Skip to content

Zrak i Vatra – Primjer Društvo – Dio 1

Ovdje ću na osnovu primjera elementarne osovine Zrak vs Vatra demonstrirati očitovanje Elemenata u društvenim fenomenima. Rekosmo da osovina vatra vs zrak ovako izgleda:

VATRA
ZRAK
centrirano

sabrano

teško

grubo

oštro

tvrdo

veliko

visoko

homogeno

decentrirano

osuto

lako

fino

oblo

meko

malo

nisko

heterogeno

 

Akcent je na aspektu - centrirano  vs decentrirano.

Vatra je apsolutistički element. U jednom (po)vatrenom prostoru se takoreći pokušava konstituirati Apsolut - bezuvjetno koje sve uvjetuje. Ako jednu kaotičnu masu čestica prožmemo Vatrom, na snagu stupaju sile analogne onim geneze zvjezdanog sistema, naime kad se iskonska magla zgusne do gravitacijskog kolapsa, fuzija se zakurbla, masa razgori i počne emitirati svijetlo. U uvjetima ovog elementa se neminovno formira prostorna os oko koje je skupljena jedna centralna, atraktivna masa neuzaživih apetita, koja se poput zvjezde toliko naždere “materije” da se razgori i okruni svijetlošću. Ne samo da je to zgusnuće već svojom gravitativnom snagom postalo centar sistema, nego i svojom masivnom emisijom svijetla reklamira svoj inkrement moći, snage i glorije. Time postaje vrijednosni centar za sve što se grije njegovim svijetlom, okolina ga slavi i oponaša (reflektira ga). Put do ovog reda je u suštini borba i ugnjetavanje; beskompromisne, imperijalističke volje za moći u borbi za prevlast, svaka pokušava skupiti i instrumentalizirati što više drugih volja.

Ako bi ovaj mukotrpno izvojevani majestetski red odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetrometini. Na kraju bi se sve izniveliralo kao da ničeg nije ni bilo. Zgusnuća bi bila raspršena, čvorovi raščvorani, izolacije pokidane. U uvjetima zrakovitosti se sastavni dijelovi i djelići više ne dopuštaju uniformirati i pozicionirati oko jednog normirajućeg središta. Element Zrak je ekstenzivna sila: intencija relativiranja, otvaranja, labavljenja, demontiranja, raspršenja, individualiziranja, atomiziranja, anarhiziranja svakog reda jedinstva. Pod ovakvim okolnostima ni jedna čestica ne stoji više u jednostranoj ovisnosti o drugoj, ni jednoj više nije središte van nje nego u njoj samoj. Ovdje dakle vlada opća relativnost - individualizam, pluralizam, opća sloboda - pa ipak! nitko svoju putanju ne definira potpuno autonomno nego uvijek u relaciji s drugim (relativizam vs apsolutizam), svatko je dostojan korekture, svatko neminovno ulazi u kompromise, balansira se s drugim. Jer težišta čestica koja su u procesu zračne decentralizacije pomjerena iz jednog vanjskog, opće-važećeg središta svakoj ponaosob u vlastito središte, ne trpe više ni fiksnost pozicioniranosti, nego su labilno centrirana i u samim česticama, znači mogu uvijek privremeno napustiti središte i elegantno se vratiti u njega. Zrak je suptilno pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije; decentrirani sharing-sistem po uzoru na delleuzeov rizom, vrijednosno neutralna i pluralistička konstelacija, svijet bez supstancijalnosti, gdje ništa ili nitko nije bezgranično određen sam iz sebe nego se uvijek naštimava prema drugom. Ovo je dakle svijet slobode i slučajnosti, i ne determiniranosti iz jedne točke. Sve je u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez stožera i sidrišta. Napeto gomilanje i podruštvljavanje je ovdje error sistema, ali su ipak partikli jedno prema drugom afirmativno postavljeni; svaki ima jedno elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji težećem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego se subtrahiraju jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se rafinirano naštimava, u protivnom svatko po svom. Ako bi jedan impuls pokušao “tvrdo”, bez naštimavanja utjecati na drugi, već to bi bila iskra vatrenog autoritarizma. (Pro)Zračna gracija, lakoća, izbalansiranost, odsustvo napetosti bi bilo okrnjeno. 
 
