv i do=put - hoće reć’, put popustljivosti ili fleksibilnosti. Protivnik se pobjeđuje posve defanzivno, samo se sila protivnika izmanipulira protiv njega samog. Očigledno i dalekoistočna populacija svojim rastom, gracilnošću, juvenilstvom, infantilnošću ^^ baca na element Zrak. Naravno da samuraj nije oličenje zrakovite Venere, ali wu wei je preko zen-a u Japanu uvijek bio omniprezentan i prožimao je i dio samurajskog kodeksa, između ostalog kao pravednost, učtivost, ljudskost, pa i ljubav.

"Vanjski" karakter Marsa i "unutarnji" Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, premošćava, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, operira samo na frenkvenci grubosti, sa velikim, samo u krupno, slično Jupiteru; Venera je planet rafiniranosti, profinjenosti, finoće, finese, sve u sitno, slično Merkuru. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna, centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca.