Brda i kotline
Slikovito opisana otprilike ovako:
Planinski vrhovi Jarca su ledeni, surovi, kamenito goli, prije svega neplodni, životu nemili, ni najžilaviji korov ne doseže ove predjele; sveprisutno nebesko plavetnilo i sivilo atmosfere boja ih u hladno, guši život svake farbe; led škripi pod nogama, oštar vjetar zalazi u svaku poru i svaki kutak, nigdje mjesta za skrasiti se. U rakovoj kotlini je sasvim drugačiji prizor: ovdje se oko raduje idili plodnosti, vode su se tisućama godina slijevale odozgo i skupljale u njoj, oblikovale korita i plodile zemlju; rijeku prati tamna, meka zemlja i bujan biljni rast; bogate naseobine mahovine na jednoj strani, na drugoj se gusti svežnjevi vodenog rogoza naginju nad rijekom i štite je od nebeskih refleksija - ako još iz riječnog šipražja viri i stari kućerak sa mlinom, idila je besprijekorna. Na planinskom vrhu je pogled slobodan, dalekog dosega, zaustavlja se tek na dugim distancama ili se gubi u bezgraničnim daljinama; zrak je leden, sterilan, bez sadržaja; vjetar čisti sve ustajalo, nema ni traga, ni odjeka; sve je jasno iznad oblaka, pa ipak nigdje zaokruženog ambijenta; sve ostaje uvijek jedno daleko tamo, otima se prisnosti. U preglednoj kotlini je naprotiv sve usko omeđeno, pogled ne doseže daleko, sve je tu, blizu, prohodljivo, dohvatljivo; prizori su pitoreskno zaokruženi, imaju konkretna (krajo)lica; omekšali pred učestalošću pogleda dopuštaju tragu da se utisne; čovjek se sav ovdje utiskuje i prima utiske, projicira se i introjicira, udomaćuje se; prostorna blizina sublimira postepeno u duševnu blizinu; duševna "sluz" se takoreći upija u okolinu, ova je vari i vraća pitku i okrepljujuću.
Metaforologija srca
| Saturn |
Mjesec |
| hladno
suho vani gore daleko na svijetlu tvrdo |
toplo
vlažno unutra dolje blizu u tmini meko |
| Kruto |
Tekuće |
| forma
samoidentičnost bezvremenost odvojenost, izoliranost mehaničko jedno-pored-drugog |
besformnost tok ili struja vremenitost stopljenost, prožetost organsko jedno-u-drugom |
Za primjer prelaska „agregatnog stanja“ srca sa tekućeg u kruto uzmimo „potrošenost“ jedne veze: kaže se da je nastupilo “zahlađenje”, ljubavnici su postali bivši jer su “o'ladili” jedno od drugog, srca su im otvrdnula ili okorjela, što znači da se više ne djele, ne prožimaju se, nemaju više tananih mjesta dodira, kad se dodirnu ne "diraju" više jedno drugo jer kora navatana na srcu ne osjeća ništa. Suprotno od okorjelo je meko, nezaštićeno, ali prije svega receptivno. Gubitak receptivnosti se najbolje osjeti ako, recimo, pokušamo provući konac kroz iglene uši nakon što smo golim rukama sastavili snješka bjelića. Da bi se ljudi recipirali, osjećali, potrebna je blizina, kontakt, u doslovnom (inače važi "daleko od oka, daleko od srca") i prenesenom smislu. Kad dvoje steknu bliskost, onda je to više od uskog subivstva i grijanja jednog drugim, to je i međusobna otvorenost (u zatvorenom), koja znači jedno se može udomaćiti u drugom, kao dva dobra susjeda na motu "moja su ti vrata uvijek otvorena". Za bliske duše se koristi i izraz srodne, što je prenos iz oblasti genetskog dijeljenja. Druga ili intenzivnija riječ za bliskost je intimnost (odnosa). Latinska riječ “intimus” znači “najdalje od ruba”, prema unutra, ili najunutarnjije. Intimna sfera je ona najskrovitija uvidu (ili pogledu, kad je u pitanju intimno rublje), najunutarnjija, najprivatnija, najdublje pozicionirana u biću nekog čovjeka. Intiman odnos je kad si dvoje poklone potpuno povjerenje i podjele skrovite prostore, izlože jedno drugom svoje perspektive, “nutrine”, "dubine svojih bića" itd. - što topološki podrazumijeva dubinu jedinstva. Dvije države otvaraju jedna drugoj svoje "najintimnije sfere" otprilike samo kad postanu jedna, kao npr. kod pada berlinskog zida. Jedan od simboličkih izraza interpersonalnog jedinstva je zagrljaj, koji ikonološki - širenjem ili "otvaranjem" ruku i njihovim skupljanjem ili "zatvaranjem" - izražava da je unutrašnja intencija bliskih/voljenih više od biti blizu, ili od jedno-pored-drugog, duše hoće biti jedna-u-drugoj. Kad se bliske osobe nakon dužeg vremena ponovno sretnu, stiskaju se jako i zanosno. "Zagrli me sad i ne puštaj me nikad više" - Daria Hodnik. Dok je zagrljaj bliske osobe kratka ekstaza ostvarenog jedinstva, zagrljaj daleke osobe se ćuti kao odbojna mehanika, otprilike gore nego kad zagrlimo šporet. Zagrljaj kao izraz jedinstva je prenesen čak i na ritualistiku nekih street gangs, bez obzira što članstvo sentimente ne vrednuje visoko. I ljubljenje ukazuje na intenciju jednog-u-drugom. Akutno zaljubljeni se u ljubavnom pijanstvu pokušavaju doživjeti svojim najtananijim i najreceptivnijim djelovima, traže si sluzokože, erogene zone - kako tijela tako i duše - da se intenzivnije dožive, jer duše takoreći hoće jedna u drugu, bez obzira što isto i oni rade koji su to kupoprodajno regulirali.S druge strane su metaforička distanca/daljina i hladnoća skoro pa sinonimi. Kao što se blizina ili bliskost afirmativno odnose prema dodiru, tako i distanca ili daljina znači i nevoljnost dodira ili odsustvo diranja, što se iz indiferentnosti može intenzivirati i u ono za što koristimo izraz "odvratnost" (ili "odbojnost"). Kao što samo ime kaže, svjedoci smo sile koja nas hoće od-vratiti, udaljiti od nečega odnosno nekoga čiju blizinu, a posebno neposredni tjelesni kontakt teško podnosimo, i to prije ako je sila iznutra, duhovne ili duševne nego fizičke prirode, više nas npr. od-vraća moralni nego fizički "gad"(-nost). Nešto što je odvratno može oko čak i zainteresirati ali ruku nikako. Očigledno je dirnuti više od taktilno kontaktirati (lat. contactus ≃ contingere: dotaći ≃ kon- + tangere: dirnuti, taknuti). S obzirom da je doslovni izraz "dirnuti" prenesen na unutrašnje diranje, na duševno sudjelovati, iznutra pokrenuti, čuvstveno pogoditi ("dirljivo", "dirnut sam"), reklo bi se da na-koži lako postaje "pod-kožom". Osim toga, izraz "osjećati" u smislu čuvstveno doživjeti je posudba iz sfere taktilnog. "Osjetiti", "feel", "fühlen" itd. su izrazi koji su se prvobitno odnosili samo na taktilnu impresiju. Taktilno doživjeti je nešto kao prototip čuvstveno doživjeti. Za konceptualne metafore je tijelo često "source" za prijenos (metaphorá = prenošenje), pa se ne prenosi samo iskustvo hladnoće metala na čovjeka, nego i taktilna impresija uopće na djelatnosti "nutrine". Za razliku od daljinskih osjetila (vid, sluh), prema pasivnoj taktilnoj senzaciji se čovjek može reflektivno odnositi kao i prema unutarnjem osjećaju, posebno kad je u pitanju dodir od strane nekog umjesto od nečeg, od strane druge osobe i ne nekog indiferentnog objekta. Kad nas netko čuvstveno dirne doima se kao da je dodirnuo mirnu površinu vode koja potom biva prenesena u modus valnog pokreta, koji prirodom stvari ide u širinu. U njemačkom jeziku metaforični izraz dirnuti=(be)rühren ili rühren(end) doslovno znači jednu tekuću masu kružno pokrenuti. Osim toga berühren se može koristiti i kao bewegen što znači pokrenuti. I sam izraz "emocija" ima korijen u latinskom izrazu lat. (e)movēre, što znači pokrenuti. Usput budi rečeno, "dirnuti" se može intenzivirati u "obuzeti" (dodir prelazi u hvat) ili u "povrijediti" (moja osjećanja). Ali postoji i jedan drugi aspekt haptičkog. U magijsko-animističkim predstavama brojnih etnoloških svjedočanstava je dodir uvijek posjedovao magičnu potenciju. Magija dodira se i danas prakticira blagosivanjem, pomazanjem, kultom relikvija, ikona, posvećenjem kultnih objekata, prenose se pozitivne, ljekovite ili milostive sile, ali vradžbinama i destruktivne. Uvijek u vidu jednog fino-materijalnog ili eteričnog fluida koji je u modusu "teći" ili "strujati", iz jednog u drugo. U mnogim kulturama se razlika čisto-nečisto izvodi iz modusa dodira, na što ukazuju fraze kao "nedirnuta djevojka" (Djevica). Uvijek je mišljena neka vrsta impregnacije ili "zaraze", ljekovite ili trujuće, sterilizirajuće ili okaljavajuće infuzije. Ne bi me čudilo i da je dodir asocijativno kontaminiran sa oralnim osjetilima, gdje dodirnuti eventualno asocira i naš probavni aparat, koji počinje sa taktilnim kušanjem usnama i jezikom.
Kaže se i da je topal pogled vlažan (zato sjaj u oku, koji se između ostalog uzima nešto kao izraz akutne želje). Hladan pogled bi onda trebao biti suh. Ali i krut je pogled hladan, bez izraza, bez interesa, promatrani smo kao stvar. Oči su najvećim djelom izložene instinktivnom fiziognomskom sudu - o čemu svjedoči neobična gustoća metafora vezanih uz pogled - i najviše kroz njih se prozire komad unutrašnjosti. Sa sunčanim naočarama se zato nabacuje coolness, jer je ovim dinamika i izražajni arsenal očiju neutraliziran. Generalno, hladna lica su kruta, nepokretna (npr. lica protagonista Sergie Leoneovih filmova), na njih se ne vata socijalna rezonanca. Ljudi koji boluju od Morbus Parkinsona, sa licima koja nalikuju maskama, ostavljaju posebno hladan utisak. Hladno je i vanjsko. Jedan znanstveni pristup je hladan, posebno kad su u pitanju formalne znanosti, zato što je predmet izvan nas, ne pita nas ništa, ne dira nas, polaže račun samo svačijoj i ničijoj logičkoj prinudi. Riječ objektivan = lat. obicere znači biti bačen izvan nas, neovisan o nama, odnosno o našem subjektivnom sudu, za razliku od pitanja ukusa. Behaviorizam, psihologija po mjeri prirodnih znanosti, je operirala samo sa vanjskim (duša kao "black box") i zato je važila kao hladna "psihologija bez duše", posebno bihevioristička pedagogija koja je bila neka vrsta dresure. Znanosti su osim toga fiksirane na kauzalnost, a kauzalnost implicira samo izvana uslovljena stanja. Po stručnom klasificiranju i znanosti imaju svoja agregatna stanja - meke i tvrde znanosti. Tvrde znanosti su formalne, metodološki stroge, egzaktne, operiraju sa mjerljivim ili strogo sa faktima. Meke su kulturne, duhovne ili humane znanosti i ovdje vlada "meko" razumijevanje i uživljavanje u unutrašnje povezanosti (zbog čega je "mekši spol" više privučen ovim znanostima), u najmanju ruku po učenju Wilhelm Diltheya, osnivača opće hermeneutike. Kada fakti demantiraju neka emocionalna uvjerenja, osjeti se neumoljivost njihove prinude, onda germani za njih kaže da su "tvrdi" ("hard facts", "harte Fakten").
