Skip to content

Morta, najstarija od tri sestre Parce - rimske boginje usuda, imala je zadatak da čovjeku na završnici presječe nit života koju su isprele njene dvije sestre. Prvobitno su rimske Parce bile samo pratilje trudnoće, kasnije su se asimilacijom grčke predaje skalile sa Moirama, Boginjama usuda. Morta je u oba slučaja bila zadužena za završnu fazu, za kidanje vrpce, ovamo one života, tamo one pupčane kao strahopoštovana primalja Bogova. Za završnicu je isto tako zadužen i starogrčki Bog Kronos, etimološki kraíno=finalizator, ili rimski Saturn, Bog agrarstva koji je stanovništvo Latiuma poučavao umjeću zemljoradnje. Njegov atribut je zemljoradnički alat srp, koji se uostalom jednom prilikom pokazao prikladnim i za sakaćenje njegova častohlepnog oca, čime je ovaj ostao skraćen za penis. U orfičkim kultovima je postojao jedan drugi Bog vrlo sličnog imena - Chronos, apstraktni Bog vremena. Povjesna znanost veli da je Kronos zbog sličnosti imena kulturno kontaminiran i ovlastima nad vremenom i prolaznošću, pa se u predstavu Kronosa-Saturna fino ukomponirao i moment “vanitas”, gdje se guštajućeg čovjeka običava upozoriti da se ne zanosi previše jer i preko tog svjetlog momenta u kojem se nalazi pada sjena smrti. Tako je čvrsnula veza žetvenog rezača i smrti, posebno biblijskim metaforama gdje je svijet prestavljen oranicom na kojoj agrarni radnik ženje ljudske živote i usput odvaja žito od kukolja. Prvobitna figura šepajućeg starca pokrivene glave sa srpom u ruci je tokom stoljeća kolektivno imaginirana u posmrtne ostatke pod zubom vremena: poslije starca plešuća, koščata kreatura, pa kostur sam, i danas kao dio pop kulture ništavilo ispod odore sa kapuljačom - uvijek sa kosom kojom stiže požeti dušu čovjeka.

 

simbol SaturnaI u astrološkom sustavu je Saturn cuter i finalizator, zadužen za “zadnje stvari”, planet svevažeće završnice, isto kao i Morta, zato oboje sa atributom poodmakle životne dobi. Saturnov apstraktni simbol je prosto srp, kao što je Venerin ogledalce. I za njega važi da na završnici uteralnog i postuteralnog života čeka s tim alatom da pokida veze sa matičnim, da odvoji djete od matere ili dušu od tjela i svjeta - kao što je srpom požeto bilje odvojeno od majke zemlje.

Logikom aristotelovske kosmologije je on zadnji od tri vanjske, centri-fugere planete ili sfere s one strane Sunca (geocentrično gledano). Time je on ne samo prema vani okrenut, nego i prema vani stremeći, o čemu će biti riječi na drugom mjestu. Zato je on završnica i zato ga se može locirati kod prefiksa “od” - od-kačenje, od-vajanje, od-kidanje, od-uzimanje, od-tisnuće, od-puštanje, od-metništvo, od-vanjšćenje, od-tuđenje itd. Saturn tj. Kronos je ono što mu i ime znači, “zgotovitelj”, čeka na finalnom djelu staze, zlokobno nadkriljen nad mjestom opraštaja. U ovom smislu se njegova poruka doima kao posuđena od chrónos-a = vremena: drži, al’ nećeš zadržat. Horoskopski je on režiser situacija gdje se nešto što je dio nečega ili sadržano u nečemu od-vaja, konkretno kad se nešto od-uzima čovjeku ili kad je čovjek otrgnut od nečeg većeg ili matičnog. Kao što je Kronos sam bio izgnan »u najudaljenije krajeve zemlje i mora” (zadnji planet u redu) ili čak i ispod Tartara, najdublje oblasti podzemlja, ili pak u poznijoj tradiciji euhemerističke interpretaije kao izgnani kralj Krete, tako ovaj takoreći forsira priču od-vajanja pojedinca od zajednice, njegove izolacije i osamljenja. Ako ćemo suditi po njegovom imageu najzloćudnijeg "malefika" kojeg prate jecaji ili tišina tihe patnje, onda je Saturnu posebno zadovoljstvo udariti po sentimentu, otrgnuti ono što je intimno i duboko sraslo ili se fino utkalo, otkidati povezujuće vrpce, niti, raskidati asocijacije, ospoljavati internalizirano, odvajati od imaterijalnih i materijalnih imanja.