Kao što rekoh u prethodnom postu, vatreni element se pokazuje tamo gdje je nagomilana i zgusnuta energija vrijednosti ili važnosti, intenzitet prezence. Tu su i mjesta gdje se investira energija javne pažnje -  trgovi, bine, arene, mediji, vlade, tronovi, oltari itd. Uzmimo za primjer jednu kontrastnu ilustraciju zgusnute mase važnosti na primjeru jednog faraona koji dođe u provinciju, gdje ga čeka prijem sa pompeznim ceremonijama dobrodošlice. Jedan slučajno izabrani rob iz klanjajuće mase dobije izuzetnu čast doći na audijenciju kod faraona, iz kojeg god razloga. U monumentalnoj hali stoje dva čovjeka jedno nasuprot drugom, potpuno neproporcionalna u pogledu javnog vrednovanja - na jednoj strani majestas i na drugoj jedna iz osjećaja vlastite ništavnosti u sebe skvrčena kreatura, koja pred zasljepljujućim prizorom bogočovječne važnosti žmirka i drhti. Ovaj omjer veličine gdje jedan u sebi ima zgusnutu energiju javne vrijednosti i koju kao majestet isijava natrag; i drugi, bezvrijedna individua koja pred veličanstvom faraona tone u ništavnost, je vatrena konstelacija. Gasovitom čovjeku je ovo užasavajući prizor koji vapi za balansom. Zračni Element je automatizam niveliranja, koji hoće opušteni odnos koordiniranosti umjesto subordiniranosti. Pod vladavinom zračnog elementa su plameni centri ugašeni, vertikalni ustroji utabani, ovo je an-arche-iodni element koji monopole rasipa, neravnine pegla. Zato bi u jednoj drugoj varijaciji ovog izkarikiranog scenarija - u kojoj taj provincijalac nije bogobojažljiva mrvica nego jedan punokrvni zračni "vjetropir" - ovaj bio toliko opskrbljen imunitetom na imponirajuću silinu, da bi se za vrijeme ceremonijalnog obraćanja sagnuo ne da se pokloni faraonu nego da se počeše po testisima, slično dvorskim budalama koje su bile u posjedu imuniteta na općevažeće norme i uživali izuzetne slobode da se kreću tabu-prostorima.
Vrhunac vatrenog zgušnjavanja vrijednosti je fenomen svetog. Fenomenolog religija Mircea Eliade opisuje jedno sveto mjesto kao centralističku distorziju prostora. Za religioznog čovjeka postoji jedno “stvarno” mjesto sa posebnim intenzitetom značenja u odnosu na preostali homogeni, vrijednosno-neutralni prostor. U jednom prostoru ispunjenom numinoznim, gdje se npr. odigrala hijerofanija, je nastao jedan “otvor” koji povezuje različite dimenzije - nebo, zemlju i podzemlje (npr. zigurat kao kosmički brijeg ili oltar koji osigurava vezu sa bogovima) i gdje je prostor zakrivljen kao oko zvijezde. Vjernik usmjerava svoje molitve prema svetištu, koje je na jednom dubljem nivou axis mundi, pupak zemlje, središte svijeta. Svugdje tamo gdje su prisutne vrijednosti u jednoj visokokoncentriranoj, numinoznoj formi - od relikvija do epifanija “gorućeg žbunja” - prostor se krivi i gubi svoju sterilnost. Jedan od optički najimpresivnijih primjera apsolutnog prostornog sidrišta je kaaba okružena hadžijama. Kaaba važi kao “kuća Boga” prema kojoj su usmjerene molitve cjelokupnog vjerništva, svejedno u kom se djelu svijeta ovi nalaze. Hipnotički intenzitet koji poziva na glorifikaciju i prostor (kon)centrično organizira je jasno ospoljenje vatrenog elementa. Sve što ima punoću vrijednosti svijetli “unutarnjem oku”, oteknuto je i pozlaćeno. Već samo jedna stvar puna pijeteta, ispunjena dirljivim sjećanjima (npr. Butch-ov džepni sat iz filma “Pulp fiktion”), jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, heroja ili svetca, ili jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima imaju u našem iskonskom osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobraženog svijetla. Još više kad su u pitanju ljudi: samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem primitivnom doživljaju izvjesnu zračeću gloriju, dok se s druge strane naznačava vlastita kreaturnost. Postoji bezbroj primjera iz povijesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju sa svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosnu snagu i kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući.
 