Odlučujuće je napomenuti da su se u slučaju Rak vs Jarac svijetlo i toplina, dvoje nerazdvojnih drugara po logici svakodnevice, oprostili jedno od drugog: svijetlo je izvan a toplina unutar sfernog sistema (za razliku od domicilnog sustava "aktivnih" ili "pneumatskih" znakova gdje su i svijetlo i toplina u središtu). To je najsimptomatičnije u odnosu glave i srca - glavi ide svijetlo i hladno, srcu tamno i toplo. Ovdje su jezični sedimenti posebno indikativni. Uz glavu se koristi isključivo adjektiv hladno (“pristupiti hladne glave”, "ostati hladne glave") i toplo nikad. Kad bi postojao izraz "toplinaglave", kao što ne postoji, onda bi se sigurno odnosio na prevagu srca i njegove topline, kao što se pod "hladnoćom srca", izraz koji je kao takav često u prometu, u stvari misli prevaga glave i njene hladnoće, jer kad jedan čin nije iz "pulsa srca" nego izvana, kao svrha ili korist, onda je to hladni kalkul glave. Ako je npr. neka žena u naponu romantične veze iznenada doživjela ljubavnika kao santu leda, onda mnogo prije ako sazna da je sve radio iz koristoljubivosti ili kalkula, koristio je npr. samo službeno, za špijunažu, nego ako je informirana da ju je prevario s drugom ženom (u ovom potonjem može biti i previše hot u ophođenju sa svojim strastima). Glava je dakle instanca koja hladi i srce ona koja grije. Po svemu sudeći je i Aristotel, za koga je mozak važio kao organ koji hladi i srce pumpa koja grije, bio zaveden snagom metafora. Za dosljedno hladnog čovjeka se kaže da je "bez srca", jer kao nema organ koji diže temperaturu i nivelira hladnu djelatnost glave. U našim se jezicima toplokrvnost čovjeka opisuje izrazom “dobar k’a duša (=srce)” ili "srce si". Isto tako i srdačnost čovjeka može ogrijati. Odnos ljudi iz interesa je stvar glave, hladan odnos, jer interes ne diže temperaturu i ne mijenja ništa na planu rastojanja ljudi.
Dalje, po čemu je glava u vezi sa svijetlom i srce u vezi s tamom? Kao prvo, konceptualno-metaforički je vidjeti = razumjeti. Glava je ta koja vidi, odnosno koja ima u-vid ili e-vid-enciju [lat.evidens ≃ e + vidēre: gledati] dakle služi se vidom, organom za svijetlo. “Gdje su mi bile oči?” ili “Vidiš li grešku?” se odnosi (i) na spoznajnu situaciju. “Probudi se!” se u metaforičnom značenju koristi otprilike za slučajeve kad netko živi u “mraku neznanja” ili za nekog kome su “namazane oči” ili koji “ima veo pred očima”. I izraz iz optičke sfere “jasno” koji inače znači “vidljiv, proziran, svijetao“ je prenešen u sferu glave i koristi se za “razumljivo”, razum-ljivo. "Jeli ti to jasno majmune?" Prve bilješke leksema jasan kao u Vrančićevu i Kašićevu rječniku iz 16. stoljeća sugeriraju značenje vezano isključivo uz nemetaforičnu domenu svijetlost. Isto tako izrazi “point of view”, “Weltanschauung” ili "svijetonazor" ukazuju na prijenos viđenja na mišljenje. Izraz perspektiva se koristi kako za poziciju promatranja tako i smatranja. Ali i smatranje sadrži u sebi “motriti” što znači vizuelno pratiti. Čak i riječ teorija ima u svome korijenu glagol theorein koji u sebi ima dva djela thea i horao. Thea znači pogled u kojem se nešto pokazuje, a horao znači pogledati nešto, izvidjeti, razmotriti. Iz ovog metaforičnog flair-a crpi i čuvena žarulja iznad glave prilikom iznenadnog uvida nekog lika iz stripa ili animiranog filma. I isto tako skoro cjela povijest ljudske spoznaje: još od Parmenida pa do Siècle des Lumières su svijetlo i spoznaja nezamislivi jedno bez drugog itd.
Ali i izraz svijest sadrži u sebi riječ vidjeti i to preko sadržanog vijest koji opet potječe od indoarijevske weyd - vidjeti. I čuvene “Vede” hinduističkih religija su u vezi sa indoeuropskom riječi *weyd što znači kako znati tako i vidjeti. I staroslavenski izraz za znati je vědě. Švedski izraz za svijest - medvetenhet - sadrži u sebi izraz vete (znati, vidjeti). I njemački izraz za svijest - Bewusstsein - koji sadrži u sebi wissen polaže račun istom itd. Banalna je činjenica da je svijest vezana uz svijetlo i nesvijest uz tamu i po tome što su svaki od njih koincidira sa danju i noći: danju smo budni i noću smo out. Budnost po pravilu funkcionira otvorenih očnih kapaka, san neminovno zatvorenih. Za biti budan, kao u izrazu “biti pri svijesti”, biti tu prisutan, priseban, opažajem i reakcijom, se medicinski kaže lucidan, što u korijenu riječi opet sadrži svjetlost (lat. lucidus ≃ lux: svijetlo). I u drugom značenju riječi svjestan, kojim se inače za razliku od prvog ne atribuiraju životinje, kao što je steći ili imati uvid u nešto ili znanje o nečemu (postati svjestan svojih grešaka, krivice ili posljedica nečega, ili svjesno lagati) se osvijestiti nameće kao osvijetliti, kao kad netko upali fenjer i svjedoči njime držeći ga nad određenom oblasti.
Pri tom su vid i sluh bili izdvojeni i nazivani duhovnim, plemenitim, višim ili primarnim osjetilima, podesnim za spoznaju i umjetnost, dok su preostala osjetila, njuh, okus i dodir bili niži, sekundarni jer ne vode ka prirastu znanja, tvarni su, pretežno neuhvatljivih senzacija. Ekskluzivno mjesto u ovoj hijerarhiji je imalo osjetilo vida zbog njegovih posebnih zasluga za spoznajni profit. Taktilno osjetilo je s druge strane bilo ekskluzivno u svojoj bezvrijednosti. Tek u filozofskim i estetskim diskursima 18. stoljeća (Berkeley, Diderot, Condillac itd.) je počela rasti svijest o važnosti taktilnog osjetila, konkretno nakon znanstvenog ishoda tzv. "Molyneux-problema" u korist ovog osjetila - koji počinje pitanjem: može li jedan rođeni slijepac kojem su organi vida osposobljeni vizualno prepoznati kuglu i kocku koju je prije samo taktilno poznavao? To je rezultiralo time da tjelesnost stvari nije više uzimana kao pripadajuća izvornim sadržajima optičkog opažanja, nego se ovo parazitarno poslužuje prvobitnim iskustvima ruke. Tako je bila poljuljana vjekovna hijerarhija i vrhovnom osjetilu vid su oduzeti neki činovi koje je stoljećima nosio i prišiveni najniže rangiranom osjetilu. 
Sve se to odigravalo posred epohe svjetlosnog kulta, prosvjetiteljstva i "okularcentrične" racionalističke filozofije koja je sva vrvila od vizualnih metafora. Ključni rehabilitator taktilnog osjetila je bio Johann Gottfried Herder (1717-1772), inspirator romantičara, fundamentalist na ideološkom ratištu protiv dominacije optičkog i ugnjetavanja haptičkog. On je uzdigao haptiku na pijedestal najvažnijeg osjetila koje jedino nudi izvjesnost bivstva. U njegovoj vrlo indikativnoj stilizaciji opozita optika vs haptika, oko važi kao "najhladnije, najvanjskije i najpovršnije osjetilo od svih", “superficijelni" organ koji ne prodire, ostaje na površini opaženih stvari i drži ih na distanci („koje nas pogodi finim štapićima svjetlosnih zraka bez da nas dublje dirne, zasmeta ili nas uznemiri“), dok je "osjećaj", kako on naziva osjet dodira, jedini koji nudi informaciju o kakvoći duše i duha. Oko i ruka dakle zasnivaju dva radikalno različita odnosa prema sebi i svijetu. Haptičar živi u jednom svijetu direktnog kontakta i "neposredne sadašnjosti", njegova sfera je uska, markirana dometom ruke. Kako ovaj pri svakom taktilnom doživljaju objekta istovremeno i samog sebe doživljava (afektivno-patično naspram senzualno-taktilnog), njegovi su utisci "duboki i jaki" ( „innig und stark“). Oko je nasuprot tome na poziciji „vanjske straže“, "hladnog", neaficiranog promatrača. Znači, dok osjetilo vida krzne samo površine, nudi uvid u samo vanjsko i površno, "osjećaj" je osjetilo "nutrine", ono zalazi u dubinu, jer u dušu čovjek ne može gledati nego se samo uživjeti ("hineinfühlen"), osjetiti je. 
Zato prvo korespondira sa glavom, drugo sa srcem. Razlika između glave i srca je, Herderu svojstveno, haptički predočena: um je hladan, srce je toplo, kao što je "hladno promatranje" u kontrastu sa "toplim osjećanjem" (rekosmo da je već kod Aristotela je mozak važio kao najhladniji organ a srce kao reaktor organske topline). Hladnoća i toplina su za Herdera istovremeno protkane smrću i životom. Prva je sinonim za mrtvo umjetno, staro, neplodno, neživo, druga nasuprot tomu za vitalno, živo, mlado. Hladan je razum i topao poetički žar, raspirena "vatra fantazijejednog pjesnika" je ta koja grije konzumenta poezije. Što više netko osjeća, to mu je viša temperatura; onaj tko je zaljubljen je topao, nezaljubljeni je hladan, veli Herder. Ali ne samo hladnoća i toplina fungiraju kao haptične suprotnosti koje se odnose na glavu i srce, nego isto tako i tvrdoća i mekoća. Tvrdo ide uz staro, ukočeno i gotovo oformljeno, meko uz mlado, neoformljeno, rastuće.