Ali nije svatko pod Saturnom "jeba’ ježa". Ne sadrži svako odvajanje tragiku i težinu. Izgon je nekad i uzgon slobode. Saturna se može uzeti i kao izbavitelja, gurua,  vjeroučitelja sa batinom, pa ovaj onda kao protuotrov životnim drogama odvaja i od iluzornog imanja, skida “mrenu s očiju”, skida sa onog na čemu se “visi”, razbija identifikacije, prijanjanja (budistički upādāna), u najradikalnijem slučaju sav aparat prijanjanja, žudnje (budistički tanhā), rastura poguban komfor, ljušti ono nebitno što se navatalo, trijezni i ogoljeva čovjeka i njegovu stvarnost - prosto rečeno, oponira svom polarnom kontrahentu Mjesecu, planetu srastanja i prijajanja. Kao planet s kraja reda je on “čuvar praga”, koji kao kakav čuvar nudističke plaže gleda da samo golo prođe - deziluzionirano, nevino, bezgriješno, čisto - i stigne u nebo iza Saturnovog, "nebo nad nebesima" (Bazilije veliki), u onostrane "svjetle odaje Boga, anđela i blaženih" ili u svjetlost Empyreum-a (émpyros = biti u vatri, svjetlu). Ali i još banalnije: on kao "odvajač" ne producira samo slobodu i mudrost preko mučnih odricanja, nego i prostu slobodu pride. Kao odvajač ne otkači samo onog koji dobrovoljno visi na nečemu nego i onog koji je u neželjenoj ovisnosti. Nije zadužen samo za tragično izgnanstvo nego kao "izbavitelj" tjera i u odmetništvo u slobodu, emancipira, spašava, podstiče bjekstvo. Oni upućeni će sigurno primjetiti da se ovaj moment kosi sa predajom koja Saturna vidi isključivo kao limitatora.

Ako bi smo na temu Saturn stare i nove literature uradili word cloud, sigurno je da bi se riječ “ograničenje” isticala svojom veličinom. Među astrolozima postoji jasan konsens da je Saturn neprijatelj slobode, inhibitor koji postavlja limit ili prepreku. Thomas Ring ga imenuje prosto “ograničavajući” (“das Grenzsetzende”). Već kod Vettius Valenta (2. stoljeće), jednog od prvih opširnijih opisivača astroloških simbola, uz Saturn stoji “prepreke u poduhvatima”. I ne samo da ograniči i zatvori, nego i skuči, zgusne, skupi, stegne, okovanog oko udova, uplašenog i tužnog oko grudi - veli tradicija. Porijeklo ove “graničarske” predstave je nesumnjivo granična pozicija Saturna u redu planeta kao zadnjeg u nizu, na pragu, “čuvara praga” s kraja svijeta. Pošto je i Mjesec granični planet u planetarnom redu, prvi, okrenut “nama”, samo je Saturn uzet kao graničar jer se ovdje radi o međi sa “onostranim” bespućem, o granici imanencije. Druga stvar koja Saturnu daje taj despotski akcent je jedan od babilonaca naslijeđeni red polarnosti planeta u kojem je umjesto Sunca androgini Merkur os polarnosti, pa Satrunu ne oponira Mjesec nego Jupiter. Tako malefični, zatvarajući, stiskajući, skupljajući, gušeći Saturn mora biti takav jer mu je oponent jovijalni, benefični Jupiter, “arhetip otvorenosti i slobode” (Romanikwiecz), inflacionarni planet koji otvara srca, širi horizonte i svojim ekspanzionim pritiskom razvali svaku stegu (Robert Hand). Ako bi ova “babilonska” postavka planetarnih relacija imala smisla, onda samo ako se Saturn u njegovom odnosu sa inflacionim Jupiterom postavi ne kao onaj koji stišće, guši i zatvara, nego kao onaj koji otkida ili skida višak, rasterećuje, reducira, osiromašuje ili svodi na bitno. Međutim, neuporedivo smislenije je Saturna štimati preko "kaldejskog reda" u kojem je on Mjesecu i ne Jupiteru polarno postavljen, pa onda ospoljava ono što je ovaj internalizirao, osvješćuje što je ovaj utjelovio, otuđuje što je ovaj pointimio, suši što je ovaj ovlažio, mrzne i kruti što je ovaj toplinom učinio mekim i prijemčivim, udaljava što je ovaj zbližio, kida