 

 

Zrakovitost i vatrovitost društva 
 
 
Ovo vatreno sabiranje i centriranje versus zračno decentriranje i raspršenje se preglednije ospoljava u strukturama društva i kulture nego u konstitucijama karaktera. Zato ću prvo pokazati što je to zračno i vatreno društvo, pa ću nešto kasnije ukazati na istu strukturiranost zračne i vatrene individue. Kao što se već iz uvodnog teksta ovog posta može naslutiti, element Vatra je između ostalih koncentracija i koncentracija moći, a element Zrak disperzija istog. Autonomnost individue ili nekog segmenta društva je u vatrenom elementu ukinuta u korist uniformirajućih centara moći koji mogu biti pojedinci, grupe, institucije, ali i ideje; dok mu zračni element oponira barjacima slobode i pluralizma, svakim naporom da se moć ne zgusne na jednom mjestu. Društva u kojima se moć gomila na jednom mjestu su zatvorenog karaktera, dok su društva koja osipaju moć "otvorena društva". Društvo se u tendenci otvara onoliko koliko tržištu daje prostora i koliko životni gard trgovca postaje normativan. Na tržištima su uvijek rasli gradovi i s njima građanstvo. U tom smislu vrline trgovca vs heroja spadaju pod dijalektiku ove osovine. 
Ali prije nego se okrenem tržištu, da vidimo što još sačinjava "gasovitost" otvorenih društava osim činjenice da gas ne voli zatvorenost. Otvorena društva su po definiciji društva bez određenog kursa i oblika, bez supstance, "porozna", fleksibilna, uvijek u dinamičnom modusu naštimavanja na nove izazove. Idejno jezgro otvorenih društava je bezidejnost. To su svjetonazorno neutralna društva, ideološki decentrirana, ne znaju ni za istinu, ni za tabue ni svetinje, otvorena su za sve diskurse. Znači, uvijek ostaju u modusu besformnosti, ne zauzimaju gard nego improviziraju i naštimavaju se prema novim konstelacijama, spontano se deorganiziraju i organiziraju po trial & error principu. Dinamično, fleksibilno, samoorganizirajuće društvo, bez inercije, stalno u pokretu, naštimavanju, sharing-u, reformiranju ima očigledno karakteristike gasovitog agregatnog stanja. Prenešeno na individualni karakter je to tip "jebivjetra", utoliko prije što takva društva pojačano produciraju i takav tip čovjeka. Otvorena društva dakle obuhvaćaju tržišna društva, znači liberalna, isto tako i demokratska, drugim rječima, sva ona pokretljiva, bottom-up društva, koja se uvijek iznova sama od sebe izbalansiraju ili ona kojima je težište na checks & balances i laissez-fair. U demokratskim društvima je svaka vlada sastavljena odozdo na gore i uvijek je labilna u svom ležištu, može sa lakoćom i bez ikakvog trenja biti demontirana ako uradi jedan kiks koji narodnom suverenu ide na keks (osim ako se ne radi o balkanskom modelu demokratije). Moć je u jednom otvorenom društvu svjesno "atomizirana" na diverzne oblasti - checks & balances - počev od tzv. diobe vlasti na legislativu, judikativu i egzekutivu, zatim na partije, na zastupnike u parlamentu, na bezbroj interesnih grupa koje participiraju u formiranju političke volje, pa sve do prostog pojedinca sa njegovim lepršavim glasovnim listićem. I onda se svi, u gasovitom agregatnom duhu, u okrilju čitavog obilja sloboda - misli, govora, štampe, demonstriranja, itd. - javno naštimavaju do formiranja jedne sveobuhvatne odluke. Važno je da se parla (zato se zove parlament, a odgovarajuća vlada government by discussion), debatira, polemizira da bi se na kraju izdiskutirala intencija majoriteta. Nema veze što praksa otvorenih društava u krajnjoj tendenci nagriza vlastita vezivna tkiva kao što je npr. tradicija i što je takvo društvo u svojoj otvorenosti za sve, otvoreno i za samouništenje (npr. kraj vajmarske republike). Pošto se ovakva društva ne žele zatvarati, svi vidovi granica su propustljivi: granice za ljude, informacije, stavove. Gasovito agregatno stanje ne voli granice i zatvorene prostore, želi permanentnu cirkulaciju i razmjenu, zato je ovdje nacionalna državau najboljem slučaju samo nužno zlo i globalizacija nužan ishod, podsticano time što tržišta kronično pate pod klaustrofobijom. Idealan građanin ovakvih političkih tvorevina je građanin svijeta, kozmopolit, čovjek lišen svakog identiteta, radikalno tolerantna individua, otvorena prema svemu i svačemu. 