Ako si prizovemo u sjećanje sadržaj prvog poglavlja "Brda i kotline", konkretno izloženost highlander-a Jarca daljinama i Raka blizini, nameće se da je prvi upućen na tzv. osjetila daljineili distance(sa naglaskom na vid) i drugi na osjetila blizineili kontakta. Ako pri tom imaginiramo, da su stanovnicima vrhova osjetila vida oštro izprofilirana distancom i svijetlom planinsnkih vrhova, dok se stanovnici rupa moraju opipavati kroz tminu, Jarca bi se moglo nazvati "optičkim" i Raka "haptičkim" tipom (ali ne u smislu historičara umjetnosti Alois Riegel-a). Ali Rak je sigurno više od vezanosti samo uz dodir, on je gastropoda, stomačni hodač, puzavac, takoreći podoljubeći sluzavac sa istaknutim organima za priljepljivanje, kao jedan lizajući, mljackajući, sisajući organ kontakta i zato bi mu bolje priličilo neko ime koje uključuje sva blizinska osjetila, sa naglaskom na inkorporirajuća (o tome kasnije). Dok osjetila dinstance kao što su sluh i vid posreduju informacije indirektno, daljinski, valno, slično TV-u koji ovamo ispakuje slikovne i zvučne signale koji su tamo bili upakovani, osjetila kontakta - taktilna, olfaktorična, gustatorska - imaju direktan kontakt sa materijom, uključujući i disperziranu. Hubertus Tellenbach, jedan znameniti psihijatar koji je istraživao atmosfere i melankolije, je sumirao okus i njuh, dva kemo-senzorična osjetila ili dva "medija elementarnog kontakta", u jedan senzorijum kojeg je nazvao "oralnim". Jer ovim dvjema osjetilima fali svako odstojanje naspram predmeta, kako u fizičkom smislu tako i u pogledu jedne fenomenološki pojmljene prostornosti. Oralno osjetilo je dakle osjetilo blizinei intimnosti. Već okus shvaćen kao "aroma" je nemoguće odvojiti od osjetila njuha. Okus i njuh se mogu vidjeti i kao inkorporirajuća osjetila (pojesti i udisati), gdje je organ njuha zadužen za rafiniranu materiju, a organ okusa za čvrstu ili bolje rečeno tekuću. Hartmut Böhme ovim "elementarnim kontaktima" pridodaje i osjetilo dodira, jer sva ova tri osjetila "opisuju polje kontagioznih (inficirajućih) osjetilnosti". Sva "niža" osjetila se dakle dopuštaju sažeti pod jedno, nazovimo ga "tvarno" osjetilo i svaki od njih predstavlja određeni nivo profinjenosti - od grube senzibilnosti na površinu, pritisak, dodir, temperaturu (bol), do visokoprofinjene receptivnosti kojom se prodire u materiju, za doživljaje kemijskih sastava, u slučaju osjetila njuha čak i sa distance.
U alamanhu bajki iz 1826-te romantičara Wilhelm Hauff-a ima jedna antikapitalistička bajka koja se zove "Hladno srce". U toj priči izvjesni Peter Munk, jedan nikogović opasan pozamašnom voljom za društvenim prestižom, istrguje sa zloglasnim šumskim duhom Schwarzwald-a obilat kapital za biznis. 
Cijena je bila njegovo živo, vruće srce, koje je morao uručiti šumskom duhu za njegovu kolekciju pulsirajućih srdašaca. Zauzvrat je dobio jednu kamenu protezu. Ne zato što je stekao kapital, nego što je dobio kameno srce odnosno hladnu koristoljubivost i fokusiranost na profit, uspije Munk moćno oploditi svoj kapital i postane lihvar od značaja, te pobere najvrijednija građanska priznanja. Nakon što je shvatio da kamenim srcem ne može uzeti učešća na prizorima, muzici, plesu, trpezi, ljudima, da ga sve ostavlja ravnodušnim osim zova koristi, on poželi poništiti ugovor itd. itd. Srce kako vidimo nije samo "pipajući" nego i "upijajući" organ bez kore i granice, kojim se učestvuje, sudjeluje, uživljava, saživljava. "Čovjek bez srca" je fraza koja se koristi za čovjeka koji se ne saživljava ili preciznije rečeno koji ne sažaljeva. Agregatno stanje tog srca je očigledno kruto: za takvog čovjeka se kaže da je tvrdokoran ili o-krut-an, ili na engleskom hard i njemačkom hart = tvrd. U protivnom tekuće: saživljenost ali i uživljenost znači pomjeriti svoje čuvstveno težište u nešto drugo ili nekog drugog, kao što to radi jedna porcija tekućine sa drugom ili sa poroznim materijalima. Drugim riječima, srce nije samo organ koji je dovoljno mek da prima utiske, nego je i to organ prožimanja koji upija i biva upijen, ali isto tako i organ srastanja. "Kako je sraslo moje srce, s tim poljima i šašem!" veli Dobriša Cesarić. Kad srce ohladi ono mijenja agregatno stanje, izgubi sposobnost da upija ili da se upije, da impregnira i bude impregnirano, izgubi i mekoću za prijemčivost, odbija svaki utisak.
Unutra i napolju
Zodijački tip nije nešto zasebno nego je s njim u paketu i njegov svijet. To znači da se zodijački karakteri opisuju u jednom mahu sa njima pripadajućim svjetovima, ne u smislu svjetova sređenih po vlastitim nahođenjima, nego kao već "zatečenih". Jedan zodijački tip dakle uvijek podrazumijeva i njegovu posebnu okolinu, da se otprilike poslužim mišlju holističkog biologa Jakob von Uexküll-a. Na djelu su isti strukturalni zakoni koji djeluju u čovjeku i njegovoj obradi svijeta. Zodijačke osovine su i "vječni" mentalni obrasci koji služe polarnom stereotipiziranju iskustva.
Tako je svijet highlandera Jarca jedan jasno raščlanjen, uglast, zahvatljiv, tvrd, krt, suh, pun nemirnih napuklina i pukotina - isto kao što je i sama njegova suština: okorjeo od bivstva napolju, napukao, bridast, koščat, suh, neudoban uglatošću, tup, nereceptivan, u najboljem slučaju žilav kao koža, viskozan, grčevit. Zemaljska čvrstina Jarca je najbolje opisana riječju krtost - radije puknuti nego biti slab u formi. Rak je suprotno tomu jedno nježno, meko, sluzavo-ljepljivo, u najvišoj mjeri receptivno biće, koje svoje okružje kao kakav organ probave omekšava i rastvara u svrhu inkorporacije. Kako otvorenost svijetu njegovu tananu receptivnost bolno nadražuje i preopterećuje njegove sisalačke kapacitete, on si ili traži jedan dobar refugium, ili si sam omekša jedan komforni šuplji prostor u tvrdom, ili si dopusti oklop rasti - sve to da bi stvorio trajne okvire za njegovu mikrokozmičku fluid-izaciju svijeta. Jarcu je otvorenost svijetu default modus i njegova okorjelost je produkt obitavanja napolju. Kora mu je u tendenci totalitarna, svoju svrhu ispunja tek u prodoru u njegovo središte, dok takoreći srce potpuno ne okameni i ne utihne zadnji puls života. I ako onda hoćemo upoznati nutrinu Jarca, naići ćemo uvijek samo na vanjštinu.
Biće Raka je suštinski srodno sa svim onim vodenastim bićima koja obitavaju unutar ljuski, želatinskih omotača, stijenki maternice; dakle sa embrionima i mekušcima - puževima, školjkama, jednoljušturašima, koponošcima - sa slinavim, ljigavim, gnjecavim, prijemčivim, nježnim i povredljivim bićima; drugim riječima, svima onima koji nisu u stanju čvrstinu naći u sebi pa je traže napolju, po mogućnosti u vidu staništa ili kućišta od kora i ljuštura. Kao što je vezivno tkivo zajedno sa organima kod ljušturnih mekušaca čvrsto sraslo sa njihovim kućištima, tako i Rak srasta organski sa svojim usko okružujućim unutar omeđenog. Njegova osnovna intencija je pustiti korjenje duboko u njegovom neposrednom životnom prostoru i sav taj okoliš pokušati resorbirati. Voda Raka nije slobodno tekuća, nego (za)stajaća, skupljena koja ulazi u pore, šupljine, vlaži, natapa, impregnira, stvara polustanja kao blato, sluz, muljevito, močvarno. Iste one sile koje su oformile Viktor Hugovog "Zvonara crkve Notre-Dame" su ovdje na djelu: "Moglo bi se reći da je on (Quasimodo) preuzeo njenu formu (katedrale) kao što puž preuzima formu kućišta svoje školjke. To je bio njegov stan, njegova rupa, ljuska. On je o tome ovisan kao kornjača o njenom oklopu. Napukla katedrala je bila njegov oklop". Posebno puževi se mogu uzeti kao Raku srodni, jedina kopnena vrsta mekušca, ali ne samo zbog njegove portable kućice, već i zato što se puževi sa svojom sluzi ophrvavaju sa okolišom i istom se probijaju kroz njega. Dok se jarčevo kopito mehanički tare od pod, Rak si taraca svoj put sa sluzi i saslini se u svoj bliski okrug. Za puža je sluz univerzalno transmutirajuća esenca života. On se kupa u ovom ljekovitom fluidu, transmutira ga uvijek prikladno datostima, i uvijek u strahu od suhoće. "Sluz je ljepljiva esenca duše jednog puža. To je medij za svakovrsno životno ospoljenje ovog gastropoda" piše šaptačica puževa Elisabeth Tova Bailey u njenoj knjizi "Šum puža kad jede". Tako i čovjek Rak razmazuje okolo fluid svoje duše i upravo kao sluzno-ljepljivi organizmi si napravi jedan mikroskozmos u komforu vlage, u kojem sebe može osjećati i izvana. Konačni cilj je probavno re-fluidiranje usko okružujućeg svijeta, u kojem bi onda potonuo u somnambulstvo.
Ako je dakle Jarac jedno disocirano, od svega udaljeno biće, onda je Rak približujuće, priljubljujuće i sisajuće, kao na majčinim grudima ili "krilu". Rak je sentimentalan čovjek u punom smislu riječi, prianja uz stvari i srasta s njima. Tako imamo paradoks fluidnog znaka koji je ukorijenjen, pušta svoje korjene po stvarima. Neke je černobilce zov doma vratio u kontaminiranu zonu, jer im je sa rodnim Černobilom "srce sraslo" ili "tamo ostalo", pa su se osjećali kao manjkav komad koji vapi za svojom izgubljenom cjelinom. „Gib mir mein Herz zurück, du brauchst meine Liebe nicht“ ("Vrati mi sad moje srce, moju ljubav ionako ne trebaš") - vapi Herbert Grünemayer, njemačka pop ikona. Rak je čovjek kojemu je locus amoenus, idila, "savršena sreća u omeđenom" (Jean Paul) centralni topos života. Tako se nastani i raširi svoje korijenje u svom malom isječku svijeta, i tako mu buja identitet. Domet ovog identiteta je kratak, tik do obližnjeg brda, s druge strane je "vanjski", hladni, nelagodni ili u najboljem slučaju indiferentni svijet - "tuđina" (suprotno je "mojina" ili "svojina"?). Njemačka riječ unheimlich=nelagodno+jezovito bukvalno prevedeno znači ono-što-nije-dom. S ove strane brda je ušuškan u "krilu", psihički, fizički i metafizički namiren. Na njemačkom se metafora "krilo" = Schoß masivno koristi u smislu toplog gnijezda, mjesta spokoja, kao u primjerima “Schoss der Nation” (krilo nacije), “Schoß der Familie” (krilo familije), “Schoß der Gemeinschaft” (krilo zajednice), “Schoß der Nacht” (krilo noći), “Schoß der Kirche” (krilo crkve) i sl. Ali biti u krilu je više nego biti toplo ušuškan i zaštićen, radi se i o toplini "tališta" koja rastače izolirano bivstvo i unjedri ga u matičnom. Tako je Rak mjesto gdje nastaje posesivna domovinska romantika, seoska uzemljenost, ali i bidermajerski provincijalizam ili malograđanska kultura privatnosti i ukućenosti. Mlin pored rijeke i pitoreskne livade njegove kotlinske idile su nabijeni smislom, po-duševljeni, "inkorporirani", "prirasliuz srce". Ovdje je na snazi jedna simbiotska ovisnost, u kojoj se čovjek i njegov milje međusobno oživljavaju. Taj milje takoreći isparava opium već po-duševljenog natrag i otupljuje kritičku budnost. Život je ovdje ritualiziran, somnambulan, vegetativan. Ponavljanja stvaraju navike, a navike su utjelovljenja (Bernhard Waldenfels). Tek novo ili strano, ako se pojavi u ovom zaokruženom svijetu, je u stanju mobilizirati budnost.