što je ovaj mukotrpno ispreo. Ali i preko "domicilnog reda" u kojem on po svojim "domovima" posjeduje ekskluzivnost oponiranja ne jednoj nego dvije planete, i to ni manje ni više nego velikim svijetlećim tjelima, luminarima - Suncu i Mjesecu. Zbog ove neproporcionalnosti je Saturn i planet sa najviše proturiječnosti, kako su zapazili i Klibansky, Panofsky, Saxl (“Saturn i Melankolija”), koje se opet na jednom dubljem levelu skladno uklapaju, kako je zapazio G. F. Hartlaub. Iz njegovog dijametralnog odnosa prema Suncu i Mjesecu se ne izvodi samo antagonizam prema svjetlu i toplini (vlagi) luminara, nego i njegova uloga “odvajača” i “ovanjšćivača” dolazi jasno na vidjelo, naime, u slučaju oponiranja Mjesecu kao “dolazak na svijet”, i u slučaju oponiranja Suncu kao “odlazak u svijet”. Sunce tradicionalno stoji za oca i Mjesec za majku. Zračni Saturn ili Vodenjak, dakle oponent ocu-Suncu, označava emancipaciju u prvobitnom značenju te riječi: emacipatio = ex-manci-pater = napuštanje očeva doma. Zemljani Saturn ili Jarac, dakle oponent majci-Luni, je takoreći "emancimacija", napuštanje majčina “doma”. Napuštanje majčina “doma” je napuštanje (mekog i vlažnog) uteralnog komfora i dolazak "na svjet" i svjesnost - riječi koje svoje izvorište imaju u riječi svjetlo - inklusive gnjezdo, krilo, njedra, dojke, sve postuteralne ovisnosti o majci. Napuštanje očeva doma, izlazak napolje u svijet, znači od-metnuti se od očevog imago-a, stega očevih vrijednosti, koje pripremaju za društveni status ili komfornost, ako treba i batinom. Kao Vodenjak (zračni Saturn) je to uživanje friško stečenog posjeda sloboda, najbolje kao vagabund, od lat. vagare = besiljno skitati, daleko od stega društva, ili pak kao vagant, scholar, srednjovjekovni student skitnica, ili kao lutalica u duhu prosvjetiteljskog Bildungsroman-a gdje su reset-irane kućne vrijednosti i osobnim iskustvom se grade nove (Vodenjak=individuacija). Treća stvar je da je ne samo vizija Vodenjaka pomjerena otkad je John Varley postulirao značenje novootkrivenog Urana u stilu - ‘ej, ovaj Herschel ima neke veze sa eksplozijama, ajmo proširit domicilne planete i nakačit ga npr. na Vodenjaka - nego je i Saturnu otkinut komad zračnih ovlasti, i ostade samo neki staljinist - turoban i težak planet koji gdje god zakorači ništa ne raste, sve se zatvori, oteža, stegne, skupi, ukoči, uvene. Žig Zemlje je takoreći udaren na obje strane kovanice i Saturn ostade bez naličja lakoće. Oni upućeni će primjetiti da i prije nego je Uran svom sinu Saturnu - koji ga je onomad odvojio od njegova falusa - oteo falusoidno žezlo iz ruke u kneževini Vodenjak, situacija nije bila značajno bolja. Istina, ali je bar nagovješćeno i nešto drugo. Naime, iako je Saturn već od starta astrologije bio prilično ktoničan, “zemljan”, “suh i hladan”, vladar zemaljskih profesija, zemljoradnika, rudara, lončara, ciglara, bio je i ono što sad uglavnom nije - signifikator niže sorte ljudi, onih na lošem glasu, robova, kmetova, eunuha, klošara, kurira, siročadi, lopova, obeščašćenih, vulgarnih, smrdljivih, ružnih, prljavih, kao i nižih profesija - čobana, kožara, puštača krvi, masera, grobara, sakupljača željeza (William Lilly, Abu Ma'shar, Alcanbitius) - upravo onih koji se vežu uz zračnog Saturna, kiničara i out-sidera Vodenjaka. Važno je pomenuti i da su tzv. Saturnalije, rimske zimske fešte u slavu Saturna bile fešte budala, u kojima su društvene norme za trajanja fešte do te mjere bile olabavljene da su robovi jahali na gospodarima i vrijeđali ih u sve četiri, bez da su ovi odmah tražili tel. broj dežurnog dželata.