Drugo ime za taj zračni princip samoregulacije je laissez-faire. Laissez-faire u prijevodu znači ne miješati se, prepustiti stvari samima sebi, pošto se, kako se misli, na kraju sve samo izbalansira u plodonosni red. Npr. na planu odgoja laissez-faire znači odreći se odgoja, pustiti dijete da neometano pravi štetu sebi i drugima. U privredno-političkom smislu, dakle u smislu u kojem se ovaj izraz inače koristi, laissez-faire svoje ispunjenje nalazi u idealno-tipičnom, do kraja mišljenom liberalizmu, naime libertarizmu ili anarho-kapitalizmu. Ovdje je država smanjena na patuljka da joj ruka ne bi dosezala do privrede, koja onda prepuštena sama sebi kao kolateralnu korist garantira opće blagostanje. Kod zatvorenih ekonomskih sistema kao što su merkantilizam, državni korporatizam ili planska privreda se stihija tržišta strogo kroti. U modusu planske privrede partija iz jednog centra određuje šta će se producirati, kako će se raspodjeljivati i koliko će koštati. Kod dileme država ili tržište je tržište ovdje jasan loser. 
Natrag ka tržištu. U zračnom modusu na društveno-političkom planu sve tendira postati tržište, jer princip tržišta je sam po sebi čista zrakovitost. Jer ako je, malo iskarikirano rečeno, vatreni gard suprotnost od balansa i finog naštimavanja, ako je naime rizik, heroizam, rat i nasilničko izrabljenje vatreni gard, uzeti na silu koja je iznad morala, tko šta porobi i zaslužio je to jer je moral samo konsens slabosti - onda je zračni gard trgovinski, odnos razmjene, naštimavanja, uravnoteživanja interesa, fairness-a, traženje win-win momenta, gdje je na kraju konflikt riješen bez losera i gdje je svatko istrgovao neku svoju malu korist. Zato je važna izniveliranost partnerstva, proporcionalna raspoloživost moći. Onoliko koliko tržišta dobivaju na prostoru toliko društva dobivaju na dinamici, raste im socijalna mobilnost. Tržište podstiče slobode, izravnava odnose, ne pita za porijeklo. Tako je Liberalizam nastao kao oponent feudalizmu i njegovoj statici staleškog ustroja. Da bi se društvo temeljito izniveliralo, trebalo je spustiti i izravnati i onostrano, ukloniti centralnu instancu univerzuma koja je još i legitimirala staleški režim.
Tržišta sama su uvijek u jednom dinamičnom stanju balansiranja, destabilizacije i ponovne stabilizacije, egzaktno kao i gasovito agregatno stanje. Suština elementa Zrak je elastičnost - suptilna labilnost ili suptilna reakcija na najfinije uplive i hitro balansiranje istih do prvobitne ravnoteže - upravo ono što karakterizira tržište. Suptilni seizmograf koji oslikava labilnost procjene vrijednosti dobra na burzi od strane tržišnih aktera u mahu ponude i potražnje i nemirna linija burzovnog kursa bi se mogli uzeti za simbol elementa Zrak. “Nevidljiva ruka” Adam Smitha je metafora za emergentske tržišne procese gdje ukupni postupci mase tržišnih sudionika svaki nastali kaos spontano izbalansiraju u red. Tržište je čisti elasticitet - njegov ekvilibrium je permanentno narušen i opet uspostavljen. Samostabilizirajuće usklađivanje prirodnih sila koje znamo iz zvjezdanih ili planetarnih sistema važi i za privredu. Energija kretanja bi bile želje i interesi privrednih sudionika, dok bi kontrolirajuća protusila bila konkurencija interesa. Tržište je dakle jedna dinamična samorganizacija koja dopušta anomalije u većoj mjeri, ali im ne dopušta da eskaliraju. Iznimka koja potvrđuje pravilo je neravnoteža koja se sama razmaše, iz sebe same pojačava (npr. panika na burzama). I formiranje cijena kod slobodnog tržišta je zračni laissez-faire. Cjene nisu isklesane u kamenu kao po petogodišnjem planu narodnog gospodarstva socijalista, nego takoreći našvrljane nabrzaka na papirićima koji se zgužvaju i bace. Ali ne samo da je u slobodnom tržištu cijena vjetrovito slobodna, neometano varira u ovisnosti o ponudi i potražnji, što je odlično ilustrirano labilnim krivuljama akcionih kurseva, nego ni to ne radi rigidno već elastično. U egzaktnoj ekonomiji postoji mjera elastičnosti, kojom se mjeri senzibilnost cijene, ponude i potražnje. Npr. elastičnost cijene pokazuje koliko osjetljivo potražnja reagira na promjenu cijene - kod neodrecivih produkata malo, kod luksuznih puno. 
 