U tijesnim prostorima rakovog boravišta vlada "sparina simbiotičnog suživota" (Helmut Lethen), toplina, vlaga, zagušljivost. Njegovi i mirisi okolnih stvari su smiksani u jednu domaćinsku ustajalost. Toplina tjela se skuplja u prostoru, vlaga se vata na prozorima. Ako je njegov kućerak još zatrpan i sa snježnim masama, blagodarje stanovanja raste do metafizičke blaženosti, kao u ispovijestima "opium-eatera" Thomas de Quincey-a, koji je u njegovoj, visokim brjegovima opkoljenoj i snijegom zasutoj, cottage utonuo u svijet knjiga o metafizici. Povodom toga Gaston Bachelard: "Kućni sanjač zna i osjeća sve to, i tim umanjenjem bivstva vanjskog svijeta ("kozmička negacija" snijegom), osjeća porast vrijednosti unutarnjeg, rast intimnosti." U takvoj spokojnoj skučenosti i intimi s vremenom popušta faktička tvrdoća; duša se slegne preko stvari i omekša ih. Svrhovitost stvari se povlači u korist simboličnosti, klize polako iz svjesnog u nesvjesno i dobijaju čarobnu patinu ovog - koja se kod malo napora uobrazilje može pretvoriti u svjetlucavu živopisnost. Ako uzmemo da je maksima Jarca ona Sigmunda Freuda "tamo gdje je Ono, treba postati Ja", onda bi Rakova bila obrnuta - tamo gdje je Ja, treba postati Ono.
I za familiju se može reći slično. I ona ima jedno zaokruženo unutra, privatno, svoj javnosti nedostupan i od iste ispoštovan prostor, zaštićen nepisanim kodeksom intimnosti i fizičkim zidovima doma. Za razliku od firme koja i ako ima svoj zaštićen prostor, nikad nije "krilo" i intima čovjeku. Upravo u organskim i velikim familijama sela se i čuva meko tkivo nacionalnog zajedništva, dok su gradovi centrifuge koje trgaju ljude jedne od drugih i čupaju ih iz zemlje, kao što netko reče.
Ako bacimo oko na jezično blago, može se reći da je Rak usko vezan sa korijenskim morfemom "rod": Na-rod, po-rod, po-rod-ica, rod-nica itd. Ovaj morfem je nastanjen tamo gdje se radi o dolasku ploda na svijet: u-rod, po-rod, po-rod-jaj, rod-iti se, odlučujući čimbenik je rod-nica, mjesto je po-rod-ilište ili rod-na gruda, vrijeme je rod-jendan; očigledno se i pri-rod-a odnosi na plod i plodnost, ne samo u predpovjesnim kultovima majke boginje. Ali nastanjen je i tamo gdje su plodovi istog ploda, tamo gdje su izrazi za vrstu ili blisku, povezanu, prožetu, spojenu grupu, koja može biti ljudska, biološka (flora i fauna), gramatička, kulturna; znači sve proizašlo ili proisteklo iz zajedničkog korijena ili pretka, takoreći istog po-rod-a: rod-bina, s-rod-stvo, rod-itelji, rod-jak i rod-ica, rod-oslovlje, rod-ovska zajednica, na-rod itd.
Sela i gradovi
Vodeni ljudi su "gnostičari" koji se ne uspijevaju usidriti u svijetu. Ovostrano ne nudi konačno ispunjenje pa u pozadini uvijek tinja ideja izbavljenja. Čovjek tekućine ne želi biti lociran, uzemljen, uzeti formu, egzistencija mu je praćena pozadinskom nelagodom, grčom, iziskuje napor. Izraz egzistencija potječe od latinske riječi ex-sistere što znači otprilike stupiti napolje (iz uterusa). U ovom smislu vodeni Rak ex-sistira posebno nerado, a kad je već tu onda gleda da se zakukulji i povuče u unutrašnje "šupljine", ne kao opservator nego da se samozaboravi u njima. Život Raka nalikuje trudu oko ograničenja štete nanesene stupanjem u ex-sistenciju, sastoji se iz pokušaja liječenja traume nasilne individuacije, izgona iz blaženog komfora in utero u vanjski, hladni, tvrdi, svijetli svijet. Jarac nasuprot tomu udiše ledeni zrak vanjskog svijeta punim plućima. On je jasno emancipiran od svih veza i ovisnosti, rana njegovog pupka je savršeno zarasla. Kao jedan zaokruženi, samodovoljni individiuum se glatko uklapa u svijetlu, hladnu, oštro raščlanjenu jasnoću postuteralnog života, 
uživa punu autonomiju ličnosti, i njenu kolateralnu štetu - otuđenje. Dok njegov oponent Rak reprezentira dremljive seljačke egzistencije koje se korijene u zemlji i običajima, sa odgovarajućim nepovjerenjem prema progresu, Jarac je "hladna persona" velegradskog miljea, "prirodnog prostora sfere faktičnosti", "oklopljena blaziranošću" (Simmel). Za razliku od ptolomejovog Pan-Saturna koji i danas dominira opise Jarca, naime žilavog, čanjkavog, dlakavog ili krznenog, znojavog težaka sa motikom, usko vezanog za energije zemlje i sirove prirode (koji donekle opisuje saturnovog zračnog podanika, prostodušnog Vodenjaka), ja ovdje s obzirom na njegovu zemaljsku prirodu demonstriram Saturna u jednom potpuno drugačijem ruhu: kao nekog tko je kulturno-povijesno skrojen za duhovnu klimu ranog 20. stoljeća, naime u doba odlučnog pokušaja pristanka na sve uvjete moderne. To se odnosi prvenstveno na treću deceniju, na "habitus" "nove stvarnosti", Bauhaus-a ili De stijl-a, golog funkcionalizma, minimalizma, purizma, fašistoidnog razionalisimo itd. skupa sa svim ondašnjim svjetonazorima koji su "kriminalizirali" ornament (“Ornament i zločin” Adolf Loos) ili su se grozili floralne, biomorfne, juvenilne svijesti proteklog doba; isto tako subjektivnog, raspojasanog, distorziranog, ekstatičnog, iracionalnog, morbidnog, profetskog ekspresionizma koji je upravo izlazio iz mode; ali isto tako paralelno prisutnih "regresivnih" sila tog vremena, historizama, vitalizama, romantičkih omladinskih pokreta koji okreću leđa urbanosti ("Lebensreform"), kao i tada florirajuće "filozofije života" i neoromantične konzervativno-revolucionarne “organologije”.
Bacimo kratko oko na literarnu "novu stvarnost" ("Neue Sachlichkeit"), dominantan pravac 20-tih godina proteklog stoljeća, na našim prostorima do danas škrto tematiziran, preveden kao "Nova stvarnost" ili "Novi realizam", doslovno preveden bi se zvao "Nova faktičnost" - i primjetimo koliko je ovdje koncentrirana satrunovska "vanjskost". Ime ovog pravca je preneseno iz (ob)likovne umjetnosti, prvi put korišteno 1923. Među postmodernim arhitektima je arhitektura tog vremena nazivana "ledenim srcem moderne", Bauhaus-kubus je bio "zamrzivač-mašina". "Nova stvarnost" je jedan radikalno modernistički pravac koji se opisuje sljedećim frazama: nepotkupljiva trijeznoća promatranja, preciznost opisa, "entauratisierung" (raz-aura-tiziranje), žurnalističke strategije pisanja kao dokumentarizam, "Reportagestil" i montaža, zatim favoriziranje činjeničnog, "antipsihologizam", afirmativni odnos prema tehničkom napretku itd. sve u svemu, jedna forsirana komfornost sa modernom. Ovdje su egzorcirani zadnji ostatci romantične aure, pathosa, melankolije, sentimenta, isto tako, svega ornamentalnog, stilski figuriranog, svega što čuvstveno cima; sve je postalo minimalno, lapidarno, jezična i tematska svakodnevnica je uzela maha, slično kao i kod naturalizma (neki su ga i zvali "Novi naturalizam"). "Roman mora imati značenje svjedočanstva pred sudom, drama jednog temeljitog prikupljanja dokaza" - veli Erik Reger (1931). "Psihološko stvaralaštvo i lirična raspojasanost moraju biti zabranjeni" - Stefan Grossmann (1926). Ovo je stil kojim su se služili pisci kako lijeve, tako i desne provenijencije. Aristokratska distanca, militantna samodisciplina, vivisekcijski pogled, racionalnost, hladnokrvnost i neustrašivost nosi u sebi nešto od fašistoidnog ethosa (npr. Ernst Jünger, ali čak je i Walter Gropius, osnivač Bauhaus-a, bio teško ranjavani dobrovoljac pruske konjice sa brojnim vojnim počastima), što nacisitma nije bio razlog da ih odlučno ne suzbijaju pod parolom "nihilističke literate asfalta".
U literaturi "nove stvarnosti" stvari i situacije dobivaju na moći nauštrb subjekta. Ponašanju se ovdje ne pristupa psihološki, ono je "eksternalizirano", unutarnja perspektiva je tabuizirana, protagonisti su određeni kauzalnim uplivima vanjskog svijeta. Favorizirana je tzv. "epička" (nedramatična) opažajna funkcija, koja se ograničava na vanjsko, predmetno, nema izloženosti doživljaju i uživljaju. Ovaj literarni pravac ne koincidira samo vremenski sa biheviorizmom, nego je i sadržajno u uskoj vezi s njim. I biheviorizam ("psihologija bez duše") je "eksternalizacija" tj. pomjeranje perspektive iz-nutra i prema unutra ka iz-vani i prema vani. Temeljni dokument behavierizma je znameniti članak John B. Watson-a - „Psychology as the Behaviorist views it“ (1913) - u kojem se ovaj polemički okreće protiv do tada važeće introspektivne psihologije, proklamirajući promjenu kursa sa "mentalizma" na "objektivizam", u smislu, uvažava se samo ono što se može opažati izvana, naime golo ponašanje (engl. behavior), dok ono s one strane opažaja dobiva etiketu "black box". Ponašanje je onda raščlanjeno samo na dva faktora: stimulus kao input i response kao output jedne "black box" (sve u svrhu njegovog predviđanja i kontrole), čija se funkcionalnost razumijeva isključivo na osnovu inputa i outputa. Izraz "black box" je inače posuđen iz oblasti inženjerstva, konkretno električnog sklopa koji je zatvoren u jednoj kutiji koja se ne može otvoriti a da se sklop ne razvali. Očigledno je u pitanju pokušaj postuliranja psihologije kao ogranka prirodnih ili inženjerskih znanosti, gdje se sve vidi samo u svjetlu kauzalnosti. 