Točno je da se suština Saturna izvodi iz njegove granične kosmološke pozicioniranosti, na međi ovostranog i onostranog ili unutarnjeg i vanjskog, ali onda ga valja vizualizirati ne kao strogog službenika pred zatvorenom rampom, nego naprotiv službenika koji diže rampu i deportira napolje. Saturn je jedini planet koji je okrenut vani, eksternalizator koji gura iz sustava, suprotno internalizirajućem Mjesecu koji je okrenut prema unutra. To van sustava može biti zona egzila i tuđine, ali isto tako i zona slobode. Za ovo potonje je važno imati na umu da da je Saturn dvostruki vladar, ništa više zemljanom Jarcu nego zračnom Vodenjaku. Otkrićem Urana je doduše izguran sa pozicije vladara Vodenjaka, iako tradicionalni domicilni red kao zaokružena thema mundi nije ostavio nikakav interface za ugrađivanje daljnjih planeta. Ako dakle uvažimo da je i zračni Vodenjak Saturnov "dom", onda bi nam se morala otvoriti i zračna dimenzija Saturna, kojom ga možemo nešto rasteretiti njegova turobnog, teškog, stezajućeg, "saturnine" imagea. Zračna narav je uvijek slobodarska, i zato se za zračnog Saturna može ili mora reći da ne postavlja granice nego upravo podstiče prelazak granice ili da ne stimulira stezanja i skupljanja, nego naprotiv puštanja, popuštanja, opuštanja, otpuštanja. On nije onaj koji drži nego onaj koji pušta, od-pušta u slobodu. Ako je pod Jupiterom oteklo, nije pod Saturnom opet steglo, nego puklo i oslobodilo se. I jedan i drugi planet su centri-fugere = prema-vani usmjereni time što su s one strane Sunca. Saturn je dakle pod zračnim okolnostima anarhoidni planet koji probija obruče, razbija okove, stimulira liberterna stremljenja, podstiče ustanke protiv stega, normi, staleškog ustroja. U srednjovjekovnim likovnim prikazima (Kalendari, "djeca planeta" itd.) je očigledno važio kao zaštitnik bjednih i potlačenih, i sam je takvim prikazivan, ali isto tako kao i pokrovotelj buna i ustanaka potlačenih. Kronos je sam kao mladić bio pobunjenik protiv častohlepnog oca, po strani što je kasnije bio pljunuti ćaća. Po jednoj drugoj priči, po priči Justina, povjesničara iz 3. stoljeća je "Italski kralj Saturnus bio čovjek tako izvanredne pravednosti da pod njegovom vlašću nitko nikom nije robovao i nitko nije imao privatne posjede, sve se djelilo i bilo zajedničko. U znak sjećanja na takav način života je za fešte Satunalija bilo dopušteno da robovi odlaze za stol sa svojim gospodarima." Već je u motivu "vanitas" sadržana Saturnova kritika centara moći, ukazom na šupljinu pohlepe, moći, častohlepja, taštine. Saturn je planet koji od ljudi čini out-sidere, eremite, askete, kiničare; decentrira ih iznutra i izvana, "gasi" ih, "suši", čini ravnodušnim, ravnodušnim prema sebi, prema refleksijama sebe u javnost, prema vrijednosnim sustavima, otupljuje na zov svjetlucavog, auratičnog. Može se reći da kad je 1917, u sumrak monarhija i imperija, Saturn ušao u Lava, kad su boljševici došli na vlast, da je nastupilo "pomračenje Sunca" - pogašena su sva svjetla i sve reflektirajuće je zatomljeno; bukvalno je likvidirano sve što ima veze sa