EKSKURS O MERKURU

Tko je začetnik tržišta? Već u prvim pisanim dokumentima okcidentalne kulture, u homerovoj “Himne Bogovima”, važi da je Hermes odnosno Mercurius taj. Pa veli, odmah po rođenju je direktno iz kolijevke krenuo u vagabundiranje, usput razvalio kornjaču i od nje sastavio liru, odmah bez ikakve poduke virtuozno ovladao tim muzičkim instrumentom onako još u pelenama, zatim pokrao stoku bogu Apolonu, i nakon što je bio raskrinkan od istoga, pokajnički mu zapimplao po liri tako očaravajući da je - i ovo je sad najvažnije - plijen odmah bio iskupljen lirom - interesi su bili uštimani i postulirano je slobodno tržište aktom robne zamjene. Hermes je Bog razmjene, ne samo informacija kao božiji vjesnik sa krilcima na nogama i mediator, nego i posjeda (robe). Merkur za astrologe znači upravo to što se može subsumirati pod pojam razmjena. U vezi je sa elementom Zrak utoliko što je to planet kojemu je kućište u zračnim Blizancima - vagabund, lopov, trgovac. Međutim, po sistemu kaldejskog reda kojeg smo upoznali u uvodnom djelu, planete koje vladaju zračnim znakovima, vladaju isto tako i zemljanim, zbog čega Merkur ima i jedno drugo, zemaljsko stanište - Djevica.