Behaviorist izbacuje iz njegovog znanstvenog vokabulara pojmove kao osjećaj, opažaj, pažnja, predstava, volja, mišljenje, sklonost itd. "Ako ću biti iskren, nemam blage veze što ti pojmovi znače" - piše Watson u uvodu njegovog "Psychology from the standpoint of a behaviorist" (1919). Psiha čovjeka se može sasvim efektivno istraživati na majmunima kao što je to radio Köhler ili golubovima kao Skinner. Čovjek je pasivno biće i principijelno neslobodan, tj. sasvim raspoloživ slučajnim uplivima (stimulus) okoline.
I pogled literate, koji je do tada obično opservirao unutrašnjost, je sad radikalno okrenut prema vani, ka svijetu stvari, sam sebi postaje vanjskii piše samo o vanjskom. Samo površina stvari i ljudi je tema, ne zato što se ono iza toga stavlja u zagradu, nego zato što je površina "jedino vidljivo, jedino egzistirajuće, kao neka vrsta filmskog platna na kojem se odigravaju događaji i iza čega se nalazi samo praznina" (Kimmich 2002).
U "Novoj stvarnosti" se pogledu otvara nefiltrirana kompleksnost realnosti. Banalna svagdašnjica se istražuje sa posebnom pažnjom i strpljenjem, kao da su u pitanju neki egzotični svjetovi. "Ništa nije frapantnije od jednostavne istine, ništa egzotičnije od naše neposredne okoline, ništa maštovitije od faktičnosti. I ništa nije senzacionalnije od vremena u kojem čovjek živi" - Egon Erwin Kisch (1925). Robert Musil je tipičnog pisca 20-tih godina prekrstio u „Monsieur le Vivisecteur“. Novo svijetlo u kojem se sad svagdašnjica javlja je nelagodno, ona postaje otuđena u njenoj realističnoj jasnoći, gubi se prisnost i uvriježenost. Jedno od najvažnijih stilskih sredstava produkcije otuđenja je montaža - pustiti činjenice i dokumente da sami govore. U Brecht-ovom "epičkom teatru" je radnja prekidana komentarima, glumci istupaju iz uloge i okreću se publici sa namjerom diskutiranja. Gledatelj nije uronjen u iluziju tipičnog dramskog teatra Aristotela ili Lessinga, uživljavanja i identifikacije se zavaravaju. Tako nastaje distanca između publike i glumaca, kao i figura koje oni igraju. Glumci ne nude materijal za identifikaciju, ne glume heroje, uloge im često nisu moralno jednoznačne (majka courage je i oportunist) ili se pak radi o faktičnim, suhim, čuvstveno škrtim figurama.
Rekoh gore da su zodijačke osovine između ostalog i polarni mentalni obrasci koje služe stereotipiziranju iskustva i koja bivaju "autorizirani" od najrazličitijih svjetonazora. Od ovakvog shematizma nije pretjerano udaljen i Helmuth Lethen, najmjerodavniji istraživač literarnog "habitusa" 20-tih godina. On je naime ukazao na jednu začuđujuću trajnost i istovjetnost argumentativnih figura koje su obilježile kritiku moderne i koje slijede jednu binarnu shemu - očigledno srodnu gore spomenutoj domicilnoj i njenim izvedenicama:
| Toplina
Tama Organizam Simbioza Prirodni ciklus Ukorijenjenje Rast Neprozirnost Sjećanje Sabranost Individuum Original |
Hladnoća
Svijetlo Aparat Raskid, Prekid, Odvajanje Mehaničko vrijeme Mobilnost Plan(iranje) Transparentnost Zaborav Osutost Tipus Reprodukcija |
Te figure su integralni dio moderne i javljaju se uvijek kad nastupi kriza njenog projekta, kad se perspektive ponovno raščlanjuju u kult hladnoće i kult topline; ideologiji topline i intimnosti se isprječava patos distance i pohvala otuđenja. Ovaj dualizam se po Lethen-u dopušta pratiti od romantike pa do postmoderne, a ja bi to nazvao baznim refleksom ljudskog uma.
Istovremenik i izraziti antipod ovog "asfalt-ethosa" je bio kolosalni povjesničar Oswald Spengler - stršeća ličnost gorespomenute reakcionarne, "organološke" epohe. U njegovom bestselleru "Propast zapada" (1918 prvi tom i 1922 drugi tom) ovaj opisuje velegrad intonacijom ekspresionista, kao dehidriranoi skorenotkivo jedne venuće kulture. Jedan velegrađanin, piše Spengler, "sav oko i duh" je od "moći provincije odvojen, pločnikom pod stopalima odsječen, njegovo bivstvo postaje iscrpljeno, ali osjetljivost i razumijevanje sve jače“. Metropolizirani čovjek postaje "duh" (Geist), "slobodan" i "nomadu sličniji, ali opet uži i hladniji". "Duh je specifično gradska forma razumijevajuće budnosti. Sva umjetnost, religija i nauka postaju postepeno duhovni, zemlji strani, uzemljenom seljaku nerazumljivi. Sa civilizacijom nastupa klimakterijum. Prastaro izvorište bivstva je presahnulo u kamenim masama njihovih gradova. Slobodan duh - sudbonosna riječ! - je kao plamen koji se bujno uzdigne i iznenada u zraku iščezne". Svaki put kad Spengler spomene velegrad, dokotrlja se lavina kameni(ti)h, anorgansko-mineralnih metafora, slično romantičarima (motiv ukrućenja srca u kamen ili kovanice i sl.) - gradovi su nazvani “kamenitom masom”, “kamenitim tvorevinama”, “kolosima od kamena”, “demonskim pustinjama od kamena”, “okamenjenom poviješću”, kamen je tu suprotstavljen krvi, lica gradskog stanovništva su na kamenu naštimana, svaka kultura propada u ime "kamena i duha" itd. Kultura i civilizacija su "živo, pulsirajuće tjelo jedne duše i njena mumija" ili na drugom jestu, "jedan iz krajobraza (Landschaft) rođeni organizam i iz njegova ukrućenja nastali mehanizam". Spengler je konzekventni reprezentant tzv. "teorije kulturnih ciklusa" (Kulturzyklentheorie), po kojoj razvoj kultura ne teče linearno, nego ciklički - analogno organizmima. Kulture su biologizirane, "oživljene" u porođene, rastuće, cvjetajuće i venuće organizme. Ali isto tako je i metoda biologizirana, ili preciznije, posuđena iz goethe-ovog nauka o bilju, tzv. morfološka metoda. Za razliku od "sistematike" koja se bavi kauzalnim ili mehaničkim odnosima, morfologija organskog postupa fiziognomski. Pod tim je mišljena neka vrsta hermeneutike relikata, ne kao pukih povijesnih svjedočanstva, nego kao geštalt kvaliteta ili ukrućenih svjedočanstva "žive" duše jedne kulture, u koje se ponire vizionarski, sa genijalnom holističkom intuicijom. Ta fiziognomika je fundamentalistička, u njoj je čak i matematika samo izraz jednog duševnog ustroja koji je opet organ jedne kulture. Zasnivač ove organicističke teorije ciklusa je novovjekovni povjesničar Giambattista Vico. Po njemu svaka kultura ima svoje univerzalne faze: od prvotne faze pred-refleksivne čulnosti do završne faze reflektirajuće razumnosti koja u sebi nosi sjeme propasti. To on naziva "barbarstvo refleksije", neka vrsta solipsizma koji na kraju uništava socijalno tkivo i u finalu vodi ka padu u početni stadium.
I još jedan zanimljiv citat iz "Propasti zapada": "umjesto jednog svijeta, jedna točka, u kojoj se sažima i naknadno pustoši sav život provincije; umjesto jednog sa zemljom sraslog naroda je nastupio jedan nomad, velegrađanin, parazit, jedan sterilan, neplodan čovjek fakata, bez tradicije, ireligiozan, inteligentan, sa jednom dubokom averzijom prema seljaštvu (i njegovoj najvišoj formi, seoskom plemstvu), dakle jedan monstruozni korak ka anorganskom." Ova spenglerovska grad-selo dihotomija, ovako kako je opisana, se može prenijeti i na subjekt-filozofski analogon: kao što se velegrad separira iz seoske kulture i pustoši je ili čini je vanjskom, tako i Ja čini vanjskim aktom opredmećenja. Toj opustošenoj okolini pripada ono što potpada pod posesivne zamjenice ili što filozofi nazivaju empiričko Ja. Okolni, socijalni i unutrašnji svijet bi ovdje bili samootuđeni i utrnuti. Ako stvar sagledamo obrnuto, onda je Ja "rastočeno", u smislu da se ponaša kao kad jedna kapljica tinte padne na meki akvarel papir i upijajući se širi okolo. To bi onda odgovaralo ekstenziji svijesti, njenom širenju uz istovremeno sumračenje. Tako bi se okolina i jastvo približili jedno drugom, samoodricanjem u korist drugog. To bi odgovaralo principu Rak. Ova slika se može dalje presti u jedan dijalektički ciklus sjeme-biljka: sjeme (koje inače tradicionalno korespondira sa Saturnom) - malo, škrto, "točkasto", maksimalno ekonomične forme, "apstraktno", bez doma, kao neki anorganski objekt koji i nevremena i probave nadživi, sve dok se u zemljinoj utrobi, kad zatopli i ovlaži se, ne razbuja u nešto živo, čulno, bogato farbama i formama.
Ovom valja pridodati i René Descartesa, prvog filozofa jastva. Za Descartes-a je cogito ili Ja-pol prva i jedina izvjesnost, jedino preostalo nakon pustošenja radikalne skepse (Descartes-ov ondašnji oponent je uostalom bio gorespomenuti Giambattista Vico). Sve što se nalazi izvan ovog stožera spoznaje je svedeno na neživu rex extensa. Vlastito tjelo je lešina koji slijedi gole mehaničke zakone kao nekakva pinokio-sklepotina, svijet nije pravo ni prezentan, tuđi je, vanjski, izgubljen mu link s jastvom. Indikativno je da upravo u povijesnim počecima Ja-filozofije (i prosvjetiteljstva) usljeđuje degradiranje živog organizma u automat (paradigma mašine). "Točkasti", neprožeti res cogitans na jednoj strani reprezentira dušu, na drugoj je mrtvi, bezdušni, mehanički ostatak - res extensa, svijet prožetosti. Taj prožeti svijet podliježe strogim mehaničkim zakonima i dalje je u dekartesovoj filozofiji odnosno matematici razapet na koordinantni sistem. U svijetlu ovog bi Jarac bio zodijački znak koji označava suštinu čovjeka, u smislu onog što ga izdvaja iz svijeta životinja - naime njegova otvorenost prema svijetu (Weltoffenheit), ili bolje rečeno, obdarenost duhom. Ekskluzivni “Položaj čovjeka u kozmosu” (Max Scheler) sačinjava upravo taj duh. Ovaj specijalni dar, potpuni novum unutar razvoja života, se sastoji iz jedne, u okvirima živog sasvim bizarne sposobnosti - upravo one pripisane Jarcu - naime u držanju odstojanja ili u sposobnosti samopozicioniranja izvan (struje života) - Weltoffenheit. Tako se za duh može reći da je kao neko strano tijelo u pulsirajućem tkivu; nešto "anorgansko", ili "akosmičko" (Klages), prirodnom organizmu neprobavljivo, koje se želi izlučiti napolje. “Postati čovjek je uzdignuće do Weltoffenheit snagom duha” piše Max Scheler. Pod Weltoffenheit se misli na uzdignutost nad okolinom i sloboda u odnosu na životne siline. Čovjek se jedini može otrgnuti pomama utkanosti u njegov okoliš. Životinja je za zauzimanje distanceprincipijelno nesposobna. Ona "živi ekstatično untar svog okoliša, kojeg istovremeno posvuda nosi gdje god se kreće kao puž svoju kućicu kao strukturu". Tako istrgnut iz prirodnog konteksta je homo sapiens postao "stranac" u svijetu. Rak je svemu ovom suprotstavljeni program revitaliziranja, dealijenacije, program koji ovog "oponenta duši" (Ludwig Klages) želi utrnuti, ponovno se utkati u prirodu, izgubiti se u njenim sokovima i potpuno se raz-duhoviti trijumfom duše.