svjetlom, bашa cветлость, kruna (od corona=svjetlo), dotadašnje staleške stars, uništena radialnost društva, sva glorija (=svjetlo) i luksuz (lux=svjetlo), i postuliran novi, zagasiti čovjek, proleter uniformiran u sivi trljiš, izravnata ljudska masa. Saturn je nepotkupljivi ravnatelj: kao što na kraju puta sa kosom izravna kmeta i kneza, i kao što izravna dušu, dovede je do apátheia stanja kad je liši žudnje, tako i ravna društva, rastura rangove i privilegije, osvješćuje potlačenog da uvidi svoju klasnu situaciju, zalaže se takoreći za uvođenje cjelogodišnjih Saturnalija bez granica. Saturn je disocijativni planet, isto kao što je i Zrak disocijativni element, zato se ovaj u Zraku osjeća na svom, u svom dom(icil)u. Monopole i koncentracije moći ne vole ni Saturn ni Zrak, oboje su equalisti i egalitaristi (zato je ekvilibrirajuća Libra zračni znak). Ali, da budem još svetogrdniji, ni pod zemaljskim okolnostima Saturn nije ograničenje. I Zemlja sadrži u sebi moment disocijacije. Kad se čestice vode skupe na jednom mjestu odmah će asocirati u uniju, dok će čestica pjeska odbijati svaku asocijaciju sa bratskim česticama i ako ih u šaci stiščemo svom snagom. Pa i kad “curi” i klizi kroz prste, ponaša se kao voda, znamo da pjesak nije unija nego “atomizirana” porcija. Element Zemlja kao kruto agregatno stanje voli pukotine, mrve, krhotine, i toliko ne voli sastavljanja rastavljenog da joj možemo pripisati imanentnu atomizirajuću "sklonost" (Jens Soentgen), kao i Zraku/gasu koji je elastičan samo zato što odbija asocijacije. Saturn jest granični planet i označava granično, kao “zemljanin” postavlja čak i granicu, ali ne za ono unutar nego za ono van granica. Saturnova tvrda kora, rožnato epitelno tkivo (vanjsko) je podebljana granica, ali sa zadatkom da štiti meko, vlažno i receptivno unutarnje tkivo. Kao "zemljanin" on okorjeva, gradi koru ali ne stišće, ne postavlja limit djelovanja. Kora je ovanjščenje tjela (ćuti se otuđeno, kao vanjsko, ne pripada unutrašnjem životu zbog gubitka impresibilnosti) isto kao što je racionalnost i opredmećenje ovanjšćenje duha (osvjestiti, opredmetiti, objektivirati, pojmiti). Zato je Saturn u neoplatonskim, mitografskim i renesansnim vizijama duh, nadodao bih, okorijevajući duh sukladno filozofiji života, kao antipod duši (Klages), dakle Mjesecu koji vlaži, mekša, stapa i mehaničko prevodi u organsko. Riječima Karl Jaspersa: "Kao što stabljika biljke za život potrebuje jedan odrvljeni "skelet", tako i život (čovjeka) treba racio; ali kao što odrvljenje u krajnjoj liniji stabljici oduzima život i čini od nje goli aparat, tako i racio tendira odrviti svu dušu". I kad Saturn odrvljava, mineralizira, mrzne, slabi puls, koči cirkulaciju, on ne blokira izvana nego iznutra. Ali iznutra stvara i uslove pokreta skeletom u mesu. Judikativnom "skeletu" jedne države nije ništa više poanta u prinudi nego u garanciji slobode, svaka slobodarska država je shodno liberalnim vizijama pravna država. Whatever, sve što Saturn radi, radi ne da bi ograničio nego eksternalizirao i disocirao - u skladu sa kosmološkom topologijom.