Što se može reći o srži Merkura? Kad se sagledaju značenja Merkura, kao što su mediji, transport, divinacija, komunikacija, jezik, promet, trgovina, onda se doima kao da je ovaj u svojoj suštini posrednik koji stupa u kontakt sa stranama koje hoće biti posredovane - dakle medijalni planet povezivanja, dodira, zbližavanja. Merkur i važi kao  višestruko neopredijeljen planet, npr. kao hermafrodit, spolno neopredijeljen po tzv. sektama, ili po babilonskoj organizaciji planeta u kojoj ne sudjeluju luminari, je pozicioniran između dva po magnitudi najmračnija (Satrun i Mars) i dva najsvjetlija (Venera i Jupiter) planeta, kao netko tko sjedi na dvije stolice i posreduje. Ali Merkur nije samo planet posredništva nego i zbliženosti i time boravka u malom. Merkur je, ako opet izuzmemo luminare, najmanji i najbliži planet. Blizina (ne i bliskost) Merkura se uzima i u jednom dubljem smislu - biti blizu pozicioniran ili fokusiran samo na blizinu. Otprilike kao objektiv sa kratkim depth of field koji fokusira samo blizinu, dok je daljina eliminirana kroz blurriness i umanjenost. Zato je Merkur uvijek u svijetu malog. S domicilom u Zraku (Blizanci) je to "žablja perspektiva", neposredno bivstvo među stvarima, u mnoštvu malog, konkretnog, praktičnog, svakodnevnog, posred struje života, via activa umjesto via contemplativa; dok je Merkur sa domicilom u Zemlji (Djevica) ono što navodi trivijalna astrologija kad opisuje Djevicu - jasnoća i diferenciranost iz perspektive blizine, shodno tome odvojenost, izoliranost pojedinačnog, "zrnatost" koju smo spominjali kod fenomenologije krutog, faktično, konkretno i praktično. Merkurov opozit Jupiter je suprotno tomu “teleobjektiv” koji ima dugi fokus, podešen samo za daljinske objekte, za sveobuhvatno veliko, dok je blizinsko defokusirano. To je perspektiva giganta, pozicioniranost iznad ili daleko od predmeta, pogled iz daljine, visine, panoramska perspektiva kojoj se sve pokazuje sumirano u okrilju veličine i koja iščitava smislove iz sveobuhvatnosti. Merkur je onda planet usitnjenosti, minijaturnosti, dječačke malenkosti (lukavo novorođenče), dok je oponirajući Jupiter planet daljine, veličine, grandioznosti, imperatorske gigantomanije. Zato je Jupiter sa domicilom u Vatri (Strijelac) - otjelovljena ideja u čovjeku ili svjetonazorna centriranost, a vodeni (Ribe) difuzionira pojedinačno u viši smisao, malo konvertira u veliko rastakajućim silama. Zanimljivo je i da je Merkur najmanji i Jupiter najveći planet našeg planetarnog sustava.
Tu elementarnu dvojakost Merkura - zračna i zemljana - možemo najbolje ilustrirati samim tržištem, odnosno društvom koje se načelno ravna prema tržištu. Tržište je s jedne strane mjesto miroljubivog naštimavanja interesa ljudi (Zrak) - to smo već gore konstatirali - ali tržište je i mjesto konkurentskog odnosa (Zemlja), koji je negativ solidarnom. Liberalizam je u svojoj ranoj fazi imao integrativni efekt, pozitivna etička i društvena djestva, moralno uzdizanje, humanizaciju, u najmanju ruku u viđenjima njegovih zagovornika, ali onda pretežno u duhu protestantskog tj. kasno-kalvinističkog božijeg plana, gdje je uspjeh u konkurentskoj borbi važio kao izvjesnost da je netko božiji izabranik. Kad je religiozni žar splasnuo i tržište postalo gola, anonimna mašinerija, princip konkurentske borbe je počeo uništavati koherentnost društva. Sad slijediti samo osobni interes ne može niti individualno oplemeniti niti društveno integrirati. Egoista koji akomulira kapital samo u svom interesu nije više heroj općeg dobra; niti kupo-prodaja, koja u utilitarističkoj viziji diže nivo općeg blagostanja, nije više moralno superiorna činu poklanjanja. Znači ovdje su na snazi izolirajuće i dezintegrirajuće sile, koje osiguravaju privatnost pojedinca, čine ga okorjelim, dakle iste one o kojima sam pisao na temu kruto agregatno stanje - za razliku društava koja podruštvljavaju svojinu, apeliraju na osjećanja solidarnosti, ali su privredno jalova. I ovdje se već ocrtava hladnoća i distanca kako tržišta, tako i Merkura, sa njegovog zemaljskog aspekta. Da bi smo taj njegov aspekt zaključno utvrdili, potrebno je prizvati u sjećanje da je “totalitarizam” tržišta nastao u uvjetima buđenja prosvjetiteljstva odnosno instrumentalnog razuma, što je rezultiralo idealom bešćutnog homo oeconomicus-a. Charles Dunoyer je svoju brahial-liberalnu školu ekonomije zvao “Škola tvrde ekonomije bez srca” (“école dure de l'économie sans entrailles”). Ayn Rand je sve ono što je bilo na kritičkoj oštrici marxovih analiza neljudskosti kapitalizma pokušavala prevrednovati u plemeniti ideal. Liberalizam je suprotnost od komunitarističke solidarnosti i ideje zajedništva, potiče egoističku tvrdokornost i socijalnu hladnoću. Zato se fino podudara i da je najstrastvenija kritika liberalizma postojala upravo u vrijeme "vodenastih" iracionalizama, kao npr. kod neoromantičarskih “konzervativnih revolucionara” koji su liberalizam diskreditirali u okviru sheme organsko-mehaničko (sjetimo se krutog i tekućeg agregatnog stanja) i držali ga za degeneraciju društva njegovom pogubnom mehanizacijom. Netko od kritičara kojem sam zaboravio ime je napisao da je kapitalističko društvo kao neka centrifuga koja individue vrca dalje jedne od drugih, što se usput fino uklapa i u gorespomenutu predstavu Zraka kao raspršavajućeg elementa. Za Adorna je opći princip kapitalizma izolacija, osama. Tržište je često trpano u darvinistički koncept survivel of the fittest, nazivano molohom, monstrumom, infernalnom mašinom; pripisivani mu atributi despotizma, barbarizma, totalitarizma, hladnoće i anonimnosti koja podriva nacije, tradicije, kulture i svaku ljudskost, koja od individua pravi “drhteće atome u hladnoći tržišta”, što bi rekli komunitaristi.
Merkur je osim toga planet koji uvijek gradi odozdo na gore, svaku općost vidi kao sastavljenu, kao što je bottom-up formirana demokratsko-liberalna vlast, kao utilitarizam koji zbraja opću korist ili kao empirizam koji u umu ne vidi ništa drugo nego pojedinačno. Dok Jupiter suprotno tomu diktira samo odozgo na dolje, vidi generalije kao prvotno i dijelove kao gole sudionike cjeline.
Summa summarum, merkurijansko društvo je demontirano na sastavne čestice (atomizam), gdje svaka ima elastično polje odbijanja oko sebe. Svatko protiv svakoga, ali ne kolizijom nego elasticitetom, kao kod igre. Naglasak na konkurentskom nadjačavanju i zakukuljivanje u privatnost je tipični gard krutog agregatnog stanja. Tako dođosmo do elementarne ambivalentnosti Merkura koja se sastoji i u zračnoj atrakciji i u zemaljskoj repulziji.