Šizotiman, Šizoidan, Šizofren
Na terenu Jarca se pred navalom svijetla ne povlače samo mrak i opsjena, nego je i vegetativna intuicija zbunjena, spotiče se i posustaje. Sve ono što prirodom stvari samo bez svjedoka ima flow, ovdje se sad stidljivo povlači. Jer Jarac je duh, kao neko "vječno svijetlo, koje kao kakvo panoptičko oko pilji na ostatke unutarnjeg života" (Sloterdijk). To je nešto kao "barbarstvo refleksije", cijepanje, stvaranje rastojanja opredmećivanjem, iskrcavanje iz struje doživljaja. 
Dok Rak slinavi okolo svojim sebstvom, sebstvo Jarca kontrahira, povlači se u goli cogito i ostavlja opustošena poprišta. Ja postaje sažeto i tvrdo poput sjemena, ali utoliko moćnije lucidnosti. Deficit ovog prirasta budnosti i odsustva nepodjeljenosti je slabost vitalne persone. Tijelo koje je prvobitno jedno iznutra, ovdje postaje napolju; biti-tijelo je takoreći zamijenjeno sa imati-tijelo. Sve to navigira Jarca ka karakteru šizo-spektruma - šizotim, šizoidan, šizofren. Već samo riječ šizo (σχίζειν), koja znači rascijepiti, je indikativna za ovaj zodijački znak (i za njegov element ili agregatno stanje) koji, kao što rekoh, suštinski implicira - ispucati, rascijepiti, dobiti pukotine, razdvojiti se, udaljiti se, distancirati se. Svi ovi karakterološki ili patološki fenomeni - šizotim, šizoid, šizofren - koketiraju sa krutim agregatnim stanjem: forma, ustrajnost, rigidnost, krtost, izoliranost, odsustvo flowa.
Šizotimija je oznaka iz konstitucione karakterologije prve polovine 20-tog stoljeća, duševni ekvivalent "leptosomne" tjelesne konstitucije. Ovaj naziv je u to vrijeme i van psihologije bilo visoko u trendu, dok u poslijeratnoj paradigmi nije zajedno sa fiziognomijom, rasnim i karakterološkim istraživanjima, izgnano sa univerzitetskih katedra. U studiji "Arhitektura Borrominija" iščitava čuveni austrijski historičar umjetnosti Hans Sedlmayr šizotimne crte arhitekture Borrominija u "kartezijanskom shvaćanju svijeta" koje se sastoji od “rastavljanja jedne kompleksne tvorevine i njenog ponovnog sastavljanja". Šizotimik je upadljivo rigidan karakter, vata se za forme, ima izraženu sklonost ka "perseveraciji" (istrajnost sadržaja svijesti), u stanju je izolirati iz toka svijesti njegove etape, naginje ka socijalnoj izolaciji, dovoljan je sam sebi.
Šizoidni karakter je po učenju Kretschmer-a u odnosu na šizotimnog jednom nogom u patološkom. Karakteristika šizoidan za razliku od šizotiman nije nikakav karakterološki relikt, već je u psihopatologiji nesmanjeno u prometu. S obzirom da neke crte dijeli sa šizofrenijom je šizoidnost subordinirana tzv. šizofrenom spektru. Po Fritz Rieman-u šizoidni tip naginje ka opredmećenju ljudskih odnosa i forsiranju rastojanja prema okolini, tako da posvuda ostavlja utisak daljine, hladnoće, distanciranosti, bezosjećajnosti, bez-osobnosti, nedodirljivosti. Za Ronald D. Laing-a je šizoidan čovjek onaj podijeljenog ili "neotijelovljenog" sebstva; on se povlači iz tijela dok ovo ne postane "objekt među objektima". Šizoidni čovjek je "otcijepljeni promatrač bez učešća", "iznad svake mjere budan i opservira sa posebnom lucidnošću" (..) "Sebstvo je svojom odcijepljenosti isključeno iz punoće iskustva stvarnosti i vitalnosti", širi se "osjećaj unutarnjeg siromaštva", koji se taloži u "praznini, beživotnosti, hladnoći, suši, impotenciji, beznađu, bezvrijednosti unutrašnjeg života".
Ako je šizoid "napuk'o", šizofrenik je potpuno "puk'o". Ovdje su pukotine dosegle bazne jedinice funkcioniranja. Opažati, misliti, htjeti su nekoordinirani, svako od ovog vodi svoju politiku. Geštalti su fragmentirani, sve mukotrpno skupljeno i zajedno držano se otuđilo, sve utkano jedno u drugo ponovno istrgnuto jedno iz drugog. Prinudna "hiper-refleksivnost" mrvi svakodnevicu, izaziva nove prinude, iz gubitka samorazumljivosti nastaje prinuda za osvjedočenjem. Daefragmentirajuća svijest rastvara i opet kompenzira izvjesnosti kao u začaranom krugu. Čovjek treba enormni napor volje da bi sve iznova rekonstruirao. Tjelesni automatizmi su zaribali u konfuziji, čovjek takoreći više ni ne nastanjuje svoje tijelo. Thomas Fuchs to naziva "kartezijanski efekt subjekta na njegovo tijelo". Pacijenti to nazivaju rascjep jastva i tijela, osjećaju se "iznutra izdubljenim ili kao beživotni roboti". Ako nije načisto sa sobom i svojim tijelom, nije u stanju ni su-bivati. Iz izolirane pozicije promatrača mu je nemoguće "pojmiti smislenost zajedničkog svijeta života (Lebenswelt)". Da podsjetim još jednom: Rak želi iz jednog napolju uraditi jedan unutra, i Jarac jedan napolju iz jednog unutra. Rak je u ovom smislu subjektiviranje objekta, po-unutrašnjenje vanjskog i Jarac objektiviranje subjekta, prodor vanjskog u unutrašnjost.
Asocijacija dodira, dodir asocijacije
Smisao ovog tipa asociranja je u tome da dva duševna sadržaja koja su njegovali "dobrosusjedske" odnose nastupaju zajedno, i to ne jedno do drugog, nego jedno u drugom. Prsti jedne izvježbane klavirske partiture ne slijede zadanu melodiju u jednom mehaničkom nego "organskom" kontinuitetu, jedan iz drugog i ne jedno nakon drugog. Svaki udarac taste sadrži takoreći sukseciju u sebi, ono što prethodi i ono što slijedi. Asocijativna psihologija za ovu difuznu cjelinu koristi izraz "stopljenost" (Verschmelzung), gestalt psihologija "nadsumativnost" (Übersummativität), što znači, jedna melodija je prepoznatljiva i kad je transponirana, iako su pojedinačni tonovi sasvim drugi.
Najprominentniji primjer stapajuće snage asocijacije blizine ili dodiraje tzv. "Proust-fenomen" koji se odnosi na određene sekvence romana francuskog impresioniste Marcela Prousta, sa simptomatičnim naslovom "U potrazi za izgubljenim vremenom". U pitanju je često citirana scena u kojoj okus jednog školjkastog kolačića (Madeleine) umočenog u lipin čaj nehotimično oživi "izgubljena" sjećanja pripovjedača iz vremena djetinjstva i koja ga preplave sa nedzemaljskim blaženstvom.
Radi se o momentima u kojima se prezentno i opipljivo stvari povlači u korist neopipljivog ili neuhvatljivog. Fenomenima takoreći oslabe konture i dobiju jedan eterični flair. Kolačić je ovdje simbolično umočen u jednu prethodno koegzistirajuću masu Štimunga jedne vedre faze djetinjstva koja kontrastira sa aktualnim beznađem. Na moment je izgubio izvorni smisao i postao talisman evokacije "izgubljenog vremena" u punoj živopisnosti. To je nešto daleko bogatije i autentičnije od hotimice imaginiranih sjećanja. Nema tog napora volje koji može iznuditi ovakav kvalitet sjećanja, zato što konkretne reminescence obično nisu trigger za štimung koji je sve popratio. Jer on ne podliježe tako lako voljnom kauzalitetu, već ga spontano oživljava ono što ga je upilo, i to opet izmiče našem uvidu. Sve to zato što taj pozadinski štimung ili "šmek" življenja tog vremena nije bio direktno prezentan u unutrašnjem doživljaju, nego je on samo jedan, iako sve-prožimajući, krajnje diskretni, pozadinski ton. Samo preko evociranog štimunga dobivamo taj "šmek" natrag, i ponekad i jasnije reminescence uz to. Štimung se može najbolje predstaviti kao bazna nota jednog parfema (piramida mirisa se sastoji iz bazne note, note srca i note glave), kao stabilna i sveprožimajuća, ali najdiskretnija nota kompozicije parfema. Zajedno sa tjelesnim senzacijama ili emocijama su ozračja (Stimmung) komad noseće vitalne životne osnove (Lebensgrund). Za razliku od tjelesnih doživljaja, oni imaju jedan bogat atmosferski suplement. Čitav duševni život, štoviše svo bivstvo izvire iz njih i bojano je njihovim atmosferama. To je razlog zašto jedan trigger kao što je Madeleine može povratiti komad življenog Života u začuđujućoj prezenci.
I sve to atmosferično duše - afektivne kvalitete, ozračja, ugođaji, moods, utisci, raspoloženja - sve to je upravo duševna "tekućina", koja ne samo da ima izrazit simpatetični karakter ili sposobnost upijanja u daljnje sadržaje, nego je već po sebi jedno difuzno stanje onog unutra i vani. Jer svijet u ovom modusu još uvijek nije opredmećen, nego je zajedno sa jastvom dio jednog totalnog doživljaja. Zato se vodeni čovjek ne osjeća pripadajući svijetu, trijeznoća ga boli, on se u svojoj najdubljoj intenciji vraća primordijalnoj nepodijeljenosti subjekta i objekta. I isto kao što su u ovom stanju subjekt i objekt smiksani, tako su i osjetila smiksana, impresije lebde između njih, zvukovi se ne samo čuju nego i vide, opipavaju, mirišu itd. (sinestezija). I tako na djelatnom polju tekućeg elementa slabi oštrina faktičnosti, sve postaje kontaminirano, omekšano, podložnije difuziji, i kod Raka specijalno je to izvedeno asocijacijom dodira ili blizine.
Atmosfera izazvana Madeleine kolačićem je stvarna esenca blaženosti i ne iz toga izdiferencirane slike. Te slike su takoreći kao kapljice izdvojene iz tekuće mase, koje su kristalizirale na hladnoj atmosferi svijesti. Čim su apercipirane gube svu magiju. Ali za ushićenost ova atmosfera nije sama dovoljna, mora biti protekla. Što proteklija, što izgubljenije vrijeme, to očaravajuća - kao da je, gledano unatrag, zadnja stanica izgubljenih vremena nekakav paradise lost koji iz dubina blaženim svijetlom prožima sjećanja, što ovom bliže to sakralnije. To opet ne znači, da je isključeno da u jednoj retrospektivi nabijenoj štimungom nikog ne može ispuniti nelagoda, nego samo da vremenski stabilne atmosfere lebde nad događajima tj. da su sa pojedinim jezivim iskustvima jedva dirnute. Ozračja (Stimmung) su takoreći od plemenitog materijala, miješaju se u sve i zadrže svoju nevinost.
U djelokrugu Raka predmeti dakle postaju spužvasto meki i receptivni kao što je i on sam, skupljaju duševnu izlučevinu u sebe. Tako predmeti gube na svojoj predmetnosti i objekti na svojoj objektivnosti, fakti nisu više "hart". Ne postoji ni jedno čulno iskustvo koje ne posjeduje izvjesni neizrecivi višak - veli Tellenbach. Na stvarima se vata diskretno opajajući flair, jedna auratska hipnagogija koja vuče na dolje, kao opojni gas koji neprimjetno otupljuje lucidnost. Ovi snovoliki flairs navatani na predmetima se pokazuju samo na “resama svijesti” (William James), na zadnjem dosegu svije(tlo)sti. Iznad tog praga je njihova živost presahnuta, ispod toga je jedna nezaustavljiva alkemija na djelu.
Tvrde, suhe, formalno istrajne stvari se ovdje raz-stvar-aju: bivaju omekšane, razvodnjene i na kraju rastočene, kao da su bile u probavnom traktu, što opet podiže difuzioni kapacitet, "mješavina" je podesnija za daljnje miješanje. Svijet je tako pun difuznih reminiscenci, ili bolje rečeno reviviscenci, koje se, kao što rekoh, u najboljem slučaju pokazuju na rubu svijesti a u podrumima psihe neumorno predu. Asociranje ne treba svijest, jedva je i podnosi, stapanja se odvijaju sama od sebe, i ključna su odlika svega živog. I najprimitivniji život, najudaljeniji od sposobnosti svjesnosti, asocira već moćno, čime je u stanju doseći začuđujuću vještinu, precizno naštimanu na samoopstojanje. Uzmemo li opojne supstance koje stimuliraju asocijaciju i svijest čine poroznijom, asocijativne struje se mogu "opažati" u njihovoj podzemnoj neuhvatljivosti, i upravo u ovom sumraku svijesti postaje sasvim jasno, da ovaj materijal nije prevodiv u nezgrapni jezik svijesti.
Napred i nazad
Ima jedna novela od Günther Grass-a, naslovljena "U hodu raka" (“Im Krebsgang”), u kojoj ovaj retrogradno obrađuje gubitak svog doma. Priča je nevažna, želim se samo kratko poslužiti naslovom: biti "u hodu raka" znači kretati se unatrag. Suštini Raka pripada jedan "rikverc" pokret, ali ne samo duž pređenih puteva, nego i jedan "intro-verc" pokret (lat. introvertus ≃ intro=unutra + vertere=okrenuti), natrag u komfor unutrašnjih "šupljina", ka „rudnicima duše“ (izraz romanticizma). Rak je čovjek "povučen u sebe". Njegova inače slaba i zagušena ekspresija odaje da je duboko u sebi pozicioniran, u samnici svoje "nutrine". Da bi impuls dospio napolje, mora se probijati iz dubine i ophrvavati jakoj "intro-verc" struji. Svaki njegov izraz nosi teret dubine i nikad ne razvije snagu i melodioznost. Praslika tog iskonskog unutra je uterus, najunutarnjije unutra, rakov rajski vrt. Pošto je porođaj ireverzibilan, ovaj "rakovim hodom" involuira u vremena majčine blizine (regresija) ili je dio njega već zapeo i ostao tamo, "zaostao u razvoju". Kod idealno-tipičnog Raka "princip realnost" (Freud) nikad ne zaživi, ovaj ostaje u svijetu gusto zasićenim fantazijom i robuje "principu gušta", neposrednom rasterećivanju nagonskih napetosti; ušuškan u "samozaduženoj nezrelosti" (Kant), stidljiv u preuzimanju dužnosti, ne haje za odgovornosti, svrsishodnosti i sl., tjelesno i emocionalno škrto sazrio, infantilan, labilan, ovisnički, neobuzdan, budi takoreći zaštitničke instinkte - upravo onako kako je opisan u standardnoj astrološkoj lektiri. "Rikverc" tik se pokazuje i u njegovoj pomamljenosti zovom proteklih vremena, lako je cimnut svakojakim vokabularima proteklih epoha, historist, retro stajlist, pun sentimenta, oboljeo od nostalgije. Riječ "nostalgija" je sastavljena iz lat. nóstos = povratak i álgos = bol, vapaj. On se opija prostorima nabijenim reminiscencama, u prvom redu onim u kojima je urolana osobna doživljajna kronika, bunar ped kapijom, stara seoska lipa sa sakralnom aurom, locus amoenus. Idealno-tipični Rak je punokrvni konzervativac koji u novom neminovno vidi prazninu i hladnoću, i u starom revitalizirajuću čulnost. Sa modernom se nikad ne ogrije, uvijek mu ostaje prazna, sterilna i ledena. Ako je ova "rikverc" perspektiva više od intertnosti duha, odnosno ako se iz toga oblikovala jedna promišljena slika svijeta, onda distopična, reakcionarna, antimoderna, antiprosvjetiteljska, konzervativno-revolucionarna, kulturno-pesimistička filozofija propasti (vidi Spengler), koja na vrhuncu napretka vidi ponore, dok u ponorima povijesti vidi nenadmašne vrhunce, vrijedne oponašanja - nepatvoreno, herojsko, “zlatno doba”.
Jarcu su nasuprot ovom sadržaji sjećanja samo goli događaji. On funkcionira po principu tzv. "semantičkog sjećanja" kojemu je svejedno kad i gdje je jedna informacija pohranjena. Njegova prošlost je slobodna od sentimenta, služi samo kao informacioni centar u službi korisnosti. Iza njega su takoreći samo alati, nema flair-a koji grije srce. Ono ispred njega je ono što ga pokreće, i to se ne može po-duševiti jer asocijacije zrače samo otraga. Predstojeće je i ono što drži um budnim: planovi su u fokusu i oni potrebuju svjetlo i jasnoću, korist mora biti iskalkulirana, odnosi među stvarima moraju biti razjašnjeni, kauzalitet pregledan, svemu se mora pokazati struktura, maglovito ide na promaju, sve se ima konvertirat u opipljivo i dohvatljivo, sve meko mora otvrdnut i dobiti konture - "princip realnosti" kao iz leksikona.
Kako je Jarac u forward modusu, on je okrenut i kraju (Saturn kao kraj sfernog sistema), i kao takav predstavlja kako ontogenetski, tako i filogenetski kasnu ili završnu fazu: ontogenetski duboku starost, jenjavajuću vitalnost, krutost (na njemačkom postoji izraz Altersstarrsinn = staračka krutosti ne odnosi se na držanje tijela nego duha), trijeznoću i nepotkupljivost čovjeka u poodmaklom dobu, filogenetski je to "oslobođenje čovjeka iz samozadužene nezrelosti" (Kant). To je i ono velegradsko Spengler-ove povijesne morfologije, finalna faza okoštanja jedne kulture, njena "okamenjenost u mrtvu civilizaciju"; prevlast poodmakle "mineralizirane" metropole nauštrb prvotnog kulturnog "organizma". Rak je suprotno tomu kao friško mlijeko, dječja, naivna, primitivna svijest novonastalog života, s jedne strane ontogenetski kao animizam djeteta i filogenetski kao animizam rane faze čovječanstva. Animizam je načelno po-duševljenjenost svijeta, u kojem sve ima jedno unutra (kad npr. nekog stvari "promatraju"). Dječija psiha (“preoperationalni stadij” - Piaget) čini od neživih stvari žive i daje im jedno unutra. Dijete gleda stvari i stvari gledaju njega. Kauzalne veze ne postoje jer dijete nije u stanju razlučiti vanjski od unutarnjeg svijeta. Animizam rane faze čovječanstva je s druge strane jedna sveobuhvatna, iskonska religija početaka. I ovdje svaka stvar ima jedno unutra, dušu, životnu silu, vlastitu volju, intenciju ili svijest.
Na svijetlu i u tami
Ako je Rak iz prošlosti prijatno osvijetljen, onda je Jarac iz budućnosti. Jarac je iščupan i iskorijenjen, disociran čovjek, istrgnut iz svega organskog, iz majčinog organizma, ali isto tako i iz povijesnog prediva, slobodan od balasta običajne kondicioniranosti. Tradicionalnom naslijeđu ovdje slabi prinuda i gubi se imunitet na kritički osvrt, i tako se polako rasplamsa prosvjetiteljski optimizam napretka i boljitka. I onda prirodno svijetlo razuma, lumen naturale, marljivo radi na tome da se sve očisti od fantazmagorija. Temelje valja postaviti na stabilnom, tvrdom, čistom i osvijetljenom i ne na močvarnom tlu. Prosvjetiteljstvo je "religija" svijetla, služilo se teološkom metaforikom svijetla koja se pokazuje u svim jezicima prosvijećenih naroda - engleski enlightenment, francuski les lumières, španski las luces, italijanski illuminismo, ruski просветление, poljski oświecenie itd. Kao što rupčano biće Rak favorizira tamno i kao što mu izloženost svijetlu izaziva nelagodu, tako je stanovnik nikad osjenjenih vrhova potpuno u svom elementu kad se kupa u svijetlu. Za razliku od mračnog, "dionizijskog" Saturna Vodenjeka, Jarčev Satrun je "phobios-apolonski". Kad bi bogovi stajali na izbor, Apolon, Bog Sunca, svijetla i jasnoće, „Bog oka“ kako reče Paglia, bi bio taj kojem bi se Jarac klanjao. Možda ima nekog smisla da su stari babilonci u sporom Saturnu vidjeli staro, umorno sunce. U njihovim omen-tekstovima Saturn zamjenjuje Sunce noću i nazvan je “Zvijezdom Sunca”.