 

Zračna društva su dakle strukturalno ravna, horizontalna. Vatrena su, razumije se, vertikalno ustrojena. Kod vatrenih postoje klase, staleži, nivoi, leveli, rangovi, privilegije, dok je kod gasovitih sve fino popeglano. U pitanju su ne samo elitarna, staleška ili klasna društva u cjelini, nego i organizacije, specijalno vojne, crkvene, činovničke organizacije, kao i organizacije poduzeća. Funkcionalni smisao hijerarhije je u tome da kod obimnijih, nepreglednih društava najviše pozicionirana, centralna volja bude glatko prenošena u sve sfere, otprilike kao prenos inicijalne sile kod startnog udarca biljarske kugle, i za to se vrlinom poslušnosti stvara efektivna prijemčivost donjeg na gornje. Što je struktura rigidnija, što su rangovi strožije definiraniji, to se startna volja bolje prenosi i društvo je kompaktnije, monolitnije, eficijentnije, što bi se reklo - funkcionira kao jedan. Zato je od različitih formi hijerarhije (činovništva, poduzeća, vojske, sudstva sa svojim instancama, crkve) vojna hijerarhija, sa njenim jasno definiranim činovima na ramenu i razrađenim ritualima prenosa naredbe odozgo na dolje, najreprezentantnija za vatreni element, može se reći - puno ostvarenje vatrenog reda. Generalno u organizacijama gdje je u pitanju odlučnost, brzina, koordinacija i eficijentnost jedne nepregledne grupe i gdje se radi o sudbonosnim odlukama (npr. ljudski životi) postoji veća potreba za nedemokratskim, ličnim sistemima odlučivanja. Vojska, policija, vatrogasci su uniformirane (raz-individualizirane) trupe koje ne operiraju sa nalogom nego sa naredbom, nema pogovora, diskusije, improvizacije.
Vertikalna struktura jednog društva je dakle uvijek u službi centrima. Tamo gdje postoji jedno normirajuće središte, tendenca je ka ustrojenju na levele. Crkva je isto tako strogo hijerarhijski ustrojena jer ima posla sa centralnom instancom univerzuma. Sam izraz "hijerarhija" se sastoji iz starogrčkog (hieros = sveto) i ἀρχή (archē = vlast), vlast svetog. Vertikalna strukturiranost međutim nije specifična samo za ljudska nego i životinjska društva gdje postoje leveli od alfe do omege. 
Za razliku od strme hijerarhije, jedna neoliberalna, moderna flat hijerarhija pokušava rasparčati odgovornost na samoodgovornosti, stavlja akcent na samoinicijativii smanjuje broj vertikalnih instanci - to je njena zrakovitost. Moderna flat preduzeća, prije svega ona iz inovativne, digitalne branše, pokazuju gasoviti agregatni karakter ne samo u pseudo-egalitarnosti i fleksibilnosti organizacije, nego i topološki, u korištenju velikih, otvorenih prostornih površina sa mobilnim ustrojnim elementima, koje omogućavaju brzo formiranje grupa. U društvima koja su potpuno flat organizirana, odluke donose organi koji sumiraju grupna uštimavanja - gremiji, komisije, komiteti (o komunama kasnije).

 
Nastavlja se.
 

 

Share via
Copy link
Powered by Social Snap