Ali isto kao što “iz žbunja sa stotinu mračnih očiju” mrak može u nas jezivo škiljiti, tako i darovatelj dnevnog svijetla kao "vrebajuće nebesko oko" (William Shakespeare) može izazivati nelagodu. Svijetlo može biti i postiđujuće blještavilo razgolićenja, skrnavitelj tajni, bolno izlaganje javnosti. Kad su tamni kantuni kao igrališta fantazije osvijetljeni ćuti se bolnost izvjesnosti, gubitak intime i slobode. Ako se noćna tmina i uzima kao prijeteća, proždrljiva, amoralna, "ničiji prijatelj" (njemačka fraza "keines Menschen Freund"), kao podzemlje, “tisuću nemani porađajuća”, prirodno okrilje zločinca, mjesto mračnih sila i zli Ahriman zoroastričke teologije; u romantičkim vizijama se stvar obrće: noć je majčinska, njegovateljska i ljekovita; plodno i zaštitničko krilo kao u Novalis-ovim "Himnama noći"; ili kod hvalopjesnika mrčila Georg Trakl-a, kojem je noć "slatko krilo" koje budi prenatalne snove i čežnju za majkom ili čak na mlijeko miriše. Isto tako u Moerikes pjesmi "U ponoć" je noć personificirana kao pra-majka. Ali noć može biti i mantil, odora (ili sama time ogrnuta), može raskriljena ogrnuti kao u "Bertinoj pjesmi u noći" od Franz Grillparzer-a; ili kod Matthias Claudius-a sumrak može biti intimna i mila ljuska, stijenka, slična jednoj intimnoj, mirnoj komori ("Und in der DämmerungHülle, So traulich und so hold, Gleich einer stillen Kammer"). Noć može imati prijatnu mekoću, biti jedna ugodna, čupava deka. U sumrak se okolina sužava oko čovjeka, sve se stisne ka jednom "malom svijetu", "ka jednom skrivajućem omotaču, koji se doima kao pripadajući čovjeku". Za Eugena Minkowskog, jednog rusko-francuskog istraživača šizofrenije, mrak ili tmina ima tvarni karakter, može intimno dodirnuti i ogrnuti, ležati na koži. Ili također prožeti ili se u nas utkati ili natopiti nas. Možda i prepozicija "u mraku" ovom daje materijalnost u kojoj možemo biti, slično kao u vodi (za razliku od prepozicije na svijetlu). 
Noć je oslobađajuća i stoji bliže izvorima života - Nietzsche: "Noć je: sad glasnije žubore vodoskoci. I moja duša je vodoskok", ili Moerike: "I sve smjelije žubore izvori, oni pjevaju majci, noći, u uši" ( “Und kecker rauschen die Quellen hervor, Sie singen der Mutter, der Nacht, ins Ohr”). Romantičari, koje smo već na jednom mjestu spomenuli kao ideologe Vode, su se motivom noć masivno okoristili. Noć nudi zanesenima i sjetnima utočište od penetrantnog, glasnog i poslovnog svijetla. Mnoge pjesme iz ne pretjerano opsežnog opusa Eichendorff-a su naslovljene sa noću (Nacht): „Die Nacht“, „Nachtgebet“, „Nachtgruß“, „Nachtlied“, „Nachtfeier“, „Der Nachtvogel“, „Die Nachtblume“, „Frühlingsnacht“, „Winternacht“, „Mondnacht“, „Hochzeitsnacht“ „In der Nacht“, „Stimmen der Nacht“, „Waffenstillstand der Nacht“. Magično trepteća svjetlost Mjeseca je u mnogim romantičarskim djelima hvalo-spjevana. Romantičari su se nalazili prinuđenim pred trijumfirajućim prosvjetiteljskim svijetlom povući u zasjenjeno, (su)mračno, u polusan ili san, u ludilo, u tajno i užasavajuće, u prostore čudesnog razgraničenja. Oni okreću leđa antici i klasičnim, apolonijskim uzorima i pozdravljaju mrčilo srednjeg vijeka.
Fiziognomija
Rak je rekosmo početak, friškost života, prenatalni ili tek porođeni život, znači, jedan nedostatni, goli, meki, blijedi, tankoćutni, još neozelenjeni ili neokorjeli entitet koji se stidi svijetla - ali sa budnim vitalnim snagama, kao nekakva protoplazmička esenca. Jarac je sve ono recipročno: u otvorenom oguglalo i okorjelo, starački suho, žilavo, ukočeno i okoštalo, mineralizirano, dehidrirano, napuklo, izborano - život sa izvjesnošću kraja. Rekli smo također da se ovdje kora širi prema unutra - sve mora postati vanjsko! Rak si, nasuprot tomu, navlaži u tvrdom jedno meko unutra - sve mora postati unutra! Rak je vodeni znak, što znači da je nelagoda neizostavna pozadina njegovog bivstva. Ova nepodesnost za ex-sistere, nepomirljivost sa "tvrdoćom" i jasnoćom realnog svijeta, se pokazuje u čežnji za nestankom - doslovnim, mističnim ili samo sa vidnog polja. Cjelokupna pojava Raka je u gardu traženja komfornog skrovišta, kao u bjegu od iritirajućeg svijetla i hladnoće. Ali ne samo tjelesno držanje, nego je i cijela konstitucija, duševna i tjelesna, obilježena ovim smjerom. Kao što je ovaj duševno zavučen ili "povučen u sebe", tako je i fizički skupljen u sebe poput polumjeseca, kao kakav ogoljeli mekušac koji se pokušava ogrnuti vlastitim tijelom. To je dakle konstitucija u sebe skvrčene ili stisnute, urolane, pogrbljene, drhteće, stidljive kreature, koja izaziva samilost. Za razliku od koščatih, uglastih, akromegaličnih akcenata Jarca, Rakovi su bebasta mekoća i oblost, tendenca za minimiranjem površine kao kod kapljice vode sa njenom površinskom napetošću. Rak-čovjek je malen, zaokružen, mio; njegova glava i kratki ekstremiteti naginju se sakriti u torzu; lice mu je ono facies lunata - okruglasta forma sa rumenim, oteknutim obrazima, i skoro patuljastim crtama lica. Kompozicija lica je po mjeri baby schema (ono što oficijelno doprionosi atraktivnosti žene) - sav sadržaj lica je vertikalno skupljen i pozicioniran prema dolje: široko i oblo čelo, slaba vilica, oči sa dječijim, predimenzioniranim irisom, postavljene dublje u lubanji i opserviraju stidljivo iz duplje. Jarac je nasuprot tome fizički "ekstrovertiran", prema vani razvijen: "centrifugalnih" ekstremiteta ili u visinu razvučen, tip highlandera, mršav, suh i izgladnjeo kao mumija, koščat i bridast; žilava, astenična, ružno-markantna, okorjela kreatura, sa suhom, izboranom kožom, artrotično-nezgrapnim ekstremitetima, sa zagaslim, utrnutim očima bez sjaja, isto tako pozicioniranim duboko u lubanji i ustima stisnutim u sebe, sve u svemu, optika starca ili mumije. Njegova je konstitucija astenično-leptosomna, koju po pravilu prati šizoidni tip čovjeka. To su ljudi nečulni kao broj, bez traga elana u gestama, sa težinom i promišljenošću pokreta, odvaganim hodom, mimikom i gestikom bez poleta. Sve forme koje inače strše na tijelu kod njega strše još više, streme napolje, kao da je ovaj čovjek konstituiran za operiranje u vanjskom.
Fiziologija
I u stvarima tjela se jasno pokazuju usmjerenosti ove osovine - prema napolju vs prema unutra - kod tjelesnih metamorfoza epitelnog tkiva. Epitelno tkivo je ono koje pokriva sve vanjske i unutarnje površine tijela: s jedne strane grubo tkivo formirano za bivstvo napolju, i s druge strane tkivo u vlažnoj mrčini šupljih organa, kao njihova presvlaka - kao kod aristotelovih sphere mundi, mjesečeva ona iznutra i saturnova ona izvana. Prvo je tvrdo i zadebljano, suho, ukrućeno, neosjetljivo rožnato tkivo i drugo nježno, vlažno držano, sa žlijezdama i receptorima gusto prožeto sluzokožno tkivo. Rožnato tkivo nastaje kad se odumrle stanice površinske kože (Epidermis) recikliraju u kreatinske stanice. Ti kreatinski produkti su nam već poznati kao žulj, rožnata prhut, također kao nokti, kosa, kljun, kandže, kopita, i na kraju rogovi - sve ono što služi ophođenju sa vanjskim svijetom, što povećava mehaničku stabilnost i otpornost na pritisak, udar ili trenje. Ali u svrhu zaštite od mehaničkih utjecaja nije samo tražena tvrdoća i krutost nego i tupost ili neosjetljivost. Rožnato tkivo je takoreći mrtvo tkivo na živom, neosjetljivo, ispucalo, ne boli ni kad ga se turpija ni kad se reže. Živi receptori ne zalaze u to tkivo. Bez osjetljivosti nam je ovo tvrdo meso u izvjesnom smislu izvan nas, kao mrtvo i tupo ne podliježe doživljavajućem subjektu, iako je u stvari rastuće tkivo. To su u osnovi uvijek živi alati koji su podređeni svrsi mehaničkog upliva u svijet (kljun, kandže) s kojim se onda surovije interagira, ili služe zaštiti od vanjskih upliva (kopito, koža). Kao što se već može naslutiti, ovo tkivo korespondira sa Jarcem. Sluzokoža je s druge strane zona Raka. To je organ sekreta i resorpcije. Unutrašnji zidovi šupljih organa kao što su nosne i usne šupljine, grkljan, bronhije, jednjak, mokraćni mjehur, želudac, crijeva, uterus itd. su po pravilu prevučeni sluzokožama koje luče sluz. Ali ono što se u ovom sa Rakom najpreciznije podudara su one vrste tkiva koje služe utjelovljenju stranog u vlastito, kao kod resorpcionih epitela crijeva, koji se brinu o tomu da se kaša nastala radom jednog aparata rafinirano razluči i dospije u krvni tok. Sluzokoža kao protupol mrtvom rožnatom tkivu posjeduje visoku senzibilnost (i zbog toga su ako treba pokriveni, kao u slučaju oka), obilato je prožeta nervnim završetcima. U sluzokožama usta i nosa su bezbrojne receptorne stanice koje se brinu o primanju i predaji taktilnih i kemijskih informacija u nervni tok. Znači, dok je rožnato tkivo tupo, mrtvo, nereceptivno, nečulno, grubo-mehaničko, sluzokoža je živa, "budna", visokoreceptivna i voljna internalizacije.
Ilustracije radi, predstavimo si jedan fiktivni potenciometar koji regulira ubrzane metamorfoze tkiva, na rasponu Jarac-Rak. Ako bi smo ga okretali od Jarca ka Raku, mogli bi smo opažati kako se jedno odebljalo, tvrdo, suho i ispucano, neosjetljivo i nečulno tkivo profinjuje u tanano, vlažno, sluzavo, visoko receptivno tkivo. Žlijezde bi se tu nastanile i meso postalo tankoćutno. U mahu rasta ove gustoće receptora bi se taktilno osjetilo moglo uzdići do osjetila okusa i njuha - od puke receptivnosti za dodir, pritisak i toplinu do otvorenosti za kemijske podražaje, do sposobnosti prodora u unutrašnjost materije. I ako bi potom ovaj potenciometar okrenuli natrag, odnosno tkivu dali dozu Jarca, tkivo bi opet ušlo u modus ataraxie, oteknulo bi, zamrlo, otvrdnulo i otupilo u svrhu spremnosti za mehaničku interakciju.